.- TREĆE PREDAVANJE, London, 3. rujna 1923.
Predodžbe, osjećanje i volja i tročlani organizam. Ujednačenost živaca. Rad srca i cirkulacija kao posljedica kretanja soka. Metabolizam kao čin volje. Vanjsko i unutarnje izlučivanje. Procesi izgradnje i razgradnje i život predodžbi. Formiranje mozga i proces silicijevog dioksida. Ritam polarnih procesa. Trbušni tifus - antimon. Karcinom - imela. Terapija euritmijom, terapija iz patologije koja poznaje čovjeka.
Rečeno mi je da je potrebna još detaljnija teoretska osnova onoga što sam jučer iznio. Sada mi uvijek tako izgleda, kao da su dvojbe i protivljenje, koje se sasvim razumljivo mora afirmirati protiv ovakvog gledanja na stvari, još jače, rekao bih, izvučene iznutra, kada se dade ovo duhovno opravdanje, i imam malo nade, posebno u vezi s medicinom, i da će se vidjeti u ovoj oblasti da je slučaj, da ako će lijekovi pomoći, da postoji nešto iza toga, i da će nam se progledati kroz prste zbog teorijske osnove. Dakle, posebno na ovom području, osim ako se to izričito ne traži, pomalo oklijevam dati teoretsku opravdanost. Jer na prvi pogled mora zvučati još više fantastično, iako je precizno poput matematike, od onoga što se može reći o praksi lijekova. Ipak, budući da se želi, neću dati samo kratko obrazloženje na kraju, kao što sam namjeravao, nego ću reći nešto o teoretskoj opravdanosti danas odmah na početku.
Stvar je u tome, da je divljenja vrijednim napretkom naše prirodne znanosti postignuti beskonačno mnogo u odnosu na poznavanje vanjskog fizičko-osjetilnog svijeta, no, upravo nas je to izvanredno značajno poznavanje vanjskog fizičko-osjetilnog svijeta udaljilo od shvaćanja samog čovjeka u njegovoj ukupnoj biti.
Ono što se može razumjeti s prirodnim zakonima koji se danas mogu otkriti u prirodi, bilo promatranjem ili eksperimentom, ne seže dalje od razumijevanja osjetilne organizacije kod ljudi, naime onoga što je integrirano u čovjeka kao osjetila poput fizičkih aparata, i onoga što je mehanički aspekt kretanja. Sve ostalo je nedostupno, što se dalje stvarno prodire u prirodu čovjeka, toliko da vanjski zakoni prirode sve manje vrijede. Naravno, i dalje moram biti kratak, tako da mogu samo aforistički sugerirati stvari.
Ali dobro je poznato da se čovjek zapravo sastoji od, recimo, najviše deset posto ili malo više fizičkih mineralnih tvari koje znamo u čvrstom stanju, i da je velika većina čovjeka, kažimo, stupac vode.
U tom stupcu tekućine djeluju oni impulsi koji su, primjerice, posredovani kroz proces disanja, ali i kroz druge procese ljudske organizacije, procese koje zapravo u prirodi nalazimo samo u slobodnom kretanju zraka. I onda, kao četvrto dolaze toplinski procesi. Prirodni zakoni za koje ljudi vjeruju da možemo spoznati cijelo ljudsko biće, mogu se primijeniti na ono što je u ljudima oštrih kontura, budući da nalazimo mineralno-fizičke tvari oštrih kontura vani u prirodi. Zanimljivo je da se s tim prirodnim zakonima spoznaje samo dio osjetilne organizacije, ili budući da je osjetilna organizacija uglavnom organizirana u ljudskoj glavi, dio organizacije ljudske glave. Organizacija ljudske glave je ona koja najviše sliči fizičkom svijetu, ustroju fizičkog svijeta.
Čovjekov živčani sustav dijelom potječe iz glave. U svakom slučaju, kod ljudi je to povezano s organizacijom glave, taj živčani sustav. Danas se vjeruje da je cijeli živčani sustav povezan s onim što kod ljudi nazivamo duhovnim sposobnostima. Ako danas pogledate psihologiju koja je čak i čisto fiziološka, vidjet ćete da se ta psihologija zapravo bavi samo svijetom misli, svijetom misli u vezi s mozgom i živčanim sustavom. Svijet osjećaja i volje ljudi je takoreći samo zalijepljen, spominjan kao nešto sporedno, a smatra se da su osjećaji i volja jednako povezani sa živčanim sustavom kao i svijet predodžbi. To nije slučaj.
Ako se opet vratim na trodijelno ljudsko biće, kako sam ga jučer okarakterizirao, može se reći da je samo sposobnost predodžbi povezana s čovjekovim živčanim sustavom; život osjećaja samo indirektno. S druge strane, život osjećaja usko je povezan s ritmičkim sustavom.
I tu već imamo jednu od točaka gdje, upravo zbog svoje čudesnosti u drugim područjima, današnja prirodna znanost potpuno priječi put napredovanja od fizičke organizacije čovjeka do njegove duhovne organizacije.
Istina je da cijeli svijet osjećaja izravno intervenira u ritmičku organizaciju, u ritmičku organizaciju u širem smislu, kako sam je jučer okarakterizirao. A živčani sustav služi samo kao posrednik kako bismo mogli imati predodžbe i misli o svojim osjećajima. Tako da impulsi osjećaja izravno interveniraju u disanje i cirkulaciju krvi. Samo za ono što imamo kao predodžbe o osjećajima, organski posrednici su živci. I kao što čovjekov svijet osjećaja intervenira u ritmički sustav, volja izravno intervenira u metabolički i sustav kretanja. A ono što imamo u našim živcima ili kroz naše živce, samo su predodžbe onoga što želimo, predodžbe onoga što bismo željeli.
Sada ćete reći: to liječnika više ne mora zanimati. To je teorija o čovjeku, a u medicini bi je mogli zanemariti. Ali to uopće nije slučaj. To nije tako u trenutku, kada se vide posljedice za današnje medicinsko gledanje koje proizlaze iz ove predrasude da je živčani sustav izravno povezan sa cjelokupnim duševnim životom.
