.- I. Točke gledišta
Znanstveno razmišljanje imalo je dubok utjecaj na moderni intelektualni život. Sve je manje moguće govoriti o duhovnim potrebama, o 'životu duše' bez da se time bavimo osim na osnovu ideja i spoznaja prirodne znanosti. Svakako: ima još mnogo ljudi koji zadovoljavaju te potrebe ne dopuštajući znanstvenoj struji da remeti njihov duhovni život. Oni koji čuju puls vremena, ne mogu biti jedni od njih. Sve većom brzinom, ideje izvučene iz znanja o prirodi osvajaju ljudske glave; i srca slijede, iako mnogo manje rado, iako često obeshrabreno i oklijevajući. Nije bitan samo broj onih koji su osvojeni; nego radije da postoji moć svojstvena znanstvenom razmišljanju koja daje uvjerenje onima koji obraćaju pozornost: da ovo razmišljanje sadrži nešto što suvremeni svjetonazor ne može susresti, a da iz toga ne stekne značajne dojmove. Mnogi od izdanaka ovakvog razmišljanja opravdano zahtijevaju odbacivanje takvih ideja. Ali na tome se ne može stati u dobu u kojem se najširi krugovi okreću takvom načinu razmišljanja i privlače ga kao nekom magičnom moći. Činjenica da pojedinci vide kako nas je stvarna znanost 'odavno' odvela izvan 'prostih sila i materijalne mudrosti' materijalizma, to ne mijenja. Puno više pažnje, čini se, treba posvetiti onima koji hrabro izjavljuju da su znanstvene ideje one na kojima se mora graditi nova religija. Čak i ako se nekome tko poznaje dublje duhovne interese čovječanstva čine plitke i površne, on ih ipak mora poslušati; jer se pozornost današnjice okreće njima; i postoje razlozi da se vjeruje da će u bliskoj budućnosti privlačiti sve više pažnje. A u obzir dolaze i oni drugi, čiji interesi srca zaostaju za onima glave. To su oni čiji umovi ne mogu prihvatiti znanstvene ideje. Teret dokazivanja im je težak. Ali tim idejama ne mogu biti zadovoljene potrebe njihovih umova. One pružaju perspektivu koja je previše sumorna za zadovoljstvo. Treba li se ljudska duša uzdići do ljepote, istine i dobrote, tek da bi bila odnesena kao u mjehuriću od pjene koju je materijalni mozak napuhao? To je osjećaj koji mnoge ljude pritišće poput noćne more. A i znanstvene ideje ih pritišću, zato jer se nameću velikom silom autoriteta. Takvi ljudi, koliko mogu, ostaju slijepi na ovaj sukob u svojim dušama. Da, oni se tješe govoreći da je ljudskoj duši u tim stvarima uskraćena potpuna jasnoća. Oni misle znanstveno u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva iskustvo osjetila i logika razumijevanja; ali zadržavaju svoje religiozne osjećaje i radije ostaju u tami koja im zamagljuje razumijevanje ovih stvari. Nemaju hrabrosti doći do jasnoće.
U to ne može biti sumnje: znanstveni način razmišljanja je najmoćnija sila u duhovnom životu modernog doba. I svatko tko govori o duhovnim interesima čovječanstva ne smije je zanemariti. Ali također nema sumnje da je način na koji ona u početku zadovoljava duhovne potrebe, površan i plitak. Bilo bi tužno kad bi to bio ispravan način. Ili ne bi bilo depresivno da se čovjek mora složiti čim netko kaže: "Misao je oblik moći. Hodamo pomoću iste sile kojom i mislimo. Čovjek je organizam koji različite oblike sile pretvara u misaonu silu, organizam koji održavamo u aktivnosti onim što nazivamo 'hranom', i s kojim proizvodimo ono što nazivamo mišlju. Kakav je to divan kemijski proces koji bi puku količinu hrane mogao pretvoriti u božansku tragediju 'Hamleta'."? To piše u pamfletu Roberta G. Ingersolis pod naslovom 'Moderni sumrak bogova'. - Čak i ako takve misli naiđu na malo odobravanja kada ih netko izrazi: nije važno. Glavno je to da se bezbroj ljudi vidi prisiljenim znanstvenim načinom razmišljanja, zauzeti stav prema procesima u svijetu u smislu gornjih rečenica, čak i ako misle da to ne čine.
Zasigurno bi te stvari bile tužne, kada bi sama prirodna znanost bila prisiljena pridržavati se ispovijedanja koje proklamiraju mnogi njezini noviji proroci. To je vrlo neutješno za svakoga tko je iz sadržaja ove prirodne znanosti stekao uvjerenje da je njezin način razmišljanja valjan, a metode nepokolebljive. Jer takav si mora reći: ma koliko se ljudi svađali oko pojedinih pitanja; neka se pišu tomovi za tomovima, skupljaju zapažanja o zapažanjima o 'borbi za egzistenciju' i njezinoj beznačajnosti, o 'svemoći' ili 'nemoći' 'prirodnog odabira': sama prirodna znanost ide u smjeru koji, u određenim granicama, mora nailaziti na odobravanje u sve većem stupnju.
