.- XIII. Augustin i Crkva
Sva snaga sukoba koji se odvija u dušama kršćanskih vjernika na prijelazu iz poganstva u novu vjeru dolazi do izražaja u osobnosti Augustina (354.-430.). Duhovne borbe Origena, Klementa Aleksandrijskog, Grgura Nazijanskog, Jeronima, i drugih promatramo na tajanstven način kada vidimo kako su se te borbe smirile u Augustinovu duhu.
Augustin je osobnost u kojoj se najdublje duhovne potrebe razvijaju iz strastvene naravi. Prolazi kroz poganske i polukršćanske ideje. On duboko pati od najstrašnijih sumnji koje mogu zadesiti osobu koja je iskusila nemoć mnogih misli u odnosu na duhovne interese i koja je iskusila depresivni osjećaj: može li čovjek uopće išta znati?
Na početku njegovih stremljenja, Augustinove su ideje vezane uz puteno i prolazno. Duhovno je mogao vizualizirati samo u osjetilnim slikama. Osjeća se kao oslobođen kad se uzdigne iznad ove razine. On to opisuje u svojim 'Ispovijestima': "Činjenica da sam, ako sam htio misliti na Boga, morao zamišljati tjelesne mase i vjerovati da ništa osim toga ne može postojati, to je bio najvažniji i gotovo jedini razlog pogreške koju nisam mogao izbjeći". Čineći to on ukazuje gdje mora doći osoba koja traži istinski život u duhu. Postoje mislioci koji tvrde - a ti su prilično brojni - da se ne može postići čista predodžba koja je lišena svakog osjetilnog materijala. Ovi mislioci brkaju ono što vjeruju da imaju za reći o vlastitom duševnom životu, s onim što je ljudski moguće. Prije je istina da se može doći do višeg znanja samo kada se razvije način razmišljanja koji je oslobođen svake osjetilne materije; kada je razvijen takav duševni život čije ideje ne prestaju kada završi vizualizacija putem osjetilnih dojmova. Augustin govori kako se uzdigao do duhovne vizije. Posvuda je pitao gdje je 'božansko'. "Pitao sam zemlju, a ona reče: nisam ja, i što god je na njoj, priznalo je isto. Pitao sam more i ponor, i živa bića koja sadrže, a ona su odgovorila: mi nismo tvoj Bog; traži iznad nas. Pitao sam zrak koji puše, i cijela atmosfera i svi njezini stanovnici rekli su: varali su se filozofi koji su u nama tražili bit stvari: mi nismo Bog. Pitao sam Sunce, Mjesec i zvijezde, a oni rekoše: mi nismo Bog kojeg tražiš". I Augustin je prepoznao da postoji samo jedna stvar koja može odgovoriti na njegovo pitanje o božanskom: njegova vlastita duša. Rekla je: ni oko, ni uho ne može ti reći što je u meni. To ti samo ja mogu reći. I govorim ti van sumnje. "Ljudi bi mogli sumnjati leži li životna sila u zraku ili u vatri, ali tko bi htio sumnjati da živi, pamti, razumije, želi, misli, zna i prosuđuje? Dok sumnja, on živi, on pamti zašto sumnja, on razumije da sumnja, on se želi uvjeriti, on razmišlja, on zna da ne zna ništa, on prosuđuje da, ništa ne treba prihvatiti na brzinu". Vanjske stvari se ne opiru kada se porekne njihova bit i postojanje, ali duša se opire. Ne bi mogla sumnjati u sebe ako ne bi postojala. Čak i svojim sumnjama, potvrđuje vlastito postojanje. "Mi jesmo i prepoznajemo svoje postojanje i volimo svoje postojanje i znanje: u ove tri točke nikakva nas iluzija u ruhu istine ne može uznemiriti, jer ih ne shvaćamo fizičkim osjetilima kao vanjske stvari". Čovjek uči o božanskom tako što natjera svoju dušu da sebe prepozna kao duhovnu, kako bi kao duh pronašla svoj put u duhovni svijet. Augustin se probio do tog znanja. Iz takvog raspoloženja, kod poganskih naroda, kod onih željnih znanja izrasla je želja da pokucaju na vrata misterija. U Augustinovo doba s tim