.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 13. rujna 1924.
Gledanje bolesti iz karme. Prije: bolest dolazi od grijeha; sada: grijeh je rezultat patološke organizacije. Rasprava na konkretnom primjeru o utjecaju ponašanja na život i organizaciju kasnijeg života. Bivša inkarnacija - dizajn glave. Život između smrti i ponovnog rođenja - dišni sustav. Gledajući opća stanja uzrokovana karmom; 'kako' u liječenju psihopatoloških stanja: razvoj duhovnog života na temelju činjenica. - Liječenje kao služba božja.
Dragi prijatelji, do sada smo se uglavnom bavili otkrivanjem koliko ljudsko biće može skrenuti u jednom ili drugom smjeru od onoga što se može nazvati normalnim, prema patološkom, ili također prema onoj strani koja ga dovodi u odnos sa stvarnim duhovnim svijetom.
Danas bih pokušao ići dalje izvan pojedinačnog ljudskog života, u onoj mjeri u kojoj on predstavlja jedan život na Zemlji, prije svega s primjerom, kao i u takva stanja koja, mogu reći, stoje u suprotnosti između dosezanja u duhovni svijet i dosezanja dolje u fizički, u prirodno, da vidimo kako je ono što proizlazi iz ponovljenih zemaljskih života povezano s takvim procesima. Jer to je ovako: liječnik treba, ako želi obavljati svoj posao, ne samo izvanjski ili intelektualno, nego punim srcem, cijelim bićem, treba biti u duhovnom svijetu, gledati na svijet s duhovnog aspekta. Ali budući da se ljudsko biće zapravo proteže kroz uzastopne ljudske živote, uzroci jednog zemaljskog života, na duhovan način prelaze u drugi zemaljski život, i postaju djelotvorni, karma za nas ne smije ostati puka fraza, već također moramo postupno uvidjeti kako se moramo nositi s karmom na iscjeljujući način. Da bismo to učinili, prvo moramo vidjeti njenu učinkovitost u odnosu na patološko i u odnosu na vizionarsko.
Ako se svećenik želi na pravi način baviti životnim pojavama i brinuti za duše koje su mu povjerene, ako želi biti pravi pastir, treba promotriti i duhovno značenje onoga s čime se susreće u fizičkom zemaljskom životu. Tek tada će s duhovnog gledišta moći na ispravan način tretirati ljude na Zemlji.
Nešto nam odmah pada u oči, dragi prijatelji, na što se danas može gledati s nekog superiornog, prosvijećenog stajališta, možda s određenim prezirom, ali kad bismo to učinili, potomstvo bi nam u dalekim stoljećima loše uzvratilo. Jer oni bi to nama učinili na isti način na koji to ljudi koji žive u takozvanom znanstvenom obrazovanju, čine svojim precima. Uskoro ćete vidjeti na što mislim.
Tijekom evolucije čovjeka došlo je do potpune promjene u načinu na koji razmišljamo o bolestima, a ta je promjena bila osobito uočljiva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ako se vratite nekoliko tisućljeća unatrag u razvoju čovječanstva, u ranija vremena u Starom zavjetu, posvuda ćete naći uvjerenje: bolest dolazi od grijeha, bolest u konačnici ima duhovni uzrok u grijehu. To je shvaćano vrlo ozbiljno. Negdje je morala postojati duhovna aberacija ili pogreška kao stvarni uzrok kada se dogodi fizička bolest. I to se gledanje nastavilo. Ovo gledište je išlo toliko daleko da je reklo: jer u čovjeku koji ima neku duhovnu pogrešku ili zastranjenje zbog čega se kod njega javlja bolest, postoji nešto elementarno duhovno što mu ne pripada, on je na neki način opsjednut. - Svaka bolest u starim vremenima značila je opsjednutost duhovnim, kao posljedica duhovnog zastranjivanja ili posrnuća, a prema tome se i postavljala terapija. Bila je usmjerena na iznalaženje načina kojima bi se ponovno iznijelo ono što je duhovnom transgresijom ušlo u čovjeka u obliku strane elementarne duhovnosti. U osnovi je to bilo radikalno gledište da se ne razumije bolest ako se ne zna njen patološki uzrok.
