.- 1. Nietzscheova filozofija kao psihopatološki problem
I.
Sljedeće nije napisano da bi se pojačale tvrdnje protivnika Friedrich Nietzschea, već s namjerom da se da doprinos poznavanju ovog čovjeka sa stajališta koje će nedvojbeno biti uzeto u obzir pri ocjeni njegovog izvanrednog tijeka misli. Svatko tko se udubi u svjetonazor Friedricha Nietzschea, naići će na brojne probleme koji se mogu razjasniti samo sa stajališta psihopatologije. S druge strane, za psihijatriju bi moglo biti posebno važno, baviti se važnom osobom koja je imala nemjerljiv utjecaj na kulturu tog vremena. Taj utjecaj također ima bitno drugačiji karakter, od utjecaja koji su filozofi inače imali na svoje učenike. Nietzsche na svoje suvremenike ne utječe logičkom snagom svojih argumenata. Umjesto toga, širenje njegovih pogleda posljedica je istih razloga koji entuzijastima i fanaticima svih vremena, omogućuju da igraju svoje uloge u svijetu. Ono što se ovdje namjerava ponuditi nije potpuno objašnjenje duhovnog stanja Friedrich Nietzschea s psihijatrijske točke gledišta. Takvo objašnjenje danas još nije moguće jer potpuna i točna klinička slika bolesti još nije dostupna. Sve što je dosad javno objavljeno o njegovoj povijesti bolesti, ima karakter nepotpunosti i kontradiktornosti. No, ono što je danas sigurno moguće, jest Nietzscheovu filozofiju ispitati iz perspektive psihopatologije. Stvarni rad psihijatra možda će započeti upravo ovdje gdje završava rad psihologa, koji će ovdje biti predstavljen. Međutim, ovaj rad je prijeko potreban za potpuno rješenje 'problema Nietzsche'. Samo na temelju takve psihopatološke simptomatologije psihijatar će moći riješiti svoj zadatak. [Autor ovog eseja smatra da je pozvan da razmatra Nietzscheova gledišta s tog stajališta, jer je već dao sliku tih gledišta prije nekog vremena u svom djelu 'Friedrich Nietzsche, borac protiv svog vremena', koji je nastojao objektivno opravdati ovaj duh, u kojem se suzdržavao od bilo kakvog poprečnog pogleda na psihopatološko objašnjavanje. Autor se ne želi ograditi od svojih prethodno iznesenih uvjerenja, već samo problemu pristupiti iz druge perspektive.]
Karakteristika koja se provlači kroz cijelo Nietzscheovo djelo je nedostatak osjećaja za objektivnu istinu. Za njega ono čemu znanost teži kao istini, zapravo nikad nije postojalo. U razdoblju malo prije izbijanja potpunog ludila, taj se nedostatak povećao do formalne mržnje prema svemu što se naziva logičnim zaključivanjem. "Časne stvari, kao i pošteni ljudi, ne nose svoje razloge u svojim rukama. Nepristojno je pokazivati svih pet prstiju. Ono što se prvo treba dokazati, od male je vrijednosti", kaže on u 'Sumraku idola', napisanom 1888, malo prije njegove bolesti (svezak VIII sabranih djela, 5.7). Budući da mu je nedostajao ovaj osjećaj istine, nikada nije iskusio borbu kroz koju moraju proći toliki ljudi koji su svojim razvojem prisiljeni odreći se mišljenja koje su stekli. Kada je krizman u dobi od sedamnaest godina, on je potpuni vjernik u Boga. Da, čak tri godine kasnije, kad je napustio gimnaziju u Schulpforti, napisao je: "Onome kome najviše dugujem, donosim prve plodove svoje zahvalnosti; što mu drugo mogu ponuditi nego topli osjećaj moga srca, koje življe nego ikada doživljava njegovu ljubav, njegovu ljubav koja mi je omogućila da doživim ovaj najljepši čas mog postojanja? Neka me i ubuduće čuva vjerni Bog!" (E. Förster-Nietzsche: 'Život Friedrich Nietzschea', I. strana 194.) Za kratko vrijeme vjernik u Boga postaje potpuni ateist, bez ikakve unutarnje borbe. U memoarima koje je napisao 1888. pod naslovom 'Ecce homo' govori o svojim unutarnjim borbama. "Nemam iskustva s vjerskim poteškoćama", kaže on...'Bog', 'besmrtnost duše', 'spasenje', 'zagrobni život', sve pojmovi na koje nisam obraćao pozornost niti trošio vrijeme, čak ni kao dijete - možda nikad nisam bio dovoljno djetinjast za to? - Ne poznajem ateizam kao rezultat, još manje kao događaj: za mene on dolazi in instinkta". (M. G. Conrad: 'Ketzerblut', strana 182.) Za Nietzscheovo duhovno ustrojstvo karakteristično je to što on ovdje tvrdi da još kao dijete nije obraćao pažnju na spomenute religijske ideje. Iz životopisa koji je dala njegova sestra, znamo da su ga drugi u razredu zvali 'malim župnikom', zbog njegovih vjerskih izjava. Iz svega je jasno da je s velikom lakoćom prevladao vjerska uvjerenja svoje mladosti.