Danas se, kao što je poznato, razlikuju takozvani osjetilni živci, koji bi trebali ići od središta do osjetila i posredovati osjetilne percepcije, i takozvani motorički živci, koji bi trebali imati nešto za učiniti s voljom.
Istina, postoje anatomski i fiziološki metamorfozirani živci, ali postoji samo jedna vrsta živaca. Svaki je živac samo fizički prijenosnik predodžbi. A ti živci koje danas zovemo motorički ne razlikuju se po svojoj funkciji od takozvanih osjetilnih živaca. Dok osjetilni živac ide prema osjetilima kako bi opažao vanjski svijet, takozvani motorički živac, koji nije ništa drugo nego unutarnji osjetilni živac, ide unutra i prenosi percepcije koje imamo, naprimjer, kada pomjerim ud koji imam, kada nekako moram izvesti unutarnji, nesvjesni pokret. Živac je samo posrednik percepcije za nešto vanjsko ili unutarnje. Ne postoje dvije vrste živaca, nema osjetilnih i motoričkih živaca. Nije bitno, nije mi bitna terminologija, hoćete li ih zvati osjetilni ili motorički, svejedno je, ali postoji samo jedna vrsta, i anatomski i fiziološki donekle metamorfozirana, postoji samo jedna vrsta živaca.
Znam, naravno, da se ovom gledištu mogu staviti očiti prigovori. Ali budući da trideset pet godina radim na ovom pogledu na čovjeka, doista sam pažljivo ispitao sve te prigovore. Svaka pojedinačna činjenica koja se može uzeti iz funkcioniranja ili nefunkcioniranja živčanog sustava, recimo u tabes dorsalis, svaka od tih činjenica, ako se stvarno protumači bez predrasuda, uklapa se u teorijski sustav koji sam upravo objasnio. Dok ćete lomove naći posvuda ako uzmete današnju interpretaciju, recimo, bolesti tabesa naprimjer. S onim što se danas brižljivo bilježi u prirodnoj znanosti, s takvim stvarima možete se nositi samo ako znate da postoji samo jedna vrsta živaca i da svijet osjećaja s njima nema izravnu već samo neizravnu vezu, da svijet osjećaja intervenira izravno u sustav disanja i cirkulacije, i općenito u ritmički sustav, da volja ima izravan učinak u metabolizmu, ta nesvjesna volja u nama koja je u osnovi cjelokupnog metaboličkog procesa i koja se zatim metamorfozira u svjesnu volju koja je u osnovi vanjskih svjesnih pokreta.
Bio je to prvi, mogu reći šokantan, rezultat koji sam zapravo imao u trideset godina iz pogleda kojeg sam uspio steći o čovjeku. Nisam se usudio to reći sve do 1917, jer je relativno lako izraziti bilo koji znanstveni rezultat koji malo odstupa od uobičajenog. S druge strane, doista nije lako, rekao bih, poduzeti bilo što protiv prosudbe koja se čini toliko utemeljenom, to da postoje dvije vrste živaca. I tek kad sam se mogao uvjeriti da danas nema znanstvene činjenice koja bi tome proturječila, koja ne bi podržavala ovaj pogled na istovjetnost živaca, usudio sam se to izraziti 1917. godine, nakon trideset godina rada na ovom pogledu.
Ali ovo gledište ima sasvim drugu posljedicu. Ako samo uzmete ovu činjenicu da impulsi osjećaja interveniraju izravno u ritmičkom sustavu, impulsi volje izravno interveniraju u sustavu metabolizma i kretanja, onda imate u sustavu volje i u onome što je dalje povezano sa sustavom volje, u čovjekovom sustavu osjećaja, koje možemo shvatiti samo na duhovan način, jer osjećaje možemo shvatiti samo kao duhovne entitete, u kojima imamo pogon za cirkulaciju, naprimjer. I pobjegnete od nečega, preko čega doista nije lako prijeći.
Danas, fiziologija koja je u osnovi svih naših medicinskih razmišljanja traži stvarni motor cirkulacije krvi u srcu, a srce se vidi kao ono što šalje impulse za pokretanje krvi kroz organizam. Istina je obrnuto. Krv pokreće organizam, duhovno biće čovjeka, koje izravno intervenira u impulsima osjećaja u cirkulaciji i disanju, to jest u ritmičkom sustavu. Cijeli ovaj ritmički pokret, ova cjelokupna unutarnja ritmička aktivnost dolazi izravno od duhovnog čovjeka, a srce, srčana aktivnost nije uzrok cirkulacije krvi, već je rezultat cirkulacije krvi, rezultat kretanja fluida. Srce zapravo svojim pokretima izražava samo kako je iznutra pobuđeno i pokrenuto pokretom koji dolazi od duhovnog čovjeka.
To su dvije stvari koje će postupno morati postati osnova fiziologije, kao osnove medicine: gledište o jedinstvu živaca i povezanosti cjelokupnog živčanog sustava samo sa životom predodžbi, a zatim s druge strane, kretanje tekućih i zračnih elemenata u čovjeku izravno iz duhovnog, tako da se pokret srca javlja kao rezultat ritmičkog kretanja u čovjeku, a ne kao njegov uzrok.
Još se živo sjećam divljih strasti koje sam jednom pobudio u željezničkom vagonu na relaciji između Trälleborga i Stockholma kada sam jednom švedskom liječniku objašnjavao ovu teoriju o srcu. Bio je to strahovit metež strasti u kojem se čovjek našao. Tako da mogu sasvim dobro razumjeti kako se te stvari danas uklapaju u ono što smo navikli misliti. Ali to je jedini način da se otvore vrata od fizičkog čovjeka do duhovnog čovjeka. Jer u trenutku kada imate dvije vrste živaca, jedna vrsta ide od osjetilne percepcije do središta, ide kao fizička organizacija od osjetila do središta. Iz središta izlazi voljni živac. Motorički živac slično prenosi ono što sada izgleda kao volja. Uopće ne izlaze iz materijalnog svijeta. Izgradnjom dvije vrste živaca koji ne postoje - postoji samo jedna vrsta živaca - zatvorili ste vrata duhovnom u čovjeku. I to je ono što je divljenja vrijedna prirodna znanost, koja je tako velika kada se radi o vanjskom čovjeku, donijela za čovjeka. Otišla je tako daleko da je stvarnost zamijenila čisto imaginarnom teorijom, čisto imaginarnom teorijom da postoje dvije vrste živaca, dok su motorički živci također osjetilni živci, samo služe za percepciju unutarnjeg kretanja. S druge strane, srce pretvara u svojevrsnu pumpu, fizički aparat koji svojevrsnim automatizmom proizvodi ritmičku cirkulaciju čovjeka. Zatim, smještajući cijeli uzrok čovjekovih ritmičkih pokreta u ovaj fizički automat, srce, briše se veza između ritmičkog sustava i također između metaboličkog sustava i duhovne suštine čovjeka.
