.- IX. Apokalipsa po Ivanu
Čudesan dokument na kraju Novog zavjeta je Apokalipsa, tajna objava svetog Ivana. Treba samo pročitati prve riječi da bi se osjetilo otajstvo Pisma: "Otkrivenje Krista Isusa, koje mu je Bog dao, da pokaže svojim slugama kako će se uskoro dogoditi ono što je potrebno; i to je anđeo Božji poslao u znakovima svome sluzi Ivanu". Ono što je ovdje otkriveno je 'poslano u znakovima'. Dakle, doslovni smisao ne smije se prihvatiti kao takav, već se mora tražiti onaj dublji, za koji je doslovni smisao samo znak. Ali postoji još mnogo toga što ukazuje na takvo 'tajno značenje'. Ivan se obraća sedam crkava u Aziji. To ne može značiti osjetilno stvarne zajednice. Jer broj sedam je sveti simbolički broj koji se mora izabrati upravo zbog njegovog simboličkog značenja. Stvarni broj azijskih zajednica bio bi drugačiji. A misterij je dalje naznačen time kako Ivan dolazi do objave: "Bio sam u duhu na dan Gospodnji i čuo sam iza sebe glas kao trubu: što god vidiš, zapiši u knjigu, i pošalji u sedam crkava". Dakle, imamo posla s objavom koju je Ivan primio u duhu. I to je objava Isusa Krista. Ono što je svijetu objavljeno kroz Krista Isusa, pojavljuje se umotano u tajno značenje. Takav tajni smisao stoga treba tražiti u Kristovom učenju. Ovo otkrivenje odnosi se prema običnom kršćanstvu, baš kao i otkrivenje misterija prema pučkoj religiji u pretkršćanskim vremenima. Čini se opravdanim pokušaj da se ova Apokalipsa tretira kao misterij.
Apokalipsa je upućena sedam zajednica. Što se s time misli? Trebate samo odabrati jednu od poruka da biste vidjeli značenje. U prvoj se kaže: "Pismo anđelu zajednice u Efezu: ovo su riječi onoga koji drži sedam zvijezda u svojoj desnici, onoga koji hoda usred sedam zlatnih svijećnjaka. Znam tvoja djela i što si podnio, i tvoju ustrajnost, i da ne želiš podržati zle, i da si pozvao na odgovornost one koji sebe nazivaju apostolima, a to nisu, i da si ih prepoznao kao lažne. I ti imaš ustrajnost, i svoj si rad temeljio na mojem imenu, i nisi posustao u tome. Ali zahtijevam od tebe da dođeš do svoje najveće ljubavi. Sjeti se od čega si otpao, predomisli se i čini izvrsna djela. Ali ako ne, doći ću i pomaknuti tvoj svijećnjak s njegova mjesta, osim ako se ne predomisliš. Ali ovo imaš: prezireš djela nikolaita, koja i ja prezirem. Tko ima uši, neka čuje što duh govori zajednicama: pobjedniku ću dati hranu sa stabla života, koje je u raju Božjem". - Ovo je poruka upućena anđelu prve zajednice. Anđeo, kojeg treba smatrati duhom zajednice, nalazi se na putu koji je zacrtan u kršćanstvu. On je u stanju razlikovati lažne vjernike kršćanstva od pravih. On želi biti kršćanin; a svoje djelo temelji na imenu Kristovu. Ali od njega se traži da ne čini greške koje bi mu zapriječile put do najizvrsnije ljubavi. Predstavlja mu se mogućnost kako takve pogreške mogu voditi u krivom smjeru. Kroz Isusa Krista označen je put kojim se dolazi do božanskog. Potrebna je upornost da idete naprijed u smislu u kojem je dan prvi poticaj. Također možete prerano pomisliti da ste shvatili pravo značenje. To se događa kada dopustite da vas Krist vodi dijelom puta, a zatim napustite ovo vodstvo prepuštajući se lažnim idejama o tome. Kao rezultat toga, padate natrag u niže ljudsko