.- Tri svijeta I. Svijet duše
Promatranje čovjeka pokazalo je da on pripada trima svjetovima. Materijali i sile koje grade njegovo tijelo preuzeti su iz svijeta fizičke tjelesnosti. On ima znanje o ovom svijetu kroz percepciju svojih vanjskih fizičkih osjetila. Svatko tko vjeruje samo tim osjetilima, i razvija svoju sposobnost opažanja, ne može dobiti nikakve informacije o druga dva svijeta, duševnom i duhovnom. - Hoće li se čovjek moći uvjeriti u stvarnost neke stvari ili bića, ovisi o tome ima li za to neki organ percepcije, osjetilo. - Naravno, lako može doći do nesporazuma ako se, kao što se ovdje događa, viši organi percepcije nazivaju duhovnim osjetilima. Jer kada se govori o 'osjetilima', nehotice se to povezuje s idejom 'fizičkog'. Fizički svijet se također naziva 'osjetilnim' svijetom, za razliku od 'duhovnog'. Da ne bi došlo do nesporazuma, treba uzeti u obzir da se o 'višim osjetilima' govori samo u komparativnom, prenesenom smislu. Kao što tjelesna osjetila opažaju tjelesno, tako duševna i duhovna osjetila, opažaju duševno i duhovno. Pojam osjetilo koristi se samo u značenju 'organa opažanja'. Čovjek ne bi imao znanja o svijetlu i boji, da nije imao oko koje osjeti svijetlo; ne bi znao ništa o zvukovima da nije imao uho koje osjeća zvuk. S tim u vezi njemački filozof Lotze s pravom kaže: 'Bez oka koje osjeća svijetlo i bez uha koje osjeća zvuk, cijeli bi svijet bio mračan i tih. U njemu bi bilo jednako malo svijetla i zvuka koliko bi zubobolja bila moguća bez živca u zubu koji osjeća bol. - Da bi se ono što je ovdje rečeno vidjelo u ispravnom svijetlu, treba samo razmisliti o tome koliko svijet mora biti sasvim drugačiji za niža živa bića nego za ljude, koja imaju samo neku vrstu osjetila dodira ili osjeta raširenog po cijeloj površini tijela. U svakom slučaju, svjetlo, boja i zvuk, za njih ne mogu postojati u istom smislu kao za bića koja su obdarena očima i ušima. Vibracije zraka izazvane hicem iz sačmarice također mogu utjecati na njih kada ih pogode. Da bi se ti zračni titraji otkrili duši kao prasak neophodan je sluh. A oko je potrebno da bi se određeni procesi u finoj tvari koja se zove eter otkrili kao svjetlost i boja. - Čovjek saznaje nešto o biću ili stvari, tek tako što od njih prima učinak preko jednog od svojih organa. Ovaj odnos čovjeka prema svijetu stvarnosti savršeno je ilustriran u Goetheovoj sljedećoj izjavi: "Zapravo, uzalud pokušavamo izraziti bit neke stvari. Postajemo svjesni učinaka, a samo cjelovita povijest tih učinaka vjerojatno obuhvaća bit te stvari. Uzalud pokušavamo opisati nečiji karakter: spojimo njegove postupke, njegova djela, i pred nama će se pojaviti slika njegovog karaktera. Boje su djela svjetlosti, djela i patnje.... Boje i svjetlost su u najtočnijem odnosu jedno s drugim, ali o oboje moramo misliti kao da pripadaju cijeloj prirodi; jer ona je ta koja se želi otkriti, posebno osjetilu oka. Na isti način priroda se otkriva i drugom smislu... Ovako priroda govori prema dolje drugim osjetilima, poznatim, krivo shvaćenim, nepoznatim osjetilima; tako ona govori sama sa sobom i nama kroz tisuću pojava. Za pozorne, ona nigdje nije mrtva, niti tiha." Bilo bi netočno kad bi se Goetheov iskaz htio tumačiti tako kao da negira spoznatljivost biti stvari. Goethe ne misli: opaža se samo učinak stvari, a bit se krije iza toga. Dapače, smatra da o takvoj 'skrivenoj biti' uopće ne treba govoriti. Suština ne stoji iza svoje objave; nego se pojavljuje kroz objavu. Ali ta je bit često toliko bogata da se može otkriti drugim osjetilima u još nekim drugim oblicima. Ono što je otkriveno pripada biti, ali zbog ograničenja osjetila, to nije cijela bit. Ovo Goetheovo gledište također je ono na koje se ovdje misli u smislu znanosti duha.
