.- Valentin Weigel i Jakob Böhme
Iznad svega, Paracelsus je želio steći ideje o prirodi koje su odisale duhom višeg znanja koje je on predstavljao. Srodan mislilac koji je primijenio istu vrstu ideja prvenstveno na čovjekovu vlastitu prirodu je Valentin Weigel (1533-1588). Izrastao je iz protestantske teologije na sličan način kao što su Eckhart, Tauler i Suso izrasli iz katoličke. Ima prethodnike kao što su Sebastian Frank i Gaspar Schwenckfeldt. Za razliku od crkvene vjere koja ovisi o vanjskom ispovijedanju, ovi su upućivali na produbljivanje unutarnjeg života. Njima nije vrijedan Isus kojeg propovijeda Evanđelje, nego Krist koji se može roditi u svakom čovjeku iz njegove dublje prirode, i koji bi trebao biti njihov spasitelj iz nižeg života i vodič do idealnog uzdignuća. Weigel je tiho i skromno vodio svoj župni ured u Zschopau. Tek iz spisa koje je ostavio iza sebe, tiskanih u sedamnaestom stoljeću, doznali smo o važnim idejama koje je stekao o ljudskoj prirodi. (Od njegovih spisa treba spomenuti: 'Der güldene Griff; das ist: All Ding ohne Irrtum zu erkennen, vielen Hochgelehrten unbekannt, und doch allen Menschen notwendig zu wissen'. 'Upoznaj sebe'.- 'O mjestu svijeta'.) Weigel je prisiljen razjasniti svoj odnos prema učenjima crkve. To ga navodi da ispituje temelje cjelokupnog znanja. Može li čovjek nešto spoznati kroz ispovijedanje vjere, može se utvrditi samo ako se zna kako to spoznaje. Weigel polazi od najniže vrste spoznaje. Pita se: kako da spoznam osjetilnu stvar kada se pojavi preda mnom? Odatle se nada da će se moći uzdići do točke gledišta gdje će sebe izvijestiti o najvišem znanju. - U osjetilnom znanju, instrument (osjetilni organ) i stvar, 'pandan', suprotstavljeni su jedno drugom. "U međuvremenu moraju postojati dvije stvari u prirodnom znanju, kao što je predmet ili protu-stvar, koji treba spoznati i vidjeti okom; i oko, opažač, koji vidi predmet i spoznaje ga, stoga, razmotrite pitanje: da li znanje dolazi iz predmeta u oko; ili znanje i percepcija idu iz oka u predmet". ("Zlatni stisak", poglavlje 9) Sada Weigel kaže sam sebi: Kad bi znanje teklo iz predmeta (stvari) u oko, onda bi jednako i savršeno znanje o jednoj te istoj stvari nužno došlo u sve oči. Ali nije tako, svatko gleda svojim očima. Samo oči, a ne protu-stvar, mogu biti odgovorne za činjenicu da je moguće mnogo različitih ideja o istoj stvari. Da pojasni stvar, Weigel uspoređuje gledanje s čitanjem. Da nije bilo knjige, očito je ne bih mogao pročitati; ali mogao bih biti tamo, a ipak ne bih mogao ništa pročitati ako nemam umijeće čitanja. Dakle, knjiga mora biti tamo; ali ne može mi, sama po sebi, dati ni najmanju stvar; sve što pročitam moram izvući iz sebe. To je ujedno i bit prirodnog (osjetilnog) znanja. Boja je tu kao 'protu-stvar'; ali sama po sebi ne može oku dati ništa. Oko samo po sebi mora prepoznati koja je boja. Kao što sadržaj knjige nije u čitateljevu umu, boja je isto tako malo u oku. Kad bi sadržaj knjige bio unutar čitatelja: on je ne bi trebao čitati. Ipak, pri čitanju taj sadržaj ne proizlazi iz knjige, nego iz čitatelja. Isto je i sa osjetilnom stvari. Ono što je ova osjetilna stvar izvana ne ulazi u osobu izvana, već iznutra. - Na temelju ovih misli moglo bi se reći: ako svo znanje teče iz osobe u predmet, onda se ne prepoznaje ono što je u predmetu, nego samo ono što je u samoj osobi. Gledište Immanuela Kanta (1724-1804) pružilo je detaljan razvoj ovog toka misli. (Pogreška ovog toka misli može se naći u mojoj knjizi 'Filozofija slobode'. Ovdje se moram ograničiti na spominjanje da je Valentin Weigel, sa svojim jednostavnim, originalnim načinom razmišljanja, puno viši od Kanta.) - Weigel sebi kaže: Iako znanje izvire iz čovjeka, ono je samo bit protu-stvari koja izlazi na vidjelo zaobilaznim putem kroz čovjeka. Kao što kroz čitanje doživljavam sadržaj knjige, a ne svoj, tako okom doživljavam i boju protu-stvari; ne boju u oku ili u meni. Weigel na svoj način dolazi do rezultata koji smo već susreli kod Nikole Kuzanskog. Na taj se način Weigel prosvijetlio o prirodi osjetilnog