.- PETO PREDAVANJE, Den Haag, 15. studenog 1923.
Načela medicinskog rada. Studije o funkciji slezene i učinkovitosti sićušnih entiteta. Nove metode spoznaje kroz razvoj sposobnosti duše. Poznavanje fizičkog, eterskog, astralnog tijela i 'Ja'. Interakcija četiriju članova. Dijagnoza i liječenje. Izvan ljudski i unutar ljudski procesi. Catarrhus aestivus. Patologija i terapija postaju jedno. Cichorium intybus. Anisum.
Iznad svega želim zahvaliti dr. Zeylmansu i svima vama što ste mi dali priliku da ovdje kažem nekoliko stvari o - ako mogu tako reći - medicinskim posljedicama antropozofskog načina istraživanja. Naravno, bit će moguće dati samo nekoliko natuknica u dva kratka sata, a s obzirom da ću morati izabrati gledište koje odstupa od onog koje je danas uobičajeno, također će u ova dva kratka sata biti posebno teško prijeći preko činjenice da nešto od onoga što treba reći izgleda sasvim paradoksalno, možda i više nego paradoksalno, s današnjeg gledišta - sa stajališta na kojeg smo navikli. Ali prisutni će znati da su ljudi tijekom povijesnog razvoja čovječanstva o mnogočemu naučili drugačije razmišljati; i tako će, barem u početku, postojati određena razina tolerancije prema činjenici da se gledište ponekad mora činiti paradoksalnim iz perspektive istinski savjesnog istraživanja.
Ali prvo što bih želio reći u uvodu je da se medicinske posljedice antropozofske istraživačke metode, ne odnose na suprotstavljanje nečemu s onim što bi moralo biti apsolutno 'novo', onome što je danas u medicinskoj svijesti koja je u upotrebi stoljećima i temelji se na prirodnoj znanosti. Istraživačka metoda o kojoj ovdje govorim ne želi srušiti, želi upravo suprotno: promatrajući različite stvari koje su u moderno doba proizašle iz savjesnih osjetilno-empirijskih metoda medicine u prirodnoj znanosti, zbog velikog broja pitanja koja su se pojavila, mora se iskoristiti činjenica da moderna medicina posvuda ukazuje na područje u koje joj je još uvijek teško ući, iz razloga što su metode istraživanja u osnovi tako savjesne, tako egzaktne, tako egzaktne u odnosu na osjetilno-empirijske metode koje su nam svima poznate. No, upravo ono što je prirodnu znanost učinilo velikom i čime je mogla pružiti tako značajnu osnovu medicini, to onemogućuje određene putove do ljudskog znanja, a time i do medicine. I zato ćete mi dopustiti da danas najprije navedem nekoliko osnovnih stvari, a onda ću sutra ući u osobitosti nekih naših lijekova, koje su tipične i karakteristične.
Nismo od početka odabrali put govoreći sebi: antropozofija mora nešto znati o svemu, pa stoga mora imati što reći i o medicini. To je metoda agitacije. Već mi, na istinski antropozofskom tlu, želimo zauzeti stajalište istinskog znanstvenog znanja, barem u njegovim osnovama. I tako se dogodilo da je ovaj medicinski pokret nastao unutar cjelokupnog antropozofskog pokreta tako da su liječnici, posebno liječnici iz Njemačke, ali u osnovi i liječnici iz svih zemalja pronašli: suvremena prirodna znanost i medicina postavljaju pitanja na koja se ne može odgovoriti metodama koje se danas koriste, barem se ne može od dijagnostike i patologije doći do racionalne terapije. Ti su doktori došli i pitali ima li antropozofija, sa svojom posebnom vrstom spoznaje, nešto za reći o medicini, spoznaje koja može ići dublje u ljudsko biće nego je to moguće s metodama koje se danas koriste. Dakle, potaknuto, rekao bih, upravo od onih liječnika koji su nezadovoljni ili su zbog studija i prakse pali u određeni skepticizam, nastalo je ovo o čemu vam danas i sutra moram govoriti. Istodobno, nismo od samog početka zauzeli stav da sada možemo raditi svakakve diletantske stvari, u području istraživanja kojem se treba baviti savjesno i sada je postalo praksa. A kad je kroz obrazloženje 'Kommenden Tages' u Stuttgartu i 'Futurums' u Švicarskoj sugerirano da sada treba njegovati i područje medicine, rekao sam sljedeće: svakako, ono što antropozofija ima za ponuditi može baciti svijetlo na pripremu lijekova, ali ne treba jednostavno pretpostaviti da treba pripremati lijekove, nego sve što se radi u tom pravcu treba biti u čvrstoj vezi s medicinom, sa stvarnom praksom. I tako su nastali naši instituti, koji su s jedne strane instituti za pripravu lijekova metodama o kojima ću govoriti; ali ti su instituti povezani s kliničkim ustanovama i s vremenom ću se morati pozivati na klinički institut koji je sada postao izvrstan: onaj gospođe dr. Wegman u Arlesheimu, koji je izravno povezan s Goetheanumom, našim antropozofskim učilištem u Švicarskoj. Tamo je zapravo moguće doći u živu vezu s terapijskim aspektom kroz trajni kontakt s bolesnima, što kroz antropozofsku metodu treba njegovati kao veliko pitanje današnjeg vremena.
Ali s tim se nismo zadovoljili. Imamo istraživačke institute pridružene tim institutima. Imamo pridruženi biološki institut, ali i fizikalne institute, ali ne želim o njima odmah govoriti, oni su još u ranoj fazi. U institutu za biološka istraživanja - koji želim spomenuti da se vidi da želimo raditi s onom preciznošću koja se inače traži - već smo završili dva projekta. Nemojte shvatiti kao glupu taštinu s moje strane kada izrazim uvjerenje - o ne, poanta je da iskreno izrazim ono u što se čovjek može uvjeriti na temelju dostupnih rezultata - kada kažem: unatoč nekim metodološkim primjedbama koje bi se još mogle iznijeti, ova dva rezultata su takva da ukazuju kako težimo istoj egzaktnosti kojoj se danas inače teži u znanstvenoj osnovi medicine.
