.- Meister Eckhart
Svijet ideja majstora Eckharta potpuno blista od osjećaja da se stvari ponovno rađaju kao viši entiteti u ljudskom duhu. Pripadao je dominikanskom redu kao i najveći kršćanski teolog Srednjeg vijeka Toma Akvinski koji je živio od 1225. do 1274. godine. Eckhart je bio bezuvjetni obožavatelj Tome. To se mora činiti potpuno razumljivim kada se uzme u obzir cjelokupni način razmišljanja majstora Eckharta. Vjerovao je da je jednako dosljedan učenjima kršćanske crkve kao što je vjerovao da je Toma. Eckhart nije želio ništa oduzeti od sadržaja kršćanstva, niti mu je htio išta dodati. Ali želio je rekreirati ovaj sadržaj na svoj način. Ne pada u duhovne potrebe ličnosti poput njegove, da novim istinama ove ili one vrste zamijeni stare. Potpuno je urastao u sadržaj koji mu je bio predan. Ali on je tom sadržaju htio dati novi oblik, novi život. Želio je, bez sumnje, ostati pravovjeran kršćanin. Kršćanske su istine bile njegove. Htio ih je samo sagledati na drugačiji način nego što je to, primjerice, učinio Toma Akvinski. Pretpostavio je dva izvora znanja: objava u vjeri i razum u istraživanju. Razum prepoznaje zakone stvari, tj. duhovnu prirodu. Također se može uzdići iznad prirode i u duhu shvatiti božansku bit koja je s jedne strane u podlozi cijele prirode. Ali na taj način ne postiže uranjanje u punu Božju bit. Ona mora biti ispunjena višom razinom istine. To je dano u Svetom pismu. Ono otkriva ono što čovjek ne može sam postići. Istinski sadržaj pisma ljudi moraju prihvatiti; razum ga može braniti, može ga svojim spoznajnim moćima pokušati što bolje razumjeti; ali ga nikada ne može sam proizvesti iz ljudskog duha. Najviša istina nije ono što duh vidi, nego određeni sadržaj znanja koji je duhu došao izvana. Sveti Augustin izjavljuje da nije u stanju pronaći izvor u sebi za ono u što bi trebao vjerovati. On kaže: "Ne bih vjerovao Evanđelju da me na to nije potaknuo autoritet Katoličke crkve". To je u duhu evanđelista koji se poziva na vanjsko svjedočanstvo: "Što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo sami vidjeli, što su naše ruke opipale od Riječi života.... što smo vidjeli i čuli, javljamo vam, da ste u zajedništvu s nama". Ali Majstor Eckhart želi utisnuti Kristove riječi u ljude: "Dobro je za vas što vas ostavljam; jer ako ja ne odem od vas, Duh Sveti ne može doći k vama". I objašnjava te riječi govoreći: "Točno kao da je rekao: previše si se radovao mojoj sadašnjoj slici, pa savršena radost Duha Svetoga ne može doći k tebi". Eckhart misli da ne govori ni o jednom drugom Bogu osim o onome o kojem govore Augustin, Evanđelist i Toma; a ipak njihovo svjedočanstvo o Bogu nije njegovo svjedočanstvo. "Neki ljudi žele Boga gledati svojim očima kao što gledaju kravu, i žele voljeti Boga kao što vole kravu. Dakle, oni ljube Boga zbog bogatstva izvana i utjehe iznutra; ali ti ljudi zapravo ne vole Boga.... Jednostavni ljudi zamišljaju da bi trebali gledati Boga kao da on stoji tamo, a oni ovdje. To nije tako. Bog i ja smo jedno u spoznaji". Za Eckharta, takve se ispovijesti ne temelje ni na čemu drugom do na iskustvu unutarnjeg