.- V. Misterijska mudrost i mit
Mistik je u sebi tražio snagu, u sebi je tražio bića koja čovjeku ostaju nepoznata, sve dok je u uobičajenom pogledu na život. Mistik postavlja veliko pitanje o svojim duhovnim moćima i zakonima koji nadilaze nižu prirodu. Čovjek s običnim, osjetilno logičkim pogledom na život, sam sebi stvara bogove; ili ih, kada dođe do uvida u to da ih stvara, niječe. Mistik priznaje da on stvara bogove; shvaća zašto ih stvara; on je, da tako kažemo, otkrio prirodne zakone stvaranja bogova. Kao da se biljka odjednom osvijestila, i naučila zakone vlastitog rasta i razvoja. Razvija se u laganoj nesvjestici. Kad bi znala za svoje zakone, morala bi imati sasvim drugačiji odnos prema sebi. Što osjeća pjesnik pjevajući o biljci, što misli botaničar izražavajući njene zakone: to bi svjesna biljka zamišljala kao ideal sebe. - Tako je to s mistikom u odnosu na njegove zakone, na sile koje djeluju u njemu. Kao znalac mora stvoriti nešto božansko izvan sebe. I tako su posvećeni također prihvatili ono što su ljudi stvorili izvan prirode. Tako su se smjestili u narodni svijet bogova i mitova. Htjeli su prepoznati zakone tog svijeta bogova i mitova. Ondje gdje je narod imao božanski lik, gdje je imao mit: ondje je tražio višu istinu. - Razmotrimo primjer: Kretski kralj Minos prisilio je Atenjane da mu svakih osam godina predaju sedam dječaka i djevojčica. Bačeni su Minotauru, strašnom čudovištu, kao hrana. Kad je tužno poslanstvo po treći put trebalo poslati na Kretu, pođe s njim i kraljev sin Tezej. Kad je stigao na Kretu, Ariadna, kći kralja Minosa, preuzela je brigu o njemu. Minotaur je živio u labirintu, labirintu iz kojeg nitko tko je ušao, nije mogao pronaći izlaz. Tezej je htio osloboditi svoj rodni grad od sramotnog danka. Morao je uči u labirint, u koji bi inače bio bačen plijen čudovišta. Htio je ubiti Minotaura. Preuzeo je taj zadatak; svladao je strašnog neprijatelja i izašao vani uz pomoć klupka konca. - Mistiku bi trebalo biti jasno kako kreativni ljudski duh oblikuje takvu pripovijest. Kao što botaničar osluškuje rast biljaka da bi pronašao njegove zakonitosti, želio je osluškivati kreativni duh. Tražio je istinu, mudrost, tamo gdje su ljudi smjestili mit. Salustije nam otkriva kako stoji mudrac mistik u odnosu na takav mit: "Čitav svijet bi se mogao nazvati mitom, koji vidljivo sadrži tijela i stvari, a nevidljivo duše i duhove. Kad bi svi bili poučeni istini o bogovima, prezirali bi neznalice jer je ne razumiju, ali bi olako shvaćali one sposobnije; ali ako je istina dana u omotu mita, zaštićena je od prezira i daje poticaj za filozofiranje." Ako je netko kao mistik tražio istinu mita, bio je svjestan da time nešto dodaje onome što je prisutno u popularnoj svijesti. Bilo je jasno da su se oni postavili iznad te popularne svijesti, kao što se botaničar postavlja iznad biljke koja raste. Rečeno je nešto sasvim drugo nego što je bilo prisutno u mitskoj svijesti; ali ono rečeno je viđeno kao dublja istina koja je simbolično izražena u mitu. Čovjek se s osjetilnošću suočava kao s neprijateljskim čudovištem. Žrtvuje mu plodove svoje osobnosti. Ona ih proždire. On to čini sve dok se u čovjeku ne probudi pobjednik (Tezej). Njegov uvid prede nit kroz koju ponovno pronalazi put kad se odvaži u labirint osjetilnosti da ubije neprijatelja. U tom prevladavanju osjetilnosti izražava se misterij same ljudske spoznaje. Mistik zna taj misterij. Ovo ukazuje na snagu u ljudskoj osobnosti. Obična svijest nije svjesna te sile. Ali u njoj i dalje djeluje. Ona stvara mit koji ima istu strukturu kao i mistična istina. Ta je istina simbolizirana u mitu. Dakle, što leži u mitovima? U njima leži tvorevina duha, nesvjesno kreativna duša. Duša ima vrlo specifičan zakon. Kako bi stvorila nešto izvan sebe, mora djelovati u određenom smjeru. Na mitološkoj razini to čini u slikama; ali te su slike rađene prema zakonima duše. Moglo bi se također reći: kada duša napreduje izvan razine mitološke svijesti do dubljih istina, tada one nose isti pečat kao i mitovi prije njih, jer je jedna te ista sila aktivna u njihovom stvaranju. O tom odnosu slikovno mitske predodžbe i više spoznaje govori Plotin, filozof neoplatonske škole (204.-269.n.e.), pozivajući se na egipatske mudrace svećenike:
"Egipatski mudraci, bilo putem rigoroznog istraživanja ili instinktivno, ne koriste pisana slova da izraze svoja učenja i rečenice kao imitacije glasa i govora kada prenose svoju mudrost, već crtaju slike i stavljaju ih u svoje hramove. Misaoni sadržaj svake stvari zabilježen je u obrisima slika, tako da je svaka slika sadržaj znanja i mudrosti, predmet i cjelina, iako ne argument ili rasprava. Zatim izdvajate sadržaj sa slike i dajete joj riječi te pronalazite razlog zašto je tako a ne drugačije."