biće. Otpada se od 'najizvrsnije ljubavi'. Znanje koje prianja uz ono što je osjetilno razumljivo, uzdiže se u višu sferu produhovljenjem i obogotvorenjem u mudrost. Ako se to povećanje ne dogodi ono ostaje prolazno. Krist Isus pokazao je put u vječno. Znanje mora s nesmanjenom ustrajnošću slijediti put koji ga vodi do božanskog. Ono mora u ljubavi slijediti tragove koji ga pretvaraju u mudrost. Nikolaiti su bili sekta koja je kršćanstvo shvaćala prelako. Vidjeli su samo jedno: Krist je božanska Riječ, vječna mudrost koja se rađa u čovjeku. Dakle, zaključili su, ljudska je mudrost božanska riječ. Nakon toga, potrebno je samo slijediti ljudsko znanje da bi se spoznalo božansko u svijetu. Ali značenje kršćanske mudrosti ne može se tumačiti na ovaj način. Znanje, koje je u početku ljudska mudrost, jednako je kvarljivo kao i sve drugo ako se prvo ne transformira u božansku mudrost. Ti nisi takav, kaže 'duh' anđelu iz Efeza; nisi inzistirao samo na ljudskoj mudrosti. Ustrajao si na putu kršćanstva. Ali ne smiješ vjerovati da najizvrsnija ljubav nije potrebna ako se cilj želi postići. Za to je neophodna ljubav koja daleko nadilazi svaku ljubav za bilo što drugo. Samo takva je 'najizvrsnija ljubav'. Put do božanskog je beskonačan; i čovjek mora shvatiti da kada netko dosegne prvu razinu, to može samo biti priprema za uzdizanje na sve više i više razine. Ovo pokazuje kako treba tumačiti prvu poruku. Na sličan se način može pronaći značenje drugih.
Ivan se okrenuo i ugledao 'sedam zlatnih svijećnjaka' i 'usred svijećnjaka sliku Sina čovječjega, u dugoj haljini i zlatnim pojasom oko struka, a glava i kosa su mu bile bijele, sjajne poput bijele vune ili snijega, a oči su mu blistale od vatre'. Rečeno nam je (poglavlje 1, stih 20) "sedam svijećnjaka je sedam zajednica". To znači da su svijećnjaci sedam različitih puteva za postizanje božanskog. Svi su više-manje nesavršeni. A Sin čovječji 'imao je u svojoj desnici sedam zvijezda' (stih 16). 'Sedam zvijezda' su anđeli sedam zajednica' (stih 20). 'Vodeći duhovi' (demoni) poznati iz misterijske mudrosti postali su vodeći anđeli 'zajednica'. Ove zajednice su predstavljene kao tijela duhovnih bića. A anđeli su duše ovih 'tijela', baš kao što su ljudske duše vodeće snage ljudskih tijela. Zajednice su putevi do božanskog u nesavršenosti; a duše zajednice trebale bi postati vođe na tim putevima. Da bi to učinili, one same moraju postati takve da im vođa bude biće onoga koji ima 'sedam zvijezda' u svojoj desnici. "I iz njegovih usta izlazio je dvosjekli mač oštar, a lice mu je svojim sjajem bilo poput Sunca sjajnog". Ovaj mač je također prisutan u misterijskoj mudrosti. Osoba koja se inicirala bila je prestrašena 'isukanim mačem'. Time se ukazuje na situaciju u kojoj se nalazi osoba koja želi iskusiti božansko, tako da mu 'lice' mudrosti 'sjaji poput Sunca'. Ivan također prolazi kroz takvu situaciju. To bi trebao biti test njegove snage. "I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav; i on položi svoju desnu ruku na mene i reče: ne boj se" (stih 17). Osoba koju treba inicirati mora proći kroz iskustva koja inače ima samo kada prolazi kroz smrt. Onaj tko ga vodi, mora voditi izvan područja u kojima rođenje i smrt imaju značenje. Posvećenik kreće