.- DESETO PREDAVANJE, London, 28. kolovoza 1924.
Mogućnost poznavanja zdravlja i bolesti. Osposobljavanje duše da prepozna nadosjetilno.Etersko tijelo: element koji teži dalje; fizičko tijelo podložno gravitaciji. Astralno tijelo, osjećaj. Izgradnja i razgradnja. Mišljenje, osjećanje, volja, pomiješani su kod životinja, odvojeni kod ljudi: 'Ja'. 'Ja' organizacija i struktura mozga. Odnos četiri člana bića. Odnos stvaranja kvarca i ugljične kiseline prema duhu. 'Ja' i SiO2, astralno tijelo i CO2. Prevladavanje eterskog tijela u Ca., prevladavanje astralnog tijela u grobu.
Iznad svega, želio bih izraziti svoju srdačnu zahvalnost gospođi i dr. Larkinsu što mi je omogućio da ponovim ono što sam uspio učiniti prošle godine i da iznesem neke poglede na medicinu, na bolesnog čovjeka naspram zdravog i na metode liječenja, iz antropozofskog svjetonazora i metode istraživanja.
Ako bih mogao nešto unaprijed reći s nekoliko uvodnih riječi, to bi trebalo biti ovo: ono što antropozofija, kako se ovdje misli, namjerava dodati pojedinim granama života, naprimjer medicini, ni na koji način ne proturječi onome što se danas smatra znanstvenim medicinskim gledištem. Kad se govori upravo s ovakvog gledišta, kao što ću ja večeras i sutra, vrlo lako se krivo shvati, jer danas prevladava gledište da sve što nije takoreći precizno utvrđeno, da je to nešto sektaško, da je to nešto što se ne može ozbiljno shvatiti u znanstvenom smislu. Stoga bih odmah na početku želio istaknuti: upravo pogled koji nastoji medicinu utemeljiti na antropozofiji, ne samo da je pun odobravanja, nego i pun razumijevanja svega onoga značajnog i velikog što je postignuto na polju medicine u posljednje vrijeme. I ne može biti govora o tome da se ono što ću reći, na bilo koji način koristi za stvaranje diletantske ili laičke polemike protiv onoga što je danas priznata metoda liječenja ili slično. Stvar je jednostavno u tome da je posljednjih nekoliko stoljeća, cijeli naš pogled na svijet poprimio oblik koji se u istraživanju ograničava na ono što se može odrediti osjetilima, bilo eksperimentom ili izravnim opažanjem, i na ono što ljudsko razumijevanje može kombinirati na temelju onoga što daju osjetila.
Ovakav način istraživanja stoljećima je bio potpuno opravdan. Jer da je čovječanstvo nastavilo svojim starim putem, sišlo bi u fantaziranje, snolikost, došlo bi do proizvoljnih pretpostavki i divlje gradilo hipoteze. Ali istina je da čovjek, kakav stoji u svijetu između rođenja i smrti, nije biće koje se stvarno može spoznati kroz osjetila i razumijevanje, da također ima stvarni nadosjetilni dio.
A kad govorimo o zdravim i bolesnim ljudima, ne možemo a da se ne zapitamo: može li se zdravlje i bolest doista prepoznati samo na način na koji mi to danas želimo, kroz istraživanje fizičkog tijela uz pomoć osjetilnih organa, uz pomoć onih alata koji nadopunjavaju osjetila i dovode do naših eksperimenata, i uz pomoć intelekta? A stvarno - ne sa predrasudama - povijesno promatranje može nas naučiti, da je znanje o čovjeku došlo iz nečeg sasvim drugog od pukog osjetilnog promatranja. Iza nas je, uostalom, dugo razdoblje ljudskog razvoja, također i u odnosu na duhovni život.
U davna vremena, možemo reći prije tri tisuće godina, ali svakako još u vrijeme kada je grčka kultura, starija grčka kultura, cvjetala, nije bilo škola gdje bi se moglo učiti kako se uči u današnjim školama. U današnjim školama ljudi uče na način da uđu na fakultet kao mladi, i da je već završena cijela struktura njihove duše. Čovjek je vođen u pojedine znanstvene discipline, na primjer u disciplinu pripremnu za medicinu, i tamo treba prosuđivati prema stanju duše u kojem se nalazi kao osamnaestogodišnjak, devetnaestogodišnjak, dvadesetogodišnjak.
To nije bilo stajalište o učenju u prijašnjim vremenima, već je stajalište bilo da se prvo u duši treba razviti snaga, da se dalje obrazuje, da se dalje razvija, da bi se potom prepoznalo, ono što je zapravo ljudsko.
Pa, upravo zato što u ranijim vremenima ljudi, zbog svoje primitivnije prirode duše, nisu bili skloni fantaziji, bilo je, u misterijima, moguće poučavati sve grane života na temelju takve duhovne obuke, naučiti duhovnu disciplinu.
To je prestalo, rekao bih, upravo od osnutka naših sveučilišta u 12, 13 i 14 stoljeću. Od tada smo učili samo na racionalistički način. Racionalizam, koji vodi britkoj logici, s druge strane vodi i do toga da se vidi samo vanjsko materijalno.
