.U našem razmatranju došli smo do točke u kojoj je Zemlja prošla kroz svoje takozvano stanje Mjeseca. Također smo vidjeli da je nakon ovog mjesečevog stanja Zemlje uslijedila neka vrsta spavanja cijelog sustava. Naravno, moramo zamisliti da sva biča koja nastanjuju takav planet sudjeluju u tim prijelaznim i međustanjima, tako da prolaze kroz iskustva različita nego što prolaze tijekom vanjske evolucije. Želimo razjasniti kako su različita bića prošla kroz ovo srednje stanje između mjesečeve evolucije Zemlje i stvarne zemljine evolucije.
Vidjeli smo da su tri vrste bića živjele na Mjesecu kao vrsti fizičkog pretka naših sadašnjih carstava prirode. Tu su živjele vrste biljaka-minerala, biljaka-životinja i ljudi-životinja. Na ovom starom Mjesecu sam čovjek je bio u stanju nerazvijene 'Ja' svijesti. Čovjek još nije došao do 'Ja' koje živi u tijelu. Tijekom međustanja dogodilo se ne nešto vrlo važno s, ako mogu tako reći, duhovnim dijelom čovjeka.
Ako ispravno vizualiziramo drevnu lunarnu sferu, možemo je na neki način nazvati bićem koje je i samo imalo neku vrstu života, poput drveta na kojem žive razna bića. Mjesec je sam po sebi bio neka vrsta jednoličnog biljnog minerala. Njegove stijene bile su samo otvrdnuće neke vrste biljno-mineralne mase, a njegove biljke-životinje su rasle iz te mase, a ono što možemo nazvati ljudima-životinjama kružilo je oko Mjeseca. U isto vrijeme moramo shvatiti da je sve što je bilo 'Ja' svijest još uvijek živjelo više manje u atmosferi Mjeseca u toj vatrenoj magli, da je još uvijek bilo dio, član višeg bića u kojem su se nalazili svi ti 'Ja', koji se danas nalaze u tijelu, odvojeni jedan od drugog kožom. Dakle, nije bilo takvih ljudi kao danas, koji su hodali sa 'Ja' sviješću. S druge strane, nešto drugo je bilo mnogo razvijenije nego na Zemlji.
Znate da je ono što se naziva dušom naroda, dušom rase, danas na Zemlji postalo prilično apstraktan pojam. Danas mnogi misle da je zapravo stvarna individualna duša čovjeka ona koja obitava u njegovom tijelu, a kada se govori o njemačkim, francuskim, ruskim dušama naroda, ljudi to doživljavaju kao nešto više manje apstraktno, kao sveobuhvatan pojam, kao osobine koje pripadaju pojedinačnim pripadnicima tih naroda. Za okultista to uopće nije slučaj. Ono što se naziva dušom naroda, dakle njemačkom, francuskom i ruskom dušom naroda, za njega je nešto što postoji potpuno i apsolutno samostalno. Međutim, ova duša naroda koja je duhovno prisutna u našoj današnjoj zemaljskoj egzistenciji, vidljiva je samo onima koji se mogu uzdići na astralnu razinu. Tu je ne biste zanijekali, jer je tamo kao pravo živo biće. Tamo biste dušu naroda upoznali kao što susrećete svoje prijatelje na fizičkom planu. Na Mjesecu bi vam još manje palo na pamet zanijekati ovu grupnu dušu, jer je tada imala mnogo stvarniju egzistenciju. Ono što je usmjeravalo krvotok dolje u tijela onih bića koja su kružila oko Mjeseca bila je duša naroda, duša rase. Sudbina je našeg doba da negiramo ona bića koja imaju pravi život na astralnom planu i koja se ovdje na fizičkom planu ne mogu percipirati. A mi smo upravo na vrhuncu tog materijalističkog razvoja, koji bi htio zanijekati bića kao što su duše naroda i duše rase.
