.- VII. Evanđelja
Ono što treba povijesno ispitati o 'Isusovom životu' sadržano je u Evanđeljima. Sve što ne dolazi iz ovog izvora može se, prema mišljenju jednog od najvećih poznavatelja povijesti, Harnacka, 'zgodno napisati na četvrt stranice'. Ali kakvi su dokumenti ta Evanđelja? Četvrto, 'Evanđelje po Ivanu', toliko se razlikuje od ostalih da oni koji vjeruju da na ovom području moraju ići putem povijesnog istraživanja, dolaze do zaključka: "Ako Ivan ima pravu tradiciju o Isusovu životu, onda je ona u prva tri Evanđelja (sinoptički) neodrživa; ako su sinoptičari u pravu, onda četvrtog evanđelista treba odbaciti kao izvor" (Otto Schmiedel, Glavni problemi istraživanja Isusova života, stranica 15). To je tvrdnja iznesena sa stajališta povijesnog istraživača. Ovdje, kad je riječ o mističnom sadržaju Evanđelja, to se gledište ne može niti priznati niti odbaciti. No, mora se istaknuti sljedeća prosudba: "Mjereni standardima dosljednosti, nadahnuća i potpunosti, ovi spisi imaju mnogo nedostataka, a čak i mjereno ljudskim standardima, pate od nemalih nesavršenosti". To je mišljenje jednog kršćanskog teologa (Harnack u 'Biti kršćanstva'). Svatko tko zauzme gledište da Evanđelja imaju mistično podrijetlo, spremno će objasniti nedosljednosti; za njega također postoji sklad između četvrtog evanđelja i prva tri. Jer ovi spisi ne mogu tvrditi da su samo povijesne tradicije u uobičajenom smislu riječi. Ne žele dati povijesnu biografiju (vidi stranicu 67). Ono što su željeli dati, uvijek je bilo modelirano u misterijskim tradicijama kao tipični život Sina Božjega. Nije se crpilo iz povijesti, već iz misterijskih tradicija. Sada, naravno, te tradicije nisu bile identične do točke doslovnog slaganja na raznim mjestima misterijskih kultova. Uostalom, postojalo je tako veliko slaganje, da su budisti ispričali život svog Bogočovjeka gotovo isto onako kako su i evanđelisti kršćanstva ispričali svog. Ali naravno da je bilo razlika. Treba samo pretpostaviti da četiri evanđelista crpe iz četiri različite misterijske tradicije. O Isusovoj visokoj osobnosti govori to što on budi uvjerenje među pismoznancima koji pripadaju četirima različitim tradicijama: on je taj koji odgovara njihovom tipu inicijata do te razine, da se prema njemu mogu odnositi kao prema osobnosti koja živi tipičnim životom koji je naznačen u njihovim misterijima. Opisali su njegov život u skladu sa svojim misterijskim tradicijama. A ako prva tri evanđelista (sinoptici) pričaju slične priče, to ne dokazuje ništa više nego da su crpili iz sličnih misterijskih tradicija. Četvrti evanđelist je svoje pisanje prožeo idejama koje podsjećaju na religijskog filozofa Filona (vidi stranicu 30). To opet ne dokazuje ništa osim da je proizašao iz iste mistične tradicije kojoj je Filon također bio blizak. - U evanđeljima se treba baviti različitim komponentama. Prvo, s izjavama o činjenicama koje se pojavljuju na takav način da se u početku čini kao da tvrde kao da su povijesne činjenice. Drugo, s prispodobama koje samo koriste činjenično pripovijedanje da simboliziraju dublju istinu. I treće, s učenjima koja bi trebala biti sadržaj kršćanskog svjetonazora. U Evanđelju po Ivanu nema prave parabole. Jednostavno je došao iz škole misterija u kojoj su vjerovali da nema potrebe za parabolama. - Ali priča o prokletstvu smokve baca jako svijetlo na to kako se tretiraju povijesna djela i parabole u prvim evanđeljima. U Marku 11,11 i dalje, čitamo: "I uđe Gospodin u hram jeruzalemski i vidje sve; a navečer izađe s dvanaestoricom u Betaniju. I sutradan, kad su izlazili iz