uvjerenjima netko je mogao postati kršćaninom. Utjelovljeni Logos, Isus, pokazao je put kojim duša mora proći ako želi doći do onoga o čemu ima razgovarati kada je sama sa sobom. U Milanu je 358. Augustin primio upute od Ambrozija. Sve njegove nedoumice o Starom i Novom zavjetu nestale su kad mu je učitelj objasnio najvažnije odlomke ne samo u doslovnom smislu, već 'uz uklanjanje mističnog vela s duha'. Za Augustina, ono što je bilo zaštićeno u otajstvima utjelovljeno je u povijesnoj tradiciji Evanđelja i u zajednici koja tu tradiciju čuva. Postupno postaje uvjeren da je 'njezina zapovijed da vjeruje u ono što nije dokazala, bila umjerena i bez prijevare'. Dolazi do ideje: "Tko bi bio toliko slijep da kaže da Crkva apostola ne zaslužuje vjeru, koja je tako vjerna i poduprta dogovorom tolike braće da su savjesno predali svoje spise svojim potomcima, kao što su prenijeli i svoje stolice sadašnjim biskupima kao strogo osigurano nasljedstvo". Augustinov način razmišljanja govorio mu je da su s Krist događajem za dušu koja traga za duhom, nastupile drugačije okolnosti nego što su prije postojale. Za njega je bilo jasno da je u Kristu Isusu, ono što je mistik tražio kroz pripremu u misterijima, objavljeno u vanjskom, povijesnom svijetu. Jedna od njegovih značajnih izreka je: "Ono što se danas naziva kršćanskom religijom postojalo je već kod starih i nije bilo odsutno od početaka ljudske rase, sve dok se Krist nije pojavio u tijelu, odakle je prava religija, koja je već postojala prije, nastala s obzirom na ime koje je kršćanin dobio". Dva su puta bila moguća kod takve predodžbe. Jedan je onaj koji za sebe kaže da ako ljudska duša u sebi razvije moći pomoću kojih dolazi do spoznaje svog istinskog jastva, tada će, ako samo ode dovoljno daleko, doći i do spoznaje Krista i svega onog što je povezano. To bi bila mudrost misterija obogaćena Krist događajem. - Drugi je put onaj kojim je zapravo išao Augustin i kojim je postao veliki uzor svojim nasljednicima. Sastoji se od dovršetka razvoja vlastite duševne moći u određenom trenutku, i preuzimanjem ideja koje su povezane s Krist događajem iz pisanih zapisa i usmenih predaja o njemu. Augustin je odbacio prvi put kao onaj koji proizlazi iz oholosti duše; za njega je onaj drugi odgovarao istinskoj poniznosti. Stoga poručuje onima koji žele krenuti prvim putem: "Mogli biste naći mir u istini, ali to zahtijeva poniznost koja je tako teška za vaš ponosni vrat". S druge strane, on je s neograničenim unutarnjim blaženstvom osjećao činjenicu da se od 'pojavljivanja Krista u tijelu' može samom sebi reći: Svaka duša može doći do iskustva duhovnog ako traži unutar sebe i ide dokle god može i onda, kako bi dosegla najviše, može imati povjerenja u to što pisane i usmene tradicije kršćanske zajednice govore o Kristu i njegovoj objavi. On o tome govori: "Kakvo se blaženstvo i kakvo trajno uživanje najvišeg i istinskog dobra sada predstavlja, kakav spokoj, kakav dodir vječnosti, kako da to kažem? Ove velike, neusporedive duše za koje kažemo da su vidjele i još uvijek vide, rekle su ovo, koliko se može reći.... Dolazimo do točke u kojoj shvaćamo koliko je istinito ono što nam je zapovijeđeno vjerovati, i koliko nas je dobro i spasonosno odgojila naša majka, Crkva, i kakva je korist od tog mlijeka koje je apostol Pavao davao piti malenima..." (Ono što se razvija iz drugog mogućeg tipa predodžbi, znanje o misteriju obogaćenom Krist događajem, nalazi se izvan dosega ovog spisa. Predstavljanje toga može se naći