.- 2. Osobnost i psihopatologija Friedricha Nietzschea
I.
"Baš kao što se psihološki procesi odvijaju paralelno s moždanim uzbuđenjima, fiziološka psihologija teče paralelno s fiziologijom mozga. Gdje potonje još ne pruža dovoljno znanja, fiziološkoj psihologiji će biti dopušteno privremeno istraživati, psihičke fenomene u njihovom čistom obliku, ali uvijek vođeno idejom da čak i za te psihičke fenomene mora biti dokazana mogućnost paralelizma s cerebralnim procesima." Čak i ako se nužno ne slažemo s ovom izjavom Theodora Ziehena (usp. njegov 'Vodič kroz fiziološku psihologiju', strana 2), moramo priznati da se ona pokazala izvanredno plodonosnom za metode psihologije. Pod utjecajem stajališta koje on iznosi, ova je znanost došla do istinskih znanstvenih spoznaja. Ali također će morati biti jasno, kakvo značajno svijetlo promatranje patoloških duševnih pojava, baca na vezu između psihičkih pojava i odgovarajućih fizioloških procesa. Patološki eksperiment učinio je veliku uslugu i psihologiji i fiziologiji. Abnormalne činjenice duševnog života prosvjetljuju nam one normalne. Mora se, međutim, činiti osobito važnim abnormalne pojave pratiti u područjima u kojima se aktivnost duše povećava do najviših intelektualnih postignuća.
Osobnost poput Nietzschea, nudi posebne tragove za takvo razmatranje. Morbidna srž njegove osobnosti, uvijek mu je davala povoda da se vraća fiziološkoj osnovi svojih predodžbi. Udarao je sve redom, od poetske dikcije do najviših vrhunaca konceptualne apstrakcije. S velikom oštrinom govori o tome kako je njegov način razmišljanja povezan s njegovim fizičkim stanjem. "Godine 1879. dao sam ostavku na mjesto profesora u Baselu, proveo sam ljeto kao sjena u St. Moritzu, a sljedeću zimu, najsunčaniju u mom životu, kao sjena sam proveo u Naumburgu. To je bio moj minimum. U svojoj trideset i šestoj godini dosegao sam najnižu točku svoje vitalnosti - još sam bio živ, ali nisam mogao vidjeti tri koraka unaprijed. 'Lutalica i njegova sjena' nastao je u to vrijeme. Nedvojbeno, tada sam znao slikati sjene.... Sljedeće zime, moje prve zime u Genovi, to slađenje i produhovljenje, koje je gotovo neizbježno uz krajnje siromaštvo krvi i mišića, iznjedrilo je 'Zoru'. Savršena svjetlina i vedrina, čak i bujnost duha, koju navedeno djelo odražava, u mom je slučaju spojiva, ne samo s najdubljom fiziološkom slabošću, nego čak i s viškom osjećaja boli." "Usred mučenja koja dolaze s trodnevnim, neprekidnim bolovima u mozgu, zajedno s mukotrpnim povraćanjem sluzi, posjedovao sam brzinu dijalektike par excellence, i promišljao stvari vrlo hladnokrvno, za koje nisam 'penjač', nisam rafiniran, nisam dovoljno hladan u zdravijim uvjetima. Moji čitatelji znaju u kojoj mjeri dijalektiku smatram simptomom dekadencije, primjerice u najpoznatijem slučaju: slučaju Sokrata." -(Vidi M. G. Conrad: 'Ketzerblut', strana 186, i Elisabeth Förster-Nietzsche: 'Das Leben Friedrich Nietzsches', II, I, strana 328.)