To je bilo zatvaranje vrata duhovnom čovjeku, duhovnoj suštini čovjeka, da je s jedne strane postavljena teorija o dvije vrste živaca, a s druge strane teorija o srcu, koja ne dopušta srcu da bude ono što jest, ali ga čini fizičkim pogonom za cirkulaciju krvi, dok je u stvarnosti svojim pokretima samo izraz krvotoka kojeg pokreće duhovni čovjek.
To ima svoje značajne posljedice. Samo gledajući na taj način kako je živčana organizacija ugrađena u čovjeka, živčanu organizaciju možete povezati na ispravan način, recimo s organizacijom probavnog sustava. Probavni sustav pripada sustavu čovjeka koji sam nazvao metabolički sustav kretanja, a živčani sustav mu je potpuno suprotan.
Sada pogledajmo čovjeka kakav jest, u odnosu na jedan i drugi sustav. Što se tiče sustava izmjene tvari: apsorbiraju se vanjske tvari. Bitna stvar za probavni sustav je aktivnost koja nastaje kada se vanjske tvari unose u tijelo. Ono što je ljudski organizam prisiljen učiniti jer u njega uđe strano tijelo, koje mora transformirati, koje mora metamorfozirati, to je ono što čovjek mora učiniti, dakle: to je ono što je bitno, ovaj proces je ono što je bitno u probavi, a taj proces se na određenoj razini zaustavlja. U trenutku kada ovaj u početku progresivni proces prestane, da tako kažemo, u nadvladavanju sila vanjske hrane, javlja se impuls izlučivanja. A u odnosu na metabolički sustav to izlučivanje se ovdje događa izravno prema van. Stoga metabolički sustav kretanja moramo razumjeti na način da prije svega impulse ljudskog organizma, koji su povezani s voljom, da volja intervenira izravno u metabolizam, da ti impulsi, koji su povezani s voljom, guraju prevladavanje, konstituciju materijala kakav je izvana, toliko daleko da dosegne određenu točku. Onda se eliminira, eliminira na sve poznate načine. Ali eliminacija se odvija prema van.
Ali onaj dio probavne aktivnosti koji cijelim organskim procesom ulazi u organizaciju glave, to jest gdje živčani sustav nije zatvoren, već je po mogućnosti lokaliziran, ne ide samo do točke u ljudskom organizmu do koje ide proces u sustavu metabolizma i kretanja, već umjesto toga, ono što je za organizaciju glave probava prenosi se dalje, tako da izlučivanje ne ide prema van, već se odvija unutra. A što je rezultat tog unutarnjeg izlučivanja, koje se taloži u samoj osobi, što je rezultat tog unutarnjeg izlučivanja? To je živčani sustav. Živčani sustav je sustav u ljudskom organizmu koji svoj suštinski sadržaj zapravo duguje unutarnjem lučenju, koje međutim ostaje u organizmu, ne tjera se prema van, i naravno ostaje u organizmu samo do određene točke, i tamo je formiran plastičnim silama prvog nevidljivog ljudskog bića, prvog nadosjetilnog ljudskog bića, takozvanog eterskog ili živototvornog tijela, plastičnim silama, formativnim moćima ovog eterskog ili živototvornog tijela.
Tako da osim fizičkog tijela čovjeka, treba razlikovati i ovaj prvi nadosjetilni entitet, etersko ili živototvorno tijelo, koje je zapravo samo dinamičko, ne materijalno, samo dinamičko. Ovi dinamični učinci također su prisutni u cijelom svijetu, ali kod čovjeka na poseban način.
Ovo tijelo formativnih sila, to su one koje sada formiraju te produkte izlučivanja u divno izgrađen mozak, i općenito, divno izgrađen živčani sustav.
Dragi moji gosti, pozivam vas da bez predrasuda ispitate sve što se histološki, embriološki i inače razvojno-povijesno, evolucijski može reći o opisu naprimjer, embrionalne stanice i živčane stanice, i nećete moći naći da je to u skladu s bilo kojom drugom teoretskom osnovom osim ovom koju sam upravo objasnio.
I tako, rekao bih, kao vrlo savjestan skeptik možete stajati uz ono što duhovno istraživanje, koje inače predstavljam, kaže. Ono kaže da možete postići neku vrstu egzaktne vidovitosti, precizno ispitivanje tog nadosjetilnog elementa. Kako točno ispitati ovaj nadosjetilni aspekt: to sam opisao u svojoj knjizi, koja je na engleski prevedena kao 'Inicijacija'. Upravo kroz takva istraživanja nadosjetilnog dolazi se do razumijevanja onoga što više ne slijedi fizičke zakone prirode, nego je zapravo svojevrsna umjetnička aktivnost u prirodi, može se pratiti plastičnost, te plastične sile, koje su primarno aktivne u organizmu glave, i koje u tom organizmu glave tvore one materijalne entitete koji se inače izbacuju kao impulsi izlučivanja.
Dakle, čudna stvar koja proizlazi iz ove perspektive je da u našem živčanom sustavu vidimo zbroj procesa razgradnje, i da se funkcija našeg živčanog sustava zapravo temelji na činjenici da se sastoji samo od procesa razgradnje, jer je on izlučevina koja je potisnuta preko određene točke, i formirana, plastično oblikovana tvar nakon izlučivanja.