Kao što se u tijelu razvijaju oči i uši kao organi percepcije, kao osjetila za fizičke procese, čovjek može razviti i duševne i duhovne organe opažanja preko kojih mu se otvara svijet duše i duha. Za one koji nemaju takva viša osjetila, ovi su svjetovi 'mračni i tihi', baš kao što je fizički svijet 'mračan i tih' za biće bez očiju i ušiju. Međutim, čovjekov odnos prema tim višim osjetilima nešto je drugačiji nego prema fizičkim. U pravilu, dobra majka priroda osigurava da se ovi potonji u njemu potpuno razviju. Do njih dolazi bez da se on uplete. Na razvoju viših osjetila mora sam raditi. On mora razviti svoju dušu i duh, ako želi spoznati svijet duše i duha, kao što je priroda razvila njegovo tijelo, tako da može spoznati svoju fizičku okolinu i orijentirati se u njoj. Takav razvitak viših organa koje priroda nije sama razvila, nije neprirodan; jer u višem smislu, sve što ljudi postignu, dolazi s prirodom. Samo onaj tko bi tvrdio da čovjek mora ostati na onom stupnju razvoja na kojem je ispušten iz ruku prirode - samo bi on razvoj viših osjetila mogao nazvati neprirodnim. On 'pogrešno shvaća' značenje ovih organa, u smislu citirane Goetheove izreke. Ali takva se osoba također treba boriti protiv svakog ljudskog obrazovanja, jer i ono nastavlja rad prirode. A posebno bi se morao suprotstaviti operacijama slijepih od rođenja. Jer isto se događa nekome tko je rođen slijep, nakon operacije, kao i onome tko probudi svoja viša osjetila na način koji je objašnjen u zadnjem dijelu ovog rada. Svijet mu se ukazuje s novim svojstvima, s novim procesima i činjenicama, od kojih fizička osjetila ne otkrivaju ništa. Njemu je jasno da preko tih viših organa ništa samovoljno ne dodaje stvarnosti, ali da bi mu bez njih bitni dio ove stvarnosti ostao skriven. Svijet duše i duha, nisu ništa što je pored, ili odvojeno od fizičkog svijeta; oni nisu prostorno odvojeni od njega. Kao što prethodno mračni svijet zasvijetli svijetlom i bojama, za osobu slijepu od rođenja koja je operirana, na takav način, i stvari koje su se prethodno samo fizički pojavljivale, kod osobe koja je duševno i duhovno probuđena, otkrivaju svoja duševna i duhovna svojstva. Međutim, i ovaj svijet je ispunjen procesima i bićima koji ostaju potpuno nepoznati, onima koji nisu duševno i duhovno probuđeni. - (Kasnije u ovoj knjizi ćemo govoriti detaljnije o razvoju duševnih i duhovnih osjetila. Ovdje su prvo opisani sami ti viši svjetovi. Svatko tko poriče ove svjetove ne kaže ništa drugo osim da nije još razvio svoje više organe. Ljudski razvoj nije dovršen ni u jednoj fazi; uvijek se mora nastaviti.)
Čovjek često nehotice zamišlja da su 'viši organi' previše slični fizičkim. Ali trebao bi shvatiti da ima posla s duhovnim ili duševnim tvorbama u tim organima. Stoga ne treba očekivati da je ono što opažamo u višim svjetovima, samo maglovito razvodnjena materijalnost. Sve dok se tako nešto očekuje, neće se moći jasno shvatiti što se ovdje zapravo misli pod 'višim svjetovima'. Mnogim ljudima ne bi bilo tako teško znati nešto o tim 'višim svjetovima' - za početak, međutim, samo elementarno - da ne zamišljaju da ono što bi trebalo percipirati, da to mora biti nešto profinjenije fizičko. Budući da zapravo tako nešto pretpostavljaju, uglavnom ne žele ni priznati što to zapravo jest. Njima je to nerealno, ne prihvaćaju to kao nešto što ih zadovoljava i slično. Svakako: viši stupnjevi duhovnog razvoja teško su dostupni; ali ono što je dovoljno da se spozna bit duhovnog svijeta - a to je već mnogo - ne bi bilo tako teško postići kad bi se čovjek najprije htio osloboditi predrasuda koje u njemu postoje, da duševno i duhovno zamišlja samo kao finiju fizičku stvar.
