.Došli smo do točke gdje se ljudsko biće, silazeći iz duhovnih oblasti, osjeća obavijenim eterskim tijelom, i kako na trenutak ima neku vrstu pregleda života koji ga ovdje čeka. Vidjeli smo kakve abnormalnosti i stanja to može izazvati kod ljudi. Prije nego što nastavimo dalje, želimo odgovoriti na pitanje koje bi se nekim moglo učiniti važnim kada duhovno pogledaju u devahan, pitanje: što je sa suživotom ljudi između smrti i novog rođenja? – Mora nam biti jasno da ljudi žive zajedno ne samo ovdje na fizičkoj Zemlji, već i tamo u višim svjetovima. Baš kao što rad ljudi u duhovnoj oblasti seže dolje u fizički svijet, tako svi odnosi među ljudima, sve njihove veze, svi odnosi jednih prema drugima, koji se ispredaju ovdje dolje, sežu u oblast zemlje duha.
To ćemo ilustrirati konkretnim primjerom. Razmotrite odnos između majke i djeteta. Može se postaviti pitanje: postoji li između njih odnos koji traje? – Da, postoji. Puno intimniji, puno čvršći od bilo koje veze koja se može isplesti ovdje na ovoj Zemlji! Prije svega, majčinska ljubav ima animalni karakter, to je neka vrsta prirodnog instinkta. Kad dijete odraste, taj odnos se razvija u moralni, etički, duhovni. Kada majka i dijete nauče razmišljati zajedno i imati zajedničke osjećaje, tada se prirodni instinkt sve više povlači; on je samo pružio priliku da se stvori lijepa veza koja obuhvaća majčinsku ljubav i ljubav djeteta u najvišem smislu. Ono što se tamo razvija u smislu uzajamnog razumijevanja i duboke ljubavi, također se nastavlja u duhovnim oblastima. čak i ako jedno umre ranije od drugog, a onaj koji je ostao izgleda kao odvojen od pokojnika na neko vrijeme. Nakon tog razdoblja, veza koja se isplela jednako je živa i intimna; zajedno su, samo se prvo moraju ogoliti svi animalni, čisto prirodni instinkti. Osjećaji i misli koji se pletu između jedne i druge duše na Zemlji, na onom svijetu nisu ograničene barijerama koje ovdje postoje. Devahan zapravo poprima poseban izgled i strukturu kao rezultat odnosa koji su istkani ovdje na Zemlji.
Uzmimo drugi primjer. Formiraju se prijateljstva, zajedništvo koje se rađa iz srodnih duša; nastavljaju dalje u devahanu. A iz toga se razvijaju društvene veze za sljedeći život. Stoga, uspostavljanjem duševnih veza ovdje, radimo na obliku koji prima devahan. Svi, svi smo radili na ovaj način, tkajući veze ljubavi od osobe do osobe. Na ovaj način stvaramo nešto što nije važno samo za Zemlju, već također oblikuje veze u devahanu. Mogli bi reći: ono što se događa ovdje, kroz ljubav, kroz prijateljstvo, duboko uzajamno razumijevanje, to su građevni blokovi koji gore u duhovnoj oblasti grade hramove, i ljudi koje prožme ta izvjesnost, ne mogu a da ne budu nadahnuti spoznajom da kada se, ovdje na Zemlji, kuju veze od duše do duše, da je to temelj vječnog postojanja.
Pretpostavimo da su na nekom drugom fizičkom planetu takva bića koja nisu međusobno suosjećajna, koja mogu uspostaviti malo veza ljubavi jedni s drugima. Imali bi jadan devahan. Bogato strukturiran devahan pun sadržaja ima samo planetarno područje gdje se takve veze ljubavi isprepliću od osobe do osobe. Netko tko je već gore u devahanu i u početku ga obični ljudi ne mogu opaziti, ima, ovisno o svom razvoju, više ili manje jasnu svijest o svojoj povezanosti s bićima koja su ostala. Postoje čak i načini za povećanje tih afiniteta. Kada svojim preminulima šaljemo misli ljubavi, ali ne sebične ljubavi, povećavamo osjećaj zajedništva s njima.