Pa, uzmite ono što je iskrslo logičnim razvojem i manje više nedavno, prije psihoanalize, analitička psihologija intervenirala je na tako užasan amaterski način, rekavši upravo suprotno od prevladavajućeg stava: svaki grijeh ima uzrok u bolesti. - Ljudi su bili uvjereni u to; ako si imao zločinca, grešnika, sasvim površno definirajući pojam grijeha prema kodeksu, ako si negdje imao zločinca ili grešnika, vidio si da se nakon smrti nekako možeš dokopati njegovog mozga, njegove lubanje, ispitati njenu fizičku organizaciju. Tražili bi se nedostaci, obilježja. Također su i pronađeni u mnogim aspektima, i u tom pogledu se daleko doguralo. Pametni znanstvenici došli su do uvjerenja da kada je čovjek savršen organski, da on ne griješi. Ne griješi jer ne postoji tjelesna mana: grijeh dolazi od bolesti. Tako funkcionira razvoj. Ne ide ravnom linijom, prolazi kroz polarne suprotnosti; i upravo oni koji su došli do ovog drugog stava - danas ga svi ne priznaju, ali je često temelj i za one koji ne izgledaju sasvim prizemni - ti se ljudi sa svim prezirom osvrću na ona vremena kada se govorilo: bolest dolazi od grijeha. - Jer znaju, po njihovu mišljenju, da je točno: grijeh dolazi od bolesti. Oni također znaju da u pacijentu postoji neki materijalni proces s kojim se treba boriti, ukinuti, izbaciti ga, kao što se u prošlosti željelo iznijeti duhovni elementarni svijet. Za onoga tko stvar gleda općenito, bitne razlike nema, kao što u konačnici, gledano iznutra, nema neke značajne razlike između mnogih ljekovitih izvora, koje materijalistička medicina smatra ispravnima, i Lurda. Jedno je posvećeno crkvenom vjerom, drugo materijalističkom vjerom. Ove stvari se jednostavno moraju promatrati nepristrano.
Sada međutim, ako se krećete u krugu tako kratkovidnih ideja, mogu reći, ne može se doći do pravih poveznica. Zato bih vam danas želio ispričati - i zapravo uvijek treba govoriti o konkretnim stvarima kada se o tome govori - konkretan slučaj koji može razjasniti neke odnose u zdravstvenom životu ljudi. Vidite, u 19. stoljeću je bio jedan čovjek. Kasnije ćemo ga upoznati kakav je bio u 19. stoljeću. Prvo bih vas želio odvesti na jednu od njegovih ranijih inkarnacija - ne bih htio reći onu neposredno prethodnu - koja je bila odlučujuća za njegovu inkarnaciju u devetnaestom stoljeću, iz koje je inkarnacija u 19. stoljeću imala najvažnije posljedice. Eto, to ljudsko biće inkarniralo se u području jugoistoka, u Aziji, živeći u okruženju u kojem su ljudi izuzetno voljeli životinje. Oni su znali da postoji nešto krajnje iskreno u vezi istočnjačkih učenja, u ljubavi prema životinjama; oni ono što nazivaju ljubav prema ljudima i stvarima, proširuju posebno na životinje. Osobito u starim vremenima, bilo je potpuno prirodno da neki ljudi u takvim regijama neizmjerno vole životinje i da se prema njima vrlo dobro odnose. Ovaj čovjek na kojeg mislim, koji je u prethodnoj inkarnaciji živio u okruženju u kojem su se tako ponašali prema životinjama, on nije bio ljubitelj životinja. Vjerojatno uzrokovano ranijim inkarnacijama - ne želimo ih ispitivati - on je sada bio usred populacije koja voli životinje, osoba koja se prema određenim životinjama odnosila izuzetno loše. Mučio ih je još kao dječak, loše postupao s njima, kasnije im je zadavao svakojake muke, ukratko, postao je mučitelj životinja u najširem smislu. To je izazivalo veliko negodovanje u kraju u kojem je živio. I zapravo je doživio mnogo sukoba između svoje čežnje za mučenjem životinja, koje se nije mogao osloboditi, što je u njemu bilo nešto kao unutarnji poriv - danas bismo opet rekli materijalistički obojeno: izopačenost volje; istovremeno, a to je bila njegova tadašnja posebnost, on je s velikom prijemčivošću primao duhovna učenja koja su oko njega imali, snalazio se u njima i imao istančan osjećaj za sve što je vjera učila u tim krajevima. Ali ulazio je u strašne sukobe s najreligioznijim ljudima oko sebe jer je mučio životinje. Posebno je mučio životinje koje je imao u vlastitoj kući, najprije kod rodbine, a kasnije kad je i sam bio neka vrsta poljoprivrednika. Životinje koje su mu bile najbliže, prema kojima se istočnjaci ponašaju posebno dobro, tretiraju ih kao da pripadaju obitelji, te je životinje strahovito mučio.