Prvi rad, koji je izašao iz našeg znanstvenog instituta je rad o funkciji slezene, a kako u ova dva predavanja mogu iznositi samo stajališta, samo sugestije, oprostite mi ako neke stvari mogu samo napomenuti. U tijeku moga antropozofskog istraživanja funkcija slezene postala mi je posebno zanimljiva, i kasnije ću morati govoriti o onome što se može nazvati duhovno znanstvenim metodama. Te metode su mi razjasnile koliko je funkcija slezene posebna u cijeloj ljudskoj organizaciji, što je, kao što znate, neka vrsta jezgre za antropologiju. Ljudska bića - sada to mogu samo natuknuti - nose u sebi široku paletu procesa, uključujući i procese koji zahtijevaju ritam. Takvi procesi ne uključuju samo disanje i cirkulaciju krvi, već i ritmove u širem opsegu, naprimjer probavni ritam. Sada, probavni je ritam nešto što zahtijeva sama ljudska priroda, ali čega se nikako ne može pridržavati na način na koji se traži. Prema zahtjevima organizma, ljudi bi zapravo trebali jesti i piti s nevjerojatnom ritmičkom pravilnošću. Čovjek to ne može; jer čak i kada bi s velikom pedantnošću određivao vrijeme obroka, to ne bi značilo da se može držati ritma kojeg organizam zahtijeva. Jer jedan dan jedete ovo, drugi dan ono, i morali biste to činiti s gotovo nemjerljivom količinom detaljnog znanja da bi sve to radili. Disanje i cirkulacija krvi su lakši, ali ritam probave, jer smo ovisni o interakciji s vanjskim svijetom, nešto je što se jednostavno ne može zadovoljiti. Sada, funkcije slezene su dizajnirane da kompenziraju i ispravljaju one nepravilnosti koje se nužno moraju pojaviti u probavnom ritmu ujedinjujući ova funkcije slezene s cjelokupnom probavnom funkcijom u najširem smislu. Tada mi je to sinulo. Sada je to u našem biološkom istraživačkom institutu, kroz rad na funkciji slezene, potpuno empirijski potvrđeno metodama koje su barem jednako precizne kao što su današnje kliničke metode, iako se mogu dati neke primjedbe na detalje. To je djelo za koje bi čovjek želio vjerovati da bi, da je obavljeno u običnoj klinici, ostavilo velik dojam na području medicinske misli. Da to nije tako - i molim vas da ovo ne tumačite kao blesavu taštinu - da je posao koji je s ogromnom predanošću učinila gospođa dr. Kolisko i dalje nepoznat, to se može pripisati samo činjenici da je nastao na antropozofskom tlu.
Drugi rad je takav da je znanstveno-medicinsko 'vjerovanje' pretvoreno u nešto što može postati egzaktna znanost. Nećete pretpostaviti da nekako želim zagovarati vrlo kontroverzno područje homeopatije u odnosu na alopatiju, jer znam koliko amaterizma i diletantizma ima u uobičajenom homeopatskom pristupu. Ali ne može se poreći da tvari u velikom razrjeđenju mogu imati dalekosežne učinke, čak i u vanjskim fizičkim područjima. Dakle, ne može se od samog početka pretpostaviti da tvari ne mogu imati učinka kada su jako razrijeđene. Sjetite se samo brojnih učinaka koji se ispoljavaju prilikom udisanja bilo koje tvari koja je prisutna u izvanredno finoj raspodjeli. Često ne vodimo računa kada pustimo ljude da sjede u kadi da je puno važnije da udišu ono što ispari, pri čemu su određene tvari u vrlo visokom razrjeđenju, da je to puno važnije od onoga što kupka radi izvana. Ali do sada je sve to bila neka vrsta znanstvenog uvjerenja. Sada smo pokušali poduprijeti ovo uvjerenje - u granicama, naravno, u kojima je opravdano; naravno, ono što iz toga proizlazi ne bi smjelo postati lijek za sve - to treba znanstveno opravdati pravljenjem razrjeđenja u omjeru do jedan prema trilijun, kako bismo doista mogli reći: zapravo se više ne radi o uobičajenom materijalnom učinku koji postaje vidljiv, već radije o funkciji koja živi u tvarima, a koja prelazi u medij. Ne postoji u ovom slučaju ništa osim funkcionalnog oblika. Ali uspjeli smo dokazati da razrijeđeni entiteti razvijaju ritmičke učinke koji su zapanjujući. Za to smo koristili rast sjemena. Bili smo precizni i pažljivi pri odabiru sjemena. Ostavili smo sjeme da proklija u metalnim otopinama, koristeći metalni spoj u odgovarajućem razrjeđenju, koristeći spoj metala u odgovarajućem razrjeđenju, i zapravo smo mogli pokazati kako su otopine metala u razrjeđenjima od jedan prema deset, jedan prema dvadeset, jedan prema pedeset, jedan prema sto, jedan prema petsto i tako dalje, učinkovite u snazi rasta biljaka. Dobivaju se zanimljive krivulje koje pokazuju veliku pravilnost, tako da se može reći: s određenim razrjeđenjem vitalizirajuća sila još uvijek utječe na određeni način; ako nastavite s razrjeđivanjem, taj se utjecaj smanjuje. Ako odete još dalje, vitalizirajuća sila će ponovno imati veći utjecaj kod većeg razrjeđenja. To daje silaznu i uzlaznu krivulju, koje izražavaju učinke visoko razrijeđenih entiteta koji se mogu precizno dokazati. I time je onaj mali dio, dio onoga što - izričito kažem - zlorabi homeopatiju, uzdignut na status precizne oblasti istraživanja. Ne govorim ovo da bih pridao veću važnost ovim rezultatima; ovo govorim samo kako bih pokazao da se trudimo ne raditi diletantski, amaterski izvan znanosti, nego da sve prvenstveno postavimo na temelj aktualnih istraživačkih metoda koje su uobičajene u znanosti. Ali odatle moramo krenuti dalje.