Betanije, ogladnio je. I izdaleka ugleda smokvu koja je imala lišća; zatim je došao vidjeti može li pronaći nešto na njoj. I kad dođe do nje, ne nađe ništa osim lišća; jer još nije bilo vrijeme da budu smokve. A Isus odgovori i reče mu: Sada neka nitko ne jede ploda s tebe dovijeka." Na istom mjestu Luka pripovijeda prispodobu(13,6): "A on im reče ovu prispodobu: U njegovom vinogradu bijaše zasađena smokva; i dođe i potraži ploda na njoj, ali ne nađe. Tada reče vinogradaru: Evo, već tri godine dolazim svake godine i tražim ploda na ovoj smokvi, ali ne nalazim. Posijeci je. Zašto da ometa zemlju." Ovo je parabola koja simbolizira beskorisnost starog učenja, predstavljenog neplodnom smokvom. Ono što se misli figurativno, Marko je rekao kao da je povijesna činjenica. Moglo bi se pretpostaviti da se činjenice u evanđeljima stoga uopće ne žele uzeti kao povijesne, kao da se moraju smatrati samo činjenicama osjetilnog svijeta, nego kao mistične; kao iskustva koja zahtijevaju duhovnu intuiciju za percipiranje i koja dolaze iz raznih mističnih tradicija. Ali tada prestaje biti razlika između Evanđelja po Ivanu i sinoptika. Za mistično tumačenje, povijesno istraživanje se uopće ne uzima u obzir. Jedno ili drugo evanđelje moglo je biti napisano nekoliko desetljeća ranije ili kasnije: za mistika, sva su jednake povijesne vrijednosti; Evanđelje po Ivanu kao i ostala.
I 'čuda': ona ne predstavljaju ni najmanju poteškoću mističnom objašnjenju. Ona bi trebala kršiti fizičke zakone svijeta. Ona to čine samo dok se smatraju procesima za koje se kaže da su se dogodili u fizičkom, u prolaznom, tako da ih je osjetilna percepcija lako mogla vidjeti. Ali ako su to iskustva koja se mogu razumjeti samo na višoj, duhovnoj razini egzistencije, onda je samo po sebi jasno da se ne mogu razumjeti iz zakona fizičkog poretka prirode.
Dakle, prvo treba pravilno pročitati Evanđelja, tada ćete znati u kojoj mjeri žele govoriti o utemeljitelju kršćanstva. Žele pričati priče u stilu misterijskih poruka. Ona govore onako kako mistik govori o inicijatu. Samo, ona predstavljaju inicijaciju kao jedinstvenu osobinu pojedinca. I čine spasenje čovječanstva ovisnim o ljudima da se drže ovih čudnih inicijata. Ono što je došlo iniciranima bilo je 'Kraljevstvo Božje'. Onaj jedinstveni je ovo kraljevstvo donio svima koji žele biti uz njega. Ono što je bila osobna stvar pojedinca, postalo je stvar zajednice, za one koji prepoznaju Isusa kao svoga Gospodina.
Može se shvatiti da je to postalo tako, ako se pretpostavi da je misterijska mudrost bila ugrađena u izraelsku narodnu religiju. Kršćanstvo je proizašlo iz judaizma. Time nalazimo, takoreći, nacijepljene na judaizam, misterijske poglede, koji su se pokazali kao zajedničko dobro grčkog i egipatskog duhovnog života: to nas ne treba čuditi. Ako proučavate popularne religije, pronaći ćete različite ideje o duhovnom. Ako se vratite dubljoj svećeničkoj mudrosti koja je duhovna srž raznih popularnih religija, posvuda ćete pronaći slaganje. Platon zna da se slaže s egipatskim svećeničkim mudracima, u tome što želi predstaviti srž grčke mudrosti u svom filozofskom svjetonazoru. Govori se da je Pitagora putovao u Egipat i Indiju; i da je išao u školu kod mudraca ovih zemalja. Osobe koje su živjele otprilike u vrijeme pojave kršćanstva, pronašle su toliko slaganja između Platonovih filozofskih učenja i dubljeg značenja Mojsijevih spisa, da su Platona nazvali Mojsijem koji govori atički. Tako je misterijska mudrost bila prisutna posvuda. Od judaizma je preuzela oblik koji je morala poprimiti ako je htjela postati svjetska