Pa, kao što rekoh, nećemo stati na nekoj među-inkarnaciji koja bi mogla doći u obzir, to ne znači puno za kasniji život ove osobe. Ponovno se pojavio u naše doba, u 19. stoljeću, u prvoj polovici 19. stoljeća. U ovoj inkarnaciji, koja u širem smislu pripada našem vremenu, rođen je kao iznimno tjeskoban čovjek, koji je zbog svoje tjeskobe držao životinje na lancima, osobito pse. Moglo bi se reći da je u toj, opet, na neki način sasvim normalnoj sklonosti prema životinjama koju je sada razvio, bila neka nezdrava osobina. Sve je to poprimilo prizvuk bolesnosti, jer nije baš razvio neku posebnu ljubav prema psima, nego osjećaj da ih mora imati. U načinu na koji se bavio psima vidi se, kao prvo, nešto fantastično, kao što ćemo uskoro vidjeti, ali kao drugo, nešto u čemu je unutarnja karmička prisila vidljiva od samog početka. Osoba u ovoj inkarnaciji postaje izvanredno talentirana osoba koja iz te stare inkarnacije prenosi sve ono što je doživjela među orijentalnim stanovništvom u smislu duhovnih učenja, uključujući i duhovnu religioznost. Kod njega to nije samo sentiment i osjećaj, to mu je praksa u životu. Tijekom svog života on ne samo da razvija fantazije o duhovnom, nego ima priliku, u ispravnim, vizionarskim imaginacijama, koje mu dolaze s elementarnom samorazumljivošću, poetski oblikovati ono što je prisutno u ljudskom životu, a gdje duhovna, elementarna bića neprestano igraju ulogu. To je jedno. Dakle, vidimo da je on pjesnik, izvrstan pjesnik. On nije samo izvrstan pjesnik, nego se može reći da je, upravo po dramatičnosti, pjesnik kojega bismo mi na kontinentu najradije uspoređivali sa Shakespearom. To je Ferdinand Raimund, Raimund sa svojim ekstravagantnim crtama lica, sa svojim velikim talentom, koji piše dramatične pjesme koje pokazuju da je iz ranijih inkarnacija prenio sposobnost oblikovanja duhovnih stvari i njihovog postavljanja u ljudski život. Pogledajte samo 'Der Alpenkönig und der Menschenfeind' ['Alpski kralj i mizantrop'] i tako dalje, da ga možete usporediti čak i sa Shakespearom po tome što je i on važan glumac, što dolazi i iz činjenice da ima unutarnji poticaj da na pozornicu dovede i trivijalne i netrivijalne stvari s duhovnog gledišta. On je neusporediv glumac, pun humora na pozornici - u životu potpuno pod drugim utjecajem, koji dolazi od okrutnosti prema životinjama koje je počinio. Ono patološko i ono briljantno, ovdje su tako ravnomjerno izmiješani, ono genijalno koje ga tjera da s jedne strane stvarno stvara s Shakespeareovskom snagom i moći i duhovno-duševnom dramatikom, da to utjelovljuje na pozornici, i patološko, koje ga s druge strane tjera da fantastičan element u samom vanjskom životu. Sada moramo pogledati jednu posebnu crtu u ovoj individualnosti Ferdinand Raimunda.
