.- OSMO PREDAVANJE, Dornach, 15. rujna 1924.
Sile kozmosa: utjecaj Sunca i Mjeseca na biljke i planetarni utjecaji. Prepoznavanje sunčevog života u odnosu na ljudsko biće; dolazna i odlazna karma - učinci Sunca i Mjeseca u njihovoj povezanosti. - Iscjeliteljske sposobnosti iz ovog znanja.
Moji dragi prijatelji! Jučer smo pratili konstituciju ljudskog bića koliko se ona može vidjeti u samim ljudskim bićima ili u njihovoj neposrednoj blizini. Sada moramo ići dalje od čovjeka, jer posvuda je čovjek povezan sa silama kozmosa; a ti su odnosi prema silama kozmosa transparentni samo ako netko ima dobru volju zaći u veliku raznolikost u kojoj je kozmos formiran.
Samo razmislite, dragi prijatelji, s koliko se mnogostrukim silama čovjek susreće u kozmosu. Vidimo recimo, biljku koja rate iz tla Zemlje. Pratimo rast biljke od Zemlje u smjeru: stabljika prema gore, korijen prema dolje. Time smo dali dvije tendencije unutar biljke. Težnja prema gore, težnja prema dolje. I kad bismo danas doista bili toliko napredni u istraživanju prirode, da bismo metode istraživanja koje se danas koriste za manje bitne stvari, primijenili na nešto poput rasta stabljike biljke prema gore, rasta korijena biljke prema dolje, razumjeli bismo veze koje nalazimo u kozmosu, koje zauzvrat, ulaskom u odnos s čovjekom, tu ukupnost čine razumljivom: učinili bi razumljivim čovjeka i svijet, makrokozmos i mikrokozmos. Jer bismo vidjeli da sve što ima veze s rastom biljke prema gore ima neku vezu s razvijanjem sunčevih sila tijekom godine, tijekom dana, pa čak i izvan godine. Da je sve što ima veze s razvojem korijenskih sila povezano s mjesečevim razvojem, s mjesečevim silama, tako da ako biljku promatramo na pravi način, moramo dobiti odnos između Sunca i Mjeseca u formiranju biljke. Moramo, da tako kažemo, iz kozmosa i njegovih sila vidjeti najjednostavniju, najprimitivniju sliku biljke. Onaj tko zna gledati, taj korijen nikada neće vidjeti drugačije nego kako teži dolje na zemlju prema tlu, a ujedno će ga vidjeti i zaokruženog. Korijen koji se zaokružuje u zemlju slika je kako se korijen mora vidjeti: zaobljena forma koja se gura u zemlju. [slika, lijevo]
Stabljiku morate vidjeti drugačije, kako se razvija prema gore. Ako netko spoji osjećaj i percepciju s pogledom na stabljiku, svakako mora imati osjećaj: stabljika žarko stremi, stabljika želi razviti svoj linearni smjer. Korijen želi razviti zaokruženost smjera, stabljika želi razviti linijski smjer. To je izvorna slika bića biljke. A u smjeru uzlazne linije moramo vidjeti prisutnost sunčevih sila na Zemlji. U korijenju koje teži zaobljenosti moramo vidjeti prisutnost mjesečevih sila na Zemlji.
Sada pogledajmo dalje. Kažemo sebi: Sunce je svugdje gdje biljka žarko stremi uvis. Širi se gore, u širinu, periferiju. Tu nalazimo unutar onoga što proizlazi iz težnje koja zrači prema gore da je još nešto aktivno, isprva samo na vrhu u cvjetovima nalazimo sile Venere kako rade sa silama Sunca, zatim, dok dolazi lišće, formirajući se izvana, nalazimo sile Merkura. Dakle, ako želimo razumjeti strukturu biljke u njenoj težnji u smjeru prema zračenju Sunca, moramo shvatiti da sile Venere, sile Merkura, dolaze u pomoć silama Sunca. To je s jedne strane.
