.- III. Teorija znanja po Kantu
Svi kasniji epistemolozi bili su, više ili manje, pod utjecajem Kantovog pogrešnog propitivanja. Kant vjeruje, da su svi predmeti koji nad daju naše predodžbe, rezultat njihova apriorizma. Od tada je to postalo načelo i polazište gotovo svih epistemoloških sustava. Ono što nam je u početku i odmah sigurno, jedino je pretpostavka da imamo znanje o svojim predodžbama; to je postalo gotovo općeprihvaćeno uvjerenje među filozofima. Još 1792 G. E. Schulze je u svom 'Anesidemusu' ustvrdio da su sva naša znanja puke predodžbe i da nikada ne možemo ići dalje od svojih predodžbi. Schopenhauer zastupa ovo gledište svojim vlastitim filozofskim patosom. Da je trajni dobitak filozofije stav da je svijet 'moja predodžba', Ed. v. Hartmann smatra tu rečenicu toliko nepovredivom da u svom djelu 'Kritički temelji transcendentalnog realizma' pretpostavlja samo čitatelje koji su se kritički otrgnuli od naivnog poistovjećivanja svoje percepcijske slike sa stvari po sebi, i došli do spoznaje da je ono što je dano kroz čin predodžbe, u obliku subjektivno-idealnog sadržaja svijesti, predmet kontemplacije i stvar koja postoji po sebi i za sebe, neovisno o činu predodžbe i obliku svijesti, to jest koji su prožeti uvjerenjem da su ukupnost onoga što nam je neposredno dano predodžbe. [Kritički temelji, predgovor strana 10.] U svojoj posljednjoj epistemološkoj publikaciji, međutim, Hartmann također pokušava opravdati svoje stajalište. Naše daljnje primjedbe pokazat će kako nepristrana teorija znanja mora pristupiti takvom opravdavanju. Otto Liebmann tvrdi da je sveto vrhovno načelo sve epistemologije: "Svijest ne može preskočiti samu sebe". [O analizi, strana 28 i dalje] Sud da je prva, najneposrednija istina da se "sve naše znanje proteže u početku samo na naše predodžbe", Volkelt je nazvao pozitivističkim principom znanja, a 'izrazito kritičkom' smatra samo onu teoriju znanja koja to "načelo stavlja u prvi plan kao jedino što se utvrđuje na početku filozofiranja i zatim se dosljedno promišlja". [Kantova teorija znanja, § 1.] Drugi filozofi stavljaju druge tvrdnje u prvi plan svoje epistemologije, naprimjer, da se pravi problem epistemologije sastoji u pitanju odnosa između mišljenja i bitka, i mogućnosti posredovanja između to dvoje, ili u sljedećem: kako bitak postaje svjestan (Rehmke) i tako dalje. Kirchmann polazi od dva epistemološka aksioma: 'Opaženo jest' i 'kontradikcije nema'. [Dorner, Ljudska spoznaja] Prema E. L. Fischeru, spoznaja se sastoji u spoznaji nečeg činjeničnog, stvarnog, [Doktrina znanja.] i on tu dogmu ostavlja neispitanom, baš kao i Göring, koji tvrdi nešto slično: "Znati uvijek znači znati nešto što postoji, to je činjenica koju ni skepticizam ni kantovska kritika ne mogu poreći". [Osnovna pitanja, strana 385] U posljednja dva slučaja jednostavno se odlučuje: to je znati, bez pitanja s kojim pravom se to može dogoditi.
Čak i ako su te različite tvrdnje bile točne, ili dovele do točnih postavljanja problema, o njima se nikako ne bi moglo raspravljati na početku teorije znanja. Jer svi su oni, kao vrlo specifični uvidi, već unutar područja znanja. Kad kažem: moje se znanje u početku proteže samo na moje predodžbe, to je ipak vrlo specifičan kognitivni sud. Ovom rečenicom svijetu koji mi je dan dodajem predikat, naime postojanje u obliku predodžbe. Ali kako da znam, prije svega znanja, da su stvari koje su mi date predodžbe?
U ispravnost tvrdnje da se ovaj prijedlog ne može staviti u prvi plan epistemologije, najbolje ćemo se uvjeriti ako slijedimo put kojim ljudski um mora proći da bi do njega došao. Rečenica je postala gotovo dio cjelokupne moderne znanstvene svijesti. Razmatranja koja su dovela do ovoga mogu se naći sustavno kompilirana na prilično cjelovit način u prvom pasusu Ed. V. Hartmannova eseja: 'Temeljni problem epistemologije'. Ono što je u njemu rečeno može stoga poslužiti kao neka vrsta smjernice, ako se krene raspravljati o svim razlozima koji mogu dovesti do te pretpostavke.
