.Prekjučer smo opisali oblasti i svjetove kroz koje čovjek mora proći nakon smrti, kada je sve što ga veže za njegov fizički instrument ostavljeno po strani u kamaloki ili, kako se kaže u ružokrižarskoj teozofiji, u elementarnom svijetu. Također smo opisali ono što se naziva rupa-devahan, ili oblast, koja se naziva nebeskim ili svijetom inspiracije. Vidjeli smo da ta oblast, stvarna zemlja duha, ima četverostruku strukturu, poput oblasti našeg fizičkog svijeta. Imamo kontinentalnu oblast koja je ispresijecana svojevrsnom oceanskom ili riječnom oblasti, koju je prikladnije usporediti s optokom krvi u ljudskom organizmu. Vidjeli smo da također, u devahanu, kao analogija atmosferi naše Zemlje, u takozvanom zračnom krugu, postoji sve što prožima duše bića u fizičkom svijetu, u smislu radosti i patnje, boli i muke, ali u daleko širem smislu, jer tamo žive bića koja nisu inkarnirana u fizičkim tijelima. Konačno smo vidjeli da se u četvrtoj oblasti može naći sve što je uzor svega originalnog, od najmanje ideje do najvećeg postignuća izumitelja i umjetnika. Tu je prava pokretačka snaga koja pomiče našu Zemlju naprijed. Osim ovih komponenti stvarnog duhovnog svijeta, nalazimo ono što povezuje našu Zemlju s još višim svjetovima.
Do sada smo otkrili samo ono što je povezano samo s našom zemaljskom evolucijom; ono što ide dalje od toga još nismo otkrili. Onaj tko primi inicijaciju upoznaje ono što je naša Zemlja ikada bila i što će biti, i što je povezuje s drugim svjetovima izvan našeg sustava.
Iznad svega, jedna stvar koju susrećemo u devahanu je važna, u ovom takozvanom 'svijetu uma'. To je ono što smo navikli zvati Akaša zapis. Akaša kronika zapravo nije nastala u devahanu, već u još višem području; međutim, kada se vidovnjak uzdigne u svijet devahana, može početi opažati ono što se naziva Akaša zapis.
Što je Akaša zapis? Najbolju predodžbu o tome dobivamo kada shvatimo da bilo što da se događa na našoj Zemlji ili bilo gdje drugdje u svijetu, ostavlja trajan otisak na izvjesne delikatne esencije, otisak koji može pronaći vidovnjak koji je prošao inicijaciju. To nije obična kronika, već kronika koja bi se mogla opisati kao živa. Pretpostavimo da je čovjek živio u prvom stoljeću poslije Krista. Ono što je tada mislio, osjećao i želio, što je prešlo u njegova djela, nije izbrisano, nego je sačuvano u ovoj delikatnoj supstanci. Vidovnjak to može 'vidjeti'. Ne kao da je zapisano u povijesnoj knjizi, nego onako kako se dogodilo. Kako se netko kreće, što radi, kojim je, naprimjer, putem prošao, može se vidjeti u tim duhovnim slikama. Također se mogu vidjeti impulsi volje, osjećaji, misli. Ali ne smijemo misliti da se te slike pojavljuju kao da su otisci fizičkih osobnosti ovdje; to nije slučaj. Da upotrijebimo jednostavnu metaforu, kada pomaknete ruku, ljudska volja je posvuda u najmanjim dijelovima ruke koja se kreće i možete vidjeti tu snagu volje. Ono što sada duhovno radi u nama i izlilo se u fizičko, može se vidjeti tamo u duhovnom.
