.- II. Nadčovjek
10.
Sve ljudske težnje, kao i one svakog živog bića, sastoje se u tome da se na najbolji mogući način zadovolje nagoni i instinkti koje je usadila priroda. Ako ljudi teže vrlini, znanju i umjetnosti, to je zato što su vrlina, pravda i tako dalje, sredstva pomoću kojih se ljudski instinkti mogu razvijati u skladu sa svojom prirodom. Instinkti bi atrofirali bez tih sredstava. Osobitost je čovjeka da on zaboravlja tu vezu između svojih životnih uvjeta i svojih prirodnih nagona, i sredstva snažnog života, smatra nečim što ima bezuvjetnu vrijednost samo po sebi. Čovjek tada kaže: vrlini, pravdi, znanju i tako dalje, mora se težiti radi njih samih. One nemaju vrijednost jer služe životu, nego život dobiva vrijednost samo zato što teži tim idealnim dobrima. Nije namijenjeno da čovjek živi u skladu sa svojim instinktima poput životinje; već bi trebao oplemeniti svoje instinkte stavljajući ih u službu viših ciljeva. Na taj način, čovjek dolazi do klanjanja onome što je sam stvorio da zadovolji svoje instinkte kao ideale koji njegovom životu daju pravo posvećenje. On zahtijeva pokornost idealima koje cijeni više od sebe. Odvaja se od matičnog tla stvarnosti i želi svom postojanju dati viši smisao i svrhu. On za svoje ideale izmišlja neprirodno podrijetlo. Naziva ih 'Božjom voljom', 'vječnim moralnim zapovijedima'. On želi težiti 'istini radi istine', 'vrlini radi vrline'. On sebe smatra dobrom osobom, tek kada je navodno uspio kontrolirati svoju sebičnost, odnosno svoje prirodne instinkte, i nesebično slijediti idealan cilj. Takav idealist, osobu koja nije postigla takvo prevladavanje sebe, smatra neplemenitom i 'zlom'.
Sada, svi ideali izvorno dolaze iz prirodnih instinkta. Čak i ono što kršćanin smatra vrlinom koju mu je otkrio Bog, izvorno su izmislili ljudi kako bi zadovoljili određene instinkte. Zaboravljeno je prirodno podrijetlo, i dodano ono božansko. Isto se odnosi i na vrline koje su iznijeli filozofi i moralni propovjednici.
Kad bi ljudi imali samo zdrave instinkte i prema njima određivali svoje ideale, teoretska pogreška o podrijetlu tih ideala ne bi bila štetna. Iako idealisti imaju pogrešna gledišta o podrijetlu svojih ciljeva, ti su ciljevi sami po sebi zdravi i život mora cvjetati. Ali postoje nezdravi instinkti koji nisu usmjereni na jačanje ili promicanje života, već na njegovo slabljenje i atrofiju. Uzimaju gore spomenutu teoretsku pogrešku i čine je praktičnom svrhom života. Oni navode ljude da kažu: savršen čovjek nije onaj koji želi služiti sebi, svom životu, nego onaj koji se posveti ostvarenju ideala. Pod utjecajem ovih nagona, čovjek se ne zaustavlja samo na pogrešnom pripisivanju neprirodnog ili nadnaravnog podrijetla svojim ciljevima, već on zapravo stvara za sebe, ili usvaja od drugih, takve ideale koji ne služe potrebama života. On više ne nastoji iznijeti na svijetlo dana, moći svojstvene njegovoj osobnosti, već živi prema modelu koji je nametnut njegovoj prirodi. Izvodi li on taj cilj iz religije, ili ga sam određuje na temelju određenih pretpostavki koje nisu u njegovoj prirodi: to nije važno. Filozof, koji ima u vidu opću svrhu čovječanstva i iz toga izvodi svoje moralne ideale, na ljudsku prirodu stavlja okove jednako kao i utemeljitelj religije koji kaže ljudima: ovo je cilj koji vam je Bog postavio; i morate ga slijediti. Također je nebitno želi li čovjek postati slika Božja, ili izmišlja ideal 'savršenog čovjeka' i želi mu postati što sličniji. Jedina stvar koja je stvarna je pojedinačno ljudsko biće i nagoni i instinkti tog pojedinačnog ljudskog bića. Samo kada se usredotoči na vlastite potrebe, osoba može iskusiti ono što je korisno za njen život. Pojedinac ne postaje 'savršen' kada sebe zaniječe i postane poput uzora, nego kada spozna ono što u njemu teži ostvarenju. Ljudska aktivnost ne dobiva značenje kada samo služi neosobnoj, vanjskoj svrsi; svoje značenje ima samo po sebi.
Anti-idealist će doista i dalje vidjeti izraz instinkta, u čovjekovom nezdravom okretanju od vlastitih instinkta. On zna da čovjek samo iz instinkta može postići ono što je suprotno instinktu. No on će se ipak boriti protiv proturječnosti instinkta, kao što se liječnik bori protiv bolesti, iako zna da je ona prirodno izrasla iz određenih uzroka. Anti-idealistu se, dakle, ne smije prigovoriti: tvrdite da je sve čemu čovjek teži, uključujući i sve ideale, nastalo prirodno; ipak se borite protiv idealizma. Naravno, ideali nastaju jednako prirodno kao i bolesti; ali zdrava osoba se bori protiv idealizma kao što se bori protiv bolesti. Idealist, međutim, vidi ideale kao nešto što se mora njegovati i o čemu se mora brinuti.
Uvjerenje da čovjek postaje savršen tek kada služi 'višim' ciljevima je, po mišljenju Nietzschea, nešto što se mora prevladati. Čovjek o sebi mora razmisliti, i shvatiti da je stvorio ideale samo da bi služio sebi. Živjeti po prirodi, zdravije je nego juriti za idealima koji navodno ne proizlaze iz stvarnosti. Osobu koja ne služi bezličnim ciljevima, već koja u sebi traži svrhu i smisao svoj postojanja, koja svojim čini takve vrline koje služe razvoju njegove snage, njegovom usavršavanju moći - tu osobu Nietzsche cijeni više od nesebičnog idealista.
To je ono što naviješta kroz svog 'Zaratustru'. Suvereni pojedinac koji zna da može živjeti samo iz svoje prirode i koji svoju osobnu svrhu vidi u načinu života koji odgovara njegovoj prirodi je, za Nietzschea, nadčovjek, za razliku od čovjeka koji vjeruje: život mu je dan da služi svrsi izvan njega samog.
Zaratustra podučava nadčovjeka, odnosno čovjeka koji zna živjeti po prirodi. On uči ljude da svoje vrline smatraju svojim kreacijama; poručuje im da preziru one koji svoje vrline cijene više od njih samih.
Zaratustra je otišao u samoću da se oslobodi poniznosti s kojom se ljudi klanjaju pred svojim vrlinama. Među ljude opet odlazi, tek kad je naučio prezirati vrline koje krote život i ne žele služiti životu. Sada se kreće lagano poput plesača, jer slijedi samo sebe i svoju volju, i ne obazire se na pravac koji mu vrline označavaju. Uvjerenje da nije u redu slijediti samo sebe više mu ne pritiska leđa. Zaratustra više ne spava da bi sanjao ideale; on je budna osoba koja se slobodno suočava sa stvarnošću. Za njega je čovjek prljavi potok, koji je izgubio samog sebe i leži u prašini pred svojim kreacijama. Za njega je nadčovjek more koje upija taj potok, a da i samo ne postane nečisto. Jer nadčovjek je pronašao sebe; prepoznaje sebe kao gospodara i tvorca svojih vrlina. Zaratustra je doživio nešto veliko, da mu se zgadila svaka vrlina koja se stavlja iznad čovjeka.
"Što je najveća stvar koju možete doživjeti? To je čas velikog prezira. Čas u kojem će vam vaša sreća postati mrska, kao i vaš razum i vaša vrlina."
11.
Mudrost Zaratustre nije u smislu 'modernih obrazovanih ljudi'. Oni žele sve ljude učiniti jednakima. Ako svi budu težili samo jednom cilju, kažu, bit će zadovoljstva i sreće na Zemlji. Oni zahtijevaju da se ljudi suzdrže od svojih određenih osobnih želja, i služe samo općem dobru, zajedničkoj sreći. Na Zemlji će tada vladati mir i spokoj. Ako svi imaju iste potrebe, onda nitko jedan drugome ne 'brka krugove'. Pojedinac se ne treba fokusirati na sebe i svoje individualne ciljeve, nego svatko treba živjeti prema predlošku koji je utvrđen. Svaki pojedinačni život trebao bi nestati i svi bi trebali postati dio zajedničkog svjetskog poretka.
"Nema pastira, a jedno stado! Svi žele isto, svi su jednaki: tko se osjeća drugačije, dobrovoljno ide u ludnicu. 'Nekada je cijeli svijet bio lud' - govore najfiniji i trepću.
Čovjek je pametan i sve zna: pa nema kraja oponašanju.
Čovjek se svađa, ali se ubrzo pomiri; inače mu se želudac uznemiri."
Zaratustra je predugo bio pustinjak da bi cijenio takvu mudrost. Čuo je čudne zvukove koji odzvanjaju iz nutrine osobnosti kada se čovjek odvoji od buke tržnice, gdje jedan samo ponavlja riječi drugoga. I želi to viknuti ljudima u uši: slušajte glasove koji odzvanjaju, samo u svakom od vas. Jer samo su oni prirodni, samo oni svakome govore za što je sposoban. Neprijatelj života, bogatog, ispunjenog života, je onaj koji pušta da ti glasovi nečujno nestanu i sluša samo zajednički vapaj ljudi. Zaratustra prijateljima ne želi govoriti o jednakosti svih ljudi. Samo ga mogu krivo shvatiti. Jer bi vjerovali da je njegov nadčovjek idealan model kakav bi svi trebali biti. Ali Zaratustra ne želi ljudima davati nikakve upute o tome kakvi bi trebali biti; jedino želi svakog pojedinca uputiti na sebe i reći mu: Prepusti se sebi, slijedi samo sebe, stavi se iznad vrline, mudrosti i znanja. Zaratustra govori onima koji žele tražiti sebe; njegove riječi nisu upućene gomili koja traži zajednički cilj, već onim suputnicima, koji, poput njega, idu svojim putem. Oni ga jedini razumiju, jer znaju da on ne želi reći: evo, ovo je nadčovjek, postanite njemu slični, nego: evo, tražio sam sebe; tako sam i ja, onako kako vas učim; idi i traži sebe na isti način, tada ćeš imati nadčovjeka.
"Svoju ću pjesmu pjevati jednom pustinjaku, i dvojici; a tko još ima uši za nečuveno, opteretit ću mu srce mojom srećom."
12.