Ti razlozi su fizikalni, psihofizički, fiziološki i zapravo filozofski.
Fizičar dolazi do ovog zaključka promatrajući pojave koje se događaju u našem okruženju, primjerice kada opažamo zvuk, fizičar dolazi do zaključka da u tim pojavama nema ničega što ima najmanju sličnost s onim što izravno percipiramo kao zvuk. Vani, u prostoru oko nas, mogu se naći samo uzdužne vibracije tijela i zraka. Iz toga se zaključuje da je ono što u običnom životu nazivamo zvukom ili tonom, samo subjektivna reakcija našeg organizma na to valno kretanje. Isto tako, otkriva se da su svjetlo i boja ili toplina nešto čisto subjektivno. Pojave disperzije boja, refrakcije, interferencije i polarizacije, uče nas da gore spomenute kvalitete osjeta u vanjskom prostoru odgovaraju određenim poprečnim vibracijama, koje se osjećamo prisiljenima pripisati dijelom tijelima, a dijelom neizmjerno finom, elastičnom fluidu, eteru. Nadalje, fizičar je prisiljen, zbog određenih pojava u fizičkom svijetu, napustiti uvjerenje o kontinuitetu objekata u prostoru, i pratiti ih unatrag do sustava najmanjih dijelova (molekula, atoma) čije su veličine nemjerljivo male u odnosu na njihove udaljenosti. Iz toga se zaključuje da se svako djelovanje tijela, jedno na drugo, odvija kroz prazan prostor, te je stoga pravi actio in distans. Fizika smatra opravdanom pretpostavku da se djelovanje tijela na naše osjetilo dodira i topline ne događa izravnim dodirom, jer uvijek mora postojati određeni, iako mali, razmak između dijela kože koji tijelo dodiruje i samog tijela. To znači da ono što doživljavamo kao tvrdoću ili toplinu tijela, naprimjer, da su samo reakcije naših taktilnih i toplinskih nervnih završetaka na molekularne sile tijela koje djeluju kroz prazan prostor.
Kako bi se nadopunila ova razmatranja fizičara, dodana su ona psihofizičara, koja nalaze svoj izraz u doktrini specifičnih osjetilnih energija. J. Müller je pokazao da se na svako osjetilo može utjecati samo na njemu svojstven način, određen njegovom organizacijom, i da ono uvijek reagira na isti način, kakav god se vanjski dojam ostavio na njega. Kod podražaja vidnog živca opažamo svjetlost, bez obzira radi li se o pritisku, električnoj struji ili svjetlosti koja djeluje na živac. S druge strane, isti vanjski procesi proizvode vrlo različite osjete, ovisno o tome jesu li percipirani ovim ili onim osjetilom. Iz toga se zaključuje da u vanjskom svijetu postoji samo jedna vrsta procesa, a to su kretanja, a da je raznolikost svijeta koji opažamo, u biti reakcija naših osjetila na te procese. Prema tom gledištu, vanjski svijet ne percipiramo kao takav, već samo subjektivne osjete koje on u nama izaziva.
Uz razmatranja fizike, postoje i ona fiziološka. Prva prate pojave koje se događaju izvan našeg organizma, a koje odgovaraju percepcijama; ona nastoje istražiti procese u ljudskom tijelu koji se odvijaju dok se u nama pokreće određena osjetilna kvaliteta. Fiziologija uči da je epiderma potpuno neosjetljiva na podražaje iz vanjskog svijeta. Pa ako naprimjer, ako na krajnje organe naših taktilnih živaca na periferiji tijela, trebaju utjecati utjecaji vanjskog svijeta, proces vibracija koji se nalazi izvan našeg tijela, prvo se mora proširiti kroz epidermu. U slučaju osjetila sluha i vida, vanjski proces kretanja također je modificiran nizom organa u osjetilnim organima prije nego što dođe do živca. Ovo djelovanje krajnjih organa sada se mora provesti kroz živac do središnjeg organa, i samo tu osjet mogu proizvesti čisto mehanički procesi u mozgu. Jasno je da kroz ove transformacije kojima se podražaj podvrgava dok prolazi kroz organe, da je toliko potpuno preobražen, da svaki trag sličnosti između prvog utjecaja na osjetila i osjeta koji se konačno pojavljuje u svijesti, mora biti izbrisan. Hartmann rezultat ovog razmatranja izražava sljedećim riječima: "Ovaj sadržaj svijesti izvorno se sastoji od osjeta kojima duša refleksno reagira na stanja gibanja svog najvišeg moždanog centra, ali koja nemaju ni najmanje sličnosti s molekularnim stanjima gibanja kroz koja nastaju." [Sustav, strana 257.]