Kao što osobu u potpunosti ne poznajemo ako imamo samo predodžbu o njenom fizičkom izgledu, tako ne poznajemo ni svijet koji nas okružuje ako znamo samo ono što nam fizička osjetila otkrivaju. I kao što fotografija postaje razumljiva i puna života, kada se fotografiranoj osobi toliko približimo da upoznamo njenu dušu, i fizički svijet možemo doista razumjeti tek ako upoznamo njegovu duševnu i duhovnu osnovu. Stoga je ovdje uputno najprije govoriti o višim svjetovima, duševnom i duhovnom, a tek onda ocjenjivati fizički svijet s gledišta znanosti duha.
U sadašnjoj kulturnoj epohi postoje određene poteškoće kada se govori o višim svjetovima. Zato što je ova kulturna epoha osobito velika u poznavanju i ovladavanju fizičkim svijetom. Naše riječi su dobile svoj pečat i značenje u odnosu na ovaj fizički svijet. Ali morate koristiti ove uobičajene riječi kako biste se povezali s nečim poznatim. To otvara vrata nesporazumima za one koji žele vjerovati samo svojim vanjskim osjetilima. - Za početak, neke se stvari mogu izraziti i samo nagovijestiti u prispodobama. Ali tako mora biti, jer takve su prispodobe sredstvo kojim se čovjek prvotno upućuje na te više svjetove, i kojim se promiče njegovo vlastito uzdizanje do njih. (O tom uzdizanju će se raspravljati u kasnijem poglavlju, u kojem će biti istaknut razvoj duševnih i duhovnih organa percepcije. Prvo, ljudi bi o višim svjetovima trebali učiti kroz prispodobe. Onda mogu razmišljati o tome da steknu moć za uvid u isto.) Baš kao što tvari i sile koje kontroliraju naš želudac, naše srce, naša pluća, naš mozak i tako dalje, dolaze iz fizičkog svijeta, tako i naše duševne karakteristike, naši nagoni, želje, osjećaji, strasti, žudnje, osjeti i tako dalje, dolaze iz duševnog svijeta. Čovjekova je duša član ovog duševnog svijeta, kao što je njegovo tijelo dio svijeta fizičke tjelesnosti. Ako se odmah želi naznačiti razlika između fizičkog svijeta i duševnog svijeta, može se reći da je potonji, u svim svojim stvarima i esenciji, mnogo finiji, pokretljiviji i plastičniji od prvog. Ali mora nam biti jasna činjenica da kada uđemo u duševni svijet, ulazimo u potpuno novi svijet u usporedbi s fizičkim. Ako bi se u tom pogledu govorilo o grubljem i finijem, mora se biti svjestan da se komparativno ukazuje na ono što je bitno drugačije. Tako je sa svime što se o svijetu duše kaže riječima koje su posuđene od fizičke tjelesnosti. Ako se to uzme u obzir, onda se može reći da se strukture i biće svijeta duše sastoje od duševnih supstanci, i da su kontrolirane silama duše, baš kao što je to slučaj u fizičkom svijetu s fizičkim supstancama i silama.
