.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 17. lipnja 1914 (Putevi do novog stila u arhitekturi)
Jezik umjetničkih djela. Nijemost moderne arhitekture. Buduće zgrade počet će govoriti, postat će 'zakonodavci', i spriječiti svaku namjeru nepravde. Grčki hram, prebivalište Boga, kršćanska crkva, kuća za zajednicu; gotička katedrala kao kristalizirani rad. O prirodi reljefa. Vitraji i njihovi prikazi. Zgrada kao kuća jezika, kuća koja govori, i kao putokaz duhu.
Stepenište u vestibulu
Atelje gdje su napravljeni stakleni prozori za Goetheanum
Čak i više nego u zadnjoj prigodi kada sam vam se obratio danas sam podsjećan na stav koji moramo imati prema ovoj građevini, koja je posvećena stvarima znanosti duha. Žrtve onih koji su se sprijateljili sa stvarima Antropozofije pozivaju na osjećaj velike odgovornosti. Danas je predivna prilika da se podsjetimo na ovu odgovornost, jer prva od naših pomoćnih zgrada treba biti privedena svojoj svrsi. Možemo se prisjetiti na tu odgovornost proučavanjima koja se prirodno javljaju iz zadataka koji su pred nama i cilja kojeg težimo dosegnuti.
Neposredna uporaba u koju će ove prostorije biti postavljene, izrada je staklenih prozora za našu zgradu, i ne možemo ne biti potaknuti mišlju da naše ljudske sposobnosti zapravo još nisu dovoljno zrele da potpuno izvrše zadatak pred nama. Mislim da je zdravo i dobro da naš rad bude prožet osjećajem da još nismo dorasli našem zadatku, jer nam jedino to može omogućiti da postignemo najviše što je u našoj moći. Moći ćemo stvoriti početke artističkog ruha za duhovnu znanost — u mjeri u kojoj nam naša epoha i naša sredstva dopuštaju — ako smo uvijek prožeti osjećajem da smo, zapravo, slabo kvalificirani za puni zadatak. Mjesto na kojem stoji naša građevina prožeto je atmosferom koja kao da govori: “Dajte najviše što vaše snage i sposobnosti mogu, jer ne možete napraviti ni blizu onog što bi trebalo postići; i čak i kada ste učinili najviše što možete, to nikako neće biti dovoljno”.
Kada pogledamo na mjesto naše zgrade trebali bi biti prožeti neodređenim osjećajem — predosjećajem da pred nama lebdi moćan zadatak. I to pogotovo treba biti slučaj danas kada ovu pomoćnu zgradu predajemo našem prijatelju Rychteru i njegovim radnicima, da bi mogli stvoriti nešto što u najljepšem smislu može biti živi član cjelokupnog organizma naše građevine.
Ulazeći u prostoriju kroz ova vrata, naš osjećaj će biti da smo zaista blagoslovljeni, kao pojedinci, što imamo mogućnost surađivati u radu kao što je ovaj. A kada mislimo na ulogu prozora u zgradi, atmosfera duše i duha će lebdjeti oko nas, šapućući o dubokoj duhovnosti kojoj se klanjamo, mogu pozdravljati kao čisti valovi iscjeljenja kroz ovu prostoriju.
Kada zgrada bude jednom gotova stalno ćemo biti svjesni osjećaja kojeg bih možda mogao izraziti ovako: ‘Koliko je beskrajno nužno izdići se iznad svega osobnog, ako će oblici ovog okvira za našu znanost duha za nas imati stvarno značenje’. To je opet, na neki način, zadovoljavajući element u našoj zgradi. Naši arhitekti, inženjeri, i svi drugi radnici mogu izvlačiti snagu iz utješnog osjećaja da bez obzira na sve brige i nedaće koje uključuje gradnja, ona sama za nas može biti predivna edukacija — edukacija koja nas vodi iznad svega osobnog. Gradnja zahtijeva mnogo više od izražavanja bilo kojeg osobnog elementa. Kako smo krenuli s našim radom, i pojedine forme proželi s mišlju i osjećajem, postajemo svjesni novih zadataka o kojima prije nismo imali pojma. Osjećamo da je misterija tu oko nas, prizivajući najviše snage duše, srca i uma da stvore nešto što nadilazi osobnost. Ova građevina nas može naučiti kako da ispunimo zadatke koji se svakodnevno pojavljuju. To nam kući donosi osjećaj koji može u tako svetim tonovima zazvoniti u duši: Kako su beskonačno veće mogućnosti univerzuma od beznačajnih ljudi! Najviše što možemo stvoriti mora biti beskonačno veće ako će se dokazati jednako zadacima koji su pred nama u objektivnom svijetu.' Sve što ikada može biti zatvoreno u granicama osobnog ja mora biti prekoračeno. Sama građevina, i pomoćna kuća koju smo danas mogli otvoriti za nas može biti sredstvo edukacije. Zaista, što više postanu naše sredstvo edukacije, veće razumijevanje ćemo imati. Već sada, kada gledamo na nezavršenu građevinu i na ovu kuću, ne možemo ne razmišljati o tome kakav bi naš osjećaj trebao biti dok ulazimo. Koliko često ćemo osjetiti, ‘Ah, kada bi se sva ljudska bića mogla dovesti ovdje!’ Da li stvarno zaslužujemo tako sveti okvir — okvir kojem smo sami pomogli da nastane — ako bi imali bilo kakvu želju za isključiti druga ljudska bića? Zar radije neće biti naša najdraža želja dovesti sve ljude u građevinu? To će sigurno biti naša želja ako shvatimo misiju koju će ovakve građevine imati za čovječanstvo, ako nađu imitatore i sljedbenike?
