.- DEVETO PREDAVANJE, Arnheim, 24. srpnja 1924.
Četiri viša člana. Budnost i spavanje. Glavni učinak na astralno tijelo i 'Ja'. Skleroza. Srebro i probavni proces. Proces željeza. Siva i bijela moždana tvar. 'Ja' i mozak. Migrena. Ljudi i okoliš. Snage izgradnje i razgradnje, godišnja doba u biljnom procesu. Karcinom: zemlja nastaje; imela: ne ometajte zemlju. Catarrhus aestivus. Duhovni razvoj i bolest. Hrabrost iscjeljivanja.
Ono što sam iznio u prva dva predavanja o općim načelima pomoću kojih se medicina može obogatiti antropozofskim istraživanjem, danas bih želio u jednom ili drugom smjeru nadopuniti detaljima, koji ujedno mogu pokazati kako se, utječući s ove strane na praktični život kroz antropozofiju, zapravo dolazi do praktičnog, realnog provođenja života - ako mogu tako reći.
Na prva dva predavanja naznačio sam kako je antropozofija prisiljena podijeliti cjelokupnog čovjeka na fizičko tijelo, koje se može percipirati vanjskim osjetilima, ali koje se opetovano odbacuje i ponovno formira tijekom zemaljskog života; kako onda unutar ovog fizičkog tijela živi takozvano etersko ili živototvorno tijelo, koje sadrži sile rasta, hranidbene snage, koje čovjek ima zajednički s biljkom; ali dalje u čovjeku moramo razlikovati nositelja života osjećaja, života koji iznutra odražava vanjski svijet. To nas dovodi do astralnog tijela. - Već sam rekao da izrazi ne trebaju vrijeđati, treba ih uzeti samo za ono za što su ovdje objašnjeni. - Čovjek ima ovo astralno tijelo zajednički sa životinjom. Ali uzdiže se iznad ostalih carstava prirode unutar svog zemaljskog okruženja, noseći u sebi 'Ja' organizaciju.
Kad bismo tako kvalificirali ljudska bića samo općenito, onda takva klasifikacija zapravo ne bi imala vrijednost. Ali kada netko dođe do razumijevanja stvarnog značaja ova četiri člana ljudske prirode, u njima više neće nalaziti puku filozofsku raspravu o konceptima ili samo klasifikaciju pojava koje se događaju u čovjeku; već će tada shvatiti da se takvom klasifikacijom nešto dobilo u pogledu na čovjeka. I treba samo pogledati svakodnevnu pojavu u čovjekovu životu, naizmjenično stanje budnosti i spavanja, i naći će značenje takve strukture. Svaki dan vidimo kako ljudi prelaze, iz stanja u kojem od iznutra pokreću svoje udove i upijaju dojmove vanjskog svijeta kako bi ih obradili iznutra, u stanje u kojem leže nepomično, spavaju, gdje im svijest tone - ako im se snovi ne dočaraju - u unutarnju, nedefiniranu tamu. Ako se ne želi prihvatiti da ono što živi u čovjeku, ono što u njemu postoji kao volja, osjećanje i mišljenje, da kada zaspi nestaje u ništavilu, i kada se probudi vraća se iz ništavila, onda će se morati zapitati: kakav je odnos budnog čovjeka prema čovjeku koji spava?
Pogled koji je u stanju promatrati te više, nadosjetilne članove čovjeka, pokazuje nam da ono što leži u krevetu tijekom spavanja sadrži samo fizičko tijelo i etersko ili živototvorno tijelo, dok su se astralno tijelo i 'Ja' organizacija odvojili od druga dva člana. Ali čim smo došli do zaključka - a ja naravno, mogu ove tvari samo natuknuti kao rezultate duhovno znanstvenih, antropozofskih istraživanja, koji su sigurni kao bilo koji matematički ili znanstveni rezultat - da čovjek može podignuti svoju astralnu i 'Ja' organizaciju, svoje stvarno duhovno-duševno, iz fizičke organizacije tijekom spavanja, tada jedno također vodi do drugog: da se ovo radikalno, ovo potpuno izlaženje, tijekom spavanja, može dogoditi djelomično, čak i dok smo budni. Treba samo pogledati kako u čovjeku postoje stanja koja se u određenoj mjeri približavaju spavanju, ali ne dovode do potpunog spavanja: nesvjestica, gubljenje, obamrlost. To su stanja u kojima čovjek počinje spavati, ali ne dolazi do potpunog spavanja, gdje lebdi između spavanja i jave. Što se događa u ljudima kada se takva stanja dogode?
Da bismo to razumjeli, moramo biti u stanju potpuno pogledati u čovjeka. U tom smislu treba se sjetiti onoga što sam na prošlom predavanju iznio kao rezultat antropozofskog istraživanja. Rekao sam da je moguće cjelokupnu čovjekovu organizaciju podijeliti na živčano-osjetilni organizam, ritmički organizam, koji uključuje sve ritmičke procese kao funkcije, i metabolički sustav udova. I već sam rekao da je metabolički organizam udova, polarno suprotstavljen
živčano-osjetilnom organizmu, dok ritmički organizam posreduje između njih dvoje. Ovaj odnos možemo shematski vizualizirati pomoću crteža, na kojem A predstavlja živčano-osjetilni organizam, C metabolički organizam udova, dok B predstavlja ritmički organizam, koji povezuje druga dva i nalazi se unutar oba. Naravno, potpuno shematski. Kroz sva ova tri sustava čovjekove prirode prolaze ova četiri člana čovjeka: fizičko tijelo, etersko ili živototvorno tijelo, astralno tijelo i 'Ja' organizacija'. Ali čovjek je prilično kompliciran. I nije slučaj da se u svim okolnostima može reći: tijekom spavanja, cijeli astralni organizam i cjelokupna 'Ja' organizacija izlaze iz fizičkog i eterskog organizma. Prije bi se moglo biti da je živčano-osjetilni organizam, u određenom stupnju, napušten od strane astralnog tijela i 'Ja' organizacije. Zatim, budući da je živčano-osjetilni organizam, iako ispunjava cijelog čovjeka, uglavnom koncentriran i lokaliziran u glavi, tada je, naprotiv, ljudska glava prisiljena razviti nešto što teži spavanju. Ali čovjek ne spava; jer njegov metabolički sustav udova i njegov ritmički sustav, još uvijek u potpunosti sadrže astralni organizam i 'Ja' organizaciju. Ovo dvoje je napustilo samo glavu. To uzrokuje tupost, obamrlost, nesvjesticu u glavi. Ostatak organizma, međutim, funkcionira kao i u budnom stanju.
