.- V. Spoznaja i stvarnost
U konceptima i idejama dakle, imamo ono što je dano, što ujedno nadilazi ono što je dano. To omogućuje također odrediti prirodu ostatka kognitivne aktivnosti. Postulatom smo izdvojili dio iz dane slike svijeta, jer je u prirodi znanja doći upravo do tog dijela. Ovo odvajanje je stoga napravljeno samo kako bi se mogla razumjeti spoznaja. U isto vrijeme, međutim, također nam mora biti jasno da smo umjetno razdvojili jedinstvo naše slike svijeta. Moramo shvatiti da segment koji smo odvojili od danog, mimo i izvan naših zahtjeva, stoji u nužnoj vezi sa sadržajem svijeta. Time je ovo sljedeći korak u epistemologiji. Sastojat će se u ponovnom uspostavljanju jedinstva koje je razoreno kako bi se omogućila spoznaja. Ta se obnova odvija u razmišljanju o danom svijetu. U misaonom pogledu na svijet, zapravo se događa sjedinjenje dvaju dijelova sadržaja svijeta: onoga što percipiramo kao dano na horizontu naših iskustava i onoga što mora biti proizvedeno u činu spoznaje, da bi također bilo dano. Čin spoznaje je sinteza ova dva elementa. Doista, u svakom pojedinom činu spoznaje, jedno se od njih pojavljuje kao nešto proizvedeno u samom činu, što se dodaje onome što je samo dano. Samo se na početku teorije znanja, ono što se inače uvijek proizvodi, pojavljuje kao datost.
Prodrijeti u dani svijet konceptima i idejama, znači razmišljati o stvarima. Razmišljanje je dakle zapravo čin kojim se znanje prenosi. Tek kad mišljenje samo organizira sadržaj slike svijeta, može doći do spoznaje. Samo mišljenje, aktivnost je koja proizvodi vlastiti sadržaj u trenutku spoznaje. Sve dok sadržaj spoznaje proizlazi iz samog mišljenja, ne predstavlja nikakvu poteškoću za spoznaju. Ovdje samo trebamo promatrati; a suštinu smo dali izravno. Opis mišljenja je ujedno i znanost o mišljenju. Zapravo, ni logika nikada nije bila ništa drugo nego opis oblika mišljenja, nikada dokaziva znanost. Dokaz se događa tek kad se dogodi sinteza misli s ostalim sadržajima svijeta. Gideon Spicker stoga s pravom kaže u svojoj knjizi 'Lessingov svjetonazor' (strana 5): "Nikad ne možemo znati da je mišljenje samo po sebi ispravno, ni empirijski ni logički". Možemo dodati: s mišljenjem, svi dokazi prestaju. Jer dokaz već pretpostavlja mišljenje. Možemo samo opisati što je dokaz. Ali ako želimo znati nešto izvan našeg mišljenja, to možemo samo uz pomoć mišljenja, to jest mišljenje se mora približiti datosti i izvesti je iz kaotične veze u sustavnu vezu, sa slikom svijeta. Mišljenje se tako približava zadanom sadržaju svijeta kao oblikotvornom principu. Proces je sljedeći: prvo, misaono se izdvajaju pojedini detalji iz ukupnosti svijeta kao cjeline. Jer u datosti zapravo ne postoji ništa pojedinačno, nego je sve u neprekidnoj povezanosti. Misao zatim povezuje te odvojene detalje jedne s drugima, prema oblicima koje proizvodi i konačno određuje što proizlazi iz tog odnosa. Uspostavljajući vezu između dva odvojena dijela sadržaja svijeta, misao o njima ništa nije odredila sama od sebe. Čeka da vidi što će se dogoditi kao rezultat uspostavljanja veze. Samo ovaj rezultat je znanje o sadržaju relevantnih dijelova svijeta. Ako je u prirodi potonjeg da ne izrazi ništa o sebi kroz tu referencu: pa, onda bi pokušaj mišljenja morao propasti i na njegovo mjesto bi morao doći novi. Sve se znanje temelji na činjenici da čovjek dva ili više elemenata stvarnosti dovodi u pravu vezu i razumije što iz toga proizlazi.
Nema sumnje da činimo mnogo takvih uzaludnih pokušaja mišljenja, ne samo u znanostima, gdje nas povijest tome dovoljno uči, nego i u običnom životu; samo u jednostavnim slučajevima, s kojima se najčešće susrećemo, ispravno zamjenjuje netočno tako brzo da potonjeg nismo uopće, ili rijetko smo svjesni.
