.- III. Nietzscheov put razvoja
30.
Iznio sam Nietzscheove poglede na nadčovjeka onako kako se pojavljuju u njegovim posljednjim spisima: 'Zaratustra' (1883-1884), 'S onu stranu dobra i zla' (1886), 'Genealogija morala' (1887), 'Slučaj Wagner' (1888), Sumrak idola' (1889). Vjerojatno bi svoj filozofski najsažetiji izraz našli u nedovršenom djelu: 'Volja za moć: pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti', čiji je prvi dio, 'Antikrist', izašao u osmom svesku cjelovitih djela. To se jasno vidi iz dispozicije tiskane u prilogu spomenutog sveska. Zove se: 1. Antikrist. Pokušaj kritike kršćanstva. 2. Slobodni duh. Kritika filozofije kao nihilističkog pokreta. 3. Amoralist. Kritika najkobnije vrste neznanja, morala. 4. Dionizije. Filozofija vječnog ponavljanja.
Nietzsche svoje misli nije izrazio u najizvornijem obliku odmah na početku svoje književne karijere. Isprva je bio pod utjecajem njemačkog idealizma, osobito u obliku koji su zastupali Schopenhauer i Richard Wagner. U svojim prvim spisima, izražava se formulama Schopenhauera i Wagnera. Ali svatko tko je u stanju promotriti ovaj sustav formulacija do srži Nietzscheovih misli, pronaći će u ovim spisima iste namjere i ciljeve koji su izraženi u njegovim kasnijim djelima. Ne može se govoriti o razvoju Nietzschea a da se ne podsjeti na najslobodnijeg mislioca kojeg je moderno čovječanstvo stvorilo, Max Stirnera. Žalosna je istina da su ovog mislioca, koji u najpotpunijem smislu odgovara onome što Nietzsche zahtijeva od nadčovjeka, samo rijetki prepoznali i cijenili. On je već četrdesetih izrazio Nietzscheov svjetonazor. No, ne u tako zasićenim tonovima srca kao Nietzsche, nego u kristalno čistim mislima, uz koje se Nietzscheovi aforizmi često doimaju kao puko mucanje.
Kojim bi putem krenuo Nietzsche da mu je učitelj bio Max Stirner, a ne Schopenhauer! U Nietzscheovim djelima nema traga Stirnerovu utjecaju. Nietzsche je morao upotrijebiti vlastitu snagu da se otrgne od njemačkog idealizma i razvije svjetonazor sličan Stirnerovom.
Poput Nietzschea, Stirner je mišljenja da se pokretačke snage ljudskog života mogu tražiti samo u individualnoj, stvarnoj osobnosti. On odbacuje sve moći koje izvana nastoje oblikovati ili odrediti osobnost individue. On prati tijek svjetske povijesti i nalazi da je temeljna greška dosadašnjeg čovječanstva to što si nije postavilo za cilj kultiviranje i njegovanje osobnosti, već težilo drugim, neosobnim ciljevima i svrhama. On istinsko oslobođenje čovjeka vidi u tome što svim takvim ciljevima ne pridaje nikakvu višu stvarnost, već ih koristi kao sredstvo brige o sebi. Slobodan čovjek sam određuje svoje ciljeve; on ima svoje ideale; ne dopušta da ga zaposjednu. Osoba koja ne vlada svojim idealima kao slobodna osobnost, pod njihovim je utjecajem, poput luđaka koji pati od fiks ideja. Za Stirnera je svejedno da li osoba zamišlja sebe da je 'kralj Kine'. ili 'ubogi građanin' zamišlja da mu je sudbina da bude dobar kršćanin, vjernik protestant, lojalan građanin, čestita osoba itd. - oboje je jedna te ista 'fixe Idee'. Svatko tko nikada nije pokušao i usudio se biti dobar kršćanin, vjerni protestant, čestita osoba itd, zarobljen je i pristran u vjeri, vrlini itd.
Treba samo pročitati nekoliko rečenica iz Stirnerove knjige: 'Pojedinac i njegovo vlasništvo' da bi se vidjelo koliko je njegovo gledište slično Nietzscheovom. Navest ću neke odlomke iz ove knjige koji su posebno karakteristični za Stirnerov način razmišljanja.
"Pretkršćanska i kršćanska vremena teže suprotnim ciljevima; prvo želi idealizirati stvarno, drugo ostvariti idealno; prvo traži 'Duha Svetoga', drugo 'preobraženo tijelo'. Stoga prvo završava neosjetljivošću za stvarnost, 'prezirom prema svijetu'; ovo će završiti odustajanjem od ideala, 'prezirom prema duhu'.
Kao što procesija posvećenja ili čišćenja prolazi kroz stari svijet (pranja i tako dalje), tako ona utjelovljenja, prolazi kroz kršćanski svijet: Bog se baca u ovaj svijet, postaje tijelom i želi ga otkupiti, to jest ispuniti ga sobom; no, budući da je riječ o 'ideji' ili 'duhu', konačno se uvodi (npr. Hegel) 'ideja' u sve, u svijet, i dokazuje 'da je ideja, taj razum, u svemu'. Ono što su poganski stoici definirali kao 'mudri čovjek' u današnjoj kulturi odgovara 'čovjeku', pri čemu je prvi kao i drugi, biće bez mesa. Nestvarni 'mudrac', ovaj netjelesni 'svetac', stoik, postao je stvarna osoba, tjelesni 'svetac', u utjelovljenom Bogu; nestvarno 'ljudsko', bestjelesno 'Ja', postat će stvarno u tjelesnom 'Ja', u meni.