Dvije životinje: zmija, kao najmudrija, i orao, kao najponosnija životinja, prate Zaratustru. One su simboli njegovih instinkata. Zaratustra cijeni mudrost jer ona uči ljude pronaći vijugave staze stvarnosti; ona ga uči što mu je potrebno za život. A Zaratustra također voli ponos, jer ponos donosi čovjekovo samopoštovanje, kroz koje on sebe smatra smislom i svrhom svog postojanja. Ponosan čovjek ne stavlja svoju mudrost i svoju vrlinu iznad sebe. Ponos sprječava ljude da zaborave sebe u potrazi za 'višim', 'svetijim' ciljevima. Zaratustra bi radije izgubio svoju mudrost nego svoj ponos. Jer mudrost koja nije popraćena ponosom ne smatra se ljudskim djelom. Oni kojima nedostaje ponosa i samopoštovanja, vjeruju da je njihova mudrost dar s neba. Takav kaže: čovjek je budala, i ima samo onoliko mudrosti, koliko mu nebo želi dati.
"I ako me jednog dana moja mudrost napusti: ah, ona voli odletjeti! - neka onda moj ponos poleti s mojom mudrošću!"
13.
Čovjekov duh mora proći kroz tri transformacije prije nego što pronađe sebe. To je ono što Zaratustra uči. Duh je najprije pun poštovanja. Vrlinom naziva ono što ga tišti. On se ponizuje kako bi povećao svoju krepost. Kaže: svaka je mudrost kod Boga, a ja moram ići Božjim putevima. Bog mi stavlja najteže stvari na mene da ispita moju snagu, da vidi je li velika i sposobna strpljivo izdržati. Samo je strpljiv jak. Želim slušati, kaže duh na ovoj razini, i izvršavati zapovijedi duha svijeta, ne pitajući koje je značenje tih zapovijedi. Duh osjeća pritisak koji na njega vrši viša sila. Duh ne ide svojim putem, nego putovima onoga kome služi. Dolazi vrijeme kada duh shvaća da mu se nikakav Bog ne obraća. Tada želi biti slobodan i gospodar u svom svijetu. Traži putokaz za svoju sudbinu. On više ne pita duh svijeta kako treba organizirati svoj život. Već prema utvrđenom zakonu, teži za svetim 'trebao bi'. On traži mjerilo za mjerenje vrijednosti stvari; on traži znak razlikovanja između dobra i zla. Mora postojati pravilo za moj život koje ne ovisi o meni, o mojoj volji, kaže duh na ovoj razini. Slobodan sam, kaže duh, ali slobodan sam samo da se pokoravam takvom pravilu.
Duh također pobjeđuje ovu razinu. Postaje poput djeteta koje u igri ne pita: kako da učinim ovo ili ono, nego samo izvršava svoju volju, koja samo sebe slijedi. "Duh sada želi svoju volju, onaj koji je izgubio svijet, osvaja svoj svijet. Ispričao sam vam tri transformacije duha: kako je duh postao deva, a deva je postala lav, a lav je konačno postao dijete. - Tako je govorio Zaratustra."
14.
Što žele mudraci koji vrlinu stavljaju iznad čovjeka? pita Zaratustra. Kažu: mir u duši mogu imati samo oni koji se izvršili svoju dužnost, koji su slijedili ono sveto 'ti ćeš'. Čovjek treba biti krepostan kako bi nakon izvršenja svoje dužnosti mogao sanjati o ispunjenim idealima i biti bez grižnje savjesti. Čovjek s grižnjom savjesti, kažu čestiti, je poput spavača čiji noćni počinak remete loši snovi. "Malo ljudi ovo zna: ali čovjek mora imati sve vrline da bi dobro spavao. Hoću li lažno svjedočiti? Hoću li počiniti preljub? Zar da žudim za slugom svog susjeda? Sve bi to bilo nespojivo s dobrim snom, i mirom s Bogom i bližnjima: to je ono što traži dobar san, i mir, makar i sa susjedovim vragom! Inače će te progoniti noću."
Krepostan čovjek ne čini ono što mu nalaže njegov impuls, već ono što mu donosi duševni mir. Živi da bi mogao sanjati o životu u miru. Još mu je draže kada njegovo spavanje, koje on naziva duševnim mirom, ne remeti nikakav san. To znači: čestita osoba više voli odnekud primiti pravila svog djelovanja, inače neće moći uživati u miru. "Njegova je mudrost: ostani budan da bi dobro spavao. I zaista, da život nema smisla i da moram birati gluposti, ovo bi mi bila najvrijednija glupost." - kaže Zaratustra.
Za Zaratustru je također bilo vrijeme kada je vjerovao, da je duh koji živi izvan svijeta, Bog, stvorio svijet. Zaratustra je zamišljao nezadovoljnog Boga kako pati. Zaratustra je jednom rekao da je Bog stvorio svijet da sebi pruži zadovoljstvo i da pobjegne od svoje patnje. Ali shvatio je da je to zabluda koju je sam stvorio. "Ah, braćo, ovaj Bog kojeg sam stvorio djelo je i ludilo ljudsko, kao i svi bogovi!" Zaratustra je naučio koristiti svoja osjetila i promatrati svijet. I postao je zadovoljan svijetom; njegove misli više ne bi odlutale u onostrano. Nekada je bio slijep i nije mogao vidjeti svijet, pa je spas potražio izvan svijeta. Ali Zaratustra je naučio vidjeti i prepoznati da svijet ima svoj smisao u sebi. "Moje 'Ja' naučilo me novom ponosu, koji učim ljude: ne više zabijati glavu u pijesak nebeskih stvari, nego je nositi slobodno, zemaljsku glavu koja daje smisao Zemlji!"
15.
Idealisti su podijelili čovjeka na tijelo i dušu; podijelili su cjelokupno postojanje na ideju i stvarnost. A dušu, duh, ideju, učinili su nečim posebno vrijednim, da bi još više mogli prezirati stvarnost, tijelo. Ali Zaratustra kaže: postoji samo jedna stvarnost, samo jedno tijelo, a duša je samo nešto u tijelu, ideja je samo nešto u stvarnosti. Ljudsko tijelo i duša su jedna cjelina; iz jednog korijena izviru tijelo i duh. Duh je tu samo zato što postoji tijelo koje ima moć razviti duh unutar sebe. Kako biljka sama razvija cvijet, tako i tijelo samo razvija duh.
"Iza tvojih misli i osjećaja, brate moj, stoji moćni gospodar, nepoznati mudrac zvan sebstvo. On prebiva u tvom tijelu; on je tvoje tijelo."
Tko ima smisla za stvarnost, traži duh, dušu, u i kroz, stvarnost, traži smisao u stvarnosti; samo oni koji stvarnost smatraju neduhovnom, 'samo prirodnom', 'sirovom', oni duhu, duši, daju posebnu egzistenciju. Takav stvarnost čini običnim prebivalištem duha. Ali takvoj osobi također nedostaje osjećaj percepcije samog duha. Samo zato jer u stvarnosti ne vidi duh, on ga traži drugdje.
"Više je razuma u vašem tijelu nego u vašoj najboljoj mudrosti. Tijelo je veliki razum, mnoštvo s jednim osjetilom, rat i mir, stado i pastir. Tvoj mali razum, brate moj, kojeg nazivaš 'duhom', također je oruđe tvog tijela, malo oruđe i igračka tvoj velikog razuma."
Budala je onaj koji otkine cvijet s biljke i vjeruje da će se iz otrgnutog cvijeta razviti plod. Isto tako, budala je onaj tko odvaja duh od prirode, i još vjeruje da takav odvojeni duh može stvarati.
Ljudi s bolesnim instinktima razdvojili su duh i tijelo. Samo bolesni instinkt može reći: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. U domeni zdravog instinkta samo je kladiti se na ovo.
16.
Kakve su samo ideale stvorili, ti koji preziru stvarnost. Razmotrimo ideale asketa koji kažu: odvrati svoj pogled od ovoga svijeta i pogledaj na onaj svijet! Što znače ideali asketa? Ovim pitanjem i nagađanjima kojima na njega odgovara, Nietzsche nam je dao najdublji uvid u svoje srce, koje je bilo nezadovoljno modernom zapadnom kulturom. ('Genealogija morala', 3. rasprava)
Ako umjetnik, poput Richarda Wagnera, u završnom razdoblju svoje karijere, postane sljedbenik ideala asketizma, to ne znači puno. Umjetnik cijeli život stoji iznad svojih kreacija. Gleda s visoka na svoje stvarnosti. On stvara stvarnosti koje nisu njegova stvarnost. "Homer ne bi napisao Ahila, Goethe ne bi napisao Fausta, da je Homer bio Ahil, a Goethe Faust." ('Genealogija', 3. rasprava, §4) Ako takav umjetnik ozbiljno shvaća svoju egzistenciju, i sebe i svoje osobne stavove želi pretvoriti u stvarnost, nije ni čudo da nastaje nešto vrlo nerealno. Richard Wagner je skroz iznova naučio svoju umjetnost, kada se upoznao sa filozofijom Schopenhauera. Prethodno je glazbu smatrao sredstvom izražavanja, koje treba nešto izraziti, naime dramu. U svom djelu 'Opera i drama', napisanom 1831. godine, on navodi da je najveća greška koja se može učiniti u vezi s operom, ta "da je izražajno sredstvo (glazba) učinjeno svrhom, a svrha izražaja (drama) sredinom."
Usvojio je drugačije gledište nakon što se upoznao sa teorijom glazbe Schopenhauera. Schopenhauer smatra da nam kroz glazbu govori bit samih stvari. Vječna volja, koja živi u svemu, utjelovljuje se u svim drugim umjetnostima samo u svojim slikama, u idejama; glazba nije puka slika volje: u njoj se volja izravno obznanjuje. Ono što nam se pojavljuje samo u odrazu u svim našim pojavnostima: vječna osnova sve egzistencije, volja, Schopenhauer vjeruje da se može čuti izravno u zvucima glazbe. Za Schopenhauera glazba donosi vijesti iz onostranog. To je gledište utjecalo na Richarda Wagnera. Na glazbu više nije gledao kao na sredstvo izražavanja stvarnih ljudskih strasti, kakve su utjelovljene u drami, već kao 'svojevrsnog glasnogovornika onoga 'u-sebi' stvari, telefon onostranog'. Richard Wagner više nije vjerovao da se stvarnost može izraziti zvukovima. "od sada nije govorio samo glazbom, ovaj Božji trbuhozborac - govorio je metafizikom: kakvo čudo da je jednog dana konačno progovorio o idealima asketizma?..." ('Genealogija', 3. rasprava, §5)
Da je Richard Wagner promijenio samo svoj pogled na značenje glazbe, Nietzsche ga ne bi imao razloga kriviti. Nietzsche bi tada mogao reći najviše: Wagner je osim svojih umjetničkih djela, stvorio i svakakve pogrešne teorije o umjetnosti. No činjenica da je Wagner u posljednjem razdoblju svoje karijere, u svojim umjetničkim djelima utjelovio Schopenhauerovu vjeru u zagrobni život, te da je svojom glazbom veličao bijeg od stvarnosti: to je bilo nešto što se protivilo Nietzscheovu ukusu.
Ali 'Slučaj Wagner' ne govori ništa, kada je u pitanju smisao veličanja zagrobnog života na račun ovog svijeta, kada je u pitanju smisao ideala asketizma. Umjetnici ne stoje na vlastitim nogama. Baš kao što je Richard Wagner ovisan o Schopenhaueru, umjetnici su 'u svim vremenima bili sluge morala, filozofije ili religije'.