Ono što sam opisao ne mora se za čovjeka dogoditi kao neko stanje koje je određeno samo iznutra, umjesto toga, može se dogoditi da dopustimo vanjskim čimbenicima da djeluju na čovjeka, naprimjer dajući mu određenu količinu olova ili spoja olova. Stanje omamljenosti i vrtoglavice uzrokovano odvajanjem astralnog tijela i 'Ja' organizacije od glave, odnosno ovo stanje djelomičnog spavanja, može se postići unošenjem određene doze olova u ljudski organizam. Iz ovoga vidimo, da ova vanjska supstanca, olovo, kada se uvede u ljudski organizam, tjera astralni organizam i 'Ja' organizaciju iz glave. Na taj način duboko gledamo u ljudsku organizaciju, u njen odnos prema okolini; vidimo kako ljudski organizam može postati ovisan o tome što na taj način apsorbira.
Ali sada pretpostavimo da nalazimo da čovjek pokazuje suprotna stanja od onih koje sam upravo opisao, da pokazuje da su njegovo astralno tijelo i njegova 'Ja' organizacija previše intenzivno ugrađeni u glavu, i da previše djeluju na glavu. Kako se to pokazuje, može nam postati jasno ako ispitamo kako organizacija glave utječe na cijeli organizam, ako proučimo kako je organizam uopće sagrađen. Vidimo kako u njemu nastaju vrlo čvrsti dijelovi, dijelovi kostura; nastavljamo gledati kako se pojavljuju mekši dijelovi, mišići i tako dalje. Proučavamo li ljudski razvoj od djetinjstva nadalje, nalazimo da onaj dio organizma koji nam svojom vanjskom strukturom pokazuje kako teži okoštavanju, koji nam svojom cjelokupnom organizacijom pokazuje da njegov najbitniji dio leži u okoštavanju, glava, cijelim svojim razvojem zrači sile koje tvore kostur, i na taj način ima otvrdnjavajući i ukrućujući učinak na čovjeka. Postupno dolazimo do razumijevanja zadataka koje 'Ja' organizacija i astralni organizam imaju u čovjeku dok prodiru u glavu: oni djeluju na takav način da čovjek zrači iz glave one sile koje ga iznutra otvrdnjavaju, koje rade posebno na odvajanju čvrstih dijelova od njegove više fluidne organizacije. Ako su astralno tijelo i 'Ja' organizacija previše jaki u ljudskoj glavi, tada iz glave zrači prejako princip otvrdnuća, ukočenosti. A posljedica je ono što opažamo u čovjekovoj organizaciji kako starimo, gdje u sebi nosimo, da tako kažemo, predispoziciju za stvaranje kostiju u procesu arterioskleroze, ovapnjenja arterija. Princip ukrućenja ili stvrdnjavanja koji inače djeluje na kosti, kod skleroze se prekomjerno ubacuje u organizam. Radi se o snažnom utjecaju 'Ja' organizacije i astralnog tijela; to dvoje, u neku ruku, preduboko prodiru u organizam.
Ovdje pogled na astralno tijelo počinje biti vrlo realan. Jer ako unosimo olovo u organizam i on je u normalnom stanju, tjeramo njegovo astralno tijelo i 'Ja' organizam iz glave. Ali ako je ovo dvoje previše ukorijenjeno u glavi i onda mu damo odgovarajuću dozu olova, onda je u redu da astralnu i 'Ja' organizaciju malo izbacimo iz glave: borimo se protiv skleroze. Ovdje vidimo kako možemo utjecati na ovu vezu između komponenti čovjeka putem vanjskih sredstava: unošenjem olova u zdravi organizam možemo uzrokovati da on oboli, otupi i postane nemoćan, dok se astralno tijelo i 'Ja' odvajaju od organizacije glave, što se inače događa samo tijekom spavanja; ali ako su preduboko u glavi, ako je osoba previše budna, ona svojom stalnom pretjeranom budnošću uzrokuje unutarnje otvrdnjavanje, tada se ulazi u sklerozu, i u ovom slučaju imamo pravo istjerati astralno tijelo i 'Ja' iz glave. Tako vidimo unutarnji učinak lijeka promatrajući različite članove čovjekove prirode.
Pretpostavimo sada suprotan slučaj: imamo iste pojave u metaboličkoj organizaciji udova. Kada je osoba potpuno zaspala, astralno tijelo i 'Ja' organizacija također su izvan metaboličke organizacije udova. Ali bez da izbacimo astralno tijelo i 'Ja' iz glave, možemo ih otjerati iz metaboličkog sustava udova; jer baš kao što astralnu i 'Ja' organizaciju možemo ukloniti iz glave pomoću olova, da izazovemo anesteziju i slično, dakle, davanjem određene doze srebra ili spoja srebra čovjeku, astralnu i 'Ja' organizaciju možemo istjerati iz metaboličkog sustava udova. Tada dobivamo odgovarajuće simptome u probavi, otvrdnjavanje sekreta, smetnje u probavnom sustavu i tako dalje.