Psihološki proces kojim Nietzsche dolazi do sadržaja svojih pogleda, nije onaj kroz koji čovjek prolazi tražeći objektivnu istinu. To se vidi već po načinu na koji dolazi do temeljnih ideja svog prvog djela 'Rođenje tragedije iz duha glazbe'. Nietzsche pretpostavlja da se starogrčka umjetnost temelji na dva impulsa: apolonskom i dionizijskom. Apolonskim nagonom čovjek stvara prekrasnu sliku svijeta, djelo tihe kontemplacije. Kroz dionizijski nagon čovjek se dovodi u stanje opijenosti; on samo ne gleda na svijet; prožima se vječnim moćima svog bića i izražava ih u svojoj umjetnosti. Ep, kiparsko djelo, proizvodi su apolonske umjetnosti. Lirsko-glazbeno umjetničko djelo proizlazi iz dionizijskog poriva. Dionizijski nastrojena osoba prožima se duhom svijeta, i njegovu bit iznosi na vidjelo vlastitim izrazima. On sam postaje umjetničko djelo. "Pjevanjem i plesom čovjek se izražava kao član više zajednice: zaboravio je hodati i govoriti, i na putu je da poleti u zrak, plešući. Njegove geste govore o očaranosti. ('Rođenje tragedije', § I.) U tom dionizijskom stanju čovjek zaboravlja sebe; ne osjeća se više kao pojedinac, nego kao organ opće volje svijeta. Dionizijske izraze ljudskog duha, Nietzsche vidi u svetkovinama koje se održavaju u čast boga Dioniza. Sada zamišlja da je dramska umjetnost kod Grka nastala iz takvih igara. Dogodilo se više sjedinjenje dionizijskog s apolonskim. U najstarijoj drami stvorena je apolonska slika dionizijskog uzbuđenja.
Nietzsche je do takvih ideja došao kroz Schopenhauerovu filozofiju. On je 'svijet kao volju i predodžbu' jednostavno preveo u umjetnost. Svijet predodžbi nije stvarni svijet; to je samo subjektivna slika koju naša duša stvara o stvarima. Prema Schopenhauerovu mišljenju, čovjek promatranjem ne dolazi do prave biti svijeta. To mu se otkriva u njegovoj volji. Umjetnost predodžbi je apolonska umjetnost, ona od volje, dionizijska. Nietzsche je morao napraviti samo mali korak dalje od Schopenhauera, da bi stigao tamo gdje jest u 'Rođenju tragedije'. Sam je Schopenhauer, glazbi dao iznimno mjesto među umjetnostima. Sve ostale umjetnosti naziva pukim slikama volje; glazbu naziva izravnim izrazom same iskonske volje.
Schopenhauer nikada nije imao takav utjecaj na Nietzschea da bi se moglo reći da je Nietzsche postao njegov sljedbenik. U svom eseju 'Schopenhauer kao pedagog', Nietzsche opisuje dojam koji je stekao iz učenja pesimističkog filozofa: "Schopenhauer razgovara sam sa sobom, ili ako stvarno želite zamisliti slušatelja, zamislite sina kojeg poučava otac. To je iskren, grub, dobrodušan izraz, pred slušateljem koji sluša s ljubavlju. Nedostaju nam takvi pisci. Govornikov snažan osjećaj dobrobiti obuzima nas na prvi zvuk njegova glasa; osjećamo se slično kao kad uđemo u visoku šumu, duboko udahnemo i odjednom nam je opet dobro. Ovdje uvijek postoji dosljedan, osnažujući zrak, tako se osjećamo; ima tu neke neponovljive otvorenosti i prirodnosti, kakve imaju ljudi koji su sami sebi domaćini i gospodari su u vrlo bogatoj kući." Taj je estetski dojam odlučujući za Nietzscheov stav prema Schopenhaueru. Uopće se nije bavio učenjem. Među bilješkama koje je napravio u isto vrijeme dok je pisao himnično djelo 'Schopenhauer kao pedagog' nalazi se sljedeće: "Daleko sam od toga da vjerujem da sam dobro razumio Schopenhauera, ali samo sam kroz Schopenhauera naučio malo bolje razumjeti sebe; zato mu dugujem najveću zahvalnost. Ali općenito mi se ne čini tako važnim, kao što se sada smatra, da treba precizno istražiti i iznijeti na vidjelo, u najstrožem smislu, što je neki filozof zapravo podučavao, a što nije: takvo znanje nije prikladno barem za ljude koji traže filozofiju za svoj život, a ne novo učenje za svoje pamćenje: i konačno, ostaje mi nevjerojatno da se takvo što može doista dokučiti." (Nietzscheova djela, svezak X, strana 285f.)
Nietzsche stoga svoje ideje o 'rođenju tragedije' gradi na temelju filozofske doktrine, za koju ostavlja otvorenim da li ju je ispravno razumio. On ne traži logično, već samo estetsko zadovoljstvo.
