.- Tri svijeta II. Duša i svijet duše nakon smrti
Duša je spona između čovjekova duha i njegova tijela. Njegove simpatije i antipatije, koje svojim međusobnim odnosom izražavaju dušu: želja, osjetljivost, žudnja, zadovoljstvo i nezadovoljstvo i tako dalje - one ne samo da djeluju između struktura duše, već se također izražavaju u odnosu na bića drugih svjetova, fizičkog i duhovnog svijeta. Dok duša živi u tijelu, ona je, da tako kažem, uključena samo u ono što se događa u ovom tijelu. Kada se fizičke funkcije tijela odvijaju pravilno, u duši nastaju zadovoljstvo i ugoda; ako su te funkcije poremećene, javlja se bol i nelagoda. - Duša također ima svoj udio u aktivnostima duha: ova je misao ispunjava radošću, ona druga gađenjem; ispravna prosudba ima odobravanje duše, pogrešna njeno nezadovoljstvo. - Da, stupanj razvoja čovjeka ovisi o tome jesu li sklonosti duše u jednom ili drugom smjeru. Čovjek je savršeniji što njegova duša više suosjeća s manifestacijama duha; utoliko je nesavršeniji što se njegove sklonosti više zadovoljavaju aktivnostima tijela.
Duh je središnja točka ljudskog bića, tijelo je posrednik preko kojeg duh gleda i spoznaje fizički svijet i preko kojeg djeluje u njemu. Ali duša je posrednik između njih dvoje. Oslobađa osjećaj zvuka od fizičkog dojma koji vibracije zraka ostavljaju na uho; doživljava užitak ovog tona. Sve to priopćava duhu, koji time stječe razumijevanje fizičkog svijeta. Misao koja se pojavi u duhu pretvara u želju za ostvarenjem, i tek tada uz pomoć fizičkih alata, ona može postati djelo. - Sada čovjek može ispuniti svoju sudbinu jedino tako da pusti duhu da usmjerava sav njegov rad. Duša kroz sebe može usmjeriti svoje sklonosti prema tjelesnom kao i prema duhovnom. Kao da spušta svoje taktilne niti do fizičkog, kao što ih rasteže do duhovnog. Uranjanjem u fizički svijet, vlastita bit biva prožeta i obojena prirodom fizičkog. Ali budući da duh može djelovati u fizičkom svijetu samo njenim posredovanjem, time je njemu dano usmjerenje prema fizičkom. Njegove formacije su privučene prema fizičkom silama duše. Razmotrite nerazvijeno ljudsko biće. Sklonosti njegove duše ovise o aktivnostima njegova tijela. On osjeća zadovoljstvo samo u dojmovima koje fizički svijet ostavlja na njegova osjetila. I njegov je duhovni život time u potpunosti uvučen u ovu sferu. Njegove misli služe samo za zadovoljenje njegovih fizičkih potreba. - Budući da duhovno jastvo živi od inkarnacije do inkarnacije, namjera mu je da svoje usmjerenje sve više dobiva iz duhovnog. Njegovo znanje treba biti određeno duhom vječne istine, njegovo djelovanje vječnim dobrim.
Smrt, promatrana kao činjenica fizičkog svijeta, znači promjenu u funkcioniranju tijela. Sa smrću ono prestaje biti posrednik duše i duha kroz svoju organizaciju. Nadalje, u svojim aktivnostima pokazuje se potpuno podložnim fizičkom svijetu i njegovim zakonima; prelazi u njega i rastvara se u njemu. Samo se ti fizički procesi u tijelu mogu promatrati fizičkim osjetilima nakon smrti. Ono što se tada događa s dušom i duhom je izvan ovih osjetila. Jer se duša i duh tijekom života mogu osjetilno promatrati, samo u onoj mjeri u kojoj svoj izraz imaju u fizičkim procesima. Nakon smrti takav izraz više nije moguć. Stoga se promatranje fizičkih osjetila i na njima utemeljena znanost, ne uzimaju u obzir kod sudbine duše i duha nakon smrti. Tu stupa viša razina znanja, koja se temelji na promatranju procesa u duševnom i duhovnom svijetu.