Želi li se upoznati odnos mistika prema mitskim pričama, mora se vidjeti kako se pogled na svijet onih koji su svojom mudrošću u skladu s bićem misterija, odnosi prema mitskom. Takav je sklad u najvećoj mjeri prisutan kod Platona. Kako on tumači mitove i kako ih koristi u svom izlaganju može se smatrati odlučujućim (usporedi strana 43). U 'Fedru', razgovoru o duši, spominje se mit o Boreji. Ovo božansko biće, viđeno u naletu vjetra, jednom je vidjelo prelijepu Oritiju, kćer antičkog kralja Erehteja, kako sa svojim pratiljama bere cvijeće. Obuzela ga je ljubav prema njoj, ukrao ju je i odveo u svoju pećinu. U razgovoru, kroz govor Sokrata, Platon je odbacio čisto intelektualnu interpretaciju ovog mita. Prema takvom objašnjenju, u priči treba poetsko simbolički izraziti jednu sasvim vanjsku, prirodnu činjenicu. Priča se da je olujni vjetar zahvatio kraljevu kćer i bacio je sa stijene. "Takva su tumačenja", kaže Sokrat, "naučena razmišljanja, bez obzira koliko popularna i uobičajena bila ovih dana..... Jer tko god je razložio jednu od ovih mitoloških figura, mora, zbog posljedica, biti dosljedan i skeptično razjasniti sve ostale, i naravno znati ih objasniti.... Ali čak i kad bi se takvo djelo moglo dovršiti, pod svim okolnostima ne bi pokazalo nikakav poseban talent osobe koja ga izvodi, nego samo dopadljivu pamet, seljačku mudrost i smiješnu brzopletost.... Zato puštam takva mišljenja i vjerujem onome što se o njima općenito misli. Ne propitujem njih, kao što sam upravo rekao, nego sebe, jesam li i ja čudovište, raznolikih oblika i posljedično zbunjenije od himere, divljije od Tifona, ili predstavljam pitomije i jednostavnije biće, čiji dio je moralne i božanske prirode." Iz ovoga je vidljivo ono što Platon ne odobrava: intelektualno, racionalističko tumačenje mitova. To se mora uzeti zajedno s načinom na koji on sam koristi mitove da bi se kroz njih izrazio. Tamo, gdje govori o životu duše, gdje napušta staze prolaznog i traži vječno u duši, gdje ideje koje se temelje na osjetilnoj percepciji i intelektualnom mišljenju više nisu prisutne, Platon koristi mit. 'Fedr' govori o vječnom u duši. Duša je predstavljena kao zaprega koja ima dva konja sa krilima sa strane i kočijašem. Jedan od konja je strpljiv i mudar, drugi tvrdoglav i divlji. Ako se na putu nađe zapreka, tvrdoglavi konj to koristi da omete volju dobrog, i prkosi kočijašu. Kad tim dođe do mjesta gdje bi trebalo slijediti strminu za nebo, loš konj dovodi stvar u nered. O moći koju ima ovisi hoće li ga dobri konj moći savladati i hoće li moći prijeći preko prepreke u svijet nadosjetilnog. Tako da s dušom stoje stvari da se nikada bez poteškoća neće potpuno nesmetano uzdići u kraljevstvo božanskoga. Neke se duše uspinju do ove vizije vječnosti više, druge manje. Duša koja je vidjela zagrobni život, ostaje netaknuta do sljedećeg puta; tko od divljeg konja nije vidio ništa, mora pokušati iznova s povorkom. Ove se procesije odnose na različita utjelovljenja duša. Povorka je život duše u osobnosti. Divlji konj predstavlja nižu prirodu, mudri konj višu prirodu, kočijaš dušu željnu da se pobožanstveni. Platon koristi mit kako bi prikazao put vječne duše kroz različite promjene. Na isti način, u drugim Platonovim spisima, pribjegava mitu, simbolički narativ se koristi za predstavljanje unutarnjeg čovjeka, onoga koji se ne može percipirati osjetilima.