religija. - Judaizam je očekivao Mesiju. Nije ni čudo da su osobnost jedinstvenog posvećenika Židovi mogli razumjeti samo na način da taj jedinstveni mora biti Mesija. Da, odavde posebno svijetlo pada na činjenicu da je ono što je prije bila samo individualna stvar, u misterijima postalo stvar naroda. Židovska je religija uvijek bila popularna religija. Narod je sebe gledao kao cjelinu. Njihov Jao bio je bog cijelog naroda. Ako bi se rodio sin, morao bi postati samo spasitelj naroda. Pojedinačni mistik nije smio biti otkupljen za sebe; to otkupljenje je moralo biti odobreno cijelom narodu. Unutar temeljnih ideja židovske religije, opravdano je da se umire za sve. - I sigurno je da je unutar judaizma bilo misterija, koje su se iz tame kulta mogle prenijeti u narodnu religiju. Razvijeni misticizam postojao je usporedo uz svećeničku mudrost koja je ovisila o vanjskom formalizmu farizejstva. Kao i drugdje, i ovdje se govori o misterijskoj mudrosti. Kad je inicijat jednom izgovorio takvu mudrost, i njegovi slušatelji naslutili tajno značenje, rekli su: O starče, što si učinio? O, da si šutio! Vjeruješ da možeš ploviti prostranim morem bez jedara i jarbola. To je ono što radiš. Želiš se uzdići u visine? Ne možeš to učiniti. Želiš li potonuti u dubine? Pred tobom zijeva neizmjeran ponor. - A kabalisti nam govore o četiri rabina, od kojih i ovo gore dolazi. Četiri rabina su tražila tajne puteve do božanskog. Prvi je umro; drugi je izgubio razum; treći je prouzročio ogromna razaranja; a samo je četvrti, rabin Akiba, ulazio i izlazio u miru.
Može se vidjeti da je u judaizmu također postojalo tlo na kojem se mogao razviti jedinstveni inicijat. Takav je samo sebi trebao reći: ne želim da spasenje ostane stvar odabranih. Želim da u spasenju sudjeluju svi ljudi. Morao je cijelom svijetu prenijeti ono što su odabrani doživjeli u hramovima misterija. Morao je preuzeti na sebe da svojoj zajednici kroz svoju osobnost u duhu bude ono što je kult misterija bio za one koji su u njemu sudjelovali. Svakako: nije mogao svojoj zajednici jednostavno dati iskustva misterija. Niti je to mogao željeti učiniti. Ali želio je svima dati sigurnost u ono što se u misterijima smatralo istinom. Želio je život koji je tekao u misterijima, pustiti da teče kroz daljnji povijesni razvoj čovječanstva. Stoga ih je želio podići na višu razinu egzistencije. 'Blago onima koji vjeruju, a ne vide'. Želio je nepokolebljivo usaditi u ljudska srca, u obliku pouzdanosti, da postoji božansko. Svatko tko je izvan inicijacije, i ima to povjerenje, sigurno će dogurati dalje od onih koji su bez tog povjerenja. Mora da je Isusa teško opterećivalo to što bi moglo biti stranaca koji ne bi mogli pronaći put. Jaz između onih koje treba inicirati i 'naroda' trebao bi biti manji. Kršćanstvo je trebalo biti sredstvo kroz koje svatko može pronaći put. Ako na to nije spreman, onda barem nije odsječen od mogućnosti da nesvjesno postane dio misterijske struje. "Sin čovječji došao je potražiti i spasiti izgubljeno". Od sada bi i oni koji ne mogu sudjelovati u inicijaciji trebali moći uživati u nekim od plodova misterija. Od sada nadalje Kraljevstvo Božje ne bi trebalo u potpunosti ovisiti o 'vanjskim znakovima'; ne, 'nije ovdje ni ondje; u tebi je'. Za njega je manje bilo pitanje koliko daleko ova ili ona osoba stiže u carstvu duha; bilo mu je važno da su svi uvjereni da takvo duhovno kraljevstvo postoji. "Ne radujte se što su vam duhovi podložni; ali radujte se što su vaša imena zapisana na nebu". To jest, imajte vjere u božansko: doći će vrijeme kada ćete ga pronaći.