osjetila. I ovo mu iskustvo pokazuje stvari u višem svijetlu. Stoga smatra da mu nije potrebno vanjsko svijetlo da bi postigao najviše uvide: "Majstor kaže: Bog je postao čovjekom, čime je uzvisio i počastio cijeli ljudski rod. Radujmo se tome što je Krist naš brat svojom snagom uzašao iznad svih zborova anđela i sjedi s desne Ocu. Ovaj majstor je dobro rekao; ali zapravo, ne marim puno za to. Što bi mi koristilo da imam brata koji je bogat, a ja siromašan? Što bi mi koristilo da imam brata koji je mudar čovjek, a ja budala?... Otac nebeski u sebi i u meni rađa svoga Sina Jedinorođenca. Zašto u sebi i u meni? Ja sam jedno s njim; a mene ne može isključiti. U istom činu Duh Sveti prima svoju bit i postaje od mene, kao od Boga. Zašto? Ja sam u Bogu, i ako Duh Sveti ne uzima svoju bit od mene, ne uzima je ni od Boga. Nisam ni na koji način isključen." Kad se Eckhart prisjeća na Pavlove riječi: "Obucite se Isusom Kristom", on toj riječi želi dati značenje: uronite u sebe, uronite u introspekciju: i Bog će vam zasjati iz dubine vašeg bića; on će sve zasjeniti; našli ste ga u sebi; postali ste jedno s Božjom suštinom. "Bog je postao čovjekom da bih ja mogao postati Bog". U svojoj raspravi 'O osamljenosti' Eckhart govori o odnosu između vanjske percepcije i unutarnje percepcije: "Ovdje trebate znati da majstori kažu da postoje dvije vrste ljudi u svakom ljudskom biću: jedan se zove vanjsko ljudsko biće, to je osjetilnost; čovjek ima pet osjetila, a ipak djeluje pomoću sila duše. Druga osoba se zove unutarnja osoba, to je ono što je unutar osobe. Sada biste trebali znati da svaka osoba koja voli Boga ne koristi moći duše u vanjskoj osobi ništa više nego što je potrebno koristiti pet osjetila u nevolji; a unutrašnjost se ne okreće prema pet osjetila, osim utoliko što je mudrija i vodič pet osjetila, i čuva ih da se ne prepuste svojoj težnji za animalnošću". Svatko tko na ovaj način govori o unutarnjem čovjeku ne može se više usredotočiti na osjetilnu vanjsku bit stvari. Jer mu je jasno da se ova suština ne može suprotstaviti iz bilo koje vrste vanjskog osjetilnog svijeta. Moglo bi mu se prigovoriti: kakve veze ima sa stvarima u vanjskom svijetu ono što im dodajete iz svog duha? Oslonite se na svoja osjetila. Ona vam jedina daju znanje o vanjskom svijetu. Ne iskrivljujte duhovnim sastojkom ono što vam osjetila daju u čistoći, bez ikakvog sastojka, kao sliku vanjskog svijeta. Vaše oko vam govori koje je boje; ono što vaš duh prepoznaje o boji nije u boji. Sa stajališta Majstora Eckharta, čovjek bi morao odgovoriti: osjetila su fizički aparati. Vaše se poruke o stvarima stoga mogu odnositi samo na fizičke aspekte stvari. I ovaj fizički element u stvarima komunicira sa mnom na takav način da se u meni pokreće fizički proces. Boja kao fizički proces u vanjskom svijetu potiče fizički proces u mom oku i mozgu. Ovako ja doživljavam boju. Na taj način mogu opažati samo ono što je fizičko, osjetilno u boji. Osjetilno opažanje iz stvari eliminira sve što nije osjetilno. Kroz to se stvari ogoljavaju od svega što je na njima neosjetilno. Ako zatim prijeđem na duhovni, idealni