Činjenica da je pojedinac svjetska povijest sam po sebi, i da ima vlasništvo nad ostatkom svjetske povijesti, nadilazi kršćanstvo. Za kršćanina je svjetska povijest viša, jer je povijest Krista ili 'čovjeka'; za egoista samo njegova povijest ima vrijednost jer on samo sebe želi razvijati, a ne ideju čovječnosti, ne naum Božji, ne namjere providnosti, ne slobodu i slično. Ne vidi sebe kao oruđe ideje ili posudu Božju, ne prepoznaje nikakav poziv, ne vjeruje da je tu za daljnji razvoj čovječanstva i da mora tome pridonijeti svoj obol, već živi svoj život punim plućima, ne obazirući se na to koliko dobro ili loše čovječanstvo prolazi u tom procesu. Da nije nerazumijevanja da treba hvaliti prirodno stanje, mogli bi se prisjetiti Lenauovih 'Tri Cigana'. - Što sam ja ovdje na svijetu, da realiziram ideje? Učiniti svoj dio da ostvarim ideju 'države' kroz svoje državljanstvo, ili dovesti u postojanje ideju obitelji kroz brak, kao muž i otac? Zašto bih mario za takvu stvar kao zanimanje! Isto tako malo marim za zanimanje kao što cvijet raste i miriše prema svom zanimanju.
Ideal 'čovjeka' se ostvaruje kada se kršćanski pogled pretvori u rečenicu: 'Ja, ovo jedinstveno biće, jesam čovjek'. Konceptualno pitanje: 'što je čovjek?' pretvoreno je u ono osobno: 'tko je čovjek?'. S 'što' se tražio koncept da bi se ostvario; kod 'tko' to više uopće nije pitanje, nego je odgovor odmah prisutan u osobi koja pita: pitanje odgovara samo od sebe.
Za Boga je rečeno: "Imena te ne imenuju." Za mene vrijedi: nijedan pojam Mene ne izražava, ništa što je navedeno kao Moja bit, Mene ne iscrpljuje; to su samo imena. Isto tako, za Boga se kaže da je savršen i da nema poriv težiti savršenstvu. Ovo se također odnosi samo na Mene.
Vlasnik sam svoje moći, a to jesam kad znam da sam jedinstven. U jedinstvenosti se i vlasnik vraća u svoje kreativno ništavilo iz kojeg je rođen. Svako više biće iznad Mene, bilo Bog ili čovjek, slabi osjećaj moje jedinstvenosti i samo blijedi pred Suncem ove svijesti: ako svoj uzrok stavim na sebe, jedinog, onda to stoji na prolaznom, smrtnom tvorcu, koji sam sebe troši, i mogu reći:
'Svoj slučaj nisam stavio ni na što'."
Taj vlasnik, koji se oslanja na sebe i stvara samo iz sebe, Nietzscheov je nadčovjek.
31.
Ove misli Stirnera bile bi prikladna posuda u koju bi Nietzsche mogao pretočiti svoj bogati emocionalni život. Umjesto toga, u konceptualnom svijetu Schopenhauera tražio je ljestve po kojima bi se mogao popeti do svog svijeta misli.
Prema Schopenhaueru, cjelokupno naše znanje o svijetu dolazi iz dva korijena. Iz života naših predodžbi i iz percepcije volje, koja se u nama pojavljuje kao agent. 'Stvar po sebi' nalazi se izvan svijeta naših predodžbi. Jer predodžba je samo učinak koji 'stvar po sebi' ima na moj spoznajni organ. Znam samo dojmove koje stvari ostavljaju na mene, a ne same stvari, i ti dojmovi su jednostavno moje predodžbe. Ne poznajem ni Sunce ni Zemlju, nego samo oko koje vidi Sunce i ruku koja pipa Zemlju. Čovjek samo zna: "da svijet koji ga okružuje postoji samo kao predodžba, to jest samo u odnosu na nešto drugo, predočeno, što on sam jest.
(Schopenhauer, 'Svijet kao volja i predodžba') Ali čovjek samo ne predočava svijet, on u njemu i djeluje; on postaje svjestan svoje volje, i doživljava da se ono što u sebi osjeća kao volju, može opažati izvana kao kretanje njegova tijela, to jest, čovjek vlastito djelovanje percipira na dva načina, iznutra kao predodžbu, izvana kao volju. Schopenhauer zaključuje da se sama volja pojavljuje kao predodžba u opaženoj tjelesnoj radnji. I zatim nastavlja s tvrdnjom da se na volji, ne zasniva samo predodžba o vlastitom tijelu i njegovim pokretima, već da je to slučaj i sa svim drugim predodžbama. Prema Schopenhauerovom gledištu, cijeli je svijet u biti volja, i našem se intelektu pojavljuje kao ideja. Ta je volja, tvrdi dalje Schopenhauer, i jedinstvena u svim stvarima. Samo naš intelekt uzrokuje da percipiramo raznolikost stvari.
Prema tom gledištu, čovjek je svojom voljom povezan s jedinstvenom suštinom svijeta. Dokle god čovjek djeluje, unutar njega djeluje jedinstvena iskonska volja. Kao individua, posebna ličnost, čovjek postoji samo u svojoj predodžbi; u biti je istovjetan s jedinstvenom osnovom svijeta.
Ako pretpostavimo da je ideja o nadčovjeku već bila prisutna u Nietzscheovu umu, nesvjesno i instinktivno, kada se upoznao s filozofijom Schopenhauera, onda je ova teorija volje na njega mogla djelovati samo simpatično. U ljudskoj je volji dan element koji je čovjeku omogućio izravno sudjelovanje u stvaranju sadržaja svijeta. Kao biće volje, čovjek nije samo promatrač koji stoji izvan sadržaja svijeta, koji stvara slike stvarnosti, već je i sam stvaratelj. U njemu vlada božanska moć, iznad koje nema druge.
32.