u novi život, "i bijah mrtav, i gle, oživjeh kroz cikluse života; i ja imam ključeve smrti i carstva umrlih". - Tako pripremljen, Ivan je odveden do misterija egzistencije. "Poslije sam pogledao; i gle, otvoriše se vrata neba; i prvi glas koji se čuo došao je do mene poput trube, govoreći: dođi ovamo, i pokazat ću ti što će se dogoditi nakon ovoga". Poruke sedam duhova zajednica govore Ivanu što bi se trebalo dogoditi u osjetilno-fizičkom svijetu kako bi se pripremio put kršćanstvu; sljedeće, ono što vidi 'u duhu', vodi ga do duhovnog izvora stvari, koji se krije iza tjelesnog razvoja, ali koji se treba ostvariti kao sljedeće produhovljeno doba kroz tjelesni razvoj. Inicijat ono što će se dogoditi u budućnosti, doživljava kao duhovno iskustvo u sadašnjosti. "I odmah sam bio zahvaćen duhovnim. I vidjeh prijestolje na nebu i nekoga gdje sjedi na prijestolju. A onaj koji sjedi bijaše kao kamenje jaspis i sardis; a duga je okruživala prijestolje koje je bilo poput smaragda". Ovo opisuje izvor osjetilnog svijeta, u slikama u koje se oblači za vidioca. "I oko prijestolja bijahu dvadeset i četiri prijestolja, a na dvadeset i četiri prijestolja sjediše starješine, odjeveni u lepršave bijele haljine i sa zlatnim krunama na glavama". (poglavlje 4, stih 1,2) - Bića koja su dobro odmakla na putu mudrosti okružuju izvor egzistencije kako bi sagledali njegovu beskrajnu bit i o njoj svjedočili. "I usred prijestolja i oko prijestolja bila su četiri živa bića, s očima sprijeda i straga. I prvo živo biće bijaše poput lava, drugo bijaše poput bika, treće bijaše poput čovjeka, a četvrto bijaše poput orla u letu. I svako do živih stvorenja imalo je šest krila, i imalo oči okolo i iznutra, i klicalo je bez prekida: svet, svet, svet je Vladar, Bog svemogući, koji bijaše, i jest, i biti će". Nije teško vidjeti da četiri živa stvorenja znače nadosjetilni život, koji je u osnovi osjetilnih oblika života. Svoj glas podiži kasnije kada zatrube trube, odnosno kada se život izražen u čulnim oblicima pretoči u duhovni.
U desnici onoga koji je sjedio na prijestolju je knjiga u kojoj je izražen put do najveće mudrosti (poglavlje 5, stih 1). Samo je jedan dostojan otvoriti knjigu. "Gle, Lav iz obitelji Judine, korijen Davidov, pobijedio je da otvori knjigu i njezinih sedam pečata". Knjiga ima sedam pečata. Ljudska je mudrost sedmerostruka. Činjenica da se naziva sedmerostrukom opet je povezana sa svetošću broja sedam. Filonova misterijska mudrost, opisuje vječne misli svijeta koje su u stvarima izražene kao pečat. Ljudska mudrost traži te stvaralačke misli. Ali samo u knjizi koja je njima zapečaćena pojavljuje se božanska istina. Najprije se moraju otkriti osnovne ideje stvaranja, moraju se otvoriti pečati, onda će ono što je napisano u knjizi postati očito. Isus, Lav, može otvoriti pečate. On je stvaralačkim mislima dao smjer koji kroz njih vodi do mudrosti. - Janje koje je zaklano, i kojega je Bog otkupio svojom krvlju, Isus koji je unio Krista u sebe, koji je dakle prošao misterij života-smrti u najvišem smislu, otvara knjigu (poglavlje 5, stihovi 9-10). I na svakom od pečata živa bića objašnjavaju što znaju (poglavlje 6). Kad je prvi pečat otvoren, Ivan vidi bijelog konja na kojem sjedi jahač s lukom. Prva