Potražimo naprimjer, Cezara. Možemo pratiti sve što radi. Ali mora nam biti jasno da u Akaša zapisu možemo vidjeti više njegovih misli. Kad je odlučio nešto učiniti, vidi se cijeli slijed voljnih odluka do trenutka kada je djelo pretočeno u život. Nije lako ući u trag određenom događaju u Akaša zapisima; trebamo si pomoći povezujući se sa stvarima koje je iskusio izvana. Ako vidovnjak želi slijediti nešto od Cezara, i ako vizualizira jedan povijesni datum kao točku na koju se veže, onda drugo lako slijedi. Povijesni podaci često su nepouzdani, ali ponekad pomažu. Ako vidovnjak okrene svoj pogled natrag na Cezara, on doista vidi Cezarovu fantomsku osobu kao da stoji ispred njega i razgovara s njim. Ali ako čovjek, koji može imati bilo kakve vizije, ne zna točno što se događa u višim svjetovima, mogu mu se dogoditi razne stvari ako gleda u prošlost.
Iako se Akaša zapisi nalaze u devahanu, oni se protežu dolje u astralni svijet, tako da se u njemu često mogu pronaći slike Akaša zapisa poput fatamorgane. Međutim, one su često nekoherentne i nepouzdane, i to je važno imati na umu kada istražujete prošlost. Primjer će pokazati opasnosti ove zabune. Ako se vratimo u vrijeme kada je postojala Atlantida, prije nego je došla velika poplava i odnijela je, događaje u ovoj staroj Atlantidi možemo pratiti kroz informacije u Akaša zapisu. To se kasnije ponovilo u drugom obliku. Davno prije kršćanskih vremena, odvijali su se događaji u Sjevernoj Njemačkoj, u Srednjoj Europi, istočno od Atlantide, prije nego što je kršćanstvo došlo s juga, a ti događaji su ponavljanje atlantskih događaja. Tek kasnije utjecajima koji su dolazili s juga, stanovništvo se osamostaljuje. - Eto primjera kako je lako pogriješiti. Ako netko promatra astralne slike a ne slike devahana, tada može doći do zabune kod ovih ponavljanja drevnih atlantskih procesa. To je doista bio slučaj u Scott-Elliotovim izjavama o Atlantidi, koje su prilično točne kada se ispituju u odnosu na astralne slike, ali to više nisu kada se primijene na devahanske slike pravog Akaša zapisa. To je trebalo jednom reći. Onog trenutka kada se prepozna gdje je izvor pogrešaka, lako se dolazi do prave procjene podataka.
Još jedan izvor pogreške može proizaći iz oslanjanja na izvješća medija. Vidovnjaci, ako imaju određene sposobnosti, mogu vidjeti Akaša zapise, iako uglavnom samo njihove astralne odraze. Postoji nešto neobično u vezi s Akaša zapisima. Kad nekog tamo otkrijemo, on se ponaša kao živo biće. Kada otkrijemo Goethea, on ne samo da odgovara riječima koje je stvarno izgovorio, nego daje odgovor u goeteovskom smislu. Može se čak dogoditi da u svom stilu izgovori stihove koje nikada nije napisao. Akaša slika je toliko živa da kao izvorna nastavlja djelovati u ljudskom umu. Stoga se slika može pobrkati sa samom individualnošću. Mediji vjeruju da imaju posla s umrlima koji žive u duhu, dok je to samo njihova astralna Akaša slika. Cezarov duh već se može ponovno utjeloviti na Zemlji, na seansama odgovara njegova Akaša slika. Ne radi se o Cezarovoj individualnosti, već samo o trajnom otisku koji je Cezarova slika ostavila za sobom u Akaša kronici. To je temelj pogreške u brojnim seansama medija. Trebamo praviti razliku između onoga što od čovjeka ostaje u njegovoj Akaša slici i onoga što se razvija kao individualnost. To su jako, jako važne stvari.
Kad je čovjek napustio kamaloku, odviknuo se od svih aktivnosti za koje mu je potreban fizički instrument. Ulazi u gore opisanu oblast. Za njega sada počinje vrlo važno vrijeme. Trebamo razumjeti što se to događa.