Sada, tijekom posljednjih nekoliko stojeća, moderna su vremena proizvela veličanstveno bogatstvo vanjskih, osjetilnih istina. To se ne može poreći. Tako imamo izvanredno velik kapital osjetilnih istina u biologiji, fiziologiji i svim znanostima koje su priprema za medicinu, da još nismo ni stigli organizirati sva pojedinačna promatranja. Postoji ogromna količina promatranja iz kojih se još uvijek mogu dobiti nemjerljive stvari. No, u posljednjim su se stoljećima povukla sva uvjerenja da duše trebaju doći do toga da vide nadosjetilno. To je zapravo onemogućilo stvarno istraživanje čovjeka u smislu zdravlja i bolesti. Kako bih donekle potkrijepio ovo što govorim, samo bih želio istaknuti da je i danas moguće, kao što sam pokazao u svojim knjigama, uključujući i knjigu koja je ovdje prevedena pod naslovom 'Inicijacija', podići dušu da shvati duhovno u čovjeku nasuprot materijalnom, nasuprot fizičkom.
Ovaj duhovni element u čovjeku, jednako je uočljiv i vidljiv duhovnom promatranju kao što je fizički, materijalni, osjetilnom promatranju. Samo je osjetilno promatranje organski integrirano u naše tijelo, a da mi ništa ne radimo; duhovno promatranje moramo steći. Međutim, ovo duhovno promatranje, ne može se postići nikakvom vrstom mističnog, maglovitog treninga, ali se može puno postići upravo razvijanjem unutar sebe striktnog života misli, počivanja na mislima. Čovjek mora samo metodički transformirati ono što inače želi posjedovati u gotovom obliku, ovo počivanje u mislima, ovaj život u mislima, u obrazovanje duše. Ako netko doista uspije neko vrijeme eksperimentirati sa samom dušom, kao što se obično eksperimentira s vanjskim stvarima, pustiti dušu da počiva na lako shvatljivoj misli, bez upadanja u bilo kakvu vrstu autosugestije, u bilo kakvu vrstu zamagljene svijesti, već kada se vježba na takav način da se razvija ono što se može zadržati uobičajenim mišljenjem - razboritost ostaje, ali ono što se provodi iznutra duševno je ono što izvana postaje vidljivo na trivijalan fizički način, jer ako kontinuirano trenirate mišić, on će ojačati i s njim možete učiniti više - ako kontinuirano metodički vježbate dušu, ona postaje jača, moćnija i drugačije vidi stvari.
Prvo što se vidi je da se čovjek zapravo ne sastoji samo od ovog fizičkog tijela, koje se može promatrati ili golim okom ili kroz mikroskop ili na neki drugi način, već da čovjek osim ovog fizičkog tijela nosi i etersko tijelo. Neka vas izraz 'etersko tijelo' ne uvrijedi, mogao bih odabrati i drugačiji izraz, ali izraz treba biti. U čovjeku se, dakle, osim običnog fizičkog tijela, koje je formirano na način koji se može ispitati anatomski i fiziološki u našem modernom smislu, može vidjeti i etersko tijelo. To nije isto ono što je diletantska životna sila predstavljala u ranijim znanstvenim razdobljima; to je nešto što je stvarno vidljivo, što se stvarno može percipirati. I ako bih trebao dati kvalitativnu razliku između ovog eterskog tijela i fizičkog tijela, od brojnih kvalitativnih razlika koje postoje želio bih izdvojiti samo ovo: fizičko tijelo čovjeka podložno je težini, gravitaciji. Teži prema Zemlji. Čovjekovo etersko tijelo teži prema periferiji svemira, odnosno u svim smjerovima. Budući da danas u istraživanju volimo koristiti vage, obično računamo koliko je nešto teško. Ali ljudski organizam suprotstavlja onom što je teško, ono što ne samo da nije teško, nego što stremi daleko do Zemlje, što stremi suprotno od obične zemaljske gravitacije. Dakle, u sebi ne samo da nosimo gravitacijske sile, već u sebi također nosimo sile koje streme dalje od Zemlje.
To je prvo nadosjetilno tijelo. Mogao bih navesti mnoge druge eterske karakteristike ovog prvog nadosjetilnog tijela, ali ograničit ću se na ove. U sebi imamo, da tako kažemo, prvo ljudsko biće, fizičko ljudsko biće, koje je centripetalno orijentirano u odnosu na Zemlju, stremi prema Zemlji; imamo drugo ljudsko biće koje je centrifugalno orijentirano, koje stremi dalje od Zemlje. Imamo pravi život održavajući ravnotežu između ove dvije konfiguracije ljudskog bića, teško fizičko tijelo podložno gravitaciji i etersko tijelo, koje stremi u svim smjerovima svemira, naša druga organizacija.
Sada samo uzmite ovu konfiguraciju sila fizičkog tijela, eterskog tijela. Možete sebi reći: etersko tijelo stremi u svim smjerovima; u određenom smislu, uvijek želi postati veliko poput svemira. Fizičko tijelo je podložno gravitaciji. Ono teži središtu Zemlje. Zaokružuje etersko tijelo, tako da etersko tijelo oponaša svemir, kozmos, ali ga fizičko tijelo u prvom redu drži unutar svojih granica. I samo na taj način možemo dobiti pravi, prodoran, stvarni pogled na čovjeka, kada uzmemo u obzir ravnotežu između fizičkog tijela i eterskog tijela.