svjetska sila, utjelovljenje ideje stvaranja, postaje vidljiva. Nju u odgovarajućem smjeru vodi novi jahač, kršćanstvo. Razmirice su ublažene novom vjerom. Kad se otvori drugi pečat, postaje vidljiv crveni konj na kojem sjedi još jedan jahač. On uzima mir, drugu svjetsku silu, sa Zemlje, tako da čovječanstvo ne bi propustilo kultivirati božansko, zbog ležernog ponašanja. Pri trećem otvaranju pečata otkriva se svjetska sila pravde, vođena kršćanstvom; kod četvrtog, vjerska moć, kojoj kršćanstvo daje novi ugled. - Značenje četiri živa bića je jasno. To su četiri glavne svjetske sile koje će kroz kršćanstvo dobiti novo vodstvo: rat (Lav), miran rad (Bik), pravda (biće s ljudskim licem), i vjerski uzlet (Orao). Značenje trećeg bića jasno je iz činjenice da se prilikom otvaranja trećeg pečata kaže: "Mjera pšenice za denar, i tri mjere ječma za denar", i da jahač drži par vaga. I kada se otvori četvrti pečat, vidi se jahač, čije je ime bilo "Smrt, a za njim pakao". Ovaj jahač je vjerska pravda (poglavlje 6, stihovi 6 i 7).
A kada se otvori peti pečat, pojavljuju se duše onih koji su već djelovali u duhu kršćanstva. Ideja samog stvaranja utjelovljena u kršćanstvu ovdje izlazi na vidjelo. Ali to kršćanstvo u početku znači samo prvu kršćansku zajednicu, koja je prolazna kao i drugi oblici stvaranja. Šesti pečat je otvoren (poglavlje 7); ispada da je duhovni svijet kršćanstva vječan. Pojavljuju se ljudi ispunjeni tim duhovnim svijetom iz kojeg je proizašlo samo kršćanstvo. Posvećen je vlastitim stvaranjem. "I čuo sam broj zapečaćenih, stotinu četrdeset četiri tisuće, koji su zapečaćeni iz svih obitelji sinova Izraelovih" (poglavlje 7, stih 4). To su oni koji su se pripremali za ono vječno prije nego je kršćanstvo postojalo, i koji su bili preobraženi Krist impulsom. - Sedmi pečat je otvoren. Postaje jasno što bi istinsko kršćanstvo svijeta zapravo trebalo postati. Pojavljuje se sedam anđela koji 'stoje pred Bogom' (poglavlje 8, stih 2). Ovih sedam anđela su duhovi starog misterijskog gledanja prevedenog na kršćanski jezik. Dakle, oni su duhovi koji vode do pogleda na Boga na istinski kršćanski način. Ono što se sada događa je samo po sebi vođenje do Boga; to je 'inicijacija' koja se daje Ivanu. Njihova naviještanja prate znakovi potrebni za inicijaciju. Prvi anđeo zatrubi. "I nasta tuča ognjena pomiješana s krvlju i pade na Zemlju. I trećina Zemlje je izgorjela, trećina drveća je izgorjela, i sva zelena trava je izgorjela". A slično je i s navještajima, zvucima truba drugih anđela. - I ovdje se vidi da to nije bila samo inicijacija u starom smislu, nego nova koja je trebala zauzeti mjesto stare. Kršćanstvo ne bi trebalo biti poput drevnih misterija za nekolicinu odabranih. Trebalo bi biti za cijelo čovječanstvo. Kršćanstvo bi trebalo biti popularna religija; istinu treba pripremiti za svakoga tko 'ima uši da čuje'. Stari mistici izabrani su između mnogih; trube kršćanstva oglašavaju se svima koji ih žele čuti. Na njima je pristupiti. Zato se užasi koji prate ovu inauguraciju čovječanstva čine golemima. Ivanu je u njegovoj inicijaciji otkriveno što će biti sa Zemljom i njezinim stanovnicima u dalekoj budućnosti. Temeljna ideja je da inicijat može u višim svjetovima predvidjeti ono što će se tek