.- IV. Polazište epistemologije
Prema svemu što smo vidjeli, na početku epistemoloških istraživanja, moramo odbaciti ono što već pripada području znanja. Znanje je nešto što donosi čovjek, nešto što nastaje njegovom aktivnošću. Ako se teorija znanja želi proširiti na čitavo polje znanja na istinski prosvjetljujući način, tada kao polazište mora uzeti nešto što je ostalo potpuno nedirnuto ovom djelatnošću, iz koje sama djelatnost dobiva svoj poticaj. Ono s čim treba započeti nalazi se izvan znanja; samo po sebi ne može biti znanje. Već to moramo tražiti neposredno prije spoznaje, tako da je sljedeći korak koji čovjek poduzima od ove točke već spoznajna aktivnost. Sada, način na koji se ovo apsolutno prvo treba odrediti, mora biti takav da u njega ne ulazi ništa što već dolazi iz znanja.
Ali takav početak može se učiniti samo s neposredno datom slikom svijeta, to jest slikom svijeta, koja je čovjeku dostupna prije nego ju je na bilo koji način podvrgao procesu spoznaje, odnosno prije nego što se o njoj i najmanje izjasnio, prije nego što se s njome i najmanje misaono odredio. Ono što prolazi pred nama i pored čega mi prolazimo, taj nesuvisla slika svijeta, a opet nerazdvojena na pojedinačne detalje [Odvajanje pojedinosti iz potpuno nediferenciranog pogleda na svijet već je čin misaone aktivnosti.], u kojoj ništa nije razlučeno jedno od drugoga, ništa nije povezano jedno s drugim, ništa ne izgleda kao da je određeno drugim: to je neposredno dano. Na ovoj razini postojanja - ako smijem upotrijebiti ovaj izraz - nijedan objekt, nijedan događaj nije važniji, nije značajniji od drugog. Rudimentarni organ životinje, koji je možda bez značaja za razvoj i život životinje, tek u kasnijoj fazi postojanja već osvijetljenoj znanjem, ima jednako pravo na pozornost kao i najplemenitiji, najnužniji dio organizma. Prije svake spoznajne aktivnosti, ništa se u slici svijeta ne predstavlja kao supstanca, ništa kao slučajnost, ništa kao uzrok ili posljedica; suprotnosti materije i duha, tijela i duše, još nisu stvorene. Ali također moramo držati svaki drugi predikat podalje od pogleda na svijet koji se održava na ovoj razini. Ne može se shvatiti ni kao stvarnost ni kao pojava, ni kao subjektivno ni kao objektivno, ni kao slučajno ni kao nužno; na ovoj razini ne može se odlučiti je li to 'stvar po sebi' ili puka predodžba. Već smo vidjeli da se spoznaje fizike i fiziologije, koje dovode do podvođenja onog danog, pod jednu od navedenih kategorija, ne smiju stavljati u prvi plan epistemologije.
Kad bi se biće s potpuno razvijenom ljudskom inteligencijom iznenada stvorilo ni iz čega i suočilo sa svijetom, prvi dojam koji bi svijet ostavio na njegova osjetila i njegovo mišljenje, bio bi nešto poput onoga što nazivamo neposredno danom slikom svijeta. Međutim, ni u jednom trenutku u čovjekovom životu on zapravo ne postoji u ovom obliku; u njegovom razvoju nigdje nema granice između čistog, pasivnog okretanja onom neposredno datom, i misaonom prepoznavanju toga. Tako kaže, naprimjer, Ed. v. Hartmann: "Ne pitamo se kakav je sadržaj svijesti djeteta koje se budi do svijesti ili životinje na najnižoj razini živih bića, jer čovjek koji filozofira o tome nema iskustva, a zaključci kojima pokušava rekonstruirati taj sadržaj svijesti primitivnih biogenetskih ili ontogenetskih razina, uvijek moraju biti utemeljeni na njegovom osobnom iskustvu. Moramo stoga najprije utvrditi koji je to sadržaj svijesti, koji onaj koji filozofira nalazi na početku filozofskog promišljanja". [Osnovni problem, strana 1] Međutim, mora se prigovoriti da slika svijeta koju imamo na početku filozofske refleksije već sadrži predikate koji su samo posredovani znanjem. Njih se ne smije prihvatiti nekritički, već ih treba pažljivo izdvojiti iz slike svijeta, kako bi ona izgledala potpuno čista od svega što je dodano spoznajnim procesom. Granica između onoga što je dano i onoga što se zna, nikada se neće poklopiti ni s jednim trenutkom ljudskog razvoja, već se mora povući umjetno. Ali to se može dogoditi u bilo kojem stupnju razvoja, samo ako ispravno povučemo granicu između onoga što nam dolazi bez ikakve misaone determinacije, prije nego što to prepoznamo i onoga što se prvo od toga napravi kroz potonje.
