.- XII. Kršćanstvo i poganska mudrost
U vrijeme kada je kršćanstvo imalo prve početke, unutar drevne poganske kulture javljaju se svjetonazori koji se predstavljaju kao nastavak platonskog načina mišljenja i koji se mogu shvatiti i kao internalizirana, produhovljena misterijska mudrost. Potječu od Filona Aleksandrijskog (25. pr. Kr. do 50. po Kr.) Za njega se čini da su procesi koji vode do božanskog u potpunosti smješteni unutar ljudske duše. Moglo bi se reći: misterijski hram u kojem Filon traži svoje posvećenje isključivo je njegovo vlastito unutarnje jastvo i njegova viša iskustva. Kroz procese čisto duhovne prirode, on zamjenjuje postupke koji se odvijaju na mjestima misterija. Po njegovom mišljenju, osjetilna percepcija i logično intelektualno znanje ne vode božanskom. Oni se bave samo prolaznim. Ali postoji način da se duša uzdigne iznad ove vrste znanja. Ona mora izaći iz onoga što naziva svojim uobičajenim 'Ja'. Mora izaći iz ovog 'Ja'. Tada ona ulazi u stanje duhovne egzaltacije, prosvjetljenja, u kojem više ne zna, ne misli, i ne prepoznaje u uobičajenom smislu. Jer je srasla s božanskim i s njime se identificirala. Božansko se doživljava kao nešto što se ne može oblikovati u mislima ili priopćiti u pojmovima. Doživljeno je. A osoba koja to doživi zna da to može prenijeti samo ako dade život riječima. Svijet je slika ove mistične suštine, koju čovjek doživljava u najdubljim zakučcima duše. Izronila je iz nevidljivog, nezamislivog Boga. Izravna slika ovog božanstva je mudrošću ispunjena harmonija svijeta koju prate osjetilne pojave. Ovaj mudrošću ispunjen sklad duhovna je slika božanstva. To je božanski duh izliven u svijet: kozmički razum, Logos, izdanak ili Sin Božji. Logos je posrednik između osjetilnog svijeta i nezamislivog Boga. Prožimajući se znanjem, čovjek se sjedinjuje s Logosom. U njemu se utjelovljuje Logos. Osobnost koja je razvila duhovnost nositelj je toga. Iznad Logosa leži Bog; ispod njega prolazni svijet. Čovjek je pozvan zatvoriti vezu između to dvoje. Ono što on iznutra doživljava kao duh je kozmički duh. Takve ideje odmah podsjećaju na pitagorejski način razmišljanja (vidi stranicu 34 i dalje). - Srž postojanja traži se u unutarnjem životu. Ali unutarnji život je svjestan svoje kozmičke valjanosti. Augustin je razmišljao slično kao i Filon kada kaže: "Vidimo stvari koje su stvorene jer jesu; ali zato što ih Bog vidi, one jesu". - A o tome što i kako vidimo dodaje: "I budući da jesu, vidimo ih izvanjski; i budući da su savršene, vidimo ih iznutra". Ista osnovna ideja prisutna je kod Platona (vidi stranicu 36 i dalje). Poput Platona, Filon je u sudbini ljudske duše vidio završetak velike svjetske drame, buđenje začaranog Boga. Opisao je unutarnje djelovanje duše riječima: mudrost unutar ljudskog bića kreće se 'oponašajući puteve Oca i, gledajući arhetipove, oblikuje likove'. Stoga nije osobna stvar kada ljudi oblikuju oblike unutar sebe. Ti oblici su vječna mudrost, kozmički su život. To je u skladu s misterijskim konceptom narodnih mitova. Mistik u mitovima traži dublju srž istine (vidi stranicu 50 i dalje). I ono što mistik čini s poganskim mitovima, Filon čini s Mojsijevim izvještajima o stvaranju. Za njega su izvještaji Starog zavjeta slike unutarnjih procesa duše. Biblija govori o stvaranju svijeta. Svatko tko to uzima kao prikaz vanjskih procesa zna samo pola. Zasigurno je zapisano: "U početku Bog stvori nebo i Zemlju. I Zemlja bijaše pusta i prazna, i tama bijaše nad bezdanom; i Duh se Božji dizao nad vodama". Ali pravo, unutarnje značenje takvih riječi mora se doživjeti u dubini duše. Bog se mora pronaći u sebi, tada se pojavljuje kao 'iskonski sjaj koji emitira bezbrojne zrake, ne zamjetljive osjetilima, već kao cjelina u mislima". Tako se Filon izražava. Gotovo točno kao u Bibliji, Platon kaže u 'Timeju': "Ali kada je Otac, koji je stvorio svemir, vidio kako je oživljen i pokrenut i kako je postao slika vječnih bogova, osjetio je zadovoljstvo". U Bibliji piše: "I Bog vidje da je sve u redu". - Prepoznati božansko znači, kao kod Platona, kao u misterijskoj mudrosti, i u Bibliji: doživjeti proces stvaranja kao vlastitu duhovnu sudbinu. Povijest stvaranja i povijest obogotvorene duše tako se slijevaju u jedno. Prema Filonovom uvjerenju, Mojsijev izvještaj o stvaranju može se koristiti za pisanje priče o duši koja traži Boga. Ovo svim stvarima u Bibliji daje duboko simboličko značenje. Filon postaje tumač ovog simboličkog značenja. On Bibliju čita kao priču o duši.