Kao što su prostorno širenje i prostorno kretanje karakteristični za fizičke strukture, tako su i razdražljivost i želje, za duševne stvari i bića. Svijet duše se stoga naziva i svijetom žudnji ili želja ili svijetom 'zahtijeva'. Ovi su izrazi posuđeni iz svijeta duše. Stoga se mora primijetiti, da su stvari u onim dijelovima svijeta duše koje leže izvan ljudske duše, jednako različite od sila duše unutar nje, kao što su fizičke supstance i sile fizičkog vanjskog svijeta, različite od dijelova koji čine fizičko ljudsko tijelo. (Nagon, žudnja, želja, nazivi su za materijal svijeta duše. Ovaj materijal se naziva 'astral'. Ako se više konkretno obrati pozornost na sile duševnog svijeta, može se govoriti o 'entitetu želje'. Ali ne smijemo zaboraviti da razlika između 'materije' i 'sile' ne može biti tako stroga ovdje kao u fizičkom svijetu. Nagon se jednako lako može nazvati 'sila' kao i 'supstanca'.) Svatko tko prvi put dobije uvid u duševni svijet, naći će zbunjujuće razlike između njega i fizičkog svijeta. Ali to je također slučaj i kada se otvara prethodno neaktivno osjetilo. Osoba koja je rođena slijepa, nakon operacije se mora najprije naučiti snalaziti u svijetu koji je ranije poznavala samo osjetilom dodira. Takva osoba, naprimjer, prvo vidi predmete u svojim očima; onda ih vidi, izvan sebe, ali mu se isprva čine kao da su naslikani na površini. Tek postupno shvaća dubinu, prostornu udaljenost stvari i tako dalje. - U svijetu duša vrijede drugačiji zakoni nego u fizičkom svijetu. Sada su, naravno, mnoge duševne strukture povezane s onima iz drugih svjetova. Ljudska duša, naprimjer, vezana je za fizičko ljudsko tijelo i za ljudski duh. Procesi koji se u njoj mogu promatrati su pod utjecajem fizičkog i duhovnog svijeta u isto vrijeme. O tome se mora voditi računa kada se promatra svijet duše; i ne smije se duševnim zakonima baviti kao s onim što dolazi od utjecaja iz drugog svijeta. - Naprimjer, čovjek odašilje neku želju, ona je nastala mišlju, predodžbom duha, i slijedi njegove zakonitosti. Ali baš kao što netko može odrediti zakone fizičkog svijeta zanemarujući utjecaje, naprimjer čovjekov utjecaj, slično je moguće i s duševnim svijetom.
Važna razlika između duševnih procesa i fizičkih procesa, može se izraziti opisivanjem interakcije kazavši da je u prvima mnogo više unutarnja. U fizičkom prostoru, naprimjer, prevladava zakon 'šoka'. Kada pokretna kugla od bjelokosti udari nepokretnu, potonja se počinje kretati u smjeru koji se može izračunati iz kretanja i elastičnosti prve. U prostoru duše, interakcija između dva entiteta koji se susreću, ovisi o njihovim unutarnjim svojstvima. Oni se međusobno prožimaju i, takoreći, urastaju zajedno ako su povezani jedni s drugima. Oni se međusobno odbijaju, kad im se suštine sukobe. U fizičkom prostoru postoje određeni zakoni vida, naprimjer. - Udaljene objekte možete vidjeti u smanjenoj perspektivi. Kad pogledate niz aveniju, prema zakonima perspektive, udaljenija stabla izgledaju kao da su na manjoj udaljenosti jedno od drugog, od onih u blizini. U duševnom prostoru, pak, promatraču se sve javlja, i ono blisko i ono daleko, na daljinama koje imaju zbog svoje unutarnje naravi. To je naravno, izvor najrazličitijih pogrešaka, za one koji ulaze u prostor duše i sobom žele nositi pravila iz fizičkog svijeta.