Sada dalje! Jednom kada stvarno dobijemo ideju o tim centrifugalnim silama koje se udaljavaju od Zemlje, onda te centrifugalne sile možemo vidjeti i kod biljaka. Za nas su samo minerali fizički. U njima ne nalazimo dokaze o centrifugalnim silama. Minerali su isključivo podložni gravitaciji. Kod biljaka također nalazimo da je njihov vanjski oblik rezultat ovih dviju sila. Ali također nam postaje jasno, jer biljka ima svoje etersko tijelo, da se ne možemo zaustaviti na ove dvije konfiguracije, ako želimo razmotriti organizme više od biljaka; životinja kad je gledamo, u sebi ima život, ali i ono što nazivamo osjećajem. Ona u sebi stvara svijet. To skreće našu pozornost na to da bismo trebali nastaviti s istraživanjem.
Sada možemo dalje graditi ljudsku svijest. To je već razvoj svijesti kada vidimo, ne samo fizičko tijelo čovjeka, već to fizičko tijelo ugrađeno kao u oblak u etersko tijelo.
Ali to nije sve o ljudima; sada možemo, baš kao što jačamo mišić ruke neprestanim naprezanjem i naporom, snažimo i jačamo svoju dušu tako da ima, da tako kažem, sve više i više stvarnosti u svojim mislima, i tada možemo prijeći na drugo, što je sada teško, nije tako lako; možemo početi potiskivati te misli, koje su u nama jake jer smo ih ojačali.
Ako se postupno gasi vid, sluh, osjetila i misli u običnoj svijesti, osoba zaspe - pokus koji je lako izvesti. Ali ako je netko ojačao dušu na način koji sam opisao, kroz vježbanje mišljenja, kroz vježbanje predodžbi i osjećaja života, tada se ovaj osjećaj života može ponovno potisnuti. Jer iznad svega dolazite do stanja u kojem ne spavate, u kojem ste vrlo budni. Čak se mora paziti da se ne izgubi san kada se razvije ovo stanje. Ali ako se ponašate onako kako sam opisao u svojim knjigama, poduzet ćete sve mjere opreza da ne doživite nikakve smetnje u svom životu. Čovjek dosegne točku da je sasvim budan, ali više ne vidi i ne čuje ništa što osjetila inače percipiraju. Također se dolazi do toga, da se obično sjećanje, obična memorija oduzima. Stojite pred svijetom s praznom, ali potpuno budnom sviješću.
Zatim se vidi treći organizam u čovjeku, koji ja nazivam - opet, neka vas izraz ne uvrijedi - astralni organizam. Imaju ga i životinje. To je ono što omogućuje čovjeku, ne samo da ima etersko tijelo sa silama koje streme udaljavanju od Zemlje, već i da razvije stvarni unutarnji život, da razvije osjećaje. To je nešto što nije povezano s dubinama Zemlje niti s prostranstvom svemira, već je nešto što je povezano s unutarnjom prožetošću silama koje čovjek može vidjeti kao astralno tijelo. To je treća karika u ljudskoj organizaciji. Kasnije ću govoriti o četvrtom članu. Sada bih o ovom trećem članu želio reći sljedeće.
Ako netko upozna ovaj treći član ljudske organizacije na način kako sam naznačio, to je nešto znanstveno neizmjerno prosvjetljujuće, jer kad ga čovjek upozna, odjednom kao da je zastor pao s očiju. Jer prije toga, ako stvarno objektivno razmišljate o ljudskom rastu, kažete sebi: čisto nemoguće! - Vidite kako čovjek raste od djetinjstva; njegove vitalne snage su aktivne; čovjek neprestano raste. Ali on ne samo da raste, on razvija svijest, on razvija unutarnji odraz vanjskog svijeta, on razvija svijest. Može li to biti posljedica rasta? Može li to doći od istih sila koje su u osnovi prehrane, koje su u osnovi rasta?
Da, kada organske sile koje leže u osnovi prehrane i rasta prevladaju u nama, naša svijest postaje zamagljena. Dakle, ako u nama postoji nešto što predstavlja hipertrofiju snaga rasta, nešto što nas nadvladava, nešto što predstavlja snage hranjenja, onda se odmah naša svijest zamagljuje. Trebamo nešto što se ne podudara s tim silama rasta i prehrane, već radi izravno protiv tih sila. Čovjek neprestano raste i neprestano se hrani; ali mi imamo u našem astralnom tijelu, kao što sam ga upravo opisao, nešto što neprestano potiskuje i prekida rast i prehranu.
Tako kod čovjeka imamo, izgradnju kroz fizičko tijelo u vezi sa Zemljom, izgradnju u eterskom tijelu u vezi s kozmosom, razgradnju u astralnom tijelu, stalnu razgradnju. Astralno tijelo neprestano razgrađuje organske procese, razgrađuje stanični život, razgrađuje život žlijezda, razgrađuje.
