.Jučer smo govorili o različitim inkarnacijama našeg planeta, inkarnacijama Saturna i Sunca, i samo se želimo kratko podsjetiti da je na ovom planetu Suncu, prethodniku našeg planeta Zemlje, čovjek bio razvijen do te mjere da je imao fizičko i etersko tijelo, tako da se uzdigao do neke vrste egzistencije biljke. Također sam napomenuo koliko je ta egzistencija biljke bila različita od onoga što danas poznajete u biljnom svijetu oko vas. Vidjet ćemo da su biljke koje vas danas okružuju nastale tek na našoj planeti Zemlji. Također smo na neki način opisali kako su, budući da su ti preci Sunca imali etersko tijelo, oni u fizičkom tijelu izrazili one organe koje sada poznajemo kao organe žlijezda, organe rasta, reprodukcije i prehrane. Sve se to moglo vidjeti na Suncu, kao što se na našoj Zemlji mogu vidjeti stijene, kamenje i biljke. Postojalo je i kraljevstvo koje možemo nazvati zaostalim kraljevstvom Saturna, koje je sadržavalo rudimente kasnijeg minerala. Dakle, ne mineralno, kakvo danas poznajemo, o tome ne možemo govoriti na ovom tijelu Sunca, već tijela koja nisu stekla sposobnost, da tako kažem, apsorbiranja eterskog tijela, i koja su kao rezultat toga zaostala na mineralnoj razini koju je čovjek prije imao, prošao na Saturnu. Dakle, moramo govoriti o dva carstva formirana na Suncu. U teozofskoj literaturi se naviklo govoriti da je čovjek prošao kroz mineralna, bilja i životinjska carstva. Vidite, to je neprecizan način govora. Ovo mineralno carstvo na Saturnu je bilo vrlo različito. U njegovim su oblicima ocrtane prve klice, vjesnici naših osjetilnih organa. Isto tako na Suncu nije bilo biljnog carstva kao što je današnje, nego je sve što danas živi u čovjeku kao organi rasta, svi organi žlijezda, bili su biljne prirode. Bili su biljni jer su bili prožeti eterskim tijelom.
Sada moramo zamisliti da je ovo stanje Sunca prošlo kroz neku vrstu stanja spavanja, kroz zamračenje, kroz latenciju. Ali ne smijete zamišljati da je prolazak planeta kroz takvo stanje spavanja bio poput prolaska kroz neaktivnost, stanje ništavila. Jednako je malo neaktivno kao i stanje devahana. Ljudsko stanje devahana nije neaktivno. Naprotiv, vidjeli smo kako je čovjek tamo u stalnoj aktivnosti i na važan način surađuje u razvoju Zemlje. To stanje je vrsta spavanja samo za današnju svijest čovjeka. Za drugačiju svijest, pak, predstavlja se kao mnogo aktivnije, stvarno stanje. Sva ova prijelazna razdoblja su hod kroz rajska, viša stanja, u kojima se događa nešto važno za planete. U teozofskom smislu nazivaju se 'pralaya'.
Sada ćemo zamisliti da je Sunce prošlo kroz takvo stanje i da se iz Sunca razvilo ono što se u okultizmu naziva trećim stanjem naše Zemlje, Mjesecom. Da smo mogli promatrati ovaj proces, pokazalo bi nam se sljedeće. Vidjeli bismo kako se solarna egzistencija mijenja i nestaje tijekom milijuna godina, a zatim ponovno bukne nakon stanja sumraka nakon još milijuna godina. To je početak mjesečevog ciklusa.
U prvim danima, kad je Sunce ponovno izašlo, nije bilo govora o razdvajanju Sunca i Mjeseca; još uvijek su bili zajedno kao u vrijeme Sunca. I onda se prije svega dogodilo ono što se zove ponavljanje ranijih stanja. Na određenoj višoj razini ponovilo se ono što se dogodilo na Saturnu i Suncu. Zatim se dogodila značajna promjena u stanju ovog Sunca koje se ponovno pojavilo: Mjesec se izvukao iz Sunca. Dva planeta, točnije zvijezda stajaćica i planet, nastali su iz starog sunčevog sustava. Nastala je veća i manja masa: Sunce i Mjesec. Mjesec o kojem sada govorimo nije sadržavao samo ono što sadrži sadašnji Mjesec, već i sve što današnja Zemlja i Mjesec sadrže od raznih tvari i bića. Kad biste sve to zbrojili, dobili biste taj Mjesec o kojem govorimo, koji se tada odvojio od Sunca.