Daljnji dokaz njegovog nedostatka osjećaja za istinu pruža njegovo ponašanje tijekom pisanja eseja 'Richard Wagner u Bayreuthu' 1876. Tijekom tog vremena zapisao je, ne samo sve što je imao za reći u hvalu Wagneru, već i neke od ideja koje je kasnije iznio protiv Wagnera u 'Slučaj Wagner'. U tekst 'Richard Wagner u Bayreuthu' uključio je samo ono što bi moglo služiti veličanju Richarda Wagnera i njegove umjetnosti; ozbiljne, heretičke prosudbe, u početku je držao u svom stolu. Naravno, tako ne bi postupio netko tko ima osjećaj za objektivnu istinu. Nietzsche nije želio dati pravu karakterizaciju Wagnera, već je želio opjevati hvalospjev majstoru.
Vrlo je znakovito kako se Nietzsche ponio kad se 1876. godine susreo s Paulom Ree-om, osobom koja je čitav niz problema koji su, posebice oni etički, bili u Nietzscheovom interesom području, sagledavala posve u duhu strogo objektivne znanstvenosti. Ovakav način gledanja na stvari Nietzscheu se činio kao novo otkriće. On se divi ovoj čistoj potrazi za istinom, koja je oslobođena svakog romantizma. Gospođica Malwida von Meysenbug, vješta autorica 'Memoara jednog idealista', u svojoj nedavno objavljenoj knjizi 'Večernji život idealista' govori o Nietzscheovom stavu prema Réeovom stajalištu 1876. U to vrijeme pripadala je krugu ljudi u Sorrentu unutar kojeg su se Nietzsche i Rée zbližili. "Iz nekih sam razgovora vidjela koliko je njegov (Réeov) način objašnjavanja filozofskih problema impresionirao Nietzschea". Ona dijeli ulomak iz jednog takvog razgovora: "To je - rekao je Nietzsche - pogreška svih religija da traže transcendentalno jedinstvo iza pojavnosti, a to je također pogreška filozofije i Schopenhauerove ideje o jedinstvenoj volji za životom. Filozofija je isto tako ogromna greška kao i religija. Jedino što je vrijedno i valjano je znanost, koja postupno slaže kamen po kamen kako bi izgradila sigurnu strukturu." Ovo dovoljno govori. Nietzscheu, kojem je i samom nedostajalo osjećaja za objektivnu istinu, gotovo ju je idolizirao kad ju je susreo u nekom drugom. Zbog toga se, međutim, ne okreće objektivnoj znanstvenosti. Način na koji se njegova vlastita producira, ostaje isti kao i prije. Istina čak ni sada na njega ne djeluje kroz svoju logičnu prirodu, ali ostavlja estetski ugodan dojam. U svoja dva sveska 'Ljudski, odviše ljudski' (1878) on jednu za drugom pjeva himne objektivnoj znanstvenosti; ali on sam uopće ne primjenjuje metodu ovog znanstvenog pristupa. Da, on je tako napredovao na svom putu, da je 1881. godine došao do točke objave rata svakoj istini. U to vrijeme Nietzsche daje izjavu kojom se svjesno suprotstavlja stavovima koje zastupa prirodna znanost. Ova tvrdnja je njegova doktrina o 'vječnom povratku' svih stvari o kojoj se mnogo raspravlja. U Dühringovom 'Tečaju filozofije' pronašao je objašnjenje koje je trebalo dokazati da je vječno ponavljanje istih svjetskih događaja nespojivo s načelima mehanike. Upravo ga je to zaintrigiralo da pretpostavi takvo vječno, periodično ponavljanje istih svjetskih događaja. Za sve što se danas događa, kaže se da se dogodilo bezbroj puta i da se ponavlja bezbroj puta. Tijekom tog vremena također je izrazio privlačnost koju je imao za iznošenje mišljenja suprotnog općeprihvaćenim istinama. "Kakva je reakcija mnijenja? Kad neko mišljenje prestane biti zanimljivo, ljudi ga pokušavaju učiniti privlačnim postavljajući suprotno mišljenje. Međutim, obično suprotno mišljenje zavodi i stvara nove pristaše: u međuvremenu je postalo zanimljivije." (Nietzscheova djela, svezak XI, strana 65) I budući da shvaća da je njegovo suprotno mišljenje starim znanstvenim istinama netočno, on tvrdi da same te istine nisu istine, već pogreške koje su ljudi prihvatili samo zato što su se pokazale korisnima u životu. Osnovne istine mehanike i prirodnih znanosti zapravo su pogreške; to je želio postići djelom za koje je izradio plan 1881. godine. Sve je to pokušao samo zarad ideje o 'vječnom povratku'. Treba zanijekati logički uvjerljivu snagu istine da bi se moglo iznijeti suprotno mišljenje koje je u suprotnosti sa suštinom te istine.
Postupno je Nietzscheova borba protiv istine poprimila još veće razmjere. U svom eseju 'S onu stranu dobra i zla' iz 1885. pitao se ima li istina uopće ikakvu vrijednost. "Volja za istinom, koja će nas još uvijek zavesti na mnoge rizike, ta čuvena istinoljubivost o kojoj su svi filozofi do sada s poštovanjem govorili, kakva pitanja nam je ta volja za istinom već postavila? Kakva čudna, strašna, upitna pitanja? Ovo je već duga priča - a čini se da je tek počela.... S obzirom da želimo istinu, zašto ne i neistinu?"