Ali pretpostavimo da su naši probavni organi u našem organizmu previše prožeti astralnim tijelom i 'Ja'. Ovo dvoje, astralno tijelo i 'Ja', stvarni su akteri, aktivni motori za probavnu organizaciju u metaboličkom sustavu udova. Ako djeluju prejako, ako prodiru preduboko, onda se previše probavlja, prejako probavlja. Dobivamo prebrzu probavu, pojavu proljeva i svega što može biti povezano s tim; dobivamo i one simptome koji se javljaju kao posljedica takve probave koja je previše površna jer se odvija prebrzo.
Ali to je povezano s nečim drugim, naime da će metabolička aktivnost udova doći previše do izražaja. Ali u ljudskom organizmu sve funkcionira zajedno. Ako je metabolička aktivnost udova prisutna previše, ona ima prejak učinak, utječući i na ritmičku organizaciju i na organizaciju glave, ali posebno na ritmičku; jer se u njoj nastavlja probavna organizacija, probavljeni materijal pretvara se u krv. Ritam u krvi ovisi o tome što materijalno i supstancijalno ulazi u krv. Kad se tako nešto dogodi, kad astralno tijelo i 'Ja' djeluju prejako, dobivamo simptome groznice, povišene temperature. Ako sada znamo da izbacujemo astralno tijelo i 'Ja' organizaciju iz sustava metabolizma i udova dajući čovjeku dozu srebra, tada nadalje znamo da ako su astralni organizam i 'Ja' organizacija preduboko ugrađeni u metabolički sustav udova, sada ih možemo ukloniti iz ovog sustava koristeći srebro ili spoj srebra kao lijek.
Iz ovoga možete vidjeti kako možemo naučiti kontrolirati te veze u čovjeku. I tako znanost duha pokušava 'pretražiti' cijelu prirodu. Zadnji put sam pokazao, u načelu, kako se to može učiniti s obzirom na bića biljke; danas sam pokazao kako to učiniti s obzirom na dvije mineralne tvari, olovo i srebro. Čovjek prozre odnos ljudskog organizma u odnosu na okolinu, tako što u prvom redu postane pozoran na to kako ove različite tvari koje se nalaze u okolišu obrađuju različiti članovi ljudskog bića.
A sada pred naše duše pokušajmo iznijeti primjer koji će nam pokazati kako je moguće prijeći iz patološkog stanja, u uvid u terapijsko, kroz unutarnji uvid u funkcioniranje ljudske organizacije. Nešto moram reći unaprijed. - Mi zapravo uvijek imamo nekakav lijek u sebi. Ljudska priroda uvijek treba neku vrstu lijeka; naravno, nisam precizan kada ovo kažem, ali odmah ćete shvatiti što mislim. Ljudska priroda nastoji učiniti da 'Ja' organizacija i astralno tijelo potonu preduboko u fizičko i etersko tijelo. Čovjek uvijek želi više ili manje, ne jasno, već mutno gledati u svijet; on ne želi biti aktivan, već zapravo želi mirovati, on preferira mir. On zapravo uvijek u sebi ima tu bolest, želju da miruje. Treba ga izliječiti. A zdravi smo samo kada se ljudski organizam neprestano liječi. Za ovo ozdravljenje neophodno je željezo u krvi. Željezo je metal koji neprestano djeluje na organizam na način da se astralno tijelo i 'Ja' ne sjedine prejako s fizičkim tijelom i eterskim tijelom. Zapravo cijelo vrijeme kod ljudi imamo terapiju: terapiju željezom; i u trenutku kada osoba ima premalo željeza u sebi, odmah imamo želju da se smirimo, da postanemo opušteni; i čim osoba razvije previše željeza u sebi, doživljavamo nenamjernu aktivnost, vrpoljenje. Željezo je regulator veze između fizičkog tijela i eterskog tijela s jedne strane, i astralnog tijela i 'Ja' organizacije s druge strane. Ako se u tom kontekstu nešto poremeti, također možemo reći: povećanje ili smanjenje udjela željeza u ljudskom organizmu vratit će pravilan odnos.
Razmotrimo sada oblik bolesti koji medicina baš ne cijeni. Lako je razumjeti zašto. Na prvi pogled izgleda toliko zbunjujuće da se ne može odmah shvatiti od čega se sastoji. Dakle, za to ima svih mogućih lijekova, tako da kada se nekome preporuči, kaže se i: za to je svaki pronalazač lijekova već našao lijek. To je bolest koju, kao što smo rekli, medicina ne cijeni previše, ali je ipak vrlo neugodna za one koji od nje boluju: migrena. Migrena se čini zbunjujućom, jer je zapravo prilično komplicirana. - Ako promatramo organizam ljudske glave, u njemu imamo, u prvom redu središnje smještene, nastavke osjetilnih živaca koji su na divan način umreženi i isprepleteni. Ono što leži više u sredini mozga u ljudskoj glavi, kakva je unutarnja organizacija osjetilnih živaca, zapravo je čudesna struktura. To je zapravo ono što je najsavršenije u smislu fizičke organizacije; jer tu se čovjekovo 'Ja' najintenzivnije izražava u svom djelovanju na fizičko tijelo. U načinu na koji osjetilni živci idu prema unutra, povezuju se jedni s drugima i stvaraju nešto poput unutarnje strukture u cijelom organizmu, ljudsku organizaciju postavlja daleko, daleko od životinjske. To je prekrasna struktura. I vrlo je moguće da - jer upravo ovdje 'Ja' organizacija, najviši član čovjeka, mora intervenirati kako bi regulirala ovu čudesnu strukturu - da ova 'Ja' organizacija privremeno zakaže, tako da je fizička organizacija na tom mjestu prepuštena sama sebi. Vrlo je moguće da u ovoj takozvanoj bijeloj tvari mozga: 'Ja' organizacija nije dovoljno moćna da prodre u nju, da je potpuno organizira. Fizička i eterska organizacija ispada iz 'Ja' organizacije, a nešto poput strane organizacije integrira se u ljudski organizam.