Između ostalog, nedavno se pojavila i široko reklamirana vrlo karakteristična knjiga, knjiga koja se, s pravom, smatra i hvali kao pravi izraz našeg apstraktnog i objektivnog mišljenja, jer kao da je ispisana iz duše sadašnjeg čovjeka. Takva se knjiga jednom morala napisati. Niječe sve što se očima ne može vidjeti i rukama opipati. Ova knjiga je sa stajališta okultista skandalozna, ali izvrsna sa stajališta moderne misli. To je Mauthner-ova knjiga 'Kritika jezika'. U ovoj knjizi temeljito je očišćeno sve ono što se ne može uhvatiti rukama. Takva je knjiga morala izaći iz našeg vremena kao svojevrsna potreba. Ovo nije zamišljeno kao kritika. Ovo je samo opis kontrasta između okultne misli i modernog vremena. U ovoj knjizi možete naučiti ono to je upravo suprotno od svih okultnih mišljenja; to je čudesni proizvod umiruće suvremene kulture, i s te točke gledišta je izvrsna.
Razumjet ćete da je na tom starom Mjesecu stvarno postojala neka vrsta zajedničke svijesti drugačija nego što je ovdje na Zemlji. Na Zemlji se čovjek osjeća kao individua za sebe. To nije bilo slučaj na Mjesecu. Ova grupna duša je bila aktivna na Mjesecu, koja se zatim pojavila na Zemlji kao duša naroda u tako razrijeđenom obliku, stoga je cijela sfera Mjeseca imala visok stupanj zajedničke svijesti. Ova zajednička svijest na Mjesecu se osjećala ženskom. I sada znate da je ovaj Mjesec bio obasjan Suncem. Sunce se doživljavalo kao muško. To je sadržano u staroegipatskom mitu, naprimjer Mjesec kao Izida, žensko, Sunce kao Oziris, muško. Ali 'Ja' svijest zatvorena u ljudskom tijelu bila je potpuno odsutna. Bila je sadržana u atmosferi Mjeseca.
Tijekom tog međustanja od Mjeseca do Zemlje, razna bića iz mjesečeve atmosfere djelovala su na takav način da su ljudska eterska i astralna tijela postala prikladna za apsorbiranje 'Ja' svijesti. Što se dogodilo kad je Sunce ponovno zasjalo, u kojemu su još bili Mjesec i Zemlja? Upravo u blizini ove novoprobuđene sunčeve sfere bića su koja oblikovala vaše današnje duše. Bila su u takvom položaju da su tijekom međustanja ugradili 'Ja' svijest u astralno i etersko tijelo. Fizičko tijelo to još nije imalo, ono je u početku izašlo kao ljudska životinja, baš kao što je bilo na Mjesecu. Tako ova dva dijela više nisu bila u skladu. Na Mjesecu su još bili usklađeni. Ono što je potonulo u astralno i etersko tijelo više nije točno odgovaralo onom što je fizički bilo ispod, a rezultat toga je da su se ranija stanja, Saturna, Sunca i Mjeseca, morala ponoviti prije nego što se to moglo uskladiti. Dakle, imamo tri ponavljanja prije nego što se naša Zemlja stvarno pojavila.
Najprije se egzistencija Saturna pojavila s fizičkim tijelima ljudi-životinja, ali u određenom pogledu ne tako jednostavnim kao što su bila na Saturnu. U to su vrijeme osjetilni organi bili u stadiju klice; sada su dodane žlijezde i nervni organi, ali nisu mogli primiti ono što je bilo iznad. Moralo je doći do kratkog ponavljanja stanja Saturna. Duhovi jastva i neovisnosti morali su ponovno raditi na fizičkim tijelima kako bi im usadili sposobnost upijanja 'Ja'. Isto tako, moralo se proći stanje Sunca kako bi ova fizička tijela bila sposobna primiti 'Ja' u odnosu na organe koji su se razvili na Suncu, a isto tako stanje Mjeseca kako bi nervni sustav bio pogodan za to.
Dakle, prvo neka vrsta ponavljanja stanja Saturna. U tome su bića koja su prije bila ljudi-životinje sada hodala Zemljom poput automata, poput neke vrste stroja. Zatim je došlo vrijeme kada je ovo ponovljeno stanje Saturna prešlo u stanje Sunca. Tamo su ta ljudska tijela bila poput usnulih biljaka. Zatim je došlo do ponavljanja stanja Mjeseca, gdje se Sunce već odvojilo. Ostalo je sve što se ranije već odvojilo kao Mjesec. Tako se cijeli ciklus Mjeseca ponovio još jednom, osim što je sada u bića usađena sposobnost upijanja 'Ja'.