Naravno, takva se pitanja mogu javiti i u posve logičnom umu. Epistemologija se mora baviti tim pitanjima. Za pravog mislioca, međutim, prirodna posljedica pojave takvih pitanja je istraživanje izvora ljudskog znanja. Za njega počinje svijet suptilnih, filozofskih problema. Ništa od toga nije slučaj s Nietzscheom. On nema nikakav odnos prema tim pitanjima koji ima ikakve veze s logikom. "Još uvijek očekujem da će doktor filozofije, u iznimnom smislu te riječi - onaj koji treba istraživati problem sveukupnog zdravlja ljudi, vremena, rase, čovječanstva - jednog dana imati hrabrosti dovesti moje sumnje do krajnosti i usuditi se reći: sve dosadašnje filozofiranje uopće nije bilo o 'istini', nego o nečem drugom, recimo o zdravlju, budućnosti, rastu, moći, životu...". Nietzsche je ovo napisao u jesen 1886. (U predgovoru drugom izdanju 'Vesele znanosti'.) Može se vidjeti da Nietzsche ima tendenciju uočiti kontrast između korisnosti u životu, zdravlju, moći i tako dalje, i istine. Prirodno je pretpostaviti da ovdje nije riječ o proturječju, nego o harmoniji. Za Nietzschea se pitanje vrijednosti istine ne pojavljuje kao epistemološka potreba, već prije kao izraz nedostatka objektivnog osjećaja istine općenito. To postaje očito u grotesknoj rečenici koja se također pojavljuje u spomenutom predgovoru: "A što se tiče naše budućnosti, teško da ćemo se opet naći na stazama onih egipatskih mladića koji hramove noću čine nesigurnima, grle kipove i žele razotkriti, otkriti i iznijeti na svjetlost sve što se iz dobrih razloga drži skriveno. Ne, taj neukus, ta volja za istinom, za 'istinom pod svaku cijenu', ovo mladenačko ludilo u ljubavi prema istini - zgadilo nam se." Iz ove averzije prema istini proizašla je Nietzscheova mržnja prema Sokratu. Težnja za objektivnošću u tom duhu, imala je za njega nešto sasvim odbojno. U njegovom 'Sumraku idola' (1888) to je izraženo na najoštriji način: "Sokrat je svojim porijeklom pripadao najnižim ljudima: Sokrat je bio rulja. Znaš, još se vidi koliko je bio ružan.... Sokrat je bio nesporazum."
Usporedite filozofski skepticizam drugih ličnosti, s borbom protiv istine koju vodi Nietzsche. Obično se taj skepticizam temelji upravo na snažnom osjećaju istine. Težnja za istinom tjera filozofa da istražuje njezinu vrijednost, njezine izvore, njezine granice. Kod Nietzschea taj nagon nije prisutan. A način na koji on pristupa problemima znanja samo je proizvod njegovog pogrešnog osjećaj za istinu. Razumljivo je da se takav nedostatak u briljantnoj osobnosti očituje na drugačiji način, nego kod podređene. Koliko god velika udaljenost bila između Nietzschea i onog psihopatski inferiornog, koji nema osjećaja za istinu u svakodnevnom životu, kvalitativno gledano, u oba slučaja radi se o istoj psihološkoj posebnosti, koja u najmanju ruku graniči s patološkim.
II.
Nietzscheov svijet mišljenja, otkriva destruktivni poriv koji ga je naveo da u svojoj procjeni određenih pogleda i uvjerenja, ode daleko dalje od onoga što se čini psihološki razumljivim kao kritika. Značajno je da je velika većina onoga što je Nietzsche napisao, rezultat ovog destruktivnog nagona. U 'Rođenju tragedije', cijeli razvoj zapadne kulture od Sokrata i Euripida, do Schopenhauera i Richarda Wagnera, prikazan je kao pogreška. 'Nepravovremene meditacije', na kojima je počeo raditi 1873, započete su s namjerom da se opjeva 'cijela ljestvica' njegovih 'neprijateljstava'. Od planiranih dvadeset, četiri su ova promatranja završena. Dva od njih su polemike koje na najokrutniji način razotkrivaju slabosti napadnutog protivnika, ili stajališta koje se Nietzscheu ne sviđaju, ne mareći nimalo za relativni legitimitet napadača. Druge dvije doista su hvalospjevi dvjema osobnostima; no, Nietzsche 1888. (u 'Slučaj Wagner') ne samo da je povukao sve što je rekao 1876. veličajući Wagnera, nego je pojavu Wagnerove umjetnosti, koji je prvi hvalio kao spas i preporod cijele zapadne kulture, kasnije prikazao kao najveću opasnost za ovu kulturu. A o Schopenhaueru je pisao 1888: "Tumačio je, pak, umjetnost, junaštvo, genij, ljepotu, ... volju za istinom, tragediju kao posljedicu 'negacije' ili potrebe za negacijom 'volje' - najveća psihološka krivotvorina u povijesti, isključujući kršćanstvo. Ako bolje pogledamo, on je samo nasljednik kršćanske interpretacije: samo je mogao potvrditi ono što je kršćanstvo odbacilo, velike kulturne činjenice čovječanstva, u kršćanskom, što će reći, nihilističkom smislu." Dakle, čak i pred pojavama kojima se Nietzsche nekoć divio, njegov nagon za uništenjem ne miruje. Čak i u četiri spisa koji su se pojavili od 1878. do 1882, tendencija da se unište priznati trendovi, u biti nadmašuje ono što sam Nietzsche iznosi kao pozitivno. Gotovo da ga ne zanima traženje novih spoznaja, nego da prodrma postojeće. Godine 1888. pisao je u 'Ecce homo' o radu destrukcije koji je započeo 1876. s 'Ljudski, odviše ljudski': "Jedna pogreška za drugom mirno se polaže na led, ideal se ne pobija - on se smrzava.... Evo, na primjer, 'genij' se smrzava; 'svetac' se smrzava; 'heroj' se smrzava nasmrt pod debelom ledenicom; na kraju se smrzne 'vjera', takozvano 'uvjerenje', a 'suosjećanje' se znatno ohladi - gotovo svugdje se smrzne 'stvar po sebi...'". "Ljudski, odviše ljudski...., s kojim sam naglo prekinuo sve 'više vrtoglavice', 'idealizam', 'lijepo osjećanje' i druge ženstvenosti koje su bile unijete u moj život...". Ova ovisnost o destrukciji tjera Nietzschea da s gotovo slijepim bijesom progoni žrtve kojih se dokačio. On donosi prosudbe o ideji ili osobnosti za koje vjeruje da ih mora odbaciti, koje su potpuno nesrazmjerne razlozima koje mora navesti za njihovo odbacivanje. Način na koji on progoni suprotna mišljenja, ne razlikuje se po stupnju nego samo po vrsti, od načina na koji tipični izazivači problema progone svoje protivnike. Ono što je manje važno jest sadržaj sudova koje Nietzsche iznosi. S njim se u tome često može složiti. Ali čak i u slučajevima kada je on nedvojbeno u određenoj mjeri u pravu, mora se priznati da način na koji dolazi do svojih prosudbi, predstavlja iskrivljenje u psihološkom smislu. Samo fascinantnost njegovog oblika izražavanja, samo umjetnički tretman jezika, može prikriti tu činjenicu kod Nietzschea. Nietzscheova intelektualna želja za destrukcijom, postaje osobito jasna kada se uzme u obzir koliko je malo pozitivnih ideja u stanju suprotstaviti se stajalištima koje napada. On tvrdi da je sva dosadašnja kultura ostvarila potpuno lažan ideal čovječanstva; on ovom prijekornom tipu čovjeka suprotstavlja svoju ideju 'nadčovjeka'. Kao primjer nadčovjeka on na umu ima pravog razarača: Cesarea Borgiu. Zamisliti takvog razarača u važnoj povijesnoj ulozi, pruža mu istinsko duhovno zadovoljstvo. "Vidim pred sobom mogućnost, potpuno nezemaljske magije i šarma boja - čini mi se da se sjaji u svim užasima profinjene ljepote, da je u njoj na djelu umjetnost, tako božanska, tako đavolski božanska, da se tisućama godina uzalud traži druga takva mogućnost; gledam spektakl tako genijalan, u isto vrijeme tako divno paradoksalan, da bi svi bogovi Olimpa imali razloga za besmrtni smijeh - Cesare Borgia kao papa.... Razumijete li me? E, to bi bila pobjeda koju danas tražim - ukinula bi kršćanstvo!" (Nietzscheova djela, svezak VIII, 5.3). Koliko Nietzscheov osjećaj destrukcije nadmašuje onaj za konstrukciju, vidljivo je iz dispozicije njegovog posljednjeg djela, njegovog 'Prevrednovanja svih vrijednosti'. Tri četvrtine bi trebalo biti isključivo negativno. On želi ponuditi uništenje kršćanstva pod naslovom 'Antikrist', uništenje sve dotadašnje filozofije, koju je nazvao 'nihilističkim pokretom', pod naslovom 'Slobodni duh', i uništenje svih dosadašnjih moralnih koncepata: 'Amoralist'. Te moralne koncepte je nazvao "najfatalnijom vrstom neznanja". Tek posljednje poglavlje najavljuje nešto pozitivno: 'Dioniz, filozofija vječnog ponavljanja'. (Nietzscheova djela, svezak VIII, strana III, dodatak.) Međutim, tom pozitivnom dijelu svoje filozofije nikada nije mogao dati značajniji sadržaj.