Sada, bijela tvar okružena je sivom moždanom tvari, onom tvari koja je mnogo manje fino strukturirana, a koju obična fiziologija smatra važnijom, a koja to nije, jer je mnogo tješnje povezana s prehranom. Imamo puno veću aktivnost u odnosu na prehranu, u odnosu na unutarnje nakupljanje tvari, u sivoj moždanoj tvari nego u bijeloj moždanoj tvari, koja leži u sredini i koja je puno više u osnovi duhovnog. - Ali u ljudskom organizmu sve je povezano, jer svaki dio utječe na svaki drugi. I u trenutku kada se 'Ja' počinje povlačiti, da tako kažemo, iz srednje moždane supstance, one bijele, siva tvar postaje poremećena. Astralno tijelo i etersko tijelo više ne mogu ispravno intervenirati u sivoj tvari mozga; to stvara nepravilnost u unutrašnjosti glave. 'Ja' organizacija povlači se iz sredine mozga, a astralna organizacija više iz opsega mozga; cijela organizacija glave je pomaknuta. Srednji mozak počinje manje služiti za predodžbe, postaje sličniji sivom mozgu, razvije neku vrstu probave koju ne bi trebao razviti; siva tvar mozga počinje postajati probavni organ više nego što bi trebala biti. Strana tijela i prekomjerne sekrecije prodiru u mozak. Ali sve što je tako organizirano u glavi povratno djeluje na finije respiratorne procese, posebno na ritmičke procese cirkulacije krvi. Imamo poremećaj u ljudskom organizmu koji nije jako dubok, ali je ipak značajan i sada moramo postaviti važno pitanje: kako možemo vratiti 'Ja' organizaciju u živčani sustav, u ovaj nastavak živaca izvana prema unutra? Kako 'Ja' vratiti tamo odakle se povukao: u središnje dijelove mozga?
To postižemo tvarima čiji sam način djelovanja objasnio na prva dva predavanja: unošenjem u organizam silicijeve kiseline. Ako bismo, međutim, koristili samo silicijevu kiselinu, doveli bismo do uranjanja 'Ja' u središnju živčano-osjetilnu organizaciju glave, ali bismo ostavili okolinu, odnosno sivu tvar mozga, kakva jest. Stoga moramo istovremeno regulirati probavni proces u sivoj tvari mozga na takav način da se ne prelijeva, da se ritmički integrira u cijeli normalni kontekst čovjeka. Dakle, istovremeno moramo opskrbljivati organizam željezom, koje je tu da tu vezu neprestano regulira, kako bi ritmički organizam bio u pravom odnosu prema cjelokupnom duhovnom sustavu čovjeka.
Ali sada u isto vrijeme primjećujemo da smo skloni nepravilnostima u probavi, osobito u velikom mozgu. Ali ništa se ne događa u ljudskom organizmu, a da nešto drugo nije pogođeno. I tako se javljaju suptilni, tihi poremećaji u cijelom probavnom sustavu. Proučavajući vanjske tvari u vezi s ljudskim organizmom, dolazimo do zaključka da sumpor i sumporni spojevi djeluju na način da se regulira cijeli probavni sustav.
Sada smo raspravljali o tri aspekta koji dolaze u obzir kod migrene: regulacija probave, čiji se poremećaj očituje nepravilnom probavom u velikom mozgu; regulacija živčano-osjetilne aktivnosti iz 'Ja' preko silicijeve kiseline; reguliranje poremećenog ritma krvožilnog sustava pomoću željeza. Na taj način možemo vidjeti kroz cijeli proces. Njega, kako rekoh, obična medicina pomalo prezire; ali je nevjerojatno živopisan ako stvarno razumijete ljudski organizam. I dolazimo do zaključka da nas organizam sam poziva da proizvedemo pripravak koji je na određeni način sastavljen od silicija, sumpora i željeza. Tada dobivamo ono što se sada širi svijetom kao lijek protiv migrene temeljen na antropozofskim istraživanjima, ali koji ujedno ima izvanredan regulacijski učinak na 'Ja' organizaciju kako bi mogla pravilno intervenirati u organizmu, na sve ono što stvara poremećeni ritam u krvotoku, na sve što uzrokuje učinak, zračenje probave u cjelokupnom ljudskom organizmu na pravi način.
Svatko tko poznaje ljudski organizam zna da ogromna količina onoga što uzrokuje poremećaje u organizmu dolazi s te strane, a da je migrena samo simptom činjenice da etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja', ne funkcioniraju ispravno unutar fizičkog tijela. Stoga ne čudi da je naš lijek protiv migrene zapravo prikladan za reguliranje interakcije između 'Ja', astralnog organizma, eterskog organizma, i fizičke organizacije. Stoga, ako osoba osjeća da ovi dijelovi njenog bića ne rade ispravno zajedno, tada će joj naš lijek protiv migrene - koji nije samo lijek za migrenu - moći pomoći u svim okolnostima. To je lijek za migrenu jer se bavi upravo onim što se manifestira kod migrene u njenim najradikalnijim simptomima, a ja sam mogao upotrijebiti ovaj lijek da vam pokažem kako se može proučavati, prema antropozofskim načelima, od čega se sastoji bit bolesti, i kako se onda, ako se zna što posebno djeluje na pojedine dijelove čovjeka, može sastaviti pripravak.
Kada su u pitanju lijekovi koji se proizvode na ovaj način, važno je prepoznati odnos između ljudskog organizma i okoline. Ali treba se ozbiljno upustiti u proučavanje tog odnosa u njegovoj biti. Prošli put sam objasnio kako dobiti biljne lijekove i upotrijebio sam primjer preslice, Equisetum arvense. Za svaku biljku se može reći: ona ovako ili onako djeluje na ovaj ili onaj organ. Ali ako želimo proučavati ovako nešto, mora nam također biti jasno da je biljka koja raste negdje vani, sasvim nešto drugo u proljeće nego u jesen. Kada u proljeće imamo biljku koja klija, pupa, ona sadrži nešto fizičko i etersko, baš kao što to ljudi nose u sebi. Ako potom išta bitno od tih biljaka upotrijebim u ljudskom organizmu, tada ću moći imati posebno jake učinke na fizičko tijelo i etersko tijelo. Ako sada biljke ostavimo vani tijekom ljeta, i beremo ih kako se približava jesen, imamo biljku koja umire, vene i suši se.