Platon je potpuno u skladu s mitskim i alegorijskim izrazima drugih. U staroj indijskoj književnosti postoji parabola koja se pripisuje Budi. Čovjeka privrženog životu, koji ni po koju cijenu ne želi umrijeti, koji je u potrazi za čulnim užitkom, progone četiri zmije. Čuje glas koji mu naređuje da s vremena na vrijeme nahrani i okupa četiri zmije. Čovjek bježi u strahu od zlih zmija. Ponovno čuje glas. On mu daje do znanja da ga prate pet ubojica. Čovjek opet bježi. Glas mu skrene pozornost na šestog ubojicu koji mu isukanim mačem želi odsjeći glavu. Čovjek opet bježi. Dolazi u napušteno selo. Čuje glas koji mu govori da će lopovi uskoro opljačkati selo. Dok čovjek nastavlja bježati, nailazi na veliku poplavu rijeke. Ne osjeća se sigurnim s njegove strane rijeke; od slame, pruća i lišća, pravi košaru; u njoj dolazi na drugu obalu. Sada je na sigurnom; on je brahman. Smisao ove prispodobe je: čovjek mora proći kroz širok izbor stanja dok ne dosegne božansko. Četiri elementa se mogu vidjeti u četiri zmije: vatra, voda, zemlja, zrak. U petorice ubojica pet osjetila. Pusto selo je duša koja je pobjegla osjetilnim dojmovima, ali još nije sigurna kad je sama sa sobom. Ako je njena niža priroda obuzme iznutra, ona mora nestati. Čovjek mora sastaviti čamac koji ga nosi preko bujice prolaznosti na jednoj obali, osjetilne prirode, na drugu, vječnu božansku.
Razmotrimo egipatsku misteriju Ozirisa u ovom svjetlu. Oziris je postupno postao jedno od najvažnijih egipatskih božanstava. Ideja o njemu istisnula je druge ideje o bogovima koje su postojale među određenim dijelovima naroda. Sada se oko Ozirisa i njegove žene Izide stvorio značajan krug mitova. Oziris je sin boga Sunca, brat mu je bio Tifon-Set, a sestra Izida. Oziris je oženio njegovu sestru. S njom je vladao Egiptom. Zli brat Tifon planirao je uništiti Ozirisa. Dao je napraviti kutiju koja je bila točno veličine Ozirisova tijela. Na banketu, kutija je ponuđena kao dar onome tko točno stane u nju. To nije bio nitko osim Ozirisa. Legao je u nju. Tada su Tifon i njegovi drugovi pojurili na Ozirisa, zatvorili kutiju i bacili ga u rijeku. Kad je Izida čula strašnu vijest, lutala je posvuda u očaju, tražeći tijelo svog muža. Kad ga je pronašla, Tifon je ponovno preuzeo kontrolu nad njim. Rastrgao ga je na četrnaest dijelova, koji su bili razbacani po ranim mjestima. U Egiptu su prikazane razne Ozirisove grobnice. Tu i tamo, na mnogim mjestima, govorilo se da su zakopani dijelovi boga. Ali sam Oziris izašao je iz podzemlja i porazio Tifona; i zraka iz njega je obasjala Izidu, koja je time rodila svog sina, Harpokrata ili Horusa.
A sada usporedite pogled na svijet grčkog filozofa Empedokla (490.-430. pr.Kr.) s ovim mitom. On pretpostavlja da je jedno iskonsko biće nekoć bilo rastrgano u četiri elementa, vatru, vodu, zemlju i zrak, odnosno na mnoštvo bića. On predstavlja dvije moći koje uzrokuju nastanak i nestanak, unutar ovog svijeta bića, ljubav i svađu. Empedoklo kaže o elementima:
One same ostaju iste, ali prolaze jedna kroz drugu
Da postanu ljudska bića i sva bezbrojna duga bića,
Sada u nasilju ljubavi, okupljajući se u strukturu;
Sad opet razbacani kao pojedinci kroz mržnju i svađu.
Dakle, što su stvari svijeta s Empedoklova gledišta? To su različiti miješani elementi. Mogli su nastati samo zato jer je onaj izvorni bio rastrgan u četiri bića. Ovaj iskonski razliven je u elemente svijeta. Ako nešto dođe pred nas, ono dijeli dio božanstvenosti koja je izlivena. Ali to božanstvo je skriveno u njima. Prvo je moralo umrijeti da bi stvari morale nastati. A ove stvari, što su one? Mješavine božjih sastavnica, u svojoj strukturi uzrokovane ljubavlju i mržnjom. Empedoklo to jasno kaže:
Ovdje je, kao jasan dokaz, struktura napravljena od udova,
Kako se kroz ljubav kao supstancu povezuju u jedno
Sve što tijelo posjeduje na svom vrhuncu;
Zatim, rastrgani u pogubnoj svađi,
Opet lutaju sami, na pustim granicama života.