Vidite, u okrutnosti prema životinjama za kojom je u jednoj inkarnaciji osjećao potrebu, osjećao je neku vrstu pobude, volio je to raditi, mučio je životinje iz unutarnje radosti. Stoga, dok je bio na Zemlji, nije shvaćao da je to loša stvar. Ali nakon što je prošao kroz vrata smrti, došao je do toga. Pa, ono što se doživi tako što se zakorači kroz vrata smrti i zatim prolazi od smrti do novog rođenja, to je najprije izražava, u najširem smislu u organizaciji glave. To je trenutak, onoga što se nosi sa sobom kao talent. Donio je dosta toga sa sobom. Ali tu oživi i nešto što izlazi na vidjelo u ritmičkom sustavu, posebno u gornjem ritmičkom sustavu, dišnom sustavu. Budući da je ljudsko biće ovako građeno, ako ga zamislimo shematski [vidi crtež]: metabolički sustav udova, ritmički sustav, živčani sustav. Tada ono što dolazi iz ranijih zemaljskih života djeluje preko živčano-osjetilnog sustava, a ono što je između smrti i novog rođenja radi u ritmičkom sustavu, a ono što je na Zemlji djeluje isključivo u sustavu metabolizma i udova.
Pa, sve što je ta individualnost, koja je sada Ferdinand Raimund, mogla doživjeti u smislu gorke grižnje savjesti, u prosvjetljujuće- duboko poraznom uvidu nakon smrti u tu raniju inkarnaciju i svojoj čežnji za okrutnošću prema životinjama, sve je to stalno djelovalo u stanjima između smrti i novog rođenja, i utjecalo na ritmički sustav. Izraženo je u djelovanju ritmičkog sustava na tjelesno. Budući da u vanjštini glave imamo posljedice prethodnog života na Zemlji, u vanjštini ritmičkog sustava imamo posljedice života između smrti i novog rođenja.
U embriologiji vam je ta istina nadohvat ruke, čak i izvana, fizički i osjetilno. S ovom individualnošću Ferdinand Raimunda vidimo u njegovom dišnom sustavu, u gornjem ritmičkom sustavu, kako djeluje sva grižnja savjesti, gorki uvidi koji su ga obuzimali kada je zakoračio kroz vrata smrti iz odlučujućeg prethodnog života. I time je potaknut da razvije ono što mora dovesti do svojevrsne nepravilnosti disanja, nedovoljne apsorpcije kisika, jakog zasićenja ugljičnom kiselinom, nepravilnosti disanja koje, s fizičke točke gledišta, same po sebi uzrokuju sva stanja tjeskobe, ali koja, međutim, mogu biti nositelji elementarnih biča tjeskobe. Sve što živi u nepravilnom disanju, što ne dopušta pravu količinu kisika i ugljične kiseline u procesu disanja, privlači elementarna bića tjeskobe. To možete dobro pratiti u 'Alpskom kralju i mizantropu'. To je bilo posebno dobro razvijeno kod Ferdinand Raimunda; on je, da tako kažemo, bio 'sklon', ako ćemo upotrijebiti znanstveni izraz, da svoj dišni sustav učini nositeljem elementarnih bića tjeskobe.
Međutim, takva elementarna bića tjeskobe nisu samo elementarna bića tjeskobe, ali ako se u isto vrijeme ponese sa sobom ono što je Ferdinand Raimund imao na glavi iz ranijih inkarnacija u smislu psiho-duhovnih pogleda koje njegove drame čine toliko zanimljivima, onda vidite kako karma ide u određenom smjeru zbog djelovanja ovih demona tjeskobe koji dolaze na ovaj način. Doslovno možete vidjeti kako ti demoni tjeskobe guraju stvari prema učinku, patološkom učinku u smislu karme. Oni se ulijevaju, mogu reći, u maštovite imaginacije, živeći u vizijama - jer se Raimundove drame temelje na vizijama - oni se ulijevaju u vizije i time uzrokuju da se razvije fantastičan element u životu. I na taj način se struja karme probija, briljantan talent koji mora doći do izražaja. Jedna struja živi u posebnoj vrsti duhovnog stvaralaštva, dok druga struja paralelno s tim živi u nekoj vrsti životne fantazije koja se, međutim, ne izražava izvana, nego gleda prema unutra jer živi u ritmičkom sustavu, koji je dakako napola unutarnji, ali koji se u svojim nižim organima izražava na takav način da se proteže na vanjski život, ali se i vraća u unutrašnjost, pri čemu je njegovu briljantnu individualnost pratila patološka sklonost. I ova osobina, ova patološka tendencija, koja se izražava kroz demone tjeskobe, sredstvo je za ispunjenje njegove karme.