Ako se duh sada odvojio od tijela, još uvijek je vezan s dušom. I kao što ga je tijekom života tijelo vezivalo za fizički svijet, tako i sada duša za duševni. - Ali njegova vlastita bit ne može se pronaći u ovom duševnom svijetu. Trebao ga je samo povezati s područjem vlastitog rada, s fizičkim svijetom. Da bi se pojavio u novom utjelovljenju sa savršenijim oblikom, on mora crpiti snagu i okrepu iz duhovnog svijeta. Ali kroz dušu se zapleo u fizički svijet. Vezan je za duševno biće koje je prožeto i obojeno prirodom fizičkog, i kroz to je on sam primio to usmjerenje. Nakon smrti, duša više nije vezana za tijelo, već samo za duh. Sada živi u duševnom okruženju. Samo sile ovoga svijeta, dakle, još uvijek mogu utjecati na nju. I duh je u početku vezan za ovaj život duše u svijetu duše. Vezan je na isti način kao što je vezan za tijelo tijekom fizičkog utjelovljenja. Kada tijelo umre to je određeno njegovim zakonima. Općenito se mora reći: duša i duh ne napuštaju tijelo, nego se tijelo oslobađa kada njegove snage više ne mogu djelovati u interesu ljudske organizacije. [Napomena: Od 19. (Stuttgart 1922.) do 26. izdanja (Stuttgart 1948.) ovaj odlomak je glasio: '...ali oni su odbačeni od strane istog...'. Od 27. izdanja (Stuttgart 1955.) restauriran je tekst 1-16. izdanja. Nije sigurno da je autor 1922. izvršio promjenu. Stoga je ovo navedeno ovdje.] Isto vrijedi i za odnos između duše i duha. Duša će pustiti duh u viši, duhovni svijet, kada njegove moći više ne budu mogle djelovati u smislu organizacije ljudske duše. Duh će biti oslobođen u onom trenutku kada je duša predala raspadu ono što može iskusiti samo unutar tijela i zadržala samo ono što može nastaviti živjeti s duhom. Taj ostatak, onoga što se može iskusiti u tijelu, ali je utisnuto u duh kao plod, povezuje dušu s duhom u čisto duhovnom svijetu. - Da bi se znala sudbina duše nakon smrti, mora se razmotriti proces njenog rastakanja. Imala je zadaću usmjeriti duh prema fizičkom. U trenutku kada ispuni ovu zadaću, preuzima smjer duhovnog. Zbog takve prirode svoje zadaće, ona bi zapravo morala biti duhovno aktivna odmah kada tijelo otpadne od nje, to jest, kada više ne može biti poveznica. I ona bi to također i bila, da njezin život u tijelu nije bio pod utjecajem toga i njezine sklonosti nisu bile privučene tome. Bez ove obojanosti, koju je primila kroz vezu s fizičkim, ona bi odmah nakon utjelovljenja slijedila puke zakone duhovnog i duševnog svijeta, i ne bi razvila daljnju privlačnost prema osjetilnom. A to bi bio slučaj kada bi čovjek nakon smrti potpuno izgubio svaki interes za ovozemaljski svijet, kada bi bile zadovoljene sve želje, prohtjevi, i tako dalje, koji su bili vezani za egzistenciju koja je ostavljena iza. Ali ako to nije slučaj, ono što preostaje u tom smjeru, prianja uz dušu.
Da ne bi došlo do zabune, treba pažljivo razlučiti ono što čovjeka veže za svijet tako da se može nadoknaditi u sljedećem utjelovljenju, i ono što ga vezuje za određeno, konačno utjelovljenje. Prvo je uravnoteženo zakonom sudbine, karmom; ali drugo se s duše može skinuti tek nakon smrti.
Nakon smrti za ljudski duh, slijedi vrijeme u kojem duša odbacuje svoje sklonosti prema fizičkoj egzistenciji, da bi potom ponovno slijedila puke zakone duhovnog i duševnog svijeta, i oslobodila duh. Prirodno je da će ovo vrijeme trajati dulje, što je duša više vezana za fizičko. Bit će kratko za osobu koja je imala malo vezanosti za fizički život, ali dugo za nekoga tko je u potpunosti vezao svoje interese za ovaj život, tako da nakon smrti još uvijek mnogo želja, žudnji i tako dalje, živi u duši osobe.