Nietzsche promjenu u svom načinu razmišljanja smatra rezultatom varijabilnosti u svojim fizičkim stanjima. "Filozof koji je prošao kroz mnoga zdravstvena stanja i nastavlja to činiti, također je prošao kroz isto toliko filozofija: on jednostavno ne može učiniti ništa drugo, nego transformirati svoje stanje svaki put u najduhovniji oblik i udaljenost - ovo umijeće preobrazbe i jest filozofija." (Djela, svezak V, strana 8.) U svojim memoarima 'Ecce homo', napisanim 1888, Nietzsche govori o tome kako mu je bolest dala poticaj da razvije optimističan pogled na svijet: "Obratite pažnju na ovo: godine moje najniže vitalnosti bile su kad sam prestao biti pesimist: instinkt samo-oporavka branio mi je filozofiju siromaštva i obeshrabrenja." (Elisabeth Förster-Nietzsche, 'Das Leben Friedrich Nietzsches', II, I. strana 338f)
S ove točke gledišta, najviše kontradiktorni aspekti Nietzscheova svijeta ideja izgledaju razumljivi. Njegova fizička priroda kretala se u suprotnostima. "Jer pod pretpostavkom da je netko osoba, nužno ima i filozofiju svoje osobe: ali postoji značajna razlika. Jednog čovjeka njegovi nedostaci tjeraju na filozofiranje, kod drugoga su to njegovo bogatstvo i moć." (Djela, svezak V, strana 5.) Za samog Nietzschea to je naizmjenično jedno i drugo. Sve dok je bio u punom posjedu snage mladosti, uzimao je "pesimizam devetnaestog stoljeća kao simptom više moći mišljenja, pobjedničke punine života"; on je tragičnu spoznaju koju je pronašao kod Schopenhauera uzeo kao, "najljepši luksuz naše kulture, kao njezin najdragocjeniji, najplemenitiji, najopasniji oblik ekstravagancije, ali ipak, zbog njene pretjeranosti, kao njezin dopušteni luksuz." Takav dopušteni luksuz više nije mogao vidjeti u tragičnoj spoznaji da je u njegovom životu zavladalo morbidno. Zato sada stvara filozofiju najviše moguće afirmacije života. Sada mu je trebao svjetonazor "samopotvrđivanja, samoslavljenja", vladajući moral; trebala mu je filozofija 'vječnog povratka'. "Opet dolazim, s ovim Suncem, s ovom zemljom, s ovim orlom, s ovom zmijom - ne u novi ili bolji život ili sličan život - dolazim vječno u ovaj isti i blagoslovljeni život, u najvećem i također u najmanjem." - "Jer Zemlja je stol bogova, i treperi od stvaralačkih novih riječi i božanskih planova: o, kako da ne žudim za vječnošću i za vjenčanim prstenom nad prstenovima - prstenom povratka?" ('Zaratustra', III. T.) Nesigurne informacije koje imamo o Nietzscheovim precima, nažalost onemogućuju donošenje zadovoljavajućeg suda o tome koliko se Nietzscheove intelektualne osobitosti mogu pripisati nasljeđu. Često se krivo isticalo da mu je otac umro od bolesti mozga. Bolest je dobio nakon Nietzscheova rođenja nesretnim slučajem. Međutim, čini se važnim to što sam Nietzsche ukazuje na morbidni element kod svog oca. "Moj otac je umro u dobi od trideset šest: bio je nježan, ljubazan i morbidan, poput stvorenja kojem je suđeno samo da umre - više ljubazan podsjetnik na život nego sam život." (M. G. Conrad, 'Ketzerblut', strana 179.) Kad Nietzsche govori o nečem dekadentnom što u njemu živi uz ono zdravo, on sam očito misli da prvo izvodi od oca, a drugo od svoje majke, koja je bila posve zdrava žena.
U Nietzscheovu duševnom životu postoji niz crta koje graniče s patološkim, podsjećajući na Heinricha Heine i Leopardija, koji također imaju mnogo toga zajedničkog s njim. Od mladosti nadalje, Heinea je mučila najmračnija melankolija i patio je od stanja nalik snu; a i on je kasnije znao kako iz najjadnijeg fizičkog stanja i iz sve veće nemoći crpiti ideje koje nisu bile daleko od onih Nietzscheovih. Doista, u Heineu se nalazi preteča Nietzschea u smislu kontrasta između apolonskog ili smireno kontemplativnog poimanja života (usporedi 'Filozofija Friedricha Nietzschea kao psihopatološki problem', gore) i dionizijsko-ditirampske afirmacije života. A Heineov intelektualni život također ostaje neobjašnjiv s psihološke točke gledišta, ako se ne uzme u obzir patološka srž njegove naravi koju je naslijedio od oca, koji je bio degenerativna ličnost, koja se šuljala kroz život poput sjene.