Osvrnimo se sada na ljudski organizam. On niče i klija kroz razvoj svog fizičkog tijela, klija i buja kroz ono što etersko tijelo donosi u njemu. Astralno tijelo uzrokuje raspadanje, kao i 'Ja' organizacija. U čovjeku imamo neprestano klijanje, pupanje života kroz fizičko tijelo i kroz etersku organizaciju. Kad bi samo tako bilo u čovjeku, on ne bi razvio mirnu, promišljenu svijest; jer što više potičemo snage rasta, što one više klijaju i bujaju u nama, to postajemo manje odmjereni. A ako smo tijekom spavanja uklonili 'Ja' organizaciju i astralni organizam od druga dva člana, onda smo potpuno nesvjesni, bez svijesti. Ono što izgrađuje čovjeka, što čini da raste, omogućuje snagama ishrane da prerade tvari koje je uzeo; ali to ne dovodi do osjećaja i razmišljanja. Umjesto toga, da bi osjećali i promišljali, nešto se mora razgrađivati. Tome služe astralno tijelo i 'Ja' organizacija. Kod čovjeka izazivaju stalnu jesen. Kroz fizičku organizaciju i etersko tijelo postoji stalno proljeće u čovjeku, klijanje, pupanje života, ali nema razboritosti, nema svijesti, ničeg duševnog-duhovnog. Astralna i 'Ja' organizacija postaje razgradnja; moći eterskog tijela su prigušene, fizičko tijelo je otvrdnulo i vene. Ali to mora biti. Fizičko tijelo mora neprestano oscilirati između izgradnje i razgradnje; etersko tijelo mora neprestano prolaziti između bujanja, ničućih sila s jedne strane, i između sila koje se povlače, s druge strane. Vani u prirodi nalazimo sile koje se izmjenjuju od proljeća do jeseni; priroda dopušta da se proljeće i jesen razdvoje kroz godišnja doba. U čovjeku imamo ritam: kaza zaspe, u njemu počinje proljeće, klija i cvijeta fizički i eterski život; kada se on budi, fizički i eterski život biva potisnut, zakrčen, nameće se razboritost: dolaze jesen i zima. Iz ovoga se može vidjeti koliko su nečije prosudbe zapravo površne, kada se ide samo vanjskim analogijama. Tko, gledajući samo vanjske stvari, ne bi opisao čovjekovo buđenje i njegov prijelaz u dnevni život kao proljeće i ljeto, a njegovo uspavljivanje kao ulazak u tamu zime? Ali to u stvarnosti nije tako. Kada zaspemo, stvari u nama počinju nicati i bujati jer su astralno tijelo i 'Ja' nestali; dolazi ono etersko, koje nas u biljci inače veseli, tu kada zaspemo postaje proljeće i ljeto; a kad bismo se mogli osvrnuti na fizička i eterska tijela, i promatrati što se tamo događa kada ih oboje napustimo - za to je, naravno, potrebna duhovna percepcija; to se fizičkim očima ne može vidjeti, jer bi se njima vidjelo samo nepomično tijelo - tada bi se moglo opisati nicanje i pupanje. A kad se probudimo, duhovnom sviješću bismo uočili kako ulazimo u jesen.
Sada pretpostavimo da tražimo biljne lijekove. Lincuru beremo u proljeće. Lincura je dobar lijek za dispepsiju. Ako je uberemo u proljeće, pa ako je na pravi način upotrijebimo za izradu lijeka, moći ćemo djelovati na ono što neprestano izvire prvenstveno iz fizičkog i eterskog tijela. Ako imamo poremećen rast, poremećenu hranidbenu moć, skuhat ćemo korijenje lincure i skuhanu tvar koristiti za poboljšanje hranidbene moći i suzbijanje poremećaja. Ali ako korijenje lincure koristimo tako da ga iskopamo u jesen, kada je cijela lincura organizirana da se razgradi, što je slično onome što radi astralno tijelo u čovjeku, onda od iscjeljenja neće biti ništa; naprotiv, povećavamo probavne nepravilnosti. Ne samo da trebamo poznavati koju biljku i reći da je ona lijek za ovo ili za ono, nego moramo znati i kada tu biljku brati da bismo je koristili kao lijek.
Dakle, moramo sagledati cijeli razvoj u prirodi ako želimo koristiti biljne lijekove koji mogu biti posebno učinkoviti. Dakle, u proizvodnji lijekova, gdje se zapravo mora doći do racionalne terapije iz poznavanja stanja bolesti, potrebno je uzeti u obzir sve što proizlazi iz razvoja biljnog svijeta. Dakle, sa svojim preparatima, morate znati da radite nešto drugačije ako biljke sakupljate i koristite u jesen, a opet nešto drugo ako ih sakupljate i koristite u proljeće. Ali ono što je moguće samo u dugim vremenskim razdobljima, moguće je i u kratkim vremenskim razdobljima. Kada radimo pripravke koji će služiti kao lijek, moramo naučiti što znači brati lincuru u prvom tjednu svibnja - brati lincuru u zadnjem tjednu svibnja. Jer ono što čovjek nosi u sebi u toku dvadeset i četiri sata: proljeće, ljeto, jesen i zima, vani se u prirodi proteže na tri stotine šezdeset i pet dana; čovjeku je potrebno dvadeset i četiri sata, za ono što se vani u prirodi razvije za tri stotine šezdeset pet dana.