Drugačije je, kada filozofi ulaze u prezir prema stvarnosti, zagovaraju asketske ideale. Oni to rade iz dubokog instinkta.
Schopenhauer je izdao taj instinkt kroz opis koji daje o stvaranju i uživanju u umjetničkom djelu. "Činjenica da umjetničko djelo olakšava shvaćanje ideja, u čemu se sastoji estetski užitak, nije samo zato što umjetnost stvari prikazuje jasnije i karakterističnije, ističući bitno i odvajajući nebitno, već jednako tako zbog činjenice, da se potpuna tišina volje, potrebna za čisto objektivno shvaćanje biti stvari, najpouzdanije postiže činjenicom, da predmet koji se promatra sam ne leži u području stvari koje su sposobne imati odnos prema volji."(Dodaci 3. knjizi 'Svijet kao volja i predodžba' 30. poglavlje) "Ali kada nas vanjski uzrok ili unutarnje raspoloženje iznenada izdigne iz beskrajne struje volje, istrgne znanje iz ropstva volji, pa se pažnja više ne usmjerava na motive volje, to jest bez interesa, bez subjektivnosti, gledajući stvari čisto objektivno, potpuno posvećeno, utoliko što su samo ideje, a ne utoliko što su motivi: tada....bezbolno stanje, koje je Epikur hvalio kao najviše dobro i kao stanje bogova, je nastupilo: jer mi smo za taj trenutak oslobođeni niskog poriva volje, slavimo Sabat kaznenog rada volje, kotač Iksiona stoji." ('Svijet kao volja i predodžba', §38)
Ovo je opis neke vrste estetskog užitka koji se javlja samo kod filozofa. Nietzsche mu suprotstavlja još jedan opis, 'koji je napravio pravi gledatelj i umjetnik - Stendhal', koji ljepotu naziva 'une promesse de bonheur'. Schopenhauer želi eliminirati svaki interes volje, sav stvarni život, kada je u pitanju kontemplacija umjetničkog djela, i uživati u njemu samo duhom; Stendhal u umjetničkom djelu vidi obećanje sreće, dakle referencu na život, i vrijednost umjetnosti vidi u toj povezanosti umjetnosti i života.
Kant zahtijeva da nam lijepo umjetničko djelo ugodi bez interesa, odnosno da nas izdigne iz stvarnog života i pruži nam čisto duhovno uživanje.
Što filozof traži u umjetničkom užitku? Iskupljenje od stvarnosti. Filozof, umjetničkim djelom, želi biti prenesen u raspoloženje koje je strano stvarnosti. Time iznevjerava svoj temeljni instinkt. Filozof se najugodnije osjeća u trenucima kada se može otrgnuti od stvarnosti. Njegov pogled na estetski užitak pokazuje da ne voli stvarnost.
Filozofi nam u svojim teorijama ne govore što na život orijentirani gledatelj zahtijeva od umjetničkog djela, nego samo ono što je primjereno njima samima. A za filozofa je okretanje od života vrlo korisno. Ne želi dopustiti da stvarnost osujeti njegove zamršene misaone procese. Mišljenje bolje napreduje kada se filozof okrene od života. Nije nikakvo čudo da ovaj temeljni filozofski instinkt postaje neprijateljsko raspoloženje prema životu. Nalazimo da takvo raspoloženje vlada među većinom filozofa. I prirodno je da filozof gradi vlastitu antipatiju prema životu u doktrinu, i zahtijeva da svi ljudi priznaju takvu doktrinu. Schopenhauer je to učinio. Otkrio je da buka svijeta remeti njegov misaoni rad. Smatrao je da je najbolji način razmišljanja o stvarnosti, pobjeći od nje. Pritom je zaboravio da svako razmišljanje o stvarnosti ima vrijednost samo ako proizlazi iz te stvarnosti. Nije uzeo u obzir, da se filozofovo povlačenje od stvarnosti, može dogoditi samo zato da bi filozofske misli koje proizlaze daleko od života, mogle onda bolje služiti životu. Ako filozof cijelom čovječanstvu, želi nametnuti osnovni instinkt koji je od koristi samo njemu kao filozofu, onda on postaje neprijatelj života.
Filozof, koji bijeg od stvarnosti ne vidi kao sredstvo za stvaranje za svijet prijateljskih misli, već kao svrhu, kao cilj, može stvoriti samo nešto bezvrijedno. Pravi filozof s jedne strane bježi od stvarnosti, da bi s druge strane dublje u nju uronio. Ali razumljivo je da ovaj temeljni instinkt lako može zavesti filozofa, da bijeg od svijeta kao takav smatra vrijednim. Tada filozof postaje zagovornik negacije svijeta. On uči odricanje od života, asketski ideal. On nalazi: "Određeni asketizam.... tvrdo i radosno odricanje od najbolje volje, jedan je od povoljnih uvjeta najviše duhovnosti, a također i jedna od njegovih najprirodnijih posljedica: stoga neće biti iznenađujuće ako se asketski ideal nikada nije tretirao bez neke pristranosti, osobito od strane filozofa." ('Genealogija morala'. 3. rasprava, §9)
17.
Asketski ideali svećenika imaju drugačije podrijetlo. Ono što u filozofu nastaje prerastanjem legitimnog nagona, tvori osnovni ideal svećeničkog djelovanja. Svećenik čovjekovu predanost stvarnom životu vidi kao grešku; zahtijeva da ovaj život smatramo inferiornim u odnosu na drugi život kojim upravljaju više sile od pukih prirodnih. Svećenik poriče da stvarni život ima smisao sam po sebi, i traži da mu se taj smisao dade usađivanjem više volje. Život u prolaznosti vidi kao nesavršen, i suprotstavlja ga vječnom, savršenom životu. Svećenik poučava okretanje od prolaznosti i okretanje vječnom, nepromjenjivom. Htio bih citirati, kao osobito karakteristične za svećenički način razmišljanja, neke rečenice iz poznate knjige 'Njemačka teologija', koja potječe iz 14. stoljeća, i za koju Luther kaže, da ni iz jedne druge knjige, osim iz Biblije i sv. Augustina, nije naučio više o tome što su Bog, Krist, i čovjek, nego iz ove. Schopenhauer također nalazi da je duh kršćanstva u ovoj knjizi izražen potpuno i snažno. Nakon što je nama nepoznati autor objasnio, da su sve stvari na svijetu nesavršene i razdvojene samo u usporedbi sa savršenim, "koja je u sebi i svojoj biti obuhvatila i sadržavala sva bića, i bez koje i izvan koje, nema istinske biti i u kojoj sve stvari imaju svoju bit", on dalje objašnjava da čovjek može prodrijeti u ovu suštinu, samo kada je 'izgubio stvorenost, jastvo, vlastitost i slično' i uništio ih u sebi. Ono što je proizašlo iz savršenstva, i što čovjek prepoznaje kao svoj stvarni svijet, okarakterizirano je na sljedeći način: "Ovo nije istinska bit i biti nema osim u savršenom, nego je slučajnost ili sjaj i privid, koji nije suština ili nema suštine osim u vatri iz koje istječe sjaj, ili na suncu ili na svijetlu." - Pismo kaže i vjera i istina: grijeh nije ništa drugo nego da se stvorenje okreće od nepromjenjivog dobra i okreće promjenjivom, odnosno da se od savršenog okreće prema podijeljenom i nesavršenom, a prije svega prema sebi. Sada primijetite. Kada stvorenje prihvati nešto dobro, kao bit, život, znanje, spoznaju, sposobnost, ukratko sve što se može nazvati dobrim, i misli da je njegovo ili da joj pripada ili da je od njega: koliko god se to često i mnogo događa, toliko se od toga okreće. [Ili u čemu je bio njegov pad i okretanje nego u tome što je pretpostavio da je i on nešto i da je nešto njegovo i da mu nešto također pripada? Ovo prihvaćanje i njegovo ja i njegovo meni, njegovo ja i njegovo moje, to je bilo njegovo okretanje i njegov pad. Tako je i dalje.... "Jer sve što se smatra dobrim, ne pripada nikome osim vječnom istinskom dobru, koje je samo Bog, i tko god to uzima u obzir, čini nepravdu i djeluje protiv Boga." (i, 2,4, pogl., 'Deutsche Theologie', 3. izdanje) Ove rečenice izražavaju stav svakog svećenika. One izražavaju pravi karakter svećenstva. A taj lik je suprotan onome koji Nietzsche opisuje kao višu kvalitetu, onu vrijedniju života. Viši tip ljudskog bića sve što jest, želi biti samo kroz sebe; želi da sve što smatra i naziva dobrim ne pripada nikome osim njemu samome. Ali ovaj inferiorni mentalitet nije iznimka. "To je jedna od najširih i najdužih činjenica koje postoje. Čitan s daleke zvijezde, veličanstveni zapis našeg zemaljskog postojanja, mogao bi nas možda dovesti do zaključka da je Zemlja istinski asketska zvijezda, kutak nezadovoljnih, arogantnih i neprijateljskih stvorenja koja se ne mogu otresti dubokog nezadovoljstva prema sebi, prema Zemlji, prema čitavom životu. ('Genealogija morala', 3. rasprava, §11.) Svećenik asketa je nužan, jer većina ljudi pati od 'inhibicije i umora' vitalnih snaga, jer pate od stvarnosti.] Ono što je vrag učinio drugačije, svećenik asketa je tješitelj i liječnik onih koji pate u životu. On ih tješi govoreći im: ovaj život u kojem patite nije pravi život; istinski život puno je lakše postići onima koji pate za ovog života, nego zdravima koji se drže ovog života i posvećuju mu se. Ovakvim izjavama svećenik njeguje prezir i kleveta ovaj stvarni život. Na kraju iznosi stav koji kaže: da bi se postigao istinski život, ovaj se pravi život mora zanijekati. Svećenik asketa traži svoju snagu u njegovanju ovog stava. Njegujući takav mentalitet, on od nesretnika, potištenih i slomljenih otklanja veliku opasnost koja prijeti zdravim, jakima i samosvjesnima. Ovi drugi mrze zdrave i tjelesno i duševno sretne, koji crpu snagu iz prirode. Svećenik pokušava suzbiti tu mržnju, koja bi se morala izraziti u tome da će slabi protiv jakih voditi stalni rat do uništenja. Stoga jake prikazuje kao one koji vode bezvrijedan, neljudski život, a s druge strane tvrdi, da istinski život mogu postići samo oni kojima ovozemaljski život škodi. "Svećenika asketa moramo smatrati predodređenim spasiteljem, pastirom i zagovornikom bolesnog stada: tek tada shvaćamo njegovu ogromnu povijesnu misiju. Vlast nad patnjom njegovo je kraljevstvo, njegov instinkt ga upućuje na njega, u njemu on nalazi svoju umjetnost, svoje majstorstvo, svoju vrstu sreće." ('Genealogija', 3. rasprava, §15) Nije ni čudo da takav način razmišljanja na kraju navodi njegove pristaše, ne samo da preziru život, već i da rade na njegovom uništenju. Ako se ljudima kaže da samo oni koji pate, slabi, mogu stvarno postići viši život, tada će se na kraju tražiti patnja i slabost. Nanijeti sebi bol, potpuno ubiti volju u sebi, to će postati cilj života. Žrtve ovog mentaliteta su sveci. "Potpuna čistoća i odricanje od svake žudnje za onoga koji teži pravoj svetosti; napuštanje sve imovine, napuštanje svakog mjesta stanovanja, svih srodnika, duboka, potpuna samoća, provedena u tihoj kontemplaciji, uz dobrovoljnu pokoru, polagano mučenje sebe, do potpunog umrtvljenja volje, što u konačnici dovodi do dobrovoljne smrti od gladi, također i odlaskom u susret krokodilima, padom sa svetih stjenovitih vrhova u Himalaji, biti živ zakopan ili bačen pod kotače ogromnih kola koja su nosila likove bogova usred pjevanja, klicanja i plesa Bajadera", to su konačni plodovi asketskog načina razmišljanja. (Schopenhauer, 'Svijet kao volja i predodžba', §68)
Ovakav način razmišljanja proizašao je iz životne patnje, i okreće svoje oružje protiv života. Ako je njime zaražena zdrava, vesela osoba, uništit će njene zdrave, jake instinkte. Nietzscheovo djelo kulminira u tvrdnji nečeg drugačijeg od ove doktrine, gledištem za zdrave, dobro odgojene. Nisu zavedeni i pokvareni i ne traže svoje spasenje u učenjima svećenika asketa; Nietzsche želi oko sebe okupiti zdrave i dati im mišljenje koje im više odgovara od bilo kojeg ideala protivnog životu.