Ovo ponavljanje mjesečevog ciklusa bilo je, da tako kažemo, loše vrijeme u razvoju Zemlje, jer s duhovne točke gledišta, ljudsko tijelo, koje se sastojalo samo do fizičkog, eterskog i astralnog tijela, bilo je implantirano s 'Ja' bez pročišćavajuće moći mišljenja. U vrijeme kad je Sunce nestalo, a Zemlja još nije izbacila Mjesec, čovjek je bio u stanju u kojem je njegovo astralno tijelo bilo nositelj najluđih pobuda, jer su sve zle sile bile usađene u njega i nije bila dostupna protuteža. Ako to danas želite izraziti, nakon odvajanja Sunca postojala je masa u kojoj su ljudi još uvijek bili grupne duše, ali najpohotnije vrste s najgorim instinktima.
I tako kroz ovaj prolaz kroz pravi pakao, pod utjecajem pročišćavajućih sila Sunca koje se gase - ne samo fizičkog Sunca, već i sunčevih bića koja su se povukla sa Suncem - ovaj mjesečev planet postupno je sazrijevao, ponavljajući se, do te mjere da je bio u stanju izbaciti strašne instinkte i moći, i zadržati ono što je bilo sposobno za razvoj na Zemlji. Odlaskom današnjeg Mjeseca, nestale su sve te sile požude. Zato u današnjem Mjesecu imate ostatak, također i u svom duhovnom značenju, svih loših utjecaja koji su tada bili prisutni u svijetu ljudi, pa je zato i ova egzistencija Mjeseca štetan utjecaj. Dakle, ono što je ostalo na Zemlji nakon odvajanja od Sunca i Mjeseca bilo je sposobno za razvoj.
Razmotrimo najprije same ljude-životinje. Postupno su sazreli do točke u kojoj se u njih moglo ugraditi 'Ja'. Dakle, sada imamo ljudsko biće, koje se sastoji od četiri člana, fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', koje hoda Zemljom. Sada se prvi put mijenja plivajući, lebdeći položaj i čovjek postupno počinje dolaziti u okomiti položaj. Njegova kralježnica, njegovi nervi u leđima, postali su uspravni, za razliku od prilično vodoravnog položaja koji je imao tijekom perioda Mjeseca. I to uspravljanje je išlo paralelno sa širenjem mase leđne moždine prema mozgu, a još jedan razvoj je išao paralelno s tim. Za lebdeće, plivajuće kretanje koje je čovjek imao i u razdoblju Mjeseca i tijekom ponavljanja razdoblja Mjeseca, kada su sile vatrene magle još bile prisutne u okolišu, trebala mu je neka vrsta plivaćeg mjehura, i to je zapravo bilo prisutno u ljudskoj prirodi, kao što je i danas slučaj kod riba. Sada su se vatrene magle - ruach smo ih nazvali - smirile. To su događalo vrlo postupno i polako. Naravno, zrak je još bio ispunjen gustom vodenom parom, ali najgore je palo, i time je počelo vrijeme gdje je čovjek od disanja na škrge počeo disati na pluća. Plivaći mjehur se pretvorio u pluća. Time je postao sposoban apsorbirati viša duhovna bića, točnije prve rudimente onoga što je iznad 'Ja', duhovnog jastva ili Manasa.
Biblija ovu transformaciju ovog plivaćeg mjehura u pluća izražava prekrasnim monumentalnim riječima: 'I udahne Bog u čovjeka dah, i on postane živa duša'. Izražava ono što se dogodilo čovjeku tijekom tisuća godina. I sva bića koja smo upoznali, i biljke-životinje i ljude-životinje s Mjeseca, i njihovi potomci tijekom razdoblja Mjeseca na Zemlji, nitko od njih još nije imao crvenu krv. Ono što su imali bilo je slično krvi sadašnjih nižih životinja koja nije crvena. Tvar slična krvi ulazila je i izlazila, od izvana. Da bi u sebi mogli imati crvenu krv, bilo je potrebno nešto drugo. Razumjet ćemo to kada znamo da željezo nije igralo nikakvu ulogu u evoluciji našeg planeta sve dok Mjesec nije izbačen. Do tada na našem planetu nije bilo željeza. Dobio ga je tako što je planet Mars prošao kroz našu Zemlju, ostavljajući željezo iza sebe, da tako kažem. Stoga utjecaj željeza u crvenoj krvi potječe s Marsa.