Promislite na trenutak na mnoge građevine podignute u naše vrijeme od pametnih arhitekata. Neke od njih, premda ne pokazuju znakove novog stila i nisu prožete bilo kakvom novom duhovnošću, stvarno su kreacije arhitektonskog genija. Ipak sve imaju jednu stvar zajedničku. Možemo im se diviti izvana i misliti da su divne iznutra, ali one ne čine da osjećamo, kao što će to naša zgrada, da smo okruženi kao organima osjeta. Razlog za to je da su druge građevine nijeme — one ne govore. To je misao koju bi vam želio utisnuti večeras.
Promislimo na građevine koje izražavaju sve osobine našeg vremena. Ljudi ulaze i izlaze bez da na bilo koji način urastaju u njihovu arhitekturu, oblike ili umjetnost. Svuda osjećamo da ono što bi trebalo biti izraženo kroz umjetničke oblike danas čovječanstvu treba biti preneseno drugim sredstvima. U sadašnjem dobu čovjek je sve više osuđen da donese red, stabilnost, mir i harmoniju pomoću vanjskih zakona, dekreta ili institucija, definicijama u riječima. To podrazumijeva i slova ili misli kriticizma, jer u našem dobu mora biti tako. Ali tome treba nešto dodati — nešto što označava daljnji razvoj čovječanstva u nekom drugom smislu. Vjerojatno naša građevina neće moći potpuno postići njen cilj — zaista ciljamo samo na primitivni početak. Ipak ako ljudska kultura može uzeti ono što je izraženo u našoj građevini (utoliko što ispunjavamo zadatke postavljene od viših Duhova) i to razvije; ako ideje koje su u pozadini ovakvih radova nađu sljedbenike — tada ljudi koji sebi dopuste da butu impresionirani od ovih umjetničkih djela i koji su naučili razumjeti njihov jezik, nikada neće naškoditi svojim drugovima bilo srcem ili intelektom, jer će ih umjetnički oblici učiti kako da vole; učiti će živjeti u harmoniji i miru sa njihovim drugovima. Kroz ove oblike u njihova srca će se uliti mir i harmonija; ovakve građevine će biti ‘zakonodavac’ i njihovi oblici će moći postići što vanjske institucije nikada ne mogu postići.
Kolikogod se proučavalo uklanjanje kriminala i nepravdi u svijetu, pravo iskupljenje, okretanje zla u dobro, u budućnosti će zavisiti o tome da li prava umjetnost može uliti duhovni fluid u srca i duše ljudi. Kada su ljudska srca i duše okružene postignućima prave arhitekture, skulpture i slično, prestati će lagati ako se dogodilo da su skloni neistini; prestati će ometati mir njihovih drugova ako je to njihova tendencija. Građevine i zgrade će početi govoriti, i na jeziku o kojem ljudi danas nemaju pojma.
Ljudska bića su se danas navikla okupljati na kongresima u svrhu sređivanja svojih poslova, jer zamišljaju da ono što prelazi od usta do uha može stvoriti mir i harmoniju. Ali mir i harmonija, i čovjekov pravedan položaj može se utemeljiti jedino kada nam govore Bogovi. Kada će nam Bogovi govoriti?
Kada nam sada ljudsko biće govori? — kada posjeduje grlo. Nikada nam ne bi moglo govoriti kada ne bi imalo grla. Duhovi prirode su nam dali grlo i mi taj dar pravimo organskim dijelom cijelog kozmosa kada nađemo prave oblike umjetnosti, jer oni postaju instrumenti kroz koje nam govore bogovi. Moramo, međutim, najprije naučiti kako da postanemo dio velikog kozmosa, i tada će naša želja da uvedemo sve čovječanstvo kroz ova vrata biti jača. Iz te želje — jer još nije ispunjena — razviti će se težnja da se za naš pokret radi tako intenzivno da taj cilj postepeno može biti postignut. Umjetnost je stvaranje organa preko kojeg bogovi mogu govoriti čovječanstvu .... Već sam govorio o mnogim stvarima u vezi toga. Govorio sam o grčkom hramu i pokazao kako svi njegovi oblici izražavaju činjenicu da je to boravišno mjesto Boga. Danas tome želim još nešto dodati. Ako pokušamo razumjeti osnovnu prirodu grčke umjetnosti gradnje shvatiti ćemo da se samo biće i esencija četvrte post-atlantske epohe ulijevala u grčki način percepcije i stoga u njihovu umjetnost gradnje.
Što je osnova grčke percepcije i osjećaja? To je, naravno, široka tema, ali govoriti ću samo o jednom aspektu.
Ovdje (vidi dijagram) imamo zid koji okružuje grčki hram, s vodoravnom strukturom koja počiva na njemu. Kada se bilo što diže iznad vodoravnog tako je konstruirano da je podržano vlastitim snagama koje uravnotežuju jedna drugu; baš kao kada, kod građenja, mi postavimo dvije grede zajedno.
