.- SEDMO PREDAVANJE, Arnheim, 17. srpnja 1924.
Antropozofski pristup pedagogiji i medicini. Razvoj mišljenja, osjećanja, volje. Meditacija. Vježbe mišljenja. Jačanje pamćenja. Samospoznaja. Prirodni zakoni, kozmički zakoni. Transformacija osjećaja, jačanje mišljenja. Ljubav kao moć spoznaje. Besmrtnost i nerođenost. Izgradnja i razbijanje struja. Stanje ravnoteže između njih. Procesi izgradnje i razgradnje u prirodi kao procesi ozdravljenja. Povezanost spoznaje i medicine. Mjesto liječenja uz mjesto spoznaje.
Vodstvo Antropozofskog društva, koje mi je organiziralo predavanja o pedagoškim temama, također je našlo za shodno da održim nekoliko javnih predavanja o odnosu između antropozofske znanosti duha i umijeća liječenja. Bit će nužno da večeras održim svojevrsno uvodno predavanje i da se na sljedeća dva predavanja pozabavim samom temom, oplodnjom vještine liječenja kroz antropozofiju - iz razloga što se, na veliko zadovoljstvo organizatora, pojavilo mnogo slušatelja, koji manje poznaju antropozofiju, a predavanja koja se bave određenim područjem bila bi u zraku, da danas nemam uvodno predavanje o antropozofiji općenito, koje prethodi razmatranjima koja bi se trebala dotaknuti medicine.
Antropozofija ne želi biti ono što se na tolikim stranama govori da jest: neka vrsta fanatizma ili sektaštva; umjesto toga, ona želi biti vrlo ozbiljno, znanstveno promatranje svijeta, samo što to promatranje svijeta treba biti usmjereno na duhovno područje, na jednako ozbiljan način kao što smo danas navikli vidjeti znanstvene metode primijenjene na materijalnu oblast. Sada bi moglo izgledati kao da je okretanje duhovnom za mnoge ljude značilo nešto neznanstveno, iz razloga jer je opće mišljenje ovo: da se znanstveno može dokučiti jedino ono što se može spoznati osjetilnim iskustvom, i što um, intelekt, može dobiti iz tog osjetilnog iskustva. Mišljenje mnogih ljudi je: u trenutku kada se prelazi na duhovno, nastupa znanstvena rezignacija, u smislu da se kaže da o duhovnom može biti presudno samo subjektivno mišljenje, neka vrsta emotivnog misticizma, s čime se svatko sam sa sobom mora pomiriti, mjesto znanstvenog znanja treba zauzeti vjera. Zadaća ovog uvodnog predavanja je pokazati da to nije tako.
Antropozofija, međutim, ne želi biti 'znanost' u uobičajenom smislu riječi, koju pokreću pojedinci koji se spremaju za ovo ili ono znanstveno znanje, odvojeno od života, umjesto toga, želi biti način gledanja na svijet koji se može primijeniti na svaki ljudski um koji žudi odgovoriti na pitanja o smislu, zadaćama života, o načinu na koji duhovne i materijalne sile djeluju u egzistenciji, i o primjeni tih uvida u životu. I na polju antropozofije, do sada smo uspjeli postići vrlo praktične primjene antropozofskog pristupa u pojedinim područjima, posebno na području obrazovanja, gdje smo postavili škole koje se temelje na pristupu o kojem će ovdje večeras biti riječi. I to nam je uspjelo na način koji je već uvelike prepoznat u području liječenja, koliko god to nekima i danas izgledalo paradoksalno. Zato što antropozofija ne želi doći u bilo kakvu proturječnost ili suprotnost onome što je danas priznata znanost, ne želi njegovati trivijalni diletantizam. Ona svakako želi, da oni koji ozbiljno žele razvijati antropozofiju kao znanje, poštuju i cijene ono što je dovelo do takvih velikih postignuća, posebno u moderno doba, u velikom broju područja upravo na znanstveni način. Dakle, ne može biti riječi o korištenju antropozofije, čak ni u području umijeća liječenja, za proklamiranje nečeg laičkog što je u suprotnosti s današnjom znanošću, već pokazati kako se određenim duhovnim metodama može onom prepoznanom dodati još nešto, što se može dodati samo ako se područje ozbiljnog istraživanja proširi na duhovni svijet.
Antropozofija to želi postići, težeći vrstama znanja koje ne postoje u običnom životu ili u običnoj znanosti. U običnom životu, kao i u običnoj znanosti, koristi se znanje koje čovjek stječe kada sa svojim naslijeđenim talentima i sposobnostima ostvarenim u svom razvoju, stječe ono što nam može dati današnje normalno ili više školsko obrazovanje, i ono što nas čini zrelim ljudima u danas prihvaćenom smislu. Antropozofija želi ići dalje, želi krenuti od onoga što bih ja nazvao intelektualnom skromnošću. A tu intelektualnu skromnost, koja u početku mora postojati ako se uopće želi razviti smisao i stav za antropozofiju, želio bih okarakterizirati na sljedeći način.