To je temeljna razlika između organa koji pripada živčano-osjetilnoj organizaciji i organa koji pripada probavnoj organizaciji. Organ koji pripada živčano-osjetilnoj organizaciji značajno je napredovao u evoluciji i nalazi se u silaznoj evoluciji. Organ koji pripada metaboličkoj organizaciji udova samo je u uzlaznoj evoluciji, ide do određene točke i od te točke potiče izlučivanje.
To su stvari koje nam pokazuju kakvi su organi u zdravom stanju, ali to su i osnovni uvjeti da prepoznamo kako se organi ponašaju u bolesnom stanju. A to su u konačnici temelji koji vode do stvarnog prepoznavanja lijekova u njihovoj povezanosti s procesom bolesti. Razjasnimo to na primjeru.
Proces koji se odvija u našem mozgu ili, moglo bi se reći, u cijelom živčanom sustavu, taj proces koji razvija materiju do određene točke, zatim je razgrađuje i stvara produkte razgradnje, da tako kažemo pokvarene produkte, zauzvrat, taj se proces događa u našem živčanom sustavu. I ovaj proces razgradnje, a ne izgradnje, ovaj proces disimilacije, a ne asimilacije, taj proces razgradnje, osnova je naših predodžbi. Naše predodžbe zapravo se temelje na činjenici da u svakom trenutku našeg života prolazimo kroz neku vrstu atomističke smrti s obzirom na naš živčani sustav, koja se uvijek poništava samo formativnim procesima. Moglo bi se reći, da se u trenutku smrti, sve ono što je bilo raspoređeno kroz život čovjeka na Zemlji spaja u kontinuiranom procesu razgradnje živčanog sustava.
Ako možete proučavati te procese, pri čemu se bavite funkcioniranjem materijalnih sila do određene točke, pa razgradnjom, onda si kažete sljedeće: kako zapravo mislimo kao ljudi? Kako postajemo duhovna bića? Preko istih sila kojima dolazimo u život, recimo, embrionalnim razvojem? - Apsolutno ne! Naš fizički sustav ne smije se razvijati ravnom linijom da bismo mogli biti ljudi, već se od određene točke nadalje mora dogoditi živi razvoj, mora se dogoditi de-evolucija. A de-evolucijom, a ne evolucijom, dana je osnova za ono što su naše duhovne aktivnosti.
Razmotrite posljedice takvog gledišta. Vjeruje se da je nešto poput živčanog procesa uzlazni proces, i kao takav, kao uzlazni proces, poput procesa rasta ili procesa hranjenja, osnova je mišljenja, predodžbi. To uopće nije moguće. Osnova predodžbi je proces razgradnje. Tvar najprije treba uništiti, a produkte destrukcije plastično oblikovati kako bi mogli biti osnova za funkcioniranje duhovnog u nama, za naše mišljenje. Prvo moramo uništiti materijalnu osnovu, prvo moramo, na neki način, probušiti rupe u mozgu da bismo mogli misliti. Dakle, sposobnost mišljenja nije utemeljena na organskim silama rasta, već da bi se duh uselio u našu organizaciju, potrebno je da ta organizacija prvo prođe kroz proces razgradnje, proces destrukcije, proces djelomičnog ubijanja.
Onda, kada ovo jasno prozrete, dođete da kažete sebi: evo ceste, pala je kiša, zemlja je mekana, po njoj voze automobili; vidim brazde. Ali pretpostavimo sada da je neko stvorenje sišlo s Marsa, da nikada nije vidjelo auto, auta više nije bilo, i vidjelo je samo brazde. Sada ispituje brazde, uđe u zemlju i reče: ispod površine Zemlje, unutar Zemlje, postoje sile koje su odozdo napravile brazde. - Stvorenju ne možemo zamjeriti što razloge za brazde traži u zemlji, samo ih tu nema, nego u automobilima koji su preko njih prolazili i napravili brazde.
Otprilike tako je i s našim mozgom. Oni vjeruju da je to organizacijski proces od naših organa prema van; dok su brazde našeg mozga udubljenja od duševno-duhovnog života. I sada dolazimo do činjenice da u odnosu na čovjekovu živčano-osjetilnu organizaciju, mi koristimo svoje fizičko tijelo kao kontrapunkt, kao nešto što se opire, da bi vršili duhovnu aktivnost. Baš kao što možete pratiti trag automobila koji je prošao tu i tamo - i iz toga možete puno zaključiti, uvijek imate trag nečega što je auto učinilo - tako naravno možete iz mozga objasniti svo mišljenje. Upravo je to divna iluzija materijalizma, da ne treba reći da se to ne može objasniti iz mozga; naprotiv, iz mozga se može objasniti svo mišljenje i život predodžbi, ali zato jer ga je pokopao duhovni život.
Ako slijedite ovaj proces, koji je proces razgradnje, i onda izađete iz čovjeka u veliki kozmički proces, imat ćete iste procese vani. Imate proces koji se odvija u ljudima danas, jedino što ostaje - ako se tako mogu izraziti - u status nascendi, u trenutku nastajanja, ovaj proces, koji se odvija u razgradnji materijalnog procesa koji je u osnovi živčanog sustava, ovaj proces, koji je samo zaustavljen u status nascendi, kozmički je prisutan u prirodi kada se stvara silicij, svugdje gdje se u prirodi pojavljuje. Stoga, ako na pravi način napravite pripravak od silicijevog dioksida, koji vani u kozmosu predstavlja isti proces, samo što se proces nastavlja i onda dolazi do zastoja u kasnijoj točki, iako je zaustavljen u status nascendi u ljudskoj glavi, ako sada koristite ovaj proces i pripremite ga na odgovarajući način i pripišete osobi na odgovarajući način, tada lijekom oduzimate ovaj proces tijelu koje je postalo slabo u svom eterskom tijelu i ne može provoditi ovaj proces. Čudna stvar u vezi silicijevog dioksida je da kada ga dovedemo do glave kroz tvari koje mu dodajemo i kroz procese kroz koje ga obrađujemo, kada ga dovedemo do glave kroz procese ljudske organizacije, zapravo može uzeti od ljudskog bića ono što ono ima, što ne može provesti kroz svoje unutarnje organizacijske snage jer postoji organsko slabljenje.