Iz ovoga možete vidjeti što znači primijeniti antropozofska načela na medicinu. Danas imamo vrlo vrijednu medicinsku znanost, a ja sam više puta tijekom predavanja kazao, jer to treba naglasiti: usluge koje antropozofija želi pružiti medicini, ne bi trebale biti u suprotnosti s onim što pruža današnja priznata medicina. U mjeri u kojoj je to opravdano, antropozofska medicina bi se svakako trebala temeljiti na modernoj medicini. Antropozofija ne može držati korak s naporima gdje se jednostavno pretpostavlja, na laički način, da je ono što bi trebalo proučavati previše, i onda se jednostavno želi doći do svakakvih neuspješnih lijekova, antropozofija se s tim ne može složiti. Jer spoznaje da se stvarnost, promatrana duhovno, pokazuje mnogo kompliciranijom, nego što bi fizička znanost sugerirala. Stoga ono što se s ove ili one strane pojavljuje, gdje treba znati vrlo malo da bi vas se smatralo iscjeliteljem, možda može postati vrlo popularno; jer se kaže: uštedjet ćete muke studiranja medicine. - To se ne smije reći! Antropozofija ne može poštedjeti ljude studiranja medicine; naprotiv, mora dodati mnogo drugih stvari. Međutim, studij medicine mogao bi se provoditi ekonomičnije; moglo bi se proučavati u kraćem vremenskom razdoblju ono što se sada proteže kroz mnogo godina. Ali treba dodati još nešto: uvid u ljudsku prirodu.
Razmotrite još jednom ono što sam već rekao na ovim predavanjima, da živčano-osjetilni sustav prožimaju sva četiri člana čovjeka, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralna organizacija i 'Ja'; i metabolički sustav udova prožimaju sva četiri člana. Ali njima su prožeti na različite načine. Metabolički sustav udova tako je njima prožet da 'Ja' organizacija mnogo jače djeluje prema volji. Sve što je aktivnost, što pokreće čovjeka i čitavu organizaciju, sadržano je u metaboličkoj organizaciji udova; u živčano-osjetilnoj organizaciji sadržano je sve ono što čovjeka ostavlja u miru i ispunjava ga unutarnjim doživljajima, predodžbama, mislima i emocionalnim doživljajima. To predstavlja bitnu razliku, razliku da su u živčano-osjetilnoj organizaciji fizičko tijelo i etersko tijelo mnogo važniji od 'Ja' i astralne organizacije; a za metaboličku organizaciju udova posebno su važni 'Ja' i astralna organizacija. Stoga, ako 'Ja' i astralno tijelo djeluju prejako u sustavu živaca-osjetila, tada će se u čovjeku pojaviti nešto što sustav živaca-osjetila ubacuje u druge organizacijske članove ljudske prirode. Prekomjernost 'Ja' organizacije i astralne organizacije u živčano-osjetilnom organizmu, na neki način čitavu ovu živčano-osjetilnu organizaciju dovodi u metaboličku organizaciju udova. Postoji mnogo način na koje se živčano-osjetilna organizacija uvodi u metaboličku organizaciju udova: uvijek se događa ono što možemo opisati pod općim nazivom formacije tumora. I naučimo razumjeti nastanak tumora, kada vidimo kako se živčano-osjetilna organizacija, tjera u ostatak organizma pretjeranom aktivnošću 'Ja' ili astralnom aktivnošću.
Pretpostavimo suprotno: u metaboličkom organizmu udova, 'Ja' i astralna organizacija se povlače; fizička i eterska organizacija postaju prejake, zrače u živčano-osjetilni sustav, preplavljuju ga procesima koji bi trebali pripadati samo metaboličkom sustavu udova: nastaju upalna stanja. Razumijemo kako se stvaranje tumora i upala, pojavljuju kao polarne suprotnosti. Ako sada znamo kako možemo potisnuti živčano-osjetilnu organizaciju kada počne djelovati negdje u metaboličkom sustavu udova, tada dolazimo do mogućih procesa ozdravljenja.
Jedan od procesa gdje se živčano-osjetilna organizacija može pojaviti na užasan način negdje unutar metaboličke organizacije udova, je nastanak raka, nastanak karcinoma. Kod njega, dakle, živčano-osjetilna organizacija ulazi u metaboličku organizaciju udova, i unutar nje djeluje. Na drugom predavanju sam rekao da unutar metaboličkog sustava udova vidimo nešto poput sustava osjetilnih organa formiranih na pogrešnom mjestu. Uho, kada je formirano na ispravnom mjestu, je normalno; ako je uho ili bilo koji drugi osjetilni organ - makar i vrlo oskudno - formiran na pogrešnom mjestu, onda imamo posla s karcinomskom tvorbom, s kancerogenom organizacijom. Moramo se suprotstaviti ovoj sklonosti ljudskog organizma da osjetilne organe želi oblikovati na pogrešnom mjestu. Da bi se to postiglo, potrebno je duboko sagledati cijeli razvoj koji je doveo do čovjeka u svijetu, u kozmosu.