Pogrešno je pretpostaviti da je čovjekovo stanje svijesti u devahanu mračno, sjenovito. To nije slučaj. Moramo naglasiti da se stupanj svijesti koji je čovjek postigao ne može izgubiti, iako postoje slabljenja na određenim prijelazima, tako da u devahanu, čovjek kroz svoje duhovne organe zapravo ima jasnu svijest o tome što se događa ovdje na kugli zemaljskoj. Okultizam pokazuje da ljudsko biće koje živi u duhu, također doživljava ono što se događa ovdje na Zemlji.
Tako vidimo da život u devahanu, ako se promatra u svojoj stvarnosti, gubi sve što nije zadovoljavajuće, da ga čovjek, čak i ako na to gleda sa svoje egoistične zemaljske točke gledišta, još uvijek osjeća kao nešto beskrajno blaženo, osim toga, ta sloboda od fizičkog tijela, od nižih članova, u koje je čovjek zatvoren, pruža strahovito blažen osjećaj. Sama činjenica da su te barijere pale, da čovjek više nije sputan tim lancima, nosi u sebi osjećaj blaženstva. Dakle, devahan je vrijeme slobodnog izražavanja u svim smjerovima, na način tako bogat, tako širok, tako nesputan, kakav čovjek ovdje nikada nije poznavao.
Sada smo vidjeli da su čovjeka, na njegovom silasku u novo rođenje, obukli u novo etersko tijelo duhovna bića sličnog ranga kao i duhovi naroda. To etersko tijelo nije potpuno prilagođeno ljudskom biću; ono što prima kao fizičku ljušturu još mu je manje prilagođeno. Sada želimo u širem smislu objasniti uključivanje čovjeka u fizički svijet. U određenom smislu, nešto od toga je izmaklo javnom opisu.
Znamo da se čovjek oblači u astralno tijelo, u skladu s osobinama koje posjeduje. Kroz ono što je u ovom astralnom tijelu, on ima privlačnost prema određenim bićima na Zemlji. Preko eterskog tijela biva privučen ljudima i obitelji u širem smislu, u kojoj se ponovno rađa. Zbog načina na koji je razvio svoje astralno tijelo, privlači ga majčinski dio roditelja. Suština, supstanca, organizacija astralnog tijela privlači ga majci. 'Ja' ga vuče k ocu. 'Ja' je bilo tamo u davna vremena, kada je duša prvi put sišla iz njedara božanstva u zemaljsko tijelo. Ovo 'Ja' je evoluiralo kroz mnoge inkarnacije. 'Ja' jednog čovjeka razlikuje se od 'Ja' drugog, i ovakav kakav je sada, stvara posebnu privlačnost prema ocu. Etersko tijelo vuče prema ljudima, prema obitelji, astralno tijelo posebno prema majci, 'Ja' prema ocu. Na tome se temelji cijela struktura silaska u novo utjelovljenje.
Može se dogoditi da astralno tijelo bude privučeno majčinskom dijelu, ali 'Ja' ne želi ići do odgovarajućeg oca. U tom slučaju nastavlja selidbu dok ne pronađe odgovarajući par roditelja.
U sadašnjem ciklusu razvoja, 'Ja' predstavlja element volje, osjetilni impuls; u astralnom tijelu je mašta, imaginacija, kvaliteta mišljenja. Za ove potonje osobine se kaže da ih prenosi majka, a za ono prvo otac. I tako vidimo da individualnost koja se želi inkarnirati koristi svoje nesvjesne snage, odabire roditelje koji će joj dati fizičko tijelo.