Povijesno je razumljivo da je, uz goleme uspjehe koji su se pojavili - barem u prirodnim znanostima - u posljednjim stoljećima, osobito u 19. stoljeću, čovječanstvo bilo, da tako kažemo, pod sugestijom onoga čime osjetilno-fizičko promatranje i precizan eksperiment mogu rezultirati. Ali s obzirom na ljudsko znanje, i doista također s obzirom na obično fizičko znanje o čovjekovoj prirodi, nije moguće koristiti ove istraživačke metode da bi se došlo toliko daleko da se pojavi razumijevanje suštine ljudske organizacije. A to naprosto ima veze s činjenicom da, s jedne strane, ne samo da ostvarujemo velik i ogroman napredak u razumijevanju fizičke organizacije ljudi, već upravo zbog točne i plodonosne prirode ovih istraživačkih metoda, s druge strane, jednostavno se isključuje cijeli onaj dio čovjeka koji je jednako stvaran kao i fizički čovjek. Veličina znanstvenog istraživanja mogla bi se mjeriti i činjenicom da je s golemom energičnošću izbačeno iz našeg znanja o ljudima ono što duhovno-duševno ljudsko biće jest, što se - kao što ćemo vidjeti - u medicinskom smislu mora shvatiti kao stvarnost ništa manje nego fizički čovjek. Radi toga, potrebno je da vam najprije kažem nekoliko osnovnih stvari o antropozofskoj istraživačkoj metodi općenito, posebno utoliko što vodi spoznaji čovjeka.
Stvar je u tome da se danas, usprkos svim našim istraživanjima, jednostavno zaustavljamo na onome što smo postali u svojoj konstituciji duše, što također uključuje našu mogućnost razumijevanja, na onome što je kultura iznijela kao naše školsko obrazovanje, kao obrazovanje unutar zajedničke znanosti. Tu stanemo. Ne govorimo sebi: kao djeteta od dvije ili tri godine, naše duševno stanje uvelike se razlikuje od našeg duševnog raspoloženja i konstitucije kasnije u životu. Mi se razvijamo; duševno postajemo potpuno drugačiji tijekom, recimo, petnaest godina naše mladosti. S osamnaest ili devetnaest godina imamo sposobnosti koje nemamo kao djeca od dvije ili tri godine, a kamoli prije; razvijaju se u nama. Zašto ne bi bilo moguće postaviti pitanje: nije li moguće da se kao odrasla osoba održite relativno sposobnim za razvoj? Može li se svojevoljno, završiti s ovim postojanjem života duše? - Naravno, to je u početku pitanje koje uključuje unutarnju prosudbu. Ali tko god pokuša, tko god pokuša ići dalje od onoga što se danas smatra normalnim razvojem duše, i doći do drugih sposobnosti duše, to on može, to se može! Više detalja o tome možete pronaći u mojim knjigama 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', 'Osnove tajne znanosti', i drugima. U principu, samo želim istaknuti da možemo dalje koristiti ono što imamo kao mišljenje, ono što znamo iz primjene ne samo u običnom životu, već također i u uobičajenoj znanosti, kada eksperimentiramo i tumačimo zapažanja, da možemo dalje razvijati ono što imamo kao mišljenje. Kada se to kaže, ljudi obično odmah počnu govoriti: da, sada dolazi 'mistični razvoj'. - Ali ako se želi s prezirom ukazivati na mistični razvoj - ako se upotrijebi ta riječ - za ono o čemu ovdje govorim, onda treba s prezirom ukazivati i na matematiku i geometriju. Bit matematike i geometrije je ovo: da se iz jedne pozicije u drugu prelazi s potpunim obzirom, da ne postoji baš ništa iz podsvijesti u čemu bi mogle sugestije igrati ulogu. To je ta pribranost, ta puna svijest koja nas mora pratiti svuda kada su u pitanju objekti, kod matematike i geometrije. Istu stvar koju činite s objektom, kada točno napredujemo, istu stvar možete primijeniti na svoj vlastiti razvoj duše. Ne u mističnoj nejasnoći s kojom ljudi često govore o mistici, već u punoj jasnoći, duša se može dalje razvijati u smislu svoje sposobnosti mišljenja, ali ne razmišljajući unutar sebe, već polazeći od vrlo određenih, jasnih ideja i odatle - baš kao što se u matematici događa za objekt - sada ne preuzimate ništa drugo osim onoga što vam omogućuje da se krećete s jednog sadržaja svijesti na drugi s potpunom razboritošću. Ako ovo koristite kao istinski interno egzaktnu metodu razvoja duše dovoljno dugo - za neke je potrebno dulje za neke kraće - tada zapravo dolazite do točke u kojoj vaše mišljenje postupno više nije tako pasivno kao što je inače, već stvari zahvaća svojom aktivnošću; tako da, dok inače pasivno slijedite ono što možete promatrati svojim mislima, dolazite do iskustva unutarnje aktivnosti.
Ova unutarnja aktivnost mišljenja daje prvo pravo znanje o onome što je nadosjetilno u čovjeku, prvi stupanj. Mogu reći: ako čovjeku priđete izvana - i možete nacrtati cjelokupnu dinamiku krvi - u dinamici krvi, imamo sliku čovjeka, dio čovjeka, promatran izvana. Postupajući na način koji sam upravo naznačio o mišljenju, doživljavate sebe kao iznutra ispunjenog dugom osobom, osobom koja je neovisna o fizičkom organizmu.