Ovdje je pretpostavka da Zemlja sa svojom gravitacijom leži ispod. I prevodeći taj osjećaj u riječi, možemo kazati: ‘U četvrtoj post-atlantskoj epohi čovjek je osjećao da je mjesto Zemlje bio dar Bogova; to je kao da se božanska moć prelila u umjetničke tvorevine.’ Prema tome, pomoću snaga na Zemlji koje su čovjeku dane od Bogova, osjećano je da gravitacija može biti prevladana. U grčkom hramu čovjek kontrolira silu gravitacije i time stvara boravišno mjesto za Boga koji mu je dao Zemlju.
Niti se o ovom „boravištu Bogova“ niti o kasnijim rimskim hramovima može misliti odvojeno od okolnog zemljišta. Zemljište je dio samog hrama. Grčki hram je cjelina za sebe čak ni ako nitko nije u njemu, jer njegova cijela koncepcija je ona od boravišta za Boga; to je utočište Boga. Ljudska bića mogu živjeti kilometrima udaljena u okrugu; ako nitko ne uđe u hram, ipak, on tamo stoji, kao cjelina za sebe — boravište Boga. U svakom detalju vidimo kako čovjek u dekorativnim oblicima ovog boravišta Bogova izražava sve što njegov osjećaj strahopoštovanja čini da osjeća da je dužan napraviti za Bogove. Na zadnjem predavanju pokušao sam vam pokazati da motiv na kapitelima ima svoje porijeklo u plesnom motivu — plesu koji je izvođen iz poštovanja prema bogovima prirode. A sada prijeđimo na oblike najranije kršćanske arhitekture. Kada prijeđemo od grčkog hrama do kršćanske crkve u nama se posebno javlja jedna misao. Grčki hram stoji unutar teritorija koji ga okružuje, pripada teritoriju. Ljudska bića nisu nužno unutar hrama; žive oko njega, izvan njega. Hram koji pripada okolnom teritoriju, smatra se oltar zemlje oko njega. Hram sve posvećuje, čak i trivijalne dnevne poslove ljudskih bića koji žive na zemljištu. Služenje Zemlji potaje božanska služba jer Bog stoji ili je ustoličen kao Gospodar i učestvuje u radu na zemljištu i u težnjama ljudskih bića koja žive oko hrama. Čovjek se dok radi na zemlji osjeća ujedinjen s Bogom. Obožavanje Boga još nije odvojeno od služenja Zemlji. Hram izrasta iz ljudskog elementa, ponekad zaista iz ‘svega-previše-ljudskog’, i posvećuje sve oko njega. ‘Zemljo, budi jaka!’ — To je prevladavajuće raspoloženje četvrte post-atlantske epohe, kada su ljudska bića još uvijek jedno sa Zemljom koju su im bogovi dali na odgovornost, kada ego još uvijek drijema u vrsti snene svijesti, kada se čovjek još uvijek osjeća povezan s grupnom dušom cijelog čovječanstva. Zatim čovjek izrasta iz grupne duše, postaje sve više individualan, i odvaja se od zemlje, od dnevnog života i aktivnosti, štovanja koje vrši u svom duhovnom životu.
U ranim danima kršćanstva osjećaji ljudi nisu više bili isti kao u grčko doba. Gledajući u dušu Grka, vidimo ga kako sije polja i radi na njegovim industrijskim težnjama, prožet ovim čvrstim osjećajem: Tamo stoji hram s bogovima koji u njemu borave a ja sam blizu. Ja se mogu baviti mojim težnjama i raditi na zemlji ali sve dok Bog boravi u hramu. Zatim čovjek postaje više individualan, snažan osjećaj ega, “Ja” u njemu se javlja, i kršćanstvo predstavlja pojavu nečeg što je bilo pripremljeno tijekom dugo vremena od drevne hebrejske civilizacije. Iz ljudske duše javlja se potreba odvajanja od stvari svakodnevnog života kao što je obožavanje koje je nuđeno Bogu. Gradnja je odvojena od zemlje i nastaje kršćanska crkva. Zemlja postaje nezavisna; građevina postaje entitet nezavisan od teritorija; ona je ‘individualnost’ sama za sebe. Grčki hram je još bio vrsta oltara za cijeli teritorij, dok su zidovi kršćanske crkve sada činili odvojen prostor za one koji će obožavati. Oblici kršćanskih crkava a također i rimske arhitekture postepeno izražavaju ovu individualnu, duhovnu potrebu čovjeka, i mogu se razumjeti jedino u tom smislu. Položaj Grka unutar zemaljske egzistencije je bio takav da je sebi rekao: ‘Mogu ostati ovdje s mojim jatom, obavljajući svoje poslove, radeći na zemlji, jer tamo stoji hram kao oltar za cijelo selo: u njemu boravi Bog’. U kršćanstvu čovjek kaže: ‘Moram ostaviti rad i uputiti se u ovu građevinu, jer tamo moram tražiti Duh’. Služenje Zemlji i služenje nebesima je odvojeno i kršćanska crkva sve više poprima oblik gdje grčka i rimska arhitektura više nije odgovarajuća. To je oblik koji otkriva da zajednica pripada crkvi; crkva namjerava zaokružiti zajednicu. Zatim, opet odvojeno od zajednice, vidimo kuću svećenika, onih koji podučavaju. Nastaje slika univerzuma; Duh se obraća onima koji duh traže, u područjima gdje su zatvoreni unutar zidova. U ranija vremena od Grka i Rimljana je cijeli svijet osjećan na isti način na koji su kršćani kasnije osjećali područje crkve s njenim zatvorenim zidovima.