To je tajna ljudske organizacije. Sada razumijemo zašto čovjek ima dušu. Ako čovjek neprestano raste kao biljka, ne može imati dušu. Prvo se moraju razgraditi procesi rasta; oni tjeraju dušu. Kad bismo stalno imali procese rasta i izgradnje u našem mozgu, a ne procese raspada i uništenja, ne bismo mogli apsorbirati dušu. Evolucija isključuje svaku linearnost. Evolucija u jednom smjeru mora ići unatrag. Prostor se mora dalje graditi, razgraditi. To je tajna ljudskog bića, svakog živog bića.
Danas bih želio predstaviti, rekao bih, duhovno fiziološko, duhovno biološko, a sutra ću prijeći na opis pojedinih bolesti i procesa njihovog izlječenja. Zato sam prvo htio započeti ovako, i nastaviti ću nakon što ovaj dio bude preveden.
Sve dok ostajemo pri životinjskoj organizaciji, bavimo se sa tri organizacije: fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo. U trenutku kada se približimo čovjeku, ako nastavimo s istim unutarnjim treningom duše, nalazimo da pred sobom imao još jednog člana organizacije, za duhovnu percepciju.
Prodremo li u životinju duhovnim pogledom, otkrit ćemo da su mišljenje, osjećanje i volja, na neki način, neutralizirani jedni s drugima i nisu jasno odvojeni jedni od drugih. Kada se prozre životinja, ne može se govoriti o odvojenom mišljenju, osjećanju i volji, već samo o neutralnoj mješavini ova tri elementa. U čovjeku se unutarnji život temelji upravo na tome da on u mirnom mišljenju može shvatiti svoje namjere, pa čak i ostati pri tim smirenim namjerama, može izvršiti, može ne izvršiti. Životinja ima nagon, izvrši ga. Ljudi odvajaju mišljenje, osjećanje i volju. Kako se to događa, može se razumjeti samo ako se unutarnje duševno promatranje nastavi do četvrtog člana čovjeka, do 'Ja' organizacije, tako da u čovjeku možemo razlikovati fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, koje čovjek ima zajednički sa životinjom, i stvarnu 'Ja' organizaciju.
Upravo smo pred naše duše stavili, da astralno tijelo razgrađuje procese rasta, kontinuirano potiskuje procese ishrane, i u određenom smislu, u ljudski organizam unosi spori proces umiranja. 'Ja' organizacija sada spašava određene elemente od ove razgradnje, i od onoga što je astralno tijelo već razgradilo, rekao bih, tvari koje ispadnu iz eterskog tijela i fizičkog tijela i već su u procesu razgradnje, ponovno se izgrađuju od strane 'Ja' organizacije. To je zapravo tajna ljudske prirode.
Kad pogledamo ljudski mozak, vidimo u svjetlijim dijelovima, u dijelovima mozga koji leže dublje ispod površine, dijelovima koji se kao živčane niti protežu od osjetila, vrlo kompliciranu organizaciju, ali organizaciju koja je, za one koji je mogu prozreti, u procesu razgradnje, u stvarnosti u neprestanoj razgradnji, iako je razgradnja vrlo spora, tako da se ne može pratiti grubo fiziološki. Ali iz svega toga, u čovjeku je izgrađen periferni mozak, koji je u osnovi ljudske organizacije, upravo po čemu se on razlikuje od životinja. U odnosu na ljudsku strukturu, središnji mozak, nastavak osjetilnih živaca i njihovih veza, zapravo je savršeniji. Vanjski mozak, koji je u osnovi uobičajene ljudske organizacije, zapravo je više organ koji je usko povezan s metabolizmom nego dublji dijelovi mozga. Ali ovaj periferni mozak, koji je svojstven ljudima, stvarni frontalni mozak, zapravo spašava 'Ja' organizacija od onoga što se inače raspada. I tako prolazi kroz cijeli ljudski organizam. 'Ja' organizacija spašava od propadanja uzrokovanog astralnim tijelom, određene elemente, iz koji je skladno uređeno mišljenje, osjećanje i volja čovjeka.
Ove stvari, naravno, mogu samo natuknuti, ali želim istaknuti da na području duhovnog istraživanja postupamo jednako precizno kao što svaka vanjska znanost može postupati eksperimentalno, a osjećamo se i odgovornima, pa se uvijek pitamo: slaže li se ono što nalazimo u duhovnoj viziji, s onim što je rezultat vanjskog empirijskog, fizičkog istraživanja? - Druge stvari neće postati stvarnost, barem nisu načelno prihvaćene.
Ali na to nas upućuje upravo struktura mozga, koja onda promatranjem, duhovnim promatranjem, duhovnom percepcijom, upućuje na to da je u čovjeku, osim tri člana, fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo, i 'Ja' organizacija, koja u određenom smislu od produkata raspadanja izgrađuje parazita, i u određenom ga smislu ponovno oživljava. Dakle, imamo četiri člana čovjekove organizacije. Ova četiri člana čovjekove organizacije, moraju imati vrlo specifične međuodnose u zdravom ljudskom organizmu.
Ako bih se trebao izraziti znanstvenom usporedbom, rekao bih sljedeće: vodu dobivamo samo ako spojimo vodik i kisik na određeni način, prema omjeru specifične težine; ni na koji drugi način, kisik i vodik ne postaju voda. Vodik i kisik imaju određeni međusobni odnos. Ako je taj odnos ispunjen, stvara se voda.