Pogledajmo ljudski razvoj od vrlo ranog djetinjstva. Vidimo kako dijete ulazi u svijet na takav način da u izrazima svog života, a posebno u onome što nosi u duši, još uvijek nema ništa od onoga sa čime se zrela osoba snalazi u svijetu znanja i djelovanja. Odgojem i poučavanjem, te sposobnosti najprije treba iznjedriti iz djetetove duše i organizma, koje čovjek ne donosi zrele na svijet. I svi priznajemo da ne možemo biti aktivni u svijetu u pravom smislu riječi ako ne steknemo, uz ono što nasljeđem donesemo na svijet, ono što se može razviti samo obrazovanjem. Tada ulazimo u život - neki ranije, drugi kasnije, ovisno o tome završavaju li niže ili više škole - i imamo određeni odnos prema životu, imamo priliku razviti određenu svijest o tome što nas okružuje u svijetu. Sada netko tko s razumijevanjem pristupa antropozofiji kaže: zašto isto ono što je inicijalno moguće kod djeteta - da postane nešto sasvim drugo kada dalje razvija svoje duševne osobine - zašto to ne bi bilo moguće kod zrele osobe u današnjem smislu? Zašto čovjek, kada pristupa svijetu osjetila s današnjim, pa i najvišim, školskim obrazovanjem, ne bi u duši imao i skrivene sposobnosti koje se još mogu dalje razvijati, tako da se daljnjim razvojem dolazi do znanja i praktičnog načina života, koji se u određenoj mjeri nastavlja na ono što je netko postigao u razvoju koji vodi do obične svijesti? Dakle, u oblasti antropozofije se poduzima vrsta samorazvoja, samorazvoja koji je namijenjen da vodi izvan uobičajene razine svijesti. Sada u duši postoje tri sposobnosti, koje za običan život razvijamo do određene mjere, ali koje se mogu dalje razvijati. I antropozofija je prvo što u suvremenom kulturnom i civilizacijskom životu, koja stvara nužan poticaj za odgovarajući daljnji razvoj tih sposobnosti. Te sposobnosti su, mišljenje, osjećanje i volja. Sve tri sposobnosti mogu se transformirati tako da postanu kognitivne sposobnosti u višem smislu.
Prvo, mišljenje. U obrazovanju koje danas stječemo, mišljenje koristimo na način da se zapravo vrlo pasivno predajemo svijetu. Da, u znanosti se posebno zahtijeva da, ako je moguće, nikakva unutarnja aktivnost ne smije utjecati na mišljenje, već da ono što je vani u svijetu treba govoriti onako kako to osjetila opisuju, i da se u mišljenju čovjek jednostavno prepušta tom osjetilnom promatranju. Kaže se: svaki daljnji napredak izvan takvog pasivnog ponašanja vodi u fantaziju, u sanjarenje. Ali ono o čemu se radi u antropozofiji ne vodi u fantaziju, niti u sanjarenje, već naprotiv u takvu unutarnju aktivnost, koja je jasna kao što može biti jasna svaka metoda djelovanja na polju matematike ili geometrije. Upravo način ponašanja u matematici i geometriji uzima se kao uzor u antropozofiji, samo što se tada ne razvijaju posebne osobine kao u geometriji, nego opće ljudske, svakog ljudskog srca i svakog ljudskog osjećaja. I u osnovi, što se u prvom redu mora postići, nešto je što zapravo može razumjeti svaka osoba ako je dovoljno nepristrana da to učini. Jednostavno neko vrijeme ne koristite svoju sposobnost, svoju moć mišljenja, da shvatite nešto drugo, vanjsko, umjesto toga, dopuštate da u ljudskoj duši bude prisutna misao, misao koju možete, koliko je moguće nadgledati, i neko vrijeme se posve posvećujete ovoj misli. Želim to detaljnije opisati.
Ako imate potrebno povjerenje, obratite se nekome iskusnom u ovom području i upitajte ga: koja mi je misao najbolja da se prepustim? - Dobiti će misao koja je laka za savladati, ali onima koji tako nešto traže trebala bi biti nova. Ako se koristi stara misao, onda iz duše izviru svakakva sjećanja, osjećaji, dakle subjektivnost duše, i tako se lako ulazi u sanjarenje. Međutim, ako koristite misao koja vam je definitivno nova i ni na što vas ne podsjeća, tada se možete predati tako nečemu, da moć mišljenja duše sve više jača. U mojim spisima, posebno u mojoj knjizi, 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' i u 'Osnovama tajne znanosti', ovu vrstu, iznutra kultiviranog mišljenja, zovem meditacija. To je stara riječ; danas ćemo joj pridodati značenje koje želim objasniti.