Prođete li kroz antropozofsku literaturu, naći ćete sasvim drugačiju kozmologiju i sasvim drugačiju teoriju o postanku svijeta od one koju iznosi materijalizam. Naći ćete da je naša zemljina formacija imala drugu prethodnu formaciju, u kojoj čovjek još nije postojao u svom sadašnjem obliku, ali je ipak - u određenom pogledu, duhovno bio superioran životinji. Samo njegova osjetila tada još nisu bila potpuno razvijena. Ona su se pojavila u svom konačnom obliku u čovjekovu razvoju pojavila tek tijekom zemljine evolucije. Kao tendencije postoje dugo; ali svoj konačni razvoj, gdje su danas, prožeta 'Ja' organizacijom, postigla su tek tijekom evolucije Zemlje. Ljudsko 'Ja' zapljuskivalo je oči, uši, i druga osjetila tijekom zemljine evolucije. Stoga, ako razvoj 'Ja' postane prejak, ne samo da se u ljudskom organizmu osjetila razvijaju na normalan način, nego se javlja i prejaka tendencija za razvojem osjetila. I dolazi do stvaranja karcinoma. Što moram učiniti ako želim intervenirati na iscjeljujući način? Moram se vratiti na starija stanja razvoja Zemlje, kada organizmi koji danas postoje na Zemlji, još nisu postojali; moram negdje potražiti nešto što je posljednji ostatak, nasljeđe prijašnjih zemaljskih uvjeta. To me navodi na zaključak da one biljke koje rastu na drveću kao paraziti, kao tvorevine viscuma, kao tvorevine imele, koje se nisu uspjele ukorijeniti u tlu, da moraju rasti na živim bićima. Zašto to moraju učiniti? Jer oni su zapravo evoluirali prije nego što je naša Zemlja postala ova čvrsta mineralna Zemlja. Danas u imeli vidim ono što nije moglo postati čista zemaljska tvorevina; mora sjediti na drugoj biljci jer se kraljevstvo minerala posljednje pojavilo u razvoju Zemlje. A u tvari imele imamo nešto što se, obrađeno na odgovarajući način, predstavlja kao lijek protiv nastanka karcinoma, koji izbacuje nastanak osjetilnih organa na pogrešnom mjestu u ljudskom organizmu. - Razumjeti prirodu znači imati mogućnost boriti se protiv onoga što u patološkom stanju nekako ispada iz normalnog razvoja. Čovjek previše snažno postaje 'Zemlja' kada u sebi ima rak; on u sebi razvija prejake zemaljske sile. Ovim pretjeranim zemaljskim silama, moraju se suprotstaviti one sile koje odgovaraju stanju Zemlje kada mineralno carstvo i Zemlja kakva postoji danas, još nisu postojali. Stoga, na temelju antropozofskih istraživanja, razvijamo lijek za karcinom u specifičnom pripravku Viscum. I kroz to će razumijevanje prirode ove bolesti, nedvojbeno dovesti do otkrića lijeka koji će postupno učiniti nepotrebnim uobičajene procese liječenja, kirurške procese.
Sada sam vam dao detalje. Ovome bih mogao dodati mnogo više, jer naši lijekovi već postoje u velikom broju. Naprimjer, mogao bih pokazati sljedeće: budući da je moguće da metabolička organizacija udova zrači u osjetilnu organizaciju na krajnjoj periferiji, to se izražava u određenom obliku bolesti, naime u takozvanoj peludnoj groznici. Ovdje imamo suprotno od onoga što sam opisao ranije: ako živčano-osjetilna organizacija sklizne prema dolje u metaboličku organizaciju udova, to rezultira stvaranjem tumora; ako pak metabolička organizacija udova ulazi u živčano-osjetilnu organizaciju, dobivamo simptome poput onih kod peludne groznice. To uključuje paraliziranje onih centrifugalnih procesa gdje je metabolička aktivnost udova usmjerena previše prema periferiji organizma, nečega što zauzvrat potiskuje eterske sile. To pokušavamo s pripravkom koji se dobiva od plodova koji su prekriveni određenim tvorevinama ljuske, gdje tvorevine ljuske vraćaju ono bitno u metabolizam. U našem pripravku, mi se suprotstavljamo pretjerano jakim centrifugalnim silama u peludnoj groznici, s drugim, snažnim centripetalnim silama koje se bore protiv prvih. Mogu se jasno razlučiti patološki i terapijski procesi. I možemo istaknuti kako su najveći uspjesi s našim lijekovima postignuti u područjima koja su danas teško razumljiva. U području suzbijanja peludne groznice, primjerice, postignuti su vrlo dobri rezultati s pripravcima koji su razvijeni s gore navedenog stajališta.
Moglo bi se navesti mnogo detalja. I oni bi pokazali da bi se kroz ovaj karakterizirani uvid u čovjeka, koji je moguć kroz antropozofsko istraživanje, gradi most između patologije i terapije. Uostalom, kako funkcioniraju 'Ja' i astralni organizam? Oni razgrađuju. Budući da se razgrađujemo, mi smo duhovno-duševna bića. Uvijek postoji čisto toksični učinak kada se nešto razgrađuje; organi se uništavaju. Organi rastu, pa ih moramo i značajno razgraditi. Ali aktivnost razgradnje u čovjeku je astralna i 'Ja' aktivnost. Ako imamo vanjske otrove, bez obzira radi li se o metalnim ili biljnim otrovima, njihovo djelovanje na ljudski organizam povezano je s djelovanjem astralne i 'Ja' organizacije. Samo moramo razumjeti koliko je normalna čovjekova aktivnost, kroz 'Ja' i astralno tijelo koje djeluju u njemu, popraćena otrovnim učincima. U svim našim misaonim aktivnostima, u svom duševnom razvoju, imamo otrovni učinak na tijelo. Učimo razumjeti sličnost vanjskih sila klijanja i pupanja u biljkama, koje također možemo jesti, a da nam ne naškode, s fizičkim i eterskim silama u čovjeku; i učimo prepoznati sličnost između djelovanja 'Ja' i astralnog tijela na ljudski organizam, i djelovanja sila i tvari u onim biljkama koje ne možemo jesti jer su za nas štetne; ali budući da je njihov učinak sličan normalnoj aktivnosti razgradnje kod ljudi, mogu djelovati kao ljekovita sredstva kada se koriste u skladu s tim.
