.- II. Kantovo temeljno epistemološko pitanje
Kant se obično smatra utemeljiteljem epistemologije u modernom smislu riječi. Ovom gledištu bi se s pravom moglo prigovoriti, da povijest filozofije prije Kanta sadrži brojna istraživanja koja se mogu smatrati više od pukih klica takve znanosti. Volkelt također u svom temeljnom djelu o epistemologiji napominje, da je kritički tretman ove znanosti započeo već s Lockeom. Ali čak i kod ranijih filozofa, čak i u filozofiji Grka, mogu se naći rasprave kakve se trenutno vode u epistemologiji [Iskustvo i mišljenje. Kritički temelji epistemologije. Hamburg i Leipzig 1886, strana 20.]. No, sve probleme koji se ovdje razmatraju Kant je uzburkao u njihovim dubinama, a slijedeći ga, brojni mislioci su ih obradili na tako sveobuhvatan način, da se već raniji pokušaji rješenja mogu ponovno pronaći, ili kod samog Kanta ili kod njegovih epigona. Ako se, dakle, bavimo čisto činjeničnim, a ne povijesnim proučavanjem epistemologije, teško da ćemo previdjeti važnu pojavu ako samo, uzmemo u obzir vrijeme od pojave Kanta s Kritikom čistog uma. Ono što je ranije postignuto na ovom polju ponavlja se u tom razdoblju.
Kantovo temeljno epistemološko pitanje glasi: kako su sintetički sudovi a priori mogući? Ispitajmo ovo pitanje u smislu nedostatka preduvjeta! Kant postavlja ovo pitanje, jer vjeruje da bezuvjetno sigurno znanje možemo postići samo ako smo u stanju dokazati legitimnost sintetičkih sudova a priori. On kaže: "U rješenju gornje zadaće uključena je i mogućnost uporabe čistog razuma u utemeljenju i provedbi svih znanosti, koje sadrže teorijsko znanje a priori o objektima, s konceptima" [Kritika čistog uma, strana 61 i dalje, prema izdanju Kirchmanna, na koje se također pozivaju svi ostali brojevi stranica iz Kritike čistog uma.] i "Stajanje ili pad metafizike, a time i njezino postojanje, ovisi o rješenju ovog problema." [Prolegomena, § 5]
Je li ovo pitanje, kako ga Kant postavlja, bez pretpostavki? Nimalo, jer mogućnost apsolutno sigurnog sustava znanja čini ovisnim o činjenici da je izgrađen samo od sintetičkih sudova i od sudova koji su stečeni neovisno o iskustvu. Sintetičkim sudovima Kant naziva one sudove u kojima predikatni pojam subjektnom konceptu dodaje nešto što se nalazi posve izvan njega, "iako je s njime povezano" [Kritika čistog uma, strana 53.], dok u analitičkim sudovima predikat samo iznosi nešto što je (skriveno) već sadržano u subjektu. Ovo vjerojatno nije mjesto, kako bismo se pozabavili oštroumnim prigovorima Johannes Rehmkea [Svijet kao percepcija i koncept, strana 161.] protiv ove strukture sudova. Za našu sadašnju svrhu dovoljno je shvatiti da istinsko znanje možemo postići samo takvim prosudbama koje jednom konceptu dodaju drugi, čiji sadržaj, barem za nas, još nije bio prisutan u onom prvom. Ako ovu klasu sudova želimo nazvati sintetičkom kod Kanta, možemo barem priznati da se znanje u obliku suda može steći samo ako je veza predikata sa subjektom takva sintetička. No, situacija je drugačija s drugim dijelom pitanja, koji zahtijeva da ti sudovi budu apriorni, to jest neovisni o cjelokupnom iskustvu. Svakako je moguće (tu naravno mislimo na puku mogućnost mišljenja) da takvi sudovi uopće ne postoje. Za početak teorije znanja, mora se smatrati potpuno neodlučnim, možemo li do sudova doći drukčije nego kroz iskustvo, ili samo kroz njega. Uistinu, za nepristrano razmatranje, takva se neovisnost od samog početka čini nemogućom. Jer što god može postati predmet našeg znanja, mora nam u nekom trenutku doći kao izravno, individualno iskustvo, to jest postati iskustvo. Do matematičkih prosudbi također, ne možemo doći ni na koji drugi način nego iskusivši ih u određenim pojedinačnim slučajevima. Čak i ako netko, primjerice poput Otta Liebmanna (O analizi stvarnosti. Misli i činjenice.), pretpostavi da se one temelje na određenoj organizaciji naše svijesti, situacija nije drugačija. Tada se može reći: ova ili ona tvrdnja je nužno valjana, jer kad bi se njena istina ukinula, s njom bi bila ukinuta i svijest: ali njen sadržaj kao znanje možemo steći samo kad nam postane iskustvo, na potpuno isti način kao proces u vanjskoj prirodi. Čak i ako sadržaj takve propozicije sadrži elemente koji jamče njenu apsolutnu valjanost, ili čak ako je ta valjanost osigurana iz drugih razloga, ne mogu je se domoći ni na koji drugi način, osim da mi se predstavi kao iskustvo. To je jedna stvar.