Sve što je čovjek prije mislio, njegovi osjećaji i strasti, sve što je ovdje doživio, s time se tamo u devahanu susreće u obliku stvari oko njega. Prvo se vidi vlastito fizičko tijelo u njegovom arhetipu. Baš kao što ovdje na Zemlji hodamo preko stijenja, planina i kamenja, tako se i tamo hoda preko svih oblika koji su prisutni ovdje u fizičkom svijetu; dakle, tamo idete preko vlastitog fizičkog tijela. Karakteristika je čovjeka nakon smrti da vlastito fizičko tijelo ima kao stvar izvan sebe. Tako prepoznaje da je izašao iz kamaloke u devahan. Ovdje dolje svom tijelu govori: 'Ovo sam ja'. Tamo ga vidi i kaže: 'To si ti'! Filozofija vedante navodi svoje učenike da meditiraju na ovo 'To si ti!', tako da kroz takve vježbe shvate da kažu svom tijelu 'To si ti!' Osim toga, oko sebe možete vidjeti sve što ste doživjeli na Zemlji. Ako je gajio osvetoljubivost, ne ljubav, svakakve loše osjećaje prema svojim bližnjima, onda se ti loši osjećaji pojavljuju kao oblak izvan njega, i to je za njega pouka. Može naučiti kakvo značenje i učinak ima sve to ovdje u svijetu.
Razjasnimo što se čovjeku događa. Pogledajmo fizičkog čovjeka ovdje na Zemlji. Kako su nastali njegovi organi, poput očiju? Bilo je vrijeme kada oko još nije postojalo. Napravljeno je od svijetla. Svjetlo je formiralo oko iz fizičke organizacije. Svijetlo je uzrok oka. Tako stvari koje nas okružuju stvaraju organe fizičkog svijeta. Na Zemlji one stvaraju organe u materiji, fizičkim tijelima; u devahanu, stvari koje nas okružuju djeluju na naše duševno biće, tako da svi dobri i loši osjećaji koje je čovjek ovdje stekao u njegovoj okolini, rade na njegovoj duši i tako stvaraju duševne organe. Ako je netko ovdje bio dobra osoba, tada dobre osobine žive tamo u zraku devahana. One rade duhovno, stvaraju organe. Ti organi služe kao arhitekti, oblikuju strukture fizičkog tijela pri novom rođenju. Tako se ono što je čovjek imao u sebi, budući da je u devahanu preneseno u vanjski svijet, priprema za sljedeće rođenje. Pripremaju se snage koje obnavljaju ljudsko tijelo.
Ali nemojte misliti da čovjek nema što raditi osim brinuti se za sebe; također mora druge vrlo važne stvari raditi u devahanu. To možemo shvatiti ako kratko vrijeme promatramo razvoj naše Zemlje. Vratimo se nekoliko tisućljeća unatrag! Ako pogledamo iste oblasti, koliko su onda drugačije izgledale! Bilo je drugih biljaka, drugih životinjskih oblika, čak i drugačija klima. Zemljina se površina neprestano mijenja s obzirom na proizvode prirode. U Grčkoj, naprimjer, nikada više nije moglo nastati ono što je izniklo iz tla u danima stare Grčke. Evolucija se odvija upravo kroz činjenicu da se lice Zemlje stalno mijenja.
Nakon što osoba umre, potrebno je mnogo vremena prije nego što se ponovno rodi. Kada se ponovno pojavi na Zemlji, ne nalazi iste uvjete. Treba doživjeti nešto novo, ne rađa se dva puta u istom obliku Zemlje. Ljudsko biće ostaje u duhovnom području sve dok mu Zemlja ne ponudi potpuno nove oblasti. To ima smisla. Nauči nešto sasvim novo, a samim tim se i razvija na potpuno drugačiji način. Naprimjer, razmislite o rimskom dječaku. Njegov život nije nimalo sličio životu današnjeg školarca. A kada se mi sami ponovno rodimo, opet ćemo naći potpuno drugačije uvjete. Tako se nastavlja od inkarnacije do inkarnacije. Dok čovjek boravi u upravo opisanim duhovnim područjima, lica Zemlje se neprestano mijenja.