Na taj način učimo podijeliti cijelu prirodu na ono što je slično silama našeg fizičkog i eterskog tijela, to jest na ono što jedemo, gdje želimo promicati proliferaciju i rast; i drugo, onome što razgrađujemo, to jest, u otrovnim učincima koji su slični našem astralnom tijelu i 'Ja' organizaciji. Ako tako prozremo ova četiri člana čovjeka, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralnu organizaciju i 'Ja', tada na potpuno drugačiji način vidimo ovaj polarni kontrast između hranjivih tvari i otrovnih tvari. Zatim promatramo iscjeliteljske moći koje su raspoređene u hranidbenim snagama u prirodi. Tada proučavanje bolesti postaje nastavak proučavanja prirode. Ako i zdravlje i bolest razumijemo duhovno, tada će naš cjelokupni pogled na prirodu biti obogaćen. - Za poduzimanje takvih studija potrebna je samo jedna stvar. U današnje vrijeme ljudi vole proučavati kada je predmet o kojem je riječ sasvim miran; želite maksimalno smiriti predmet, želite stvoriti mirno stanje kako biste imali što više vremena da sagledate cijelu stvar. Antropozofija, s druge strane, sve pokreće kada proučava; sve je aktivnost i kretanje. Za sve treba biti priseban; ne možete si uzeti vremena tako da prvo smirite stvari. Ali to nas dovodi bliže životu i stvarnosti. A to uključuje i nešto o čemu uvijek govorim, jer je to prisutno kod nas, kod naše drage kolegice, gospođe dr. Wegman, koja je na čelu instituta u Arlesheimu: hrabrost za liječenje. Ta hrabrost za liječenje je jednako potrebna kao i znanje o liječenju - hrabrost koja ne daje maglovit, fantastičan optimizam u ozdravljenje, već daje utemeljeni optimizam koji daje sigurnost kada se kaže: evo bolesti, prozreš je, pokušavaš izliječiti i činiš što možeš. Tada će moguće i doći. Međutim, ako želite imati tu unutarnju sigurnost, morate imati hrabrosti razumjeti ljudsku prirodu i prirodu u njenom odvijanju. I tako, naravno, lijekovi koje razvijamo mogu nastati samo u vezi s živim provođenjem medicine. Ali to se pokušava na način koji sam već objasnio na prvom predavanju: uz Goetheanum, koji teži znanju na području antropozofije koje će zadovoljiti pojedinog čovjeka za njegov duševni život, postoji - na skroman način, postat će još savršeniji - kao i uvijek, mjesto liječenja, uz mjesto misterija klinika, zato što stvarni potpuni odnos čovjeka prema cijelom svijetu uključuje zdrave kao i bolesne procese, i zato što je dubinski pogled u kozmos moguć, samo ako smo u stanju sagledati one tendencije koje dovode do bolesti, kao i one koje dovode do zdravlja. Kad se snage rasta u čovjeku ne bi stalno potiskivale natrag, kad ono što raste i niče i klija ne bi bilo neprestano prigušeno, tada duhovno-duševno biće nikada ne bi bilo moguće. Iste pojave koje u normalnom stanju čovjeka dovode do bolesti i nazadovanja razvoja, ipak u određenom obliku moraju biti prisutne, da bi od nas napravile duhovna, misleća bića. Ako se kao ljudi ne bi mogli razboljeti, ne bismo mogli biti ni duhovna bića; duhovna smo bića samo zato jer u sebi imamo mogućnost da se razbolimo. Ono što se uvijek mora pojavljivati u mišljenju, osjećanju i volji, kod bolesti se pojavljuje na abnormalan način. Naša jetra i bubrezi moraju proći kroz iste procese kroz koje mi prolazimo kada mislimo, osjećamo i ispoljavamo volju, koji prebace cilj ako se pojave u velikom broju. Da se ne možemo razboljeti, morali bismo cijeli život ostati budale! Upravo zahvaljujući mogućnosti da se razbolimo, imamo drugu mogućnost da postanemo misleća, osjećajna i voljna ljudska bića.
Ako razumijemo tu povezanost - a antropozofija nam to posebno jasno pokazuje - tada nam, s antropozofskog gledišta, postaje predmet duboke brige razumjeti, u vezi s produhovljenjem čovjeka, popratne pojave koje to produhovljenje mora donijeti sa sobom: proučavati simptome bolesti. I tada duhovni razvoj i ono čime se taj duhovni razvoj mora platiti, naime bolest čovjeka, postaju dva pola jedne te iste ljudskosti, i tada se na pravi način postavljamo - i svojim umom i svojim osjećajima - prema bolesti i potrebnim procesima ozdravljenja.
Ovo je unutarnja, emocionalna strana načina na koji antropozofska znanost duha može obogatiti medicinu. Može je obogatiti znanjem, kao što sam pokazao; ali može je oploditi i postavljajući liječnikovo srce na pravo mjesto, tako da liječnička predanost i spremnost na žrtvu proizlaze upravo iz tog unutarnjeg odnosa između bolesti i duhovnog razvoja. Antropozofija iznad svega ima potencijal da produbi ne samo naše mišljenje, našu intelektualnost, već i naše osjećaje, cijelo naše biće. To je ono što sam želio dati kao odgovor na pitanje koje sam postavio kao temu: što umjetnost iscjeljivanja može dobiti duhovno znanstvenim pristupom?
To može postići tako da liječniku omogući da postane cjelovita osoba, ne samo netko tko o bolesti razmišlja svojom glavom, nego onaj tko bolest doživljava iz svog najdubljeg bića, i stoga procese ozdravljenja vidi kao ispravnu, humanu zadaću, svoju misiju.
Liječnička profesija stavlja se u ispravan socijalni položaj tek kada se prozre kako su bolesti sjene duhovnog razvoja. Ali da bismo ispravno prepoznali sjene, moramo pogledati i svijetlo; iz prirode i suštine samih duhovnih procesa. Ako liječnik nauči na odgovarajući način gledati na te duhovne procese, na svjetlo koje djeluje u čovjeku, tada će razumjeti i kako na pravi način prosuđivati sjene. Gdje ima svijetla, mora biti i sjene. Gdje god postoji duhovni razvoj, kao naprimjer unutar čovječanstva, simptomi bolesti moraju se pojaviti kao sjenke takvog razvoja. Time mogu ovladati samo oni koji na pravi način gledaju prema svijetlu.
To je ono što antropozofija može dati liječniku i umjetnosti liječenja.
t