Niti se o ovom „boravištu Bogova“ niti o kasnijim rimskim hramovima može misliti odvojeno od okolnog zemljišta. Zemljište je dio samog hrama. Grčki hram je cjelina za sebe čak ni ako nitko nije u njemu, jer njegova cijela koncepcija je ona od boravišta za Boga; to je utočište Boga. Ljudska bića mogu živjeti kilometrima udaljena u okrugu; ako nitko ne uđe u hram, ipak, on tamo stoji, kao cjelina za sebe — boravište Boga. U svakom detalju vidimo kako čovjek u dekorativnim oblicima ovog boravišta Bogova izražava sve što njegov osjećaj strahopoštovanja čini da osjeća da je dužan napraviti za Bogove. Na zadnjem predavanju pokušao sam vam pokazati da motiv na kapitelima ima svoje porijeklo u plesnom motivu — plesu koji je izvođen iz poštovanja prema bogovima prirode. A sada prijeđimo na oblike najranije kršćanske arhitekture. Kada prijeđemo od grčkog hrama do kršćanske crkve u nama se posebno javlja jedna misao. Grčki hram stoji unutar teritorija koji ga okružuje, pripada teritoriju. Ljudska bića nisu nužno unutar hrama; žive oko njega, izvan njega. Hram koji pripada okolnom teritoriju, smatra se oltar zemlje oko njega. Hram sve posvećuje, čak i trivijalne dnevne poslove ljudskih bića koji žive na zemljištu. Služenje Zemlji potaje božanska služba jer Bog stoji ili je ustoličen kao Gospodar i učestvuje u radu na zemljištu i u težnjama ljudskih bića koja žive oko hrama. Čovjek se dok radi na zemlji osjeća ujedinjen s Bogom. Obožavanje Boga još nije odvojeno od služenja Zemlji. Hram izrasta iz ljudskog elementa, ponekad zaista iz ‘svega-previše-ljudskog’, i posvećuje sve oko njega. ‘Zemljo, budi jaka!’ — To je prevladavajuće raspoloženje četvrte post-atlantske epohe, kada su ljudska bića još uvijek jedno sa Zemljom koju su im bogovi dali na odgovornost, kada ego još uvijek drijema u vrsti snene svijesti, kada se čovjek još uvijek osjeća povezan s grupnom dušom cijelog čovječanstva. Zatim čovjek izrasta iz grupne duše, postaje sve više individualan, i odvaja se od zemlje, od dnevnog života i aktivnosti, štovanja koje vrši u svom duhovnom životu.
U ranim danima kršćanstva osjećaji ljudi nisu više bili isti kao u grčko doba. Gledajući u dušu Grka, vidimo ga kako sije polja i radi na njegovim industrijskim težnjama, prožet ovim čvrstim osjećajem: Tamo stoji hram s bogovima koji u njemu borave a ja sam blizu. Ja se mogu baviti mojim težnjama i raditi na zemlji ali sve dok Bog boravi u hramu. Zatim čovjek postaje više individualan, snažan osjećaj ega, “Ja” u njemu se javlja, i kršćanstvo predstavlja pojavu nečeg što je bilo pripremljeno tijekom dugo vremena od drevne hebrejske civilizacije. Iz ljudske duše javlja se potreba odvajanja od stvari svakodnevnog života kao što je obožavanje koje je nuđeno Bogu. Gradnja je odvojena od zemlje i nastaje kršćanska crkva. Zemlja postaje nezavisna; građevina postaje entitet nezavisan od teritorija; ona je ‘individualnost’ sama za sebe. Grčki hram je još bio vrsta oltara za cijeli teritorij, dok su zidovi kršćanske crkve sada činili odvojen prostor za one koji će obožavati. Oblici kršćanskih crkava a također i rimske arhitekture postepeno izražavaju ovu individualnu, duhovnu potrebu čovjeka, i mogu se razumjeti jedino u tom smislu. Položaj Grka unutar zemaljske egzistencije je bio takav da je sebi rekao: ‘Mogu ostati ovdje s mojim jatom, obavljajući svoje poslove, radeći na zemlji, jer tamo stoji hram kao oltar za cijelo selo: u njemu boravi Bog’. U kršćanstvu čovjek kaže: ‘Moram ostaviti rad i uputiti se u ovu građevinu, jer tamo moram tražiti Duh’. Služenje Zemlji i služenje nebesima je odvojeno i kršćanska crkva sve više poprima oblik gdje grčka i rimska arhitektura više nije odgovarajuća. To je oblik koji otkriva da zajednica pripada crkvi; crkva namjerava zaokružiti zajednicu. Zatim, opet odvojeno od zajednice, vidimo kuću svećenika, onih koji podučavaju. Nastaje slika univerzuma; Duh se obraća onima koji duh traže, u područjima gdje su zatvoreni unutar zidova. U ranija vremena od Grka i Rimljana je cijeli svijet osjećan na isti način na koji su kršćani kasnije osjećali područje crkve s njenim zatvorenim zidovima.