Tko to radi, tko mijenja fizionomiju Zemlje? - pitamo se. Time ujedno dolazimo do odgovora na pitanje: što čovjek radi u međuvremenu? – Iz duhovnih svjetova sam čovjek radi, vod vodstvom viših bića, na preobrazbi Zemlje. Taj posao obavljaju sami ljudi između smrti i ponovnog rođenja. Zatim, kada se ponovno rode, susreću drugačije lice Zemlje, u obliku kojeg su sami pomogli stvoriti. Svi smo tako radili.
Ako pitamo: gdje je devahan, gdje je duhovni svijet? - ovako odgovaram: stalno je oko nas. - Stvarno je tako. Dakle, oko nas su i sve duše onih koji su bestjelesni. Rade oko nas. Dok mi gradimo gradove i strojeve, ljudska bića koja žive između smrti i ponovnog rođenja rade oko nas iz duhovne oblasti.
Ako ih tražimo kao vidovnjaci, umrle ljude možemo pronaći unutar svijetla, ako svijetlo ne percipiramo samo osjetilno. Svijetlo koje nas okružuje oblikuje tijela 'umrlih'; tijela su im satkana od svjetlosti. Svjetlost koja kupa Zemlju 'supstanca' je za bića u devahanu. Biljka hranjena sunčevom svjetlošću ne prima u sebe samo fizičku svjetlost, već zapravo aktivnost duhovnih bića, među kojima su i ove ljudske duše. Same te duše obasjavaju biljke kao svjetlost, lebde oko biljaka kao duhovna bića. Ako na biljke gledamo duhovnim okom kažemo: biljke uživaju utjecaj umrlih koji lebde oko njih i rade i tkaju u svijetlu. – A ako sada pratimo kako se mijenja biljni pokrov na Zemlji i pitamo: tko je to učinio? - pa kažemo: umrli rade u svijetlu koje našu Zemlju obasjava; ovdje je uistinu devahan. – U ovo carstvo svijetla ući ćemo nakon razdoblja kamaloke. To je konkretna istina, zna za devahan, u smislu teozofije ružokrižara,
samo onaj tko može ukazati gdje se stvarno nalaze umrli ljudi.
Kada se vidovnjakovo oko razvije, on često ima zapanjujuću percepciju. Kada stoji na sunčevoj svjetlosti, njegovo tijelo blokira svjetlost. On baca sjenu. Ako sada pogleda u ovu sjenu, to je često prvi trenutak u kojem otkriva duh. Tijelo zadržava svjetlost, ali ne i duh, a u sjeni koju baca tijelo može se otkriti duh. Zato primitivni narodi koji su oduvijek posjedovali određenu mjeru vidovitosti, sjenu nazivaju i dušom. Kažu: bez sjene - bez duše. Novela Adalberta von Chamissa nesvjesno se temelji na ovoj ideji: čovjek koji je izgubio svoju sjenu izgubio je i svoju dušu, zbog čega je tako tužan.
Takav je, dakle, rad čovjeka u devahanu između smrti i novog rođenja. To doista nije besposlen odmor; oni kreativno rade na razvoju Zemlje iz devahana, i tako razumijemo kako se događa nastanak svijeta. Nije, kako se često govori, da ljudi žive u blaženom miru, u snovima; tamo je život jednako aktivan kao i ovdje na Zemlji.
Kada je ljudsko biće doseglo točku u kojoj je svoje aktivnosti u prošlom životu na Zemlji pretvorilo u duhovne moći, kada je proživjelo sva iskustva u vanjskom svijetu devahana tako da su ona na njega imala učinak, tada je on zreo za silazak iz devahana u novo fizičko rođenje. Tada ga Zemlja opet privlači.
