.- ČETVRTO PREDAVANJE, Wien, 2. listopada 1923.
Znanstveni karakter antropozofije. Svjesni razvoj moći duše. Egzaktno znanje o nadosjetilnim članovima bića. Važnost poznavanja istih kod medicinskog pregleda.
Područje o kojem ćemo večeras raspravljati vrlo je široko i zahtijeva vrlo opsežne temelje. Naravno, iznimno je teško započeti s bilo koje točke, pa mi dopustite da barem u nekoliko riječi u uvodu naglasim kako se antropozofija odnosi prema problemu spoznaje, prema cjelokupnom stanju duše suvremenog čovjeka.
Konkretno, tijekom 19. stoljeća dogodilo se u najvećoj mjeri ono što je već bilo pripremljeno od 15. i 16. stoljeća, u pogledu razvoja problematike spoznaje i onoga što je potom postalo praktično, odlučujuće je postalo sljedeće: točno promatranje i provedeni eksperiment, a s druge strane intelekt, naknadni zaključak. Danas je tako, da svatko tko je prošao znanstveno obrazovanje u bilo kojem području, nema sumnje da je za postizanje znanstvenog rezultat potrebno eksperimentirati i razmišljati, da, on ne može čak ni zamisliti da bi stvari mogle biti drugačije. Konkretno, takva stajališta ne ulaze u stručna područja. U tom smislu, ljudi se ustručavaju razgovora s onima koji su obučeni u nekom području, da bi govorili o posljedicama antropozofskih istraživanja za ova područja. Ako bi se s jedne strane trebalo reći: u antropozofska istraživanja, na koja mislim, trebaju prodrijeti samo oni koji su stekli znanstvenu metodologiju - s druge strane, treba reći da su neki rezultati u odnosu na istraživanja toliko paradoksalni za stručna područja, da se o tim stručnim područjima danas radije šuti nego se o njima govori. I kad o tome govorim, činim to s uvjerenjem da ste svi došli ovamo, ne čuti nešto što će vas uvjeriti, nego što se barem znanstveno može ozbiljno shvatiti.
Antropozofija želi biti znanstveno istraživanje, ali se ne želi zaustaviti na onom duševnom stanju koje se hrani vanjskim eksperimentima i intelektom, već želi steći svoje znanje razvijanjem čovjekovih duševnim moći u uvjerenju da, kao malo dijete, čovjek ima nerazvijene moći koje se razvijaju u punog čovjeka, da je također moguće, kad se postigne današnja znanstvena naobrazba, napredovati posebnim razvojem duševnih snaga. Najvažnija moć je moć pamćenja, moć sjećanja.
Moć pamćenja je nešto za što čak i suvremeni filozofi bez predrasuda kažu da ukazuje na nešto duhovno u čovjeku. Sada, u razvoju duševnih moći, važno je pred dušu postaviti rezultat kojeg više nema. Dakle, vi iz dubine duše prizivate nešto što se više ne odnosi na nešto neposredno prisutno, ali što u svojoj unutarnjoj konstituciji nema neodređen, već vrlo specifičan odnos prema stvarnosti. Postavlja se pitanje: može li se dalje razvijati ono što radi u sjećanju, kao što se u prvim godinama života razvija struktura mozga, tako da ne samo da stvara unutarnje duševne strukture koje vlastitom strukturom upućuju na nešto što je već postojalo, već koje ukazuju na nešto što ne samo da predstavlja ljudsku prošlost, već također predstavlja izvan ljudsku zemaljsku prošlost? Je li moguće unutarnjom snagom oblikovati snagu spoznaje na način da ono što je stvoreno bude jače od slika sjećanja, da ukazuje na nešto što inače ne spada u polje svijesti čovjeka?
Ako se ima povjerenje u to i od toga krene, ako se to predstavi kao postulat, i ako se unutarnje vježbe provode precizno, tako da se svaki korak prati poput matematike, koje nipošto nisu prisila duše, tada će doći nova iskustva. Ove vježbe se odnose na poduzimanje koraka na takav način da iz njih proizlazi vlastiti razvoj. Nije to ništa matematičko ili slično. Ako se na taj način dobiju određene predodžbe, koje moraju biti lako razumljive, tako da ne postoje reminiscencije - to je najlakše matematičarima, koji su u središte duševnog života navikli stavljati upravljive svjesne sadržaje - i ne postane se umoran, već, polazeći s ove točke gledišta, jačaju se duševne sposobnosti koje se izražavaju u pamćenju u više pasivnom ponašanju duše, tada postajemo svjesni da se iz dubine duševnog života može izvući povećana moć pamćenja, koja čuva stvarne organski djelatne snage zemaljskog života, tako da se zapravo ima pregled u vremenskoj tablici - u tome se čak može govoriti o vremenskim perspektivama, o unutarnjem zakonu i strukturi - ono što je imali učinka u nekome u vremenu od ulaska u zemaljski život.
U prvom redu je tu pogled na sebe. Iz toga proizlazi gledanje da u fizičkom tijelu vlada etersko tijelo, koje u svom unutarnjem zakonu nema ništa tjelesno nego vremensko, ali koje se može pojaviti u obliku slike, tako da se to znanje može nazvati imaginativnim. I dođete do točke u kojoj, dok inače živite samo u sadašnjosti, možete se vratiti u bilo koji trenutak tako da ga doživljavate kao da je neposredno prisutan. Zapravo dolazite u mogućnost da govorite o vremenskoj perspektivi, baš kao što možete ići s jednog mjesta na drugo, tako da se iznutra možete probiti do mjesta u vremenu koje ste proživjeli. Tako da ovo finije fizičko postojanje, koje se neprekidno odvija u vremenu, rezultira prvim stupnjem nadosjetilnog znanja.