Nietzsche ne bježi od najgorih proturječja, kada se radi o uništavanju neke škole mišljenja ili neke kulturološke pojave. Kad se 1888. bavio demonstriranjem štetnosti kršćanstva u svom Antikristu, suprotstavio ga je starijim kulturnim pojavama sljedećim riječima: "Uzaludan je sav rad drevne kulture: nemam riječi da izrazim svoje osjećaje o nečem tako velikom.... Zašto Grci? Zašto Rimljani? - Svi preduvjeti za učenu kulturu, sve znanstvene metode već su postojale, veliko, neusporedivo umijeće, dobro čitanja već je bilo uspostavljeno - taj preduvjet za tradiciju kulture, za jedinstvo znanosti; prirodna znanost u sprezi s matematikom i mehanikom bila je na najboljem putu - osjetilo za činjenice, posljednje i najvrijednije od svih osjetila, imalo je svoje škole, svoju stoljetnu tradiciju! ... - A ne pokopati preko noći prirodnim događajem! ... Ali dovedena do propasti od lukavih, tajnovitih, nevidljivih, anemičnih vampira!... - Treba samo pročitati bilo kojeg kršćanskog agitatora, svetog Augustina naprimjer, da se shvati, da se nanjuši kakvi su prljavci s ovim došli na vrh." (Djela, svezak VIII, strana 307/308.) Nietzsche je u potpunosti prezirao umijeće čitanja sve do trenutka kada ga je branio kako bi se borio protiv kršćanstva. Citirajmo samo jednu njegovu rečenicu o ovoj vještini: "Uvjeren sam da je pisanje jednog retka vrijednog komentara kasnijih učenjaka, vrijednije nego zasluge najvećeg kritičara. U filologu postoji duboka skromnost. Poboljšavati tekstove je zabavan posao za učenjake, to je zagonetka; ali ne treba to smatrati previše važnom stvari. Šteta je da nam se antika obraća manje jasno, jer milijun riječi stoji na putu!" (Djela, svezak X, strana 341.) A 1882. godine Nietzsche je u svojoj 'Veseloj znanosti' dao sljedeću izjavu: "Ideja da je samo jedna interpretacija svijeta točna... koja dopušta brojenje, računanje, vaganje, gledanje i hvatanje i ništa drugo, to je grubost i naivnost, pod pretpostavkom da nije duševna bolest ili idiotizam". "Želimo li doista dopustiti da naše postojanje bude degradirano na puku vježbu aritmetike i učenje na kauču za matematičare?" (Djela, svezak V, strana 330/331.)
III.
U Nietzscheovu djelu nepogrešivo se može uočiti izvjesna nekoherentnost ideja. Tamo gdje bi bile prikladne samo logične asocijacije predodžbi, on stvara misaone veze koje se temelje samo na vanjskim, slučajnim karakteristikama, naprimjer sličnosti u zvuku riječi, ili na metaforičkim odnosima koji su irelevantni na mjestu gdje se koncepti koriste. Na jednom mjestu u 'Tako je govorio Zaratustra', gdje su ljudi budućnosti suprotstavljeni onima iz sadašnjosti, nalazimo sljedeći polet fantazije: "Ja sam poput vjetra kad izjuri iz svojih planinski špilja: želi plesati na vlastitu melodiju, mora podrhtavaju i poskakuju pod njegovim stopama. Onaj koji magaricama daje krila, koji muze lavice, neka je slava ovom dobrom, neukrotivom duhu, koji dolazi na sve prisutne i na svu gomilu kao olujni vjetar - koji je neprijateljski raspoložen prema čičku i tiftelu, i prema svemu uvelom lišću i korovu: neka je hvaljen ovaj divlji, dobri, slobodni olujni duh, koji pleše po pustošima i močvarama kao i po livadama! Koji mrzi rulju-prevarante i sve pokvareno, mračno leglo: neka je hvaljen ovaj duh svih slobodnih duhova, bura nasmijana koja baca prašinu u oči svima onima koji su ovisni u crnom i bijednom!" (Djela, svezak VI, strana 429 f.) U 'Antikristu' nalazimo sljedeću misao, u kojoj riječ 'istina' u vrlo površnom smislu daje povoda povezivanju ideja u važnoj točki: "Trebam li reći da u cijelom Novom zavjetu postoji samo jedna osoba koju treba poštovati? Pilat, rimski namjesnik. Ne da se uvjeriti da ozbiljno shvati židovsku trgovinu. Jedan Židov više-manje - kakve to veze ima? ... Plemeniti prijezir jednog Rimljanina, pred kojim se besramno zlorabi riječ 'istina', obogatio je Novi zavjet jedinom vrijednom riječi.... a to je njena kritika, sama njena destrukcija: 'Što je istina!' ..." (Djela, svezak VIII, strana 280 f.) Definitivno pripada klasi nekoherentnih asocijacija predodžba, kada se u 'S onu stranu dobra i zla' na kraju rasprave o vrijednosti njemačke kulture pojavljuje sljedeća rečenica, koja je ovdje namijenjena da bude više od stilske točke: "Mudro je da se narod smatra dubokim, nespretnim, dobroćudnim, poštenim i nerazboritim: čak bi mogao i biti - dubok! I na kraju: treba biti ponosan na svoje ime - ne zovu ga uzalud 'tiusche' narod, narod koji vara...."