sadržaj, samo vraćam ono što je osjetilno opažanje izbrisalo iz stvari. Dakle, osjetilna percepcija mi ne pokazuje najdublju bit stvari; odvaja me od te biti. Ali duhovno, idealno shvaćanje, opet me povezuje s tom biti. Pokazuje mi da su stvari iznutra potpuno iste duhovne prirode kao ja. Granica između mene i vanjskog svijeta nestaje kroz duhovno shvaćanje svijeta. Ja sam odvojen od vanjskog svijeta po tome što sam osjetilna stvar među osjetilnim stvarima. Moje oko i boja dvije su različite cjeline. Moj mozak i biljka dvije su različite stvari. Ali idejni sadržaj biljke i boje pripadaju jedinstvenom idealnom entitetu s idealnim sadržajem mog mozga i oka. - Ovo se gledište ne smije brkati s raširenim antropomorfnim (humaniziranim) pogledom na svijet, koji vjeruje da shvaća stvari vanjskog svijeta pripisujući im svojstva psihološke prirode za koja se kaže da su slična svojstvima ljudske duše. Ovo gledište kaže: kada se izvana susrećemo s drugom osobom, opažamo samo osjetilne karakteristike. Ne mogu pogledati u nutrinu svojih bližnjih. Iz onoga što čujem i vidim o njemu, izvlačim zaključke o njegovom unutarnjem životu, njegovoj duši. Dakle, duša nikada nije nešto što ja percipiram izravno. Vidim samo dušu u sebi. Netko ne vidi moje misli, moje fantazije, moje osjećaje. Baš kao što ja imam takav unutarnji život kao ono što se može opažati izvana, tako ga moraju imati i sva druga bića. Tako zaključuje netko tko stoji na stajalištu antropomorfnog (humaniziranog) svjetonazora. Ono što primijetim na vanjskoj strani biljke, mora isto biti vanjština nečega iznutra, duše, koju moram usmjeriti prema onome što opažam. A budući da za mene postoji samo jedan unutarnji svijet, naime moj vlastiti, unutarnji svijet drugih bića mogu zamisliti samo kao sličan mom unutarnjem svijetu. To dovodi do neke vrste univerzalne animacije cijele prirode (panpsihizam). Ovo se gledište temelji na pogrešnom razumijevanju onoga što razvijeno unutarnje osjetilo stvarno predstavlja. Duhovni sadržaj vanjske stvari koji se pojavljuje u meni, nije nešto što se dodaje vanjskoj percepciji. On nije više to, nego što je duh drugog bića. Taj duhovni sadržaj opažam osjetilima kao što fizički sadržaj opažam vanjskim osjetilima. A ono što nazivam svojim unutarnjim životom u gornjem smislu, uopće nije, u višem smislu, moj duh. Ovaj unutarnji život samo je rezultat čisto osjetilnih procesa, on pripada samo meni kao potpuno individualnoj osobnosti, koja nije ništa drugo nego rezultat moje fizičke organizacije. Kad to unutarnje prenesem na vanjske stvari, zapravo razmišljam u mraku. Moj osobni duševni život, moje misli, sjećanja i osjećaji, su u meni, jer sam prirodno tako i tako organizirano biće, s vrlo specifičnim osjetilnim aparatom, s vrlo specifičnim živčanim sustavom. Ne mogu ovu svoju ljudsku dušu prenijeti na stvari. To bih uspio samo kad bi negdje našao slično organiziran živčani sustav. Ali moja individualna duša nije najviša duhovna stvar u meni. Ovaj najviši duhovni element prvo se mora probuditi u meni kroz unutarnje osjetilo. I ovo probuđeno duhovno u meni je ujedno jedno te isto sa duhovnim