Na ovaj način gledate izravno što se događa u ljudskoj glavi. Ali ljudsku glavu morate vidjeti u kontekstu duhovnih impulsa. I pogledate što se događa vani u kozmosu u formiranju silicijeve kiseline, i prepoznajete da u procesu silicijeve kiseline, fiksiranom upravo u siliciju, u Silicea, imate nešto u ovom procesu, što možete organizirati u ljudima, čime ih rasterećujete onoga što bez toga ne bi mogli. Time zauzvrat pozivate najdublju ljudsku organizaciju na reakciju, kako bi ponovno mogla sama učiniti, ono što joj je neko vrijeme oduzeto.
Tako se duhovnim promatranjem može vidjeti koju funkciju silicij zapravo obavlja u ljudskom organizmu kada organizam tu funkciju ne može sam obavljati. To je ono što se pojavljuje kao temeljni uvid, kada se promatra cjelokupna ljudska organizacija, a također i povezanost s vanjskom prirodom. Tada se samo treba zapitati: što se ne događa ni u jednom dijelu ljudskog organizma, a što bi se trebalo događati?
Ako se onda iz prirode zna gdje leži proces koji nedostaje u ljudskom organizmu, patologija je odmah prava, prava osnova terapije. A točan odgovor na svako pitanje postavljeno u patologiji također je izravni terapijski odgovor.
To je mogućnost postupanja na način da se kaže: pa, radim lijek. Gledajući kontekst, mogu predvidjeti kako će lijek djelovati. Ako to doista tako funkcionira, to je potvrda, ne samo empirizam, već potvrda.
Tražite posvuda, kao što to rade vanjske znanosti. Ako je netko u stanju predvidjeti, kroz neki teorijski pogled što bi se trebalo dogoditi, tada se ne gleda na broj slučajeva koji to potvrđuju, već ako stvarno uspostavite uvjete i ostvari se ono što je predviđeno, tada od početka smatrate da je provjereno ono što ste pretpostavili. A posebno je iz praktičnih razloga važno da se takva provjera dogodi, jer praksa na ovom području uvijek pokaže jesmo li u pravu s našim predviđanjima ili ne. Ono što se može postići usmjeravanjem ljudskog znanja od čisto fizičke prirode prema duhovnoj prirodi, je da naučimo predviđati procese koje opažamo u patologiji tijekom terapijskog tretmana, na isti način na koji to inače radimo u laboratoriju ili predviđamo vanjski prirodni proces u fizikalnom kabinetu. Ako se dogodi na način na koji smo predvidjeli, onda smo prozreli stvar. Dakle, proširujemo ono što je istinski znanstveno na način na koji smo to navikli činiti u fizici, dok u biološkim znanostima, a posebno u njihovoj praktičnoj terapijskoj upotrebi, danas vidimo da postoji čisto empirijska metoda. Nije riječ o tome da imamo manje znanosti, nego da imamo više znanosti, kako bi se postiglo istinski racionalno, odnosno transparentno razumijevanje veze između patologije i terapije.
Već postaje užasno kasno. Stoga ću biti prisiljen u jednom kraćem, sada već završnom dijelu, sažeti nekoliko stvari koje mogu rasvijetliti ovo što sam rekao i s terapeutske strane.
Razmotrimo li ovu organizaciju osjetilno-živčanog sustava, koja je uglavnom koncentrirana i lokalizirana u glavi, nalazimo, prema onome što je rečeno, da je ona u biti osnova života misli, života predodžbi. Ali što je to što čovjek naziva svojim misaonim životom? To je ono što iz stvarne snage misli dolazi u svijest, i ono što čovjek percipira na takav način da sasvim instinktivno, nehotice govori o tome kako misao zapravo nije stvarnost. Misao koja se doživi je nemoćna. Misao koja se doživi u osnovi je prisutna samo u slikovnoj egzistenciji.
S druge strane, ovaj misaoni život ima i drugu stranu, jednu bitno drugačiju stranu, i možemo, rekao bih, na jednostavan način pokazati koju drugu stranu ima ovaj misaoni život, ako samo razmislimo o tome da ta pojava još nije svjesno prisutna kod vrlo malog djeteta. S druge strane, druga strana ovog misaonog života itekako je prisutna kod vrlo malog djeteta. To je prava dinamična, plastična moć života misli. Imamo jednu stranu života misli, koja se za običnu svijest otkriva u predodžbama, u mislima, u konceptima, i imamo, da tako kažemo, moć misli koja je usmjerena natrag, koja je identična s moći plastičnosti koju sam ranije spomenuo. Tako da kada promatramo čovjekov život predodžbi u njegovoj povezanosti sa cjelokupnim ljudskim organizmom, zapravo moramo reći: ono što opažamo i neposredno doživljavamo u životu misli, je kao zrcalna slika u odnosu na stvarni objekt. Ono što je stvarno u životu misli su plastične sile koje idu unutra.
I vidimo kako te unutarnje plastične sile najsnažnije djeluju na plastičnost mozga kod vrlo malog djeteta, koje još nema svjestan misaoni život. Upravo dok je čovjek još dijete, najviše se radi na razradi tog organa koji tada postaje temelj samo života predodžbi.
Usuđujemo se govoriti o latentnoj toplini, i o toplini koja se javlja, toplini koja se pojavljuje. Znamo da se određenim procesima može osloboditi vezana toplina, koja izlazi iz tvari u kojoj je bila latentna. Samo se danas ne usuđujemo govoriti na isti način o tome da se u djeteta svjesni život predodžbi postupno istiskuje iz nesvjesnog života predodžbi, i da taj nesvjesni život predodžbi u djeteta najživlje djeluje na plastificiranju izlučenog materijala kako bi svojom moći plastičnosti doveo u život živčani sustav. Ova sila plastificiranja nastavlja se tijekom cijelog ljudskog života, a najjača je u djetinjstvu. I kroz to vidimo prvi nadosjetilni element u ljudima.