Druga misao je da se na početku epistemoloških istraživanja ne može tvrditi da apsolutno valjano znanje ne može proizaći iz iskustva. Nedvojbeno je sasvim zamislivo da bi samo iskustvo imalo obilježje koje bi jamčilo izvjesnost spoznaja stečenih iz njega.
Stoga se Kantovo pitanje temelji na dvije pretpostavke: prvo, da moramo imati drugi način osim iskustva da bismo došli do znanja, i drugo, da svo empirijsko znanje može imati samo uvjetnu valjanost. Kant nije ni svjestan da te izjave treba ispitati, da se u njih može sumnjati. On ih jednostavno preuzima kao predrasude iz dogmatske filozofije i koristi ih kao osnovu za svoja kritička istraživanja. Dogmatska filozofija ih pretpostavlja kao valjane i jednostavno ih primjenjuje kako bi došla do spoznaje koja joj odgovara; Kant ih pretpostavlja kao valjane i samo se pita: pod kojim uvjetima mogu vrijediti? Ali kako: ako uopće ne vrijede? Onda Kantovoj doktrini nedostaje ikakvo utemeljenje. Sve što Kant iznosi u pet paragrafa koji prethode formuliranju njegova temeljnog pitanja, pokušaj je da dokaže da su matematički sudovi sintetički. [Pokušaj koji je, slučajno, osujećen Robovim prigovorima. Zimmermanova (O Kantovoj matematičkoj predrasudi i njezinim posljedicama), ako nije potpuno opovrgnuta, onda je barem ozbiljno dovedena u pitanje.] Ali dvije pretpostavke koje smo spomenuli ostaju znanstvene predrasude. U Uvodu II, Kritike čistog uma, kaže se: "Iskustvo nas uči da je nešto ovako ili onako, ali ne i da drugačije ne može biti", i, "Iskustvo nikada ne daje svoje sudove, istinite ili snažne, već samo pretpostavljenu i komparativnu općenitost (kroz indukciju)". U Prolegomeni, paragraf 1, nalazimo: "Prvo, što se tiče izvora metafizičkog znanja: njegovom je konceptu svojstveno da ne mogu biti empirijski. Njegovi principi (koji uključuju ne samo njegove temeljne principe nego i njegove osnovne koncepte) stoga se nikada ne smiju preuzimati iz iskustva, jer iskustvo ne bi trebalo biti fizičko, već metafizičko, to jest znanje koje je iznad iskustva". Konačno, Kant u Kritici čistog uma, kaže (strana 58.): "Prije svega, mora se primijetiti da su ispravni matematički iskazi uvijek apriorni sudovi, a ne empirijski, jer za sobom povlače nužnost koja se ne može izvesti iz iskustva. Ali ako netko to ne želi priznati, onda svoju izjavu ograničava na čistu matematiku, čiji koncept već implicira da ona ne sadrži empirijsko, već samo čisto apriorno znanje." Možemo otvoriti Kritiku čistog uma gdje god hoćemo, i otkrit ćemo da se sva istraživanja unutar nje provode pod pretpostavkom ovih dogmatskih postavki. Cohen [Kantova teorija iskustva, strana 90.] i Stadler [Načela čiste epistemologije u kantovskoj filozofiji, strana 76.] pokušavaju dokazati da je Kant pokazao apriornu prirodu matematičkih i čisto znanstvenih izjava. Sada, sve što se pokušava u kritici može se sažeti na sljedeći način: budući da su matematika i čista prirodna znanost apriorne znanosti, oblik svakog iskustva mora biti utemeljen na subjektu. Ostaje samo materijal osjećaja, koji je empirijski dan. Ovo je ugrađeno u sustav iskustva kroz oblike koji leže u umu. Formalne istine apriornih teorija, samo kao principi uređenja materijala osjećaja, imaju smisao i značenje, ali se ne protežu izvan njega. Ove formalne istine su, međutim, sintetički sudovi a priori, koji se, kao uvjeti sveg mogućeg iskustva, moraju protezati do samog iskustva. Kritika čistog uma, ne dokazuje prioritet matematike i čiste prirodne znanosti, već samo određuje njihovo područje valjanosti pod pretpostavkom da se njihove istine dobivaju neovisno o iskustvu. Doista, Kant nije toliko voljan pružiti dokaz ovog prioriteta, da jednostavno isključuje onaj dio matematike (vidi gore strana 29, red 26) u kojem bi se u nju, čak i po njegovom mišljenju, moglo sumnjati, i ograničava se samo na ono za što vjeruje da to može deducirati iz pukog koncepta. Johannes Volkelt također smatra da "Kant polazi od eksplicitne pretpostavke da zapravo postoji opće i nužno znanje". On dalje kaže: "Ova pretpostavka, koju Kant nikada nije eksplicitno ispitao, toliko je u suprotnosti s karakterom kritičke teorije znanja, da se čovjek mora ozbiljno zapitati može li se Kritika čistog uma, smatrati kritičkom teorijom znanja." Volkelt smatra da se na ovo pitanje može odgovoriti potvrdno s dobrim razlozima, ali da je "kritički stav Kantove teorije znanja ipak bitno poremećen tom dogmatskom pretpostavkom". [Iskustvo i mišljenje, strana 21.] Dovoljno, Volkelt također nalazi da Kritika čistog uma, nije teorija znanja bez pretpostavki.