Sada nas se može optužiti da smo već nakupili cijeli niz misaonih određenja kako bismo izdvojili tu navodno neposrednu sliku svijeta koju su ljudska bića dovršila kognitivnom obradom. Ali protiv toga se mora reći sljedeće: misli koje smo iznijeli na bi smjere karakterizirati tu sliku svijeta, ne bi smjele ukazivati na bilo koje njegovo svojstvo, ne bi smjele govoriti o njemu uopće ništa, nego bi samo naše promatranje trebale voditi na način da ga dovedu do one granice gdje se znanje nalazi na početku. Stoga ne može biti govora o istinitosti ili pogrešci, ispravnosti ili netočnosti onih iskaza koji, po našem mišljenju, prethode trenutku u kojem stojimo na početku teorije znanja. Njihova jedina zadaća je svrsishodno dovesti do ovog početka. Nitko tko se namjerava baviti epistemološkim problemima, nije u isto vrijeme suočen s onim što se s pravom naziva početkom znanja, nego on već ima, do određenog stupnja, razvijeno znanje. Ukloniti iz njega sve što je stečeno radom spoznaje i odrediti početak koji leži pred njim, može se učiniti samo kroz konceptualna razmatranja. Ali koncepti nemaju kognitivnu vrijednost na ovoj razini; imaju čisto negativnu zadaću uklanjanja iz vidnog polja svega što pripada znanju, i odvođenja do mjesta gdje ono tek počinje. Ova razmatranja su putokazi tog početka, kojima se čin spoznaje približava, ali mu još ne pripada. U svemu što epistemolog mora iznijeti prije nego odredi početak, postoji dakle samo svrhovitost ili nesvrhovitost, a ne istina ili pogreška. Ali čak i u samom ovom polazištu, isključena je svaka pogreška, jer potonja može započeti samo sa znanjem, i stoga pred njim ne može lagati.
Posljednju rečenicu ne može tvrditi ni jedna druga teorija, osim teorije znanja koja proizlazi iz naših razmatranja. Tamo gdje je polazište objekt (ili subjekt) s misaonim određenjem, pogreška je moguća već na početku, naime odmah pri tom određenju. Legitimnost istih ovisi o zakonima na kojima se temelji čin spoznaje. Međutim, to se može otkriti tek tijekom epistemoloških istraživanja. Samo ako se kaže: iz ove slike svijeta isključujem sva misaona određenja stečena znanjem i držim se samo svega onoga što uđe u horizont mog promatranja bez moje intervencije, tada je svaka pogreška isključena. Tamo gdje se u osnovi suzdržavam od bilo kakve izjave, ne smijem pogriješiti.
U onoj mjeri u kojoj se greška razmatra epistemološki, ona može ležati samo unutar čina spoznaje. Iluzija nije greška. Ako se Mjesec čini većim u točki svog izlaska nego u zenitu, nemamo posla s pogreškom, već s činjenicom dobro utemeljenom u zakonima prirode. Pogreška u znanju nastala bi samo ako bismo, spajajući dane percepcije mišljenjem, krivo protumačili 'veće' i 'manje'. Ali ovo tumačenje leži unutar čina spoznaje.