Prva stvar s kojom se čovjek susreće kada silazi iz devahana je astralno područje, koje se u ružokrižarskoj teozofiji naziva elementarni svijet. Ovdje dobiva novo astralno tijelo. Ako netko pospe željezne strugotine na komad papira i ispod njega pomakne magnet, tada se prema silama magneta oblikuju oblici i linije; na potpuno isti način astralna supstanca, koja je nepravilno raspoređena, uvučena je i uređena prema silama koje su u duši i odgovaraju onome što je ova duša postigla u prethodnom životu. Tako sam čovjek okuplja svoje astralno tijelo. Vidovnjak vidi ova ljudska bića koja se pojavljuju, koja imaju samo astralno tijelo, kao bića koja izgledaju kao zvono koje se otvara prema dolje. Vrcaju kroz astralnu razinu ogromnom brzinom. Teško je zamisliti brzinu kojom zuje prostorom.
Sada ti ljudi u razvoju moraju dobiti etersko tijelo i fizičko tijelo. Što se do sada dogodilo, do izgradnje astralnog tijela, ovisilo je o njima, ovisno o moćima koje su sami razvili. Međutim, kako će se etersko tijelo razvijati, u sadašnjem tijelu ljudskog razvoja ne ovisi samo o ljudskom biću, već u pogledu njegovog formiranja ljudsko biće ovisi o vanjskim bićima. Zato čovjek uvijek ima odgovarajuće astralno tijelo; ali nije uvijek slučaj da se ovo astralno tijelo potpuno uklapa u etersko i fizičko tijelo. Često otuda nesklad i nezadovoljstvo u životu. Ova mlada bića zuje okolo u potrazi za odgovarajućim parom roditelja koji će im dati najbolju priliku za stjecanje eterskog i fizičkog tijela koje je usklađeno s astralnim bićem. To im može dati samo relativno najbolji i najprikladniji par roditelja. U toj potrazi na djelu su bića koja spajaju etersko tijelo s astralnim tijelom i koja su slična onome što se često naziva 'duhovima naroda'. To nije neshvatljiva apstrakcija za koju se obično uzima da je duh naroda; za duhovnog promatrača to je nešto tako stvarno kao što je naša duša, koja je utjelovljena u našem tijelu. Cijeli narod, iako nema zajedničko fizičko tijelo, ima zajedničko astralno tijelo i rudimente zajedničkog eterskog tijela. Živi kao u astralnom oblaku, a to je za duh naroda tijelo. To su bića koja vode eterske formacije oko čovjeka, tako da čovjek više ne kontrolira sam sebe.
Sada dolazi iznimno važan trenutak, jednako važan kao i trenutak nakon smrti, kada čovjek cijeli svoj prošli život vidi kao sliku sjećanja. Kada čovjek sklizne u svoje etersko tijelo i još nema fizičko tijelo - to je samo kratak trenutak, ali od najveće važnosti - on ima predviziju svog sljedećeg života; ne u svim detaljima, to je samo pregled svega što ga čeka u budućem životu. Tada može sebi reći - ali opet to zaboravi kad se inkarnira - da je pred njim sretan ili nesretan život. Događa se kada osoba ima mnogo loših iskustava u prošlom životu da doživi šok i ne želi ući u fizičko tijelo. To može utjecati na to da doista ne uđe u potpunosti u njega, i tako veza između različitih tijela nije u potpunosti uspostavljena. To čini idiote u ovom životu. To nije uvijek razlog za idiotizam, ali često jest. Duša se, takoreći, opire fizičkom utjelovljenju. Takva osoba ne može ispravno koristiti svoj mozak jer nije pravilno usklađena s njim. Samo kada dopusti da se pravilno rodi u svom fizičkom instrumentu, može ga pravilno koristiti. Dok etersko tijelo obično samo malo strši, kod idiota se često mogu vidjeti dijelovi eterskog tijela poput eterske zrake svijetla koja strši daleko iznad glave. Imamo slučaj da nešto što sa fizičkog aspekta ostaje neobjašnjivo, objašnjava znanost duha.