I ono što je bio sam grčki hram sada postaje ograđen prostor pred oltarom. Čovjek je sada tražio jasnu sliku svijeta dok je ranije uzeo sam svijet i samo u njega smjestio, vidljivo za vanjska čula, hram kao boravište Boga. Gotička arhitektura je zbilja samo grana onog što je već bilo pripremljeno. Esencijalna osobina gotičke arhitekture je da je težina oduzeta zidovima i smještena na stupove. Koje je porijeklo tog cijelog načina konstrukcije, gdje težina leži na stupovima, koji su tako modelirani da je mogu nositi? To je temeljeno sa sasvim različitoj koncepciji od one od grčkog hrama. Kada prijeđemo na stupove gotičke arhitekture koji odnose težinu sa zidova, više se ne bavimo čistom silom gravitacije. Ovdje, radi sam čovjek. U grčkom hramu to je kao da se oslobađa od zemaljske gravitacije i stekavši znanje o njoj u zemaljskoj oblasti, sada se uzdiže iznad. U tome što čovjek koristi silu gravitacije, prevladava je. Kod gotičkih stupova koji nose težinu više se ne bavimo čistim djelovanjem sile gravitacije; u gotičkoj građevini potreba je umjetnost zanatstva, višeg i nižeg zanatstva. Potreba za stvaranjem područja koje zaokružuje zajednicu također dovodi, u gotičkoj arhitekturi, do potrebe za nečim gdje aktivnost zajednice igra ulogu. U pojedinim oblicima vidimo nastavljanje, takoreći, onog što su ljudi naučili. Umjetnost ručnog rada utječe u oblike, i u proučavanju tih oblika vidimo umjetnost ljudskih bića koji su pridonijeli svojim udjelom, koji su radili zajedno.
Stare rimske crkve još su objekti koji obuhvaćaju Boga. Gotička crkva je objekt izgrađen od zajednice da obuhvati Boga ali takav gdje su ljudi pridonijeli njihovim zanatstvom. Oni samo ne ulaze u crkve već sami rade na gradnji kao zajednica. U gotičkoj arhitekturi ovaj rad ljudskih bića ujedinjuje se s božanstvom. Duše ljudi više ne primaju božanstvo kao nešto što se podrazumijeva; oni se samo ne okupljaju i slušaju riječi duha koje dolaze od prostora oltara, već se okupljaju oko Boga u njihovim naporima. Gotičke katedrale su zaista kristalizirani ručni rad.
Možemo brzo prijeći preko onog što je slijedilo, jer to zaista doseže do obnove klasične arhitekture. U vezi toga nije nužno govoriti o renesansi; govoriti ćemo o onom što peta post-atlantska epoha zahtijeva od nas.
Razmotrimo element težine i potpore, slijedeći ga do točke kada postaje kristalizirani ručni rad gotičke arhitekture.
Ako u to prodremo s umjetničkim osjećajem shvatimo da je tu nešto što u sebi miruje, miruje unutar zemaljskih snaga. Sve sile ovih građevina miruju unutar zemaljskog elementa. Grčki hram svugdje pokazuje silu gravitacije i vlastito jedinstvo sa Zemljom. Kod grčkog hrama svugdje možemo promatrati manifestaciju sile gravitacije. Sami njegovi oblici otkrivaju jedinstvo sa Zemljom.
Možemo brzo prijeći preko onog što je slijedilo, jer to zaista doseže do obnove klasične arhitekture. U vezi toga nije nužno govoriti o renesansi; govoriti ćemo o onom što peta post-atlantska epoha zahtijeva od nas.
Razmotrimo element težine i potpore, slijedeći ga do točke kada postaje kristalizirani ručni rad gotičke arhitekture.
Ako u to prodremo s umjetničkim osjećajem shvatimo da je tu nešto što u sebi miruje, miruje unutar zemaljskih snaga. Sve sile ovih građevina miruju unutar zemaljskog elementa. Grčki hram svugdje pokazuje silu gravitacije i vlastito jedinstvo sa Zemljom. Kod grčkog hrama svugdje možemo promatrati manifestaciju sile gravitacije. Sami njegovi oblici otkrivaju jedinstvo sa Zemljom.