u mom okviru 'Tajne znanosti'.) - Dok je u pretkršćansko doba svakoga tko je želio tragati za duhovnim uvjetima egzistencije trebalo uputiti na put misterija, Augustin je i onim dušama koje nisu mogle slijediti takav put u sebi mogao reći: Dođi dokle te tvoja ljudska snaga može odvesti u spoznaji; od tada nadalje, povjerenje, vjera, vode te u više duhovne oblasti. - Sada je trebalo samo otići korak dalje i reći: u prirodi je ljudske duše da svojim vlastitim moćima može dosegnuti samo određeni stupanj znanja; od tada može ići naprijed samo kroz povjerenje, kroz vjeru u kršćansku i usmenu tradiciju. Taj je korak poduzela ona duhovna struja koja je prirodnom znanju dodijelila određeno područje iznad kojeg se duša ne može sama uzdići; Ta je struja sve što se nalazi iznad ovog prostora učinila predmetom vjere, koja se mora temeljiti na pisanoj i usmenoj predaji, na povjerenju u njezine nositelje. Najveći crkveni učitelj Toma Akvinski (1224. - 1274.) izrazio je to učenje na razne načine u svojim spisima. Ljudsko znanje može dosegnuti ono što je samospoznaja donijela Augustinu, do sigurnosti božanskoga. Bit toga božanskog i njegov odnos prema svijetu daje mu tada objavljenu teologiju koja više nije dostupna ljudskoj samospoznaji i koja je kao sadržaj vjere uzdignuta iznad svakog znanja. Ovo gledište možemo doslovno promatrati u njegovom pojavljivanju u svjetonazoru kod Ivana Scotusa Erigene, koji je živio u devetom stoljeću na dvoru Karla Ćelavog, a koje na najprirodniji način vodi od prvih vremena kršćanstva do gledišta Tome Akvinskog. Njegov je svjetonazor u duhu neoplatonizma. Scotus je dalje razvio učenja Dionizija Areopagite u svom djelu 'De Divisione Nature'. To je bilo učenje koje potječe od Boga, koji je superiorniji od svega što je osjetilno i prolazno, a iz čega svijet potječe. Čovjek je uključen u preobrazbu svih bića prema tom Bogu, koji konačno postiže ono što je bio od početka. Sve pada natrag u božanstvo koje je prošlo kroz proces svijeta i konačno je usavršeno. Ali da bi stigao tamo, čovjek mora pronaći put do utjelovljenog Logosa. Kod Erigene ova misao vodi do druge: ono što je sadržano u spisima koji izvještavaju o Logosu, vodi do sadržaja vjere kao spasenja. Razum i autoritet Svetog pisma, vjera i znanje stoje jedno uz drugo. Jedno ne proturječi drugome; ali vjera mora donijeti ono do čega se znanje nikada se može uzdići samo po sebi.
*
Ono što je mnoštvu trebalo biti uskraćeno u smislu misterija, spoznaja vječnoga, postalo je sadržajem vjere za ovu vrstu poimanja kroz kršćanski način razmišljanja, koji se po svojoj naravi odnosio na nešto nedostupno pukom znanju. Pretkršćanski mistik bio je uvjeren da je spoznaja božanskog za njega, i da je za ljude slikovita vjera. Kršćanstvo je došlo do uvjerenja: Bog je svojom objavom objavio čovjeku mudrost; kroz svoju spoznaju, osoba prima sliku božanske objave. Misterijska mudrost je staklenička biljka koja se otkriva pojedincima; kršćanska je mudrost otajstvo koje se nikome ne otkriva kao znanje, a svima kao sadržaj vjere. U kršćanstvu je živjela misterijska perspektiva. No, živjela je u promijenjenom obliku. Ne pojedinac, nego svi trebaju postati dionici istine. Ali to bi se trebalo dogoditi na način da se s određene točke prepozna njihova nesposobnost da idu dalje i odatle se uzdignu do vjere. Kršćanstvo je sadržaj misterija iznijelo iz tame hrama na jarko svijetlo dana. Određena duhovna struja unutar kršćanstva dovela je do ideje da taj sadržaj mora ostati u obliku vjere.