Možemo reći da je Filon ovim načinom čitanja Biblije odgovarao trendu svog vremena koji je bio izvučen iz mudrosti misterija; na isti način je izveo tumačenje starih spisa Terapeuta. "Oni imaju i djela starih pisaca koji su nekoć vodili njihovu školu i koji su stavili mnoga objašnjenja o metodi korištenoj u alegorijskim spisima.... Njihovo tumačenje ovih spisa usmjereno je ka dubljem značenju alegorijskih priča". Filonova je namjera dakle bila usmjerena prema dubljem značenju 'alegorijskih' priča Starog zavjeta.
Zamislite do čega bi takvo tumačenje moglo dovesti. Čitate izvještaj o stvaranju i u njemu ne nalazite samo vanjsku pripovijest nego i model za putove kojima duša mora ići da bi dosegla božansko. Duša mora dakle - jedino od toga se može sastojati njezina mistična težnja za mudrošću - mikrokozmički ponavljati u sebi putove Božje. U svakoj duši se mora odvijati svjetska drama. Ispunjenje primjera danog u izvještaju o stvaranju, je život duše mističnog mudraca. Mojsije je pisao, ne samo kako bi ispričao povijesne činjenice, već kako bi slikama ilustrirao putove kojima duša mora ići ako želi pronaći Boga.
U Filonovom svjetonazoru sve to ostaje razriješeno unutar duha. Čovjek u sebi doživljava ono što je Bog doživio u svijetu. Riječ Božja, Logos, postaje događaj u duši. Bog je izveo Židove iz Egipta u Obećanu zemlju; natjerao ih je da prođu kroz muke i nevolje da bi im potom dao obećanu zemlju. To je vanjski proces. Vi to doživljavate iznutra. Idete iz zemlje Egipta, prolaznog svijeta, kroz oskudicu koja vodi do potiskivanja osjetilnog svijeta, u obećanu zemlju duše, stižete do vječnog. Kod Filona sve je to unutarnji proces. Bog koji je izliven u svijet slavi svoje uskrsnuće kada se njegova riječ stvaranja shvati i ponovno stvori u duši. Tada je čovjek duhovno rodio Boga, Duha Božjega koji je postao čovjekom, Logosom, Kristom. U tom smislu, za Filona i one koji su razmišljali poput njega, spoznaja je rođenje Krista unutar svijeta duha. Daljnji razvoj ovog Filonovog načina mišljenja bio je i neoplatonski svjetonazor, koji se razvio u isto vrijeme kad i kršćanstvo. Pogledajte kako Plotin (204. do 269. godine) opisuje svoja duhovna iskustva:
"Često kada se probudim iz sna tjelesnosti, dođem sebi, okrenem se od vanjskog svijeta i uđem u sebe, vidim čudesnu ljepotu; tada sam siguran da sam postao svjestan svog boljeg dijela; ja vodim istinski život, sjedinjen sam s božanskim; i utemeljen u njemu, dobivam snagu da se postavim čak i iznad transcendentnog svijeta. Kada nakon odmora u Bogu siđem iz duhovne vizije natrag u misaonu formaciju, tada se pitam kako se dogodilo da sada siđem i da je moja duša ikada ušla u tijelo, jer je to tako u svojoj biti i upravo mi se pokazala", i "koji bi mogao biti razlog da duše zaborave Oca, Boga, budući da dolaze iz onostranog i pripadaju mu, da ne znaju ništa o njemu ili sebi? Za nju je početak zla odvažnost i žudnja za napredovanjem i samootuđenje i želja da se pripada samo sebi. Žudi za vlastitom važnošću; zalutala je prema