I sada usporedimo osnovni oblik naše građevine s kojom će se suočiti svatko čak i izvana. Napraviti ću grubi dijagram. Koja je osobina ovog motiva? Ako to usporedite s grčkim hramom uočiti ćete razliku. Grčki motiv je u sebi potpun. Ovaj drugi motiv, kada je to zid — na primjer odvojeni perpendikularni (okomiti nap.pr.) — ima značenje jedino kada nije samo zid, već kada izrasta iz cjeline. Zid nije samo zid, on živi, baš kao živi organizam koji dopušta da iz njega izrastaju uzvišenja i udubljenja. Zid živi — to je razlika. Promislite na grčki hram. Premda ima mnogo stupova, cjelina je ipak upravljana od gravitacije. U našoj građevini, međutim, ništa nije samo zid. Iz zida izrastaju oblici. To je esencijalna stvar. I kada prođemo okolo unutar naše građevine naći ćemo jednu plastičnu formu, kontinuiranu reljefnu skulpturu na kapitelima, postoljima,
arhitravima. Oni izrastaju iz zida, a zid je njihov temelj, njihovo tlo, bez kojeg ne mogu postojati. Biti će mnogo reljefnih rezbarija u unutrašnjosti građevine, i oblika koji, premda ih se ne može naći drugdje u fizičkom svijetu, predstavljaju evoluciju koja teče naprijed. Počevši između stupova Saturna straga, biti će vrsta simfonijske progresije do kulminacije na Istoku. Ali oblici nisu više prisutni u vanjskom fizičkom svijetu nego su tamo prisutne melodije. Ovi oblici su zidovi koji su postali živi. Fizički zidovi nisu živi, ali eterski zidovi, duhovni zidovi zaista žive.
Trebao bih dugo govoriti ako bih želio pokazati da je to ono kako umjetnost reljefa najprije dobiva svoj pravi smisao, ali dati ću vam samo naznaku onog što stvarno imam na umu. Određeni eminentni umjetnik modernih vremena je mnogo govorio o umjetnosti reljefa i rekao neke pametne stvari. Rekao nam je da mislimo na dvije staklene ploče kako stoje paralelno jedna prema drugoj i između njih ukrižani oblik. Zatim bi trebali gledati u smjeru strelice kroz staklene ploče na oblik ... (Dr. Steiner ovdje čita pasus iz knjige) ... Autor pokušava doći do koncepta o tome što je stvarno reljef. Ali koncepcija je izgrađena jedino od onog što oko percipira, što jasno pokazuje kada kaže da je reljef proizveden kada se misli na pozadinu kao staklenu ploču a ono što leži ispred ploče kao zatvoreno drugom staklenom pločom. On dakle koncepciju reljefa temelji na oku i da bi to razjasnio koristi dvije staklene ploče na kojima je projiciran cijeli oblik. Nasuprot ove koncepcije mi imamo našu vlastitu koja prelazi od onog što je od stakla načinjeno vidljivim na ono što živi. Želimo reljef napraviti živom stvari. Reljef nema značenja kada se jednostavno dizajniraju oblici na zidu. Ima značenja samo kada priziva intuiciju da je sam zid živ i može iznijeti oblike.
Sada, postoji u svijetu reljef koji je pun značenja, jedino što mu ne pridajemo odgovarajuću pažnju. Postoji određeni reljef koji je bio kreiran u skladu s pravom idejom — to je Zemlja s njenim biljnim carstvom. Moramo, međutim, prije nego možemo proučavati ovaj reljef, prijeći od površine Zemlje u kozmički prostor. Zemlja je živa površina koja iz vlastitog bića njedri svoja stvorenja. Naša vlastita umjetnost reljefa mora biti temeljena na koncepciji da je zid živa stvar čak kao i zemlja što njedri svoje biljke. Tako se postiže prava umjetnost reljefa. Ići izvan ovog načela grijeh je protiv esencije umjetnosti reljefa. Kada pogledamo dolje na veliki reljef Zemlje, vidimo ljudska bića i životinje kako se po njemu kreću, ali oni ne pripadaju reljefu. Oni mogu biti uvedeni u reljef, naravno, jer umjetnost se može razviti u svim smjerovima, ali to više nije čista esencija umjetnosti reljefa.
Trebao bih dugo govoriti ako bih želio pokazati da je to ono kako umjetnost reljefa najprije dobiva svoj pravi smisao, ali dati ću vam samo naznaku onog što stvarno imam na umu. Određeni eminentni umjetnik modernih vremena je mnogo govorio o umjetnosti reljefa i rekao neke pametne stvari. Rekao nam je da mislimo na dvije staklene ploče kako stoje paralelno jedna prema drugoj i između njih ukrižani oblik. Zatim bi trebali gledati u smjeru strelice kroz staklene ploče na oblik ... (Dr. Steiner ovdje čita pasus iz knjige) ... Autor pokušava doći do koncepta o tome što je stvarno reljef. Ali koncepcija je izgrađena jedino od onog što oko percipira, što jasno pokazuje kada kaže da je reljef proizveden kada se misli na pozadinu kao staklenu ploču a ono što leži ispred ploče kao zatvoreno drugom staklenom pločom. On dakle koncepciju reljefa temelji na oku i da bi to razjasnio koristi dvije staklene ploče na kojima je projiciran cijeli oblik. Nasuprot ove koncepcije mi imamo našu vlastitu koja prelazi od onog što je od stakla načinjeno vidljivim na ono što živi. Želimo reljef napraviti živom stvari. Reljef nema značenja kada se jednostavno dizajniraju oblici na zidu. Ima značenja samo kada priziva intuiciju da je sam zid živ i može iznijeti oblike.