To je sačuvano u legendi pripisujući Marsu osobine koje je krvi donijelo željezo, veliku moć, ratničke osobine. Dakle, utjecaj koji se odvijao na dijelu procesa disanja bio je potpomognut unošenjem željeza u naš organizam. To je bilo iznimno važno za našu zemaljsku evoluciju. Pod tim utjecajima ljudski se organizam do te mjere popravio da se može reći: čovjek je iz 'Ja' počeo čistiti i pročišćavati članove svoga bića koje je prethodno primio na Saturnu, Suncu i Mjesecu. Naravno, ovaj rad je prvo započeo na onom članu koji je posljednji primio, na astralnom tijelu. I ovo pročišćavanje našeg astralnog tijela je naša kultura.
Kad biste mogli pogledati ovo ljudsko biće, koje je još uvijek bilo u procesu transformacije u pluća, koje je stvaralo prve znakove crvene krvi, tada biste ustanovili da je ono vrlo različito od našeg današnjeg ljudskog oblika. Bilo je toliko drugačije da čovjek zaista dvoji da li opisati tog tadašnjeg čovjeka, jer bi to današnjem materijalističkom misliocu djelovalo groteskno. Bio je otprilike na razini vodozemca, gmaza koji je tek počeo disati plućima, a od ranijeg lebdenja, plivanja, počeo je učiti polako se oslanjati na tlo. Ako netko kaže da je čovjek u tom razdoblju bio u takvom kretanju da je naizmjenično skakutao, jedva koračao, a zatim se opet kratko dizao u zrak, onda u najboljem slučaju imamo nešto što nas može podsjetiti na ovo kod drevnih dinosaura. Nije sačuvano ništa što bi geolog mogao pronaći kao otvrdnuto, fosilizirano, jer je ljudsko tijelo bilo vrlo mekano, nijedna kost još u njega nije bila uklopljena.
A sada, kako se Zemlja pojavila nakon što se oslobodila Mjeseca? Ranije je bila okružena maglom vatre, kao u kipućem kotlu, a zatim su se guste vodene pare postupno povukle. Sada se pokazalo da je Zemlja samo vrlo tanak stvrdnuti pokrov, ispod kojeg je bilo ovo uzburkano more vatre, koje je bilo ostatak vatrene magle stare atmosfere. Zatim su se postupno pojavili mali otočići, prvi počeci današnjeg mineralnog carstva. Dok je na Mjesecu još postojalo biljno-mineralno carstvo, prvi začeci današnjih stijena i kamenja razvijeni su otvrdnjavanjem, mineralizacijom ove mase. Biljno-životinjsko carstvo već se ranije razvilo u današnje biljno carstvo. A bića na Mjesecu koja su bila ljudi-životinje podijelila su se u dva tabora. Neka su slijedila evoluciju i postala ljudska bića, ali bilo je i onih koji nisu sudjelovali u ovoj evoluciji. To su sadašnje više životinje. Stali su na ranijoj razini, a budući da nisu mogli pratiti, stalno su nazadovali. Svi naši sadašnji sisavci relikti su mjesečevih ljudi-životinja koji su zaostali. Stoga ne smijete misliti da je ljudsko biće ikada bilo takva životinja poput ovih koje danas postoje na Zemlji. U to vrijeme tijela ovih životinja nisu bila sposobna apsorbirati 'Ja'; zaustavili su se na grupnoj duši prirode Mjeseca. Posljednji, koji su gotovo postigli zemaljski princip, da tako kažemo, ali koji su se kasnije pokazali preslabim da bi ih nastanila individualna duša, jesu majmuni, sadašnja rasa majmuna. Ali ni oni nikada nisu bili preci čovječanstva, već su degradirana bića.
U drevnim Lemurijskim vremenima, Zemlja je bila vrsta vatrene mase u kojoj je većina današnjeg mineralnog carstva bila otopljena i tekuća, poput željeza u današnjoj ljevaonici. Iz toga se razvila prva mineralna otočna masa. Ljudski preci hodali su okolo na ovome, napola skačući, napola lebdeći. Duhovno jastvo je pokušalo postupno zavladati ovim ljudskim bićem.