Iz tih pogleda Nietzsche je razvio svoje dvije ideje, apolonski i dionizijski pogled na svijet. Primijenio ih je na grčki umjetnički život, za koji je vidio da ima dva korijena: umijeće predočavanja i umijeće volje. Kada onaj s predodžbama idealizira svoj svijet predodžbi i svoje idealizirane predodžbe utjelovljuje u umjetnička djela, nastaje apolonska umjetnost. Utiskujući ljepotu na pojedine predmete predodžbi, on im daje izgled vječnog. Ali on ostaje u svijetu predodžbi. Dionizijski umjetnik ne samo da želi izraziti ljepotu u svojim umjetničkim djelima, već i sam oponaša stvaralački tad svjetske volje. On nastoji odraziti duh svijeta u vlastitim pokretima. On sebe čini vidljivim utjelovljenjem volje. On sam postaje umjetničko djelo. "Pjevanjem i plesom čovjek se izražava kao član više zajednice: zaboravio je hodati i govoriti, i na putu je da pleše u zraku. Njegove geste govore o očaranosti." ('Rođenje tragedije'. § 1.) U tom stanju čovjek zaboravlja sebe, ne osjeća se više kao pojedinac, dopušta da u njemu prevlada opća volja svijeta. Na taj način Nietzsche tumači svetkovine koje su organizirale sluge Dioniza u čast boga Dioniza. Nietzsche slugu Dioniza vidi kao arhetip dionizijskog umjetnika. Sada on zamišlja da je najstarija dramska umjetnost Grka, nastala kroz više sjedinjenje dionizijskog i apolonskog. Na taj način objašnjava nastanak prve grčke tragedije. Pretpostavlja da je tragedija nastala iz tragičnog zbora. Dionizijski čovjek postaje gledatelj, gledatelj slike koja predstavlja njega samog. Zbor je samorefleksija dionizijskog uzbuđenog čovjeka, odnosno dionizijski čovjek svoje dionizijsko uzbuđenje vidi odraženo u apolonskom umjetničkom djelu. Predstava dionizijskog u apolonskoj slici je primitivna tragedija. Preduvjet za takvu tragediju je da njezin tvorac ima živu svijest o povezanosti čovjeka i elementarnih sila svijeta. Takva se svijest izražava kao mit. Mitsko mora biti tema najstarije tragedije. Dođe li u razvitku naroda trenutak kada kvarni razum uništi živi osjećaj za mit, smrt tragičnog neizbježna je posljedica.
33.
U razvoju grčke kulture, prema Nietzscheu, ta je točka u vremenu došla sa Sokratom. Sokrat je bio neprijatelj svakog instinktivnog života koji je bio u sprezi sa silama prirode. Prihvaćao je samo ono što intelekt može dokazati mišljenjem, ono što se može naučiti. To je objavilo rat mitu. A Euripid, kojega je Nietzsche opisao kao Sokratova učenika, uništio je tragediju, jer njegovo djelo više nije proizlazilo, poput Eshilova, iz dionizijskih nagona, nego iz kritičkog uma. Umjesto oponašanja volje duha svijeta, Euripid pronalazi inteligentnu povezanost pojedinih događaja unutar tragičnog zapleta. Ne pitam o povijesnoj opravdanosti ovih Nietzscheovih ideja. Zbog toga ga je oštro napao jedan klasični filolog. Nietzscheov opis grčke kulture može se usporediti s opisom koji osoba daje krajoliku promatranom s vrha planine; filološki prikaz s opisom lutalice koji posjećuje svako pojedino mjesto. S planine su mnoge stvari pomaknute prema zakonu optike.
34.
Ono što ovdje dolazi u obzir je pitanje: koji je zadatak sebi postavio Nietzsche u svom 'Rođenju tragedije'? Nietzsche je mišljenja da su stari Grci vrlo dobro poznavali patnje egzistencije. "Postoji stara legenda da je kralj Mida dugo u šumi lovio mudrog Silena, Dionizovog pratioca, ali ga nije uhvatio. Kad konačno padne u njegove ruke, kralj pita što je za čovjeka najbolje i najizvrsnije. Demon ostaje tih, ukočen i nepomičan, sve dok, prisiljen od kralja, konačno ne prasne u ove riječi uz kreštav smijeh: 'Jadna raso efemera, djeco slučaja i truda, zašto me tjerate da vam govorim ono što vam je najisplativije ne čuti? Najbolje vam je potpuno nedostižno: ne roditi se, ne biti, ne biti ništa. Ali druga najbolja stvar za tebe je da uskoro umreš.'" ('Rođenje tragedije', § 3.) U ovoj legendi Nietzsche nalazi izraženo osnovno osjećanje Grka. Grke smatra površnim prikazivati kao stalno vedar, djetinjasto razigran narod. Iz tog temeljnog tragičnog osjećaja, Grci su morali imati poriv za stvaranjem nečega što bi egzistenciju učinilo podnošljivijom. Tražili su opravdanje egzistencije - i našli ga u svom svijetu bogova i u umjetnosti. Tek je kroz protusliku olimpskih bogova i kroz umjetnost, surova stvarnost Grcima postala podnošljiva. Za Nietzschea, temeljno pitanje u 'Rođenju tragedije' je: u kojoj je mjeri grčka umjetnost promicala i održavala život? Već u ovom prvom djelu, do izražaja dolazi Nietzscheov temelji instinkt s obzirom na umjetnost kao silu koja potiče život.
35.
Još jedan Nietzscheov temeljni instinkt, već se može uočiti u ovom djelu. To je odbojnost prema čisto logičnim umovima, čija je osobnost potpuno pod kontrolom razuma. Iz ove averzije proizlazi Nietzscheovo mišljenje da je sokratovski duh uništitelj grčke kulture. Za Nietzschea je logika samo oblik u kojem se izražava osobnost. Ako ovaj oblik nije popraćen drugim oblicima izražavanja, osobnost se pojavljuje kao bogalj, kao organizam u kojem su potrebni organi osakaćeni. Budući da je Nietzsche samo u Kantovim spisima mogao otkriti promišljeni um, Kanta naziva 'deformiranim konceptualnim bogaljem'. Nietzsche logiku prihvaća samo kada je ona izraz dubljih temeljnih instinkata osobnosti. To mora biti odljev nad-logičkog u osobnosti. Nietzsche se uvijek držao svog odbacivanja sokratskog duha. Čitamo u 'Sumraku idola': "Sa Sokratom se grčki ukus mijenja u korist dijalektike: što se zapravo događa? Iznad svega, plemeniti ukus je poražen; rulja dolazi s dijalektikom. Prije Sokrata, maniri dijalektike bili su odbačeni u dobrom društvu: smatrani su lošim manirima, razotkrivali su se." ('Problem Sokrat', § 5.) Gdje jaki osnovni instinkti ne govore u prilog stvari, tada dolazi dokazujući razum i pokušava je podržati kroz umijeće zagovaranja.