Misli su nadosjetilne, ali zapravo se doživljavaju samo slike; ali sile koje tvore stvarni misaoni organ, sile koje djeluju na živčani sustav, također su nadosjetilne.
Ali moglo bi se reći da je to samo dio nadosjetilnog čovjeka koji je najbliži fizičkom događanju, fizičkom procesu. To je nešto što gleda na sebe, rekao bih, kao na ono što stoji između fizičkog tijela i duševnog. Ali ako pogledamo ritmički sustav, koji je, kako rekoh, u izravnoj vezi s životom osjećaja čovjeka, u ovom ritmičkom sustavu vidimo aktivno nešto više, u ritmičkom sustavu vidimo ne samo, da tako kažem, etersko plastični element na djelu, nego etersko plastični element koji je prožet dušom. A u svojoj srži, ritam je upravo ovo čudno međusobno djelovanje procesa, koje smo vidjeli s jedne strane u probavnom sustavu kretanja, u metaboličkom sustavu kretanja, gdje je evolucija materijalnog procesa dovedena do određene točke, gdje onda materijalni proces želi izlučivati, dok se živčanim procesom izlučuje interno.
Zamislimo sada cijeli proces na takav način da se provodi, da tako kažemo, kao metabolički proces do određene točke, zatim nastaje izlučivanje, ali se odmah povlači, tako da cijeli proces neprestano oscilira naprijed-natrag između metaboličkog procesa i živčanog procesa razgradnje, tada imate temeljni tip tog ritmičkog procesa koji je u osnovi svih ritmičkih procesa. Povezan je s djelatnošću čovjeka, nadosjetilnog, duhovnog čovjeka, koja proizlazi iz eterskog procesa prožetog dušom, iz eterskog života prožetog dušom, da tako kažemo.
I ako gledamo na disanje, na krvotok, na nešto što se odvija u sferi ritmičkih procesa, dakle imamo taj učinak dušom ispunjenog eterskog procesa u našim ritmičkim procesima, koji je u određenoj mjeri viši od pukog eterskog procesa. Oni se sada mogu procijeniti u vezi s procesima u kozmosu.
Vidimo kako, tamo gdje ne smije ići izvan svojih granica, metabolizam ide izvan svojih granica, tako da postaje, da tako kažemo, živčani proces na pogrešnom mjestu, u pogrešnom čovjekovom organu. Naravno, izgleda fantastično, ali odgovara stvarnosti. Ako unutar metaboličkog sustava, stvarnog metaboličkog sustava, metabolički proces vodi dalje od točke koju sam opisao, gdje bi trebao dovesti do izlučivanja, i, da tako kažemo, prelazi u živčani proces na pogrešnom mjestu, tada nastaje bolest koja se pojavljuje u raznim oblicima trbušnog tifusa. Dakle, moramo reći: tifusne bolesti su živčani procesi koji se javljaju unutar metaboličkog procesa, živčani procesi koji se naravno javljaju samo kao procesi i ne mogu dovesti do formiranja živčanog sustava. Sada se postavlja pitanje: kako se nositi s takvim procesom?
Zatim ponovno pogledamo u kozmos i u kozmosu vidimo tu čudnu tvar, koja je naravno u kozmosu sadržana kao proces, ali je zadržana u rudi antimona. Zapravo, minerali, rude, definitivno su zaustavljeni procesi.
Ovaj antimon je čudan mineral, čudna ruda. Uvijek se počinje kristalizirati, da tako kažem, i stvara oblike koji su šiljasti, žičani. Izgleda gotovo kao biljka zarobljena u mineralizaciji, ili kao mahovina zarobljena u mineralizaciji. Ali ima i druga svojstva. Ako taj antimon podvrgnemo određenom elektrolitičkom procesu i ono što dobijemo iz njega odvedemo do katode, potrebno ga je samo malo dodirnuti metalnim vrhom i iz njega možemo dobiti pravi mali proces eksplozije.
I opet, ako ovaj antimon dovedemo do izgaranja pod određenim okolnostima, skupljajući dim na određenim površinama, dobivamo prekrasno zrcalo antimona, naslagu rude antimona koja je prošla kroz određeni tip procesa izgaranja, stvarajući dim, taložeći dim. Procesom kojemu možemo podvrgnuti antimon dobivamo, da tako kažemo, nastavak procesa koji vidimo u antimonu kakav se događa u prirodi.
Ako sada dobijemo ovo zrcalo antimona - a postizanje zrcala antimona je nešto vrlo važno u našem farmaceutskom laboratoriju - ako dobijete ovo zrcalo antimona, približavate se silama koje imaju retroaktivan učinak na procese koji vode u procese formiranja živaca unutar metaboličkog sustava. Antimonizirajuće sile, rekao bih, potiskuju ovaj proces u metabolizmu, koji želi prekoračiti svoj cilj, natrag do svog cilja. Dobivamo repliku ritmičkog procesa vraćanjem organskog procesa koji ide predaleko, korištenjem antimona koji je doveden do zrcala antimona.
Na taj način, ako pravilno koristimo ovu antimonizirajuću silu, možemo izravno uništiti ovaj, rekao bih, proces formiranja živaca na pogrešnom mjestu, zaustaviti ga, vratiti na pravo mjesto, i time možemo dobiti da shvatimo stvarni proces tifusa gledajući u prirodu, koji ovaj patološki proces vodi natrag, određenim terapijskim procesom.
Tako da, promatrajući patološke procese prirode, uvijek smo u mogućnosti pronaći, ili potporne procese, kao što sam jučer rekao, ili suprotstavljene procese, i time zapravo dovesti do izlječenja na potpuno racionalan način.
Možemo se doista nadati da će doći kraj i onome, što nam je već donekle uspjelo, ali se tek sada dovršava, naime traženje lijeka za karcinomske tvorevine.