u svemu. Pred ovim duhovnim elementom, biljka se pojavljuje izravno u vlastitoj duhovnosti. Ne trebam joj dati duhovnost sličnu mojoj. Za ovaj svjetonazor svaki razgovor o nepoznatoj 'stvari po sebi' gubi svaki smisao. Jer upravo se 'stvar po sebi' otkriva unutarnjem osjetilu. Sva priča o nepoznatoj 'stvari po sebi' dolazi samo otuda, što oni koji tako govore, nisu u stanju prepoznati 'stvar po sebi' u duhovnim sadržajima svoje nutrine. Vjeruju da u sebi prepoznaju beznačajne sjene i sheme, 'puke koncepte i ideje' stvari. Ali budući da naslućuju 'stvar po sebi', vjeruju da je ta 'stvar po sebi' skrivena i da postoje granice ljudske sposobnosti razumijevanja. Onima koji su uhvaćeni u ovo uvjerenje ne može se dokazati da moraju shvatiti 'stvar po sebi' u sebi, jer oni nikada ne bi prepoznali tu 'stvar po sebi' kad bi im se predstavila. I samo je stvar prepoznavanja toga. - Sve što kaže majstor Eckhart prožeto je tim prepoznavanjem. "Uzmite usporedbu. Vrata se otvaraju i zatvaraju na šarkama. Ako sada usporedim vanjsku dasku na vratima s vanjskim čovjekom, uspoređujem šarke s unutarnjim čovjekom. Sada kada se vrata otvaraju i zatvaraju, vanjska ploča se pomiče naprijed-natrag, dok šarka ostaje stalno nepomična i ne mijenja se ni na koji način. I ovdje je isto." Kao individualno osjetilno biće mogu istraživati stvari sa svih strana - vrata se otvaraju i zatvaraju; ako ne dopustim percepcijama osjetila da se duhovno jave u meni, tada ne znam ništa o njihovoj biti - šarka se ne miče. Prosvjetljenje koje prenosi unutarnje osjetilo je, po mišljenju Eckharta, ulazak Boga u dušu. Svjetlo spoznaje koje treperi ovim prijenosom naziva 'iskrom duše'. Mjesto u ljudskoj nutrini gdje svijetli ta 'mala iskra' je 'tako čisto, i tako visoko, i tako plemenito samo po sebi, da u njemu možda nema nikakvog stvorenja, već samo Bog sa svojom čistom božanskom prirodom". Svatko tko je dopustio da u njemu zaiskri ova 'iskra', više ne vidi stvari onako kako ih ljudi vide vanjskim osjetilima i svojim logičkim razumijevanjem, koje organizira i klasificira dojmove vanjskih osjetila, već stvari vidi kako stoje same po sebi. Vanjska osjetila i organizirajući um odvajaju pojedinačno ljudsko biće od drugih stvari; čine ga pojedincem u prostoru i vremenu koji također opaža i druge stvari u prostoru i vremenu. Osoba prosvijetljena 'iskrom' prestaje biti individua. Ona uništava svoju izoliranost. Sve što čini razliku između njega i stvari, prestaje. Činjenica da je on, kao pojedinac, taj koji percipira, više se ne uzima u obzir. Stvari i on više nisu razdijeljeni. Stvari, a time i Bog, vide sebe u njemu. "Ova mala iskra je Bog, tako da je jedinstvena i nosi sliku svih stvorenja, sliku bez slike, i sliku nad slikom". Divnim riječima Eckhart izražava odumiranje individualnog bića: "Treba dakle znati da je jedno u odnosu na stvari, poznavati Boga i biti od Boga poznat. U tome prepoznajemo Boga i vidimo da nam daje vidjeti i spoznati. I kao što zrak koji osvjetljava nije ništa drugo nego ono što osvjetljava; jer zato svijetli, zato osvjetljava: pa znamo da smo poznati i da nas On obznanjuje".