Ono što je ovdje opisano, događa se i gotovo je, do trećeg tjedna nakon začeća. Istina je da je ovo ljudsko biće, koje se sastoji od 'Ja', astralnog tijela i eterskog tijela, od trenutka začeća vrlo blizu majke, koja u sebi nosi oplođenu zametnu stanicu; ali na zametnu stanicu djeluje izvana. Otprilike oko trećeg tjedna, astralno i etersko tijelo zauzimaju, takoreći, zametnu stanicu i sada počinju sudjelovati u radu na embriju. Do tada se razvoj ljudskog embrija odvija bez utjecaja astralnog i eterskog tijela; od tada nadalje, sudjeluju u razvoju djeteta i utječu na daljnji razvoj ljudskog zametka. Dakle, vidimo da u pogledu fizičkog tijela, ono što je rečeno o eterskom tijelu, vrijedi u još većoj mjeri, da je ovdje još manje lako postići sklad. Ova važna činjenica baca svijetlo na mnogo toga što se događa u svijetu.
Do sada smo opisivali obično ljudsko biće u njegovom normalnom razvoju. To nije potpuno točno za osobu koja je započela okultni razvoj u prethodnoj inkarnaciji. Što je on viši, to će prije on sam početi raditi na svom fizičkom tijelu kako bi ga učinio prikladnijim za misiju koju mora ispuniti ovdje na Zemlji. Što kasnije uspije presresti fizički zametak, manje će gospodariti fizičkim tijelom. Kod najrazvijenijih ljudskih individualnost, koje su vođe i vodiči duhovnog života svijeta, takvo se presretanje događa već pri začeću. Ništa se ne događa bez njihovog angažmana. Usmjeravaju svoje fizičko tijelo točno na trenutak smrti, i počinju raditi na novom čim dobiju prvi poticaj.
Tvari koje sačinjavaju fizičko tijelo neprestano se mijenjaju. Nakon otprilike sedam godina, svaka se čestica obnovila. Supstanca se mijenja, forma ostaje. Između rođenja i smrti, materija se stalno iznova mora rađati, ona je ono što se mijenja. Ono što se razvija između rođenja i smrti ostaje netaknuto i tvori novi organizam.
Ono što čovjek čini nesvjesno između rođenja i smrti, inicijat čini svjesno od smrti do ponovnog rođenja: on svjesno oblikuje svoje novo fizičko tijelo. Porođaj je za njega stoga samo radikalan događaj. Tvari mijenja samo jednom, ali temeljito. Otuda velika sličnost oblika iz jedne inkarnacije u drugu kod takvih pojedinaca, dok kog manje razvijenih nipošto nema nikakve sličnosti između oblika njihovih različitih inkarnacija. Što se čovjek više razvija, to su dvije uzastopne inkarnacije sličnije. To se sigurno može vidovito promatrati. Postoji vrlo specifičan izraz za ovaj odnos u koji čovjek dolazi na višem stupnju razvoja. Ne kaže se da se rađa u drugom tijelu, kao što se za prosječnog čovjeka ne kaže da dobiva novo tijelo svakih sedam godina. Za učitelja se kaže: on je rođen u istom tijelu. – Koristi ga stotinama godina, čak i tisućljećima. To je slučaj s velikom većinom vodećih pojedinaca. Iznimku čine pojedini majstori koji imaju svoje sasvim posebno poslanje. Kod njih fizičko tijelo ostaje netaknuto, tako da smrt za njih uopće ne nastupa. To su učitelji koji su odgovorni za prijelaz iz jedne rase u drugu.
Sada se suočavamo s dva druga pitanja, pitanjem koliko dugo traje boravak u drugim svjetovima, i pitanje spola u uzastopnim inkarnacijama.
Okultno istraživanje pokazuje da će se čovjek vratiti u prosjeku za 1000 do 1300 godina. Značenje ovoga je da kada se čovjek vrati, nalazi da je lice Zemlje promijenjeno i kao rezultat toga mora iskusiti nove stvari. Ono što se mijenja na našoj Zemlji, usko je povezano s određenim zvjezdanim konstelacijama; to je vrlo važna činjenica. U rano proljeće Sunce izlazi u određenom znaku Zodijaka. 800 godina prije Krista, Sunce je izlazilo u zviježđu Ovna, Jaganjca, još ranije u zviježđu Bika do njega. Za prolazak kroz zviježđe potrebno je oko 2160 godina. Prolazak kroz svih dvanaest znakova Zodijaka naziva se u okultizmu kozmička godina.