Što se intimnije bavimo Nietzscheovim razvojem misli,¸to više dolazimo do zaključka da posvuda postoje odstupanja od onoga što se još može psihološki objasniti. Poriv da se izolira, da se zatvori od vanjskog svijeta, duboko je ukorijenjen u njegovoj duhovnoj organizaciji. On sam o tome dovoljno karakteristično govori u 'Ecce homo': "Imam apsolutno nevjerojatnu razdražljivost instinkta za čistoćom, tako da izbjegavam blizinu ili - što ja govorim? - ono unutarnje, fiziološki opažam - njušim - 'crijeva' svake duše. Ta razdražljivost daje mi psihička osjetila kojima mogu dotaknuti i dokučiti svaku tajnu: mnoge skrivene prljavštine na dnu mnogih naravi, možda uzrokovane zlom krvlju, ali nabijene odgojem, postaju mu vidljive gotovo na prvi dodir. Ako sam dobro primijetio, takve prirode, koje su neprikladne mojoj čistoći, također osjećaju oprez od mog gađenja: ne mirišu bolje.... Zbog toga je ophođenje s ljudima veliki test za moje strpljenje; moja ljudskost se ne sastoji u suosjećanju s onim što je čovjek, nego u tome da trpim činjenicu da suosjećam s njim..... Moja ljudskost je neprestano prevladavanje. - Ali meni treba samoća, odnosno oporavak, povratak sebi, udah slobodnog, laganog, razigranog zraka.... Gađenje prema ljudima, 'rulji', uvijek mi je bila najveća opasnost." - (M. G. Conrad: 'Ketzerblut', strana 183 f.) Takvi impulsi leže u temelju njegovih učenja o 'S onu stranu dobra i zla' i čitavog niza njegovih drugih misli. Želi odgojiti kastu plemenitih ljudi koji svoje životne ciljeve postavljaju iz oblasti vlastite proizvoljnosti. A cijela povijest je samo sredstvo za njega da tako uzgoji nekoliko gospodara prirode, koji koriste ostatak ljudske mase kao sredstvo za svoje osobne ciljeve. "Netko potpuno krivo razumije grabežljivca i grabežljivog čovjeka (naprimjer Cesare Borgiu), krivo razumije 'prirodu', sve dok se u srži ovog najzdravijeg od svih tropskih čudovišta i biljaka još uvijek traži 'bolest' ili čak urođeni 'pakao' - kao što su činili svi moralisti dosad", kaže § 197 'S one strane dobra i zla'. Nietzsche smatra da je bit istinske aristokracije da ona "dobro zna da prihvaća žrtvu mnoštva ljudi koji se, radi njih, moraju svesti i degradirati na razinu nepotpunih ljudskih bića, robova, oruđa." (§ 258 'S onu stranu dobra i zla'.) Iz tog izvora potječe i Nietzscheova ocjena socijalnog pitanja koja graniči s uskogrudnošću. Po njegovom mišljenju, radnici moraju ostati stado; ne smiju se odgajati da sebe vide kao cilj. "Instinkti po kojima je radnik kao klasa moguć, moguć za sebe, uništeni su neodgovornom nepromišljenošću. Radnik je osposobljen za vojnu službu, dobio je pravo koaliranja i pravo glasa: kakvo čudo ako radnik već danas svoju egzistenciju doživljava kao izvanredno stanje (moralno izraženo kao nepravda)? Ali što čovjek želi? ponovno upita. Ako želi cilj, također mora željeti sredstva: ako želite robove, budala ste ako ih odgajate da budu gospodari." (Djela, svezak VIII, strana 153.)
U završnoj fazi svog stvaralaštva potpuno se stavio u središte svjetskih zbivanja. "Ova knjiga pripada samo nekolicini. Možda nitko od njih još nije živ. Možda su to oni koji razumiju mog Zaratustru: kako sam se mogao pobrkati s onima, kojima već danas rastu uši? - Meni pripada samo prekosutra. Neki su rođeni posthumno. Uvjeti pod kojima sam shvaćen i onda nužno shvaćen - poznajem ih i predobro... Nove uši za novu glazbu. Nove oči za najudaljenije stvari. Nova savjest za dosad prešućene istine... Pa dobro! Samo su to moji čitatelji, moji pravi čitatelji, moji predodređeni čitatelji: što je ostalo važno? - Ostalo je samo ljudskost. - Čovječanstvu se mora biti superioran snagom, uzdizanjem duše - prezirom.... (Djela, svezak VIII, strana 215 f) On predstavlja samo intenziviranje takvih ideja kada se Nietzsche u konačnici poistovjećuje s Dionizom.
Nietzsche je mogao ovako razmišljati samo zato što, u svojoj izolaciji, nije imao pojma u kojoj su mjeri njegovi pogledi bili samo nijanse onoga što je također dobilo prevlast u duhovnom životu devetnaestog stoljeća. Također mu je nedostajalo bilo kakvo razumijevanje veze između njegovih ideja i znanstvenih spoznaja njegova doba. Ono što je za druge posljedica određenih pretpostavki, postoji izolirano u njegovom sustavu mišljenja i u toj izolaciji raste do intenziteta koji njegovim omiljenim pogledima daje karakter opsesija. Cijelo njegovo biološko poimanje moralnih koncepata nosi ovaj karakter. Etički koncepti ne bi trebali biti ništa više od izraza fizioloških procesa. "Što je moral! Čovjek, narod, koji je doživio fiziološku promjenu, osjeća to u uobičajenom osjećaju i tumači jezikom svojih emocija i prema stupnju svog znanja, ne shvaćajući da je sjedište promjene u fizičkom. Kao da je netko gladan, i misli da može utoliti glad konceptima i običajima, hvalom i kuđenjem!" (Djela, svezak XII, strana 35.) Takvi pojmovi, koji su fiksirani za znanstveni svjetonazor, Nietzscheu se čine kao opsesije, a on o njima ne govori sa smirenošću znalca koji je u stanju izmjeriti značaj svojih ideja, već sa strašću fanatika i entuzijasta. Ideja odabira najboljeg u ljudskoj 'borbi za egzistenciju', ova ideja je vrlo česta u darvinističkoj literaturi posljednjih desetljeća, kod Nietzschea se javlja kao ideja 'nadčovjeka'. Borba protiv 'vjere u zagrobni život' koju Nietzsche tako strastveno vodi u svom 'Zaratustri', samo je jedan drugi oblik borbe koju vode materijalističke i monističke prirodne znanosti. Jedina nova stvar u Nietzscheovim idejama je emocionalni ton koji on pridaje svojim predodžbama. A taj se osjećaj u svom intenzitetu može razumjeti samo ako se pretpostavi da te ideje, istrgnute iz svog sustavnog konteksta, na njega djeluju poput opsesivnih ideja. Jedino se tako može objasniti često ponavljanje iste predodžbe, kao i nemotivirani karakter s kojim se pojedine misli često pojavljuju. Tu potpunu nemotiviranost možemo posebno primijetiti u njegovoj ideji o 'vječnom vraćanju' svih stvari i procesa. Poput kometa, ta se ideja uvijek iznova pojavljuje u njegovim djelima od 1882. - 1888. Nigdje se ne pojavljuje u nekoj unutarnjoj vezi s onim što inače prezentira. Gotovo ništa se ne iznosi da bi se to opravdalo. Ali posvuda se predstavlja kao doktrina koja može izazvati najdublje šokove u cijeloj ljudskoj kulturi.