Svatko tko vjeruje da postoji nešto sugestivno, ne uzima u obzir kako su metode koje ovdje ističem egzaktne metode, u kojima se sve doživljava s punom pribranošću; tako da čovjek dolazi do onoga što bi moglo biti čak i najmanje sugestivno unutar duše i može to odbaciti. Put kojim ide ova metoda upravo je suprotan od onoga koji može unijeti bilo što sugestivno ili autosugestivno u svijest. Ali dolazite do sljedećeg:
Promatra li se postupni razvoj djeteta egzaktnim načinom opažanja, koji se stječe ovakvim razvojem mišljenja, onda se pokazuje značajna razlika između cjelokupne konstitucije djeteta do promjene zuba, do sedme ili osme godine života, te poslije toga. Razlika koja postoji između ranijeg i kasnijeg je tolika, da se prvo mora steći sposobnost obraćanja pozornosti na nju. Inače je previdite, ne obraćate pažnju na nju, ali morate odatle krenuti, rekao bih, s hrabrošću, pristupiti ljudima i takvim opažanjima tako precizno, kao što je postalo uobičajeno u fizici u novijim istraživanjima. U fizici govorimo o latentnoj toplini i stvarno nastaloj toplini; riječ je o tome da nekim procesom može nastati toplinsko stanje koje bi inače ostalo latentno u nekoj tvari, odnosno koje se nalazi unutar tvari. Također moramo doći do onoga do čega smo došli s vanjskom fizikalnom znanošću. Moramo imati hrabrosti za to, hrabrosti u odnosu na razvoj ljudske duše, naprimjer. A ako imate hrabrosti za istraživanje, događa se sljedeće: možete vidjeti - samo morate znati usmjeriti svoju pažnju na to - kako se u djetetu, kada je prošlo kroz promjenu zuba, javljaju unutarnje duševne snage kojih prije nije bilo. Ni pedagogija danas o tome nije spremna ništa reći, jer ona ne promatra točno, jer se krivulje ne penju strmo i ne spuštaju naglo, već su uključene suptilnosti, i te se suptilnosti moraju pratiti različito, duhovnim pogledom; zato ljudi danas tome ne pridaju previše pažnje. Ali za one koji prihvate duhovnu perspektivu istraživanja, ispada da se sve što nazivamo sposobnošću pamćenja, naprimjer, radikalno mijenja s promjenom zuba. Sposobnost pamćenja ranije je bila takva da se s određenom elementarnom snagom ono što dijete ima u sjećanju može izbaciti iz organizma. Ta posebna vrsta iskustva pamćenja, gdje se vraćate i imate osjećaj da se vraćate na ono što ste doživjeli, javlja se tek kod promjene zuba.
Bezbrojne stvari u našem duševnom iskustvu pojavljuju se tek s promjenom zuba. One su tada tu; prije se nisu otkrivale u dječjoj prirodi. Gdje su bile? Bile su svojstvene djetetovoj prirodi, baš kao što je latentna toplina svojstvena tvari; i oni organski procesi, čiji je promjena zuba samo vanjski simptom, iznijeli su ono što je prethodno bilo u organizmu i na njemu djelovalo, kao što fizički proces izvlači latentnu toplinu iz stvari. Danas psihologija govori o psihofizičkom paralelizmu i slično; ne može doći do zaključka, da između onog što smo shvatili u psihologiji danas: da može postojati veza između posve apstraktnog mišljenja duše, i onoga što se pojavljuje anatomski i fiziološki, jer su te dvije stvari takve da, ako ih gledate na tako apstraktna način, ne možete pronaći most od jedne do druge.
Ali ljudi su bića u razvoju. Ako pogledate što je tamo duhovno nakon promjene zuba, što se duhovno pojavilo, možete reći: iste sile s kojima je čovjek sada suočen kao što je metamorfozirano mišljenje u duši, prije su bile organske sile, djelujući kao snage rasta organa u djetetu; tako da se tu ima empirijski odnos između duševnog života i tjelesnog života, kojeg samo treba tražiti u pravo vrijeme u ljudskom razvoju.
Ako sada prođete kroz vježbe mišljenja o kojima sam govorio, onda opet dolazite do zaključka - iako sada na duševnoj razini - onda se uhvati nešto slično ovom mišljenju, koje je jednako snažno, jednako aktivno kao mišljenje koje je još u organizmu, koje je u djetetu ujedno i snaga rasta u organizaciji sve do promjene zuba. To je drugi čovjek kojeg otkrivate u sebi: na višoj je razini od uobičajenog, samo pasivnog mišljenja, ali je ono što nas organizira kao drugo, etersko tijelo - molim vas da se ne uvrijedite izrazom. Dakle, antropozofska istraživačka metoda ne govori o zamišljenom eterskom tijelu, već radije o činjenici da se - ovdje mogu samo natuknuti - već se može empirijski istaknuti, kako je ono što je sada otkriveno kroz posebne metode spoznaje aktivno u ljudskoj prirodi; jer kad gledamo dijete, na djelu je ono što kasnije nađemo u svojim mislima. Dakle, ako želim razumjeti sile rasta kod djece, ako želim znati kako u njima postoji nešto posebno vitalizirajuće, onda to imam u onome što zovem imaginativno znanje, jer ga to čini unutarnjim sadržajem svijesti. Dakle, ako postoje ljekovite moći u snagama koje su snage rasta u djetetu, koje kasnije prelaze u duševni život, ali onda imaju pasivni učinak, te snage rasta sadrže ljekovite moći, stoga te ljekovite moći mogu istraživati samo ako sada mogu koristiti stvarnu duhovno znanstvenu metodu da sagledam i iznutra iskusim što su vitalizirajuće sile. To daje mogućnost, da se u stvarima ne vidi samo nešto fantastično, nego nešto što je djelotvorno u ljudskom organizmu, te se tako unutarnjom empirijom, vanjsku antropologiju pretvori u pravu antropozofiju.
I baš kao što ovoga drugog čovjeka pronađete posebnim treningom mišljenja, ako idete dalje, možete pronaći trećeg čovjeka unutar ova dva čovjeka, fizičkog i eterskog. Ali nemojte se uvrijediti - jer terminologija uvijek treba - ako ga nazovem astralnim čovjekom, antropozofija već ukazuje na to. Samo želim ukazati na konstituciju samog čovjeka.