Isto je i s grmljem i ribama koje žive u vodi
I divljim zvijerima planinskim, i malim brodovima nošenim krilima.
Empedoklovo mišljenje može samo biti da će mudrac ponovno pronaći izvorno božansko jedinstvo, začarano u svijetu, i isprepleteno u ljubavi i mržnji. Ali ako čovjek pronađe božansko, mora i sam biti božanski. Jer Empedoklo misli da se slično može spoznati samo kroz slično. To uvjerenje izraženo je u Goetheovim stihovima:
Da oko nije sunčano,
Kako bismo mogli vidjeti svijetlo?
Kad u nama ne bi živjela božanska snaga,
Kako bi nas božansko moglo oduševiti?
Mistik je uspio pronaći te misli o svijetu i ljudima koje nadilaze osjetilno iskustvo u mitu o Ozirisu. Božanska kreativna snaga izlila se u svijet. Ona se pojavljuje kao četiri elementa. Bog (Oziris) je ubijen. Čovjek svojim znanjem, koje je božanske naravi, treba ga ponovno probuditi; trebao bi ga ponovno pronaći kao Horusa (Božji Sin, Logos, Mudrost) i kontrastu između svađe (Tifon) i ljubavi (Izida). U grčkom obliku, sam Empedoklo izražava svoja temeljna uvjerenja idejama koje podsjećaju na mit. Ljubav je Afrodita; Neikos svađa. Oni vežu i odvezuju elemente.
Predstavljanje mitskog sadržaja u stilu kako se ovdje promatra, ne treba brkati sa simboličkim ili čak alegorijskim tumačenjem mitova. To nije namjera. Slike koje čine sadržaj mita nisu izmišljeni simboli za apstraktne istine, već stvarna duševna iskustva posvećenika. Ova osoba doživljava slike duhovnim organima percepcije, baš kao što normalna osoba doživljava ideje osjetilnih stvari očima i ušima. Kao što predodžba nije nešto sama po sebi ako nije potaknuta opažanjem vanjskog objekta, tako je i mitska slika malo bez poticaja stvarnih činjenica duhovnog svijeta. Međutim, u odnosu na osjetilni svijet čovjek u početku stoji izvan stvari koje potiču; dok mitske slike može iskusiti samo ako je unutar odgovarajućih duhovnih procesa. Ali da bi stajao u njima, prema starom mišljenju mistika, morao je proći kroz inicijaciju. Duhovni procesi u koje on gleda, tada su, takoreći, ilustrirani mitskim slikama. Svatko tko nije u stanju upotrijebiti mitski element kao takvu ilustraciju pravih duhovnih procesa, još nije napredovao do razumijevanja. Pošto su sami duhovni procesi nadosjetilni; a slike čiji sadržaj podsjeća na osjetilni svijet same po sebi nisu duhovne nego jednostavno ilustracija duhovnog. Svatko tko živi samo u slikama, sanja; svatko tko je u slici uspio osjetiti duhovno na isti način na koji se osjeća ruža u osjetilnom svijetu kroz ideju ruže, živi u duhovnim percepcijama. To je i razlog zašto slike u mitovima ne mogu biti jasne. Zbog svog ilustrativnog karaktera, isti mitovi mogu izražavati različite duhovne činjenice. Stoga nije proturječje, kada tumači mitova povezuju mit s jednom duhovnom činjenicom u jednom trenutku, i s drugom duhovnom činjenicom u drugom trenutku.
S ove točke gledišta može se pronaći nit kroz različite grčke mitove. Razmotrite legendu o Heraklu. Dvanaest poslova nametnutih Heraklu pojavljuje se u višem svijetlu, kada se uzme u obzir da je on dopustio da bude iniciran u eleuzinske misterije prije posljednjeg, najtežeg. U ime kralja Euristeja od Mikene, trebao bi dovesti paklenog psa Kerbera i vratiti ga natrag. Da bi otišao u podzemni svijet, Heraklo je morao biti iniciran. Misteriji su vodili čovjeka kroz smrt prolaznog, tj. u podzemni svijet; i željeli su spasiti njegov vječni život kroz inicijaciju. Kao mistik, uspio je nadvladati smrt. Heraklo svladava opasnosti podzemlja kao mistik. To opravdava tumačenje njegovih drugih kušnji kao unutarnjih stupnjeva razvoja duše. On svladava nemejskog lava i dovede ga u Mikenu. To jest, on sebe čini vladarom čisto fizičke sile u čovjeku; on ih kroti. Nakon toga ubija Hidru s devet glava. Svladava je ognjem i umače svoje strijele u njenu žuč kako bi postale nepogrešive. To znači da on pobjeđuje nižu znanost, znanje osjetila, pomoću vatre duha, i koristi ono što je stekao u ovom nižem znanju da niže stvari vidi u svijetlu koje je prikladno duhovnom oku. Heraklo hvata Artemidinu košutu. To je božica lova. Heraklo traži ono što slobodna priroda može ponuditi ljudskoj duši. Na isti način mogu se tumačiti i ostala djela. Ovdje ne možemo pratiti svaki potez, samo treba pokazati kako značenje općenito upućuje na unutarnji razvoj.