S druge strane, moramo biti načisto da te sile ne bi mogle same oblikovati biljke. Do određene mjere, esencija biljke samo bi težila konvergenciji. Da bi se razvila, kao što to vidimo u krajnje ekstremnom primjeru kod stabla, sile Marsa, Saturna, Jupitera, rade posvuda kao suprotne sile. Tako da se i drugi planetarni učinci slijevaju zajedno s dva osnovna polariteta učinaka Sunca i Mjeseca [slika].
Ovim samo želim reći: prvo, dragi prijatelji, pogledajte biljku. Tu imate cijeli planetarni sustav biljke. Tu leži na zemlji, tu je, i više se ne čini tako apsurdnim kada, pola ili tri četvrtine učenjak, poput Paracelsusa, kaže: ako jedete biljku, jedete cijeli planetarni sustav, jer sile su tu. - Paracelsus to izražava svojim grubim načinom izražavanja, i osjeća da se biljkom pojede cijelo nebo. Pa, svijet je toliko raznolik da čovjek ima sile makrokozmosa, u rasu, u rasporedu, u svemu što je u njegovoj neposrednoj blizini.
Odatle se vratimo ljudima. Jučer smo pokazali kako se dići od daha do onog područja ljudskog iskustva gdje, ako to tako možemo nazvati, postoji finiji udisaj, i unutar tog finijeg udisaja smo otkrili kontinuirano djelovanje karmičkih struja prošlosti. Sada možemo nastaviti. Ako imamo ono što bih nazvao profinjenim protokom disanja u ljudskom biću, nacrtano samo shematski i simbolički [slika, desno], sada možemo reći sljedeće: kada bi čovjek razotkrio samo ono što leži u njegovom astralnom tijelu i ono što leži u njegovom 'Ja', nikada se ne bi približio Suncu, s konstitucijom čovjeka kakva je u sadašnje vrijeme. Čovjek se nikada ne bi približio Suncu. Kada je u svom 'Ja' i astralnom tijelu, između padanja u san i buđenja, ne približava se Suncu. Za njega ostaje tama. Dakle, kad bi ljudsko biće bilo u astralnom tijelu i u 'Ja' bez veze s eterskim tijelom i fizičkim tijelom, ne bi se moglo približiti Suncu. Da, kako dolazi do Sunca?
Sada prvo da vidimo kako stvari stoje. Astralno tijelo i 'Ja' se približavaju eterskom tijelu, ali ako netko spozna ovo stanje vizijom - što može učiniti relativno lako jačanjem mišljenja - ako netko ojača svoje mišljenje kroz temeljitu, vrlo energičnu meditaciju, lako može ući u to stanje, to je stanje početka inicijacije. Lako se može doći u stanje u kojem ljudsko biće uranja u svoje etersko tijelo, ali još nije shvatilo fizičko tijelo. Živi u eterskom tijelu. Vidite, u ovom stanju, kada netko živi u eterskom tijelu i još ne može dokučiti fizičko tijelo, u ovom stanju može vrlo, vrlo dobro misliti. Jednostavno ništa ne vidite, ništa ne čujete, ali možete jako dobro misliti. Mišljenje se nikako ne gasi, samo se potiskuju vid, sluh i ostala osjetila. Ali mišljenje ostaje s vama, kakvo ste imali: može se misliti, ali može se misliti više nego prije. Možete razmišljati o ovakvim stvarima kao ovo ovdje i možete misliti o makrokozmosu. Mišljenje ostaje i širi se, i točno se zna: sada ste zapeli u kozmičkom eteru. Dakle, kada je netko u svom eterskom tijelu, on je u kozmičkom eteru. Ali kada se uđe u ovaj kozmički eter, ima se iskustvo da je sada u tom duhovnom svijetu iz kojeg se također pojavljuje osjetilni svijet. Ali niti duhovni svijet, niti svijet osjetila nisu individualizirani. Izvan ste individualiziranog svijeta osjetila. Sunce više ne sja, zvijezde više ne sjaju, Mjesec više ne sja. Nema jasne razlike između raznih oblasti prirode na Zemlji. To imate samo kada ste u fizičkom tijelu, u normalnom životu ili u višoj inicijaciji. Ali zbog činjenice da su obrisi osjetilnog svijeta potamnjeli, postoji opća duhovnost, tkanje i život duhovnog.