Ako ste došli toliko daleko da stvarno iznutra iskusite ovo drugo, etersko ljudsko biće, neovisno o fizičkom ljudskom biću, tada imate takav sadržaj svijesti. S obzirom na ovo mogu reći: čovjek se u njemu osjeća gotovo jednako sigurno kao što se osjeća u svom fizičkom tijelu u normalnoj budnoj svijesti. - Ovog drugog čovjeka već osjećate. Zato sada mora uslijediti mnogo veći unutarnji rad: da dođem do onoga što sam opisao kao eterskog čovjeka. Jer ostalo dobivate samo ako dobijete snagu da sugerirate ovog eterskog čovjeka. To se mora učiniti vrlo svjesno, tako da se možete, u neku ruku, ponovno 'odvesti' nakon što ste se 'doveli'. Općenito, preliminarna vježba za to nije laka. Ideje kojih ste se dugo držali, koje su bile toliko prisutne da su vam obuzele cijelu svijest - ali opet uz puno razmatranje, tako da u njima ne može biti ništa sugestivno - teško je eliminirati, jer one imaju mnogo jači učinak na vašu svijest od onoga što se prolazno javlja u svakodnevnom životu i iz običnog promatranja. Ali jednom kada vježbate oslobađanje svoje svijesti općenito, na svjestan način oslobađajući je od onoga što može biti u njoj, tada također koristite sugestiju da je ova slika koju imate o sebi nestala i da se stvori prazna svijest. Ta je svijest tada točno u onom stanju u kojem bi se ljudsko biće nalazilo kada bi nakon uobičajenog spavanja bez snova, iznenada oko sebe opazilo drugi svijet, kada bi se probudilo ne u tijelu, nego izvan tijela, ali ne u fizičkom svijetu nego u duhovnom svijetu.
Ovo se buđenje može postići radeći ono što sam upravo opisao: da nakon što ste prvo energizirali svoju svijest na najjači mogući način, tako da je stekla eterski sadržaj, sada je ponovno činite praznom, imate praznu svijest, puku budnost, bez ikakvog sadržaja onoga što inače imate u životu ili u znanosti. Stvoriti praznu svijest - znate koliko je to teško u običnom životu, jer ako dopustite da osjetila nestanu u običnom životu, osoba zaspi. Ali na način kako sam to prikazao, dolazite do prazne svijesti, koja je samo budna, ali ne ostaje tako dugo. Tada dolazi duhovni svijet, prije svega treći čovjek, čovjek koji je sada samo unutarnja funkcija, samo unutarnja pokretljivost i aktivnost. Drugi, eterski čovjek, je vitalizirajući čovjek, treći, astralni čovjek, je mobilnost, aktivnost.
Tu je onda i četvrti čovjek koji nam omogućuje da budemo ljudi u punom smislu te riječi. Možda ću o tome imati priliku govoriti tijekom predavanja; sada samo želim naglasiti da je ovo pravi 'Ja' čovjek, jer ono što sam do sada opisao, životinja također ima: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo. Ali čovjek također ima priliku iskusiti ovu kombinaciju svojih članova unutar sebe - ne apstraktno, već konkretno. Ako čovjek ne samo da stvara praznu svijest i time shvati duhovni svijet, nego ako sada ide dalje, i dodatno energizira iskustvo duhovnog svijeta, tada se uzdiže do pune 'Ja' predodžbe.
Na taj se način antropozofski preciznim metodama može postupno stvoriti predodžba o tome što postaje sadržaj čovjeka. Ovaj sadržaj čovjeka sada je uistinu tu. Baš kao što se toplina, koja je u početku bila latentna, a kasnije podignuta i postala prava toplina, izražava u svojim fizičkim učincima, tako se ono što je etersko tijelo, astralno tijelo, i 'Ja', izražava u čovjeku. A čovjeka možemo razumjeti samo ako u vidu imamo ovo međudjelovanje četiriju članova njegova bića.
Pogledajmo jedan aspekt. Pogledajmo pobliže kako bismo dobili ideju o tome kako te stvari mogu funkcionirati zajedno, naprimjer bubreg i uloga bubrega kod ljudi. Četiri člana ljudske prirode međusobno djeluju više ili manje u svakom pojedinom članu ljudskog bića. Kad proučavamo rad bubrega, ono što možemo promatrati na lešu ili drugdje, samo je zbroj fizičkih učinaka. Međutim, ovaj zbroj fizički učinaka energizira ono što sam nazvao eterskim tijelom, to jest onaj dio eterskog tijela koji sadrži vitalne funkcije za bubrege. Ali ono je opet prožeto eterskim tijelom, i upravo je međudjelovanje ovih članova ljudske prirode ono što čovjeka iznutra čini razumljivim, čak i u pojedinom organu ili organskom sustavu. Uzmimo sada slučaj da primijetimo neke nepravilnosti u radu bubrega. Samo moram istaknuti, budući da ste u stručnom području. Svatko tko razumije cijelu stvar kao što sam naznačio, vidjet će da se na neki način fizička funkcija bubrega i eterska funkcija bubrega, suprotstavljaju astralnoj funkciji bubrega. Dakle, to je tipičan slučaj. Može se doći do zaključka da se fizička i eterska bubrežna organizacija suprotstavlja astralnoj bubrežnoj funkciji - čega postajemo svjesni tek kad uspostavimo praznu svijest. Sada je to ovako: ako se živi organ, bubreg, svojom fizičkom i eterskom organizacijom suprotstavi astralnom, astralna organizacija mora intervenirati temeljitije i energičnije jer bi inače organ atrofirao; i stoga imamo, naravno u konkretnim slučajevima - uvijek spominjem konkretne slučajeve - posebnu koncentraciju onog dijela astralne organizacije koja odgovara bubrezima u aktivnosti bubrega. Drugim riječima: astralna funkcija bubrega postaje mnogo jača nego je to potrebno u cijeloj čovjekovoj konstituciji; tako da svatko tko razumije rad bubrega na ovaj način ima sliku: astralno tijelo na bubrezima obavlja rad, koji on povlači iz cjelokupnosti ljudskog bića u kojem mora biti aktivno; u bubregu stvara proces koji zapravo ne bi trebao biti tamo. Zbog posebnih, abnormalnih trenutaka razvoja u fizičkom i eterskom bubregu, astralni bubreg je pod prevelikim opterećenjem.