Najlakši način da dobijete predodžbu o stanju u kojem duša živi neposredno nakon smrti je kroz sljedeće razmatranje. Uzmimo prilično očigledan primjer: užitke gurmana. Uživa u uzbuđenju dok jede hranu. Uživanje, naravno, nije nešto fizičko, nego nešto duševno. Požuda živi u duši, kao i želja za užitkom. Međutim, da bi se zadovoljila želja, potreban je odgovarajući fizički organ, nepce i tako dalje. Nakon smrti, duša ne gubi odmah takvu želju, ali više nema fizički organ koji je sredstvo za zadovoljenje te želje. Čovjeku je sada - iz drugog razloga, ali sličnog učinka, samo puno jačeg - kao da pati od žeđi u kraju gdje nigdje nema vode. Dakle, duša osjeća goruću žudnju, zbog uskraćenosti zadovoljstva, jer je odbacila fizički organ kroz koji se može zadovoljiti. Tako je sa svime što duša želi i što mogu zadovoljiti samo fizički organi. Ovo stanje (goruća lišenost) traje sve dok duša ne nauči više ne željeti ono što može zadovoljiti samo tijelo. I vrijeme provedeno u tom stanju može se nazvati mjestom želje, iako naravno ne govorimo o 'mjestu'. Kada duša uđe u duševni svijet nakon smrti, podložna je njegovim zakonima. Oni na nju imaju učinak; a o tom učinku ovisi kako se u njoj uklanja sklonost prema fizičkom. Učinci moraju biti različiti, ovismo o vrsti duševnih supstanci i sila, u čijoj se oblasti sada nalazi. Svaka vrsta će izvršiti svoj čisteći, pročišćujući utjecaj. Proces koji se ovdje odvija je takav da sve antipatično u duši postupno nadvladaju sile simpatije, i da sama ta simpatija bude dovedena do vrhunca. Jer kroz ovaj najviši stupanj suosjećanja sa cijelim preostalim svijetom duše, duša će se, takoreći, stopiti s njim i postati jedno s njim; tada je njena sebičnost potpuno iscrpljena. Ona prestaje postojati kao biće sklono fizičkoj, osjetilnoj egzistenciji: duh se kroz to oslobađa. Stoga se duša pročišćava kroz gore opisane oblasti duševnog svijeta, dok ne postane jedno s općim duševnim svijetom u oblasti savršene simpatije. Činjenica da je duh vezan za svoju dušu do ovog posljednjeg trenutka oslobođenja, je zbog činjenice da se potpuno srodio s njom kroz život. Ovaj odnos je daleko veći od onog s tijelom. Jer duh je povezan s njim neizravno preko duše, ali s njom izravno. Ona je njegov vlastiti život. Zato duh nije vezan za raspadnuto tijelo, nego za dušu koja se potpuno oslobađa. - Zbog izravne veze između duha i duše, duh se može osjećati slobodnim od duše samo kada sama duša postane jedno s općim svijetom duše.
U onoj mjeri u kojoj je duševni svijet prebivalište čovjeka odmah nakon smrti, može se nazvati 'mjestom želja'. Različiti religijski sustavi koji su uključili svijest o ovim stanjima u svoja učenja, poznaju ovo 'mjesto želja' kao 'čistilište', 'pročišćujuća vatra' i tako dalje.
Najniže područje svijeta duše je ono 'žara želje'. Njime se nakon smrti iz duše iskorjenjuju sve grube sebične želje povezane s najnižim fizičkim životom. Jer kroz takve želje ona je izložena učincima ove oblasti duše. Nezadovoljene želje koje su ostale iz fizičkog života čine točku napada. Suosjećanje takvih duša proteže se samo na ono što može hraniti njihovu sebičnu prirodu; a daleko je nadjačano antipatijom koja se izlijeva preko svega ostalog. Ali sada se želje usredotočene na fizičke užitke, ne mogu zadovoljiti u svijetu duše. Ova nemogućnost zadovoljenja povećava pohlepu do najvišeg stupnja. U isto vrijeme, međutim, ta nemogućnost mora ugasiti pohlepu. Goruće želje postupno izjedaju same sebe; a duša je naučila da je istrebljenje takvih želja jedino sredstvo za sprječavanje patnje koja mora proizaći iz njih. Tijekom fizičkog života zadovoljstvo se javlja stalno iznova. Tako je bol goruće pohlepe prikrivena nekom vrstom iluzije. Nakon smrti, u 'pročišćujućoj vatri', ta se bol pojavljuje sasvim otvoreno. Treba izdržati odgovarajuća iskustva lišenosti. To je mračno stanje u kojem se nalaze duše. Naravno, u ovo stanje mogu pasti samo oni ljudi čije su želje u fizičkom životu usmjerene na najgrublje stvari. Prirode s malo prohtjeva prolaze kroz njega a da ga ne primjećuju, jer nemaju nikakvog odnosa s njim. Mora se reći da su duše pod utjecajem goruće želje, to dulje, što su više u fizičkom životu postale povezane s njim; tim se više moraju pročistiti. Takvo se pročišćivanje ne bi smjelo opisati kao patnju u jednakom smislu, kao što bi se percipiralo nešto u svijetu osjetila kao patnju. Jer nakon smrti duša čezne za svojim pročišćenjem, jer samo kroz to može biti iskorijenjena nesavršenost koja postoji u njoj.