18.
Ideal asketizma još uvijek postoji čak i kod zagovornika moderne znanosti. Ova se znanost hvali da je sva stara vjerovanja odbacila, i da se drži samo stvarnosti. Ne prihvaća ništa što se ne može izbrojiti, izračunati, izvagati, vidjeti i zahvatiti. Činjenica da je na ovaj način 'egzistencija svedena na 'slugansku vježbu računanja i sjedenje matematičara' ne zanima moderne znanstvenike. ('Vesela znanost', §373) Takav učenjak ne tvrdi da svojim mišljenjem može ovladati tumačenjem događaja u svijetu koji prolaze ispred osjetila i razuma. On kaže: istina mora biti neovisna o mom umijeću tumačenja i ja ne moram stvarati istinu, već moram dopustiti da mi je diktiraju pojave u svijetu.
Ono do čega ova moderna znanost u konačnici dolazi, kada se suzdrži od bilo kakvog pokušaja objašnjavanja pojava u svijetu, izrazio je sljedbenik ove znanosti (Richard Wahle) u nedavno objavljenoj knjizi ('Das Ganze der Philosophie und ihr Ende'): "Što bi duh, zavirujući u svijet i prevrćući u sebi pitanja o prirodi i svrsi događaja, konačno mogao pronaći kao odgovor? Dogodilo mu se da se, dok je ondje stajao u takvom prividnom kontrastu s okolnim svijetom, otopio i stopio sa svim drugim događajima u naletu pojava. Nije više 'poznavao' svijet; rekao je, nisam siguran da tu ima onih koji poznaju, nego tu jednostavno ima pojava. One dolaze, međutim, tako da bi koncept znanja mogao nastati prerano, neopravdano.
I 'koncepti' su hrlili da rasvijetle događaje, ali oni su bili samovolja, želja duše za znanjem, jadni, besmisleni u svojim dokazima, postulati neostvarenog oblika znanja. Nepoznati faktori moraju se izmjenjivati. Nad njihovom prirodom bila je raširena tama. Događaji su veo istine."
Suvremeni znanstvenici ne smatraju da ljudska osobnost može dati smisao pojavama stvarnosti i ne može, svojom vlastitom moći, razumjeti nepoznate čimbenike koji upravljaju promjenom događaja. Let pojava ne žele tumačiti kroz ideje koje proizlaze iz njihove osobnosti. Oni samo žele promatrati i opisivati pojave, ali ne i tumačiti ih. Žele se držati činjenica i ne dopustiti kreativnoj fantaziji da oblikuje samo-strukturiranu sliku stvarnosti.
Kada prirodoslovac s fantazijom, poput Ernst Haeckela, iz rezultata pojedinačnih promatranja stvori cjelokupnu sliku razvoja organskog života na Zemlji, ovi ga fanatici stvarnosti napadaju i optužuju da se ogriješio o istinu. Slike koje stvara o životu u prirodi, ne mogu se vidjeti očima niti opipati rukama. Više vole neosobnu prosudbu od one obojene duhom osobnosti. Radije bi potpuno isključili osobnost u svojim promatranjima.
To je asketski ideal, koji dominira fanaticima stvarnosti. Oni žele istinu izvan osobnog, individualnog suda. Ono što čovjek može 'zamišljati', njih se u stvari ne tiče; 'istina' je za njih nešto apsolutno savršeno, Bog; čovjek ga treba otkriti, prepustiti mu se, ali ne i stvoriti. Prirodnjaci i povjesničari danas su nadahnuti istim duhom asketskog ideala. Nabrajanje i opisivanje činjenica posvuda, a o njima ništa. Bilo kakvo baratanje činjenicama se osuđuje. Treba izbjegavati sve osobne prosudbe.
Među ovim modernim učenjacima ima i ateista. Ali ti ateisti nisu ništa slobodniji duhovi od svojih suvremenika koji vjeruju u Boga. Postojanje Boga ne može se dokazati sredstvima moderne znanosti. Jedan od 'svjetala' moderne znanosti (Du Bois-Reymond) ovako se izrazio o pretpostavci o 'duši svijeta': prije nego što se prirodoslovac odluči na takvu pretpostavku, on zahtijeva da negdje u svijetu, ugrađen u neurologiju i hranjen toplom arterijskom krvlju pod pravim pritiskom, postoji snop ganglija koji veličinom odgovara duhovnom kapacitetu takve duše. ('Granice prirodnog znanja') Moderna znanost odbacuje vjeru u Boga, jer ta vjera ne može postojati pored vjere u 'objektivnu istinu'. Ali ta 'objektivna istina' nije ništa drugo nego novi Bog koji je pobijedio starog. "Bezuvjetni pošteni ateizam ( - samo njegov zrak dišemo, mi duhovniji ljudi ovoga doba!) stoga nije u suprotnosti s tim [asketskim] idealom, kako se čini; jedan od njegovih konačnih oblika i unutarnjih posljedica - to je zastrašujuća katastrofa dvije tisuće godina starog učenja istina, koja na kraju zabranjuje laži u vjeri u Boga." ('Genealogija', 3. rasprava, §27) Kršćanin traži istinu u Bogu jer vjeruje da je Bog izvor svake istine; moderni ateist odbacuje vjeru u Boga jer mu njegov Bog, njegov ideal istine, zabranjuje vjerovanje u to. Moderni duh vidi Boga kao ljudsku kreaciju; u 'istini' on vidi nešto što postoji samo po sebi, bez ikakve ljudske intervencije. Istinski 'slobodan duh' ide još dalje. On pita: "Što znači sva volja za istinom?" Zašto istina? Sva istina proizlazi iz čovjekova razmišljanja o pojavama svijeta i šiljenja o stvarima. Čovjek je sam tvorac istine. 'Slobodni duh' postaje svjestan svog kreiranja istine. Istinu više ne smatra nečim čemu se podvrgava; on je smatra svojom kreacijom.
19.
Ljudi koji su obdareni slabim, pogrešnim kognitivnim instinktima, ne usuđuju se pojavama svijeta dati značenje snagom 'konceptualnosti' svoje osobnosti. Oni žele da se 'zakonitost prirode' pojavi pred njihovim osjetilima kao činjenica. Subjektivnost, pogled na svijet formiran ljudskim duhom čini im se bezvrijednim. Ali puko promatranje događaja u svijetu, daje nam samo nepovezan, a opet ne jasno definiran pogled na svijet. Samom promatraču stvari, nije jedan predmet, niti jedan događaj, ne čini se važnijim, značajnijim od drugoga. Rudimentarni dio organizma, za koji se možda, kad malo razmislimo, čini da nema nikakvog značaja u razvoju života, ima isto toliko prava na pozornost kao i najplemenitiji dio organizma, sve dok samo promatramo objektivne činjenice. Uzrok i posljedica su uzastopne pojave koje teku jedna u drugu, a da ničim nisu razdvojene, sve dok ih jednostavno promatramo. Tek kada svojim mišljenjem razdvojimo pojave koje se slijevaju jedna u drugu, i povežemo ih jedne s drugima našim razmišljanjem, zakonita povezanost postaje vidljiva. Mišljenje prvo jednu pojavu objašnjava kao uzrok, a drugu kao posljedicu. Vidimo kišnu kap kako pada na tlo i stvara udubljenje. Biće koje ne može misliti ovdje neće vidjeti uzrok i posljedicu, već samo slijed pojava. Biće koje misli, izolira pojave, izolirane činjenice dovodi u odnos, i jednu činjenicu naziva uzrokom a drugu posljedicom. Promatranjem se intelekt potiče na stvaranje misli i njihovo spajanje s promatranim činjenicama kako bi se stvorio promišljeni svjetonazor. Čovjek to čini jer želi misaono ovladati sumom promatranog. Praznina misli koja mu stoji nasuprot, pritišće ga poput nepoznate sile. On se odupire ovoj sili, pobjeđuje je, čineći je 'mislivom'. Sva brojenja, vaganja i izračunavanja pojava, također se odvijaju iz istog razloga. To je volja za moć koja se izražava u težnji za znanjem. (Proces spoznaje detaljno sam opisao u svoja dva spisa, 'Istina i znanost' i 'Filozofija slobode'.)
Tupi, slab intelekt, ne želi priznati da on sam tumači pojave kao izraz svoje težnje za moći. Svoju interpretaciju također smatra činjenicom. I pita: kako čovjek dolazi do toga, da nađe takvu činjenicu u stvarnosti? Pita, naprimjer: kako to da intelekt prepoznaje uzrok i posljedicu, u dvije uzastopne pojave? Ovim pitanjem bavili su se svi epistemolozi od Lockea, Humea, Kanta, do danas. Suptilnosti koje su primijenili na ovu potragu, ostale su beskorisne. Objašnjenje je dano u potrazi ljudskog intelekta za moći, pitanje nije: jesu li mogući sudovi i razmišljanja o pojavama, nego: trebaju li ljudskom intelektu takvi sudovi? On ih koristi jer su mu potrebni, a ne zato što su mogući. On zavisi o tome da treba, "razumjeti da se u svrhu očuvanja bića naše vrste mora vjerovati da su takve prosudbe istinite; zbog čega bi, naravno, još uvijek mogle biti pogrešne procjene!" ('S onu stranu dobra i zla', § II) "I u osnovi smo skloni ustvrditi da su nam najpogrešnije prosudbe.... najneophodnije, da bez prihvaćanja valjanosti logičkih fikcija, bez mjerenja stvarnosti u odnosu na čisto izmišljeni svijet bezuvjetnog, u sebi-jednakog, bez neprestanog krivotvorenja svijeta brojem ljudi - da bi odricanje od lažnih prosudbi značilo odricanje od života, negacija života." (Ibid, §4) Svatko tko ovu tvrdnju smatra paradoksalnom, trebao bi razmisliti koliko je plodonosna primjena geometrije na stvarnost, iako nigdje na svijetu ne postoje istinski geometrijski pravilne linije, plohe itd.