Posebno su upečatljive sličnosti u fiziološkim karakterima Leopardija i Nietzschea. Ista osjetljivost na vremenske prilike i godišnje doba, mjesto i okoliš, može se pronaći kod oba. Leopardi osjeća i najmanje promjene u očitanjima termometra i barometra. Mogao je biti produktivan samo ljeti; putovao je okolo, uvijek tražeći najprikladnije mjesto za svoj rad. O takvim osobitostima svoje prirode, Nietzsche govori na sljedeći način: "Sada, kada sam kroz dugu praksu, utjecaje klimatskih i meteoroloških izvora naučio očitavati na sebi, kao na vrlo finom i pouzdanom instrumentu, i već sam fiziološki izračunao promjene u stupnjevima vlažnosti na kratkom putovanju, recimo od Torina do Milana, s užasom razmišljam o čudnoj činjenici da se moj život, sve do posljednjih deset godina, godina opasnih po život, uvijek odvijao na pogrešnim mjestima i mjestima koja su mi zapravo bila zabranjena. Naumburg, Schulpforta, Thüringen pogotovo, Leipzig, Basel, Venecija - toliko nesretnih mjesta za moju fiziologiju....". Ova izvanredna osjetljivost povezana je, i kod Leopardija i kod Nietzschea, s zanemarivanjem svih altruističkih osjećaja. Za oboje je jedan od izazova podnositi ljude. Iz Nietzscheovih vlastitih riječi može se vidjeti da njegov strah od snažnih dojmova, i od putovanja koja zahtijevaju previše njegove osjećajnosti, u njemu potiče nepovjerenje prema nesebičnim impulsima. Kaže: "Optužujem one koji su suosjećajni da lako gube osjećaj srama, poštovanje, osjetljivost na distancu". Leopardi je također bio uvjeren da se teško može naći podnošljiva osoba; suočio se s bijedom s ironijom i gorčinom, jer je Nietzsche učinio svojim načelom: "Slabi i neprilagođeni će nestati: prvo načelo naše ljubavi prema ljudima. A trebali bismo i pomoći". (Djela, svezak VIII, strana 218.) Nietzsche za život kaže da je "u suštini prisvajanje, povreda, nadvladavanje stranog i slabijeg, ugnjetavanje, grubost, nametanje vlastitih formi, inkorporiranje i barem, u najmanju ruku, izrabljivanje." ('S onu stranu dobra i zla', § 259.) Isto tako, za Leopardija je život beskrajna, strašna borba u kojoj jedni lome druge.
Koliko te misli u oba slučaja graniče s patologijom, vidljivo je iz potpuno iracionalnog načina na koji nastaju. Na misao o borbi za egzistenciju ne dovode ih logička promišljanja, poput ekonomista Malthusa i filozofa Hobbesa, ili pažljiva promatranja poput Darwina, već spomenuta, visoko pojačana osjetljivost, što je razlog zašto se na svaki vanjski podražaj odgovara kao na neprijateljsku intervenciju sa nasilnim obrambenim afektom. To se kod Nietzschea jasno može pokazati. Misli o borbi za opstanak pronalazi kod Darwina. On ga ne odbija; ali on to tumači na način koji odgovara njegovoj pojačanoj osjetljivosti: "Ali ako pretpostavimo da ova borba postoji - a zapravo se i događa - ona nažalost završava suprotno od onoga što bi Darwinova škola željela, ili što bi možda netko želio s njom: naime na štetu jakih, privilegiranih, sretnih izuzetaka. Vrste ne rastu u savršenstvu: slabi uvijek prevladaju nad jakima - zato ih je više, oni su i inteligentniji..... Darwin je izgubio pamet (- to je engleski), slabi imaju više pameti... Tko ima snage, odriče se pameti." (Djela, svezak VIII, strana 128.)