u budućnosti ostvariti u nižem svijetu. Sedam poruka predstavlja značenje kršćanstva za sadašnjost, sedam pečata onoga što se u sadašnjosti kroz kršćanstvo priprema za budućnost. Budućnost je prikrivena, zapečaćena za neupućene; u inicijaciji se otpečaćuje. Kada završi vrijeme na Zemlji na koje se odnosi sedam poruka, započet će duhovnije vrijeme. Tada život više neće teći onako kako se pojavljuje u osjetilnim oblicima, nego će biti vanjska slika svojih nadosjetilnih oblika. Ovi nadosjetilni oblici predstavljeni su četirima životinjama i drugim slikama pečata. U još kasnijoj budućnosti, pojavit će se oblik Zemlje, koji inicijat može doživjeti kroz trube. Na ovaj način inicijat proročki uči što će se dogoditi. A oni koji su inicirani u kršćanskom smislu, doživljavaju kako Krist impuls intervenira u zemaljski život, i nastavlja imati učinak. I nakon što je pokazano kako je sve što je previše vezano za ovozemaljsko da bi se postiglo istinsko kršćanstvo našlo smrt, moćni anđeo se pojavljuje s otvorenom knjižicom i daje je Ivanu (poglavlje 10, stih 9): "I reče mi: uzmi i progutaj; i bit će gorčina u želucu; ali će u tvojim ustima biti slatko kao med". Dakle, Ivan ne bi trebao samo čitati malu knjigu; trebao bi je potpuno apsorbirati; treba sadržajem prodrijeti u sebe. Kakva korist od sveg znanja ako ljudsko biće nije njime prožeto na ispravan način? Mudrost će postati život; čovjek ne bi trebao prepoznati božansko; čovjek bi trebao biti božanski. Takva mudrost, kako stoji u knjizi, vjerojatno škodi prolaznoj prirodi: 'gorko će biti u želucu'; ali vječno još više veseli: 'ali u tvojim ustima će biti slatko kao med'. - Samo takvom inicijacijom kršćanstvo može postati prisutno na Zemlji. Ubija sve što pripada nižoj prirodi. "I njihova će tijela ležati na trgu velikog grada, koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i Krist bio razapet". To se odnosi na Kristove sljedbenike. Oni će biti zlostavljani od strane prolaznih sila. Ali ono što će biti zlostavljano su samo prolazni članovi ljudske prirode, nad kojima će oni tada trijumfirati u svojoj istinskoj biti. Njihova će sudbina tako biti odraz uzorne sudbine Krista Isusa. "Duhovna Sodoma i Egipat" je simbol života koji opstaje u vanjskom i ne mijenja se kroz Krist impuls. Krist je razapet posvuda u nižoj prirodi. Gdje ova niža priroda pobjeđuje, sve ostaje mrtvo, ljudi prekrivaju trgove gradova kao leševi. Oni koji će to nadvladati, koji će oživjeti raspetoga Krista, čut će trubu sedmog anđela: "Nastala su kraljevstva svijeta našeg Gospodina i njegova Krista; i on će vladati u vijeke vjekova" (poglavlje 11, stih 15). "I otvori se hram Božji na nebu, i Kovčeg saveza njegova pokaza se u hramu njegovu" (stih 19). Razmišljajući o tim događajima, za inicijate se otvara stara borba između niže i više prirode. Jer sve ono što je inicirana osoba morala proći mora se ponoviti u osobi koja slijedi kršćanski put. Baš kao što je Ozirisu nekoć prijetio zli Tifon, tako sada mora biti svladan 'veliki zmaj, stara zmija' (poglavlje 12, stih 9). Žena, ljudska duša, rađa niže znanje, koje je nepovoljna moć ako se ne uzdigne do mudrosti. Čovjek mora proći kroz ovo niža znanje. Ovdje u Apokalipsi ovo niže znanje se pojavljuje kao 'stara zmija'. Zmija