Sada, postoji u svijetu reljef koji je pun značenja, jedino što mu ne pridajemo odgovarajuću pažnju. Postoji određeni reljef koji je bio kreiran u skladu s pravom idejom — to je Zemlja s njenim biljnim carstvom. Moramo, međutim, prije nego možemo proučavati ovaj reljef, prijeći od površine Zemlje u kozmički prostor. Zemlja je živa površina koja iz vlastitog bića njedri svoja stvorenja. Naša vlastita umjetnost reljefa mora biti temeljena na koncepciji da je zid živa stvar čak kao i zemlja što njedri svoje biljke. Tako se postiže prava umjetnost reljefa. Ići izvan ovog načela grijeh je protiv esencije umjetnosti reljefa. Kada pogledamo dolje na veliki reljef Zemlje, vidimo ljudska bića i životinje kako se po njemu kreću, ali oni ne pripadaju reljefu. Oni mogu biti uvedeni u reljef, naravno, jer umjetnost se može razviti u svim smjerovima, ali to više nije čista esencija umjetnosti reljefa.
Naša zgrada mora govoriti kroz oblike u njenoj unutrašnjosti, ali govor mora biti onaj od Bogova. Razmislite na trenutak o životu ljudskih bića na Zemlji, odnosno, neposredno na površini Zemlje. Tu ne moramo izvlačiti direktno iz naših učenja — trebamo se samo okrenuti legendi o Raju. Da je čovjek ostao u Raju na predivni reljef Zemlje s njenim biljnim carstvom gledao bi izvana. On je sam, međutim, bio transplantiran, takoreći, u taj reljef. Nije ga mogao promatrati izvana jer je bio izveden iz Raja. Govor Bogova ne može se uzdići od Zemlje do čovjeka jer govor Zemlje utapa govor Bogova. Ako obratimo pažnju na organe Bogova koje su oni sami stvorili kada su, kao Elohim, Zemlju dali čovjeku, ako obratimo pažnju na eterske oblike biljaka i modeliramo u skladu s njima, stvaramo na isti način na koji je i priroda stvorila grlo kod čovjeka da bi on mogao govoriti — mi zaista stvaramo grlo kroz koje nam Bogovi mogu govoriti. Ako osluhnemo glazbu oblika na našim zidovima koji su grlo za govor Bogova, tražimo put natrag u Raj. Na drugom predavanju ću govoriti o slikarstvu. Danas želim govoriti o reljefu i skulpturi
koji će biti proizvedeni u ovoj kući koju smo danas otvorili. Pokušao sam objasniti kako reljef može postati organ govora Bogova a nekom drugom prilikom ćemo govoriti kako boje postaju duševni organi za govor Bogova. Naše doba ima malo razumijevanja za vrstu koncepcija koje nas moraju inspirirati ako ćemo zaista ispuniti naš zadatak. Grčki hram je bio boravište Bogova, kršćanska crkva okvir oko zajednice koja bi rado bita ujedinjena s Duhom. Što bi naša građevina trebala biti? To je već otkriveno u njenom tlocrtu i zaobljenom obliku. Građevina je dvodijelna ali arhitektonski oblici dvije sekcije imaju jednaku važnost. Nema razlike kao u slučaju prostora ispred oltara i prostora za kongregaciju u kršćanskoj crkvi. Razlike dimenzija dvije sekcije naše građevine samo znače da je u velikoj kupoli nadmoćno fizičko i da smo u maloj kupoli duhovno pokušali napraviti dominantnim. Ovaj sam oblik izražava težnju ka Duhu. Tu težnju ka Duhu mora izražavati svaki pojedini detalj, utoliko što težimo stvoriti organ za govor Bogova. Rekao sam da će oni koji potpuno razumiju našu građevinu odbaciti laži i nepravednost; građevina doista može postati ‘Zakonodavac’, i ta istina može biti proučavana u različitim oblicima i arhitravima. Sve u građevini će imati unutarnju vrijednost. Svaki dio grla ima unutarnju vrijednost; ni jedna riječ ne može biti izgovorena ako grlo ne sadrži određene oblike na pravom mjestu. Ako bi, na primjer, ovdje napravili uvlačenje (vidi dijagram) i razmišljajte o nekoj vrsti krovišta nad tim, cjelokupan oblik izražava činjenicu da ova građevina mora biti ispunjena osjećajem da srca streme zajedno u ljubavi.
Ništa u ovoj arhitekturi nije tu samo radi sebe. Jedan oblik vodi preko do drugog; ili, ako oblici imaju trostruki karakter, središnji oblik je most između druga dva. Ovdje imamo grubu skicu oblika vrata i prozora.
Ništa u ovoj arhitekturi nije tu samo radi sebe. Jedan oblik vodi preko do drugog; ili, ako oblici imaju trostruki karakter, središnji oblik je most između druga dva. Ovdje imamo grubu skicu oblika vrata i prozora.
Sada, sve što živi u oblikovanim formama je trodimenzionalno; reljef je osvajanje druge dimenzije, površina, koja je potom dovedena u treću dimenziju. To se ne shvaća ako uzmemo stajalište samo promatrača ili gledatelja: jer nama je potreban živi osjećaj kako Zemlja dopušta biljkama da izrastaju iz njenog bića.
Kada budem govorio o stvarnoj prirodi slikarstva razumjeti ćemo značaj veze između boje i unutarnjeg elementa duše u univerzumu. Ne bi bilo smisla u slikanju s bojom ako boja ne bi bila nešto sasvim različito od onog što fizika zamišlja da jest. Principi boje kao govora duše prirode, duše univerzuma, biti će predmet kasnijeg predavanja.