36.
Nietzsche je vjerovao da je u Richardu Wagneru prepoznao obnovitelja dionizijskog duha. Upravo iz tog uvjerenja napisao je četvrtu od svojih 'Neblagovremenih meditacija': 'Richard Wagner u Bayreuthu', napisano 1876. U to se vrijeme još uvijek držao interpretacije dionizijskog duha, koju je oblikovao u skladu s filozofijom Schopenhauera. I dalje je vjerovao da je stvarnost samo ljudska predodžba, i da izvan ovog svijeta predodžbi, suština stvari leži u obliku iskonske volje. A stvaralački dionizijski duh za njega još nije bio čovjek koji je stvarao iz sebe, nego čovjek koji je sebe zaboravio i bio zaokupljen iskonskom voljom. Za njega su Wagnerove glazbene drame bile slike vladajuće iskonske volje, koje je stvorio dionizijski duh odan toj iskonskoj volji.
I kao što je Schopenhauer glazbu vidio kao izravan odraz volje, Nietzsche je također vjerovao da je glazba najbolje sredstvo izražavanja dionizijskog kreativnog duha. Jezik civiliziranih naroda činio mu se bolesnim. To više ne može biti jednostavno izraz osjećaja, jer su se riječi postupno sve više morale koristiti da bi postale izraz sve većeg intelektualnog razvoja ljudi. Kao rezultat toga, značenje riječi postalo je apstraktno i siromašno. One više ne mogu izraziti ono što dionizijski duh osjeća kada stvara iz iskonske volje. Stoga se više riječju ne može izraziti svjetska drama. Treba se pozvati na druga sredstva izražavanja, posebice glazbu, ali i druge umjetnosti. Dionizijski duh postaje ditirampski dramaturg, "ovaj koncept uzet tako cjelovito da istovremeno obuhvaća glumca, pjesnika i glazbenika". "Kako god se može predočiti razvoj izvornog dramatičara, u svojoj zrelosti i savršenstvu, on je lik bez ikakvih inhibicija ili zazora: istinski slobodni umjetnik koji ne može činiti ništa drugo osim misliti u svim umjetnostima u isto vrijeme, posrednik i pomiritelj između naizgled odvojenih sfera, obnovitelj jedinstva i ukupnosti umjetničke sposobnosti, koja se ne može naslutiti niti zaključiti, već se samo djelovanjem može pokazati." ('Richard Wagner u Bayreuthu', § 7. ) Nietzsche je štovao Richarda Wagnera kao dionizijskog duha. I samo u smislu koji Nietzsche daje u gore spomenutom spisu, Wagner se može nazvati dionizijskim duhom. Njegovi instinkti su usmjereni prema zagrobnom životu; želi pustiti glas onostranog da odjekuje kroz njegovu glazbu. Već sam istaknuo da se Nietzsche kasnije pronašao, i mogao prepoznati svoje instinkte usmjerene prema ovom svijetu u njihovoj osebujnosti. Prvotno je krivo razumio Wagnerovu umjetnost jer je krivo razumio samog sebe, jer je dopustio da njegove instinkte tiranizira Schopenhauerova filozofija. Kasnije mu se to podređivanje njegovih instinkata stranoj duhovnoj moći činilo kao bolest. Otkrio je da nije slušao svoje instinkte i da je dopustio da ga zavede mišljenje koje nije bilo prikladno, dopustio je da umjetnost utječe na te instinkte, što je moglo biti samo na njihovu štetu, zbog čega su se sigurno razboljeli.
37.
Utjecaj koji je na njega imala Schopenhauerova filozofija, koja je proturječila njegovim osnovnim instinktima, sam Nietzsche opisuje u svojoj trećoj 'Nepravovremenoj meditaciji', 'Schopenhauer kao pedagog' (1874.), u vrijeme kada je još vjerovao u tu filozofiju. Nietzsche je tražio odgajatelja. Pravi odgajatelj može biti samo onaj koji na odgajanika utječe tako da se iz njegove osobnosti razvija najdublja bit. Svaka je osoba pod utjecajem svog vremena i njegovih kulturnih resursa. Ona upija sav obrazovni materijal koji nudi vrijeme. Ali pitanje je, kako se može naći usred ovog upada izvana; kako iz sebe ispresti ono što on i samo on, i nitko drugi ne može biti. "Osoba koja ne želi pripadati gomili samo se treba prestati osjećati ugodno sama sa sobom; treba slijediti svoju savjest, koja ga poziva: 'Budi svoj!' To nisi ti što sada činiš, namjeravaš, želiš", to je ono što osoba kaže sama sebi kada jednog dana otkrije da je uvijek bila zadovoljna upijanjem obrazovnog materijala izvana. ('Schopenhauer kao pedagog', § 1.) Nietzsche je pronašao sebe, iako u početku ne u svom najautentičnijem obliku, kroz proučavanje filozofije Schopenhauera. Nietzsche se nesvjesno trudio izražavati jednostavno i iskreno u skladu sa svojim osnovnim instinktima. Oko sebe zatekao je samo ljude koji su se izražavali tadašnjim odgojnim formulama, koji su iza tih formula skrivali vlastitu bit. Međutim, Nietzsche je u Schopenhaueru pronašao osobu koja je imala hrabrosti svoje osobne osjećaje prema svijetu učiniti sadržajem svoje filozofije: 'Govornikov snažan osjećaj blagostanja' preplavio je Nietzschea kada je prvi put pročitao Schopenhauerove rečenice. "Osjećamo da je zrak ovdje uvijek isti i da okrepljuje; ovdje ima neke neponovljive nepretencioznosti i prirodnosti, kakvu imaju ljudi koji su sami u sebi kod kuće, i gospodari su jedne bogate kuće: za razliku od pisaca koji se čude kada su bili duhoviti, i čija izvedba time poprima nešto nemirno i neprirodno." "Schopenhauer razgovara sam sa sobom: ili ako stvarno želite zamisliti slušatelja, zamislite sina kojeg otac podučava. To je iskren, grub, dobrodušan izraz, pred slušateljem koji sluša s ljubavlju". (Schopenhauer', § 2.) Nietzschea je Schopenhaueru privukla činjenica, da je čuo čovjeka kako govori u skladu sa svojim najdubljim instinktima.