No jesu li zahtjevi prirodne znanosti doista oni o kojima govore neki njezini predstavnici? A da to nisu, dokazuje i samo ponašanje ovih predstavnika. Njihovo ponašanje nije isto u njihovoj oblasti, onako kako mnogi opisuju i traže za druge oblasti. Ili bi Darwin i Ernst Haeckel ikada došli do velikih otkrića na polju razvoja života da su, umjesto da promatraju život i strukturu živih bića, otišli u laboratorij provoditi kemijske pokuse na komadiću izrezanom iz organizma? Bi li Lyell bio u stanju prikazati razvoj zemljine kore da nije ispitivao slojeve Zemlje i njihov sadržaj, nego da je ispitivao kemijska svojstva bezbrojnog kamenja? Zaista morate ići stopama ovih istraživača, koji se predstavljaju kao monumentalne figure u suvremenom razvoju znanosti! Tada će se to primijeniti i u višim područjima duhovnog života, kao što se to čini na polju promatranja prirode. Čovjek tada neće povjerovati da je shvatio bit 'božanske' tragedije Hamleta ako kaže: čudesan kemijski proces preobrazio je kvantum hrane u tu tragediju. U to nitko neće povjerovati više nego što bilo koji prirodni znanstvenik može ozbiljno vjerovati da je shvatio ulogu topline u evoluciji Zemlje kada je proučavao učinak topline na sumpor u kemijskoj retorti. On ne pokušava razumjeti strukturu ljudskog mozga tako što će izvaditi komadić iz glave i ispitati kako na njega djeluje lužina, već će se zapitati kako on nastaje iz organa nižih organizama.
Dakle, ipak je istina: svatko tko istražuje bit duha, može učiti samo od prirodnih znanosti. Sve što mora učiniti je zapravo učiniti na način kako ona to radi. Samo se ne smije dati zavarati onim što mu pojedini predstavnici prirodne znanosti žele reći. On bi u duhovnom području trebao istraživati onako kao što ona radi u fizičkom; ali ne treba usvojiti mišljenja koja oni iznose o duhovnom svijetu, zamagljena njihovim razmišljanjem o čisto fizičkim stvarima.
Čovjek djeluje u duhu prirodne znanosti samo ako promatra duhovni razvoj ljudskih bića jednako nepristrano kao što prirodoslovac promatra osjetilni svijet. Na području duhovnog života, dolazimo do načina gledanja na stvari koji se razlikuje od čisto znanstvenog, kao što se geološko razlikuje od čisto fizičkog, a istraživanje razvoja života razlikuje se od istraživanja pukih kemijskih zakona. Vodite se višim metodama, koje možda nisu iste kao one prirodnih znanosti, ali su ipak posve u skladu s njihovim duhom. Kao rezultat toga, mnogi jednostrani pogledi na prirodna istraživanja mogu se modificirati ili ispraviti s drugog gledišta; ali to samo nastavlja prirodnu znanost; o nju se nismo ogriješili. - Samo takve metode mogu dovesti do istinski prodornog duhovnog razvoja, poput kršćanstva ili drugih religijskih koncepata. Tko god ih koristi, može izazvati kontradikciju kod nekih ličnosti koje vjeruju da misle znanstveno: ali on zna da je u potpunom skladu s istinski znanstvenim načinom razmišljanja.
Istraživač također mora ići dalje od čisto povijesnog istraživanja dokumenata duhovnog života. To mora učiniti upravo zbog stava koji proizlazi iz promišljanja prirodnih događaja. Malo je vrijedno u objašnjavanju kemijskog zakona opisivati retorte, posude i pincete koje su dovele do otkrića zakona. Ali isto tako i jednako malo vrijedi identificirati povijesne izvore iz kojih je crpio evanđelist Luka, kako bi objasnio povijest kršćanstva; ili iz kojih je sastavljeno Ivanovo 'Tajno otkrivenje'. 'Povijest' može biti samo predvorje stvarnog istraživanja. Ne može se ništa naučiti o idejama koje prevladavaju u Mojsijevim spisima ili u predajama grčkih mitova, slijedeći povijesno podrijetlo dokumenata. U njima su dotične ideje našle samo vanjski izraz. A prirodoslovac koji želi istražiti prirodu 'čovjeka', također ne prati kako je riječ 'čovjek' nastala i kako se razvila u jeziku. On se drži stvari, a ne riječi u kojoj stvar dolazi do izražaja. I u duhovnom životu, također se treba držati duha, a ne vanjskih dokumenata.