znanja. Došao je do zaključka da sve što nam vanjske stvari imaju za reći može poteći samo iz nas samih. Čovjek ne može ostati pasivan ako želi spoznati stvari osjetila, i pustiti ih da djeluju na njega; umjesto toga, mora biti aktivan i iz sebe izvući znanje. Protu-stvar samo budi znanje u duhu. Čovjek se uzdiže do višeg znanja kada duh postane njegova protu-stvar. Iz osjetilnog znanja možete vidjeti da nikakvo znanje izvana ne može ući u osobu. Dakle, više znanje ne može doći izvana, samo se može probuditi iznutra. Stoga ne može biti vanjskog otkrivenja, već samo unutarnjeg buđenja. Kao što vanjska protu-stvar čeka dok se čovjek ne suoči s njom, u kojoj može izraziti svoju suštinu, tako i čovjek, ako želi biti protu-stvar, mora čekati dok se u njemu ne probudi spoznaja o njegovoj suštini. Ako se u osjetilnom znanju čovjek mora ponašati aktivno kako bi se mogao suočiti s protu-stvari s njegovom suštinom, onda se u višem znanju osoba mora ponašati na pasivan način jer je on sada protu-stvar. On mora primiti svoju bit u sebe. Stoga mu se spoznaja duha čini kao prosvjetljenje odozgo. Za razliku od osjetilnog znanja, Weigel više znanje naziva 'svijetlom milosti'. To 'svijetlo milosti' zapravo nije ništa drugo nego samospoznaja duha u čovjeku, ili ponovno rođenje znanja na višoj razini gledanja. - Kako Nikola Kuzanski, idući svojim putem od znanja do viđenja, zapravo ne dopušta da se znanje koje je stekao ponovno rodi na višoj razini, nego je zaveden da smatra crkvenu vjeru, u kojoj je obrazovan, kao takvo ponovno rođenje, tako je i kod Weigela. Sam sebe navodi na pravi put i gubi ga čim na njega kroči. Svatko tko želi slijediti stazu koju Weigel pokazuje, može ga vidjeti samo kao vodiča do početne točke.
Poput ushićenja prirode koja se na vrhuncu svog razvoja divi svojoj biti, ono je što susrećemo u djelima postolarskog majstora Görlitza Jacoba Böhme (1575-1624). Pred nama se pojavljuje čovjek čije riječi imaju krila, satkana od blaženog osjećaja da u njemu svijetli znanje kao viša mudrost. Jacob Böhme opisuje svoje stanje kao pobožnost koja samo želi biti mudrost i kao mudrost želi živjeti samo u pobožnosti:
"Dok sam se mučio i borio uz Božju podršku, moju je dušu obasjalo čudno svijetlo koje je bilo potpuno strano divljoj prirodi, i tada sam prvi put prepoznao što su Bog i čovjek, i što Bog ima s ljudima." Jacob Böhme više se ne osjeća kao jedna osobnost koja izražava svoja otkrića; osjeća se kao organ jednog sve-duha koji govori u njemu. Granice njegove osobnosti ne čine mu se kao granice duha koji govori iz njega. Za njega je taj duh sveprisutan. On zna da će mu 'sofist predbaciti' kada bude govorio o početku svijeta i njegovom stvaranju, "jer nisam bio tamo i sam to vidio. Treba reći da sam u svojoj duši i tjelesnoj biti, budući da još nisam bio 'Ja', nego Adamova suština, bio tamo i izgubio svoju slavu u samom Adamu". Samo u vanjskim parabolama Böhme može pokazati kako u njemu izbija svjetlost. Jednom, kao dječak, bio je na vrhu planine i vidio je, na vrhu, gdje veliko crveno kamenje kao da je zatvaralo planinu, otvoren ulaz, i posudu sa zlatom u udubljenju. Prođe ga drhtaj; i on ode svojim putem ne dotaknuvši se blaga. Kasnije je bio šegrt kod postolara u Görlitzu. U trgovinu dolazi stranac i traži par cipela. Böhme mu ih ne smije prodati u odsutnosti gospodara. Stranac se odmakne, ali nakon nekog vremena pozove šegrta i reče mu: Jacob, mali si, ali ćeš jednog dana postati potpuno druga osoba koja će zadiviti svijet. U svojim zrelim godinama Jacob Böhme vidi odraz kositrene posude u sunčevom sjaju: prizor koji mu se ukaže kao da mu otkriva duboku tajnu. Otkako je vidio ovu pojavu, vjeruje da ima ključ zagonetnog jezika prirode. - Živi kao duhovni pustinjak, skromno od svog zanata, a pritom, kao za uspomenu, bilježi zvukove koji odzvanjaju u njemu kad osjeti duh u sebi. Zelotska svećenička revnost otežava život čovjeku. Tko samo želi čitati ono što obasjava svijetlo njegove nutrine, progonjen je i mučen od onih kojima je dostupno samo vanjsko pismo, kruto, dogmatsko ispovijedanje.