Meditacija se sastoji u odvraćanju pozornosti od svega izvanjskog i unutarnjeg iskustva, u razmišljanju samo o jednoj misli koju postavljamo u samo središte svog duševnog života. Primjenjujući svu snagu koju čovjek ima u svojoj duši na jednu jedinu misao, sa snagama duše se događa nešto što se može usporediti s činjenicom da čovjek radi jedan pokret rukom za vježbu. Što se tu događa? Mišići jačaju, dobivate jake mišiće. Točno tako to ide i sa silama duše. Ako ih uvijek iznova fokusirate na jednu misao, postaju sve jače i jače. A ako se to događa dulje vrijeme - u svakoj prilici stvarno ne treba dugo, više se radi o tome da dođete u stanje duše da je koncentrirana na jednu misao - tada ćete, ovisno o vašoj predispoziciji, nekome to može trajati osam dana, nekome tri godine i tako dalje, ali ako takve vježbe radite uvijek iznova, makar samo pet minuta ili četvrt sata dnevno, osjetiti nešto iznutra, kao da se čovjek ispunjava novom unutarnjom snagom. Prije je čovjek osjećao snagu svojih živaca u običnom mišljenju i osjećanju; osjećao je snagu svojih mišića pri hvatanju predmeta i obavljanju raznih zadataka. Baš kao što to postupno osjećate dok odrastate od djetinjstva, postupno naučite osjećati nešto što prodire u vas na nov način, kada radite vježbe mišljenja koje ovdje mogu samo načelno navesti. Detaljnije su opisane u već spomenutim knjigama. Onda jednoga dana osjetite: više ne možete misliti o vanjskim stvarnima kao prije, već sada osjećate: imate potpuno novu snagu duše u sebi, imate u sebi nešto što je kao zgusnut, mnogo jači način mišljenja. I konačno osjećate: ovim mišljenjem zahvatili ste nešto što ste prije znali samo na sjenovit način.
Ono što shvaćate, zapravo je stvarnost vašeg života. Kako poznajete svoj zemaljski život, koji ste doživjeli od rođenja? Znate to u sjećanju, koje seže do određene točke djetinjstva. Sjećanja na proživljena iskustva izviru iz neodređenih dubina vaše duše. Ona su sjenovita. Usporedite samo koliko je sjenovito ono što se pojavljuje kao slike života u sjećanju, u usporedbi s punim, intenzivnim iskustvima koja imamo iz dana u dan. Ako sada mislimo na opisani način, tada ta sjenovitost sjećanja prestaje. Zatim se vratite u svoj vlastiti zemaljski život i doživite ono što ste doživjeli prije deset ili dvadeset godina i istom unutarnjom moći i snagom kakva je bila kad ste to doživjeli. Ali sada to ne doživljavate kao tada, da dolazite u izravan kontakt s vanjskim objektima, s vanjskim bićima, već doživljavate duhovni ekstrakt toga. A ono što doživljavate, koliko god to danas paradoksalno zvučalo, može se sasvim jasno opisati. Odjednom, kao na moćnoj ploči, kao u panorami, pred vama je život od rođenja. Nemate pred sobom samo pojedinačne događaje u kronološkom slijedu, već ih imate pred sobom kao jedinstveni prikaz života. Vrijeme postaje prostor. Ono što ste doživjeli je pred vama, ali ne u smislu običnog sjećanja, već na način da znate: ono što imate pred sobom je dublje ljudsko biće, drugi čovjek, u čovjeku kojeg imate pred sobom u svojoj običnoj svijesti. I onda dolazite do sljedećeg: ovo fizičko ljudsko biće koje čovjek ima pred sobom u običnoj svijesti, izgrađeno je od materijala koji uzimamo iz svijeta koji nas okružuje. Te tvari neprestano odbacujemo i unosimo nove tvari, a može se vrlo precizno reći: u razdoblju od sedam do osam godina ono što je materijalno formiralo naše tijelo biva odbačeno i zamijenjeno nečim novim. Ono što je materijalno u nama je nešto što teče. I upoznavajući vlastiti život dolazimo do onoga što ostaje, ostaje kroz cijeli naš život na Zemlji, ali u isto vrijeme i ono što gradi naš organizam od vanjskog materijala i što ga opet razgrađuje. A ovo posljednje je u isto vrijeme, ono što pregledavamo kao tableau života.
Ono što vidimo na ovaj način razlikuje se od običnog sjećanja i kroz nešto drugo. U običnom sjećanju događaji iz života pojavljuju se pred našom dušom onako kako nam dolaze izvana. Sjećamo se što nam je ta osoba učinila, što nam je događajem naneseno. U prikazu koji se pred nama pojavljuje kroz zgusnuto mišljenje, učimo se prepoznati onakvima kakvi jesmo, što smo nekome učinili, kako smo reagirali na neki događaj. Upoznajemo sebe. To je ono bitno. Jer upoznavajući sebe, intenzivnije se upoznajemo, i upoznajemo se kakvi jesmo unutar svojih snaga rasta, čak i unutar sila ishrane; i kako smo mi sami ti koji gradimo i razgrađujemo naša tijela. Tako upoznajemo naše unutarnje biće.
A bitna stvar je da kada dođemo do te samospoznaje, odmah doživljavamo nešto što se ne može doživjeti niti jednom običnom znanošću niti bilo kojom običnom sviješću. Moram priznati da je i danas teško izraziti ono što imamo, jer zvuči tako strano onome što se sada smatra ispravnim iz autoritativnih razloga. Ali to je jednostavno tako. To je iskustvo koje čovjek ima sa zgusnutim mišljenjem. A to iskustvo se sastoji u tome da moramo reći sljedeće: imamo prirodne zakone, te prirodne zakone marljivo proučavamo u našim znanostima, neke od njih učimo u osnovnoj školi. Ponosni smo na to, a trezveno čovječanstvo je s pravom ponosno na ono što je upoznalo kao zakone prirode u fizici, kemiji i tako dalje. Izričito bih to naglasio: antropozofija se ne petlja u nebitnu opoziciju u znanosti. Naprotiv, ona tu znanost priznaje mnogo više od same znanosti. Ona je shvaća prilično ozbiljno, no uhvativši se za svoje unutarnje zgusnuto mišljenje, dolazi do zaključka da zakoni prirode, kakve učimo u fizici i kemiji, postoje samo u materijalnom svijetu naše Zemlje i više ne vrijede kada se izađe u kozmički prostor.