Slično tumačenje moguće je i za ekspediciju Argonauta. Phrixos i njegova sestra Helle, djeca beotijskog kralja, mnogo su patili od ruku svoje maćehe. Bogovi su im poslali ovna sa zlatnim runom da ih odnese zrakom. Dok su prelazili tjesnac između Europe i Azije, Helle se utopila. Stoga se tjesnac naziva Hellespont. Phrixos je stigao do kralja Kolhide, na istočnoj obali Crnog mora. Žrtvovao je ovna bogovima, a runo je dao kralju Aetesu. Dao ga je objesiti u šumarak, i čuvao ga je strašni zmaj. Grčki junak Jazon, zajedno s drugim junacima, Heraklom, Tezejem i Orfejem, prihvatio se da donese runo iz Kolhide. Dopao mu je naporan rad kako bi došao do Aetesovog blaga. Ali Medeja, kraljeva kći čarobnica, ga je podržala. Ukrotio je dva bika koja su rigala vatru, preorao je njivu i posijao zmajeve zube tako da su iz zemlje izrasli oklopnici. Po Medejinom savjetu, bacio je kamen među ljude, nakon čega su se oni međusobno pobili. Koristeći čaroliju od Medeje, Jazon uspava zmaja, i tako može osvojiti runo. S njime započne putovanje natrag u Grčku. Medeja ga prati kao njegova žena. Kralj juri za izbjeglima. Kako bi ga zaustavila, Medeja ubija svog malog brata Absyrtosa i rasipa udove u more. Aetes je zaokupljen skupljanjem. Tako su njih dvoje s runom uspjeli doći do Jazonova doma. - Svaka činjenica traži dublje objašnjenje. Runo je nešto što pripada čovjeku, što je za njega beskrajno vrijedno; od njega je bilo odvojeno u davna vremena, a za čiji oporavak mora svladati strašnih moći. Tako je to s vječnim u duši. To je dio čovjeka. Ali nalazi se odvojeno od njega. Od toga ga odvaja njegova niže priroda. Samo ako to prevlada, uspava, može ga povratiti. To mu je moguće ako mu vlastita svijest (Medeja) priskoči u pomoć svojom magičnom snagom. Za Jazona, Medeja postaje ono što je Sokratu bila Diotime kao učiteljica ljubavi (vidi stranicu 48). Čovjekova vlastita mudrost ima magičnu moć dosezanja božanskog nakon prevladavanja prolaznog. Iz niže prirode može proizaći samo niži čovjek, oklopnici, koji su nadvladani snagom duhovnog, savjet Medeje. Čak i ako je čovjek već pronašao svoju vječnost, runo, još nije siguran. Mora žrtvovati dio svoje svijesti (Absyrtos). Za to je potreban svijet osjetila, koji možemo shvatiti samo kao raznoliki (fragmentirani) svijet. Moglo bi se ići još dalje u opis duhovnih procesa iza slika; ali ovdje treba samo nagovijestiti princip nastanka mita.