Nietzsche je u Schopenhaueru vidio snažnu osobnost koju filozofija nije transformirala u pukog intelektualca, već koji je logiku učinio samo izrazom nad-logičkog, instinktivnog u sebi. "Čežnja za jakom prirodom, za zdravim i jednostavnim čovječanstvom, bila je za njega čežnja za samim sobom, i čim je svladao vrijeme - morao je začuđenim očima vidjeti genija u sebi." ('Schopenhauer', § 3.) Već tada je Nietzscheov um težio ideji nadčovjeka koji sam sebe traži kao smisao svoje egzistencije, a takvog je tragača pronašao u Schopenhaueru. U takvim ljudima on vidi postignutu svrhu, i zapravo jedinu svrhu postojanja svijeta; čini mu se da je priroda postigla cilj kad je proizvela takvog čovjeka. "Priroda, koja nikad ne skače, čini ovdje svoj jedini skok, i to skok radosti, jer po prvi put osjeća da je postigla svoj cilj, naime, gdje ona razumije, da se mora odlučiti, imati ciljeve."('Schopenhauer', § 5.) U ovoj rečenici leži klica poimanja nadčovjeka. Kad je Nietzsche napisao ovu rečenicu, želio je točno isto što je kasnije želio sa svojim Zaratustrom; ali mu je još nedostajalo snage da tu želju izrazi svojim jezikom. Kada se pisao svoju knjigu o Schopenhaueru, već je u stvaranju nadčovjeka vidio osnovnu ideju kulture.
38.
Nietzsche kao cilj cjelokupnog ljudskog razvoja vidi razvoj osobnih instinkata pojedinca. Što god djeluje protiv ovog razvoja, njemu se čini kao pravi grijeh protiv čovječanstva. Ali postoji nešto u čovjeku što se sasvim prirodno opire njegovom slobodnom razvoju. Čovjek nije određen samo impulsima koji su u njemu aktivni u svakom pojedinom trenutku, već i svime što se nakupilo u njegovom sjećanju. Čovjek se sjeća vlastitih iskustava; pokušava steći svijest o iskustvima svog naroda, plemena, pa i čitavog čovječanstva kroz proces povijesti. Čovjek je povijesno biće. Životinje žive nepovijesno; slijede impulse koji u njima djeluju u određenom trenutku. Čovjek dopušta da ga odredi njegova prošlost. Kad želi nešto učiniti, pita se: kakva sam ja ili netko drugi, imao iskustva sa sličnim pothvatom? Nagon za djelovanjem može biti potpuno uništen, sjećanjem na iskustvo. Za Nietzschea promatranje ove činjenice daje povoda za pitanje: u kojoj mjeri čovjekova sposobnost pamćenja ima blagotvoran, a u kojoj štetan učinak, na njegov život? Sjećanje, koje također nastoji obuhvatiti stvari koje čovjek nije osobno iskusio, živi u čovjeku kao povijesni smisao, kao proučavanje prošlosti. Nietzsche pita: u kojoj mjeri povijesni smisao promiče život? On pokušava dati odgovor na to pitanje u svojoj drugoj 'nepravovremenoj meditaciji': 'O upotrebi i nedostatku povijesti za život' (1874.). Povod za ovo djelo bila je Nietzscheova percepcija da je povijesni smisao postao istaknuta karakterna crta među njegovim suvremenicima, osobito među znanstvenicima među njima. Nietzsche je posvuda hvalio kopanje u prošlost. Samo kroz poznavanje prošlosti čovjek bi trebao moći razlikovati što mu je moguće, a što nemoguće: ovo vjerovanje prodrlo mu je u uši. Samo oni koji znaju kako se jedan narod razvijao mogu prosuditi što je korisno za njegovu budućnost: Nietzsche je čuo ovaj poklič. Čak ni filozofi više nisu željeli izmišljati nove ideje, već su radije proučavali misli svojih predaka. Ovaj povijesni smisao ima paralizirajući učinak na sadašnju kreativnost. Ako sa svakim impulsom koji se u njemu pojavi, prvo pokuša utvrditi do čega je sličan impuls u prošlosti doveo, njegove snage će oslabiti prije nego što počnu djelovati. "Zamislite najekstremniji primjer, osobu koja nema moć zaborava, koja je osuđena da posvuda vidi postajanje: takav više ne vjeruje u vlastito postojanje, ne vjeruje više u sebe, vidi kako se sve rastapa u pokretne točke i gubi se u tom svijetu postajanja.... Zaborav je dio svakog djelovanja: kao što život svih organskih stvari uključuje, ne samo svijetlo, nego i tamu. Čovjek koji želi osjećati samo povijesno, bio bi poput nekoga tko je bio prisiljen suzdržati se od spavanja, ili poput životinje koja bi morala preživjeti, samo preživajući i neprestano preživajući." ('Povijest', § I.) Nietzsche smatra da čovjek može tolerirati samo onoliko povijesti koliko odgovara opsegu njegovih stvaralačkih moći. Snažna osobnost ostvaruje svoje namjere unatoč sjećanju na iskustva iz prošlosti; štoviše, može doživjeti jačanje svoje moći, kroz sjećanje na ta iskustva. Ali povijesni smisao gasi moći slabog čovjeka. Da bi se odredio stupanj, a preko njega i granica, "na kojoj prošlost mora biti zaboravljena da ne postane grobar sadašnjosti, moralo bi se točno znati kolika je plastična snaga osobe, naroda, kulture; mislim na tu moć izrastanja iz sebe na jedinstven način, transformacije i inkorporiranja prošlosti i stranog." ('Povijest', § I.)