Moram samo ukratko istaknuti da postoji daljnji stupanj razvoja duše, koji se postiže uklanjanjem slika vlastitom unutarnjom snagom, tako da ne nastaje samo prazna svijest koja je jednaka nuli, već to odgovara negativitetu sadašnjeg stupnja svijesti. Ova druga svijest rezultira potpunom unutarnjom tišinom, unutarnjim mirom. Sada možete zamisliti: kad prestanu svi vanjski dojmovi, mir je nula; ali tišina u koju ulazite je kao nešto negativno u usporedbi s onim što je bilo prije. Tada umjesto imaginacije dolazite do inspiracije. To nam omogućuje da vidimo čovjekovu predzemaljsku egzistenciju. To znanje nije špekulativno, već pogled na ono vječno u čovjeku. Na taj se način napreduje u istraživanju stvarnosti duhovno-duševnog na isti način na koji se inače u fizičkom životu istražuje ono što daju osjetila. Ali dođe se do toga, da se cijelog čovjeka vidi kao kompleksnog. Nema potrebe uplitati se u borbu između monističkih i dualističkih pogleda; to je jednako glupo kao i reći da je kemičar dualist jer objašnjava da se voda sastoji od vodika i kisika. Priznaje se da ljudsko biće ima fizički dio i duhovno-duševni dio. Plastičnost mozga, koja je stvarnost, prepoznaje se čak i u embrionalnom razvoju. Želim upotrijebiti analogiju: ako je ovdje meko tlo i na njemu postoje otisci stopala, biće koje nikada nije bilo na Zemlji moglo bi te tragove objašnjavati nekakvom silom. Ali jednako stvarno kao što tragovi dolaze od čovjeka, koji je hodao po Zemlji, moždani tragovi plastičnost su duševno-duhovnog.
Ovako je moguće prepoznati biće čovjeka: čovjekovo fizičko tijelo, zatim formativno tijelo, koje se prepoznaje kroz imaginativnu spoznaju: finiji čovjek unutar čovjeka, koji je, unatoč svoj razmjeni fizičkih supstanci, jedinstveni je kontinuirani entitet u vremenu, samostalna stvarnost od jedne do druge vremenske točke.
Ako odatle dođemo na specijalna područja, onda stvari postaju ozbiljne, da tako kažem. Formativno tijelo još nije duševna egzistencija, ono bi moglo najviše rasti, ali ne i osjećati. Dolazimo do astralnog tijela, stvarne duše i 'Ja' organizacije. U posljednja tri do četiri stoljeća znanje se razvijalo na takav način da ljudi sve više zanemaruju duhovne, više stvari, u ljudskoj organizaciji. Kao rezultat toga, čovjek se sve više morao ograničavati na ono što je mogao zaključiti iz fizičke strukture ljudskog organizma. Uvijek se ustručavam objašnjavati ovakve stvari, jer kao znanstvenik mogu razumjeti da ljudi zbog toga podivljaju.
Prije svega imamo ljudski organizam. Pratimo centripetalne i centrifugalne, takozvane osjetilne i motoričke živce. Da, ova činjenica se nameće. Mogu u potpunosti cijeniti ove razloge, a također mogu cijeniti kako dualnost živčanog sustava podržava tabes dorsalis i tako dalje.
Ali ako se poznaje više članove čovjekova bića, tada živci postaju nešto jedinstveno; vidite jedinstvo živčanog sustava. Osjetilni su predisponirani za prenošenje osjetilnih dojmova; motorički nemaju veze s voljom, već im je zadatak prenijeti osjete koji su na periferiji, kemijsko-fiziološke procese u nogama i slično. Motorički živci osjetljivi su na unutarnje procese organizma, dok se volja zapravo vidi neposredno u duši, koliko god to paradoksalno zvučalo za današnju znanost, i možemo pretpostaviti izravan utjecaj duhovno-duševnog na fizičko da bi nastao pokret i učinak volje.
Želio bih vas uputiti na put koji može dovesti do pronalaženja ovakvog gledanja. Kao anatomi danas, suočeni smo s duševno-duhovnim kao nečim što može dovesti do svakakvih hipoteza, ali to je nešto što danas zamišljamo s više apstraktnim sadržajem. To izvedeno govori samo o 'emocionalnom značenju' predodžbi. Ono što netko zamišlja kao dušu je nešto toliko apstraktno i tanko da ne može razumjeti intervenciju ove duše u fizičko.
Onog trenutka kada shvatite da fizičko tijelo prelazi iz čvrstog u tekuće, u prozračno, u toplinu, tada se približavate duhovnom. Naravno, nemoguće je zamisliti da duhovno intervenira u organizam na način kako to današnja znanost zamišlja. Ali čim se pretpostavi toplinski organizam, nije tako teško zamisliti da unutarnje sile formativnog tijela interveniraju u toplinske diferencijacije ljudskog organizma. U jednom pogledu, morati ćemo proći kroz mnogo toga prije nego što oživimo ono što je sada zamrznuto u znanju. Naći ćemo prijelaz s fizičkog, koje je postalo suptilnije, na duhovno, koje je postalo moćnije. I može se reći: ono što je biće volje, izravno intervenira u toplinske procese, odatle u zračni organizam, odatle u tekući organizam. Postoji nešto sasvim drugo od onoga što današnja znanost vjeruje u pogledu motoričkih živaca; postoji duhovno-duševno-fizička aktivnost koja se osvještava preko motoričkih živaca.