Ako netko doista želi razumjeti znanje u njegovoj cjelini, onda ga nedvojbeno mora najprije dokučiti gdje se nalazi na svom početku, gdje počinje. Također je jasno da ono što leži prije ovog početka ne može biti uključeno u objašnjenje znanja, već se mora pretpostaviti. Proniknuti u bit onoga što se ovdje pretpostavlja, zadaća je znanstvene spoznaje u njenim pojedinim granama. Ovdje, međutim, ne želimo doći do posebnih spoznaja o ovome ili onome, nego ispitati samu spoznaju. Tek kada smo shvatili čin spoznaje, možemo formirati sud o značenju iskaza o sadržaju svijeta koji se daju u spoznaji.
Stoga se suzdržavamo od donošenja bilo kakve odluke o onom neposredno danom, sve dok ne znamo kakav je odnos takve odluke prema određenoj stvari. Čak i konceptom 'neposredno danog' ne govorimo ništa o onome što je prije spoznaje. Njegova jedina svrha je ukazati na istu stvar, usmjeriti našu pozornost na nju. Konceptualni oblik je ovdje, na početku teorije znanja, samo prvi odnos u koji se spoznaja postavlja prema sadržaju svijeta. Ova oznaka čak predviđa slučaj da je cjelokupni sadržaj svijeta samo predivo našeg vlastitog Ja, te bi stoga isključivi subjektivizam bio opravdan; jer ne može biti govora o tome da je ta činjenica datost. Ona bi mogla biti samo rezultat kognitivnog razmatranja, to jest mogla bi se pokazati ispravnom samo kroz epistemologiju, ali ne i kao njezin preduvjet.
Ovaj neposredno dani sadržaj svijeta uključuje sve što se može pojaviti u horizontu naših iskustava u najširem smislu: osjete, percepcije, poglede, osjećaje, čine volje, snove i fantazije, koncepte i ideje.
Na ovoj razini iluzije i halucinacije također imaju ravnopravan status sa sadržajima iz drugih dijelova sadržaja svijeta. Jer samo nas kognitivno promatranje može naučiti u kakvom su odnosu s drugim percepcijama.
Ako teorija znanja polazi od pretpostavke da je sve navedeno sadržaj naše svijesti, onda se odmah postavlja pitanje, kako od svijesti doći do spoznaje bitka, gdje je odskočna daska koja na vodi od subjektivnog do transsubjektivnog? Za nas je situacija sasvim drugačija. Za nas su svijest kao i 'Ja'-predodžba, u početku samo dijelovi neposredno datog, a kakav odnos prvo ima prema drugom, samo je rezultat spoznaje. Spoznaju ne želimo odrediti iz perspektive svijesti, nego obrnuto: iz perspektive spoznaje želimo odrediti svijest i odnos subjektivnosti i objektivnosti. Budući da dano u početku ostavljamo bez ikakvih predikata, moramo se zapitati: kako uopće doći do njene definicije, kako je moguće, negdje započeti spoznavati? Kako možemo definirati jedan dio slike svijeta, naprimjer, kao percepciju, drugi kao koncept, jedan kao bitan, drugi kao pojavu, prvi kao uzrok, drugi kao posljedicu, kako se možemo odvojiti od predmeta i vidjeti sebe kao 'Ja' za razliku od 'ne-Ja'?