Druga vrsta procesa u svijetu duša je takva da simpatija i antipatija održavaju ravnotežu. U mjeri u kojoj je ljudska duša u tom stanu nakon smrti, na nju će neko vrijeme utjecati ovi procesi. Udubljenost u vanjske sitnice života, radost u dojmovima osjetila koje preplavljuje prošlost, uzrokuju ovo stanje. Ljudi u njemu žive onoliko koliko je uvjetovano označenim sklonostima duše, dopuštajući da budu pod utjecajem svake trivijalnosti. Ali ako njihova simpatija nije usmjerena prema nekoj određenoj stvari, utjecaji brzo prolaze. Sve što ne pripada ovoj ispraznoj sferi, takvim je ljudima antipatično. Ako duša nakon smrti doživi ovo stanje, bez osjetilnih fizičkih stvari koje su joj potrebne za zadovoljstvo, to se u konačnici mora ugasiti. Naravno, oskudica koja prevladava u duši, prije nego to potpuno odumre, je bolna. Ova bolna situacija je škola za rađanje iluzije kojom je čovjek obavijen tijekom fizičkog života.
Treće, u svijetu duše dolaze u obzir procesi s prevladavajućom simpatijom, oni u kojima prevladava priroda želje. Duše doživljavaju učinak ovih procesa kroz sve što održava atmosferu želje nakon smrti. I te želje postupno odumiru zbog nemogućnosti njihovog zadovoljenja.
Oblast zadovoljstva i boli u svijetu duše, koja je gore opisana kao četvrta, nameće duši posebne testove. Sve dok boravi u tijelu, sudjeluje u svemu što se tiče ovog tijela. S tim je povezano tkanje zadovoljstva i boli. Uzrokuje da se osjećate dobro i ugodno, nelagodno i neugodno. Tijekom fizičkog života čovjek svoje tijelo doživljava kao sebe. Ono što se naziva osjećajem sebe, temelji se na ovoj činjenici. I što su ljudi više predisponirani za osjetilno, njihov osjećaj jastva više poprima ovaj karakter. - Nakon smrti, tijelo nedostaje kao objekt ovog osjećaja sebe. Duša koja je zadržala ovaj osjećaj, osjeća se izdubljeno. Osjeća se kao da se izgubila. To se nastavlja sve dok ne prepozna da pravo ljudsko biće ne leži u fizičkom. Učinci ove četvrte oblasti stoga uništavaju iluziju tjelesnog jastva. Duša uči da ovu tjelesnost više ne percipira kao nešto bitno. Iscjeljena je i pročišćena od sklonosti prema tjelesnom. Kao rezultat toga, nadvladala je ono što ju je prethodno snažno vezivalo za fizički svijet, i može u potpunosti razviti moć simpatije koja ide prema van. Ona se, da tako kažemo, odrekla sebe, i spremna se suosjećajno uliti u opći duševni svijet.
Ne treba zaboraviti da su iskustva ovih oblasti, posebno obilježena kod samoubojstva. Svoje fizičko tijelo napuštaju na umjetan način, a svi osjećaji povezani s njim ostaju nepromijenjeni. U slučaju prirodne smrti, raspadanje tijela prati djelomično umiranje osjećaja vezanih za njega. Kod samoubojica, osim muke koju im izaziva osjećaj iznenadne šupljine, tu su i nezadovoljene žudnje i želje, zbog kojih su se i lišili tijela.
Peta razina svijeta duše je ona svijetla duše. Suosjećanje s drugima tu već ima veliku vrijednost. Duše su s tim povezane utoliko što tijekom fizičkog života nisu bile zaokupljene zadovoljenjem nižih potreba, već su imale radost i zadovoljstvo u svojoj okolini. Oduševljenje prirodom, utoliko ima osjetilni karakter, ovdje je, naprimjer, podložno pročišćenju. Ali tu vrstu oduševljenja prirodom treba jasno razlikovati od onog višeg života u prirodi, koji je duhovne naravi, i koji traži duh koji se otkriva u stvarima i procesima prirode. Ovakav osjećaj za prirodu je jedna od stvari koja razvija sam duh, i uspostavlja nešto trajno u tom duhu. Međutim, od ovog osjećaja za prirodu treba razlikovati užitak u prirodi koji ima osnovu u osjetilima. Duša treba pročišćenje u odnosu na to, isto kao i u odnosu na druge sklonosti koje se temelje na pukoj fizičkoj egzistenciji. Mnogi ljudi vide neku vrstu ideala u ustanovama koje služe osjetilnoj dobrobiti, u obrazovnom sustavu koji prvenstveno daje osjetilno zadovoljstvo. Ne može se reći da služe samo svojim sebičnim porivima. Ali takva je duša usmjerena prema svijetu osjetila i mora biti iscijeljena snagom simpatije koja prevladava u petoj oblasti svijeta duše, kojoj nedostaju ova vanjska sredstva zadovoljstva. Duša postupno uviđa da ova simpatija mora krenuti drugim putovima. A ti se putevi nalaze u izlijevanju suosjećanja u duševnu okolinu u oblasti duše.