Legenda o Prometeju posebno je zanimljiva u smislu takve interpretacije. Prometej i Epimetej su sinovi titana Japeta. Titani su djeca najstarije generacije bogova, Urana (Nebo) i Gee (Zemlja). Kronos najmlađi od Titana, svrgnuo je svog oca i preuzeo svijet. Zbog toga je njega i ostale Titane nadjačao njegov sin Zeus. I Zeus je postao poglavar bogova. Prometej je bio na Zeusovoj strani u bitci Titana. Po njegovom savjetu Zeus je protjerao Titane u podzemni svijet. Ali u Prometeju je duh Titana i dalje živio. Prijatelj Zeusov je bio samo napola. Kad je htio uništiti ljude zbog njihove oholosti, Prometej se pobrinuo za njih i naučio ih umijeću brojenja i pisanja i drugim stvarima koje vode kulturi, osobito korištenju vatre. Zeus je zbog toga bio ljut na Prometeja. Hefest, Zeusov sin, dobio je nalog da stvori sliku žene velike ljepote, koju su bogovi okitili svim mogućim darovima. Žena se zvala Pandora: ona sve-nadarena. Hermes, glasnik bogova, doveo ih je do Epimeteja, Prometejeva brata. Donijela mu je kovčeg kao dar od bogova. Epimetej je prihvatio dar, iako ga je Prometej savjetovao da nikada ne prihvati dar od bogova. Kad je kovčeg otvoren, iz njega su izletjele svakakve ljudske bolesti. Unutra je ostala samo nada, i to zato jer je Pandora brzo zatvorila poklopac. Tako nada ostaje kao sumnjiv dar bogova. - Prometej je bačen na stijenu na Kavkazu po Zeusovom nalogu, zbog svog odnosa s ljudima. Orao se stalno hrani njegovom jetrom, koja se stalno nadomješta. Prometej mora provoditi dane u bolnoj samoći sve dok se jedan od bogova dobrovoljno ne žrtvuje, odnosno ne posveti smrti. Napaćena osoba podnosi svoju patnju kao postojan patnik. Rečeno mu je da će Zeusa zbaciti s prijestolja sin smrtnice, ako se ne oženi tom smrtnicom. Zeusu je bilo važno znati ovu tajnu; poslao je glasnika bogova Hermesa Prometeju, da sazna nešto o tome. Odbio je bilo što otkriti. - Legenda o Heraklu je povezana s legendom o Prometeju. Tijekom svojih lutanja Heraklo dolazi na Kavkaz. Ubija orla koji je proždirao Prometejevu jetru. Kentaur Hiron koji ne može umrijeti, iako boluje od neizlječive rane, žrtvuje se za Prometeja, koji se nakon toga pomiri s bogovima. Titani su sila volje koja nastaje kao priroda (Kronos) iz izvornog svjetskog duha (Uran). Ne treba razmišljati samo o snazi volje u apstraktnom obliku, već o stvarnim bićima volje. Prometej je jedan od njih. To karakterizira njegovu prirodu. Ali on nje posve Titan. U određenom smislu on je poput Zeusa, duha koji preuzima svijet nakon što je neukrotiva sila prirode (Kronos) ukroćena. Prometej je dakle predstavnik onih svjetova koji su čovjeku dali volju koja gura naprijed, koja je pola prirodna a pola duhovna sila. Volja je usmjerena prema dobru s jedne strane, i prema zlu s druge strane. Ovisno o tome naginje li duhovnom ili prolaznome, kroji mu se sudbina. Ova sudbina je sudbina samog čovjeka. Čovjek je iskovan u prolaznom. Orao ga grize. Mora tolerirati. On može postići najviše stvari samo ako svoju sudbinu traži u samoći. On ima tajnu. Sastoji se u tome da se božanski (Zeus) mora oženiti smrtnicom, samom ljudskom svijesti vezanom za fizičko tijelo, da bi se rodio sin, ljudska mudrost (Logos) koji otkupljuje Boga. To svijest čini besmrtnom. Tu tajnu ne smije otkriti sve dok mu se ne približi mistik (Heraklo) i ne eliminira nasilje koje mu neprestano prijeti smrću. Biće, pola životinja, pola čovjek, kentaur, mora se žrtvovati da bi se otkupio čovjek. On mora umrijeti kako bi čisto duhovni čovjek mogao biti otkupljen. Ono što Prometej, ljudska volja prezire, Epimetej, razum, donosi. Ali darovi predstavljeni Epimeteju samo su patnje i muke. Jer razum se drži onoga što je beznačajno, što je prolazno. I ostaje samo jedno - nada da će se iz prolaznog jednog dana roditi vječno.
Nit koja se proteže kroz legende o Argonautima, Heraklu i Prometeju, također se pokazuje u Homerovoj poemi Uliks. Netko može smatrati da je ovdje primijenjeno tumačenje iznuđeno. No, nakon pomnijeg razmatranja svega što dolazi u obzir, čak i najveća sumnja u takvo tumačenje, bit će otklonjena. Ono što posebno iznenađuje je činjenica da se i Odisej navodno spustio u podzemni svijet. Možete misliti što god hoćete o pjesniku Odiseje: nemoguće mu je pripisati činjenicu da je dopustio smrtniku da siđe u podzemni svijet, a da ga time nije doveo u odnos s onim što je, unutar grčkog svjetonazora, značio odlazak u podzemni svijet. Ali to je značilo prevladavanje prolaznog i uskrsnuće vječnog u duši. Stoga se mora priznati da je Odiseju to pošlo za rukom. I tako njegova iskustva, poput Heraklovih, dobivaju dublje značenje. Ona postaju opis nečeg nečulnog, razvoja duše. Osim toga, Odiseja ne priča priču na način na koji to vanjske činjenice zahtijevaju. Junak putuje na čudesnim brodovima. Stvarne zemljopisne udaljenosti koriste se krajnje proizvoljno. Ne može se raditi o osjetilnom i stvarnom. To postaje razumljivo ako se pravi, osjetilni događaji, ispričaju samo da bi se ilustrirao duhovni razvoj. Nadalje, sam pjesnik na početku djela kaže da je riječ o potrazi za dušom:
"Pričaj mi muzo, o čovjeku svestranom, mnogostranom,
Koji je mnogo lutao nakon uništenja svete Troje:
I vidio običaje mnogih ljudi i naučio njegove manire.