Zagonetka svijeta živi u duši Jacoba Böhme kao nemir koji ga tjera na spoznaju. On vjeruje da je njegov duh uronjen u božanski sklad; ali kad pogleda oko sebe, posvuda u božjem djelu vidi nesklad. Svjetlo mudrosti pripada čovjeku; a ipak je izložen pogrešci; poriv za dobrim živi u njemu, a ipak nesloga zla odjekuje kroz cijeli ljudski razvoj. Prirodom upravljaju veliki zakoni prirode; a ipak neugodnosti i divlja borba elemenata narušavaju njihovu harmoniju. Kako razumjeti ovaj nesklad u harmoničnoj cjelini svijeta? Ovo pitanje muči Jacoba Böhme. Ono postaje središe njegovog svijeta ideja. Želi steći pogled na svijet kao cjelinu koji uključuje i ono neharmonično. Jer kako neka ideja objašnjava svijet ako ovu disharmoniju ostavlja po strani? Disharmoniju treba objasniti iz harmonije, zlo iz samog dobra. Govoreći o ovim stvarima, ograničimo se na dobro i zlo u kojima disharmonija u užem smislu dolazi do izražaja u ljudskom životu. Jer Jacob Böhme se u osnovi ograničava na to. On to može jer se njemu priroda i čovjek čine kao jedna cjelina. U oboje vidi slične zakonitosti i procese. Za njega je nesvrsishodno zlo u prirodi, kao što je zlo nesvrsishodno u ljudskoj sudbini. I tu i tamo djeluju iste osnovne sile. Svatko tko je prepoznao porijeklo zla u čovjeku, moći će vidjeti i porijeklo zla u prirodi. - Kako zlo i dobro mogu proizaći iz istog prabića? Ako se govori u duhu Jacoba Böhme, daje se sljedeći odgovor. Iskonsko biće ne živi svoju egzistenciju unutar sebe. U toj egzistenciji sudjeluje raznolikost svijeta. Baš kao što ljudsko tijelo živi svoj život ne kao jedan član, već kao mnoštvo članova, tako i iskonsko biće. I kao što je ljudski život pretočen u ovo mnoštvo članova, tako je iskonsko biće pretočeno u raznolikost stvari ovoga svijeta. Koliko god je istina da cijeli čovjek ima svoj život, jednako je istina da svaki član ima svoj život. I kao što nije u suprotnosti sa cjelokupnim skladnim životom čovjeka da se njegova ruka okrene protiv vlastitog tijela i rani ga, toliko je nemoguće i stvarima svijeta, koje na svoj način žive život iskonskog bića, okrenuti se jedan protiv drugoga. Dakle, neujednačenost, šireći se kroz različite živote, daje svakom životu mogućnost da se okrene protiv cjeline. Zlo ne proizlazi iz dobra, nego iz načina na koji dobro živi. Kao što svjetlo može zasjati samo kada prodre kroz tamu, tako dobro može oživjeti samo kada prožme svoju suprotnost. Svijetlo sja iz 'bezdana' tame; dobro proizlazi iz 'neutemeljenosti' ravnodušnosti. I kako u sjeni samo sjaj zahtijeva upućivanje na svijetlo; ali tama se naravno doživljava kao slabljenje svijetla: tako se u i svijetu traži samo zakonitost, a zlo, nesvrsishodnost, prihvaća se samo po sebi razumljivo. Iako je za Jacoba Böhme iskonsko biće svemir, ništa se na svijetu ne može razumjeti ako se istovremeno ne misli na iskonsko biće i njegovu suprotnost. "Dobro je progutalo zlo ili prožderalo unutar sebe.... Svako biće ima dobro i zlo u sebi, i u svom razvoju, dok sebe vodi u divergenciju, postaje kontradikcija svojstava, jer jedno nastoji nadvladati drugo". Stoga je posve u duhu u duhu Jacoba Böhme vidjeti dobro i zlo u svakoj stvari i procesu u svijetu; ali nije u njegovom duhu jednostavno tražiti iskonsku bit u mješavini dobra i zla. Iskonsko biće je moralo proždrijeti zlo; ali zlo nije dio iskonskog bića. Jacob Böhme traži prvobitni temelj svijeta; ali je sam svijet nastao iz ponora pomoću prvobitnog temelja. "Vanjski svijet nije