Nedvojbeno je da su u određenoj mjeri pojačana osjetljivost i poriv da se zapažanja usmjere prvenstveno prema vlastitoj osobnosti, međusobno povezani. Svestrano zdrave i skladne prirode kao što je Goethe, naprimjer, čak nalaze nešto upitno u ekstenzivnom samopromatranju. Goetheovo gledište je u potpunoj suprotnosti s Nietzscheovim načinom razmišljanja: "Ako uzmemo važnu frazu: upoznaj samog sebe, ne smijemo je tumačiti u asketskom smislu. To se nikako ne odnosi na spoznaju sebe naših modernih hipohondara, humorista, i mučitelja sebe; već to jednostavno znači: obrati malo pozornosti na sebe, obrati pažnju na sebe, tako da postaneš svjestan kako stojiš u odnosu na svoje vršnjake i svijet. Ovo ne zahtijeva nikakvo psihičko mučenje; svaka sposobna osoba zna i iskusi što to znači; to je dobar savjet koji je praktički svima od velike koristi.... Kako se upoznati? Nikada gledajući, nego radeći. Pokušajte izvršiti svoju dužnost, i odmah ćete znati što je vaša dužnosti." Sada, znamo da je Goethe također imao istančanu osjetljivost. No, posjedovao je i potrebnu protutežu: sposobnost u odnosu na druge, koju je on sam najprikladnije opisao u razgovoru s Eckermannom 20. prosinca 1829: "Izvanredne stvari koje izvrsni talenti postižu pretpostavljaju vrlo delikatnu organizaciju, tako da mogu biti sposobni za rijetke senzacije.... Sada, takva se organizacija lako poremeti i povrijedi u sukobu sa svijetom i elementima, a svatko tko ne spaja, poput Voltairea, veliku osjetljivost s izvanrednom upornošću, lako je podložan kontinuiranoj morbidnosti." Ta upornost nedostaje prirodama poput Nietzschea i Leopardija. Oni bi se potpuno izgubili u svojim dojmovima, u podražajima koji su na njih djelovali, ako se ne bi umjetno zatvorili od vanjskog svijeta, čak i ako bi prema njemu bili neprijateljski raspoloženi. Usporedite napor koji je Nietzsche trebao savladati u svom ophođenju s ljudima, s Goetheovim zadovoljstvom u ovoj interakciji, koju opisuje riječima: "Društvenost mi je bila u prirodi; zbog toga sam u mnogim poslovima stekao suradnike i postao njihov suradnik, te stekao sreću da vidim sebe kako živim u njima i njih u meni."
II.
Najizrazitija pojava u Nietzscheovom duhovnom životu je udvostručenje samosvijesti, koja je kod njega uvijek latentno prisutna, ali ponekad jasno izbija. Da "dvije duše žive, ah!, u mojoj grudi", za njega graniči s patološkim. On između 'dvije duše' ne može uspostaviti ravnotežu. Njegove polemike teško je razumjeti drukčije nego s ovog stajališta. Svog protivnika gotovo nikad ne pogađa svojim prosudbama. Prvo na čudan način predstavlja ono što želi napasti, a zatim se bori protiv zablude, prilično daleko od stvarnosti. Čovjek to shvati tek kad uzme u obzir da se zapravo nikada ne bori protiv vanjskog neprijatelja, nego protiv sebe samog. A najžešće se bori kada je on sam zauzimao stajalište koje smatra protivnikovim, ili kada barem to stajalište igra odlučujuću ulogu u njegovom duševnom životu. Njegova kampanja protiv Wagnera je samo kampanja protiv njega samog. U vrijeme dok je bio bacan naprijed-natrag u sukobljenim krugovima ideja, napola nehotice se povezuje s Wagnerom. S njim je postao osobni prijatelj. Wagner je u njegovim očima neizmjerno rastao. Naziva ga svojim 