Stari su narodi uvijek duboko osjećali što je povezano s tim prolaskom kroz Zodijak. To je prožimalo sve njihove duše, pobožno su osjećali: Sunce izlazi u proljeće, vraća se priroda koja je zimi počivala. Iz dubokog sna je bude proljetne božanstvene zrake Sunca. – Ova mlada proljetna moć sjedinila se sa zviježđem iz kojeg je sjalo Sunce. Rekli su: ovo zviježđe je darovatelj Sunca koje je došlo do svoje moći, nove kreativne božje moći. – I tako, ljudima iz vremena prije dvije tisuće godina, Jaganjac je izgledao kao dobročinitelj čovječanstva. Sve sage o Jaganjcu potječu iz tog vremena. Sve predodžbe o božanstvu bile su povezane s ovim simbolom. Sam Iskupitelj, Krist, u prvim stoljećima je prikazan simbolom križa a ispod njega Jaganjcem. Tek u šestom stoljeću Iskupitelj se prikazuje kako visi na križu. Odatle potječe i dobro poznata legenda o Jasonu i potrazi za zlatnim runom.
Prije 800 godina prije nove ere Sunce je prošlo kroz zviježđe Bika, a zatim imamo štovanje bika Apisa u Egiptu i bika Mitre u Perziji. Još raniji je prolazak Sunca kroz zviježđe Blizanaca. U indijskim i germanskim mitovima nalazimo spominjanje para blizanaca. Jarci blizanci s kojima jaše bog Donar, posljednji su ostatak toga. Zatim se konačno vraćamo u vrijeme Raka, što nas približava drevnoj atlantskoj poplavi. Jedna stara kultura je nestala, nova je nastala. To je označeno određenim okultnim znakom, vrtlogom, što je također simbol Raka i nalazi se u svakom kalendaru.
Tako su ljudi uvijek imali jasnu svijest što se događa na nebu, paralelno s promjenama na Zemlji ispod. Kada Sunce prođe kroz neko zviježđe, lice Zemlje se promijenilo na takav način da je čovjeku dragocjeno ponovno živjeti. Stoga vrijeme reinkarnacije ovisi o napredovanju proljetnog ekvinocija. Otprilike vrijeme koje je potrebno Suncu da prođe kroz takav znak Zodijaka, vrijeme je kada se čovjek inkarnira dva puta, jednom kao muško i kao žensko. Jer iskustva koja čovjek može proći u muškom ili ženskom organizmu, toliko su bitno različita za duhovni život, da se jednom inkarnira kao žena a jednom kao muškarac, na istom licu Zemlje. A to otprilike daje vrijeme između dvije inkarnacije od oko 1000 do 1300, u prosjeku.
Ovdje također imamo odgovor na pitanje o spolu: obično je naizmjeničan. To se pravilo često krši, pa ponekad jedna za drugom slijede tri do pet, ali nikad više od sedam istospolnih inkarnacija. Reći da je sedam uzastopnih istospolnih inkarnacija pravilo, proturječi svim okultnim iskustvima.
Sada, prije nego počnemo proučavati karmu pojedinca, moramo razmotriti jednu osnovnu činjenicu. Postoji kolektivna karma, ona koju ne određuje pojedinac, iako se to uravnotežuje tijekom njegovih inkarnacija. Slijedi konkretan primjer.