Majstor Eckhart na toj osnovi gradi svoj odnos s Bogom. To je čisto duhovno i ne može se oblikovati prema slici posuđenoj iz ljudskog, individualnog života. Bog ne može voljeti svoju kreaciju kao što jedna osoba voli drugu; Bog nije mogao stvoriti svijet kao što graditelj gradi kuću. Sve takve misli nestaju pred unutarnjim pogledom. Dio je Božje prirode da on voli svijet. Bog koji može voljeti i ne voljeti, stvoren je na sliku pojedinog ljudskog bića. "Kažem dobrom istinom i vječnom istinom i još više vječnom istinom, da se Bog u najvećoj mogućoj mjeri mora izliti u svakom ljudskom biću, koje je dopustilo u sebe, tako potpuno da ne zadržava u svom životu i u svom biću, u svojoj prirodi i u svojoj božanstvenosti; mora se izliti na plodonosan način." A unutarnje prosvjetljenje je nešto što duši treba, što mora pronaći kad zađe dublje u temelj. Samo to pokazuje da se Božja komunikacija čovječanstvu ne smije prikazati u slici objave jedne osobe drugoj. Ta se komunikacija također može izostaviti. Jedna osoba se može zatvoriti pred drugom. Bog, po samoj svojoj prirodi, mora komunicirati sa sobom. "Sigurna je istina da je Bogu toliko potrebno da nas traži, kao da sve njegovo božanstvo ovisi o tome. Bog nam može nedostajati isto onoliko koliko mi nedostajemo njemu. Odvratimo li se od Boga, Bog se nikada ne može odvratiti od nas". Stoga se čovjekov odnos prema Bogu ne može shvatiti na način da sadrži nešto figurativno, uzeto iz onog individualno ljudskog. Eckhart je svjestan da je pronalaženje sebe u ljudskoj duši dio savršenstva izvorne prirode svijeta. Ta iskonska priroda bi bila nesavršena, pa i nedovršena, kad bi nedostajala komponenta razvoja koja nastaje u ljudskoj duši. Ono što se događa u čovjeku pripada iskonskoj prirodi; a da se to ne dogodi, iskonska priroda bi bila samo dio sebe. U tom smislu, ljudi se mogu osjećati kao nužni članovi svijeta. Eckhart to izražava opisujući svoje osjećaje prema Bogu: "Ne zahvaljujem Bogu što me voli, jer ne može drugačije; htio on to ili ne htio, narav ga tjera.... Zato ne želim od Boga ništa tražiti, niti ga želim hvaliti za ono što mi je dao...".
Ali ovaj odnos duše prema iskonskoj prirodi ne treba shvatiti kao da je duša u svojoj individualnoj biti proglašena istom kao ta iskonska priroda. Duša, koja je zapletena u svijet osjetila i time u konačnost, kao takva u sebi nema sadržaj iskonske prirode. Prvo ga mora razviti u sebi. Mora uništiti sebe kao pojedinačno biće. Majstor Eckhart prikladno karakterizira ovo uništenje kao 'ne-postojanje' [Entwerdung]. "Kada dođem u dubine božanstva, nitko me ne pita kada sam došao ni gdje sam bio, i nikome ne nedostajem, jer ovdje je ne-postojanje". O tom odnosu jasno govori i rečenica: "Uzet ću posudu s vodom i stavit ogledalo u nju i staviti je pod kotač Sunca. Sunce baca svoje jarko svjetlo u zrcalo, a ipak ne nestaje. Odraz zrcala u Suncu je Sunce u Suncu, a ogledalo je ipak ono što jest. Dakle, radi se o Bogu. Bog je u duši sa svojom prirodom i u svojoj biti i svojim božanstvom, a ipak nije duša. Odraz duše u Bogu je Bog u Bogu, a duša je ono što jest."
Duša koja se predaje unutarnjem prosvjetljenju ne samo da u sebi prepoznaje što je bila prije prosvjetljenja; nego prepoznaje ono što postaje tek kroz ovo prosvjetljenje. "Trebamo biti sjedinjeni s Bogom u suštini; trebamo biti sjedinjeni s Bogom u jedinstvu; trebamo biti potpuno sjedinjeni s Bogom. Kako da se suštinski sjedinimo s Bogom? To bi se trebalo dogoditi na temelju vizije, a ne na temelju onoga što vidimo. Njegova bit možda neće postati naša bit, ali bi trebala biti naš život." Život koji već postoji - biće - ne treba prepoznati u logičkom smislu; ali više znanje - vizija - treba sama postati život; ono duhovno, idealno, promatrač treba osjetiti na isti način na koji običan, svakodnevni život osjeća individualna ljudska priroda.