'Jupiterom', zbog čega s vremena na vrijeme odahne: "Plodan, bogat, uzbudljiv život, sasvim drugačiji i nečuven među običnim smrtnicima! To je ono za što se zalaže, čvrsto ukorijenjen u vlastitoj snazi, svojim pogledom nadilazeći sve prolazno, vječan u najboljem smislu riječi." (E. Förster-Nietzsche, «Das Leben Friedrich Nietzsches», II, I, strana 16.) Nietzsche je sada u sebi razvio filozofiju za koju je mogao reći da je potpuno u skladu s Wagnerovim umjetničkim smjerom i pogledom na život. Potpuno se poistovjećuje s Wagnerom. Smatra ga prvim velikim obnoviteljem tragične kulture, koja je svojedobno imala značajan početak u staroj Grčkoj, ali za koju kaže da je potisnuta Sokratovom intelektualnom mudrošću i Platonovom jednostranošću, i samo je još jednom kratko oživjela u doba renesanse. Ono što vjeruje da je prepoznao kao Wagnerovu misiju, Nietzsche sada čini sadržajem vlastitog djela. Ali sada se može vidjeti u njegovim 'Posmrtnim spisima' kako je pod utjecajem Wagnera potpuno potisnuo svoje drugo Ja. Unutar tih spisa nalaze se iskazi iz vremena prije i tijekom njegova oduševljenja Wagnerom, koji se kreću u potpuno suprotnom smjeru osjećanja i mišljenja. Ipak, on stvara idealnu sliku Wagnera koja ne postoji u stvarnosti, već samo u njegovoj fantaziji. I njegovo je Ja potpuno zaokupljeno tom idealnom slikom. Kasnije se u tom Ja pojavljuju krugovi predodžbi koji tvore suprotnost Wagnerovom gledanju na stvari. On sada postaje, u pravom smislu te riječi, najžešći protivnik vlastitog svijeta mišljenja. Jer on se ne bori protiv Wagnera u stvarnosti; bori se protiv slike koju je prije imao o Wagneru. Njegova strast, njegova nepravda, može se razumjeti tek kada se vidi kako postaje toliko nasilan, jer se bori protiv nečega što ga je, po njegovom mišljenju, upropastilo, što ga je odvelo s njegovog pravog puta. Da se objektivno suočio s Wagnerom kao njegovim suvremenikom, možda bi kasnije postao njegov protivnik. Ali bi cijeloj stvari pristupio mirnije i hladnije. Također postaje svjestan da se ne želi odvojiti od Wagnera, već samo od vlastitog 'Ja', kakvo se u određenom vremenu razvilo. On kaže: "Okrenuti leđa Wagneru za mene je bila sudbina; nakon toga nešto opet rado imati, je pobjeda. Možda nitko nije bio opasnije upetljan s Wagnerovštinom, nitko se nije protiv njega žešće borio, nitko nije bio zadovoljniji što ga se oslobađa. Duga priča! - Treba li to nekako nazvati? - Da sam moralist, tko zna kako bih to nazvao! Možda samoprevladavanje. - Što filozof traži od sebe prije svega i na kraju? Prevladati svoje vrijeme u sebi, postati 'bezvremen'. Dakle, kako mora svladati svoj najteži izazov? U onome u čemu je on dijete svoga vremena. I onda! Kao i Wagner, ja sam dijete ovoga vremena, što će reći dekadent: samo što sam to razumio, samo što sam se tome opirao. Filozof u meni se tome opirao." (Djela, svezak VIII, 5)
Još jasnije izražava, sljedećim riječima, kako je osjetio podijeljenost svog 'Ja' i iznenadnu suprotnost svijeta misli u svojoj svijesti: "Tko napada svoje vrijeme, može napadati samo sebe: što može vidjeti ako ne sebe? Samo na taj način može sebe proslaviti u drugima. Samouništenje, samoidolopoklonstvo, samoprezir - to je naše osuđivanje, ljubav, mržnja." (Djela, svezak XI, strana 92.)