Ako se mora reći da se metabolički proces može gurnuti izvan svog cilja, tako da dovede do procesa živaca, da tako kažemo da se živčani proces, proces formiranja živaca, odvija na krivom mjestu, onda se i nešto drugo može dogoditi. Ne samo da se sklonost formiranju živaca može u ljudskom organizmu pojaviti na pogrešnom mjestu, već se na pogrešnom mjestu može pojaviti sklonost koja bi inače proizvela samo procese u osjetilnim organima. Metabolizam je gurnut čak dalje nego samo do točke u kojoj želi formirati živce, metabolički proces je doveden do točke u kojoj teži formiranju osjetilnog organa na pogrešnom mjestu u ljudskom organizmu. I ova sklonost leži u osnovi karcinoma.
Koliko god čovjek danas trebao biti skeptičan u vezi s tim, sve više i više će se vidjeti, pogotovo ako se, rekao bih, postupi s ovom smjernicom histološki i tako dalje pri pregledu karcinoma, da je osnova karcinoma osjetilni organ koji se želi razviti na krivom mjestu. Naravno, to je vrlo približno i grubo rečeno, ali se temelji na procesu koji bi zapravo trebao biti aktivan samo u formiranju osjetilnih organa. A sada je pitanje: kako možemo ovaj proces vratiti do točke gdje bi metabolizam zapravo trebao završiti, i dovesti izravno, ne do taloženja, već do trenutnog izlučivanja?
I tu nam se predstavlja proces liječenja korištenjem soka raznih vrsta Viscuma, ne, kako su neki prigovarali, zato jer je to bazirano na laičkoj ideji, već naprotiv, zato što stvarno razumijemo proces koji je zapravo tu kada se imela formira kao parazitska biljka ovdje ili ondje, na ovom ili onom stablu. Postoji nešto izuzetno komplicirano u pozadini ovoga.
Ako ispitamo proces koji je, grubo rečeno, u osnovi formiranja drva, nastajanja stabla iz obične zeljaste biljke, iz biljke koja iznutra još nije drvenasta, dakle ako na pravi način možemo vidjeti ovaj proces kako biljka postaje stablo, onda je ovaj proces, vrlo, vrlo čudan kozmički proces.
Imamo posla sa tlom, kada imamo običnu zeljastu biljku koja još nije odrvenjela i ne postaje drvo. Korijen zapravo raste blisko s tlom, on je, da tako kažemo, dio tla, jer s tlom postoji stalna izmjena tvari. Tada biljka raste s lišćem i izrasta cvijet. Zatim prelazi u atmosferske utjecaje i tako dalje.
Pa, danas na anorgansku prirodu Zemlje gledamo - moram povući nešto iz neke vrste biološke geologije - kao da je nešto apsolutno samo po sebi. Ali sve što imamo kao minerale u zemlji izvorno je nešto što je eliminirano. Ako nastavimo na način na koji geologija radi danas, tada nećemo doći do nikakvog znanja o procesu formiranja Zemlje jer apstrahiramo puku mineralnu osnovu iz procesa formiranja Zemlje. Ako geologiju danas predstavljamo kao gotov sustav, to je kao da pred sebe postavljamo goli ljudski kostur, i tvrdimo da on može postojati sam po sebi. Ljudski kostur može postojati samo kao nešto zasebno, rekao bih, mineralizirano. Kostur ne može nastati sam od sebe. Kostur se ne može promatrati sam za sebe, samo u vezi s cijelom osobom.
Dakle, ono što geologija pruža može se promatrati samo u vezi sa živom, organskom i duhovno prožetom Zemljom. U geološkim formacijama pred sobom nemamo nešto što je izvorno, već pred sobom imamo nešto što je izolirano. Zapravo, proces nastanka ugljena, samo je najjednostavniji, najelementarniji proces mineralizacije. Ali sve, sve formacije škriljevca, sve kristalne formacije, sve je izdvojeno, eliminirano, da tako kažemo, ono je što je mineralizirano iz izvorno nediferenciranog organskog duhovnog.
Te je stvari danas tako teško braniti jer su, moglo bi se reći, suprotni argumenti toliko očiti. Gotovo su sami po sebi očigledni, protu argumenti, i tako ih je lako prozreti, protu argumente. Danas je zapravo strašno lako izračunati - otprilike naravno, nitko ne tvrdi da je to sigurno - koliko milijuna ili stotina milijuna godina imate unatrag do ove ili one geološke formacije. Ovo je metoda koja se, naravno, čini izvanredno preciznom, ali to je metoda poput promatranja kroz kakve male promjene prolazi moje srce u mjesec dana; sada pokušavam izračunati kako će to biti za tri godine. To je potpuno ista stvar. Sada mogu izračunati kakvo će mi srce biti za tri stotine godina, i mogu izračunati stanje u kojem je moje srce bilo prije tri stotine godina, samo što još nisam bio tamo! Računica je potpuno točna, zaključak točan, besprijekorna logika, ali nije realna. Isto tako, geološki izračuni su besprijekorni, potpuno logični, ali nisu realni, zato jer Zemlja prije tih milijuna godina nije bila tu, ne više nego kada ja računam svoj oblik prije tri stotine godina. Izračun je geološki točan, ali Zemlja još nije postojala prije tri stotine milijuna godina.
I tako se mora usvojiti viša perspektiva. Ona vidi nešto taloženo, u svemu što je mineralno. Kada biljke izađu iz Zemlje, imamo mineralno. Ako umjesto uobičajene zeljaste biljke nastane stablo, onda je pojava debla svojom odrvenjenošću nazadovanje, atavizam prethodnog stanja, u kojem je bila cijela Zemlja. Dakle, kao što imamo druge atavističke organe, u stvaranju stabla vidimo atavizam jednog ranijeg stanja Zemlje.
Ako Viscum sada raste na stablu, onda imamo nešto što raste u tlu koje nije neposredno tlo, to je kasniji proizvod, proizvod izlučivanja, već u Viscumu imamo nešto što raste u stanju Zemlje, u ranijem stanju Zemlje. Ali opet, ako nastavimo dalje, moramo također pronaći da su ljudska bića u svojoj evoluciji posljednje usvojila tendenciju oblikovanja osjetila. Prateći proces formiranja imele, nalazimo proces iz vrlo ranog razdoblja Zemlje.