Moram reći nešto što nekome tko o tome nepristrano razmišlja možda i ne izgleda tako nevjerojatno, samo se čini paradoksalnim. Ako negdje imamo izvor svjetlosti, znamo kako svjetlost opada u intenzitetu dok se raspršuje; a kada izađemo u svemir, ono postaje sve slabije i slabije, tako da smo na kraju u iskušenju da ga nazivamo sumrakom, a ne više svjetlom, dok konačno, kada odemo prilično daleko, za nas se više ne može smatrati svjetlom. Kako je za svijetlo, tako je i za zakone prirode. Primjenjivi su u carstvu Zemlje, ali što dalje idemo u kozmos, to su manje primjenjivi, a kada konačno odemo jako daleko, ti prirodni zakoni više ne vrijede. - Oni zakoni koje upoznajemo kroz zgusnuto mišljenje već žive u našim životima, i pokazuju nam da mi kao ljudi nismo izrasli iz prirodnih zakona Zemlje, nego iz viših kozmičkih zakona. Donijeli smo ih sa sobom kada smo došli na Zemlju. I tako učimo prepoznati kako, u trenutku kada zahvatimo zgusnuto mišljenje, da zakone prirode možemo primijeniti samo na mineralno carstvo. Ne možemo reći, kao što suvremena fizika čini vrlo razumljivu pogrešku, da se zakoni prirode također mogu primijeniti na Sunce i zvijezde. To ne možemo; jer pokušati primijeniti prirodne zakone na svemir, bilo bi nerazumno kao da se želi obasjati svemirski prostor plamenom svijeće. Dok se od minerala, koji je samo na Zemlji, koji nam na Zemlji izgleda kao mineral, uspinjemo do živog bića, ne možemo više govoriti o prirodnim zakonima u oblasti Zemlje, već moramo govoriti o zakonima koji dolaze iz kozmosa, iz kozmičkog prostora u zemaljsku egzistenciju. To je slučaj već s biljkom. Samo ako želimo objasniti mineralno, možemo koristiti zakone Zemlje, one zakone koji uključuju, naprimjer, gravitaciju i tako dalje, koji djeluju od središta prema obodu. Ako sada odemo na egzistenciju biljaka, moramo reći: sfera je središte, a zakoni života djeluju odasvud, sa svih strana kozmosa, koje najprije otkrivamo u sebi zgusnutim mišljenjem, iz čega spoznajemo, da se kroz njih izgrađujemo između rođenja i smrti. Osim zakona koji djeluju prema van iz središta Zemlje, učimo o onima koji djeluju sa svih strana prema središtu Zemlje, i koji su već djelatni u biljnom carstvu. Zatim gledamo biljku kako niče iz Zemlje i kažemo sebi da ova biljka sadrži mineralne tvari. Kemija je danas vrlo napredna u prepoznavanju ovih tvari u njihovom međusobnom djelovanju. Sve je opravdano, sve je to jako lijepo i dobro. Ipak će ići još dalje. To će također biti jako lijepo i dobro. Ali ako želimo objasniti biljke, moramo objasniti njihov rast, a to više ne možemo učiniti kroz sile koje djeluju iz Zemlje, već samo kroz one sile koje iz kozmosa utječu na zemaljsku egzistenciju. Ovdje dolazimo do spoznaje da se moramo uzdići sa zemaljskog gledanja i doći do kozmičkog pogleda. I ovaj kozmički pogled sadrži ono što je prava ljudska samospoznaja.
Sada možemo ići dalje i transformirati i osjećaj. Osjećaj koji imamo u običnom životu osobna je stvar, a ne stvarni izvor znanja. Ali ono što se inače subjektivno doživljava kroz osjećaj, možemo pretvoriti u pravi objektivni izvor znanja na sljedeći način.