U jesen 1888, Nietzsche se više nije mogao pomiriti sa sadržajem eseja 'Richard Wagner u Bayreuthu', nego samom sebi objasniti da uopće nije mislio na Wagnera, nego na sebe. "Psiholog bi mogao dodati, da ono što sam čuo u wagnerijanskoj glazbi kad sam bio mlad nije imalo nikakve veze s Wagnerom; da kada sam opisivao dionizijsku glazbu, opisivao sam ono što sam čuo - sve sam to instinktivno morao prevesti i pretočiti u novi duh koji sam nosio u sebi. Dokaz za to, jak kao i svaki dokaz, je moje djelo 'Wagner u Bayreuthu': u svim psihološki presudnim odlomcima spominjem se samo Ja - može se ne razmišljajući staviti moje ime ili riječ 'Zaratustra' tamo gdje se u tekstu nalazi riječ Wagner. Cjelokupna slika ditirampskog umjetnika, slika je prethodno postojećeg pjesnika 'Zaratustre', ocrtana s velikom dubinom i ni na trenutak ne dotičući wagnerijansku stvarnost. Wagner je i sam imao koncept o tome; nije se prepoznao u spisu." (E. Förster Nietzsche, 'Das Leben Friedrich Nietzsches', II, 1, strana 259.)
Nietzsche se gotovo uvijek borio protiv samog sebe, kada se u prvim danima svoje književne karijere žestoko borio protiv filologije, borio se protiv filologa u sebi, tog vrsnog filologa koji je već bio imenovan sveučilišnim profesorom prije nego što je doktorirao. Kada je 1876. započeo svoju borbu protiv ideala, imao je na umu vlastiti idealizam. I kada je, na kraju svoje spisateljske karijere, napisao svog neviđeno nasilnog 'Antikrista', ponovno ga je izazvalo ništa drugo nego skriveno kršćanstvo u njemu samom. Nije u sebi morao voditi nikakvu posebnu borbu da se odvoji od kršćanstva. Ali odvojio se samo razumom, jednom stranom svoga bića; srcem, osjećajima, praktičnim načinom života ostao je vjeran kršćanskim idejama. Pojavio se kao najstrastveniji protivnik jedne strane vlastitog bića. "Nesreću ste morali vidjeti izbliza, još bolje, morali ste je samo doživjeti, morate zbog nje skoro stradati, da više ne razumijte gdje je ovdje zabava, slobodoumnost naše gospode prirodnih znanstvenika i fiziologa je, u mojom očima, šala - njima nedostaje strasti u tim stvarima, patnje zbog njih." Kako je Nietzsche osjećao sukob u sebi, i kako je znao da je nemoćan u sebi uravnotežiti različite sile, u jedinstvenost svijesti, pokazuje kraj pjesme iz ljeta 1888, dakle iz vremena neposredno prije katastrofe:
"Sada -
između dva ništavila
zatočen,
upitnik,
umorna zagonetka -
zagonetka za ptice grabljivice....
- one će te 'iskupiti',
već su gladne tvojeg iskupljenja,
već lepršaju oko tebe, njihova zagonetka,
o ti, obješenjak!..
O Zaratustra!
samoznanac!
samokrvnik."
(Djela, svezak VIII, strana 369)
Ta nesigurnost u sebe kod Nietzschea se izražava u činjenici da na kraju svoje karijere reinterpretira cijeli svoj razvoj. Njegov svjetonazor, jedan od izvora ima u antičkoj Grčkoj. Kroz njegove spise može se vidjeti koliki su utjecaj Grci imali na njega. Ne umara se od isticanja visine grčke kulture. Godine 1875. napisao je: "Grci kao jedini briljantni ljudi u svjetskoj povijesti; oni su i učenici, oni to najbolje razumiju, i ne znaju samo ukrašavati i glancati posuđeno, kao što to čine Rimljani. - Genij sve polu talentirane ljude čini podložnima plaćanju danka: sami Perzijanci poslali su svoja poslanstva grčkim proročištima. - Kako se Rimljani ističu suhom ozbiljnošću, nasuprot briljantnih Grka!" (Djela, svezak X, 5, 352) A kakve je lijepe riječi pronašao 1873. za prve grčke filozofe: "Svaki se narod posrami, kad se ukaže na tako divno idealizirano društvo kao što je bilo ono starogrčkih majstora Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida, Anaksagore, Empedokla, Demokrita i