Sunce je postalo zvijezda stajaćica izvlačeći najbolje tvari zajedno s duhovnim bićima. To ga je učinilo zvijezdom stajaćicom. Dok je još bilo planetarno Sunce, još je sve imalo u sebi. Ali budući da se sada odreklo svega što bi bića spriječilo u njihovom višem razvoju, postalo je zvijezda stajaćica. I sada pred sobom imamo kozmički spektakl da imamo više tijelo kao zvijezdu stajaćicu, a oko njega planet koji se kreće u svemiru koji je manje vrijedan, Mjesec, odnosno današnji Mjesec i današnja Zemlja u jednom.
Ovo kretanje Mjeseca oko Sunca bilo je sasvim drugačije od današnjeg kretanja Zemlje. Ako to slijedite, možete razlikovati dva kretanja. Prvo, Zemlja se okreće oko Sunca, a drugo, oko sebe. Ovo posljednje kretanje, koje se događa oko 365 puta godišnje, daje, kao što znate, dan i noć; a ono prvo, dovodi do četiri godišnja doba. Ali nije bilo tako na starom Mjesecu. Ovaj Mjesec je u izvjesnom pogledu bio pristojnije tijelo prema Suncu nego naša Zemlja, jer se kretao oko Sunca uvijek na takav način da mu pokazuje istu stranu, nikada mu nije okrenuo leđa. Dok je jednom prošao oko Sunca, samo se jednom okrenuo oko sebe. Takva drugačija vrsta kretanja, međutim, imala je veliki učinak na bića koja su se razvijala na planetu.
Sada vam želim opisati sam planet Mjesec. Iznad svega, moram reći da je sam čovjek došao nešto dalje nego na Suncu i Saturnu. Sada je toliko napredovao da se nije sastojao samo od fizičkog i eterskog tijela, već je dodano i astralno tijelo. Sada imamo ljudsko biće sastavljeno od fizičkog, eterskog i astralnog tijela, ali koje još nije imalo 'Ja'. Posljedica toga bila je da je upravo taj čovjek Mjeseca napredovao do onog trećeg stanja svijesti koje smo opisali, do slikovite svijesti, čije posljednje rudimente imamo u slikovitoj svijesti sna modernog čovjeka. Budući da se ovo astralno tijelo integriralo u druga tijela, u njima su se dogodile promjene, posebno u fizičkom tijelu. Vidjeli smo kako su organi žlijezda bili najrazvijeniji na fizičkom tijelu na Suncu, kako su na određena mjesta prodrla zračenja koja su kasnije očvrsnula u današnji solarni pleksus. Radom astralnog tijela na fizičkom tijelu na Mjesecu, nastali su prvi začeci živčanog sustava. Tu su ušli živci, koje i danas imate na sličan način u živcima leđne moždine.
Sada razmislite o jednoj stvari: čovjek još nije imao neovisno 'Ja', postojala su samo tri spomenuta tijela. Ovo ljudsko 'Ja' nalazilo se u atmosferi oko Mjeseca baš kao što je nekada bilo etersko tijelo na Saturnu i astralno tijelo na Suncu, a odatle je ovo 'Ja', ugrađeno u svoju božansku supstancu, djelovalo na fizičko tijelo. Ako sada uzmemo u obzir da je 'Ja' još uvijek radilo kao pratilac božanskih bića, da još nije izdvojilo, da tako kažemo, da još nije 'ispalo' iz svoje božansko-duhovne supstance, tada vidimo da je to 'Ja na svom putu do zemaljske egzistencije u izvjesnoj mjeri prošlo pogoršanja i na neki način poboljšanja. Poboljšanje jer je 'Ja' postalo neovisno, ali pogoršanje jer je sada izloženo svim sumnjama, greškama, kvarenjima i zlu.
'Ja' radi iz božansko-duhovne supstance. Ako 'Ja' danas djeluje s astralne razine na fizičko tijelo, to je grupna duša životinja. Kao što te grupne duše danas djeluju na životinje, tako je i ljudsko 'Ja' izvana djelovalo na tri tijela. Moglo je, međutim, stvoriti viša tijela od onih u današnjem životinjskom carstvu jer ih je stvorilo iz božanske supstance. Na Mjesecu su bila bića koja su izgledom, cjelokupnom prirodom, bila viša od današnjih najviših majmuna, ali ne toliko visoka kao današnji čovjek. Postojalo je srednje carstvo, između modernog čovjeka i životinjskog carstva. Zatim su postojala još dva carstva, koja su oba ostala iza: jedno koje u izvjesnom smislu nije moglo primiti astralno tijelo nakon egzistencije Sunca, stoga je ostalo na razini na kojoj su bili organi žlijezda na Suncu. Ovo drugo carstvo na Mjesecu stajalo je između današnjih životinja i današnjih biljaka, bilo je to vrsta biljke-životinje. Danas na Zemlji nema sličnih bića, prepoznajemo samo rudimente. Postojalo je još treće carstvo, koje je očuvalo stanje Saturna, čak i na Suncu; stajalo je u sredini između minerala i biljke. Dakle, na Mjesecu imamo tri carstva: biljno-mineralno, biljno-životinjsko i ljudsko-životinjsko.