Ako netko sada napreduje, sada također svjesno presreće svoje fizičko tijelo, tako da počinje živjeti u organima, ako presreće ovo fizičko tijelo, tada se izblijedjela, nestala bića počinju ponovno pojavljivati s izuzetkom zemaljskih, ali kao duhovni entiteti. Tamo gdje se, u običnoj svijesti, vidjelo Sunce, koje se zamračilo i zamaglilo, već je bilo unutar općeg tkanja duha, tu se pojavljuje zbroj bića druge hijerarhije. Čovjek se u duhovnom svijetu sada individualizira. Mjesec, zvijezde se pojavljuju opet, ali se pojavljuju u svojim duhovnim aspektima i sada su duhovne kolonije ili tako to možete nazvati, i sada znate kako gledati van, prvo u običnoj svijesti, naprimjer - isto je i drugim stvarima - Sunce se vidjelo u fizičkoj slici, kao što se sada, nakon što je netko svjesno dohvatio fizičko tijelo, također u njegovoj duhovnosti, vidi se Sunce kao duhovno biće, a tako i cijeli svijet. Ali sada također znamo da sa svakom zrakom Sunca ulazi dan sa svijetlom, i da sa svakom zrakom Sunca ulazi i duh. Kroz svako osjetilno iskustvo ulazi duh, tako da ovo prema gore profinjeno disanje moramo promatrati kao neprestano impregnirano duhom, i opažamo da Sunce živi u svakom osjetu koji struji. To je doista duh Sunca, ili duhovi Sunca. Sunce živi u svakom osjetilnom opažanju, tako da izravno sunčev život, izravne sunčeve sile, struje u ljudsko biće, u profinjenom disanju.
Vidite, takav je odnos između čovjeka i Sunca. Kada zraka svjetlosti uđe u vaše oko, za zrakom svjetlosti ulazi duh Sunca. Duh Sunca je tvar profinjenog disanja. Svojim osjetilnim percepcijama udišemo različite sastojke duhovnog Sunca. Ali sada imate značajan pogled na čovjeka prema jednom polu. Dok razvija svoje etersko tijelo [slika, žuto], on unutar eterskog tijela razvija mišljenje kozmosa - misli kozmosa. I te misli kozmosa, u kojima se nalazi svjesno biće u svom eterskom tijelu, u početku su bez topline, bez hladnoće, bez zvuka. One su kao opći osjećaj, gdje se osjećaj samog sebe podudara s osjećajem makrokozmosa. Ako se sada uđe u duh osjetila dohvaćanjem fizičkog tijela, misao postaje obojena s najrazličitijih strana, iz očiju, udišući esenciju Sunca, misao se pretvara u boju, kroz uho, misao s pretvara u zvuk, kroz organ za toplinu, misao se pretvara u toplo i hladno, i sad imate kozmičku koncepciju odnosa misli i osjetila. Misaono se mora predstaviti kao izvornije, a osjetilno se pojavljuje kroz impregnaciju Sunca, kroz obasjanost Suncem.
To je s jedne strane čovjeka. Čovjek jednostavno ne opaža kako Sunce svojim bićem struji u njega svakim osjetilnim opažanjem. A na putu Sunca pritječe prošla karma. I uopće nije djetinjasto istovremeno misliti o Suncu kao o spremniku prošle karme. Tako da kada s razumijevanjem pogledamo glavu čovjeka, moramo sebi reći: duhovna sunčeva zraka tajno ulazi, transformirajući se dok struji u fizičko, zatim se pojavljuje kao fizičko, u obojenom, u zvučnom, u zagrijanom svijetu. U isto vrijeme karma se uvlači u ljudsko biće na putu sunčevih zraka, koje se iz osjetila uvlače u živce.
Sada da vidimo drugu stranu. Pogledajmo ono što smo jučer morali prepoznati: karma se seli tamo gdje je limfa u organizmu, gdje je sve u organizmu aktivno i živo što još nije ušlo u krv. Tu nalazimo odlaznu karmu. Koji su to putevi kojima se kreće karma? Da bismo to razumjeli, moramo se upoznati sa silama Mjeseca u smislu tajne znanosti.