Sokrata. Svi su ti ljudi izrezani iz istog kamena. Postoji stroga nužnost između njihovog razmišljanja i njihovog karaktera.... Tako oni zajedno tvore ono što je Schopenhauer nazvao republikom genija, za razliku od republike učenjaka: jedan div doziva drugog kroz puste međuprostore vremena, i neometani nestašnim, bučnim patuljcima koji odmiču od njih, nastavlja se uzvišeni duhovni razgovor... Prvo iskustvo filozofije na grčkom tlu, sankcija sedam mudraca, jasna je i nezaboravna crta u slici onog helenskog. Drugi narodi imaju svece, Grci imaju mudrace.... Sud tih filozofa o životu i postojanju, općenito znači mnogo više od suvremenog suda, jer su pred sobom imali život u raskošnom savršenstvu, i jer kod njih, za razliku od nas, osjećaj mislioca nije pobrkan u sukobu između želje za slobodom, ljepotom i veličinom života i težnje za istinom, koja samo pita: što uopće vrijedi život?" (Djela, svezak X, 5. 7. ff) Nietzsche je tu grčku maniru uvijek imao pred očima kao ideal; pokušao ju je izjednačiti s jednom stranom svoga bića; ali drugoj ga uskraćuje. U 'Sumraku idola' (1888) (Djela, svezak VIII, strana 167) čitamo nakon što je opisao što duguje Rimljanima: "Ne dugujem snažne dojmove Grcima; i, da se razumijemo, oni nam ne mogu biti ono što su Rimljani. Od Grka se ne uči - njihov stil je previše stran, previše je fluidan da bi izgledao imperativ, da bi izgledao 'klasičan'. Tko bi ikad naučio pisati od Grka! Tko bi to ikada naučio bez Rimljana! ... Veličanstvena gipka tjelesnost, odvažni realizam i nemoralizam koji karakteriziraju Helene, bili su nužnost, a ne 'priroda'. To je slijedilo, nije bilo od početka. A s festivalima i umjetnošću, ljudi nisu željeli ništa više od toga da se osjećaju kao da su na vrhu, da se pokažu na vrhu: to su sredstva veličanja, a pod određenim okolnostima da se ljudi plaše sami sebe.... Suditi o Grcima na njemački način po njihovim filozofima, naprimjer koristiti filistejstvo sokratovskih škola da bace svijetlo na ono što je fundamentalno helensko... Filozofi su dekadenti grčke kulture..."
Potpunu jasnoću o nekim Nietzscheovim izjavama postići ćemo samo ako uzmemo u obzir činjenicu da su njegove filozofske misli temeljene na samopromatranju, zajedno s drugom činjenicom da njegovo jastvo nije bilo harmonično samo po sebi, već rascjepkano unutar sebe. Tu fragmentaciju je također unio u svoje objašnjenje svijeta. Za sebe je mogao reći: "Zar ne smijemo priznati sami sebi, mi umjetnici, da u nama postoji nevjerojatna različitost, da naš ukus i, s druge strane, naša stvaralačka snaga, na neki čudan način stoje sami za sebe, ostaju sami za sebe i imaju svoj vlastiti rast - mislim, sasvim različite stupnjeve i tempa, starih, mladih, zrelih, krhkih, lijenih? Tako bi, naprimjer, glazbenik kroz život mogao stvarati stvari, koje su u suprotnosti s onim što njegovo razmaženo uho i srce cijeni, kuša, preferira: on za tu proturječnost ne bi trebao ni znati!" (Djela, svezak V, strana 323.) Ovo je objašnjenje umjetnikove prirode na temelju Nietzscheove vlastite biti. Nešto slično susrećemo u svim njegovim spisima.
Nema sumnje da se u nekim slučajevima ide predaleko kada se pojave duševnog života povezuju s patološkim pojmovima; u slučaju ličnosti kao što je Nietzsche, postaje jasno da se njegov svjetonazor može u potpunosti objasniti samo kroz takav kontekst. Koliko god u nekim aspektima moglo biti korisno držati se Diltheyeve rečenice ('Pjesnička mašta i ludilo', Leipzig 1886.): "Genij nije patološka pojava, već zdravo, savršeno ljudsko biće", bilo bi pogrešno takvom dogmom odsjeći svako takvo razmatranje, kao ono koje je ovdje predstavljeno o Nietzscheu.