vlastitim idejama, i tako je zalutala i napredovala do potpunog otpadništva, a time je nestala spoznaja o podrijetlu iz onostranog, baš kao dijete, odvojeno od svojih roditelja u ranoj dobi i odgojeno daleko, ne zna tko je samo ni njegovi roditelji". Životni razvoj koji duša treba tražiti predstavlja Plotin: "Neka njezin tjelesni život i njeni valovi budu mirni, neka mirno gleda sve što je okružuje: zemlju i more i zrak i samo nebo, nepomično. Uči obraćati pozornost na to kako se izvana ulijeva u mirujući kozmos, prodire i zrači sa svih strana; kao što sunčeve zrake obasjavaju tamni oblak i daju mu zlatni sjaj, tako i duša, kada uđe u tijelo nebeskog svijeta, daje život i besmrtnost."
Ispada da ovaj svjetonazor ima duboku sličnost s kršćanstvom. Vjernici Isusove zajednice poručuju: "Što je bilo od početka, što čusmo i očima svojim vidjesmo, što smo vidjeli i naše ruke dotaknuše, od Riječi života.... to objavljujemo"; dakle, u smislu neoplatonizma moglo bi se reći: ono što se dogodilo od početka, što se ne može čuti ili vidjeti: to se mora duhovno doživjeti kao riječ života. - Razvoj starog svjetonazora se tako odvija u rascjepu. To vodi do ideje o Kristu koja se odnosi na čisto duhovno u neoplatonizmu i sličnim pogledima na svijet; a s druge strane, spoju te Krist ideje s povijesnom pojavom, Isusovom osobnošću. Pisca Evanđelja po Ivanu možemo nazvati poveznikom dva svjetonazora. "U početku bijaše Riječ". On to uvjerenje dijeli s neoplatonistima. Riječ postaje duh unutar duše: to zaključuju neoplatonisti. Riječ je tijelom postala u Isusu, zaključuje pisac Evanđelja po Ivanu, a s njim i kršćanska zajednica. Bliži smisao kako je sama Riječ mogla postati tijelom, davan je kroz cijeli razvoj staroga svjetonazora. Platon priča makrokozmičku priču: Bog je dušu svijeta rastegnuo na tijelo svijeta u obliku križa. Ova duša svijeta je Logos. Ako Logos treba postati tijelo, mora ponoviti kozmički proces svijeta u svojoj tjelesnoj egzistenciji. Mora biti razapet i uskrsnuti. Kao duhovna ideja, ova najvažnija ideja kršćanstva, dugo je unaprijed određena u starim svjetonazorima. Mistik je to prošao kao osobno iskustvo tijekom 'inicijacije'. Kao činjenicu koja se odnosi na cijelo čovječanstvo, 'Logos koji je postao čovjekom' morao je proći kroz to. Nešto što je bilo misterijski proces u drevnom razvoju mudrosti, kroz kršćanstvo postaje povijesna činjenica. Tako je kršćanstvo postalo ispunjenje, ne samo onoga što su židovski proroci predvidjeli; već je također postalo ispunjenje onoga što su misteriji prethodno oblikovali. - Križ na Golgoti je drevni misterijski kult sažet u jednu činjenicu. Ovaj križ prvi put susrećemo u starim svjetonazorima; susrećemo ga u jedinstvenom događaju koji bi se trebao odnositi na cijelo čovječanstvo, na polazištu kršćanstva. S ove točke gledišta može se razumjeti mistični aspekt kršćanstva. Kršćanstvo kao mistična činjenica je razvojni stupanj u razvoju čovječanstva; a događaji u misterijima i učinci izazvani njima su priprema za ovu mističnu činjenicu.