Kada meditirate, koncentrirate se na vrlo određenu misao; dolazi se do zgusnutog mišljenja, i time se shvaća nešto što djeluje od periferije svemira do središta Zemlje, za razliku od uobičajenih zakona prirode, koji djeluju od središta Zemlje u svim smjerovima. Ako ste postigli zgusnuto mišljenje, ako ste postigli da se vaš vlastiti život, a također i život biljaka, raširi pred vašom dušom kao na moćnom tableau, tada možete ići dalje. Tada nakon što ste ovladali snažnim mišljenjem, sada možete isključiti ovo ojačano mišljenje. Svatko tko zna kako je u običnom životu teško iz glave isključiti misli koje su vas obuzele, shvatit će da su potrebne posebne vježbe da bi se to uspjelo. Ali može se; ne samo da možete isključiti misao na koju ste se usredotočili svom snagom svoje duše, već možete isključiti i cijeli tableau sjećanja - a s njim i svoj život - i skrenuti pozornost s njega. Tada se događa nešto što jasno primjećujete: sada se spuštate dublje u svoju dušu, spuštate se u one predjele koji su inače dostupni samo osjećajima. Sada je obično slučaj da u običnom životu, ako dopustite da vizualni utisci, slušni utisci i tako dalje, nestanu, tada osoba obično zaspi. Ali ako imate razvijeno zgusnuto mišljenje, nećete zaspati ako isključite sve misli, čak i one komprimirane. Tada dolazite u stanje u kojem nema aktivnih osjetilnih percepcija niti misli, koje se može opisati samo riječima: čovjek je samo budan, on ne spava; ali u početku u svojoj svijesti nema ništa, on je budan s praznom sviješću. To je stanje koje otkriva znanost duha, koje kod ljudi može postojati, koje se može razviti prilično sustavno, metodično: imati praznu svijest u razboritom budnom stanju. Inače, ako netko stvori praznu svijest, u uobičajenom životu je zaspao. Od trenutka kad zaspimo pa dok se ne probudimo, naša je svijest prazna, ali mi samo spavamo. Imati praznu svijest dok ste budni, ono je što se traži kao drugo stanje spoznaje.
Ali svijest ne ostaje dugo prazna. Puni se. Baš kao što je obična svijest ispunjena bojama kroz percepciju oka i zvukovima kroz uho, tako je ova prazna svijest sada ispunjena duhovnim svijetom, koji je jednako okružuje kao i uobičajeni fizički svijet. Samo prazna svijest otkriva duhovni svijet, onaj duhovni svijet, koji nije ovdje na Zemlji niti u kozmičkom prostoru, nego je izvan prostora i vremena, ali koji ipak čini našu najdublju ljudsku suštinu. Jer ako smo prije naučili cijeli svoj zemaljski život gledati kao jedinstvo sa zgusnutom sviješću mišljenja, sada svojom ispunjenom, u početku praznom sviješću, gledamo u svijet kroz koji smo u duševno-duhovnom životu prošli prije nego što smo sišli u zemaljsku egzistenciju. Sada upoznajemo sebe kao biće koje je bilo duhovno prisutno prije rođenja i začeća, koje je živjelo u predzemaljskoj egzistenciji prije zemaljske egzistencije. Učimo sebe prepoznati kao duhovno-duševnu osobu koja je primila tijelo koje nosi sa sobom, predano od svojih roditelja i praroditelja, na takav način da ga, kao što sam rekao, možemo mijenjati svakih sedam godina, ali ono što mi jesmo u svojoj suštini, donijeli smo iz pred zemaljskog postojanja. To se ne spoznaje kroz teorije ili raspredanjem razmišljanja, već se to može upoznati samo ako se prvo s intelektualnom skromnošću za to razviju odgovarajuće vještine.
Dakle, sada upoznajemo unutarnjeg čovjeka, stvarno duhovno-duševno biće. Suočava se s nama kada se spustimo u područje osjećaja, ali ne samo osjećaja nego i znanja. Ali prvo moramo shvatiti da je stjecanje znanja povezano sa snažnim unutarnjim iskustvima, koja mogu opisati na sljedeći način. Ako ste zavezali bilo koji dio svog fizičkog organizma i ne možete ga pomaknuti, ako vam netko veže samo dva prsta, osjetit ćete nelagodu, možda i bol. Sada ste u stanju u kojem doživljavate duhovne-duševne aspekte bez tijela. Sada u sebi nemate cijelog fizičkog čovjeka, jer sada živite u praznoj svijesti. Prijelaz na to povezan je s dubokim osjećajem boli. Kroz iskustvo boli i teškoća, ulazimo u ono što je naše najdublje duhovno-duševno biće. Mnogi ljudi zaziru od toga. Ali nema drugog načina da se razjasni stvarna ljudska priroda osim na ovaj način. Ako na ovaj način naučite prepoznati ono što je vaše najdublje biće kao čovjeka, tada možete ići još dalje. Ali tada morate razviti moć znanja koja se ne uzima kao moć znanja u običnom životu: mora se razviti ljubav kao snaga znanja, nesebičnog izlaženja u stvari i procese svijeta. Ako sve više i više razvijate ovu ljubav, tako da se zapravo možete dovesti u stanje koje sam upravo opisao, gdje svijet možete gledati bez tijela, tada naučite u potpunosti razumjeti sebe kao duhovno biće u duhovnom svijetu. Tada znate što je čovjek kao duh, ali tada također znate što znači umrijeti, jer u smrti čovjek zapravo odbacuje svoje fizičko tijelo. U spoznaji koju sada opisujem kao treću, a koja se doživljava kroz produbljenje ljubavi, čovjek uči prepoznati sebe izvan vlastitog tijela; čovjek dovršava odvajanje od svog tijela u kognitivnoj slici. Od ovog trenutka zna šta znači kada se na Zemlji skine tijelo i prođe kroz vrata smrti. Upoznajete smrt, ali i duhovno-duševni život onkraj smrti. Sada učite prepoznavati duhovno-duševnu prirodu čovjeka kakva će biti u životu nakon smrti. Baš kao što se ranije naučilo prepoznati biće onakvo kakvo jest u duhovnom svijetu prije silaska u zemaljsku egzistenciju, sada se uči prepoznati nastavak egzistencije duhovno-duševnog bića nakon smrti.