Jedna od prvih stvari koje čovjek mora usvojiti da bi se orijentirao u duševnom svijetu, jest razlikovati različite vrste njegovih tvorevina, na sličan način kao što se razlikuju čvrsta, tekuća i zračna ili plinovita tijela u fizičkom svijetu. Da biste došli do toga, morate poznavati dvije osnovne sile koje su ovdje posebno važne. Mogu se nazvati simpatija i antipatija. Kako te osnovne sile djeluju u duševnoj strukturi određuje njen tip. Snaga kojom struktura duše privlači druge, nastoji se s njima stopiti, i potvrđuje svoje srodstvo s njima, mora se opisati kao simpatija. Antipatija je, s druge strane, snaga kojom se strukture duše međusobno odbijaju, isključuju i potvrđuju vlastitu individualnost. Mjera u kojoj su te osnovne sile prisutne u strukturi duše ovisi o tome kakvu ulogu ona igra u duševnom svijetu. Najprije se moraju razlikovati tri vrste duševnih formacija, ovisno o djelovanju simpatije i antipatije u njima. A te se vrste međusobno razlikuju po tome što simpatije i antipatije, stoje u vrlo specifičnim međusobnim odnosima. Obje osnovne sile prisutne su u sve tri. Za početak, uzmite strukturu prve vrste. Ona privlači druge strukture u svojoj okolini zbog simpatije koja vlada u njoj. No, osim te simpatije, u njoj postoji i antipatija, kojom odbija ono što je u njenoj okolini. Vanjskom svijetu će takva struktura izgledati kao da je obdarena samo antipatijom. To nije slučaj. U njoj ima simpatije i antipatije. Ali ovo drugo je pretežno slučaj. Ima prednost nad prvim. Takvi entiteti igraju sebičnu ulogu u prostoru duše. Odbacuju puno stvari oko sebe i samo nekoliko stvari s ljubavlju privlače sebi. Stoga se kreću kroz prostor duše kao nepromjenjivi oblici. Zbog snage simpatije koja je u njima, izgledaju pohlepni. U isto vrijeme, pohlepa se čini nezasitnom, kao da se ne može zadovoljiti, jer prevladavajuća antipatija odbija toliko toga da to zadovoljstvo ne može doći. Ako netko želi usporediti duševne formacije ove vrste s nečim u fizičkom svijetu, može se reći: one odgovaraju čvrstim fizičkim tijelima. Ova oblast duševne materijalnosti može se nazvati goruća želja. Ono što se iz ove goruće želje miješa u duše životinja i ljudi, određuje ono što se zove niži čulni nagoni, njihovi prevladavajući sebični instinkti. - Druga vrsta formacija duše je ona u kojoj dvije osnovne sile održavaju ravnotežu, to jest, u kojima simpatija i antipatija djeluju jednakom snagom. One drugim entitetima pristupaju s određenom neutralnošću; djeluju na njih kao srodne bez da se posebno privlače ili odbijaju. Takoreći, one ne povlače čvrstu granicu između sebe i okoline. Stalno dopuštaju strukturama u svojoj okolini da utječu na njih; stoga ih se može usporediti s tekućim tvarima fizičkog svijeta. I nema ništa pohlepnog u načinu na koji takve strukture privlače druge sebi. Učinak na koji se ovdje misli događa se, naprimjer, kada ljudska duša osjeti boju. Kad osjetim crvenu boju, u početku primam neutralan podražaj iz okoline. Tek kada se ovom poticaju doda zadovoljstvo u crvenoj boji, dolazi u obzir drugačiji učinak na dušu. Ono što uzrokuje neutralni podražaj su duševne strukture, koje su u takvom međusobnom odnosu da su simpatija i antipatija međusobno u ravnoteži. Materijalnost duše koja ovdje dolazi u obzir morat će se opisati kao potpuno podatna i tečna. Ne kreće se sebično kroz prostor duše kao prva, nego tako da njeno postojanje posvuda prima dojmove i pokazuje se vezanom uz mnogo toga s čime se susreće. Izraz koji je primjenjiv na njih, mogao bi biti: protočna osjetljivost. - Treća vrsta formacija duše je ona u kojoj simpatija ima prednost nad antipatijom. Antipatija uzrokuje afirmaciju sebičnosti; ali to je u drugom planu u odnosu na privlačnost prema stvarima oko nas. Zamislite takvu strukturu unutar prostora duše. Pojavljuje se kao središte privlačne sfere koja se proteže nad objektima u okruženju. Takve strukture treba posebno označiti kao materijalnost želje. Ovaj izraz se čini ispravnim jer kroz postojeću antipatiju, koja je samo slabija od simpatije, privlačnost djeluje na način da se privučeni objekti dovode u područje vlastite strukture. To simpatiji daje sebičan ton. Ova materijalnost želje može se usporediti s plinovitim ili zračnim tijelima fizičkog svijeta. Baš kao što se plin pokušava proširiti u svim smjerovima, materijalnost želje se širi u svim smjerovima.