Na isti način, čovjek postoji kada postoji normalan odnos - ako se mogu tako izraziti - između fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja' organizacije. Nemamo samo četiri, nego četiri puta četiri relacije. Svaka može postati poremećena. Etersko tijelo može prevladati, jer se živi razlikuju od umrlih po tome, što iako postoji ravnoteža, ta je ravnoteža nestabilna. Voda jednostavno ne postoji ako ne postoji odnos između vodika i kisika. U ljudskom organizmu, međutim, može nastati nenormalan odnos između eterskog tijela i fizičkog tijela, ili između astralnog tijela i eterskog tijela, ili između 'Ja' organizacije i jednog od tih članova. Svi su oni međusobno povezani i imaju određene međusobne odnose. Ako se oni poremete, imamo bolestan organizam.
Sada, ovaj odnos, koji se može sagledati, koji se proteže kroz cijelog čovjeka, nije jednoobrazan, već je različit za svaki ljudski organ. Ako pogledamo čovjekova pluća, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja' organizacija, u drugačijem su odnosu nego u mozgu ili jetri. Upravo stoga je čovjek tako složena organizacija, da u svakom njegovom organu, duhovno i materijalno imaju različiti odnos.
Ako bih se danas mogao više zadržati na općim stvarima - sutra ću ići na pojedinosti - za ovu opću točku bih želio reći: za neki organ može biti previše astralnog, recimo jetru ili bubreg. Hoću reći da postoji određeni odnos između bubrega kao fizičkog organa, eterskog i astralnog tijela i 'Ja' organizacije, koji je primjeren zdravom ljudskom organizmu. Astralna organizacija u bubregu može prevladati, može biti prejaka. Također može biti preslaba. Oboje ukazuje na bolest bubrega.
Ali ista stvar, to je li astralna organizacija preslaba ili prejaka, različita je u drugom organu. Iz ovoga možete vidjeti da, baš kao što fizički fiziolog, proučava ljudski organizam prema njegovim vanjskim fizičkim karakteristikama, tako se precizno i točno, jednom kada se ova opća duhovna vizija prihvati i prakticira, može proučavati ljudska organizacija, i mogu se promatrati i prepoznati zdravlje i bolest svakog organa. Na taj se način postupno dolazi do potpunog, ukupnog razumijevanja ljudskog organizma. Ljudski organizam se ne može razumjeti, ako se poznaje samo njegova fizička organizacija. Možete ga razumjeti tek kada ga prepoznate prema ova četiri elementa. A narav bolesti može se shvatiti može se shvatiti tek onda kada se može reći kako u ljudskom organizmu, bilo koji od ovdje spomenuta člana, ili je prejak i prevladava, ili se povlači. Usmjeravanjem duhovnog pogleda na te stvari, dolazi se do dijagnoze koja je uz materijalnu i duhovna. A u području antropozofske medicine, na kojem se radi, nijedan lijek koji ima konvencionalna medicina nije zanemaren; o tome ne može biti govora. S druge strane, svemu ovome dodaje se što je, kroz ovaj uvid u ljudsku organizaciju prema njezina četiri člana, moguće, u procjeni je li se radi o zdravlju ili bolesti.
Osim toga, također je moguće imati duhovnu viziju ne samo u čovjeku, u odnosu na čovjeka, nego također u odnosu na cijelu prirodu, to jest prozreti cijelu prirodu ne samo fizički, nego je i duhovno razumjeti. To nam međutim, omogućuje razumijevanje odnosa čovjeka i prirode, posebice u medicini, odnos čovjeka prema ljekovitim svojstvima koje se nalaze.
Razmotrimo jednu stvar. Vrlo česta tvar u zemljinoj organizaciji je silicij. Silicij je sadržan u prekrasnim kvarcnim kristalima koji su tako rašireni na Zemlji; ali silicij je također fino raspoređen u zraku. Dvadeset osam posto ukupne tvari na zemljinoj površini je silicij, četrdeset osam posto je kisik. Dakle, silicij je jedva manje prisutan od kisika na Zemlji. Silicij oblikuje prekrasne svijetle, šesterostrane prizme, šesterostrane piramide. Nalazimo ih u našim planinama i stavljamo u naše sobe, kao posebne komade kojima se divimo među našim mineralima.
Ovaj silicijev dioksid predstavlja neizmjerno važnu komponentu naše Zemlje. Ali za one koji, kao što sam naznačio, također mogu duhovno vidjeti kroz stvari, sve što je predstavljeno u svom kvarcu, u svom siliciju, je u isto vrijeme vanjsko otkrivenje nečeg duhovnog.
To današnjeg čovjeka čini još buntovnijim nego kada se govori o duhu. To će ponekad tolerirati. Ali kad mu se govori o prirodi, da gdje god sjedi biće prirode, da također u biću prirode sjedi duh: to neće podnijeti! Zato jer se svugdje želi zadovoljiti fizičkom prirodom. Ali to nije tako. Postoji ogromna razlika kada ispred sebe imamo silicij i možemo duhovno vidjeti kroz njega, naprimjer kvarcni kristal ili vrlo fini silicij, ili kada vidimo kroz plin ugljičnog dioksida uvježbanom sviješću. Danas smo navikli prihvatiti uobičajene fizikalne karakteristike: ugljična kiselina je karbon, ugljik, a kisik, kisik; silicijeva kiselina je silicij i kisik, a kisik i silicij se prosuđuju prema svojstvima koja pokazuju u retorti, koja se inače promatraju nakon reakcija u kemijskom laboratoriju. Isto tako ugljik i kisik.
