.- VIII. Lazarovo čudo
Među 'čudima' koja se pripisuju Isusu, uskrsnuću Lazara u Betaniji nedvojbeno se mora pridati vrlo poseban značaj. Sve se kombinira kako bi ono što nam evanđelist govori dobilo istaknuto mjesto u Novom zavjetu. Treba imati na umu da se priča pojavljuje samo u Evanđelju po Ivanu, odnosno evanđelistu koji kroz smislene uvodne riječi svog Evanđelja dovodi u pitanje vrlo specifično razumijevanje njegovih poruka. Ivan počinje rečenicama: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga; i Riječ je bila Bog..... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i gledasmo slavu njegovu, slavu jedinorođenoga od Oca, puna pobožnosti i istine". Svatko tko takve riječi stavlja na početak, pokušava takoreći naznačiti da one žele biti protumačene u posebno dubokom smislu. Svatko tko ovdje želi doći s pukim intelektualnim objašnjenjima ili drugim površinskim stvarima, sličan je nekome tko misli da je Othello 'stvarno' ubio Desdemonu na pozornici. Što bi Ivan uopće mogao reći svojim uvodnim riječima? On jasno kaže da govori o nečem vječnom, o nečemu što je postojalo u početku. On govori činjenice; ali ih ne treba uzeti kao činjenice koje oko i uho promatraju i na kojima logički um vježba svoje umijeće. On skriva 'Riječ' koja je u kozmičkom duhu, iza činjenica. Za njega su te činjenice sredstvo kroz koje se izražava viši smisao. I stoga se može pretpostaviti da se upravo u činjenici uskrsnuća umrlih krije najdublji smisao, koji zadaje najveće poteškoće očima, ušima i logičnom umu.
Ima još jedna stvar. Već je Renan u svom 'Životu Isusovu' istaknuo da je Lazarovo uskrsnuće nedvojbeno moralo presudno utjecati na kraj Isusova života. Takva misao izgleda nemoguća sa stajališta koje zauzima Renan. Jer zašto bi se sama činjenica da se u narodu proširila vjera da je Isus uskrisio čovjeka, njegovim protivnicima činila toliko opasnom da su došli do zaključka: mogu li Isus i judaizam živjeti zajedno? Ne radi se o tvrdnji Renana: "Ostala Isusova čuda bili su prolazni događaji, prepričavani u dobroj vjeri i preuveličavani u ustima ljudi, i nitko im se nije vraćao nakon što su se dogodila. Ali ovo je bio stvaran događaj koji je javno objavljen i iskorišten da se ušutkaju farizeji. Svi Isusovi neprijatelji bili su ogorčeni izazvanim metežom. Kažu da su pokušali ubiti Lazara". Neshvatljivo je zašto bi to bio slučaj ako je Renan bio u pravu kada je smatrao da je Betanija samo uprizorenje prijevare s ciljem jačanja vjere u Isusa: "Možda se Lazar, još blijed od bolesti, dao umotati u platno poput mrtvog čovjeka i položiti u obiteljsku grobnicu. Te su grobnice bile velike komore uklesane u stijenu u koje se ulazilo kroz četvrtasti otvor zatvoren golemom stijenom. Marta i Marija požurile su Isusu u susret i odvele ga do groba prije nego što je uopće ušao u Betaniju. Bolno uzbuđenje koje je Isus osjećao na grobu svog prijatelja, za kojeg je vjerovao da je mrtav, prisutni su mogli zamijetiti s drhtanjem i jezom (Ivan 11,33 i 38), koji su obično pratili čuda. Prema narodnom vjerovanju, božanska moć u čovjeku temeljila se, takoreći, na epileptičkom i načelu grča. Isus je, želio još jednom vidjeti onog koga je volio, i dok je mrtvački kamen bio otkotrljan, Lazar je izašao sa svojim pokrovima, glave omotane rupcem. Naravno, ovo se pojavljivanje općenito moralo smatrati uskrsnućem. Vjera ne poznaje drugog zakona osim onoga koji je za nju istina." Ne čini li se takvo tumačenje krajnje naivnim ako mu netko, poput Renana, priroda gledište: "Čini se da sve ukazuje na to da je čudo iz Betanije značajno pridonijelo ubrzavanju Isusove smrti"? Ipak, nedvojbeno postoji ispravan osjećaj u pozadini ove posljednje Renanove tvrdnje. Ali sredstvima koja su mu na raspolaganju, Renan ne može protumačiti i opravdati ovaj svoj osjećaj.