Kad tupi, slabi intelekt shvati da svi sudovi o stvarima potječu od njega samog, da su od njega proizvedeni i da su spojeni s opažanjima, tada on nema hrabrosti bezrezervno primijeniti te sudove. On kaže: Ovakve prosudbe ne mogu nam dati nikakav uvid u 'pravu prirodu' stvari. Ova 'istinska bit' stoga ostaje skrivena našoj spoznaji.
Na još jedan način slabi intelekt nastoji dokazati da se ljudskom spoznajom ne može postići ništa određeno. On kaže: čovjek vidi, čuje, dodiruje stvari i obrađuje. Ono što opaža su utisci na njegovim osjetilnim organima. Kada osjeti boju, zvuk, može samo reći: moje oko, moje uho, su na neki način određeni da percipiraju boju, zvuk. Čovjek ne opaža nešto izvan sebe, već samo determinaciju, modifikaciju vlastitih organa. U percepciji, oko, uho, i tako dalje, su uzrokovani da osjećaju na određeni način; stavljaju se u određeno stanje. Ta stanja vlastitih organa čovjek percipira kao boje, zvukove, mirise itd. U cijeloj percepciji čovjek opaža samo svoja vlastita stanja. Ono što on naziva vanjskim svijetom sastoji se samo od ovih njegovih stanja; to je dakle, u pravom smislu riječi, njegovo djelo. On ne poznaje stvari koje ga tjeraju da iz sebe istka vanjski svijet; samo njihove učinke na njegove organe. Kao san koji čovjek sanja, koji je uzrokovan nepoznatim, svijet se pojavljuje tako osvijetljen.
Ako se ova misao dosljedno promisli do kraja, vodi do sljedećeg razmišljanja. Čovjek također poznaje svoje organe samo onoliko koliko ih opaža; oni su karike u njegovu svijetu percepcije. A čovjek postaje svjestan samog sebe u onoj mjeri u kojoj iz sebe ispreda slike svijeta. On opaža slike iz snova, i usred tih slika snova 'Ja', preko kojeg te slike snova prelaze. Svaka slika snova pojavljuje se popraćena ovim 'Ja'. Moglo bi se također reći: svaka slika iz snova pojavljuje se usred svijeta snova uvijek u odnosu na ovo 'Ja'. Ovo 'Ja' prianja uz slike iz snova kao određenje, kao karakteristika. Stoga je, kao odredište slike iz snova, ono i samo 'snoliko'. J. G. Fichte sažima ovo stajalište riječima: "Ono što dolazi kroz znanje i iz znanja, i samo je znanje. Ali svako je znanje samo slika, i u njemu se uvijek traži nešto, što slici odgovara. Ovaj zahtjev se ne može zadovoljiti nikakvim znanjem; i sustav znanja je nužan, sustav pukih slika, bez ikakve stvarnosti, značenja ili svrhe." Za Fichtea je 'sva stvarnost' divan "san, bez života o kojem bi se sanjalo i bez duha o kojem bi se sanjalo"; san, "koji se u sanjanju po sebi samom povezuje". ('Sudbina čovjeka, knjiga 2.)
Koje je značenje cijelog ovog niza misli? Slab intelekt koji ne želi svijetu dati smisao iz sebe, taj smisao traži u svijetu opažanja. Naravno, on to tamo ne može naći, jer je puko promatranje lišeno misli.
Snažan, produktivan intelekt koristi svoje koncepte za tumačenje opažanja; slab, neproduktivan intelekt proglašava sebe previše nemoćnim da to učini i kaže: u pojavi ne mogu pronaći nikakvo značenje; to su samo slike koje prolaze preda mnom. Smisao postojanja treba tražiti vani, izvan svijeta pojavnosti. Zbog toga se pojavni svijet, odnosno ljudska stvarnost, proglašava snom, iluzijom, ništavilom, a 'prava bit' pojava traži se u 'stvari po sebi', do koje ne dopire nikakvo opažanje, nikakvo znanje, to jest, to je ono o čemu znalac ne može stvoriti nikakvu predodžbu. Ova 'istinska bit' je za spoznavatelja potpuno prazna misao, miso o ništavilu. Za one filozofe koji govore o 'stvari po sebi', san je svijet pojava. Ali ništa nije ono, što oni smatraju 'pravom biti' ovog svijeta pojava. Čitav filozofski pokret koji govori o 'stvari po sebi' i koji se u moderno doba temelji posebno na Kantu, jest vjera u ništavilo, jest filozofski nihilizam.
20.
Kada snažan duh traži uzrok ljudskog djelovanja i postignuća, uvijek ga nalazi u volji za moć jedinstvene osobnosti. Ali osoba slabog, kukavičkog intelekta, to ne želi priznati. Ne osjeća se dovoljno jakim da sebe učini gospodarom i onim koji svojim postupcima daje smjer. Impulse koji ga vode, tumači kao zapovijedi strane sile. On ne kaže: postupam kako želim; nego kaže: postupam po zapovijedi, kako treba. Sebi ne želi zapovijediti, želi poslušati. U jednoj fazi razvoja, ljudi svoje impulse djelovanja vide kao zapovijedi od Boga; u drugoj vjeruju da u sebi čuju glas koji im zapovijeda. U potonjem slučaju ne usuđuju se reći: ja sam taj koji zapovijedam; tvrde: u meni se izražava viša volja. Da mu u svakom pojedinom slučaju savjest govori kako bi trebao postupiti, mišljenje je jednog; da mu zapovijeda kategorički imperativ, tvrdi drugi. Čujmo što kaže J. G. Fichte: "Nešto se mora dogoditi jednostavno zato što se mora dogoditi: ono što moja savjest sada od mene traži... da se to dogodi, za to i samo za to, sam ovdje; da to znam, imam razumijevanje; da to učinim, imam moć." ('Sudbina čovjeka', 3. knjiga) Radije citiram izjave J. G. Fichtea, jer je željeznom dosljednošću do kraja promišljao mišljenja 'slabih i propalica'. Čemu ta mišljenja u konačnici dovode, može se vidjeti samo ako se traže tamo gdje su do kraja promišljena; ne možete se osloniti na one koji su polovični, koji svaku misao promišljaju samo do sredine.
Oni koji misle na navedeni način, ne traže izvor znanja u jedinstvenoj osobnosti; već izvan ove osobnosti u 'volji po sebi'. Upravo ta 'volja po sebi' treba pojedincu govoriti kao 'glas Božji' ili 'glas savjesti', 'kategorički imperativ' i tako dalje. On bi trebao biti univerzalni vodič ljudskog djelovanja i izvor morala, a također odrediti svrhu moralnog djelovanja. "Kažem da je sama zapovijed da djelujem ono što mi daje svrhu: ista stvar u meni koja me tjera da mislim da bih trebao djelovati na ovaj način, tjera me da vjerujem da će nešto proizaći iz ovog postupka; otvara pogled u drugi svijet." " Dok živim u poslušnosti, ja u isto vrijeme živim u razmišljanju o njegovom naumu, živim u boljem svijetu koji mi on obećava." (Fichte, 'Čovjekova sudbina', knjiga 3.) Osoba koja razmišlja na ovaj način ne želi sebi postaviti cilj; želi da ga k cilju vodi viša volja kojoj se pokorava. Želi se osloboditi vlastite volje, i učiniti se oruđem za 'više' ciljeve. Riječima koje su među najljepšim produktima osjećaja pokornosti i poniznosti, koliko ja znam, Fichte opisuje odanost 'vječnoj volji po sebi'. "Uzvišenom, živom voljom, koju nijedno ime ne može imenovati i niti jedan pojam ne može obuhvatiti, mogao bi dobro svoj um podići do tebe; jer ti i ja nismo odvojeni. Tvoj glas odzvanja u meni, moj odzvanja u tebi; i sve moje misli, ako su samo istinite i dobre, misle se u tebi. - U tebi, neshvatljivom, postajem ja, i svijet mi postaje potpuno shvatljiv, sve zagonetke mog postojanja su riješene, a u mom duhu nastaje najsavršeniji sklad." "Skrivam lice od tebe i stavljam ruku na usta. Ono što si ti za sebe i kakvim se sebi činiš, nikada ne mogu razumjeti, kao što nikada ne mogu postati ti sam. Nakon tisuću puta tisuću duhovnih života, još uvijek te neću razumjeti ništa više nego sada, u ovoj zemaljskoj kolibi." ('Sudbina čovjeka', knjiga 3.)
Kamo će to na kraju odvesti čovjeka, nešto je što pojedinac ne može znati. Tko vjeruje u ovu volju, priznaje da ne zna ništa o konačnoj svrsi svojih postupaka. Ciljevi, međutim, koje pojedinac stvara za sebe, nisu 'istinski' ciljevi za takvog vjernika u višu volju. On tako zamjenjuje pozitivne individualne ciljeve, koje je stvorio pojedinac, s krajnjim ciljem za cijelo čovječanstvo, čiji sadržaj je, međutim, ništa. Takav vjernik je moralni nihilist. Uhvaćen je u najgoru vrstu neznanja koja se može zamisliti. Nietzsche se želio obračunati s tom vrstom neznanja u posebnoj knjizi svog nedovršenog djela 'Volja za moć'. (vidi dodatak svesku VIII, Nietzscheovih sabranih djela)
Pohvalu moralnom nihilizmu ponovno nalazimo u Fichteovoj 'Sudbini čovjeka' (3. knjiga):
"Neću pokušavati ono što mi je uskraćeno prirodom konačnosti i što mi ne bi bilo od koristi; kakav si u sebi, ne želim znati. Ali tvoji odnosi i odnosi prema meni, konačnom, i prema svemu konačnom, otvoreni su pred mojim očima: postat ću ono što mi je suđeno! - i okružuju me većom jasnoćom od svijesti o vlastitom postojanju. Ti stvaraš u meni spoznaju moje dužnosti, moje sudbine u redu razumnih bića; kako, ne znam, niti moram znati. Ti znaš i spoznaješ, što ja mislim i želim; kako možeš znati - kojim činom dovodiš do ove svijesti, ne razumijem ništa o tome; da, vrlo dobro znam, da se koncept čina, i određenog čina svijesti, odnosi samo na mene, ali ne i na tebe, beskrajni. Ti hoćeš, jer hoćeš, da moja slobodna poslušnost slijedi u svoj vječnosti; ne mogu dokučiti čin tvoje volje, i znam samo da nije sličan mome. Ti činiš, sama tvoja volja je djelovanje; ali tvoj način rada je upravo suprotan onome što ja jedino mogu zamisliti. Ti živiš i jesi, jer znaš, hoćeš i djeluješ, uz sveprisutni konačni razum; ali ti nisi, ono kako ću samo ja, o suštini, moći razmišljati cijelu vječnost.