Minerali po kojima hodate nisu postojali na Mjesecu. Ono što nazivamo stijenama, površinskim slojem tla i humusom, u to vrijeme nije postojalo. Najniže carstvo stajalo je između biljke i minerala. Cjelokupna tvar Mjeseca sastojala se od tog carstva. Površina Mjeseca nalikovala je današnjem tresetnom tlu, gdje su biljke formirale neku vrstu biljne kaše. Mjesečeva bića hodala su uokolo po biljno-mineralnoj masi kašaste konzistencije. Takvo je bilo stanje Mjeseca u određenim razdobljima njegovog razvoja. Može se usporediti s kuhanom zelenom salatom. Nije bilo stijena u modernom smislu. Najbliže su bile određene formacije, koje se mogu usporediti s masom formiranom od drveta ili kore određenog drveća. Mjesečeve planine sastojale su se od takvih drvenastih masa, drvenastih masa biljne pulpe. Bile su poput ostarjele biljke koja se osušila. U tome se pripremilo mineralno carstvo. Na njemu su rasle te biljke-životinje. Nisu se mogle samostalno kretati, bile su vezane za dno kao danas koralji.
Podsjetnik na to sačuvan je u našim mitovima i legendama, u kojima leži duboka mudrost koju su dali posvećenici, a to je mit o smrti Baldura. Germanski bog Sunca ili svjetla, jednom je sanjao san u kojem je najavljena njegova skora smrt. To je jako rastužilo bogove, Aesire, koji su ga voljeli, pa su smišljali načine kako ga spasiti. Majka bogova, Frigg, uzela je teške zavjete od svih bića na Zemlji da nitko nikada neće ubiti Baldura. Svi su dali zavjet, pa se činilo nemogućim da bi Baldur ikada mogao podleći smrti. Jednom su se bogovi igrali i bacali svakakve stvari na Baldura tijekom igre, a da ga nisu ozlijedili; znali su da je neranjiv. Ali Loki, protivnik Aesira, bog tame, smišljao je kako ubiti Baldura. Zatim je čuo od Frigg da su se sva stvorenja zavjetovala da neće ubiti Baldura. Vani je bila biljka, imela, nije se zavjetovala i to mu je rekla. Lukavi Loki uzeo je imelu i donio je slijepom bogu Hodru, koji je, ne znajući što radi, imelom ubio Baldura. Tako se ružan san ispunio kroz imelu. U narodnim običajima uvijek je imala određenu ulogu. Kroz nju se izražavalo nešto zlokobno, sablasno. Ono što su o imeli učili u starim misterijima Drotta i Druida preneseno je ljudima kao legenda i običaj.
Istina u temelju toga je: na Mjesecu je postojala ova mineralna pulpa. Na njoj su rasle mjesečeve biljke-životinje. Bilo je nekih koji su se dalje razvijali i dosegli viša stanja na Zemlji, a drugi su ostali na razini Mjeseca, a kada je nastala ova Zemlja, mogli su poprimiti samo zakržljali oblik. Morali su nastaviti s navikom koju su imali na Mjesecu. Na Zemlji su mogli živjeti samo na biljnoj osnovi, kao paraziti. Tako imela živi na drugom drveću jer je ostatak drevne biljke-životinje Mjeseca.
Baldur je bio izraz onoga što se razvija, što donosi svjetlo na Zemlju; Loki, s druge strane, predstavnik mračnih sila, onoga što je zaostalo, on mrzi ono što je napredno, što se dalje razvilo. Stoga je Loki protivnik Baldura. Sva bića na Zemlji nisu bila u stanju ništa učiniti protiv Baldura, boga koji je dao svjetlost Zemlji, jer su kao i on sudjelovali u razvoju. Samo ono što je ostalo na mjesečevoj razini, ono što se osjećalo povezanim sa starim bogom tame, bilo je sposobno ubiti boga svjetla. Imela je također siguran lijek, kao što su općenito otrovi lijekovi. Tako kozmičku mudrost nalazimo duboko u starim narodnim pričama i običajima.