je uvijek bila simbol znanja u svim mističnim mudrostima. Čovjek može biti zaveden ovom zmijom, znanjem, ako u sebi ne rodi Sina Božjega koji će zmiji smrskati glavu. "I zbačen je veliki zmaj, drevna zmija, čije je ima Đavao i Sotona, koji zavodi cijeli svijet, i on je bio zbačen na Zemlju, i njegovi anđeli su bili zbačeni s njim" (poglavlje 12, stih 9). Iz ovih riječi možete iščitati što je kršćanstvo željelo biti. Nova vrsta inicijacije. Ono što je postignuto u misterijima trebalo je postići u novom obliku. Jer i u njima je trebalo pobijediti zmiju. Ali ne bi smjelo biti kao prije. Jedno, izvorno otajstvo, ono kršćansko, treba zauzeti mjesto mnogih otajstava. Isus, u kojem je Logos postao tijelom, trebao je biti inicijator čitavog čovječanstva. I ovo čovječanstvo treba postati vlastita mistična zajednica. Ne bi trebalo biti odvajanja odabranih, već jedinstvo svih. Svatko bi trebao moći postati mistik u skladu sa svojom zrelošću. Poruka odzvanja svima; tko ima uho da čuje, žuri čuti tajne. Glas srca neka odlučuje o svakom pojedincu. Ovoga ili onoga, ne treba voditi u misterijske hramove, nego svima treba govoriti Riječ; jedna osoba tada slabije čuje, a druga bolje. O demonu, anđelu u čovjekovim grudima, ovisi koliko daleko može biti iniciran. Cijeli svijet je misterijski hram. Ne trebaju se spasiti samo oni koji vide divne predstave u posebnim misterijskim hramovima, koji bi im trebali dati jamstvo za vječnost, nego i 'blaženi oni koji ne vide, a vjeruju'. Čak i ako u početku pipaju u tami, možda će im svijetlo ipak doći. Nikome se ništa ne smije prešutjeti; put treba biti otvoren za sve. - Opasnosti koje od antikršćanina prijete kršćaninu su zatim slikovito opisane u Apokalipsi, te kako kršćanin ipak mora pobijediti. Svi ostali bogovi stopljeni su u jedno kršćansko božanstvo: "I gradu ne treba ni Sunce ni Mjesec da ga obasjaju; jer ga slava Božja obasja, a svijetlo mu je Jaganjac" (poglavlje 21, stih 23). Tajna 'Otkrivenja svetog Ivana' je da otajstva više ne smiju biti zatvorena. "I on mi reče: ne zapečati riječi proroštva u ovoj knjizi; jer božanstvo je blizu". - Kakva je uvjerenja autor Apokalipse imao o odnosu svoje crkve prema starim crkvama: to je objasnio. U duhovnom otajstvu je želio govoriti o samim otajstvima. Autor je svoje otajstvo napisao na otoku Patmosu. Rečeno je da je 'Otkrivenje' primio u pećini. U ovoj komunikaciji izražen je misterijski karakter otkrivenja. - Dakle, kršćanstvo je nastalo iz misterija. Njegova se mudrost rađa kao misterij u samoj Apokalipsi; ali kao misterij koji želi izaći iz okvira starog svijeta misterija. Pojedinačni misterij trebao bi postati univerzalni misterij. - Proturječje bi moglo biti u tome što se ovdje kaže da su tajne misterija kroz kršćanstvo otkrivene, a da se kršćanski misterij onda vidi u iskustvu duhovnih vizija apokaliptičara. Proturječje je razriješeno čim se uzme u obzir: tajne drevnih misterija otkrivene su događajima u Palestini. To je otkrilo ono što je prije bilo skriveno u misterijima. Novo otajstvo je ono što je pojavom Krista uneseno u razvoj svijeta. Stari inicijat iskusio je u duhovnom svijetu kako razvoj ukazuje na još uvijek 'skrivenog Krista'; kršćanski inicijat doživljava skrivene učinke 'objavljenog Krista'.