Tu se dogodi nešto zbog čega shvatite koliko je današnja svijest nesavršena. Ona govori o besmrtnosti iz nade, iz vjere. Ali besmrtnost je samo polovica vječnosti: nastavak od sadašnje točke u vremenu do cijele vječnosti. Danas nemamo riječ poput riječi iz razina znanja prijašnjih vremena, koja su besmrtnosti dodala drugu polovicu vječnosti: nerođenost. Jer kao što je čovjek besmrtan, tako je i nerođen, odnosno kroz rođenje ulazi u fizičku egzistenciju iz duhovnog svijeta, kao što iz fizičkog svijeta ponovno ulazi u duhovnu egzistenciju kroz smrt. Na taj način upoznajete pravu duhovnu bit čovjeka, koja prolazi kroz rođenje i smrt, i tek tada ste u mogućnosti razumjeti cjelokupnog čovjeka.
Ono što sam ovdje samo načelno i ukratko opisao, sadržaj je već bogate literature, koja je svoju savjesnost i svoju odgovornost prema znanju uistinu naučila iz najegzaktnije znanosti koja danas može postojati. Tako se dotičemo znanosti duha, koja je izrasla iz obične znanosti.
Ali upravo tako spoznajete nešto drugo: kako se život zapravo sastoji od dvije struje. Danas općenito govorimo o razvoju, govorimo o: dijete je malo, razvija se, raste. Diže i krijepi, buja i krijepi životom. Kaže se da su se niža bića razvila u viša: klija i buja život koji postaje sve kompliciraniji. S pravom! Ova struja života - naučite prepoznavati - suprotstavljena je drugoj koja ja također prisutna u svakom živom biću koje osjeća: struja razgradnje. Kao što u sebi imamo život koji raste, niče, buja, gradi se, tako u sebi imamo i život razgradnje. Kroz takvu vrstu znanju koju sam opisao, čovjek uviđa da ne može reći samo: naš život ide gore u naš mozak i živčani sustav; tamo je materijal raspoređen na takav način da živčani sustav može postati nositelj duševnog života. To nije tako. Život niče i buja, ali u taj život koji niče, buja, ugrađen je neprestano propadanje. Život u nama neprestano propada. Život koji niče, buja, neprestano ustupa mjesto propadanju. Mi u nekoj mjeri umiremo svakog trenutka, nešto u nama propada. Jedino što ga nastavljamo graditi. Ali budući da nešto u nama materijalno propada, duhovno-duševno ima mjesto da uđe u nas i da bude aktivno u nama. Ovdje dolazimo do velike pogreške materijalizma: on vjeruje da se bujanje, pupanje života u čovjeku razvija do živaca, i da baš kao što su mišići izgrađeni od krvi, da su i živci također izgrađeni. Ali to ne znači da se mišljenje razvija, kako nastaju živci, a također ni osjećaji. Umjesto toga, kako živci, da tako kažemo, propadaju, i postaju puni rupa, da tako kažemo, duhovno-duševni element se integrira u ono što se raspada. Najprije moramo razgraditi materijalno, kako bi se duhovno-duševno pojavilo u nama kako bismo mogli to iskusiti.
To će biti veliki trenutak u razvoju ispravno shvaćene prirodne znanosti, gdje će ona prepoznati suprotnost razvoja, na odgovarajućoj točki, gdje će pored izgradnje prepoznati i razgradnju, gdje će pored evolucije prepoznati de-evoluciju. Tada ćemo razumjeti kako duhovno u životinjama i u ljudima - u ljudima na samosvjestan način - preuzima materijalno. Duhovno ne zahvaća materijalno tako što se razvija nasuprot njega, nego ga zahvaća tako što se materija, suprotnim procesom, raspada, a u razgradnji duhovno pronalazi svoju pojavnost, svoje otkrivenje. Dakle, ispunjeni smo duhovnošću, koja je prisutna svugdje gdje postoji de-evolucija, a ne evolucija, gdje je razvoj.
Ali tada naučite prozreti kako pred nama stoji cijela osoba, kako stoji pred nama kao u polarnoj suprotnosti. Gdje god postoji izgradnja, u bilo kojem organu, mora postojati i razgradnja. I kada pogledamo bilo koji organ, jetru, pluća ili srce, on je u stalnom strujanju, u strujanju sastavljenom od izgradnje-razgradnje, izgradnje-razgradnje. Nije li slučaj da zapravo koristimo čudan jezik kada kažemo, naprimjer: ovdje teče Rajna. - Što je onda, Rajna? Kada kažemo: ovdje teče Rajna, obično ne mislimo: tu je korito rijeke 'Rajne', već mislimo na vodu koja teče kada gledamo. Međutim, to je u svakom trenutku drugačije. Rajna je tu već sto godina, postoji već tisuću godina. Ali što je tu u svakom trenutku? Time razumijemo ono što se u svakom trenutku u struji mijenja! Tako je sve, što je u nama, uključeno u struju promjena, u izgradnju i u razgradnju, a u razgradnji postaje nositelj duhovnog. I tako u svakom normalnom ljudskom životu postoji stanje ravnoteže između izgradnje i razgradnje, i u tome čovjek razvija pravu sposobnost za duhovno-duševno. Ali ovo stanje ravnoteže može biti poremećeno, može biti toliko poremećeno da se odgovarajuća struktura organa suprotstavlja nedostatku razgradnje, tako da njegov rast postane neobuzdan; ili obrnuto, organ može spriječiti normalnu razgradnju nedostatkom izgradnje, tada organ atrofira, suši se i iz fiziološkog prelazimo u patološko.