Nietzsche suprotstavlja moralni nihilizam ciljevima koje si kreativni pojedinac postavlja. Zaratustra poziva učitelje pokornosti: "Ovi učitelji pokornosti! Posvuda, gdje je malo i bolesno i šugavo, gmižu kao uši; i samo me moje gađenje sprječava da ih puknem. Pa dobro! Ovo je moja propovijed za njihove uši: ja sam Zaratustra, bezbožnik, koji kaže: 'tko je bezbožnik veći od mene, da se radujem njegovoj pouci?' Ja sam Zaratustra, bezbožnik: gdje da nađem sebi ravnog? I poput mene su svi oni, koji sebi daju svoju volju, i odbacuju svaku pokornost."
21.
Jaka osobnost, koja ciljeve stvara, nemilosrdna je u njihovom izvršavanju. Slaba osobnost, s druge strane, izvršava samo ono za što, Božja volja ili 'glas savjesti' ili 'kategorički imperativ', kaže da. Ono što odgovara ovome 'da', slaba osoba naziva dobrim, a što tome da proturječi, zlim. Jaki to 'dobro i zlo' ne može prepoznati; jer on ne prepoznaje moć kojoj slabi dopuštaju da određuje njihovo dobro i zlo. Što on, jaki, hoće, dobro mu je; on to provodi protiv svih protivničkih sila. Što god ga ometa u provedbi, on pokušava prevladati. On ne vjeruje da 'vječna volja svijeta' sve individualne odluke vodi prema velikom skladu; već je on mišljenja, da sav ljudski razvoj proizlazi iz impulsa volje pojedinačnih osobnosti, i da postoji vječni rat između pojedinačnih izraza volje, u kojem jača volja uvijek pobjeđuje slabiju. Od slabih i kukavica, jaka osobnost, koja nastoji sebi dati zakon i svrhu, opisuje se kao zla, kao grešna. Budi strah jer ruši tradicionalni poredak; bezvrijednim naziva ono što su slabi navikli zvati vrijednim, i izmišlja nove stvari, njemu nepoznate stvari, koje opisuje kao vrijedne. "Svaki pojedinačni postupak, svaki pojedinačni način razmišljanja, budi užas; nemoguće je izračunati, što su rjeđi, probraniji, izvorniji duhovi, kroz čitav tijek povijesti morali pretrpjeti, jer su uvijek bili doživljavani kao zli i opasni, pa i zato što su se i sami tako doživljavali. Pod vladavinom etike običaja, originalnost svake vrste potaknula bi lošu savjest; sve do ovog vremena, nebo najboljih još je više zamračeno, nego što bi trebalo biti." ('Zora', §9.)
Istinski slobodan duh jednostavno odmah donosi odluke, neslobodna osoba odlučuje prema tradiciji. "Etičnost nije ništa drugo (i stoga ništa više!) nego pokoravanje etici, ma koje vrste ona bila; ali etika je tradicionalni način postupanja i prosuđivanja." ('Zora', §9.) Tu tradiciju moralisti tumače kao 'vječnu volju', 'kategorički imperativ'. Ali svaka je tradicija rezultat prirodnih nagona i impulsa pojedinih ljudi, cijelih plemena, nacija i tako dalje. Također je proizvod prirodnih uzroka, kao što su vremenski uvjeti pojedinih regija. Slobodni duh se ne izjašnjava vezanim ovom tradicijom. On ima svoje individualne nagone i impulse, a oni nisu ništa manje legitimni od onih drugih. On te impulse pretvara u djela, kao što oblak na površinu Zemlje šalje kišu, kad su prisutni uzroci. Slobodni duh stoji onkraj onoga što tradicija smatra dobrim i zlim. On sam stvara svoje dobro i zlo.
"Kad sam došao k ljudima, našao sam ih kako sjede na staroj umišljenosti: svi su mislili da već odavno znaju što je za čovjeka dobro, a što zlo. Stara ofucana stvar, činio mu se sav govor o vrlini; a oni koji su htjeli dobro spavati, prije spavanja su govorili o 'dobru' i 'zlu'. Tu pospanost sam poremetio, kad sam učio: što je dobro, a što zlo, ne zna nitko - osim Stvoritelja! - Ali to je onaj, koji stvara čovjekov cilj i Zemlji daje smisao i njenu budućnosti: samo to čini nešto dobrim i zlim." ('Zaratustra', 3. dio, 'O starim i novim pločama')
Čak i kada slobodni duh djeluje prema tradiciji, on to čini zato što tradicionalne motive želi učiniti svojima, i zato što u određenim slučajevima ne smatra potrebnim konvencionalno zamijeniti nečim novim.
22.
Snažan svoju životnu svrhu traži u afirmaciji svog kreativnog jastva. Ta ga potraga za jastvom razlikuje od slabih, koji moral vide u predaji jastva onome što nazivaju dobrim. Slabi nesebičnost propovijedaju kao najveću vrlinu. Ali njihova nesebičnost samo je posljedica nedostatka kreativnosti. Da imaju kreativno jastvo, htjeli bi to potvrditi. Snažni voli rat, jer njemu treba rat, da provede svoje kreacije protiv protivničkih sila.
"Tražit ćeš neprijatelja, ratovat ćeš i za svoje misli! I ako tvoja misao ne uspije, tvoje će poštenje ipak trijumfirati! Trebate mir voljeti kao sredstvo za nove ratove. A kratki mir više nego dugi. Savjetujem vam da ne radite, nego da se borite. Savjetujem vam da ne tražite mir, nego tražite pobjedu. Neka vaš rad bude borba, vaš mir neka bude pobjeda! Kažete da je dobra stvar ta koja čak i rat posvećuje? Kažem vam, dobar je rat koji posvećuje svaku stvar. Rat i hrabrost učinili su više velikih stvari od milosrđa. Nije vaše suosjećanje, već vaša hrabrost, ono što je spasilo one koji su do sada patili. ('Zaratustra', 1. dio, 'O ratu i ratobornim ljudima.')
Stvoritelj djeluje nemilosrdno i ne štedeći one koji se opiru. On ne poznaje vrlinu patnje: suosjećanje. Kreativni impulsi dolaze iz njegove snage, a ne iz osjećaja tuđe patnje. Da prevlada snaga, on se zalaže, a ne za brigu za napaćene i slabe. Schopenhauer je cijeli svijet proglasio bolnicom, a postupke proizašle iz samilosti prema onima koji pate, najvećom vrlinom. Time je moral kršćanstva izrazio u drugačijem obliku, nego što to čini samo kršćanstvo. Kreator se ne osjeća pozvanim obavljati dužnost njegovatelja. Ne mogu sposobni i zdravi biti tu radi slabih i bolesnih. Suosjećanje slabi snagu, hrabrost i odvažnost.
Suosjećanje nastoji sačuvati upravo ono što jaki žele pobijediti: slabost, patnju. Pobjeda jačeg nad slabijim, smisao je cjelokupnog ljudskog i prirodnog razvoja. "Sam život je u biti prisvajanje, ozljeđivanje, nadvladavanje stranog i slabijeg, ugnjetavanje, grubost, nametanje vlastitih oblika, inkorporiranje i barem, u najmanju ruku, izrabljivanje." ('S onu stranu dobra i zla', §259.)
"A ne želiš li biti sudbina i neumoljiva: kako si mogao sa mnom - pobijediti? A ako tvoja tvrdoća ne želi bljeskati i rezati i sječi: kako bi jednoga dana sa mnom mogao - stvarati? Kreatori su naime tvrdi. I mora ti se činiti blaženim pritisnuti rukom na tisućljeća kao na vosak - blaženstvo pisati po volji tisućljeća kao da je od bronce - tvrđoj od bronce, plemenitijoj od bronce. Samo je najplemenitije potpuno tvrdo. Ovu novu ploču, o braćo moja, stavljam nad vas: postanite tvrdi!" ('Zaratustra', 3. dio, 'O starim i novim pločama.')
Slobodni duh ne polaže pravo na suosjećanje. Tko god bi ga htio žaliti, morao bi ga upitati: misliš li da sam toliko slab da ne mogu sam podnijeti svoju patnju? On suosjećanju suprotstavlja stid. Odbojnost snažnog čovjeka prema suosjećanju, Nietzsche ilustrira u četvrtom dijeli svog 'Zaratustre'. Na svojim lutanjima Zaratustra dolazi u dolinu zvanu 'Zmijska smrt'. Tu nema živog bića. Samo vrsta ružnih zelenih zmija dolazi ovamo umrijeti. 'Najružniji čovjek' je posjetio ovu dolinu. Ovaj ne želi da ga vidi nijedno stvorenje zbog njegove ružnoće. U ovoj dolini nitko ga ne vidi osim Boga. Ali ni taj pogled ne može podnijeti. Svijest da Božji pogled prodire u sve prostore, predstavlja mu teret. On je dakle ubio Boga, odnosno ubio je vjeru u Boga u sebi. Postao je ateist zbog svoje ružnoće. Kad Zaratustra ugleda tog čovjeka, ponovno ga obuzima ono što je mislio da je zauvijek iskorijenio iz sebe: sažaljenje nad užasnom ružnoćom. To je Zaratustrino iskušenje. Ali ubrzo odbacuje osjećaj sažaljenja i ponovno postaje tvrd. Najružniji čovjek mu kaže: tvoja tvrdoća časti moju ružnoću. Prebogat sam ružnoćom da bih mogao podnijeti bilo čije sažaljenje. Suosjećanje se suprotstavlja stidu.
Svatko tko treba suosjećanje ne može biti sam, a slobodan duh želi biti potpuno sam.
23.
Slabi se ne zadovoljavaju isticanjem prirodne volje za moć, kao uzroka ljudskih postupaka. Oni ne tragaju samo za prirodnim vezama u ljudskom razvoju, već traže odnos ljudskih postupaka prema onome što nazivaju 'voljom po sebi', 'vječnim, moralnim poretkom svijeta'. Svakoga tko krši ovaj svjetski poredak, smatraju krivim. I ne zadovoljavaju se ocjenjivanjem djela prema njegovim prirodnim posljedicama, nego tvrde da krivo djelo povlači, i moralne posljedice, i kaznu. Oni sebe nazivaju krivima ako smatraju da njihova djela nisu u skladu s moralnim poretkom svijeta; s gađenjem se okreću od izvora zla u sebi i taj osjećaj nazivaju lošom savješću. Jaka osobnost ne prihvaća nijedan od ovih koncepata. Ona brine samo o prirodnim posljedicama svojih postupaka. Pita: koliko moje djelovanje vrijedi za život? Odgovara li to onome što sam želio? Jak čovjek može tugovati kada akcija ne uspije, kada rezultat ne odgovara njegovim namjerama. Ali ne optužuje sebe. Jer on svoje postupke ne mjeri izvan prirodnim mjerilima. On zna da se ponaša u skladu sa svojim prirodnim instinktima, i najviše što može je žaliti, što oni nisu bolji. Isto čini kod procjene tuđih postupaka. On ne poznaje nikakvu moralnu ocjenu postupaka. On je amoralan. Ono što tradicija naziva zlom, amoralan smatra za izljev ljudskih nagona, kao dobro. Kaznu ne vidi kao moralno utemeljenu, već samo kao sredstvo za iskorjenjivanje instinkta kod određenih ljudi koji su štetni za druge. Prema amoralistu, društvo ne kažnjava zato što ima 'moralno pravo' na iskupljivanje krivnje, već isključivo zato što se pokazalo jačim od pojedinca koji ima instinkte suprotne instinktima cjeline. Snaga društva suprotstavljena je moći pojedinca. To je prirodna veza između 'zlog' djela pojedinca, i pravne prakse društva i kažnjavanja tog pojedinca. Upravo volja za moći, odnosno za proživljavanjem onih instinkta koji su prisutni u većini ljudi, dolazi do izražaja u provođenju pravde u društvu. Svaka kazna je pobjeda većine nad pojedincem. Ako bi pojedinac trijumfirao nad društvom, njegovi bi se postupci morali opisati kao dobri, a postupci drugih kao zli. Dotični zakon samo izražava ono što društvo prepoznaje kao najbolju osnovu svoje volje za moć.