Mnogo je izdržao u moru bolne patnje,
Iako je nastojao sačuvati dušu i povratak drugova."
Pred sobom imate čovjeka koji traži dušu, božansku; i ispričana su lutanja za ovim božanskim. - Dolazi u zemlju Kiklopa. To su glomazni divovi s jednim okom na čelu. Najstrašniji, Polifem, proždire nekoliko drugova. Odisej se spašava oslijepivši Kiklopa. To je prva stanica na hodočašću života. Fizičko nasilje, niža priroda, mora biti nadvladana. Tko god joj ne oduzme moć, ne zaslijepi je, proždrijet će ga. - Odisej tada stiže na otok čarobnice Kirke. Ona neke od njegovih drugova pretvara u svinje, koje grokću. Ona je također od njega poražena. Kirka je niža duhovna moć koja zavisi o prolaznom. Ako se zlouporabi, samo može još više gurnuti ljude u animalnost. - Odisej ih mora savladati. Tada se može spustiti u podzemni svijet. Postaje mistik. Sada je izložen opasnostima kojima je mistik izložen u usponu od nižih prema višim stupnjevima incijacije. Dolazi do sirena koje slatkim čarobnim zvukovima mame prolaznike u smrt. To su tvorevine niže fantazije kojima u početku teže oni koji su se oslobodili osjetilnog. Dospio je do razine slobodnog stvaralačkog duha, ali ne i do inicijacijskog duha. On juri za zabludama čije vlasti se mora osloboditi. - Odisej mora napraviti užasan prolaz između Scile i Haribde. Mistik u nastajanju, ljulja se naprijed natrag između duha i osjetilnosti. On još ne može shvatiti punu vrijednost duha; ali osjetilnost je izgubila svoju nekadašnju vrijednost. Brodolom ubija sve Odisejeve pratioce; on sam pobjegne nimfi Kalipso, koja ga ljubazno primi i brine se o njemu sedam godina. Naposljetku ga pušta kući po Zeusovoj naredbi. Mistik je dosegnuo stupanj na kojem svi njegovi suaspiranti padaju, samo je on vrijedan. Ali ova vrijedna osoba, uživa mir potpune inicijacije kroz vrijeme određeno mistično simboličkim brojem sedam. - Čak i prije nego Što Odisej stigne kući, dolazi na otok Fečana. Ovdje nailazi na veliku dobrodošlicu. Od kraljeve kćeri ima simpatije; sam ga kralj Alkinoj ugosti i počasti. Još jednom svijet prilazi svijetu sa svojim veseljima; a u njemu se budi duh koji prianja uz svijet (Nausicaa). Ali on nalazi put do svoje domovine, do božanskog. Isprva ga ništa dobro ne čeka u njegovoj kući. Njegova žena Penelope okružena je velikim brojem udvarača. Obećava da će se udati za bilo koga kada završi određeno tkanje. Izbjegava održati svoje obećanje, tako što noću razmrsi ono što je tkala tijekom dana. Odisej mora svladati sve prosce kako bi se u miru mogao ujediniti sa svojom ženom. Boginja Atena ga pretvara u prosjaka kako ga ne bi prepoznali kada uđe. I svladava udvarače. - Odisej traži vlastitu dublju svijest, božanske moći duše. Želi se s njima ujediniti. Prije nego što je mistik pronađe, on mora nadvladati sve što se, u obliku udvarača, natječe za naklonost ove svijesti. To je svijet niže stvarnosti, prolazne prirode, iz koje dolazi skupina ovih prosaca. Logika koju primjenjujete na njih, mreža je koja se uvijek raspetlja nakon što se isplete. Mudrost (božica Atena) siguran je vodič do najdubljih sila duše. Ona čovjeka pretvara u prosjaka, odnosno skida s njega sve što dolazi iz prolaznosti.