Svatko tko promisli ovu liniju misli do kraja, mora priznati da, ako je točna, ni najmanji ostatak onoga što se može nazvati vanjskim postojanjem, ne bi bio sadržan u sadržaju naše svijesti. Fizikalnim i fiziološkim prigovorima protiv takozvanog 'naivnog realizma', Hartmann dodaje i neke koje naziva filozofskima u pravom smislu te riječi. Kada logično ispitamo prva dva prigovora, uočavamo da do naznačenog rezultata možemo doći samo ako pođemo od egzistencije i povezanosti vanjskih stvari kako ih pretpostavlja obična naivna svijest, a zatim istražimo kako taj vanjski svijet može doći u našu svijest s obzirom na našu organizaciju. Vidjeli smo, da se gubi svaki trag takvog vanjskog svijeta na putu od osjetilnog dojma, do ulaska u svijest, a u potonjoj ne ostaje ništa osim naših predodžbi. Stoga moramo pretpostaviti, da sliku vanjskog svijeta koju stvarno imamo, konstruira duša na temelju osjetilnog materijala. Najprije se iz osjetila vida i dodira gradi prostorna slika svijeta, u koju se zatim ubacuju osjeti ostalih osjetila. Kada smo prisiljeni razmišljati o određenom kompleksu osjeta kao cjelini, dolazimo do pojma supstance, koju smatramo nositeljem tih osjeta. Ako primijetimo da osjetilne kvalitete u nekoj tvari nestaju a druge se dalje pojavljuju, to pripisujemo promjeni u pojavnom svijetu reguliranom zakonom kauzalnosti. Prema tom gledištu, naš cjelokupni pogled na svijet sastavljen je od subjektivnog osjetilnog sadržaja, koji je organiziran našom vlastitom duševnom aktivnošću. Hartmann kaže: "Ono što subjekt percipira uvijek su samo modifikacije njegovih vlastitih psihičkih stanja i ništa drugo". [Temeljni problem, strana 37.]
Zapitajmo se sada: kako dolazimo do takvog uvjerenja? Okosnica razmišljanja je sljedeća: ako vanjski svijet postoji, mi ga ne percipiramo takvim, već ga svojom organizacijom pretvaramo u svijet predodžbe. Ovdje imamo posla s premisom koja se, ako je se dosljedno slijedi, poništava. Ali je li ovo rezoniranje prikladno za opravdanje bilo kojeg vjerovanja? Imamo li opravdanje smatrati, dani nam pogled na svijet, subjektivnim sadržajem predodžbi, jer pretpostavka naivne svijesti, rigorozno promišljena, vodi do tog pogleda? Naš cilj je dokazati da je ova pretpostavka nevaljana. Tada bi trebalo biti moguće da se izjava pokaže lažnom, a rezultat do kojeg dolazi točan. Uostalom, to se negdje može dogoditi; ali rezultat se tada nikada ne može smatrati dokazanim iz te tvrdnje.
Pogled na svijet, koji prihvaća stvarnost slike svijeta koja nam je neposredno dana, kao nešto što je nedvojbeno i samorazumljivo, obično se naziva naivnim realizmom. Međutim, suprotnost, koja ovaj pogled na svijet smatra samo sadržajem naše svijesti, jest transcendentalni idealizam. Stoga sljedećim riječima možemo sažeti rezultat prethodnih razmatranja: transcendentalni idealizam dokazuje svoju ispravnost operirajući sredstvima naivnog realizma, koji nastoji pobiti.