S takvog polazišta i Majstor Eckhart dolazi do čistog koncepta slobode. Duša nije slobodna u običnom životu. Zato što je upletena u carstvo nižih uzroka. Postiže ono na što je ti niži uzroci tjeraju. Kroz 'viziju' se izdiže iz područja ovih uzroka. Ona više ne djeluje kao individualna duša. U njoj se otkriva izvorna bit, koja više ne može biti uzrokovana ničim osim samim sobom. "Bog ne prisiljava volju, nego je oslobađa, da ne želi ništa drugo osim onoga što sam Bog želi. I duh ne može željeti ništa drugo osim onoga što Bog želi: a to nije njegovo ropstvo; to je njegova stvarna sloboda. Jer sloboda znači da nismo vezani, da smo slobodni i čisti i stoga nepomiješani, kao što smo bili na prapočetku i otkad smo oslobođeni u Svetom Duhu." Za prosvijetljenu osobu se može reći da je ona sama biće koje iz sebe određuje dobro i zlo. Ona ne može ne činiti dobro. Jer ona ne služi dobru, nego dobro živi u njoj. "Pravednik ne služi ni Bogu ni stvorenjima; jer one je slobodan, i što je bliži pravdi, to je više sama sloboda." Za majstora Eckharta, što bi uopće moglo biti zlo? To može biti samo djelovanje pod utjecajem podređenog gledišta; djelovanje duše koja nije prošla kroz stanje ne-postojanja. Takva je duša sebična u smislu da želi samo sebe. Ona je samo izvana mogla pomiriti svoje želje s moralnim idealima. Duša koja vidi ne može biti sebična u ovom smislu. Čak i da bi htjela, ipak bi htjela vladavinu ideala; jer ona je u sebi napravila ovaj ideal. Ona više ne može željeti ciljeve niže prirode, jer više nema ništa zajedničko s ovom nižom prirodom. To ne znači nikakvu prisilu ili uskraćenost, za dušu koja gleda da djeluje u skladu s moralnim idealima. "Osoba koja stoji u Božjoj volji i u Božjoj ljubavi, ima želju činiti sve dobre stvari koje Bog želi i napustiti sve zle stvari koje su protiv Boga. I nemoguće mu je ostaviti nešto što Bog želi da radi. Tako je, bilo bi nemoguće da hoda onaj čije su noge vezane, kao što bi bilo nemoguće da učini nepravdu osoba koja je u Božjoj volji." Eckhart se izričito protivi ideji da bi mu njegovo gledište dalo dozvolu da radi što god pojedinac želi. Upravo po tome se može prepoznati onaj koji ima viziju, da ne želi ništa više nego biti pojedinac. "Mnogi ljudi kažu: Ako imam Boga i Božju slobodu, mogu što god hoću. Oni pogrešno razumiju ove riječi. Ako možete učiniti sve što je protivno Bogu i njegovoj zapovijedi, nemate ljubavi Božje; možete samo prevariti svijet da je posjedujete." Eckhart je uvjeren da kada se duša probudi do svoje suštine, na toj osnovi zasja savršeni moral, da svako logičko razumijevanje i svako djelovanje u uobičajenom smislu prestaje i počinje potpuno novi poredak ljudskog života. "Jer sve što razum može razumjeti i sve što htijenje želi, nije Bog. Gdje prestaje razum i želja, tamo je tama, tamo Bog svijetli. Tada se u duši otvara ona snaga koja je šira od širokog neba.... Sreća pravednika i sreća Božja jedna je sreća; jer blažen je pravednik, jer blažen je Bog."