Sada je pitanje dijagnozu pogurati do ove točke. Treba znati da astralni dio bubrega sada mora raditi nešto što zapravo ne mora raditi u normalnom funkcioniranju organizma; on radi nešto što zapravo ne bi smio činiti, a što sada bubreg, u svom bolesnom, patološkom stanju, ili kao eterski bubreg, traži od ovog astralnog dijela. Ovo nas dovodi do prvog dijela, samog prvog dijela pogleda na prirodu bolesne osobe. Procesi bolesti bi zapravo trebali biti najveća misterija za misleće ljude, jer su to prirodni procesi. Ali normalni procesi su također prirodni procesi. Kako se ti abnormalni procesi, ti procesi bolesti, pojavljuju usred normalnih procesa? Sve dok se čovjeka promatra kao ravnopravno tkivo fizičkih tvari i funkcija, ne može se doći do razlike između onoga što je fiziološko i što je patološko; ali do toga dolazite kada znate da bubreg može proći metamorfozu jednostavnim razvojem fizičkih procesa koje normalni bubreg ne razvija, jer u normalnom bubregu postoji pravi sklad između fizičkog, eterskog i astralnog bubrega. Dakle, prvo to prozrete.
Sada se postavlja pitanje: kako se ovaj bolesni proces, koji se jednostavno mora objasniti pretjeranom uporabom nadosjetilnog dijela ljudske prirode, može eliminirati? Kako možemo natjerati astralnog čovjeka da ponovno normalno funkcionira?
U ovim raspravama uvijek želim promatrati sasvim konkretne, pojedinačne stvari. O teškoj bubrežnoj bolesti ne želim govoriti, jer nam se i kod lakše bubrežne bolesti može razjasniti princip stvari. Samo da bih mogao naznačiti kako se s takvim bubregom može postupati, želio bih krenuti od nečeg vrlo specifičnog.
Ono što znamo je, prije svega, da sada astralno tijelo moramo osloboditi njegovog rada na bubregu, koji je deformiran u širem smislu. Unutar njega postoji proces koji astralno tijelo ne bi trebalo raditi; moramo ga izvući iz abnormalno pokrenutog procesa bubrega.
Ako sada steknete ovu vrstu spoznajnog pogleda koji prvo gleda na ljude, a zatim na svijet, pomoću metode poput ove koju sam opisao, pojavljuje se sljedeće. Skrećemo pogled s ljudi na vanjsku prirodu. Došli smo do toga da proučavamo posebnu prirodu Equisetum arvense. Proučavamo li ovaj Equisetum arvense, ne stavljajući glavni naglasak na to od kojih se pojedinačnih tvari sastoji, nego na to koji proces u njemu živi, tada dolazimo do sljedećeg: danas je uobičajena praksa, jer je materijalistički orijentirano razmišljanje zavladalo svime, da za sve organsko kažemo: sastoji se od toliko i toliko proteina, masti i ugljikohidrata i tako dalje. Posvuda vidimo ono, što vanjska kemija može naznačiti kao pojedinačne komponente tvari, te na taj način dolazimo do elemenata, kako se oni zovu; stvari su se sada donekle promijenile. Ali to nije ono što je važno, kada se radi o onome što ovdje imam na umu. Ono što nas posebno zanima kod Equisetuma je da kada analiziramo Equisetum, odnosno raščlanimo njegove funkcije, nalazimo silicijevu kiselinu kao glavnu komponentu onoga što nam je ostalo. Stoga mora biti toliko jak da prevladava, to jest još uvijek vrši svoju funkciju silicijeve kiseline u Equisetumu. Pri analizi ne prepoznajemo materijal kao takav, nego kakvo značenje taj materijal ima. I to također morate prepoznati.
Equisetum je biljka; u njoj ne nalazimo astralno tijelo, već fizičko tijelo i etersko tijelo. Proučavamo Equisetum arvense i nalazimo da silicijev dioksid igra posebno važnu ulogu. Postoje naravno i druge biljke koje sadrže silicij. Također nalazimo da određene soli sumporne kiseline igraju ulogu i konačno otkrivamo da su najvažnije komponente koje još uvijek ističu svoju prirodu, svoju bit u Equisetumu, silicijeva kiselina - ali ne 'supstanca', već funkcija silicijeve kiseline - i funkcija sumpora. A sada nalazimo nešto vrlo čudno. Ako sada možemo upotrijebiti svoje duhovno razvijene moći, da vidimo posebnu vrstu veze između soli sumporne kiseline i silicijeve kiseline, SiO2, nalazimo da postoji proces, funkcionalna veza, koju sada unosimo u ljudski organizam, bilo interno ili - za druge procese ne moramo birati unos kroz usta - kroz kupku ili putem injekcije. O značaju ovih metoda još će biti riječi. Ali ako Equisetum na određeni način unesemo u ljudski organizam - Equisetum kao takav sada je bolje ne koristiti, i na tome se bazira bit naše proizvodnje lijekova, jer učinci postoje, jasni, ali ne tako trajno - ako sada proučavamo funkcionalnu vezu između silicijevog dioksida i sumpora, a zatim je pokušamo imitirati u pripravku, dakle, pretvaranjem onoga što se može proučavati kod Equisetum u više ili manje anorganski pripravak, imamo priliku razviti jače učinke na ljudski organizam od onih koji bi se dogodili da koristimo samu biljku kao čaj ili slično. Ovo je osobito važno u proizvodnji naših lijekova.
Ako sada ono što je funkcionalna veza između sumpora i silicija dovedem u ljudski organizam na pravi način, dogoditi će se jednostavno zbog posebne kvalitete te funkcionalne veze: da je ljudsko astralno tijelo sada oslobođeno procesa u bubregu kojeg mora provoditi dok je bolest prisutna. Ako uvedem djelovanje sumpora i silicijeve kiseline u Equisetumu u bubreg, tada oduzimam ono što astralno tijelo inače mora raditi na deformiranom bubregu - deformiranom u najširem smislu; pustio sam da nešto što sam u početku unio u tijelo, da tako kažem, izvrši proces bolesti.