Može se sasvim jasno vidjeti karma Ferdinanda Raimunda. Raimund je prisiljen držati psa. On je sanjar. On radi ono što drugi ljudi ne rade. To možete razumjeti i sigurno možete imati suosjećanja za to. Doista, kad se sjetim kako su se neki od naših vrijednih građana nažderavali na dvorskim banketima kada su dobivali ugledne titule, osjećam određenu simpatiju prema Raimundu, s njegovim ironiziranim humorom dok sjedi na podu sa svojim psom i uzima nešto iz pseće zdjele. Raimund to čini. Tu vidite karmu zbog okrutnosti prema životinjama iz prethodne inkarnacije. Pogledajte kako se jednostavno ova činjenica, koja se transformira iz grižnje savjesti nakon smrti i okrutnosti prema životinjama iz prošlosti, odvija poput fantastičnog okajanja, ali se to fantastično okajanje događa na mnogo suroviji način. Odmah potom dolaze demoni tjeskobe i sudjeluju u ispunjenju karme. Ferdinand Raimund postaje opsjednut mišlju: pas je bijesan, jeo sam s njim, zaražen sam psećim bjesnilom! - Sada vidite koliko je Raimund shrvan. Iako na pozornici možda radi briljantne stvari - u trenutku kad se povukao iz života i kada ga napadnu opsesivne ideje, postoji osjećaj da je zaražen psećim bjesnilom.
Onda naprimjer, kreće na put s prijateljem. Putuju iz Beča u Salzburg i tamo ga toliko obuzima strah da je zaražen ludilom i da se mora odmah vratiti u Beč potražiti lijek. To je mučno putovanje za njega i za prijatelja koji ga prati. Posvuda se vidi kako ono patološko slijedi ono briljantno. Pa, s njim se jako dobro postupa, Ferdinand Raimundom, jer ga ljudi jako vole. Postupno napušta tu ideju. Stvarno postoji nešto kao iscjeljenje kroz život, kroz radost, kroz sve ono što dobiva sa raznih strana, a što on ne voli prihvatiti jer je ostao hipohondar, jer demoni tjeskobe, ako ga ne muče s jednim, mučit će ga s drugim. Tako da uvijek oscilira naprijed-natrag između duhovitog Raimunda i hipohondra. Ali barem se riješio ideje da je bijesan. Ta ideja je trajala godinama. Ali ostaje vezan za životinje. Opet ima psa nakon deset godina i gle, kada se igrao sa psom stvarno ga ugrize. Opet se javlja ideja - što je zanimljivo, pas je bio bijesan, ali to je bila lakša bjesnoća - tu je Raimund, pas ga je ugrizao, bjesnoća! Raimund se odveze do Pottensteina, ispali metak u glavu koji ide u stražnju šupljinu, i zapne daleko natrag. Ne može se operirati; Raimund umire od metka otprilike nakon tri dana. Vidite, riješio se prve 'lude ideje', da tako kažem, ali karma je nastavila djelovati.
To je slučaj kada, na rijedak način, karma ima čist učinak; jer razmislite o sljedećem: subjektivno, to nije samoubojstvo, jer Raimund nema punu odgovornost za postupke, subjektivno nije potpuno samoubojstvo. Objektivno, nije riječ ni o potpunom samoubojstvu, jer da se na tom mjestu moglo operirati, Raimund bi bio spašen. Ali tada nisu mogli operirati to mjesto, morali su ostaviti metak unutra, i to je dovelo do smrti nakon tri dana. To nije čisto samoubojstvo, ni subjektivno ni objektivno. Stoga se ne može reći da će u karmi biti posljedica zbog samoubojstva. Karma se ne nastavlja, ona je samu sebe iživjela s onim što je doživio do kraja u ovom životu, do trenutka kada se suicidalna namjera ostvarila. Ali vidi se kako se karma iz prethodnog života pojavljuje, jasno je prepoznatljiva, i vidi se da se širi na takav način da se može reći samo da smo vidjeli posljedice.