24.
Budući da Nietzsche ljudsko ponašanje vidi samo kao izraz nagona, a ti se nagoni razlikuju od osobe do osobe, čini mu se nužnim da se i njihovo ponašanje razlikuje. Nietzsche je stoga odlučni protivnik demokratskog načela: jednaka prava i jednake dužnosti za sve. Ljudi su nejednaki, stoga njihova prava i dužnosti također moraju biti nejednaki. Prirodni tijek svjetske povijesti, uvijek će pokazati jake i slabe, produktivne i sterilne ljude. A jaki će uvijek biti pozvani da određuju ciljeve slabih. Štoviše, jaki će koristiti slabe kao sredstvo za postizanje cilja, odnosno kao robove. Naravno, Nietzsche ne govori o 'moralnom' pravu jakih da drže robove. On ne priznaje 'moralna' prava. Umjesto toga, on je mišljenja da nadvladavanje slabijeg od strane jačeg, što on smatra načelom sveg života, nužno mora dovesti do ropstva.
Također je prirodno da se nadvladani bune protiv osvajača. Ako se ova pobuna ne može izraziti kroz djelovanje, onda se izražava barem kroz osjećaj. A izraz ovog osjećaja je osveta koja uvijek prebiva u srcima onih koji su na bilo koji način nadvladani od onih koji su bolje obdareni. Moderni socijaldemokratski pokret Nietzsche vidi kao izraz te osvete. Pobjeda ovog pokreta, za njega bi značila uzdizanje neprilagođenih i nesretnih na štetu boljih. Nietzsche teži upravo suprotnom: njegovanju snažne, osobnosti koja vlada sobom. I mrzi opsesiju koja želi sve izjednačiti i pustiti da suverena individualnost nestane u moru opće prosječnosti.
Ne treba svatko imati i uživati u istoj stvari, kaže Nietzsche, već svatko treba imati i uživati u onome što može postići, prema svojim osobnim snagama.
25.
Koliko netko vrijedi, ovisi isključivo o vrijednosti njegovih instinkata. Ništa drugo ne može odrediti vrijednost ljudskog bića. Ljudi govore o vrijednosti rada. Rad treba oplemenjivati ljude. Ali rad sam po sebi nema vrijednosti. Samo služeći čovječanstvu dobiva vrijednost. Samo onoliko koliko se rad predstavlja kao prirodna posljedica ljudskih sklonosti, on je dostojan čovjeka. Svatko tko sebe učini slugom rada, degradira sebe. Samo onaj čovjek koji ne može odrediti vlastitu vrijednost, nastoji tu vrijednost mjeriti veličinom svoga djela. Za demokratsku buržoaziju modernog doba, karakteristično je da svoju procjenu vrijednosti osobe temelji na njezinom radu. Čak ni Goethe nije slobodan od ovog stava. Dopušta svom Faustu da pronađe potpuno zadovoljstvo u spoznaji da je njegov posao obavljen.
26.
Prema Nietzscheu, umjetnost ima vrijednost samo ako služi životu pojedinca. I ovdje Nietzsche zastupa gledište snažne osobnosti i odbacuje sve što slabi instinkti govore o umjetnosti. Gotovo svi njemački estetičari zastupaju gledište slabih instinkata. Umjetnost treba predstavljati nešto 'beskonačno' u 'konačnom', nešto 'vječno' u 'vremenskom', 'ideju' u 'stvarnosti'. Za Schellinga je, naprimjer, sva putena ljepota samo odraz one beskrajne ljepote koju nikada ne možemo opaziti svojim osjetilima. Umjetničko djelo nije lijepo samo po sebi i zbog onog što jest, već zato što prikazuje ideju ljepote. Osjetilna slika samo je sredstvo izražavanja, samo forma za nadosjetilni sadržaj. A Hegel ljepotu naziva 'čulnom pojavom ideje'. Nešto slično može se naći i kod drugih njemačkih estetičara. Za Nietzschea, umjetnost je element koji poboljšava život, i samo ako je to, ona ima legitimitet. Svatko tko ne može podnijeti život onakav kakvog neposredno doživljava, transformira ga prema svojim potrebama i pritom stvara umjetničko djelo. A što znalac želi od umjetnine? Želi povećati životnu radost, ojačati vitalnost i zadovoljiti potrebe koje stvarnost ne zadovoljava. Ali ako je njegov um usmjeren prema stvarnosti, on kroz umjetničko djelo ne želi vidjeti odraz božanskog, nadnaravnog. Čujmo kako Nietzsche opisuje dojam koji je na njega ostavila Bizetova Carmen: "Postajem bolja osoba kad mi Bizet govori. Također bolji glazbenik, bolji slušatelj. Je li uopće moguće bolje slušati? - Zakopam uši pod ovu glazbu, čujem njen uzrok. Čini mi se da sam svjedok njenog stvaranja - drhtim od opasnosti koje prate svaki pothvat, radujem se sreći, u čemu je Bizet nedužan. - I čudno! Zapravo, ne razmišljam o tome, ili ne znam koliko razmišljam o tome. Jer trenutno mi se glavom motaju sasvim druge misli.... Jeste li primijetili da glazba oslobađa duh? daje krila mislima? da što više postajete glazbenik, to više postajete filozof? - Sivo nebo apstrakcije kao da ga je probolo munjom; svijetlo dovoljno jako za sav filigran stvari; veliki problemi su nadohvat ruke; gledajući svijet kao s planine. - Ja sam samo definirao filozofski patos. - I odjednom mi u krilo padaju odgovori, mala tuča leda i mudrosti, riješenih problema... Gdje sam? - Bizet me čini plodnim. Sve što je dobro čini me plodnim. Druge zahvalnosti nemam, niti drugog dokaza, za dobro." - ('Slučaj Wagner', §1.) Budući da glazba Richarda Wagnera nije imala takav učinak na njega, Nietzsche ju je odbacio: "Moji prigovori Wagnerovoj glazbi su fiziološki prigovori... Moja 'činjenica', moj 'petit fait vrai', jest da više ne dišem lako kad ova glazba ima učinak na mene; da se moja noga ubrzo naljuti na nju i pobuni se: ima potrebu za ritmom, plesom, maršem... traži od glazbe prije svega užitke koji leže u dobrom hodu, koračanju, plesu. Ali ne buni li se i moj želudac? moje srce? moj krvotok? Ne muče li se moja crijeva? Neću li odjednom postati promukao? .... I tako se pitam: što zapravo cijelo moje tijelo želi od glazbe? .... Vjerujem, olakšanje: kao da sve životinjske funkcije trebaju biti ubrzane laganim, odvažnim, bujnim, samouvjerenim ritmovima; kao da bronca, olovni život treba izgubiti težinu kroz zlatne, nježne, uljane melodije. Moja melankolija želi počivati u skrovištima i ponorima savršenstva: za to mi treba glazba." ('Nietzsche contra Wagner'. poglavlje: 'Gdje iznosim prigovore'.) - Na početku svoje književne karijere Nietzsche je bio u zabludi o tome što njegovi instinkti zahtijevaju od umjetnosti, zbog čega je tada bio Wagnerov sljedbenik. Dopustio je da bude zaveden u idealizam kroz proučavanje Schopenhauerove filozofije. Neko je vrijeme vjerovao u idealizam, i zavaravao se umjetničkim potrebama, potrebama ideala. Tek kasnije u životu shvatio je da je sam idealizam bio izravno suprotan njegovim instinktima. Sada je postao iskreniji prema sebi. Govorio je o tome kako se sam osjeća. A to je moglo dovesti samo do potpunog odbacivanja Wagnerove glazbe, koja je sve više poprimala asketski karakter, koji smo već spomenuli kao obilježje Wagnerova konačnog cilja.
Estetičari, kojima je zadaća umjetnosti da senzualizira ideju, da utjelovi božansko, na ovom području zastupaju isti pogled, kao i filozofski nihilisti u području znanja i morala. U umjetničkim predmetima traže nešto onostrano, što se, međutim, pred osjećajem stvarnosti rastapa u ništavilu. Postoji i estetski nihilizam.
To je u suprotnosti s estetikom snažne osobnosti koja u umjetnosti vidi odraz stvarnosti, više stvarnosti, u kojoj ljudi uživaju radije nego u svakodnevnom životu.
27.
Nietzsche dvije vrste ljudi stavlja jedne nasuprot drugima: slabe i jake. Onaj prvi, znanje traži kao objektivnu činjenicu, koja bi u njegov duh trebala pritjecati iz vanjskog svijeta. On dopušta da njegovo dobro i zlo, diktira 'vječna volja svijeta' ili 'kategorički imperativ'. Svaki postupak koji nije određen ovom voljom svijeta, nego samo individualnom voljom iz samog sebe, opisuje kao grijeh koji mora povući moralnu kaznu. On želi odrediti jednaka prava za sve ljude, i vrijednost čovjeka odrediti prema vanjskom mjerilu. U konačnici, u umjetnosti želi vidjeti sliku božanskog, poruku iz onostranog. S druge strane, jaki sve znanje vidi kao izraz volje za moć. On kroz znanje želi stvari učiniti pojmljivima i time ih podložiti sebi. On zna da je on sam tvorac istine; da nitko osim njega samog ne može stvoriti svoje dobro i svoje zlo. On ljudske postupke smatra posljedicama prirodnih poriva i smatra ih prirodnim događajima, koji se nikako ne mogu smatrati grijesima, i ne zaslužuju moralnu osudu. On vrijednost čovjeka traži u učinkovitosti njegovih instinkata. On više cijeni osobu, s instinktima za zdravlje, duh, ljepotu, izdržljivost i plemenitost, od one s instinktima za slabost, ružnoću i ropstvo. On umjetničko djelo prosuđuje prema stupnju do kojeg doprinosi jačanju njegovih moći.
Nietzsche ovaj drugi tip čovjeka shvaća kao svog nadčovjeka. Do sada su takvi nadljudi mogli nastati samo stjecanjem slučajnih okolnosti. Namjera Zaratustre je da njihov razvoj postane svjesni cilj čovječanstva. Do sada se cilj ljudskog razvoja vidio u nekim idealima. Ovdje Nietzsche smatra nužnim promjenu pogleda. "Tip viših kvaliteta, postojao je dovoljno često: ali kao puka sreća, kao iznimka, nikada kao namjera. Umjesto toga, njega su se do sada bojali najviše od svih; - a iz straha se želio, uzgajao i postizao suprotni tip: domaća životinja, stado, bolesna ljudska životinja - kršćanin." ('Antikrist', §3.)