Moramo pronaći most od zadane slike svijeta, do onoga što razvijamo svojom spoznajom. Međutim, nailazimo na sljedeću poteškoću. Sve dok samo pasivno gledamo u ono što nam je dano, ne možemo pronaći početnu točku s koje bismo mogli graditi dalje kako bismo nastavili svoje razumijevanje. Morali bismo pronaći, negdje na danom mjestu gdje možemo intervenirati, gdje postoji nešto homogeno spoznaji. Kad bi sve doista bilo samo dano, onda bi se radilo o jednostavnom zagledanju u vanjski svijet i posve jednakom zagledanju u svijet naše osobnosti. Tada bismo u najboljem slučaju stvari mogli opisati kao vanjske, ali ih nikad ne bismo razumjeli. Naši bi koncepti imali samo vanjski odnos s onim na što se odnose, a ne unutarnji. Za istinsko znanje, sve ovisi o našem pronalaženju, negdje u danom području, gdje naša kognitivna aktivnost, ne samo da pretpostavlja nešto dano, već aktivno stoji usred onoga što je dano. Drugim riječima: upravo striktnim pridržavanjem onoga što je tek dano, mora se pokazati da nije sve tako dano. Naš zahtjev mogao bi biti takav, da se svojim strogim poštivanjem djelomično poništava. Postavili smo ga tako, da ne postavljamo samovoljno nikakav početak teorije znanja, već ga zapravo tražimo. Sve može postati dano u našem smislu, čak i ono što nije dano svojom najdubljom prirodom. Tada nam se čini samo kao formalna datost, ali nakon detaljnijeg pregleda otkriva se kao ono što stvarno jest.
Sva poteškoća u konceptu znanja leži u činjenici da sadržaj svijeta ne proizvodimo sami od sebe. Kad bismo to radili, ne bi uopće bilo znanje. Pitanje za mene može nastati samo iz stvari, ako mi je 'dana'. Ono što sam proizvedem, tome dajem njegova određenja; tako da ne trebam pitati o njihovoj legitimnosti.
To je druga točka naše epistemologije. Sastoji se od postulata: mora postojati nešto u području datosti, gdje naša djelatnost ne lebdi u praznom, gdje sadržaj samog svijeta ulazi u tu djelatnost.
Ako smo početak teorije znanja, definirali na način da smo ga u cijelosti stavili ispred spoznajne aktivnosti, kako ne bi zamaglili samu spoznajnu aktivnost bilo kakvim predrasudama unutar nje, sada definiramo i prvi korak koji poduzimamo u svom razvijanju na način da ne može biti govora o pogrešci ili netočnosti. Jer mi ni o čemu ne sudimo, već samo ukazujemo na zahtjev koji mora biti ispunjen ako do spoznaje uopće treba doći. Sve ovisi o tome da li smo svjesni sljedećeg, s potpunom kritičkom razboritošću: samu karakteristiku postavljamo kao postulat, koja mora imati onaj dio sadržaja svijeta s kojim možemo započeti svoju spoznajnu djelatnost.
Ali bilo što drugo, također je sasvim nemoguće. Sadržaj svijeta kao danog potpuno je neodređen. Nijedan dio ne može sam po sebi dati poticaj da se počne stvarati red u ovom kaosu. Dakle, kognitivna aktivnost mora dati moćnu izjavu i reći: ovaj dio mora biti ovakav ili onakav. Takva presuda ni na koji način ne utječe na kvalitetu onoga što se daje. Time se u znanost ne unosi nikakva proizvoljna tvrdnja. Ne tvrdi se baš ništa, nego samo kaže: ako se želi objasniti spoznaja kao moguća, onda treba tražiti područje kao što je gore opisano. Ako takvo postoji, onda postoji objašnjenje spoznaje, inače ne. Dok smo teoriju znanja započeli s 'datim' općenito, sada ograničavamo zahtjev na razmatranje određene točke. Sada želimo pobliže pogledati naše zahtjeve. Gdje u slici svijeta nalazimo bilo što, a što nije samo 'dano', nego dano samo utoliko što je ujedno i nešto što je proizvedeno u činu spoznaje?