Ali uz sve to postoji i duhovno. I to je slučaj sa svom silicijevom kiselinom, sa svime što je poput kvarca u čvrstom stanju, brdskom kristalu koji nalazimo tamo u našim visokim planinama, slučaj je da u svemu tome, ova supstanca, ova silikatna supstanca, otvara slobodan put svemu duhovnom. Supstanca silicijeve kiseline omogućuje svemu duhovnom u svijetu, što živi i tka, da uvijek prolazi kroz nju.
To je čudna stvar kada ispred sebe imate kristal kvarca: to je poput tranzitne stanice za duhovno. Dvadeset osam posto ukupne tvari oko Zemlje je silicij, a duhovno prolazi kroz sve što je u procesu silicijevog dioksida, kao što svjetlost prolazi kroz nešto prozirno. Ali kvarc gorskog kristala također se javlja u takozvanom neprozirnom obliku kao takozvani dimljeni topaz; iako svjetlost ne prolazi, sve duhovno prolazi.
Dakle, u prirodi imamo posla s tvarima koje su jednostavno propusne za duh. One su nositelji duha. Duh je u njima, primaju ga posvuda, ali ga u isto vrijeme nigdje ne zadržavaju. Prave su tranzitne stanice za duh.
Dok se supstance poput silicijevog dioksida tako ponašaju prema duhovnom, situacija je sasvim drugačija s ugljičnom kiselinom. Ugljična kiselina ima osobitost - a postoji duhovnost u svemu fizičkom - da kada duhovni elementi uđu u ugljičnu kiselinu, postaju individualizirani unutar nje. Ugljični dioksid svim silama pokušava zadržati sve duhovno. Sam duh za boravak odabire ugljični dioksid. Kada duhovno dođe u silikat, želi ići dalje, uživati u svemu silikatnom. Kada dođe u dodir s ugljičnim dioksidom, želi ostati unutra. Osjeća se izvanredno, kao kod kuće, na mjestu gdje se ugljični dioksid razmahao.
To je osnova za sljedeće: kod životinja imamo proces ugljične kiseline u disanju i krvotoku. Poželjno je da je vezan uz astralno tijelo. Astralno tijelo radi; kontinuirano radi u procesu ugljične kiseline. Proces ugljične kiseline je kod životinje vanjski fizički, a astralno tijelo je unutarnje duhovno radno. Duhovno je astralno tijelo; njegov fizički korelat je proces ugljične kiseline koji je u osnovi izdisaja.
'Ja' organizacija je duhovna unutrašnjost. Silicij imamo u kosi, u kostima, u osjetilnim organima, silicij imamo raspoređen po cijeloj periferiji tijela, svugdje gdje čovjek dolazi u kontakt sa silama vanjskog svijeta, ima silicija. Ovaj silicij je vanjski korelat, vanjska djelotvornost 'Ja' organizacije. Astralno tijelo: unutarnje duhovno; proces ugljične kiseline: vanjsko fizičko. Proces silicijeve kiseline: vanjsko fizičko; 'Ja' organizacija: unutarnje.
Sada uzmite u obzir da 'Ja' organizacija mora na određeni način, biti dovoljno jaka da obradi i kontrolira, sve procese silicijeve kiseline koji su u njoj. Ako je 'Ja' organizacija preslaba, proces silicijeve kiseline fizički ne uspijeva: proces bolesti. Astralno tijelo mora biti dovoljno jako da kontrolira proces ugljične kiseline; ako je preslabo, ugljični dioksid ili njegovi produkti raspadanja se odvajaju: počinje bolest.
Promatranjem jakog ili slabog astralnog tijela, može se u duhovnom vidjeti uzrok bolesti. Promatranjem 'Ja' organizacije, može se vidjeti uzrok svih onih bolesti koje, ili uzrokuju lažnu razgradnju silicijevog dioksida u tijelu, ili se moraju nekako terapijski liječiti postupkom silicija - o tome ćemo sutra. Ali ono što iz ovoga proizlazi, je sljedeće.
Koristeći čisto fizičku znanost, može se primijeniti silicij, prerađen na neki način, kao ljekoviti proizvod. Naravno da ovo postoji; iako se silicijev dioksid danas rjeđe koristi u medicini, još uvijek se koristi. Ali misli se samo na ono na što misli kemičar, na spoj silicija i kisika, SiO2. Samo se na to misli. U stvarnosti međutim, kada se daje silicijeva kiselina, daje se takva vanjska materijalna supstanca koja ne drži duh na okupu, već samo sebi dopušta proći. To treba znati. Ako se silicij daje osobi kao lijek, pripravak mora biti tako dizajniran da duh u njemu sjedi na pravi način.
Kada koristite lijekove koji sadrže ugljični dioksid, morate biti svjesni da astralno tijelo radi iznutra.