Kada netko postupno prolazi kroz etersko, u koje se prvo smjestio, i zahvaća fizičko tijelo u perifernom smjeru prema osjetilima, sav život koji pritječe od Sunca čovjeku se pojavljuje s jedne strane, jer nosi prošlu karmu, javlja se s mnogo prijekora, s mnogo stvari koje uznemiruju. Ali mnogo značajnije od svega što muči ljude u njihovoj karmi kada stvarno dođu do ove vizije je ono što im daje spoznaja: tvoja te je prošlost učinila onim što si sada. Ono što čovjek nosi u sebi, obogaćeno je percepcijom Sunca koje ulazi na puteve osjetila i živaca. Ali tek što se čovjek distancira od karme, i prepusti dotoku duhovnih sila Sunca, u primanju Sunca javlja se beskrajno blaženstvo i ima se osjećaj da je sunčeva bit takva da je uvijek treba željeti. Sunce je također ono što se s ljubavlju uvlači u nas kada to poželimo, i ono što prepoznajemo oslabljeno u fizičkom životu kao život i tkanje ljubavi. To se događa u razmjeni unutarnjeg svijeta čovjeka i sunčevih utjecaja, koji se s ljubavlju ulijevaju u čovjeka, i svime što u čovjeku želi djelovati da raste, klija i napreduje, sve to ulazi s ovim sunčevim zrakama koje žive u ljubavi. Jer ljubav nije samo duševno-duhovna snaga, to je snaga koja sve što je tjelesno poziva da raste, niče i klija, ono je što je u svakom detalju blagotvorno i veselje za čovjeka, ako to zna cijeniti ali i koju prima zahvaljujući neposrednoj viziji.
Ako se, s druge strane, ako se dohvati fizičko tijelo u ovom smjeru, u smjeru onih sila koje razvijaju limfu, i pripremaju je za ulazak u krv, postaje se svjestan utjecaja Mjeseca. Ali ovi mjesečevi učinci imaju sasvim drugu osobitost. Stoga možemo reći da su s jedne strane na djelu duhovni učinci Sunca, kao što smo naznačili, a s druge strane učinci Mjeseca. Dok iznutra dohvaćamo proces formiranja krvi i limfe, uronimo u djelovanje Mjeseca. Ali ti mjesečevi učinci su takvi da stalno imamo osjećaj da nam žele nešto uzeti. Žele nešto izvući od nas. Kod Sunca uvijek imamo osjećaj da nam uvijek želi nešto dati, kod Mjeseca imamo osjećaj da uvijek želi nešto izvući iz nas. I teško da to znamo ako nismo pažljivi na ovu percepciju mjesečevog djelovanja, ako se udubimo u formiranje krvi i limfe i tamo dohvatimo fizičko tijelo, ako nemamo stvarnu kontrolu, ako nismo stvarno pažljivi u viziji, odjednom se nit prekida i pred nama stoji neko duhovno biće koje je nama slično, ali uglavnom iskrivljeno, karikirano, koje smo sami iznjedrili iz sebe. Jednostavno nam nedostaje ovaj prijelaz, ovaj iskorak, ako ne obraćamo pažnju. Nije nam ništa čudno kada vidimo kako se odvaja od nas i suočava s nama. To je malo više od poboljšane slike u zrcalu. Kad se vidimo u ogledalu, to je u fizičkom svijetu. Kada vidimo sebe reflektirane u eteru od strane mjesečevih sila, to je viši, uzvišeniji odraz.