Mora nam biti potpuno jasna činjenica da ovu kreaciju moramo reproducirati u svoj njezinoj neposrednosti. Ne bi trebalo biti potrebe za zaključcima, da bi se prepoznalo isto. To već pokazuje da osjetilne kvalitete ne zadovoljavaju naše zahtjeve. Jer ne znamo izravno da one ne nastaju bez naše aktivnosti, već samo kroz fizikalna i fiziološka razmatranja. Ali izravno znamo da koncepti i ideje, u sferu neposredno danog, ulaze samo u činu spoznaje i kroz taj čin. Prema tome, nitko nije u zabludi oko ovakvog karaktera koncepata i ideja. Svakako možemo smatrati da je halucinacija nešto što je dano izvana, ali nikada nećemo povjerovati da su nam nečiji koncepti dani bez ikakvog misaonog napora s naše strane. Luđak stvarnim smatra samo stvari i okolnosti koje su obdarene predikatima 'stvarnosti', iako to zapravo nisu; ali za svoje koncepte i ideje nikada neće reći da ulaze u svijet datosti bez vlastite aktivnosti. Sve ostalo u našoj slici svijeta ima takav karakter da joj se mora dati ako to želimo iskusiti, samo kod koncepata i ideja događa se suprotno: moramo ih proizvesti ako ih želimo iskusiti. Samo su nam koncepti i ideje dani u obliku koji se naziva intelektualno gledanje. Kant i noviji filozofi koji ga slijede, potpuno negiraju da ljudi imaju tu sposobnost, jer se svako mišljenje odnosi samo na objekte i ne proizvodi apsolutno ništa iz sebe. U intelektualnom pogledu, oblik misli mora biti dan zajedno sa sadržajem. Ali je li to doista slučaj s čistim konceptima i idejama? (Pod koncept razumijem pravilo prema kojem su nepovezani elementi percepcije povezani u cjelinu. Kauzalnost je, naprimjer, koncept. Ideja je samo koncept sa širim sadržajem. Organizam, uzet sasvim apstraktno, je ideja.) Treba ih promatrati samo u obliku u kojem su još potpuno oslobođeni svakog empirijskog sadržaja. Ako, naprimjer, ako netko želi shvatiti čisti koncept kauzalnosti, ne smije se držati niti jedne posebne kauzalnosti ili zbroja svih kauzalnosti, već pukog koncepta. Moramo tražiti uzroke i posljedice u svijetu, moramo sami proizvesti uzročnost kao misaoni oblik, prije nego što je možemo pronaći u svijetu. Ali kad bi se netko htio držati Kantove tvrdnje da su koncepti bez mišljenja prazni, bilo bi nezamislivo pokazati mogućnost određivanja danog svijeta kroz koncepte. Jer pretpostavimo da postoje dva elementa sadržaja svijeta: a i b. Ako trebam tražiti odnos između njih, moram to učiniti na temelju pravila određenog sadržajem; ali to mogu proizvesti samo u samom činu spoznaje, jer ih ne mogu izvaditi iz objekta, jer se određenja ovog posljednjeg trebaju dobiti uz pomoć pravila. Takvo pravilo za određivanje stvarnosti, stoga je potpuno sadržano unutar čisto konceptualnog entiteta.
Prije nego nastavimo dalje, najprije otklonimo jedan mogući prigovor. Čini se, zapravo, kao da predodžba o 'Ja', o 'osobnom subjektu', igra nesvjesnu ulogu u našem toku misli, i da koristimo tu predodžbu u napredovanju našeg misaonog razvoja, a da nismo pokazali opravdanost za to. To je slučaj kada kažemo, naprimjer, 'mi proizvodimo koncepte' ili 'mi postavljamo ovaj ili onaj zahtjev'. Ali ništa u našim objašnjenjima ne daje razloga da se u takvim rečenicama vidi nešto više od stilske primjene. Da čin spoznaje pripada nekom 'Ja' i da iz njega proizlazi, može se, kao što smo već rekli, utvrditi samo na temelju spoznajnih razmatranja. Zapravo, za sada treba govoriti samo o činu spoznaje, bez da spominjemo njezinog nositelja. Jer sve što je do sada utvrđeno ograničeno je na činjenicu da postoji 'datost' i da gore spomenuti postulat proizlazi iz točke te 'datosti'; konačno, da su koncepti i ideje područje koje odgovara ovom postulatu. Ovo ne znači poreći da je točka iz koje postulat proizlazi 'Ja'. Ali zasad ćemo se ograničiti na predstavljanje ova dva koraka epistemologije u njihovoj čistoći.