Zaratustrina mudrost namijenjena je poučavanju ovog nadčovjeka, kojemu je onaj drugi tip samo prijelaz.
Nietzsche ovu mudrost naziva dionizijskom. To je mudrost koja se čovjeku na daje izvana; to je samostvorena mudrost. Dionizijski mudrac ne istražuje; on stvara. On ne stoji kao promatrač izvan svijeta koji želi upoznati; on je postao jedno sa svojim znanjem. On ne traži Boga; ono što još može zamisliti kao božansko je samo on sam, kao kreator vlastitog svijeta. Kada se ovo stanje proširi na sve moći ljudskog organizma, ono rađa dionizijskog čovjeka, za kojeg je nemoguće ne razumjeti bilo kakvu sugestiju; ne previđa nijedan znak emocija, ima najviši stupanj razumijevanja i instinkta nagađanja, kao što posjeduje najviši stupanj umijeća komunikacije. Ulazi u svaku kožu, u svaku emociju: neprestano se transformira. Dionizijski se mudrac suprotstavlja pukom promatraču, koji uvijek vjeruje da je izvan svojih predmeta spoznaje, kao objektivni koji to tolerira. Dionizijskom čovjeku suprotstavlja se apolonski čovjek, koji "iznad svega održava oko stimuliranim tako da ono dobije moć vizije". Apolonski duh teži vizijama, slikama stvari koje su izvan ljudske stvarnosti, a ne samostvorenoj mudrosti.
28.
Apolonska mudrost ima karakter ozbiljnosti. Vlast zagrobnog života, koju posjeduje samo u slici, osjeća kao teški pritisak, kao moć koja joj se suprotstavlja. Apolonska mudrost je ozbiljna, jer vjeruje da posjeduje vijesti iz onostranog, čak i ako se one prenose samo kroz slike i vizije. Apolonski duh korača teško natovaren svojim znanjem, jer nosi teret koji dolazi iz drugog svijeta. I poprima izraz dostojanstva, jer pred manifestacijama beskonačnog svaki smijeh mora utihnuti.
Ali ovaj smijeh karakterizira dionizijski duh. On zna da je sve što naziva mudrošću samo njegova mudrost koju je on izmislio da bi sebi olakšao život. Samo ovo mora biti njegova mudrost: sredstvo koje mu omogućuje reći 'da' životu. Dionizijskom čovjeku je duh težine odvratan jer ne olakšava život, već ga potiskuje. Samostvorena mudrost je vesela mudrost, jer onaj koji stvara svoj teret, stvara samo onaj koji lako može nositi. Sa samostvorenom mudrošću, dionizijski duh lako se kreće svijetom, poput plesača.
"Ali to da sam dobar prema mudrosti i često previše dobar: to je, jer me stvarno podsjeća na život! Ona ima svoje oči, svoj smijeh, pa čak i svoj zlatni štap za pecanje: što da radim ako njih dvoje tako sliče?" "Gledao sam te nedavno u oči, o živote: vidio sam zlato kako blista u tvom noćnom oku - srce mi je stalo pred ovom žudnjom: - vidio sam zlatni čamac kako blista na noćnim vodama, tone, pije, njiše se zlatni čamac koji se ljulja! Bacio si pogled moje stopalo koje je ludilo od plesa, pogled nasmijan, upitan, topeći se, ljuljuškast: samo dvaput si ručicama pomaknuo svoju zvečku - a moja noga se zaljuljala od plesne žestine. - Pete su mi se svile, nožni prsti su slušali da te razumiju: ali plesač nosi uho - u prstima!" ('Zaratustra', usp. 3. dio 'Plesne pjesme'.)
29.
Budući da dionizijski duh sve poticaje za svoje djelovanje crpi iz sebe i ne pokorava se nikakvoj vanjskoj sili, on je slobodan duh. Jer slobodan duh je onaj koji slijedi samo svoju prirodu. Međutim, Nietzscheova djela govore samo o instinktima kao pokretačkim snagama slobodnog duha. Vjerujem da je Nietzsche ovdje jednim imenom sažeo niz motiva koji zahtijevaju detaljnije razmatranje. Nietzsche instinktima naziva i nagone za ishranom i samoodržanjem koji postoje kod životinja, kao i najviše nagone ljudske prirode, naprimjer, nagon za znanjem, nagon za djelovanjem u skladu s moralnim standardima, nagon za uživanjem u umjetničkim djelima i tako dalje. Sada, svi su ti porivi izrazi jedne te iste osnovne sile. Ali predstavljaju različite stupnjeve u razvoju te sile. Moralni porivi su, primjerice, posebna razina nagona. Čak i ako se može priznati da su to samo viši oblici pojedinih instinkata, oni ipak u čovjeku nastaju na poseban način. To se dokazuje činjenicom da je ljudima moguće izvoditi radnje koje se ne mogu povezati izravno s osjetilnim instinktima, već samo s onim nagonima koji se mogu opisati kao viši oblici instinkata. Čovjek za svoje postupke stvara motive koji se ne mogu izvesti iz njegovih osjetilnih nagona, već samo iz svjesnog mišljenja. Sam sebi postavlja individualne ciljeve, ali ih postavlja svjesno. I velika je razlika slijedi li instinkt koji je nastao nesvjesno i koji je tek kasnije apsorbiran u svijest, ili misao koju je od samog početka proizvodio pri punoj svijesti. Ako jedem zato što me tjera želja za jelom, to je nešto bitno drugačije nego kad rješavam matematički problem. Misaono poimanje pojava svijeta predstavlja poseban oblik opće percepcije. Razlikuje se od puke osjetilne percepcije. Za čovjeka su viši oblici razvoja instinktivnog života isto tako prirodni kao i niži. Ako oboje nisu u skladu, onda je osuđen na neslobodu. Može se dogoditi da slaba osobnost sa savršeno zdravim osjetilnim instinktima, ima samo slabe duhovne instinkte. Zatim, iako će razviti vlastitu individualnost u odnosu na svoj osjetilni život, ona će misaone poticaje za svoje postupke posuditi iz svojih tradicija. Može doći do nesklada između dva svijeta instinkata. Osjetilni porivi tjeraju nas da živimo vlastitu osobnost, dok su duhovni porivi pod činima vanjskog autoriteta. Duhovni život takve osobnosti pod utjecajem je osjetilnog, osjetilni život tiraniziraju duhovni instinkti. Jer obje sile ne spadaju zajedno i ne proizlaze iz jednog entiteta. Istinski slobodna osobnost stoga ne uključuje samo zdrav, razvijen osjetilni instinktivni život, već i sposobnost stvaranja misaonih impulsa za život. Potpuno je slobodna samo osoba koja može proizvesti misli koje vode djelovanju. U svom spisu 'Filozofija slobode' sposobnost stvaranja čisto misaonih motiva za djelovanje nazvao sam 'moralnom fantazijom'. Samo oni koji imaju ovu moralnu fantaziju istinski su slobodni, jer ljudi moraju djelovati prema svjesnim motivima. A ako takve ne može proizvesti sam, onda mu ih moraju dati vanjski autoriteti ili tradicija, koja u njemu govori u obliku glasa savjesti. Osoba koja se jednostavno prepusti svojim osjetilnim instinktima ponaša se kao životinja; osoba koja svoje osjetilne instinkte podvrgava mislima drugih djeluje neslobodno; samo čovjek koji sam stvara svoje moralne ciljeve djeluje slobodno. U Nietzscheovim izjavama nedostaje moralna fantazija. Svatko tko svoje misli promisli do kraja, nužno mora doći do ovog koncepta. No, s druge strane, također je apsolutna nužnost da se ovaj koncept ugradi u Nietzscheov svjetonazor. Inače, uvijek bi mu se moglo prigovoriti: dionizijski čovjek doduše nije rob tradicije ili 'onozemaljske volje', nego je rob svojih instinkata.
Nietzsche je svoju pozornost usmjerio na izvornu, osobnost čovjeka. Taj osobni element nastojao je osloboditi plašta bezličnosti u koji ga je obavijao svjetonazor neprijateljski prema stvarnosti. Ali on nije došao do razlikovanja faza unutar života same osobnosti. Stoga je podcijenio važnost svijesti za ljudsku osobnost. "Svijest je posljednji i najnoviji razvoj organskog, a time i njegov najnedovršeniji i najslabiji dio. Svijest rađa bezbrojne pogreške zbog kojih životinja ili čovjek propadaju prije nego što je potrebno, 'mimo sudbine', kako kaže Homer. Da očuvanje udruženosti instinkata nije toliko moćnije, da u cjelini ne služi kao regulator: čovječanstvo bi propalo zbog krivih prosudbi i maštanja otvorenim očima, zbog svoje plitkoumnosti i lakovjernosti, ukratko, zbog svoje savjesti", kaže Nietzsche. ('Vesela znanost', § II.)
Ovo je svakako istina; ali ništa manje nije istina da je čovjek slobodan samo u mjeri, u kojoj može stvoriti misaone motive za svoje postupke unutar svoje svijesti.
Ali razmatranje misaonih motiva vodi nas još dalje. Iskustvena je činjenica da ovi misaoni motivi, koje ljudi proizvode iz sebe, pokazuju određeni stupanj slaganja između pojedinaca. Čak i ako pojedinac stvara misli potpuno slobodno, te su misli na neki način u skladu s mislima drugih ljudi. Iz ovoga slijedi da je za slobodnog čovjeka opravdano pretpostaviti, da u ljudskom društvu sklad automatski nastupa kada se ono sastoji od suverenih pojedinaca. Ovo mišljenje može biti suprotstavljeno branitelju neslobode, koji vjeruje da su postupci većine ljudi dosljedni samo kada su usmjereni prema zajedničkom cilju pomoću vanjske sile. Slobodni duh stoga nipošto nije pristaša gledišta koje životinjskim instinktima daje apsolutnu slobodu i stoga želi ukinuti svaki pravni poredak. Ali on zahtijeva apsolutnu slobodu za one koji ne žele samo slijediti svoje životinjske instinkte, već koji su sposobni stvarati moralne porive, vlastito dobro i zlo.
Samo oni koji nisu pronikli u Nietzschea do te mjere da mogu izvući konačne zaključke iz njegova svjetonazora, premda ih sam Nietzsche nije izvukao, može u njemu vidjeti osobu koja je 'smogla hrabrosti da s određenom stilskom žudnjom razotkrije ono što se moglo kriti u tajnim dubinama duše grandioznih kriminalnih tipova..... latentno vrebalo u tajnosti." (Ludwig Stein, 'Svjetonazor Friedricha Nietzschea i njegove opasnosti', str. 5)
Prosječno obrazovanje njemačkog profesora još uvijek nije dovoljno napredno da odvoji veličinu ličnosti od njenih malih pogrešaka. Inače se ne bi moglo doživjeti da je kritika takvog profesora usmjerena upravo protiv tih malih grešaka. Mislim, da pravo obrazovanje uzima veličinu osobnosti, i ispravlja male greške ili promišlja do kraja nedovršene misli.