Mora da je Isus u Betaniji učinio nešto osobito važno da bi to opravdalo riječi: "Tada se skupiše glavari svećenički i starješine na vijeće govoreći: što nam je činiti? Ovaj čovjek pokazuje mnogo znakova." (Ivan 11:47) Renan također sumnja na nešto posebno. "Mora se priznati da je ova Ivanova priča bitno drugačija od izvještaja o čudima, ploda popularne mašte, kojih su sinoptici puni. Dodajmo da je Ivan jedini evanđelist koji je imao precizna saznanja o Isusovim odnosima u Betaniji, te bi bilo neshvatljivo kako bi pučka mašta ušla u okvir tako osobnih sjećanja. Dakle, čudo vjerojatno nije bilo jedno od onih posve legendarnih za koje nitko ne odgovara. Ukratko, vjerujem da se u Betaniji dogodilo nešto što bi se moglo smatrati uskrsnućem". Ne znači li to u biti: Renan sumnja da se u Betaniji dogodilo nešto za što on nema objašnjenje? On se krije i iza riječi: "S obzirom na duljinu vremena i jedan jedini tekst koji pokazuje jasne tragove naknadnih dopuna, nemoguće je odlučiti je li u ovom slučaju sve fikcija ili se doista radi o incidentu u Betaniji koji služi kao temelj za glasine". - Što ako se ovdje radi o nečemu gdje tekst samo treba ispravno pročitati da bi se postiglo pravo razumijevanje? Možda ćemo tada prestati govoriti o 'fikciji'.
Mora se priznati da je cijela pripovijest u Evanđelju po Ivanu obavijena velom tajne. Da biste to vidjeli, trebate istaknuti samo jednu stvar. Kad bi se priča shvatila doslovno u fizičkom smislu, kakvo bi značenje imale Isusove riječi: "Bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da po njoj bude počašćen Sin Božji". Ovo je uobičajeni prijevod odgovarajućih evanđeoskih riječi; no bolje se dolazi do poante ako se prevede - što je također ispravno prema grčkom - "na pojavu (otkrivenje) Boga, da se Sin Božji time objavi". A što bi trebale značiti druge riječi: "Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, iako umre, živjet će." (Ivan 11,4 i 25.) Bilo bi trivijalno vjerovati da je Isus htio reći da se Lazar razbolio samo zato da bi na njemu pokazao svoje umijeće. I bila bi dodatna trivijalnost misliti da je Isus htio tvrditi da vjera u njega vraća mrtvu osobu u život u običnom smislu riječi. Što bi bilo posebno u vezi s osobom koja je uskrsnula iz smrti da je nakon uskrsnuća bila ista kao što je bila prije smrti? Da, kakvog bi smisla imalo da se život takve osobe opisuje riječima: "Ja sam uskrsnuće i život"? Život i smisao odmah dolaze u Isusove riječi kada ih shvatimo kao izraz duhovnog događaja, a onda u određenom smislu i doslovno onakve kakve jesu u tekstu. Isus kaže: On je uskrsnuće koje se dogodilo Lazaru; i neka on bude život kojim živi Lazar. Uzmite doslovno ono što je Isus u Evanđelju po Ivanu. On je "Riječ koja je tijelom postala". On je vječni koji bijaše na početku. Ako je on doista uskrsnuće: onda je u Lazaru uskrslo "vječno, početno". Dakle, imamo posla s uskrsnućem vječne 'Riječi'. A ova 'Riječ' je život na koji je Lazar bio podignut. Imate posla s 'bolešću'. Ali s bolešću koja ne vodi u smrt, nego služi na 'slavu Božju', odnosno na objavu Božju. Ako je 'vječna Riječ' uskrsnula u Lazaru, onda cijeli proces zapravo služi da se Bog pojavi u Lazaru. Jer Lazar je kroz cijeli proces postao druga osoba. Prije toga 'Riječ', duh, nije živio u njemu; sada taj duh živi u njemu. Taj se duh rodio u njemu. Svakako uz rođenje postoji i neka bolest, bolest majke. Ali ova bolest ne vodi u smrt, već u novi život. U Lazaru ono što postaje 'bolesno' postaje ono iz čega se rađa 'novi čovjek', čovjek prožet 'Riječju'.
Gdje je grob iz kojeg je rođena 'Riječ'? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, treba se samo sjetiti Platona, koji je ljudsko tijelo nazvao grobom duše. Treba se samo prisjetiti da i Platon govori o nekoj vrsti uskrsnuća kada ukazuje na duhovni svijet koji oživljava u tijelu. Ono što Platon naziva duhovnom dušom, Ivan naziva 'Riječ'. A Krist je za njega 'Riječ'. Platon je mogao reći: tko god postane duhovan, učinio je da nešto božansko ustane iz groba njegova tijela. A za Ivana, ono što se dogodilo kroz 'Isusov život' je uskrsnuće. Nije čudo ako Isus kaže: "Ja sam uskrsnuće".