Eleuzinske svetkovine, koje su se slavile u čast Demetre i Dioniza u Grčkoj, izgledaju potpuno uronjene u mudrost misterija. Od Atene do Eleuzine vodio je sveti put. Bio je ispunjen tajanstvenim simbolima koji su mogli dovesti dušu u uzvišeno raspoloženje. U Eleuzini su postojale tajanstvene hramske građevine, u kojima su službu vršile svećeničke obitelji. Dostojanstvo i mudrost uz koju su bili vezani, nasljeđivani su u svećeničkim obiteljima s koljena na koljeno. (Poučne informacije o osnivanju ovih mjesta mogu se pronaći u 'Prilozima posljednjim istraživanjima na Akropoli u Ateni', Karl Bötticher, svezak 3). Mudrost koja je omogućila obavljanje službe, bila je grčka misterijska mudrost. Blagdani, koji su se slavili dva puta godišnje, prikazivali u veliku svjetsku dramu sudbine božanskog u svijetu i u ljudskoj duši. Mala su se otajstva slavila u veljači, velika u rujnu. Uz festivale su bile povezane i inicijacije. Simbolički prikaz svijeta i ljudske drame, činili su završni čin mističnih ređenja koja su se ovdje odvijala. Eleuzinski hramovi građeni su u čast božice Demetre. Ona je kći Kronosa. Ona je Zeusu rodila kćer Perzefonu prije njegovog braka s Herom. Nju je jednom tijekom igre ukrao Pluton, bog podzemlja. Demetra je žurila jecajući kroz golemu Zemlju da je potraži. U Eleuzini su je kćeri Keleosa, vladara Eleuzine, pronašle kako sjedi na kamenu. Ušla je u službu obitelji Keleus u liku starice, kako bi se brinula za sina gospodarice. Htjela je tom sinu dati besmrtnost. Željela je ovom dječaku podariti besmrtnosti i zato ga je svaku noć skrivala u vatri. Kad je majka to opazila, plakala je i jadikovala. Od tada davanje besmrtnosti nije bilo moguće. Demetra je napustila kuću. Keleos je izgradio hram. Demetrina tuga za Perzefonom bila je beskrajno velika. Širila je Zemljom neplodnost. Bogovi su ih morali pomiriti da se ne dogodi nešto strašno. Tako je Zeus nagovorio Plutona da pusti Perzefonu natrag u gornji svijet. Ali bog podzemlja joj je prvo dao da pojede šipak. Kao rezultat toga, bila je prisiljena povremeno silaziti u podzemni svijet. Od tada je trećinu godine provodila u donjem svijetu, a dvije trećine u gornjem svijetu. Demetra je umirena; vratila se na Olimp. Ali u Eleuzini, mjestu svoje patnje, osnovala je svetkovinu koja će od tada uvijek biti podsjetnik na njenu sudbinu. Nije teško uvidjeti značenje mita o Demetri-Perzefoni. Ono što naizmjenično živi u gornjim i donjim svjetovima je duša. Slikama je prikazana vječnost duše i njezina vječna transformacija kroz rođenje i smrt. Duša dolazi od onog besmrtnog, od Demetre. Ali otelo ju je ono prolazno, i sama je odlučila sudjelovati u sudbini prolaznosti. U podzemnom svijetu jela je plodove: duša se nasitila prolaznog; stoga ne može trajno boraviti u visinama božanskog. Uvijek se mora vraćati u carstvo prolaznosti. Demetra je predstavnica onog bića iz kojeg je nastala ljudska svijest; ali o toj svijesti treba razmišljati onako kako je mogla nastati kroz duhovne sile Zemlje. Demetra je dakle prabiće Zemlje; a njeno obdarivanje zemlje sjemenskim moćima usjeva, samo nagovještava još dublju stranu njezine prirode. Ovo biće želi ljudima dati besmrtnost. Demetra noću skriva svoje udomljeno dijete u vatri. Ali čovjek ne može podnijeti silu vatre (duha). Mora odustati od toga. Može samo uspostaviti hramsku službu kroz koju čovjek može, koliko je u mogućnosti, sudjelovati u božanskom.
Eleuzinske svetkovine bile u rječita ispovijest vjere u vječnost ljudske duše. To je priznanje našlo svoj slikovit izraz u mitu o Perzefoni. Uz Demetru i Perzefonu, u Eleuzini je slavljen Dioniz. Baš kao što je Demetra štovana kao stvoritelj vječnog u čovjeku, tako je u Dionizu štovano ono vječno promjenjivo božansko. Bog koji je izliven u svijet i raskomadan da bi se duhovno ponovno rodio (vidi stranicu 49) morao se slaviti zajedno s Demetrom. (Briljantan prikaz duha Eleuzinskih misterija može se naći u knjizi 'Sanctuaires d'Orient', Edouarda Schuré. Paris 1898)