Kant je lebdio nad ovom iz nas izvedenom aktivnošću mišljenja, u svrhu sustavnog strukturiranja sadržaja svijeta u njegovom 'sintetičkom jedinstvu apercepcije'. Ali koliko je malo postao svjestan stvarne zadaće mišljenja vidljivo je iz činjenice da on vjeruje da se apriorni zakoni čiste prirodne znanosti, mogu izvesti iz pravila prema kojima se ta sinteza odvija. On nije smatrao, da je sintetička aktivnost mišljenja samo takva, da priprema put za otkrivanje stvarnih zakona prirode. Zamislimo da iz slike svijeta izdvojimo neki sadržaj a, a isto tako i drugi b. Ako želimo doći do spoznaje o zakonitoj vezi između a i b, mišljenje mora najprije dovesti a u takav odnos prema b, da postane moguće da nam se postojeća ovisnost prikaže kao datost. Stvarni sadržaj zakona prirode stoga proizlazi iz onoga što je dano, a na mišljenju je samo pružiti priliku kroz koju se dijelovi slike svijeta dovode u takav odnos da njihova zakonitost postane očita. Stoga iz puke sintetičke aktivnosti mišljenja, ne proizlaze nikakvi objektivni zakoni.
Sada se moramo zapitati kakvu ulogu ima mišljenje u stvaranju našeg znanstvenog pogleda na svijet za razliku od samo danog pogleda na svijet? Iz našeg izlaganja proizlazi da se radi o obliku pravilnosti. Pretpostavimo u našoj gornjoj shemi da je a uzrok, a b posljedica. Uzročna veza između a i b, nikada ne bi mogla postati spoznaja da mišljenje nije u stanju oblikovati koncept uzročnosti. Ali da bi se a prepoznalo kao uzrok, a b kao posljedicu u danom slučaju, potrebno je da oboje odgovara onome što se razumije pod uzrokom i posljedicom. Isto vrijedi i za druge kategorije mišljenja.
Ovdje će biti korisno ukratko se osvrnuti na Humeove opaske o konceptu uzročnosti. Hume kaže da koncepti uzroka i posljedice potječu samo iz naše navike. Često opažamo da jedan događaj slijedi drugi i navikavamo se misliti da su ta dva događaja uzročno povezana, tako da očekujemo da će se drugi dogoditi kada primijetimo prvi. Međutim, ovo gledište temelji se na potpuno pogrešnoj predodžbi kauzalne veze. Ako sretnem istu osobu svaki put kada izađem na vrata kuće tijekom niza dana, postupno ću se naviknuti očekivati kronološki slijed ta dva događaja, ali mi nikada neće pasti na pamet uspostaviti uzročnu vezu između svog izgleda i izgleda druge osobe na istom mjestu. Pogledat ću sadržaj iz drugih dijelova sadržaja svijeta, kako bih objasnio neposredne posljedice spomenutih činjenica. Uzročno posljedičnu vezu ne utvrđujemo prema vremenskom slijedu, nego prema sadržajnom značenju dijelova sadržaja svijeta, označenih kao uzrok i posljedica.
Iz činjenice da mišljenje vrši samo formalnu aktivnost u stvaranju naše znanstvene slike svijeta, slijedi da sadržaj bilo kojeg znanja ne može biti nešto što je fiksirano a priori prije opažanja (suočavanja mišljenja s onim danim), već u potpunosti mora proizaći iz potonjeg. U tom smislu svo je naše znanje empirijsko. Ali nemoguće je razumjeti kako bi moglo biti drugačije. Kantovi apriorni sudovi u biti uopće nisu znanje, nego samo postulati. U Kantovu smislu, uvijek se može reći samo: ako neka stvar treba postati predmetom mogućeg iskustva, onda se mora uskladiti s tim zakonima. To su pravila koja subjekt daje objektima. Ali treba vjerovati, da ako želimo steći znanje o onome što je dano, ono ne mora proizlaziti iz subjektivnosti, već iz objektivnosti.
Mišljenje ne govori ništa a priori o onome što je dano, nego postavlja oblike kroz čiju osnovu, redovitost pojava dolazi do izražaja.
Jasno je da ovo gledište o stupnjevima izvjesnosti kognitivnog suda ne može značiti ništa a priori. Jer čak i sigurnost, može se dobiti samo iz onoga što je samo po sebi dano. Može se prigovoriti da promatranje nikada ne govori ništa drugo osim da se neka veza između pojava u nekom trenutku događa, ali ne i da se mora dogoditi, i da će se uvijek događati u istom slučaju. Ali i ova je pretpostavka pogrešna. Jer ako prepoznajem određenu vezu između dijelova slike svijeta, onda to u našem smislu nije ništa drugo nego ono što proizlazi iz samih dijelova; to nije nešto što ja dodajem tim dijelovima, već nešto što im suštinski pripada, što stoga nužno mora uvijek biti tu kada su oni sami tu.