Kada su u Srednjem vijeku Huni iz Azije provalili u europske zemlje, uzrokujući uznemirujuće ratove, to je imalo i duhovno značenje. Huni su posljednji ostaci drevnih atlantskih naroda. Oni su u dubokoj dekadenciji, koje je izražena određenim procesom propadanja u njihovim astralnim i eterskim tijelima. Ovo raspadanje našlo je dobro tlo za umnažanje, u strahu i teroru koji su izazvali među svim narodima. Kao rezultat toga, takvi proizvodi raspadanja ucijepili su u astralna tijela ljudi, a to je zatim u kasnijoj generaciji prenijeto na fizičko tijelo. Koža je usisavala apsorbirano astralno, a rezultat je bila bolest Srednjeg vijeka: guba. Liječnik bi, naravno, naveo fizičke uzroke ove gube. Ne želim se svađati s onim što kažu liječnici, ali njihov logički zaključak je sljedeći: netko u tučnjavi drugoga poreže nožem, imao je stari osjećaj osvete prema njemu. Sada jedan kaže da je ozljeda nastala iz osjećaja osvete, drugi kaže da je uzrok bio nož. – Oboje su u pravu. Nož je bio krajnji fizički uzrok, ali iznad toga leži duhovni. Oni koji traže duhovne uzroke, uvijek će priznati fizičke. Ovdje vidimo kako povijesni događaji imaju značajan učinak na cijele generacije i učimo kako možemo intervenirati kako bismo poboljšali zdravstvene uvjete tijekom dugih vremenskih razdoblja.
U posljednjih nekoliko stoljeća, kao rezultat tehničkog napretka, među našim europskim stanovništvom razvio se industrijski proletarijat, a s njim se razvila ogromna količina klasne i statusne mržnje. Oni sjede u ljudskom astralnom tijelu i imaju fizički učinak kao tuberkuloza pluća. Ova spoznaja rezultat je okultnog istraživanja. Često ne možemo pomoći pojedincima koji su pod takvom općom karmom. Često moramo teška srca gledati kako pojedinac pati, ne možemo ga učiniti zdravim ni sretnim jer je to povezano s kolektivnom karmom. Pojedincu se može pomoći samo poboljšanjem opće karme. Naš cilj ne bi trebao biti promicanje dobrobiti pojedinačnog, egoističnog jastva, već raditi na takav način da služimo dobrobiti čovječanstva kao cjeline.
Drugi primjer, koji ima izravnu vezu s uvjetima tog vremena, je sljedeći: okultna promatranja su pokazala da je među astralnim bićima koja su sudjelovala u pojedinačnim bitkama japansko-ruskog rata, bilo preminulih Rusa koji su radili protiv vlastitog naroda. To je bilo zato jer su u zadnjim danima ruskog nacionalnog razvoja mnogi plemeniti idealisti stradali u zatvoru. Bili su to ljudi visokih ideala, ali nedovoljno razvijeni da opraštaju. Otišli su u smrt sa snažnim osjećajem osvete prema onima koji su uzrokovali njihovu smrt. To se moralo proživjeti u razdoblju kamaloke, jer se samo tamo proživljavaju takvi osjećaji osvete. Nakon svoje smrti, s astralnog plana, ispunili su duše borbenih Japanaca mržnjom i osjećajima osvete prema narodu kojem su i sami pripadali. Da su već bili u devahanu, rekli bi: opraštam svojim neprijateljima! – Jer u devahanu, s oblacima mržnje i osvete s kojima se suočavaju izvana, shvatili bi koliko su strašni i koliko nedostojni takvi osjećaji. – Tako okultno istraživanje otkriva da cijeli narodi stoje pod utjecajem svojih predaka.
Idealistička stremljenja modernog doba ne mogu postići svoje ciljeve jer su voljna djelovati samo fizičkim sredstvima na fizičkom planu. Naprimjer, Društvo za promicanje mira, koje se zalaže za postizanje mira samo fizičkim sredstvima. Tek kada naučimo utjecati na astralnu razinu, možemo prepoznati koja su sredstva prava. Tek tada možemo djelovati tako da čovjek, kada se iznova rodi u svijetu, nađe svijet takav da u njemu može produktivno raditi.