Vidjeli smo da postoje ljudi - oni su tu zbog posebne karmičke predispozicije koju smo razmatrali samo u odnosu na zemaljski život - koji su predisponirani da imaju svoje 'Ja', svoje astralno tijelo, svoje etersko tijelo, ili odmah ili postupno, u fazama, na način da se vizionarski probijaju u duhovni svijet: sveta Theresia, Mechthild von Magdeburg i mnogi drugi. Imamo takve osobnosti koje pokazuju abnormalnost u jednom smjeru, u smjeru duhovnog. Ne moramo ulaziti u detalje karme kod onih koji s jedne strane pokazuju takvu abnormalnost. Naravno da je to karmički. Ali ne moramo ulaziti u detalje karme. Slučaj se može razumjeti iz jednog života na Zemlji.
Također i druga strana, koju smo jučer gledali. Vidimo kako se ljudi abnormalno razvijaju u svom fizičko-eterskom organizmu i tako uranjaju u fizičko tijelo i zatim postaju patološki, kao što sam jučer pokazao, u tri faze. Patološko je ugrađeno u karmu. Ali treba ići samo toliko daleko do općenitih točaka i vidjeti, da kod takvih osoba kao što je sveta Terezija, da je u prijašnjim zemaljskim inkarnacijama osobnost postala posebno jaka, a kod takvih psihopata ili patoloških osobnosti kakve imamo ovdje pred sobom, kod njih je formirana individualnost posebno slaba, zbog toga što je više toga uvučeno kroz niže članove. Opet, potrebno je samo ići u opće osobine individualnosti, a ne razmatrati karmu u detalje.
Ali sada kod Ferdinanda Raimunda imamo osebujnu osobnost. Nije se razvila samo u vizionarskom smjeru, već je tu ujedno i drugi razvoj. Obje su polarne suprotnosti, koje se stalno sukobljavaju u životu. U njegovoj osobnosti je i jedno i drugo; ono patološko i ono briljantno, divno se poigravaju s jedne strane, i zastrašujuće s druge strane. Zato moramo ući u konkretne aspekte karme. Treba vidjeti kako karma djeluje da bi stvorila oba pola i, zauzvrat, držala ih razdvojenima, ponekad im dopuštajući da djeluju jedno na drugo.Pronaći ćete brojne odlomke u dramama Ferdinand Raimunda na koje možete sebi reći: Tamo radi njegov duhovni pogled, ali tamo također radi i ono što dolazi od demona tjeskobe. Ponekad to vidite u strukturi drame.
Vidite, kada pratimo ljudske karaktere na ovaj način, sasvim prirodno dolazimo do karmičkih razmatranja, i moramo vidjeti koliko je to zapravo jednostrano kada se, s jedne strane, uzme apstraktno učenje koje je postojalo unutar određenih struja starine: bolest dolazi od grijeha - na djelu je samo abnormalna duhovnost u čovjeku. U takvoj apstraktnosti može se naravno, nešto tvrditi, ali to ostaju teorije, čak i ako se u skladu s njima postupa prema ljudima. Druga apstraktna jednostranost također je kada se kaže: grijeh dolazi od bolesti - a boriti se treba protiv fizičkih tvari i procesa u ljudskom životu. Treba ući konkretno, prije svega konkretno u ljudsku organizaciju, kako se viša tijela međusobno odnose, da li se međusobno privlače ili udaljavaju od nižih, i treba se znati na odgovarajući način vidjeti djelovanje karme u takvoj interakciji genija i patološkog, kao što je to slučaj kod Raimunda. Jer ako netko stekne razumijevanje takvih stvari, tada će u životu pronaći mogućnost da se onome što postigne u procesu fizičkog iscjeljivanja, dodaju riječi koje će proces iscjeljenja učiniti potpunim. Definitivno ćete doći do točke u kojoj nećete biti pristrani u sagledavanju svega i kraj procesa vidjeti u fizičkom iscjeljenju, i vidjeti kako je u nekim slučajevima potrebno dodati i moralnu dimenziju. Ona se ne mora sastojati u tome da postanete filistarski tješitelj, i da bolesniku pristupate s raznim filistarskim utjehama. U pravilu nemaju puno učinka, jer pacijenti nemaju puno vremena za to, za tješenje dobrodušnog strica, pacijenti stvarno nemaju puno vremena za to. Ali iznimno su skloni onome što je prirodno ponašanje, onome što leži u 'kao', a ne u 'što'. No, čovjek sasvim instinktivno pronalazi način u takvim situacijama, ako je u stanju izraziti pogled na svijet i život na način koji ih povezuje s onim duhovnim, koliko god to može biti, kao što se može ako se ozbiljno uzme primjere koje sam opisao.