Sjetite se sada bića koja su imala 'Ja' kao svoje najviše vanjsko tijelo na Saturnu i da je na Suncu bilo onih kojima je najviše vanjsko tijelo bilo astralno. Na Mjesecu su postojala bića čiji je vanjski omotač bilo etersko tijelo. Sastojali su se od eterskog tijela, astralnog tijela, 'Ja', duhovnog jastva, životnog duha, duhovnog čovjeka, i člana iznad njih, osmog, o kojem danas još ne možemo govoriti u slučaju čovjeka, Duhu Svetom. Mogli smo ih vidjeti samo kao fantomska bića u njihovom eterskom tijelu. U to vrijeme imali su istu evolucijsku vrijednost kakvu danas ima čovjek. Kršćanska ezoterija ih naziva anđelima. Oni su bića koja danas stoje neposredno iznad čovjeka jer su se razvili do razine Duha Svetoga. Zovu se i duhovi sumraka ili lunarni Pitri.
Duhovi jastva su za svog vođu na Saturnu imali biće zvano Bog Otac. Duhovi vatre imali su Krista kao vođu na Suncu, u smislu Evanđelja po Ivanu, Logos. Na Mjesecu je vođa duhova sumraka bio ono što je u kršćanstvu Sveti duh. Ona bića koja su prošla kroz svoju ljudskost na Mjesecu nisu se trebala spustiti u oblik fizičkog tijela ovdje na Zemlji.
Planetarne formacije postale su sve gušće i gušće. U svom najgušćem stanju, drevni Saturn je bio samo u toplinskom stanju. Najgušće stanje Sunca bilo je isto kao ono što danas vidimo u plinovima, u zraku. Međutim, morate zamisliti da su te stvari nešto gušće od današnje topline i plinova. A na razini Mjeseca plinovite supstance Sunca su se toliko kondenzirale da su rezultirale ovom kašastom, gustom, nabujalom tekućom masom od koje su se sastojala sva ta bića, uključujući i najviša, ljudi-životinje na Mjesecu. Ako malo bolje razmislite o bjelanjku kokošjeg jajeta, imate otprilike ovu tvar, a ljudski živčani sustav je integriran u tu tvar.
Ovaj Mjesec je bio okružen nekom vrstom atmosfere koja se dosta razlikovala od zemljine atmosfere. Karakter ove tvari prepoznajemo kada mislimo o odlomku Goetheova Fausta: tamo se Mefisto želi uzdići s Faustom na plaštu. Želi napraviti vatru-zrak; to bi bio zrak u kojem su vodene tvari otopljene u magli. Bića na Mjesecu udisala su ovaj zrak prožet vodenim tvarima - zove se vatreni zrak, također vatrena magla. Nisu imala pluća, čak ni najviša bića, disala su kroz nekakve škrge kao danas ribe.
Ovaj vatreni zrak, nazvan 'ruach' u hebrejskoj tradiciji, zapravo se na određeni način može prikazati. Današnji ljudi su izgubili ovaj 'ruach', ali su stari alkemičari uspjeli stvoriti uvjete za to; time su mogli elementale učiniti svojim slugama. Dakle, ova vatrena magla bila je nešto dobro poznato u vremenima alkemije, i što dalje idemo, to su ljudi imali više moći da je proizvedu. Naši preci na Mjesecu udisali su ovu vatrenu maglu. Razvila se dalje, diferencirala u današnji zrak i u ono što je još nastalo na Zemlji pod utjecajem vatre.
Zadimljena, nalik pari, mjesečeva atmosfera, koja je imala određeni stupanj topline, bila je prožeta, čas više čas manje, strujama koje su poput niti visjele iz zraka, tonući u ljudska tijela i prodirući u njih. Slično tome, ljudsko tijelo na Mjesecu visjelo je na nekoj vrsti užeta koje se protezalo u atmosferu, baš kao što danas dijete u majčinoj utrobi visi na pupkovini. Bilo je poput kozmičke pupčane vrpce; a iz tog vatrenog zraka u tijela su dolazile tvari koje se mogu usporediti s onim što čovjek danas sam proizvodi, s krvlju. Ali 'Ja' je bilo izvan čovjeka i slalo je u tijelo kroz te niti nešto poput krvi, a ta je tvar tekla u njih i iz njih. Bića nikada nisu dotakla površinu Mjeseca; lebdjela su okolo, okruživala su ga kao da plove rijekom. Baš kao što se današnje životinje kreću u vodi, tako su se kretale i ove čovjekolike životinje. To je bilo djelo anđela, duhova sumraka, koji su pustili ove krvne sokove da poteku u ljude.