Samo oni koji razumiju što je to stanje ravnoteže, također mogu razumjeti kako je to stanje ravnoteže poremećeno hipertrofijom izgradnje ili razgradnje. Ali ako to prepoznamo, onda možemo baciti pogled na veliki svijet i u njemu pronaći ono što može pod određenim okolnostima imati učinak uravnoteženja na poremećenu izgradnju ili razgradnju. Naprimjer, ako imamo neki organ koji je poremećen jer u sebi ima previše razgradnje, pa onda gledamo nešto vani u prirodi, neku biljku, pogledom izoštrenim duhovno znanstvenim spoznajama, tada ćemo prepoznati u određenoj biljci: tu je izgradnja. Sada se pokazuje da uvijek u određenim vrstama biljaka imamo snage izgradnje, koje točno odgovaraju silama izgradnje ljudskih organa. Dakle, možemo pronaći, ako imamo ovaj opći pogled koji sam sada razvio: u čovjekovim bubrežnim organima postoje sile izgradnje. Pretpostavimo da su preslabe, svladane su silama razgradnje. Promatramo biljke i nalazimo u poljskoj preslici, u Equisetum arvense, strukturne sile koje točno odgovaraju strukturnim silama koje imamo u bubrežnom organu. Ako pripremimo pripravak od Equisetum arvense i dovedemo ga na mjesto gdje može pravilno djelovati, s procesom cirkulacije, s prehranom, na taj način jačamo snage izgradnje organa bubrega koje su oslabile. Tako za svaki organ. Nakon što smo došli do ovog znanja, tada kroz sile koje nalazimo vani u svijetu, imamo priliku sile izgradnje i razgradnje vratiti u ravnotežu, ako su izašle iz ravnoteže. Ako su negdje, primjerice u bubrezima, snage izgradnje prejake, a snage razgradnje preslabe, onda moramo pojačati razgradnju. U tom slučaju moramo posegnuti za nižim biljkama, poput paprati, koje jačaju sile razgradnje.
Na taj način možete ići dalje od jednostavnog eksperimentiranja kako biste vidjeli pomaže li neka tvar ili pripravak. Ljudski organizam gledamo s obzirom na ravnotežu samih organa; kroz prirodu se traže njene sile izgradnje i razgradnje, i sada se vještina liječenje napravi nečim što se razumije, gdje se ne koristi lijek samo zato jer je statistika utvrdila da je u toliko i toliko slučajeva koristan - umjesto toga, gledajući kroz ljude i prirodu, znamo točno kako u pojedinim slučajevima možemo prirodni proces u proizvodu prirode, pretvoriti u ljekoviti faktor, odnosno za ljudski organ u smislu sila izgradnje i razgradnje.
Ne kažem da medicina u posljednje vrijeme nije jako napredovala. Antropozofija također u potpunosti priznaje ovaj napredak u medicini. Ne radimo isključujući modernu medicinu, već naprotiv, uz njeno puno uvažavanje. Ali upravo kada ispitamo što se pojavilo na polju lijekova u moderno doba, otkrijemo da smo do toga došli polaganim eksperimentiranjem. Ono što je u potpunosti potvrđeno razumijevanjem ljudske prirode u onim područjima gdje je medicina već bila uspješna, u to antropozofija pruža transparentan uvid. Osim toga, daje cijeli niz novih lijekova koji su postali mogući kroz ovakvo razumijevanje prirode i čovjeka.
Ali ako naučite ljude promatrati duhovno na ovaj način - a još ću pokazati kako se umijeće iscjeljivanja može oploditi u pojedinim područjima stvarnim znanjem o duhu - tada naučite promatrati duhovni život uz materijalni život, dolazite do spajanja umijeća liječenja i znanja na vrlo racionalan način, ne na stari sanjarski način koji je tada svoj izraz našao u mitovima, već na egzaktan način. Učite liječiti iz prave umjetnosti koja izrasta iz umjetničkog pogleda na svijet. I time se vraćate na ono što je bilo dostupno u starim danima - ali ne na način kojem moramo težiti danas, sada kada iza sebe imamo veliku znanost - kroz neku vrstu snolikog znanja, što nas može dovesti do primjene sila prirode i duhovnih sila u odnosu na zdrave i bolesne ljude, u odnosu na zdrave u školi i pedagogiji, u odnosu na bolesne u liječenju. U davnim vremenima imamo mjesta misterija u kojima se njegovalo znanje koje je trebalo riješiti čovjekove religijske zagonetke i zadovoljiti čežnje njegove duše; ali pored ovih misterija imamo i mjesta iscjeljivanja. Danas s pravom smatramo djetinjastim ono što se tada njegovalo. Ali u tome je postojala zdrava jezgra, jezgra da se znanje o takozvanom normalnom svijetu mora nastaviti u znanje o abnormalnom svijetu. Jer nije li čudno da s jedne strane kažemo: čovjek se u svome zdravom stanju pojavljuje iz prirode - i da onda bolesne ljude moramo objasniti na temelju zakona prirode? Jer svaka se bolest može objasniti prirodnim zakonima. Proturječi li priroda sama sebi? Vidjet ćemo da ne proturječi kada se čovjek razboli. Ali znanje se mora nastaviti, od fizički normalnog prema patološkom. Tako znanje dobiva vrijednost u životu, da se uz kultiviranje onoga što je u životu normalno, treba baviti i onim što je bolesno.