Nietzsche smatra da povijest treba njegovati samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za zdravlje pojedinca, naroda ili kulture. Ono što mu je bitno je: "Bolje nauči, kako povijest proučavati u svrhu življenja!" ('Povijest', § I.) Čovjeku daje pravo da na takav način oblikuje povijest, da u najvećoj mogućoj mjeri promiče poticaje specifične sadašnjosti. S tog gledišta, on je protivnik onog pogleda na povijest koji traži spas samo u "povijesnoj objektivnosti", koji samo želi vidjeti i ispričati kako su se stvari "stvarno" dogodile u prošlosti, koji samo traži znanje "čisto, bez posljedica, ili jasnije, istinu iz koje ništa ne proizlazi". ('Povijest', § 6.) Takvo gledište može proizaći samo iz slabe osobnosti, čiji se osjećaji ne uzdižu i spuštaju poput plime i oseke, dok gledaju tijek događaja koji prolazi ispred njih. Takva je osobnost "postala rezonantna pasiva, koja svojim odzvanjanjem utječe na druge takve pasive: sve dok konačno cijeli zrak jednog doba, ne bude ispunjen takvim uskovitlanim, delikatnim i međusobno srodnim odjecima." ('Povijest', § 6.) Ali Nietzsche ne vjeruje da tako slaba osobnost doista može osjetiti sile koje su djelovale u ljudima u prošlosti: "Ali čini mi se da se čuje samo prizvuk svakog izvornog povijesnog glavnog tona: gruba i snažna priroda originala više se ne može naslutiti iz sferičnog, tankog i oštrog zvuka žica. Izvorni zvuk obično evocira radnje, potrebe i strahove; ovaj nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti i pretvara u meka srca u potrazi za užicima; to je kao da je herojska simfonija aranžirana za dvije flaute i namijenjena sanjarskim pušačima opijuma." ('Povijest', § 6.) Samo oni koji snažno žive u sadašnjosti i koji imaju jake instinkte kroz koje mogu proricati i razumjeti instinkte svojih predaka, mogu istinski razumjeti prošlost. Potonji se manje bavi onim što je stvarno slučaj, nego onim što se može zaključiti iz činjenica. "Bilo bi moguće zamisliti historiografiju koja ne sadrži ni kap zajedničke empirijske istine, a ipak bi mogla zahtijevati predikat objektivnosti do najvišeg stupnja." ('Povijest'. § 6.) Majstor takve historiografije bio bi onaj koji je u svakoj povijesnoj osobi i događaju, tražio ono što se krije iza pukog činjeničnog. Međutim, da bi to učinio, mora voditi snažan vlastiti život, jer se instinkti i nagoni mogu promatrati samo izravno u vlastitoj osobnosti. "Samo iz najveće sadašnje snage, možete tumačiti prošlost: samo naprezanjem svojih najplemenitijih osobina moći ćete predočiti ono što je veliko i vrijedno znanja i očuvanja, iz prošlosti. Slično kroz slično! Inače ćeš ono što je prošlo povući sebi." "Dakle: povijest pišu iskusni i superiorni. Tko nije iskusio nešto veće i uzvišenije od svih drugih, neće moći protumačiti ništa veliko i visoko iz prošlosti." ('Povijest', § 6.)
Kao odgovor na prevladavanje povijesnog smisla u sadašnjosti, Nietzsche tvrdi da "čovjek u prvom redu mora naučiti živjeti, i povijest koristiti samo u službi naučenog života." ('Povijest', § 10.) On prije svega želi 'učenje o zdravlju života', a povijest treba proučavati samo u onoj mjeri u kojoj je pogodna za takvo učenje o zdravlju.
Što poboljšava život kod proučavanja povijesti? To pitanje Nietzsche postavlja u svojoj 'Povijesti', i time već stoji na tlu koje opisuje u rečenici citiranoj na stranici 24, 'S onu stranu dobra i zla'.
39.