Nema sumnje da je događaj u Betaniji probuđenje u duhovnom smislu. Lazar je postao druga osoba nego što je bio prije. Uzdigao se do života o kojem bi 'vječna Riječ' mogla reći: "Ja sam ovaj život". Dakle, što se dogodilo Lazaru? Duh je u njemu oživio. Postao je dionikom života, koji je vječan. Dovoljno je iskustvo samo izraziti riječima onih koji su bili inicirani u misterije, i značenje se odmah otkriva. Što Plutarh kaže (vidi stranicu 27 i dalje) o svrsi misterija? Služili bi za povlačenje duše iz fizičkog života i njeno sjedinjenje s bogovima. Pročitajte kako Schelling opisuje osjećaje inicijata: "Posvećenjima koje je primio sam je inicijat postao karikom u tom magičnom lancu, on je sam postao Kabir, prihvaćen u neraskidivu zajednicu, i kako to govore drevni natpisi, pridružen vojsci viših bogova" (Schelling, Filozofija objave). I ne može se smislenije opisati promjena koja se dogodila u životu onoga koji je primio misterijska posvećenja nego riječima koje Adesius kaže svom učeniku, caru Konstantinu: "Ako ikada budeš sudjelovao u misterijima, sramit ćeš se što si uopće rođen kao čovjek".
Takvim osjećajem trebate zasititi cijelu svoju dušu i zadobit ćete ispravan odnos prema događajima u Betaniji. Tada doživljavate nešto vrlo posebno u Ivanovoj priči. Sviće izvjesnost koju ne može dati nikakvo logično tumačenje, niti jedan racionalistički pokušaj objašnjenja. Pred nama je misterij u pravom smislu te riječi. U Lazara se uselila 'vječna Riječ'. Da bi govorio u smislu misterija, on je postao inicijat (vidi 'Misteriji i misterijska mudrost'). A proces koji nam je ispričan mora biti inicijacijski proces. Zamislimo cijeli proces kao inicijaciju. Isus voli Lazara (Ivan 11,36). To ne može značiti ljubav u običnom smislu. To bi proturječilo značenju Evanđelja po Ivanu, u kojem je Isus 'Riječ'. Isus je volio Lazara jer ga je smatrao zrelim da u njemu probudi 'Riječ'. Postojali su odnosi između Isusa i obitelji u Betaniji. To samo znači da je Isus pripremio sve u ovoj obitelji što će dovesti do velikog završnog čina drame: uskrsnuća Lazara. On je Isusov učenik. On je takav učenik da Isus sa sigurnošću može pretpostaviti da će se probuđenje jednog dana s njime dogoditi. Završni čin drame buđenja sastojao se od slikovnog čina koji je otkrivao duhovno. Čovjek nije samo trebao razumjeti 'umiranje i nastajanje': morao je to sam izvesti u duhovnom i stvarnom činu. Zemaljske stvari, kojih se viši čovjek mora stidjeti u smislu misterija, morale su biti odbačene. Zemaljsko ljudsko biće moralo je umrijeti slikovnom, stvarnom smrću. Činjenica da je njegovo tijelo potom tri dana mjesečarski uspavano, može se opisati samo kao vanjski proces, u usporedbi s veličinom životne promjene koja se dogodila, a koja odgovara neusporedivo značajnijoj duhovnoj. [Ono opisano ovdje odnosi se na drevne inicijacije, koje su stvarno zahtijevale trodnevno stanje slično snu. Nijedna prava nova inicijacija to ne treba. Naprotiv, ona vodi do svjesnijeg iskustva; a obična svijest nikada nije degradirana unutar inicijacijske drame.] Ali ovaj je čin također bio iskustvo koje je život mistika podijelilo na dva dijela. Svatko tko nema živo znanje o višem sadržaju takvih radnji ne može ih razumjeti. Možete mu to približiti samo usporedbom. - Cijeli sadržaj Shakespeareova Hamleta možete sažeti u nekoliko riječi. Svatko tko se dočepa ovih riječi, može u izvjesnom smislu reći: poznaje sadržaj Hamleta. I logično da to čini. Ali netko tko dopusti da svo bogatstvo Shakespeareove radnje djeluje na njega, prepoznaje to drugačije. Kroz njegovu dušu prolazi sadržaj života koji se ne može nadomjestiti nikakvim pukim opisom. Ideja Hamleta za njega je postala umjetničko, osobno iskustvo. - Kroz magijski i smisleni proces koji je vezan uz inicijaciju, sličan proces se odvija i kod ljudi na višoj razini. Ono što duhovno postiže doživljava slikovno. Riječ 'slikovno' ovdje znači da se vanjska činjenica odigrava na osjetilni i stvaran način, ali je kao takva još uvijek slika. Nemate posla s nestvarnom slikom, nego sa stvarnom. Zemaljsko tijelo je stvarno bilo mrtvo tri dana. Iz smrti dolazi novi život. Ovaj život je preživio smrt. Čovjek je stekao povjerenje u novi život. - Tako je bilo s Lazarom. Isus ga je pripremio za buđenje. To je simbolička, i stvarna bolest. Bolest koja je inicijacija, i koja nakon tri dana vodi u istinski novi život.