Stoga moramo zamisliti vatreno razdoblje Zemlje kao vrijeme u kojem je u određenom pogledu još postojao posljednji odjek sila samog Mjeseca, koji je zatim postupno nestao. One su se izrazile kroz vlast koju je ljudska volja imala nad tvarima i silama prirode. Na Mjesecu je čovjek još bio potpuno povezan s prirodom; tamo je grupna duša oblikovala uvjete egzistencije. Više nije bilo tako, ali je i dalje postojala magijska veza između ljudske volje i vatrene moći. Ako je čovjek imao nježan karakter, onda je kroz volju radio da smiri element vatre; to je omogućilo naseljavanje više Zemlje. Strastvena je pak osoba svojom voljom magijski djelovala tako da su se vatrene mase uzburkale i bjesnile, i razderale zemljinu koru. Sada je svo divlje, strastveno nasilje koje je bilo svojstveno čovjeku na Mjesecu kao i tijekom ponavljanja 'razdoblja Mjeseca na Zemlji', ponovno izbilo u novostvorenim pojedinačnim ljudskim dušama. Strasti su toliko utjecale na vatrene mase da su postale neupravljive, veliki dio Zemlje na kojemu su živjeli Lemurijanci je nestao. Samo mali dio stanovnika Lemurije je preživio i dalje širio čovječanstvo.
Svi ste vi tada živjeli; vaše duše su iste one koje su pobjegle od olujne mase vatre u Lemuriji. Onaj dio čovječanstva koji se spasio preselio se u zemlju koju poznajemo kao Atlantidu, a koja se u biti prostirala između današnje Europe i Amerike. Odatle se ljudska rasa nastavila razmnožavati. Postupno se zemljina atmosfera promijenila na takav način da su svi ostaci starog 'ruacha' nestali, a zrak je bio gust samo od guste mase magle. Germanska legenda sačuvala je uspomenu na to u Niflheim ili Nebelheim; to je zemlja kojom su neprestano prolazile mase teške magle.
Što je stvoreno izvana do vremena Lemurije? Prije svega, u razdoblju Saturna, to su bića koja nazivamo duhovima egoizma, osjećaja neovisnosti. Tijekom sunčeve epohe to su arhanđeli, duhovi vatre, tijekom mjesečeve epohe ona bića koja su bila, da tako kažemo, dobri duhovi mjesečeve epohe. Kršćanski izraz za to je anđeo; teozofija iz također opisuje kao 'duhove sumraka'. Označili smo najistaknutijeg vođu ovih duhova kao Duha Svetoga, vladara duhova vatre kao Krista, a Saturna kao Duha Oca. Tako je posljednji koji je radio sa svojim domaćinima dio Duh nazvan u kršćanstvu kao Duh Sveti, namjesnik evolucije Mjeseca, duh koji je još uvijek bio prisutan tijekom ponavljanja vremena Mjeseca. Bio je to isti onaj Duh koji je gradio izvana, i sada, da tako kažem, poslao zraku vlastitog bića u ljudsko biće. Moramo razlikovati dvije vrste duhova na početku razdoblja Lemurije: duhove koji pripremaju nižu tjelesnu prirodu, koji usađuju 'Ja' svijest, koji oblikuju ljudske ovoje, i onaj duh koji se uvukao u čovjeka u trenutku kada je taj čovjek naučio fizički disati.
Ako sada uzmete u obzir da je sve što je formiralo neku vrstu vatrene mase na Saturnu, okruženo finijom atmosferom, na Suncu bilo plinovito i potom bilo okruženo tim masama vatrene magle na Mjesecu, onda morate razumjeti evolucijski proces Zemlje kao pročišćenje, kao što je sama evolucija čovječanstva pročišćenje. Ono što se danas naziva zrakom tek se postupno čistilo od svega što ga je ispunjavalo kao neka vrsta dima i pare. Moramo biti načisto s činjenicom da su ono što se odvojilo od atmosfere tvari od kojih je izgrađena sva fizikalnost. Zrak je najčišći od onoga što je ostalo. On je najbolja tjelesnost za vodeće duhove Mjeseca, koji se kršćanskim jezikom nazivaju anđeli. Stoga, u zraku koji je bio pročišćen, rafiniran, čovjek je osjetio tjelesnost novih vodećih duhova Zemlje, sadašnjeg vodećeg duha Jehove. U puhanju vjetra osjećalo se što vodi i usmjerava Zemlju. I tako je netko živio u atlantskom razdoblju, čiji kontinent čini sadašnje dno Atlantskog oceana, u kojem je osjetio tjelesnost boga u dahu.