Mentalitet koji se javlja kod buržoaskog filistra, u osobito snažnoj mjeri suprotstavlja zdravom razvoju individualca. Filistar je suprotnost osobi koja nalazi zadovoljstvo u slobodnom izražavanju svojih sposobnosti. Filistar to izražavanje želi prihvatiti samo u mjeri u kojoj to odgovara određenoj prosječnoj razini ljudskog talenta. Sve dok filistar ostaje unutar svojih granica, ništa mu nije u redu. Ako želite ostati prosječna osoba, sami se s tim morate pomiriti. Nietzsche je među svojim suvremenicima nalazio one, koji su svoj filistarski mentalitet htjeli učiniti normom za sve ljude, koji su u svom filistarstvu vidjeli jedinu pravu ljudskost. Među njih ubraja i David Friedrich Straussa, estetičara Friedrich Theodor Vischera i druge. Vischer je, vjeruje, otvoreno objavio svoju filistarsku vjeru u govoru koji je održao u spomen na Hölderlina. On to vidi u riječima:
"On (Hölderlin) je bio jedna od nenaoružanih duša, on je bio grčki Werther, beznadno zaljubljen čovjek; bio je to život pun nježnosti i čežnje, ali bilo je i snage i sadržaja u njegovoj volji, a veličine, punine i života u njegovom stilu, koji tu i tamo podsjeća čak i na Eshila. Samo je njegov duh imao premalo tvrdog; nedostajao mu je humor kao oružje; nije mogao podnijeti činjenicu da biti filistar ne čini nekoga barbarinom. ('David Strauss', § z.) Filistar ne želi istaknutim ljudima uskratiti pravo na postojanje; ali vjeruje da će oni u stvarnosti nestati, ako se ne budu znali pomiriti s institucijama koje je prosječan čovjek stvorio da zadovolji svoje potrebe. Ove institucije su jedine stvari koje su stvarne, koje su razumne, i čak im se i veliki čovjek mora pokoriti. Iz tog filistarskog mentaliteta David Strauss je napisao svoju knjigu 'Stara i nova vjera'. Prva od Nietzscheovih 'Nepravovremenih meditacija' usmjerena je protiv ove knjige, odnosno protiv osjećaja izraženog u njoj:
"David Strauss, ispovjednik i pisac" (1873). Dojam novih znanstvenih otkrića na filistra je takav da kaže: "Kršćanska perspektiva besmrtnog, nebeskog života, zajedno s drugim utjehama [kršćanske religije], nepovratno je pala". ('David Strauss', § 4.) On želi svoj život na Zemlji učiniti udobnim prema zamislima prirodne znanosti, to jest udobnim kako bi to filistar zamišljao. Sada filistar pokazuje kako se može biti sretan i zadovoljan, unatoč spoznaji da ni jedan viši duh ne vlada nad zvijezdama, već da krute, bezosjećajne sile prirode, vladaju svim svjetskim događajima. "Tijekom posljednjih nekoliko godina živo smo sudjelovali u velikom nacionalnom ratu i uspostavi njemačke države, i smatramo da smo visoko uzdignuti ovim neočekivanim i slavnim preokretom u sudbini naše nacije koja je toliko iskušavana. Pomažemo u razumijevanju ovih stvari pomoću povijesnih studija, koje su sada olakšane čak i onima koji nisu znanstvenici, pomoću niza atraktivnih i popularnih povijesti; čineći to, nastojimo proširiti svoje znanje o prirodi, za što ne nedostaje opće razumljivih izvora; i konačno, u spisima naših velikih pjesnika, u izvedbama djela naših velikih glazbenika, nalazimo poticaj za duh i za um, za fantaziju i humor, koji ništa ne ostavlja željenim. Tako mi živimo, tako veselo hodamo." (Strauß, 'Stara i nova vjera', § 88.)
Iz ovih riječi progovara evanđelje najtrivijalnijih životnih zadovoljstava. Filistar naziva nezdravim sve što nadilazi trivijalno. Strauss za Beethovenovu 'Devetu simfoniju' kaže da je popularna samo kod onih za koje se "barok smatra genijalnim, bezoblično kao i uzvišeno". ('Stara i nova vjera', § 109); o Schopenhaueru, mesija filistarstva zna proklamirati da se u tako "nezdravu i neproduktivnu" filozofiju kao što je Schopenhauerova ne može vjerovati, najviše trošiti riječi na šale. ('David Strauss', § 6.) Filistar naziva zdravim samo ono što odgovara prosječnom.
Strauss kao temeljnu moralnu zapovijed iznosi sljedeću rečenicu: "Svako moralno djelovanje je samoodređenje pojedinca prema ideji vrste". ('Stara i nova vjera', § 74.) Nietzsche odgovara: "Prevedeno u jasne i jednostavne pojmove, to jednostavno znači: živi kao čovjek, ne kao majmun ili tuljan! Taj je imperativ nažalost potpuno beskoristan i nemoćan, jer su pod pojmom čovjeka ujarmljeni najrazličitiji ljudi, primjerice Patagonac i učitelj Strauss, i jer se nitko neće usuditi s jednakim pravom reći: živi kao Patagonac! i: živi kao učitelj Strauss!" ('David Strauss', § 7.)
To je ideal, i to je ideal najjadnije vrste, koji Strauss želi predstaviti ljudima. I Nietzsche protestira protiv toga; buni se jer ga snažni instinkt zove: ne živi kao učitelj Strauss, nego živi kako ti dolikuje!
40.
Tek u svom djelu 'Ljudski, odviše ljudski' (1878) Nietzsche se čini oslobođenim utjecaja Schopenhauerova načina razmišljanja. Odustao je od traženja natprirodnih uzroka prirodnih događaja; on teži prirodnim objašnjenjima. On sada sav ljudski život vidi kao neku vrstu prirodne pojave; on čovjeka vidi kao najviši proizvod prirode. Čovjek živi "na koncu među ljudima i sam sa sobom kao u prirodi, bez hvale, prijekora, uzbuđenja, uživajući u mnogim stvarima kao u spektaklu, kojih su se do sada morali samo bojati. Čovjek bi se riješio naglaska i stimulacije misli, da čovjek i sam nije samo priroda ili više od prirode, više ne osjeća.... naprotiv, osoba s koje su obični okovi života otpali do te mjere da nastavlja živjeti samo kako bi naučila sve više i više, mora biti sposobna odreći se mnogo toga, zapravo gotovo svega, što ima vrijednost kod drugih ljudi, bez zavisti i ljutnje; za nju najpoželjnije stanje mora biti ono slobodno, neustrašivo lebdenje iznad ljudi, običaja, zakona i konvencionalnih procjena stvari." ('Ljudski' 1. § 34.) Nietzsche je već odustao od svake vjere u ideale; ljudske postupke vidi samo kao posljedice prirodnih uzroka, i nalazi zadovoljstvo u prepoznavanju tih uzroka. On nalazi da se o stvarima dobiva pogrešna predodžba, ako se vidi samo ono što je obasjano svijetlom idealističkog znanja. Tada propuštate ono što leži u sjeni. Nietzsche sada želi upoznati ne samo sunčanu stranu stvari, već i tamnu stranu. Iz tog nastojanja nastalo je djelo: 'Lutalica i njegova sjena' (1879). U ovoj knjizi on sa svih strana želi obuhvatiti pojave života. Postao je 'filozof stvarnosti' u najboljem smislu te riječi.