- One duše koje zahtijevaju povećanje svojeg osjetilnog blagostanja od svojih vjerskih aktivnosti, također se ovdje pročišćavaju. Bilo da čeznu za rajem zemaljskim ili da žude za rajem nebeskim. Ovaj raj će pronaći u 'Zemlji duša'; ali samo u svrhu sagledavanja njegove bezvrijednosti. Naravno, sve su to samo pojedinačni primjeri pročišćenja koja se odvijaju u ovoj petoj oblasti. Moglo bi se umnažati po želji. Kroz šestu oblast, onu aktivne duševne sile, događa se pročišćenje dijela duše koji žudi za djelovanjem, koje nema egoistični karakter, već ima svoje motive u osjetilnom zadovoljstvu koje djelovanje donosi. Ljudi koji razviju takvu želju za djelovanjem, ostavljaju vanjski dojam idealista, pokazuju se kao ljudi sposobni za samopožrtvovnost. U dubljem smislu, ono što im je važno je povećanje osjećaja osjetilnog zadovoljstva. Ovdje pripadaju mnoge umjetničke naravi i oni koji se posvećuju znanstvenom djelovanju jer to jako vole. Ono što ih vezuje za fizički svijet je uvjerenje da umjetnost i znanost postoje radi takve ugode.
Sedma oblast, ona stvarnog duševnog života, oslobađa ljude od njihovih posljednjih sklonosti prema osjetilnom fizičkom svijetu. Svaka prethodna oblast upija iz duše ono što je s njom povezano. Ono što sada okružuje duh je uvjerenje da njegova aktivnost treba u potpunosti biti posvećena osjetilnom svijetu. Postoje visoko darovite osobe, ali one ne razmišljaju o mnogo čemu osim o procesima u fizičkom svijetu. Takvo se uvjerenje može nazvati materijalističkim. Ovo uvjerenje mora biti uništeno, i ono će biti uništeno u sedmoj oblasti. Tada duše vide da u istinskoj stvarnosti nema objekata za materijalističke stavove. Kao led na Suncu, tu se topi ovo uvjerenje duše. Biće duše sada je apsorbirano od svog svijeta, duh je oslobođen svih okova. Vine se u oblasti u kojima živi samo u svom okruženju. - Duša je ispunila svoju prijašnju zemaljsku zadaću, a nakon smrti, ono što je ostalo od te zadaće kao okovi za duh je oslobođeno. Budući da je duša nadvladala posljednje ostatke Zemlje, vratila se u svoj element.
Iz ovog prikaza se može vidjeti da iskustva duševnog svijeta, a time i uvjeti duševnog života nakon smrti, poprimaju izgled koji je sve manje proturječan duši, što je čovjek više skinuo od onoga što je pridodano od zemaljske veze s fizičkim tijelom u smislu izravnog srodstva s njim. - Ovisno o preduvjetima stvorenim u fizičkom životu, duša će dulje ili kraće, pripadati ovoj ili onoj oblasti. Gdje god se osjeti srodnost, ostat će dok se ne iskorijeni. Gdje nema srodnosti, ona bez osjećaja ignorira moguće utjecaje. Ovdje treba opisati samo osnovne karakteristike duševnog svijeta i općenito prikazati karakter duševnog života u ovom svijetu. Isto se odnosi i na sljedeće prikaze zemlje duha. To bi bilo prekoračenje ograničenja kojih se ova knjiga namjerava pridržavati, ako bi se raspravljalo o daljnjim svojstvima ovih viših svjetova. Jer ono što se može usporediti s prostornim uvjetima i tijekom vremena, u odnosu na koje je ovdje sve drugačije nego u fizičkom svijetu, može se razumljivo govoriti samo ako se želi vrlo detaljno prikazati. Neke važne informacije o tome mogu se pronaći u mojoj 'Tajnoj znanosti'.