S našima se u biti slažu i stavovi O. Liebmanna, Höldera, Windelbanda, Überwega, Ed. v. Hartmanna [Liebmann, Analiza, strana 211 i dalje, Hölder, Epistemologija, strana 14 i dalje, Windelband, Faze, strana 239, Überweg, Sustav logike, strana 380, Hartmann, Kritički temelj, strana 142-172.] i Kuna Fischera [Povijest moderne filozofije VB, strana 60. Što se tiče Kuna Fischera, Volkelt je u krivu kada kaže (Kantova teorija znanja, strana 198, bilješka) da "nije jasno iz izlaganja K. Fischera pretpostavlja li, po njegovu mišljenju, Kant samo psihološku činjeničnost općih i nužnih sudova, ili istodobno njihovu objektivnu valjanost i legitimnost". Jer u citiranom odlomku Fischer kaže da se glavna poteškoća Kritike čistog uma nalazi u činjenici da njezini "temelji ovise o određenim pretpostavkama", "koje se moraju priznati da bi se prihvatilo ono što slijedi". Za Fischera, ti su preduvjeti i činjenica da se "najprije utvrđuje činjenica znanja", a zatim se analizom pronalaze spoznajne sposobnosti "iz kojih se sama ta činjenica objašnjava".], s obzirom na činjenicu da Kant na vrh svojih rasprava stavlja apriornu valjanost čiste matematike i prirodne znanosti kao preduvjet.
Da doista imamo znanje koje je neovisno o svom iskustvu, te da ovo drugo daje samo uvide komparativne općenitosti, mogli bismo prihvatiti samo kao posljedicu drugih prosudbi. Ovim tvrdnjama nužno mora prethoditi istraživanje prirode iskustva i istraživanje prirode našeg znanja. Iz prvog bi mogla proizaći prva, a iz drugog druga od navedenih rečenica.
Sada bi se na naše prigovore kritici razuma moglo odgovoriti ovako. Moglo bi se reći da svaka teorija znanja mora najprije dovesti čitatelja do mjesta gdje se može pronaći polazište bez pretpostavki. Jer bilo koje znanje koje posjedujemo u bilo kojem trenutku našeg života, udaljilo se daleko od ove početne točke, i prvo moramo umjetno biti dovedeni natrag do nje. Zapravo, takvo čisto didaktičko shvaćanje početka njegove znanosti, nužno je za svakog epistemologa. U svakom slučaju, mora se ograničiti na pokazivanje u kojoj je mjeri dotični početak znanja doista takav, moralo bi se nastaviti s čisto očiglednim analitičkim izjavama i ne iznositi nikakve stvarne sadržajne tvrdnje koje utječu na sadržaj sljedećih rasprava, kao što je slučaj kod Kanta. Također je odgovornost epistemologa da pokaže, da je početak koji pretpostavlja stvarno bez preduvjeta. Ali sve to nema nikakve veze s prirodom samog početka, stoji potpuno izvan njega, ne govori ništa o njemu. Čak i na početku nastave matematike, moram nastojati uvjeriti učenika u aksiomatski karakter određenih istina. Ali nitko neće tvrditi da je sadržaj aksioma ovisan o ovim prethodnim razmatranjima. [U kojoj mjeri nastavljamo na potpuno isti način s našim vlastitim epistemološkim razmatranjima, pokazujemo u poglavlju IV: Polazišta epistemologije] Na potpuno isti način, epistemolog bi u svojim uvodnim napomenama morao pokazati način na koji se može doći do početka bez pretpostavki; ali njegov stvarni sadržaj mora biti neovisan o tim razmatranjima. No, netko tko, poput Kanta, na početku iznosi tvrdnje vrlo specifičnog, dogmatskog karaktera, daleko je od takvog uvoda u teoriju znanja.