Prođimo kroz cijeli proces. Nije ništa posebno. To nam samo pokazuje kako smo povezani s kozmosom, da Mjesec stalno od nas odvaja sile, koje žive u nama, osamostaljuje ih, odlaze u duhovni svijet, struje u makrokozmos, neprestano noseći slike iz nas u makrokozmos. Ali vidite, dragi prijatelji, zamislite da se stvori situacija kroz koju će se takva slika, koju sile Mjeseca žele stalno stvarati i izvući od nas, želeći je proširiti u prostranstvo svijeta, zamislite da se takva slika želi zadržati u ljudskom tijelu, u nama. To nije puka zrcalna slika koja je apstraktna, to je slika koja je već prožeta silama. Da, kako se takva slika može zadržati u čovjeku? Ovdje imamo mjesečeve sile koje privlače, koje stalno žele iznijeti sliku ljudskog bića. Kako se onda ta slika može zadržati u čovjeku umjesto da izađe? Kako se može uklesati u njega? Kada se s druge strane sunčeve sile dovedu toliko duboko da slika ostaje unutar ljudskog bića. Tada slika ostaje unutra, radi u njemu, i tada se razvija embrionalni život. Oplodnja se ne sastoji ni u čemu drugom nego u činjenici da se sunčeve sile kroz oplodnju povuku dolje do točke gdje mjesečeve sile prodiru u limfu, a slika koja inače nestane preuzima fizičku materiju u ljudskom tijelu. Ono što je inače slika proteže se u fizičku formaciju. Ovime se događa ono što je veza mjesečevih sila sa sunčevim silama u limfnoj regiji ljudskog organizma [slika].
Pogledajmo na drugu stranu. Možemo također istražiti i mjesečeve sile podignute, tada će se dogoditi suprotno, tada se ljudsko biće neće ponovno formirati, ali će se unutar ljudskog bića formirati sunčev makrokozmos. Čovjek ono što je makrokozmičko vidi na drugačiji način. Kad se embrij formira, u čovjeku nastaje fizički svijet koji mora izaći iz njega. S druge strane, kada su mjesečeve sile na djelu u svojoj žudećoj prirodi - na kraju krajeva, one žele privući ili presresti sunčeve sile - tada se duh u kozmosu javlja u čovjeku. Nastaje duh kozmosa, duhovni embrij. Da, što imamo pred sobom? Tada je dana mogućnost za formiranje onoga što mora doći iz duhovnog svijeta, što je bilo u duhovnom svijetu do vremena novog zemaljskog života, i sada dolazi kao duhovni embrij. Tada u čovjeku dolazi do veze između to dvoje.
Slijediti te stvari do točke u kojoj ih se vidi izravno povezane jednu s drugom, ono je što stvarno može objasniti čovjekov odnos prema kozmosu. Sada je pomoć posvuda. Učinci Sunca, koji se ovdje sjedinjuju s učincima Mjeseca, imaju Mars, Jupiter, Saturn da im pomognu. Koji su njihovi zadaci, Marsa, Jupitera, Saturna? Da, dragi prijatelji, sjetite se što sam jučer rekao. Kada sunčeve sile ulaze, prvo se moraju zaustaviti zbog svijetla; drugo, moraju se zaustaviti zbog makrokozmičke kemije; treće, moraju stati zbog vitalnosti. Sile Saturna zaustavile su svjetlost, sile Jupitera u svojoj mudrosti zaustavile su svjetsku kemiju, sile Marsa zaustavile su vitalnost. Dakle, imate detaljno, konkretno, uvlačenje sunčevih sila modificiranih silama drugih, takozvanih vanjskih planeta. Obrnuto, u drugom smjeru, modificirane su mjesečeve sile, koje zapravo, kada same djeluju u punoj snazi, dovode do embrionalne, odnosno do fizičke formacije; ako su oslabljene u smjeru duhovnog, ako ne dođu do fizičke materije, ostaju na pukim duševnim silama ljubavi Venere, a ako su oslabljene još više. tako da se u svakodnevnom životu uvijek mogu ujediniti s onim što dolazi s druge strane, postaju sile Merkura, glasnika bogova, koje u običnom životu na Zemlji, vode niže sile gore u više.