Bog, niti se ikada naziva Bogom, nego samo biće u kojem se Bog objavljuje.... Ako se kaže: Bog je sve, Bog je nebo i zemlja i vanjski svijet, onda je to istina; jer sve potječe od njega i u njemu. Ali što da radim s takvim govorom koji nije religija?" - S takvim pogledom u pozadini, ideje Jacoba Böhme o prirodi cijelog svijeta izgrađene su u njegovom duhu, jer je dopustio da se zakoniti svijet izdigne iz ponora u nizu faza. Ovaj svijet je izgrađen u sedam prirodnih oblika. U mračnoj askezi oblikuje se iskonsko biće, tiho zatvoreno u sebe i nepomično. Böhme shvaća tu gorčinu kroz simbol soli. S takvim izrazima on se temelji na Paracelsusu, koji je od kemijskih procesa posudio nazive za prirodni proces. Proždirući svoju suprotnost, prvi prirodni oblik ulazi u oblik drugog; opor, nepomičan preuzima pokret; u njega dolazi snaga i život. Simbol ovog drugog oblika je živa. U borbi između mirovanja i kretanja, između života i smrti otkriva se treći oblik prirode (sumpor). Ovaj život koji se bori unutar sebe postaje očit; od sada više ne dozvoljava vanjsku borbu između svojih članova; drhti kroz sebe poput jednoliko blistave munje, osvjetljavajući vlastitu bit (vatra). Ovaj četvrti oblik prirode uzdiže se do petog, mirujuće žive borbe dijelova (voda). Na ovom stupnju postoji unutarnja grubost i nijemost kao na prvom; samo što to nije apsolutni mir, tišina unutarnjih suprotnosti, već unutarnje kretanje suprotnosti. Ono što miruje nije ono što je mirno, nego ono što se kreće, što je zapaljeno vatrenom munjom četvrtog stupnja. Na šestom stupnju iskonsko biće postaje svjesno samog sebe kao takvog unutarnjeg života; percipira sebe putem osjetilnih organa. Živa bića obdarena osjetilima predstavljaju tu prirodnu formu, koju Jacob Böhme naziva zvukom ili reverbom i tako koristi osjet zvuka kao simbol za osjetilnu percepciju. Sedmi prirodni oblik je duh (mudrost) koji se uzdiže na temelju svojih osjetilnih percepcija. Pronalazi sebe kao samoga sebe, kao praosnovu, unutar svijeta koji je izrastao u bezdanu i sazdan od skladnog i neskladnog. "Duh Sveti unosi sjaj veličanstvenosti u biće u kojem je otkriveno božanstvo." S takvim pogledima Jacob Böhme nastoji dokučiti svijet koji je, prema spoznajama njegova vremena, za njega istinit. Za njega su činjenice one koje su prirodne znanosti njegova vremena i Biblija smatrale takvima. Njegov način razmišljanja je jedno, njegov svijet činjenica drugo. Ovo prvo možemo zamisliti primijenjeno na potpuno drugačije činjenično znanje. I tako se pred našim duhom pojavljuje Jacob Böhme, koji bi također mogao živjeti na granici devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Takva osoba svojim načinom razmišljanja ne bi prodrla u biblijsku priču o stvaranju i borbu anđela i vraga, nego u Lyellova geološka otkrića i činjenice Haeckelove 'Priče o prirodnom stvaranju'. Svatko tko pronikne u duh Jacoba Böhme mora doći do ovog zaključka. [Ovu rečenicu ne treba shvatiti kao da je proučavanje Biblije i duhovnog svijeta u sadašnjosti zastranjenje; Ono što se misli jest da bi 'Jacob Böhme iz devetnaestog stoljeća' bio doveden do 'prirodne povijesti stvaranja' putevima sličnim onima koji su u šesnaestom stoljeću doveli nekog do Biblije. Ali odatle bi napredovao u duhovni svijet.] (Treba spomenuti najvažnije spise: 'Zora u svitanju', 'Tri principa božanskog bića', 'O trostrukom životu čovjeka', 'Okrenuto oko', 'Signatura rerum ili o rođenju i imenovanju svih bića', 'Mysterium magnum'.)