Samo gledište koje pretpostavlja da se sva znanstvena djelatnost sastoji samo od povezivanja činjenica iskustva, sa subjektivnim maksimama koje leže izvan njih, može vjerovati da se a i b, mogu danas povezati prema ovom zakonu, sutra prema onom zakonu (J. St. Mill). Ali tko god shvati da prirodni zakoni potječu iz onoga što je dano, te su stoga ono što konstituira i određuje vezu među pojavama, neće ni pomisliti da govori o pukoj usporednoj općenitosti zakona izvedenih iz promatranja. Naravno, ne mislimo tvrditi da prirodni zakoni za koje smo nekoć smatrali da su točni također nužno moraju biti valjani. Ali ako kasniji slučaj poništi zakon koji je uspostavljen, to nije zato što se zakon prvi put mogao izvesti smo s komparativnom općenitošću, već zato što tada nije bio deduciran potpuno ispravno. Istinski zakon prirode nije ništa drugo nego izraz povezanosti u danoj slici svijeta, i ne postoji bez činjenica koje regulira, kao ni one bez te veze.
Gore smo definirali kao prirodu čina spoznaje, to da je dana slika svijeta, mišljenjem prožeta konceptima i idejama. Što slijedi iz ove činjenice? Kad bi ono neposredno dano, sadržavalo zaokruženu cjelinu, onda bi takva spoznajna obrada bila nemoguća a i nepotrebna. Tada bismo jednostavno prihvatili ono što nam je dano onakvo kakvo jest, i bili bismo s tim zadovoljni u tom obliku. Samo ako u datom postoji nešto skriveno, što se još ne pojavljuje kad ga promatramo u njegovoj neposrednosti, nego samo uz pomoć reda koji se u njega unosi mišljenjem, tada je čin spoznaje moguć. Ono što leži u danom, prije misaone obrade, nije njegova puna cjelina.
To će postati još jasnije kada pobliže promotrimo čimbenike koji ulaze u razmatranje u činu spoznaje. Prvi od njih je dano. Datost nije svojstvo danog, nego samo izraz njegova odnosa prema drugom činitelju čina spoznaje. Što je dano po svojoj vlastitoj naravi, zbog tog određenja ostaje potpuno nejasno. Drugi čimbenik, konceptualni sadržaj danog, nalazi mišljenje u činu spoznaje kao nužno povezano s onim što je dano. Sada se pitamo:
1. Gdje je razlika između danog i koncepta?
2. Gdje je njihovo ujedinjenje?
Odgovor na ova dva pitanja nedvojbeno je dat u našim prethodnim istraživanjima. Razdavanje se sastoji samo u činu spoznaje, ujedinjenje leži u datosti. Iz ovoga nužno proizlazi da je konceptualni sadržaj samo dio onoga što je dano, a da se čin spoznaje sastoji u objedinjavanju komponenti slike svijeta koje su u početku dane zasebno. Dana slika svijeta tako postaje potpuna tek posredstvom datosti koju donosi mišljenje. Kroz formu neposrednosti, slika svijeta se najprije pojavljuje u potpuno nedovršenom obliku.
Kad bi u sadržaju svijeta misaoni sadržaj bio sjedinjen s onim danim od početka, tada ne bi bilo spoznaje. Jer nigdje se nije mogla pojaviti potreba da se ide dalje od onoga što je dano. Ali kad bismo sav sadržaj svijeta stvorili s mislima, i u mislima, tada ne bi bilo ni spoznaje. Jer ne moramo znati što sami produciramo. Spoznaja se, dakle, temelji na činjenici da nam je sadržaj svijeta izvorno dan u obliku koji je nepotpun, koji ga ne sadrži u cijelosti, ali koji osim onoga što neposredno predstavlja, ima i drugu bitnu stranu. Ovoj drugoj, strani sadržaja svijeta koja izvorno nije dana, sadržaj se otkriva kroz spoznaju. Ono što nam se u mišljenju čini izdvojenim, dakle, nisu prazne forme, nego zbroj određenja (kategorija), koje su, međutim, forma za ostatak sadržaja svijeta. Stvarnošću se može nazvati, samo ona spoznajom stečena forma sadržaja svijeta, u kojoj su objedinjene obje njegove strane.