Nietzscheova duševna konstitucija ne može se razumjeti u smislu psihologije; u pomoć se mora pozvati psihopatologija. Ova izjava nema namjeru poricati genijalnost njegova djela. Najmanje od svega je namjera da se bilo što odluči o istinitosti ili pogrešnosti njegovih ideja. Nietzscheov genij nema nikakve veze s ovom istragom. Za njega se genij pojavljuje kroz patološki medij.
Genijalnost Friedricha Nietzschea ne treba objašnjavati njegovom bolesnom konstitucijom. Nietzsche je bio genije, iako je bio bolestan. Drugo je samu genijalnost proglasiti patološkim stanjem duha; a drugo je razumjeti cjelokupnu osobnost genijalne osobe, uzimajući u obzir morbidne aspekte njene prirode. Neko može biti sljedbenik Nietzscheovih ideja, a opet biti mišljenja da se način na koji on te ideje pronalazi, međusobno povezuje, vrednuje i zastupa, može razumjeti samo psihopatološkim konceptima. Čovjek se može diviti njegovom lijepom, velikom karakteru, njegovoj izvanrednoj fizionomiji mislioca, a ipak priznati da morbidni faktori interveniraju u ovaj karakter, u ovu fizionomiju. Problem Nietzschea je od velikog interesa, upravo zato što se genijalni čovjek godinama bori s morbidnim elementima, jer je u stanju iznijeti velike ideje samo u kontekstu koji se može objasniti psihopatologijom. Ne sam genij, već samo izraz genija treba objasniti na ovaj način. Medicina će svojim sredstvima moći dati važan doprinos objašnjenju Nietzscheove duhovne slike. Psihopatologija masa, također će biti rasvijetljena kada se shvati Nietzscheov mentalitet. Jasno je da sadržaj Nietzscheovih učenja nije donio toliko sljedbenika, već da se taj učinak često temelji na nezdravom načinu na koji je Nietzsche zastupao svoje ideje. Kao što mu misli nisu bile sredstvo za razumijevanje svijeta i čovječanstva, već psihička pražnjenja kojima se želio opiti, tako je to isto slučaj i kod mnogih njegovih sljedbenika. Pogledajte kako on sam opisuje odnos između misli sabranih u njegovoj 'Veseloj znanosti' i svojih osjećaja. "'Vesela znanost': to jest, Saturnalije duha koji se strašno opirao dugoj opresiji - strpljivo, strogo, hladno, bez podnošenja, ali bez nade - i koji je sada iznenada napadnut nadom, nadom zdravlja, opijenošću ozdravljenja. Nije ni čudo što mnogo iracionalnosti i gluposti izlazi na vidjelo, mnogo razuzdane nježnosti, čak i potrošene na probleme koji imaju bodljikavu žicu i ne daju se milovati i mamiti. Cijela ova knjiga nije ništa drugo nego uživanje nakon duge neimaštine i bespomoćnosti, ushićenje vraćanja snage, tek probuđene vjere..." (Nietzscheova djela, svezak V, strana 3f) Ova knjiga nije o istini, već o otkrivanju misli koje mogu pružiti lijek za bolesni duh, izvor veselja.
Um koji svojim mislima želi shvatiti razvoj svijeta i čovjeka, ne treba samo dar mašte, koji ga navodi na te misli, nego i samodisciplinu, samokritičnost, kroz koju misli dobivaju svoj smisao, svoj opseg, svoju povezanost. Ova samodisciplina kod Nietzschea nije prisutna u velikoj mjeri. Njegove ideje naviru bez da ih sputava samokritičnost. Za njega ne postoji recipročan odnos između produktivnosti i logike. Intuiciju ne prati odgovarajući stupanj kritičke razboritosti.
Kao što je opravdano dokazivati psihopatsko podrijetlo određenih religijskih ideja i sekti, jednako je opravdano ispitati osobnost osobe, radi takvog podrijetla koje se ne može objasniti zakonitostima relevantnim za psihologiju.