Stoga je moguće zamisliti terapiju koja ne djeluje samo s kemijskim agensima, s kemijskim silama, već koja primjenjuje lijek uz punu svijest: kao što dajete porciju fizičke supstance, ili koristite kao kupku ili ubrizgavate određeni postotak otopine fizičke supstance, tako, na taj način, sa specifičnom supstancom na specifičan način u ljudski organizam ubrizgavate duhovno.
Stoga je potpuno moguće napraviti prijelaz do znanja, ne samo o fizičkoj supstanci u lijeku, već i o onome što u lijeku djeluje kao duhovno. To je ono što je bilo karakteristično za drevnu medicinu, čija tradicija još uvijek postoji, posebno u slučaju važnih lijekova koji se koriste i danas.
Tome se trebamo vratiti. A to možemo postići ako, ne zanemarujući fizičku medicinu, fizičkom znanju u čovjeku i prirodi, pridodamo duhovno znanje. Tako se može nastaviti jednako precizno kao što se radi u fizičkoj prirodnoj znanosti.
To je baš ono što antropozofija ne želi ispraviti u konvencionalnoj medicini, nego jednostavno zato što vidi da konvencionalna medicina to zapravo posvuda zahtijeva, želi to dodati konvencionalnoj medicini. U to ćemo se uvjeriti kada uskoro izađe knjiga, koja je zapravo prva obrada ovog područja, koja je trenutno u tisku i koja će dati prve elemente. Stvari će se naravno moći razraditi samo polako, i proći će dosta vremena prije nego što se prvi elementi koji su sada dostupni uobliče u tako lijep, savršen sustav kakav predstavlja današnja medicina u svim pogledima, ali put se mora slijediti i put će se slijediti, a prvi proizvod koji se pojavio u tom smjeru je knjiga, koju smo napisali ja i moj dragi prijatelj i kolega u medicinskim i drugim duhovnim istraživačkim područjima, cijelom opsegu duhovnih istraživanja, dr. med. Ita Wegman, koja vodi kliničko terapijski institut pri Goetheanumu. Ono što će biti predstavljeno u ovoj knjizi, barem kao početak - prvi tom je upravo u tisku - predstavlja početak. Bit će nastavaka, jer ovo što predlažem je početak razrađenog duhovnog znanja u koje čovječanstvo danas još malo vjeruje, i razumljivo je da još uvijek malo vjeruje. Ali da se u konačnici uspjesi mogu postići i na polju medicine, to se također može vidjeti u praksi na kliničkom institutu dr. Wegman. I uvjeren sam da one osobnosti koje pristupaju ovom nastavljanju i proširenju medicine bez predrasuda i s istom dobrom voljom kao što se pristupa fizičkoj medicini, da te osobnosti neće imati nikakvih poteškoća u pristupu ovom duhovnom razumijevanju čovjeka i duhovnom razumijevanju određene metode liječenja.
Zapravo sam samo pokušao naznačiti načela. Dobro znam da se s ovim nagovještajima malo može dobiti; međutim, danas u trećem dijelu, nakon što se ovaj prevede, želio bih pokazati kako se iz takvih preduvjeta u načelu može ući u znanje o određenim procesima bolesti, i tako dati temelj za prijelaz s patologije na terapiju.
Sada bih želio ukratko ilustrirati, pomoću dva primjera, duhovno praktično uobličenje onoga što sam iznio. Na temelju rečenog, pretpostavimo da na neki način, prije nego što se postavi duhovna dijagnoza - ako se mogu tako izraziti - u čovjeku postaje očito da etersko tijelo negdje prevladava, da je aktivnost eterskog tijela prejaka. Dakle, dogodilo se sljedeće: suočeni smo s činjenicom da je jednostavno vidljivo da etersko tijelo u nekom organu radi prejako. Astralno tijelo i 'Ja' organizacija nisu u poziciji - astralna organizacija kroz razgradnju, 'Ja' organizacija kroz oživljavanje - da kontroliraju ovaj dominantni proces eterskog tijela u bilo kojem organu. Dakle, suočeni smo s preslabom astralnom organizacijom, možda i s preslabom kontrolom 'Ja' organizacije, koja prevladava nad eterskim tijelom. To dovodi do procesa rasta i ishrane u nekom organu, na način da ljudski organizam ne drži dovoljno na okupu dominantno astralno tijelo, dominantna 'Ja' organizacija.
Na ovom mjestu prevladavajućeg eterskog tijela, čovjekom organizam se čini prejako izložen centrifugalnim silama kozmosa. One djeluju u eterskom tijelu. Nisu u ravnoteži sa centripetalnim silama fizičkog tijela. A ono što se razvija, astralno tijelo ne može kontrolirati. U ovom slučaju, istovremeno smo suočeni s dominacijom procesa silicijeve kiseline i nedostatkom kontrole procesa silicijeve kiseline od strane 'Ja' organizacije.
Uvijek vidimo nešto takvo kod formiranja tumora. A na ovaj način se posebno otvara put stvarnom prepoznavanju karcinomskih procesa, kancerogenih procesa.