Magijski utjecaj koji su ljudi imali na more vatre, na ono što se događalo na Zemlji, postupno je nestao. Umjesto toga, u prvom razdoblju Atlantide, ostala je druga veza. Čovjek je tada još posjedovao određenu magijsku moć nad rastom biljaka. Ako je svoju ruku, koja je tada imala sasvim drugačiji oblik, podigao iznad biljke, mogao je svojim utjecajem volje učiniti da ona brzo raste. Još uvijek je bio u intimnoj vezi s bićima prirode. Cijeli život Atlantiđana bio je u skladu s prirodom.
Ono što se danas zove osjećaj za kombiniranje, inteligencija, logično razmišljanje, tada nije postojalo. S druge strane, čovjek je u velikoj mjeri razvio druge stvari, na primjer sjećanje, čiji fantastičan razvoj danas uopće ne možemo zamisliti. Čovjek nije znao računati, čak ni ono 2 puta 2 = 4, ali je to znao napamet. Svaki puta bi se prisjetio prijašnjeg iskustva. I u atlantskom razdoblju osjećalo se djelovanje starih duša naroda i rase, iako se više nije osjećala duša naroda neposredno u sebi kao na Mjesecu. Bila je toliko jaka da bi u to vrijeme bilo sasvim nemoguće da se netko tko je pripadao jednoj rasi ili duši naroda, ikada ujedini s nekim tko je pripadao drugoj rasi. Između pripadnika različitih duša naroda postojala je duboka antipatija. Voljelo se samo ono što je pripadalo istoj duši naroda. Može se reći da je zajednička krv, koja je tekla iz duše naroda ranije u razdoblju Mjeseca, bila razlog tom srodstvu, i iskustva predaka su se sjećali ne samo nejasno, već sasvim jasno. Čovjek se kroz zajedničku krv osjećao kao karika u lancu predaka, kao što osjećate ruku kao kariku u svom organizmu. Ovaj osjećaj zajedništva bio je povezan s evolucijom utoliko što se u prijelazu koji smo razmatrali, odvijao još jedan značajan događaj, koji se dogodio u vrijeme odlaska Sunca i izbacivanja Mjeseca. To ima veze sa svime što se događalo na Zemlji kao nekakav proces otvrdnjavanja. Nastalo je mineralno carstvo, a istovremeno se takav proces otvrdnjavanja dogodio i u ljudskoj prirodi. Meka masa se postupno razvila u nešto tvrđe, što je prvo otvrdnulo do hrskavice, a zatim do kosti, i tek kada se počela graditi koštana masa, ljudi su prohodali.
A s ovim umetanjem kostura paralelno je išao još jedan proces. Kako se čovjek nastavio razvijati tako što je mjesečeva masa bila izbačena sa Zemlje i ostalo samo ono što je bilo sposobno za razvoj, u bićima koja su nastanjivala Zemlju razvile su se dvije vrste sila. Sada su Sunce i Mjesec bili vani, pa sunčeve i mjesečeve sile stoga djeluju na Zemlju izvana. I iz ove mješavine sunčevih i mjesečevih sila, koje su prije postojale unutar sam Zemlje, ali sada zrače izvana, nastalo je ono što nazivamo spolni život. Jer sve sile koje dolaze do izražaja u spolnom životu pod utjecajem su sunčevih i mjesečevih sila.
U davna vremena, dok su Sunce, Mjesec i Zemlja još bili povezani, sve što bi se moglo opisati kao žensko, bilo je oplođeno, da tako kažemo, silama samog Sunca. Sunce se činilo muškim, a Mjesec ženskim. Sada se Mjesec izvukao; pomiješale su se sile dvaju tijela. Općenito, bića koja su nastala prije istiskivanja Mjeseca možemo opisati kao neku vrstu ženskih bića, jer sve oplodne sile dolaze izvana, od snage Sunca. Samo na Zemlji koja je izbacila Mjesec, tako da je Sunce sada obasjavalo sasvim drugo tijelo, moglo se staro i nediferencirano žensko razdvojiti na muško i žensko, tako da je s otvrdnjivanjem i procesom formiranja kostiju, došlo do prijelaza na spolove. I time je dana mogućnost da se 'Ja' razvije na pravi način.