Lazar je spreman izvršiti ovaj čin. Ogrće se haljinom mistika. On se zaključava u stanje beživotnosti, što je ujedno i figurativna smrt. I kad je Isus došao, ispunila su se tri dana. "Tada su podigli kamen s mjesta gdje je ležao pokojnik. Ali Isus podiže oči i reče: 'Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao'" (Ivan 11,41). Otac je čuo Isusa, jer je Lazar došao do završnog čina velike drame spoznaje. Znao je kako postići uskrsnuće. Završena je inicijacija u misterije. Bilo je prisutno ono o čemu se kod takve inicijacije razmišljalo tijekom antike. To se dogodilo po Isusu, kao inicijatoru. Tako se oduvijek zamišljalo sjedinjenje s božanskim.
U duhu drevnih predaja, Isus je učinio veliko čudo preobrazbe života na Lazaru. Kršćanstvo je stoga povezano s misterijima. Lazar je postao inicijat kroz samog Isusa Krista. To mu je omogućilo da se uzdigne u više svjetove. Ali on je također bio prvi kršćanin i inicirao ga je sam Krist Isus. Svojom inicijacijom uspio je prepoznati da je 'Riječ' koja je u njemu oživjela postala osoba u Kristu Isusu, to jest, da ista stvar koja se u njemu duhovno očitovala, stoji pred njim u osjetilnoj pojavi, u osobnosti njegova buditelja. - S ove točke gledišta značajne su Isusove riječi (Ivan 11,42): "Ali znam da me uvijek uslišaš; ali ovo govorim zbog ljudi koji stoje okolo: da povjeruju da si me ti poslao". To jest, radi se o tome da postane očito: U Isusu 'Sin Oca' živi tako da kada probudi vlastitu bit u osobi, postaje mistik. Isus time izražava da je smisao života skriven u otajstvima, i da su ona vodila do tog smisla. On je živa Riječ; u njemu je ono što je bila drevna tradicija postalo osoba. A evanđelist to može izraziti rečenicom: u njemu je Riječ tijelom postala. U samom Isusu može vidjeti utjelovljenje misterija. I zato je Evanđelje po Ivanu misterij. Čovjek to čita: činjenice su duh; i ispravno ćete to pročitati. Da je to napisao stari svećenik: opisao bi tradicionalni obred. Ovaj obred postaje Ivanova osoba. To postaje 'Isusov život'. Kada veliki moderni istraživač kaže o misterijima - Burckhardt, 'Vrijeme Konstantina': misterije su stvari 'koje se nikad neće razjasniti', to samo znači da nije pronašao put do te jasnoće. Uzmite Evanđelje po Ivanu ispred sebe i vidite u slikovitoj, fizičkoj stvarnosti, dramu spoznaje koju su drevni prikazali, i vaše su oči uprte u taj misterij.
U riječima 'Lazare, izađi' može se prepoznati poziv kojim su egipatski svećenici inicijatori pozivali u svakodnevicu one koji su, kako bi umrli za zemaljske stvari i stekli uvjerenje o postojanju vječnih, podvrgli uzvišenim procesima inicijacije. Ali time je Isus otkrio tajnu misterija. Postaje jasno da Židovi nisu mogli ostaviti nekažnjenim takav incident, kao što ni Grci nisu mogli ostaviti nekažnjenim Eshila, jer je izdao tajne misterija. U Lazarovoj inicijaciji Isus je želio pokazati svim 'ljudima koji stoje okolo' proces koji se, u smislu drevne svećeničke mudrosti, mogao odvijati samo u tajnosti misterija. Ova je inicijacija bila namijenjena pripremi za razumijevanje 'otajstva Golgote'. Prije su samo oni koji su to 'vidjeli', odnosno bili inicirani, mogli znati nešto o tome što se dogodilo u takvom procesu inicijacije; ali sada bi čak i oni koji su 'vjerovali i kad nisu vidjeli' trebali moći steći uvjerenje o tajnama viših svjetova.