Ovo je početak svakog procesa ozdravljenja. Morate znati proces bolesti. Prije svega, mora se imati racionalna patologija, mora se poznavati tijek bolesti i mora se istražiti gdje se u prirodi pojavljuje nešto što može točno reproducirati taj tijek bolesti. U prvom redu ne biste trebali vjerovati da se uvijek i svugdje možete boriti protiv procesa bolesti, zapravo ga morate uhvatiti. Ono što je proces bolesti, morate pustiti da ga apsorbira nešto što poznajete u smislu njegove dinamike, kao što su sumpor i silicijeva kiselina u slučaju Equisetuma. Tada dobivate slobodan pristup onome što je, kao u ovom slučaju bolesti bubrega, prije funkcioniralo kao astralno tijelo. I oslobodivši se toga, treba također osigurati da se čovjek iznutra ojača putem prehrane i tako dalje, tako da može koristiti svoje unutarnje snage energičnije nego inače, to jest čovjek mora posvetiti nešto energije cijelom astralnom tijelu. Tada se dobiva astralno tijelo, koje je sada u cijelosti oslobođeno na ovaj način, da ugasi bolest pomoću zdravog dijela astralnog tijela, ako je prejaku aktivnost astralnog tijela sada u prvom redu pustilo da je preuzme vanjska funkcionalnost.
Tako dolazimo do racionalnog koncepta liječenja. U pravilu, ovo se iscjeljenje uvijek sastoji od presretanja procesa bolesti kroz proces ubačen izvana, i zatim energiziranja onoga što je već u čovjeku da prevlada proces bolesti, iako to nije moguće učiniti sve dok - kao u ovom slučaju - astralno tijelo jednostavno ne usmjeri svoju aktivnost prema bubregu, koji je drugačiji od onoga što bi trebao biti. Ali ovo što sam upravo opisao je slučaj, ili može biti slučaj, sa svim onim procesima bolesti koji se temelje na nepravilnostima u organima - kako bih to mogao nazvati - imaju centrifugalni učinak, centrifugalni učinak prema unutra. Bubreg je organ lučenja koji u prvom redu luči prema unutra, iako izlučivanje ide prema van, luči prema unutra. I patološki procesi, ako se razumije ovo što sam rekao, moraju se shvatiti tako da se liječenje sastoji u tome da se u bubregu ubacivanjem Equisetum arvense izazove centrifugalni proces, proces koji zrači iz bubrega.
Sada postoje drugi procesi koji nam pokazuju polarnu stranu onoga što sam upravo spomenuo. I ovdje ne želim spominjati tešku bolest, nego govoriti o osnovama, o nečemu što više-manje budi samo distanciranu pozornost na stvarne, dublje bolesti čovjeka, ali je prije svega krajnje neugodno za pacijenta: to je peludna groznica, katar peludne groznice. Ako se želite boriti protiv toga, morate biti sigurni da imate posla s vrlo jakom konstitucijskom bolešću. U konačnici, međutim, to vodi natrag do činjenice da se slabljenje astralnog tijela i njegovih moći, ovog trećeg, unutarnje pokretnog čovjeka, događa periferno u čovjeku. Peludnu groznicu možemo pratiti do ranog djetinjstva, kada obično imamo opće bolesti koje se ne primjećuju, a koje se zatim specijaliziraju u ono što se kasnije u životu javlja kao peludna groznica. A ako znamo da se ova peludna groznica temelji na činjenici da astralno tijelo slabi u odnosu na određene funkcije, i ne dopire do fizičkog i eterskog tijela, tada naš prioritet mora biti energizirati ovo astralno tijelo interne, vratiti ga njegovim stvarnim funkcijama; tako da kada se bavimo više vanjskim centrifugalnim učincima u patologiji, sada se tome suprotstavljamo nečim drugim. U primjeru bubrežne bolesti mi smo, u neku ruku, presreli bolest; gledali smo na astralno tijelo na takav način da kada se oslobodi svog abnormalnog rada, samo ga trebamo energizirati i ojačati; onda, ako mu se oduzme ono što je imao s bolesnim bubregom, već će raditi u smjeru zdravlja. To nije slučaj s procesima poput peludne groznice. Ne bismo trebali pokušati presresti proces bolesti, već poslati jednak proces koji se suprotstavlja procesu bolesti u potpuno suprotnom smjeru. I onda se pokazalo da astralno tijelo možemo stimulirati na funkciju koju ono više ne obavlja jer nema pristup fizičkom i eterskom tijelu, kada koristimo određene sokove od voća koje ima koru, koje zapravo proizvodi centripetalne učinke unutar ploda, i kada pripremamo odgovarajući pripravak od tih voćnih sokova, u blažim slučajevima kao melem, u težim slučajevima kao injekciju. Vraćamo ga u fizičko i etersko tijelo, i u tom pogledu zapravo možemo pokazati prilično dobre rezultate. Gospođa dr. Wegman je brojnim pacijentima ubrizgala naš lijek protiv peludne groznice i upravo na tom je području postignut najveći uspjeh. Sasvim je moguće ovaj način razmišljanja upotrijebiti za susretanje s astralnim tijelom koje je postalo tromo, i energizirati ga, tako da se taj proces uzrokuje injekcijom - ti procesi tada imaju afinitet za određene organe; dakle, kada koristimo određeni voćni sok, on ima poseban afinitet za određene organe; tada se moraju istražiti posebna mjesta i poznavati struje u kojima se afiniteti izražavaju - upravo se može vidjeti kako te fizičke funkcije koje se javljaju zbog onoga što je postalo labavo i tromo u astralnom tijelu, koje se ne bi dogodile da ih drži astralno tijelo, kako se te funkcije stvarno prestaju događati ako sada imamo presretanje astralnog tijela. Prije smo presreli proces bolesti, sada presrećemo proces u relevantnom području na koje želimo utjecati. Što se tiče pripravaka koje koristimo, moramo razlikovati više centrifugalne procese, kao što sam opisao kod bubrežnog procesa, i centripetalne procese liječenja, kao što je lijek protiv peludne groznice.