Uvijek ćete vidjeti da se u istraživanju karcinoma, raka, koriste jako dobri pristupi. pravo u tim istraživanjima postignuti su najbolji rezultati, koji se zapravo mogu postići na fizičkom području. Ali karcinom se ne može razumjeti ako se ne zna da je to dominacija eterskog tijela, koje nije potisnuto ili razgrađeno odgovarajućim djelovanjem astralnog tijela, 'Ja' organizacije. I postavlja se pitanje: što treba učiniti da se djelomično ojača astralna organizacija, 'Ja' organizacija, za dotični organ, tako da se može dovoljno umanjiti dominantna eterska organizacija? To je pitanje, za početak postavljeno sažeto, koje vodi do liječenja karcinoma, o čemu ću si uzeti slobodu govoriti sutra.
Ovdje, dakle, vidimo da razumijevanje eterskog tijela, otvara put postupnom razumijevanju jedne od najgorih ljudskih bolesti, i borbi protiv nje razumijevanjem duhovnih učinaka lijekova. Ovo je primjer, gdje se mora pogledati etersko tijelo, da bi se u potpunosti razumjela bolest.
Ali pretpostavimo da astralno tijelo prevladava, i na takav način da astralno tijelo prevladava gotovo u cijelom organizmu, da imamo posla s općim, rekao bih, ukrućenjem astralnog tijela, da astralno tijelo razvija svoje unutarnje snage prejako i, rekao bih, čini sebe mnogo važnijim u organizmu nego što zaslužuje. Čime to rezultira? Prije svega, ako se astralno tijelo ne može kontrolirati 'Ja' organizacijom, ako se ono u svojoj razgradnji ne može paralizirati procesom reanimacije na odgovarajući način, ako se ne može uspostaviti ravnoteža, tada se javljaju pojave koje su uvijek povezane sa slabom 'Ja' organizacijom. Jer ako je astralno tijelo prejako, 'Ja' organizacija je relativno preslaba. To je uvijek povezano sa simptomima bolesti koji proizlaze iz preslabe 'Ja' organizacije i prejake astralne organizacije.
To se prvo pojavljuje u manifestacijama abnormalne srčane aktivnosti. Dakle, promatramo kompleks simptoma, čija je jedna komponenta pretjerana srčana aktivnost.
Nadalje, rezultat relativno slabe aktivnosti 'Ja' u odnosu na astralno tijelo je istaknuta aktivnost žlijezda. Dakle, više ili manje periferni organi žlijezda, počinju razvijati dominantnu aktivnost, jer nisu dovoljno kontrolirani od strane 'Ja' organizacije. Naprimjer, vidimo što uzrokuje oticanje ovih žlijezda ovdje (na vratu): dolazi do stvaranja guše.
Nadalje vidimo kako se proces silicijeve kiseline, koji bi trebao reagirati iznutra, tjera prema van od strane ukrućenog astralnog tijela, kako 'Ja' organizacija nije u stanju djelovati dovoljno snažno, posebno u osjetilnim organima, gdje bi trebala djelovati snažno. Stoga vidimo kako oči natiču. Astralno tijelo gura oči prema van. 'Ja' organizacija je tu da kontrolira ovo odmicanje očiju prema van. Naše oči u položaju koji odgovara organizaciji, drži stabilna, nestabilna, ravnoteža između 'Ja' organizacije i astralnog tijela. Vidimo oči kao da bi trebale viriti iz organizma jer je 'Ja' organizacija preslaba da ih drži u organizmu na pravi način. Ali također vidimo opći nemir, osjetljivost, nervozu. Konačno, vidimo da zbog toga što 'Ja' organizacija, ne može pravilno potisnuti organske procese u onoj mjeri u kojoj ih je izazvalo astralno tijelo, prevladava aktivnost astralnog tijela. Ono što se događa je ono što se mora dogoditi, kada je 'Ja' organizacija preslaba i čovjek je takoreći, vođen i guran od strane 'Ja' organizacije podređene astralnoj organizaciji, vidimo nesanicu, izbočene oči, povezane s abnormalnom aktivnošću žlijezda, ukratko, razumijevanjem čovjeka vidimo Morbus Basedow, Basedow bolest.
Ako se tako snađemo i prepoznamo da je Basedow bolest, Morbus Basedow, uzrokovana poremećajem ravnoteže između 'Ja' i astralnog tijela, onda opet možemo pokušati razviti terapiju na odgovarajući način.
Vidite, stvari se sigurno mogu tražiti na egzaktan način, kako u smislu njihove patološke situacije, tako i u smislu terapije, a prema tome i pronaći uz pomoć duhovnog uvida u osobu.
To je ono što sam si u početku dopustio pretpostaviti. Onda ću uzeti slobodu sutra krenuti dalje od ova dva primjera koja sam dao kako bih pokazao, kako takva duhovna patologija također vodi do duhovne terapije. Krenut ću od ove dvije, rekao bih, karakteristične kliničke slike, karcinoma i Morbus Basedow, da bih pokazao kako se na taj način može obogatiti i nadopuniti terapijski pristup, nakon što se najprije stvori istinski točnu duhovnu osnovu za fiziologiju i terapiju.
Uzet ću si slobodu da sutra uđem u terapijski aspekt, to jest s obzirom na dva primjera, kako bih dao daljnju sliku terapije koja može proizaći iz ove osnove.