U 'Zori' (1881) on moralni proces u ljudskom razvoju opisuje kao prirodni proces. Već u ovom spisu on pokazuje da ne postoji nadnaravni svjetski poredak, nema vječnih zakona dobra i zla, te da je sva moralnost proizašla iz prirodnih nagona i instinkta koji prevladavaju u ljudskim bićima. Sada je otvoren put za Nietzscheovo izvorno putovanje. Ako nikakva moć izvan čovjeka ne može čovjeku nametnuti obvezujuću obvezu, onda on ima pravo slobodno slijediti vlastitu kreativnost. Taj je uvid lajtmotiv 'Vesele znanosti' (1882). Nema više nikakvih okova na toj 'slobodnoj' spoznaji Nietzschea. Osjeća se pozvanim stvarati nove vrijednosti nakon što je prepoznao porijeklo starih i utvrdio da su one samo ljudske, a ne božanske vrijednosti. Sada se usuđuje odbaciti ono što je u suprotnosti s njegovim instinktima i zamijeniti to nečim što je u skladu s njegovim nagonima: "Mi novi, bezimeni, loše shvaćeni ljudi, mi nedonoščad još nedokazane budućnosti - trebamo novo sredstvo za novu svrhu, naime novo zdravlje, jače, pametnije, čvršće, hrabrije, smiješnije zdravlje, nego što je sve zdravlje bilo do sada. Svatko tko u duši žudi da u punoj mjeri iskusi dosadašnje vrijednosti i želje i oplovi sve obale ovog idealnog 'Mediterana', svatko tko želi iz dogodovština vlastitih iskustava saznati kako je to biti osvajač i otkrivač ideala.... treba jedno, prije svega, dobro zdravlje..... I sada, nakon što smo tako dugo putovali, mi Argonauti ideala, hrabriji možda i više nego što je pametno.... čini nam se kao da je pred nama još neotkrivena zemlja za nagradu.... Kako bismo nakon takvih izgleda i s takvom gladi savjesti i znanja, ipak mogli biti zadovoljni današnjim čovjekom?" ('Vesela znanost', § 382.)
41.
Iz raspoloženja okarakteriziranog u prethodnim rečenicama, Nietzsche je razvio sliku svog nadčovjeka. To je antiteza suvremenom čovjeku; prije svega je antiteza onog kršćanskog. U kršćanstvu je protivljenje njegovanju snažnog života postalo religija. ('Antikrist', § 5.) Utemeljitelj ove vjere je učio: da je ono što je vrijedno u očima ljudi prezreno u očima Boga. U 'Kraljevstvu Božjem' kršćanin želi naći ostvareno sve ono što mu se čini da nedostaje na Zemlji. Kršćanstvo je vjera koja čovjeka nastoji lišiti svake brige za zemaljski život: to je vjera slabih, koji vole da im se to predstavlja kao zapovijed: "Ne opirite se zlu i podnosite sve nedaće", jer oni nisu dovoljno jaki da se odupru. Kršćanin nema smisla za plemenitu osobnost koja svoju snagu želi crpiti iz vlastite stvarnosti. On smatra da pogled na kraljevstvo ljudi kvari viziju kraljevstva Božjeg. Čak i napredniji kršćani, koji više ne vjeruju da će na kraju dana uskrsnuti u svom fizičkom obliku, bilo da budu primljeni u raj ili bačeni u pakao, sanjaju o 'božanskoj providnosti', o 'nadnaravnom' poretku stvari. Oni također vjeruju da se čovjek mora uzdići iznad svojih čisto zemaljskih ciljeva, i uklopiti u idealno kraljevstvo. Vjeruju da život ima čisto duhovnu pozadinu i da mu to daje vrijednost. Kršćanstvo ne nastoji njegovati instinkte za zdravlje, ljepotu, rast, blagostanje, izdržljivost i skupljanje snage, nego mržnju prema duhu, prema ponosu, hrabrosti, plemenitosti, samopouzdanju i slobodi duha, mržnju prema užicima osjetilnog svijeta, prema radosti i vedrini stvarnosti u kojoj čovjek živi. ('Antikrist', § 21.) Kršćanstvo zapravo opisuje ono prirodno, kao vrijedno 'prijekora'. U kršćanskom Bogu, onostrano biće, to jest ništavilo, je pobožanstvenjeno; volja za ništavilom je posvećena. ('Antikrist', § 8.) Zato se Nietzsche bori protiv kršćanstva u prvoj knjizi 'Prevrednovanje svih vrijednosti'. A u drugoj i trećoj knjizi također se želio boriti protiv filozofije i morala slabih, koji samo uživaju u ulozi uzdržavanih. Budući da tip ljudskog bića kakvog Nietzsche želi vidjeti kultiviranim, ne podcjenjuje ovozemaljski život, već ga prihvaća s ljubavlju i postavlja ga previsoko da bi mogao vjerovati da ga treba živjeti samo jednom, on 'žudi za vječnošću' ('Zaratustra', 3. dio, 'Sedam pečata') i želio bi da se taj život može živjeti beskrajno često. Nietzsche dopušta svom 'Zaratustri' da bude 'učitelj vječnog ponavljanja'. "Vidi, mi znamo.... da se sve stvari vječno vraćaju, i mi sami s njima; i da mi postojimo zauvijek, i sve stvari s nama". ('Zaratustra', 3. dio, 'Oporavak')
Trenutno mi se ne čini mogućim imati određeno mišljenje, o tome koju je ideju Nietzsche povezao izrazom 'vječno ponavljanje'. Precizniji podaci bit će dostupni tek kada Nietzscheove bilješke o nedovršenim dijelovima njegove 'Volje za moć' budu dostupne u drugom dijelu cjelovitog izdanja njegovih djela.