On ima pravo, ako je naivni realizam lažan; ali lažnost se dokazuje lažnim gledanjem. Svatko tko to shvati, nema drugog izbora nego napustiti put koji je ovdje prošao kako bi došao do pogleda na svijet, i krenuti drugim putem. Ali trebamo li to raditi, iz sreće, slučajno, dok slučajno ne naiđemo na pravog? Ed. v. Hartmann je, međutim, toga mišljenja kada smatra da je dokazao valjanost epistemološkog stajališta rekavši da ono objašnjava fenomene svijeta, dok drugi to ne čine. Prema ovom misliocu, pojedinačni svjetonazori ulaze u svojevrsnu borbu za opstanak, a onaj koji se u toj borbi najbolje pokaže, biva na kraju prihvaćen kao pobjednik. Ali takav nam se postupak čini nedopustivim, jer bi moglo postojati nekoliko hipoteza koje jednako zadovoljavajuće vode do objašnjenja pojava svijeta. Stoga se radije držimo gornjeg rezoniranja kako bismo opovrgli naivni realizam i vidjeli gdje leži njegova stvarna mana. Naivni realizam je pogled od kojeg svi ljudi polaze. Već zbog toga preporučljivo je s njim započeti korekciju. Jednom kada shvatimo zašto mora biti manjkav, bit ćemo odvedeni na pravi put, s puno većom sigurnošću, nego ako ga jednostavno pokušamo slijediti nasumce. Gore navedeni subjektivizam, temelji se na promišljenoj obradi određenih činjenica. Stoga pretpostavlja da se, sa stvarne početne točke, ispravna uvjerenja mogu dobiti logičkim razmišljanjem (logičkom kombinacijom određenih zapažanja). Međutim, pravo na takvu primjenu našeg mišljenja, s ove točke gledišta nije provjereno. I u tome leži njegova slabost. Dok se naivni realizam temelji na neprovjerenoj pretpostavci, da sadržaj iskustva koje opažamo ima objektivnu stvarnost, karakterizirano stajalište temelji se na jednako neprovjerenom uvjerenju da se primjenom mišljenja može doći do znanstveno opravdanih uvjerenja. Za razliku od naivnog realizma, ovo se stajalište može nazvati naivnim racionalizmom. Kako bismo opravdali ovu terminologiju, htjeli bismo dati kratku napomenu o konceptu 'naivno'. A. Doring pokušava preciznije definirati taj koncept u svom eseju: 'O konceptu naivnog realizma'. [Filozofski mjesečnik, svezak XXVI, 5.390, Heidelberg 1890.] O tome kaže: "Koncept naivnost opisuje, takoreći, nultu točku na ljestvici promišljanja o vlastitom ponašanju. Sadržajno gledano, naivnost svakako može pogoditi u metu, jer je bez promišljanja, a samim tim i bez kritike ili nekritična, ali ta nepromišljenost i nekritičnost samo isključuje objektivnu sigurnost onoga što je ispravno; uključuje mogućnost i opasnost od greške, ali nikako ne i nužnost iste. Postoji naivnost osjećanja i volje, kao i predodžbi i mišljenja, u najširem smislu potonje riječi, i nadalje naivnost izražavanja tih unutarnjih stanja za razliku od njihova potiskivanja ili modificiranja do kojih dolazi razmatranjem i promišljanjem. Na naivnost, barem svjesno, ne utječe ono što je tradicionalno, naučeno ili propisano; ona je u svim oblastima ono što izražava korijen riječi nativus: nesvjesno, impulzivno, instinktivno, demonsko." Na temelju ovih rečenica htjeli bismo malo preciznije definirati pojam naivnosti. U svim aktivnostima koje vršimo, dvije stvari dolaze u obzir: sama djelatnost i poznavanje njezinih zakonitosti. Možemo biti potpuno zaokupljeni prvom, a da ne pitamo za ovo drugo. Umjetnik koji zakone svog stvaranja ne poznaje u promišljenom obliku, već ih prakticira prema osjećaju, unutar je toga. Nazivamo ga naivnim. Ali postoji neka vrsta samopromatranja, koja dovodi u pitanje zakonitost vlastitih postupaka i koja upravo opisanu naivnost mijenja za svijest da točno zna značaj i opravdanost onoga što čini. To želimo nazvati kritičkim. Vjerujemo da je to najbolje dočaralo značenje ovog koncepta, koji je u filozofiji s više ili manje jasnom sviješću uspostavljen još od Kanta. Kritička razboritost je dakle suprotna naivnosti. Ponašanje nazivamo kritičkim, koje preuzima kontrolu nad zakonima vlastite aktivnosti, i time je naučilo o njihovoj sigurnosti i ograničenjima. Ali epistemologija može biti samo kritička znanost. Njen objekt je eminentno subjektivno ljudsko djelovanje: spoznaja, a ono što želi pokazati je zakonitost spoznaje. Svaka naivnost stoga mora biti isključena iz ove znanosti. Njena snaga mora ležati upravo u činjenici da postiže ono, što se mnogi praktični umovi hvale da nikad nisu učinili, naime, 'razmišljali o mišljenju'.