Ti potpuno različiti uvjeti imali su svoju posljedicu. Na Mjesecu je započela neka vrsta sustava krvi. Tvar slična krvi ulazila je i izlazila iz kozmosa, baš kao i zrak u današnje tijelo, a također se pojavila u tim mjesečevima ljudima-životinjama sposobnost koja se pojavljuje samo s krvlju. Bilo je to prvo zvučanje unutarnjih tonova za izražavanje iskustva duše. Osjećaj se javlja samo kad je u bićima astralno tijelo, a ona mogu izraziti taj osjećaj u zvukovima i to na neobičan način. Zvukovi nisu bili stvarno proizvedeni, oni nisu mogli vrištati svoju bol, nije to bio samostalan čin vrištanja, glasovnog govorenja, već se poklapao s određenim iskustvima. U određeno doba godine na Mjesecu se dogodilo ono što bi se moglo nazvati razvojem reproduktivnog instinkta, a unutarnja iskustva koja su ta bića imala u sebi mogla su izraziti zvukom; inače su bila tiha. U određenom položaju Mjeseca u odnosu na Sunce, u određeno godišnje doba, stari je Mjesec zvučao u kozmos. Bića na njemu urlala su svoj nagon u svijet. Imamo ostatke toga sačuvane u kriku nekih životinja, naprimjer jelena. Krikovi su bili više izraz opće pojave, a ne pojedinačnih doživljaja koji su proizvoljno izraženi. U njima su svoj izražaj našli kozmički događaji.
Sve ovo moramo shvatiti samo kao približne opise, jer smo vezani za riječi koje su skovane za stvari koje su ostvarene tek u našem vremenu na Zemlji. Najprije bismo morali izmisliti jezik ako bi željeli izraziti ono što vidi oko vidovnjaka. Ipak, ovi opisi su važni jer su početak dolaženja do istine. Samo kroz slike, kroz imaginaciju, možemo doći do vizije. Ne bismo trebali stvarati nikakve apstraktne koncepte, nikakve sheme, nikakve vibracije, već dopustiti da se slike same razvijaju u nama; to je izravan put, prvi stupanj znanja. Jer koliko god je istina da je čovjek već bio tamo sa svojim moćima u to vrijeme, jednako je istina da ga predodžbe o tim stvarima danas, usmjeravaju natrag na stanje u kojem je bio tada.
Nakon što su sva bića na Mjesecu prošla svoj razvoj i mogla napredovati na više stupnjeve, došlo je vrijeme kada su se Mjesec i Sunce ponovno ujedinili, pali natrag u jedno tijelo i tako ušli u pralayu. Zatim, nakon što su zajedno prošli kroz ovo stanje latencije, zasjala je nova egzistencija: prva objava naše zemaljske egzistencije. Sada su se prva tri stanja nakratko ponovila na višoj razini, prvo egzistencija Saturna, zatim egzistencija Sunca, a onda se Mjesec ponovno odvojio i kružio oko ostatka tijela. Ali ovaj je Mjesec još uvijek imao Zemlju u sebi.
Sada dolazi još jedna vrlo važna promjena. Sve što je Zemlja, iz sebe je izbacilo današnji Mjesec. To znači najgore tvari i bića, neupotrebljiva, ona su sadržana u današnjem Mjesecu. Sve što je na starom Mjesecu bilo u obliku nabujale, vodene tvari, na današnjem se Mjesecu smrznulo - to se može fizički dokazati - a ono što je bilo sposobno za daljnji razvoj ostalo je kao Zemlja. Viši razvoj na Zemlji se događa razdvajanjem starog Sunca na tri dijela: Sunce, Mjesec i Zemlju. Ovo odvajanje dogodilo se prije mnogo tisuća godina, u drevno doba Lemurije. A onda je od tih drevnih bića Mjeseca, koja su opisivana kao bijka-mineral, biljka-životinja i životinja-čovjek, nastao današnji mineral, današnja biljka, današnja životinja i čovjek, koji je postao sposoban primiti 'Ja' koje je prije lebdjelo oko njega i bilo sjedinjeno s božanstvom. Sjedinjenje 'Ja' s čovjekom dogodilo se nakon odvajanja Sunca, Mjeseca i Zemlje, i od te točke u vremenu čovjek je postao sposoban razviti crvenu krv u sebi i uzdići se na svoju sadašnju razinu.