Naravno, antropozofija tek počinje s tim stvarima, ali je na putu prema ciljevima koji se u nepristranom smislu mogu priznati kao legitimni. U Goetheanumu kod Dornacha u Švicarskoj, koji je nažalost izgorio, trebalo bi biti mjesto znanja - nadamo se da će uskoro biti obnovljen - mjesto znanja kroz koje bi se mogla ostvariti čovjekova čežnja da prozre izvore vlastitog života. Još jednom želim reći, došli smo do odluke da ovom Goetheanumu, doduše skromno, pripojimo sanatorij, ali ipak tako mora biti gdje postoji pravo znanje o čovjeku: u kliničko terapijskom institutu u Arlesheimu, koji je nastao zalaganjem gospođe dr. Wegman, nakon čega je slijedilo osnivanje sličnog instituta od strane dr. Zeylmans van Emichovena, u Haagu. To znači da je Dornach, osim mjesta znanja o duhovnom, ponovno i mjesto liječenja. I ako sve što je spoznaja duha, zahtijeva prije svega hrabrost, onda je i za liječenje prije svega potrebna hrabrost. I to je ono što živi u kliničko terapijskom institutu u Arlesheimu, koji je dio Goetheanuma: hrabrost za liječenje, kako bi se iskoristilo sve ono što proizlazi iz cijele osobe, u smislu mogućeg ovladavanja iscjeliteljskim moćima za dobrobit čovječanstva. Stoga, čak i na skroman način, takvo mjesto znanja, koje teži misteriju - ali u modernom smislu - gdje velika pitanja egzistencije treba njegovati uz prepoznavanje sitnih detalja života, mora uz sebe imati centar za iscjeljivanje, koji umijeće liječenja nastoji produbiti na duhovni način, pogotovo jer se ono što se događalo u Dornachu od prošlog Božića događalo na dublji način.
To je ono što već danas postoji kao pravi odnos između antropozofije i medicine, a ono što potom dolazi do izražaja u području medicine predanim radom moje kolegice gospođe dr. Wegman, koja se od početka i desetljećima postavlja u antropozofiji na način da se orijentacija prema umijeću liječenja može odvijati s određenom razinom prirodnosti.
U ovoj vanjskoj jukstapoziciji mjesta znanja i mjesta iscjeljivanja, postoji i vanjska slika kako interno antropozofsko znanje i praksa iscjeljivanja trebaju stajati jedno pored drugoga - iz takvog duha, gdje pogled na bolesno stanje čovjeka treba prerasti i u pogled na terapijsko, iscjeliteljsko, da se to dvoje ne raziđe, nego da se dijagnostički proces nastavi u proces ozdravljenja. Antropozofija nastoji osigurati da se pri postavljanju dijagnoze istovremeno promatra što se događa s ljudima kad su bolesni: to se događa u čovjeku, to se događa u procesu razgradnje, to se događa u procesu izgradnje. Tada se priroda prepoznaje, naprimjer, u procesima u kojima djeluju sile razgradnje; čovjek zna gdje su prisutne sile razgradnje i korištenjem njih u lijeku, sposoban je djelovati na takav način da se te sile razgradnje mogu suprotstaviti procesu izgradnje u čovjeku. I obrnuto. Na ovaj način u onome što se događa u ljudima možete prezreti bolesno stanje; ali dok se ima bolesno stanje, također se gleda u bit učinka lijeka.
Ono što se sada može reći iz ovog unutarnjeg razumijevanja zdravog i bolesnog čovjeka, na ovu vanjsku jukstapoziciju Goetheanuma i klinike koja bi oplodila moderno umijeće liječenja kroz duhovno znanstveno produbljivanje, bit će sadržaj sljedeća dva predavanja. Danas sam samo želio objasniti prirodu duhovne spoznaje, i istaknuti kako ta duhovna spoznaja rezultira unutarnjim prožimanjem čovjeka, čime se on približava prirodnim i duhovnim silama ne samo teoretski, nego na način da nauči i njima rukovati kako bi na temelju duhovnog znanja oblikovao život u njegovim zdravim i bolesnim stanjima. Život postaje sve složeniji i složeniji napretkom civilizacije. Danas mnoge duše već žude pronaći ono što je prikladno za ovaj sve složeniji život. Nadasve, antropozofija želi ublažiti te čežnje. I vidjet ćete da, usprkos mnogo toga što je destruktivno u današnjem životu, iskreno želi raditi zajedno u civilizaciji kako bi izgradili stvari, rasti i cvjetali - ali ne u jadnim frazama, nego u aktivnosti, u praktičnim životnim pitanjima, gdje god postoji znanje, želi znati na takav način da znanje može teći u život; i gdje god se nešto dogodi u životu, ona želi prepoznati da može pomoći.