Pogledajte desnu, lijevu sliku [slika]. Pogledamo li izvana što se prostire oko nas u biljnom svijetu; prostire se Sunce, Mjesec i zvijezde. Pogledajmo unutra, unutra su Sunce, Mjesec i zvijezde, točno odgovaraju jedno drugom. Ako nešto nije u redu iznutra, onda nešto nije u redu u unutarnjem radu Sunca, Mjeseca i zvijezda. Ako kao terapeuti želimo ispraviti stvari, moramo tražiti neispravan mjesečev učinak, odgovarajući Saturnov učinak i slično, među onim što je pronađeno. Sve je vani. Vidite, ljudi će ponovno početi imati povjerenja u medicinu kada vide da u unutarnjem ustrojstvu ljudsko biće čini cijeli svijet. To je znanje koje želimo ponovno unijeti u medicinu, znanje koje je nekada imala. Svijet će imati opet povjerenja u medicinu tek kada se te stvari ponovno shvate.
Ali pogledajmo s druge strane. Pogledajmo najprije što je to sve mjesečev učinak u čovjeku, koji neprestano nastoji iz čovjeka izvući ono ljudsko i odnijeti ga u kozmos. Pred nama je slika: čovjek nastoji nadići čovjeka, želi biti prenesen u kozmos. To se čovječanstvu ne smije predstaviti u apstraktnom obliku, već u slici, ta strahovito potresna tajna da mjesečev učinak stalno želi izvući čovjeka iz njega samog kako bi mu pokazao njegov odnos s makrokozmosom. Dolazi na Zemlju u formiranju embrija, ali kada se ovaj izravni mjesečev učinak rafinira prema učinku Merkura i Venere, on se više ne rađa fizički, već duhovno. I možemo, kada fizičkom rođenju dodamo, kada prizovemo učinke Merkura i Venere koji su nastali u čisto mjesečevom učinku, fizičkom rođenju čovjeka u čovjeku možemo dodati, čovjekovo duhovno rođenje izvan čovjeka u kozmosu: tada čovjeka krstimo.
Onome što je uvijek prisutno u čovjeku, možemo dodati i fizičko djelovanje Sunca, svijest da u njega ulazi duhovno djelovanje Sunca, da ono duhovno, duhovna esencija, teče putem fizičko-eterske svjetlosti sunčevih zraka, svjetlosnih zraka, kemijskih zraka, vitalnih zraka, ulazi u ljudsko biće istim putevima kao što ulazi fizičko-etersko sunčevo djelovanje: kroz osjetila. Dajemo čovjeku da u običnom fizičkom životu spozna fizičke i eterske učinke Sunca, dajemo mu da spozna duševno i duhovno djelovanje Sunca, pričešćujemo ga.
Ako krenemo od pričesti, naći ćemo da s jedne strane postoji nešto što je povezano s potporom koju Sunce prima, pomračenje svijetla, stalnu blizinu smrti životu. Idemo na vanjske planete koji su povezani sa Suncem, a pričesti u pravom trenutku dodajemo pomazanje.
Ili ulazimo u ljudsko biće prije nego što stigne u makrokozmos, zaustavljamo se u njegovom unutarnjem biću, ne želeći ga samo kao ljudsko biće smjestiti u makrokozmos, već želimo u slici usaditi makrokozmos u njega samoga, tako da makrokozmos postaje klica razvoja u njemu. Dajemo mu potvrdu, krizmu.
Kad su te stvari uronjene u punu svijest, primatelj sakramenta živi u punoj svijesti o njima, tada se sakramentima čovjek neprestano liječi opće bolesti u koju tone, ili mu stalno prijeti da podlegne statusu nascendi, jednostavno zato jer se utjelovio u fizičkom, materijalnom svijetu. To je svećeničko.
Ili se može dogoditi ono drugo, da je ljudsko biće stalno u status nascendi kroz svoju prirodu, u nastajanju onoga što želi biti slobodno u duhovnom, što želi izaći iz fizičkog, ali mora ostati unutra tijekom života, dakle ne unutarnja neduhovnost, već prije super-duhovnost, bolest. Mi dajemo lijek kao drugi pol sakramenta kada bolest nastupi. Tu je doktor.
S jedne strane vidimo duhovnu medicinu svećenika, a s druge strane svećeništvo liječnika, tjelesnog liječnika, a kada prepoznamo koordinaciju, onda razumijemo kakva je veza između pastorale s jedne i medicine s druge strane. Pastoralna medicina ne uključuje samo teoretsku raspravu, nego i suradnju.