Ne može se, dragi prijatelj, duhovni život vidjeti samo u tiradama, samo u govorima vjerskih tirada, nego se duhovni život mora razvijati na temelju činjenica. Jer kada se duhovni život shvaća uz pomoć činjenica, tek tada će se to moći primijeniti u tretmanu. Tada se može primijeniti na zdrave i bolesne. Naime, tada se dobije instinkt za orijentaciju svakog bolesnog stanja koje nastaje na ovaj ili onaj način. Vidjet ćete da se to odnosi i na fizičke bolesti, ali prvo moramo otvoriti put da te stvari vidimo i u fizičkim bolestima. Vidite, do toga ćete doći kada proučavate ovakve stvari, koje bi se mogle nadograditi raznim primjerima. S ovog gledišta zanimljivo je proučavati živote mnogih ljudi koji su bili geniji, ali ne sa stajališta tog arh-filistra kakav je bio Lombroso. Ono što je odvratno u teoriji Lombrosa nije njegov veliki genij, on je tu, nego je odvratno to što je on arh-filistar, što se na svakoj stranici čita filistarski sud. Činjenica je da je znanost doista stigla do jednog arh-filistra. Ako doista stvari ne gledate sa stajališta arh-filistra, nego sa stajališta svjetonazora, odnosno osjetilno-duhovnog života, tada ako nam je u našem unutarnjem pozivu potrebna utjeha, tada ćemo bolesnicima ponuditi utjehu vjere ili sakramenta, i taj sakrament ćemo ponuditi s odgovarajućom duhovnom aurom. Ali ne bez jasnog razumijevanja iza toga. O razumijevanju tih stvari ovisi hoće li se bolesniku sakrament dati na pravi način, da on ozdravi, da ne pretrpi nikakvu duševnu štetu od ozdravljenja.
Vidite, ima smisla - o tome ćemo kasnije - da osim procesa fizičkog ozdravljenja, određenim ljudima treba i sakrament pričesti da ozdrave, kako bi se ono što je poremećeno u karmi moglo dovesti u red. Ali ako to ne znate, ne možete to unijeti u auru sakramenta. Ali s druge strane, liječnik koji prozre te stvari, koji u bolesti vidi karmu na djelu, koji intervenira u proces ozdravljenja, biti će sposoban postaviti se na pravi način ako prozre te stvari cijelim svojim bićem u skladu sa svojim pogledom na svijet. Ali tada će se nešto objektivno dogoditi s liječnikom, s iscjeliteljem, kada liječnik zna da cijela njegova duša radi u ljudima s karmičkim procesima. Tada će njegova iscjeliteljska misija poprimiti drugi aspekt, religiozni aspekt, i naučit će sebe vidjeti kao svećenikova suputnika, kao onoga koji stoji uz svećenstvo i vrši drugu stranu službe; i liječenje postaje bogoslužje. Kroz ispravan antropozofski pogled, one stvari koje je materijalistički svjetonazor doveo u službu prirode, odnosno ples oko zlatnog teleta, govoreći u hebrejskom smislu, trebaju se ponovno preobraziti u štovanje. Preobrazba svega u životu, i umjetnosti i religije u bogoslužje, ono je što u konačnici može biti zadatak najopsežnije pastoralne medicine koja se može prakticirati unutar antropozofskog pokreta. No, mora se započeti barem davanjem naznaka ove pastoralne medicine, onima koji će poticaj nositi naprijed, iz duhovnih temelja, za dvije strane istinskog bogoslužja.
Zato se pastoralna medicina mora najprije predstaviti svećenicima i liječnicima unutar antropozofskog pokreta, a oni će potom naći priliku da se njome dalje bave, poznavanjem prirode i duha, ali i da prodru upravo u ona područja života koja su unutar njihova poslanja.
O tome ćemo više razgovarati sutra.