Kad pogledate ove stvari, mogli biste isprva pomisliti da su izmišljene. Većina ljudi danas također vjeruje da su izmišljene. Zato sam veliku važnost pridao činjenici da mi ne samo da proizvodimo takve lijekove, nego da naši instituti rade u duhu ovakvog medicinskog razmišljanja. Kada testirate ova sredstva, vi ste u drugačijoj situaciji nego kada isprobavate čisto vanjska, empirijska sredstva. U potonjem slučaju oslanjamo se uglavnom na statistiku koja nam kaže: ako je broj slučajeva u kojima je lijek pomogao vrlo veliki u odnosu na one u kojima nije pomogao, onda je statistika da pomaže. Ali ako krenete od metode poput ove o kojoj sam raspravljao, možete u određenom pogledu vidjeti, gledajući kroz proces bolesti, što se mora dogoditi u određenom procesu ozdravljenja. Patologija i terapija postaju jedno! Jer stvari stoje ovako: ako kroz dijagnozu prepoznam što se događa u bolesnom bubregu, onda je to isti proces, samo na drugoj razini, koji moram primijeniti u terapiji: moram presresti proces; kroz spoj sumpora i silicijeve kiseline moram nešto unijeti u ljudski organizam kako bih i sam mogao izazvati ono što mi se čini kao patološki proces. Liječim razvijanjem terapije koja oponaša proces bolesti na drugoj razini, a astralno tijelo to mora provesti. Naprimjer, ako uvedem funkciju Equisetuma u ljudski organizam, ostavljam je u eterskom tijelu i rasterećujem astralno tijelo rada na bolesnom bubregu.
Na taj se način ono što inače stoji jedno uz drugo i može se naći zajedno samo čisto empirijski: patologija i terapija, pretvara u apsolutno jedinstvo. Ako se na taj način prepoznaje narav procesa bolesti, mora se u vanjskoj prirodi naći, kako se naprimjer kod Equisetum arvense oponaša poseban proces bubrega; ili se prepoznaje da je proces izlučivanja žući u jetri kod pojedinih oblika bolesti doista takav po svojoj unutarnjoj naravi, da ovaj proces bolesti kod izlučivanja žući nalazimo naprimjer, s Cichorium intybus, dakle, kroz način na koji se odvija funkcioniranje u Cichorium intybus, možemo rasteretiti astralno tijelo jetre u procesu izlučivanja žući onoga što bi inače moralo raditi. Napredujemo u liječenju na način da sama patologija nije ništa drugo nego terapija. To terapiju čini istinski racionalnom znanošću. - Ako znate, naprimjer, divnu vezu koja postoji između željeza, i posebno, određenih komponenti biljne sluzi i soli Anisum vulgare, možete vidjeti kako nešto funkcionira u ovom anisu, posebno u sjemenu anisa [Pimpinella anisum], što je jedno s određenim hiperupalnim procesima bolesti krvi. Ove procese bolesti možemo ukloniti iz krvi pripravkom, koji je napravljen po uzoru na vezu između određenih biljnih sluzi i željeza u anisu. Tada ne samo da oslobađamo astralno tijelo, nego je, kad je u pitanju bolest krvi, uključena i 'Ja' organizacija.
Na taj način dolazimo do sagledavanja cijele prirode. Ono što je vani prekrasna priroda, zapravo nije ništa drugo nego imitirani proces bolesti. Kod ljudi to su procesi bolesti iznutra, ali izvana je to predivna priroda. Ali treba razumjeti vezu i znati kako uvesti funkcije bolesti u ljude iz širokog polja prirodnih procesa, i time ukloniti procese bolesti iz nadosjetilnih članova ljudske prirode. Sada se više ne morate oslanjati na statistiku! Ako prepoznate takvu vezu kroz unutarnji uvid, i vidite kakvi se učinci moraju pojaviti, onda je to baš poput fizičkog eksperimenta koji je ispravno izveden na egzaktan znanstveni način. Ne vodite se baš statistikom, ali znate, recimo s Mariotte-Gay-Lussacovim zakonom, da je to precizno izveden eksperiment, koji je, ako je precizno izveden, konačan. Kod ljudi to nije tako lako kao s fizičkim eksperimentom, ali zapravo je isto kada, gledajući kroz proces bolesti, možete reći: ovo ili ono mora imati učinak - i onda vidite, malo po malo, kako to funkcionira. Ono što je potrebno - a to je ono što je u kliničko terapijskom zavodu gospođe dr. Wegman prisutno u velikoj mjeri - odnosno, da se doista odagna svaki liječnički skepticizam; jer to je ono što stalno postavlja najveće prepreke. Ono što je prisutno kod dr. Wegman, to je hrabrost liječenja. Hrabrost za liječenje je dio svega! Tada također dolazite do toga da vidite proces bolesti i s njim se počinjete susretati, takoreći, presrećući ga. Ali tada postaje posebno važno pogledati kako se sve to zapravo događa, ako niste nemarni; umjesto toga, pratite proces ozdravljenja od faze do faze. I onda znate gdje nešto nije u redu; onda se morate vratiti i vidjeti gdje ste nešto propustili. Ali ako imate hrabrosti liječiti u svakom pojedinačnom slučaju i ne želite ništa drugo osim ozdravljenja, osim hrabro liječiti proces bolesti, onda iz te znanstvene utemeljenosti medicine imate najveći poticaj, koja ne želi samo iz točne patologije razraditi racionalnu terapiju kao posljedicu, već koja već u dijagnozi ima proces ozdravljenja. Onda o tijeku bolesti ne možete govoriti na drugi način nego reći da ujedno s dijagnozom već imate terapiju. Bolest bubrega je zatim opisana na takav način da je opis vrlo sličan onome što se događa kod Equisetum arvense: ono što se vidi u bubrezima prenosi se na ono što se događa u vanjskoj prirodi; tako se kod dijagnosticiranja opisuje tako da dijagnoza sadrži proces ozdravljenja.