Ako taj proces unesemo u ljudski organizam, naime izravno ga ubrizgamo u proces cirkulacije, tada čovjeka pomičemo u raniji stadij njegovog postojanja na Zemlji, njegove evolucije, i na taj način djelujemo protiv onih procesa, koji su najnoviji procesi.
Međutim, mora biti jasno da su to u prvom redu apstraktne misaone konstrukcije ili u najboljem slučaju apstraktne konstrukcije vidovitosti. To je pregled, ali još nije potpuni pregled.
Ako izravno uzmemo ono što djeluje u procesu imele i predstavimo to ljudima, to se dalje mijenja, kao što sam rekao za druge stvari, previše. I stoga se sada pokušava obraditi ono što živi u procesu nastanka imele s vrlo kompliciranim strojem koji razvija centrifugalnu i radijalnu silu, razvija centrifugalnu silu enormnom brzinom. Izgradnja nije bila tako laka. Tako da se ono što djeluje u procesu imele zapravo može transformirati u potpuno drugačiji agregatni proces, i time se moći u formiranju imele mogu koristiti na koncentriraniji način nego se to čini danas, kada je proces imele dekadentan proces.
I tako ćemo pokušati napraviti daljnji napredak, posebno s ovim sredstvom protiv raka, koje je već razvijeno do određenog stupnja savršenstva, i već je imalo određene rezultate, ali to će biti potpuno završeno i moći će dobiti svoju konačnu provjeru tek kada se ovaj, rekao bih, laboratorijski proces sa centrifugom - sada je završen - potpuno privede kraju. I na taj način ćemo se također pokušati sve bolje boriti protiv bolesti karcinoma.
Na sličan način pokušavamo se nositi s procesima tuberkuloze, raznim procesima organa i tako dalje, različitim sredstvima - vrijeme je odmaklo da bih išao u detalje, ali želim dati načela. Kao što sam već naznačio, sredstva koristimo na razne načine, unošenjem izravno u metabolički sustav ili ubrizgavanjem u krvožilni sustav, gdje imaju drugi učinak, ili dodavanjem u kupke i slično gdje više djeluju izvanjski na osjetilni proces.
Zatim naprimjer koristimo i takozvanu terapiju euritmijom, gdje se provode pokreti svojstveni samom ljudskom organizmu. Svatko tko promatra ljudsku ruku bez predrasuda, nikada neće reći da ta ljudska ruka ikada može postojati kao nešto što miruje; sam oblik ruke samo je uhvaćen pokret. Ruka je dio kretanja. Tako da se u osnovi svaki ljudski ud treba kretati. Ako izvodim one pojedinačne pokrete koji odgovaraju njegovim oblikovnim karakteristikama, kroz takvu terapiju euritmijom mogu djelovati ljekovito na oblikovne karakteristike, što je opet vezano uz umjetničku euritmiju, čija će se umjetnička izvedba održati sutra na Royal Academy of Dramatic Art. Ali ta euritmija se u terapiji euritmijom svakako razvija u fiziološkom smislu. Takva terapija euritmijom zauzvrat dovodi do onoga što se, mogu reći, provodi kao vanjske terapijske mjere u kliničko terapijskom institutu u Arlesheimu.
I tako u ovom kliničko terapijskom institutu u Arlesheimu, koji je, kako sam jučer spomenuo, pod izvrsnim vodstvom dr. Wegman, koja je danas ovdje prisutna, pokušava se iskoristiti ono što se može znati o duhovnom čovjeku, uz ono što prirodna znanost trenutno zna o fizičkom čovjeku, za terapiju u racionalnom smislu.
A da bismo to učinili, morali smo pripojiti klinički farmaceutski laboratorij ovom kliničkom terapijskom institutu u Arlesheimu, koji također može proizvoditi lijekove u obliku koji proizlazi iz stvarnog znanja o čovjeku.
Pa, pokušao sam, koliko sam mogao, aforistički ukazati u nekoliko kratkih natuknica, kako se ne treba suprotstavljati današnjoj medicini, kao što rekoh, već se ova medicina, u smislu koji je jednako znanstven kao u svom području, mora poći dalje u ona područja ljudskog organizma gdje u ovom organizmu intervenira duhovno. I nepravilnost koja nastaje kao oblik bolesti neispravnom intervencijom duhovnog, intervencijom nesvjesnog duhovnog koje ne odgovara organizmu, također se mora uzeti u obzir u razmišljanju, koje mora biti ukupno medicinsko razmišljanje. Medicinsko razmišljanje mora postupno doći do točke, da ljude ne vidi samo kao fizička bića, u njihovim aktivnostima ne vidi samo fizičke procese, već čisto fizičke procese vidi samo u dijelu ljudskog bića, a u većini ljudskog organizma vidi gdje duhovno intervenira izravno, koje čovjek u sebi ima iz duhovnog svijeta, kao što iz fizičkog materijalnog svijeta uzima svoje materijalne stvari u obliku hrane i drugih stvari. Tek tada, kada sagledamo cijelu osobu u fiziološkom smislu, moći ćemo sagledati cijelu osobu u patološkom smislu. Ali ovo gledanje cijele osobe u patološkom odnosu, neodvojivo od patologije, pruža pravu terapiju, jer upoznajete odnos, odnos između čovjeka i njegove kozmičke okoline, te stoga možete pronaći načine iscjeljivanja iz kozmičke okoline, ne samo empirijskim testiranjem, već ispravnim razumijevanjem i razumijevanjem veze između čovjeka i kozmosa. Time se stvara terapija koja neće imati jaz između nje i patologije, već će s patologijom činiti cjelinu.
I to je ono što je ušlo u antropozofski pokret kao čežnja mnogih liječnika, i što je trebalo biti ispravljeno kroz ovaj niz detalja, rekao bih, unutar ovog duhovno znanstvenog pokreta na polju medicine.
Nadam se da moje aforistične primjedbe nisu bile previše nejasne. Ali ako se nešto mora predstaviti ukratko, ipak se iznose sveobuhvatna načela. Tako slušatelj može zbog toga patiti. Ali nadam se da sam ovim primjedbama uspio dati barem nekoliko poticajnih stvari.