Više razine duševne materijalnosti karakterizira činjenica da se u njima jedna temeljna sila, naime antipatija, potpuno povlači, a samo se simpatija pokazuje stvarno učinkovitom. Sada se ovo prvo može izraziti unutar dijelova same strukture duše. Ovi dijelovi međusobno djeluju privlačno jedan na drugoga. Snaga suosjećanja unutar strukture duše izražava se u onome što se naziva zadovoljstvom. I svako smanjenje ove simpatije je nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo je samo smanjeno zadovoljstvo, kao što je hladnoća samo smanjena toplina. Zadovoljstvo i nezadovoljstvo je ono što živi u ljudima kao svijet osjećaja - u užem smislu. Osjećaj je tkanje duše u sebi. Ono što se naziva ugodom, zavisi o načinu na koji se osjećaji zadovoljstva i nezadovoljstva tkaju unutar duše.
One duševne tvorevine čija simpatija ne ostaje ograničena na područje vlastitog života zauzimaju još višu razinu. One se, kao i četvrte, razlikuju od tri niža stupnja po tome što snaga simpatije ne mora nadvladati nikakvu antipatiju koja joj se suprotstavlja. Kroz ove više tipove materijalnosti duše, raznolikost struktura duše se spaja kako bi oblikovala zajednički svijet duša. Ako je antipatija u pitanju, duševna struktura teži nečem drugom zarad vlastitog života, kako bi se kroz drugo ojačala i obogatila. Gdje antipatije šute, drugo se prihvaća kao objava, kao očitovanje. Ovaj viši oblik materijalnosti duše, u prostoru duše igra sličnu ulogu koju ima svjetlost u fizičkom prostoru. On uzrokuje da struktura duše, takoreći, apsorbira postojanje i bit drugog radi nje same, ili bi se također moglo reći, dopušta da bude ozračena njima. Budući da duševna bića crpe iz ovih viših oblasti, ona se bude u istinski duševni život. Njihov tupi život u mraku otvara se prema van, svijetli: i zrači u prostor duše; tromo, tupo tkanje iznutra, koje se želi zatvoriti kroz antipatiju, kada su prisutne samo supstance nižih regija, postaje snaga i aktivnost koja izvire iznutra i teče prema van.
Protočna osjetljivost druge regije djeluje samo kada se strukture spoje. Ali onda se jedna stvar prelijeva u drugu. Ali dodir je ovdje neophodan. U višim oblastima postoji slobodno zračenje i izlijevanje. (Suština ove oblasti s pravom se opisuje kao 'zračenje', jer simpatija koja se razvija djeluje na takav način da se kao simbol može koristiti izraz preuzet iz efekta svijetla.) Baš kao što biljka uvene u podrumu, tako i duševne strukture nestaju bez duševnih supstanci viših oblasti koje ih oživljavaju. Svjetlost duše, aktivna snaga duše, i stvarni život duše, u užem smislu, pripadaju ovim oblastima i odavde se ulijevaju u bića duše.
Treba razlikovati tri donje i tri gornje oblasti svijeta duše; a obje se posredovanje četvrtom, tako da to rezultira sljedećom podjelom svijeta duše:
1. Oblast goruće želje
2. Oblast protočne osjetljivosti
3. Oblast želja
4. Oblast zadovoljstva i nezadovoljstva
5. Oblast svijetla duše
6. Oblast aktivne sile duše
7. Oblast duševnog života
Kroz prve tri oblasti, strukture duše dobivaju svoja svojstva iz odnosa između antipatije i simpatije; kroz četvrtu oblast, simpatija se tka unutar same strukture duše; kroz tri više oblasti moć simpatije postaje sve slobodnija; supstance duše tih oblasti, vedro i okrepljujuće lelujaju prostorom duše, budeći ono što bi se inače moralo izgubiti u vlastitom postojanju.
Zapravo bi trebalo biti suvišno, ali zbog jasnoće ovdje je naglašeno da ovih sedam oblasti svijeta duše, ne predstavljaju oblasti odvojene jednu od druge. Kao što se krute tvari, tekućine i plinovi, međusobno prožimanju u fizičkoj oblasti, tako se goruća želja, protočna osjetljivost i sile svijeta duše međusobno prožimaju u duševnoj oblasti. I kao što u fizičkom području toplina prodire u tijelo i svjetlost ga obasjava, tako je i u duševnoj oblasti to slučaj sa zadovoljstvom i nezadovoljstvom, te sa svijetlom duše. I slično se događa i s aktivnom silom duše i stvarnim životom duše.