Sada ću pokazati kako će naši stakleni prozori predstavljati jedinstvo vanjskog s unutarnjim. Svaki od njih će biti jedne pojedine boje, ali različite boje će biti korištene na raznim položajima u građevini. To izražava duhovnu, glazbenu harmoniju vanjskog s unutarnjim svijetom. I pojedini obojani prozor će samo izražavati tu harmoniju u debljim i tanjim slojevima stakla. Odnosno, imati ćemo površine gdje je staklo deblje, čvršće, i površine gdje je staklo tanje. Svijetlo će sijati jače kroz tanja mjesta na prozorima; sijati će manje jako, i dati tamnije boje, kroz mjesta gdje je staklo deblje. Veza između duha i materije biti će izražena staklenim prozorima; ali cijela unutrašnjost će težiti biti organ govora Bogova. Grlo čini mogućim da čovjek govori, i na isti način cjelokupno naše reljefno modeliranje je organ Bogova koji bi nam se trebali obraćati sa svih strana univerzuma. Dakle kada u zidovima pravimo otvore za prozore koji omogućavaju Bogovima da nam govore, mi tražimo put do Duha kozmosa. Ovi prozori su namijenjeni da u svojim obojanim odsjajima naznače: „Tako, O čovječe, ti pronađi put do duha“. Vidjeti ćemo kako je tijekom noći kada spava duša povezana s duhovnim svijetom i živi izvan tijela. Vidjeti ćemo način na koji je duša povezana s duhovnim svijetom između smrti i novog rođenja u bestjelesnom stanju. Prozori će nam pokazati kako, kada pristupa pragu, on postaje svjestan bezdana; biti će otkrivene postaje na putu do duhovnog svijeta. Pojaviti će se kao svjetlosne formacije sa Zapada, otkrivajući nam misterije inicijacije. Pokušavamo stvoriti zidove, čiji oblici čine da sami zidovi izgledaju da odlaze. Dizajn mora izraziti kako mi bušimo zidove, pokazujući nam kako naći put do duhovnih svjetova, ili prelazimo u te svjetove nesvjesno, pokazujući nam kakav mora biti naš odnos prema duhovnim svjetovima.
Grčki hram, boravište Boga, i kasnija građevina, koja je izgrađena za zajednicu koja želi biti ujedinjena s njihovim Bogom, bili su građevine-plaštevi koji su zaokruživali i zatvarali. Naša građevina ne smije zatvoriti ništa u univerzumu; njeni zidovi moraju živjeti, ali živjeti u skladu sa samom istinom. Istina utječe u ljepotu našeg reljefnog modeliranja. Da nismo odvedeni iz Raja bili bi svjesni 'reljefa koji govori' koji se nastavlja iz same Zemlje u biljnom obliku, koji izrasta čak i iznad geoloških formacija planina i jedino dopušta tim slojevima da budu goli na mjestima gdje bi trebali biti goli. Međutim u trenutku kada u našem perceptivnom životu nalazimo 'odmor' gdje nam se obraćaju Bogovi, od tog 'odmora' do naše vlastite aktivnosti, do onog što moramo napraviti da bi našli put do Bogova — u tom trenutku moramo imati pokret, unutarnji pokret; moramo probušiti zid. Moramo imati te zidove koji pozivaju naše duše da prate put u one oblasti odakle su proizašle riječi izražene oblicima zidova. Tada će svatko od nas sjediti unutar građevine i sebi ćemo reći: „Sami organi velikog Duha su oko nas; to je za nas da razumijemo jezik izgovoren kroz ove oblike”. Ali moramo ga razumjeti u srcu a ne samo da ga možemo dohvatiti intelektualno.
Oni koji počinju, objašnjavati ove oblike na krivom su putu. Oni stoje na istom tlu kao i oni koji stare mitove interpretiraju simbolički i alegorijski, i zamišljaju na primjer, da unaprjeđuju stvar Teozofije. Čovjek koji pokušava ‘interpretirati’ mitove i objasniti vanjske oblike može biti pametan i ingeniozan ali je kao onaj koji pokušava pogledati ispod svoje brade da objasni simbolizam grla. Govor Bogova razumijemo učeći kako slušati s našim srcima, ne koristeći intelektualnu okretnost i dajući simbolička ili alegorijska značenja mitovima i umjetničkim oblicima. ‘Ovdje ti sjediš i Duh univerzuma ti se obraća’ — to unutar nas mora biti živi osjećaj. Kada to postane živa percepcija onog što duša mora napraviti ako će naći put u one oblasti odakle je upućen govor Duhova, mi ćemo usmjeriti naše zurenje ondje gdje su zidovi izbušeni prozorima; i na tim mjestima će nam se otkriti misterije koje se odigravaju u čovjeku dok on svjesno ili nesvjesno korača stazom od fizičkog do duhovnog.
Pokušao sam izraziti osjećaje u našim srcima i dušama danas kada je ova kuća predana na odgovornost našem prijatelju Rychteru i njegovim kolegama za njihov rad. Neka osjete, pošto su je primili, svetu prirodu njihova zadatka i nešto od svetosti o kojoj sam govorio. Gore na brežuljku mi još radimo na građevini koja će otkriti, onima koji traže, organe kroz koje im Bogovi mogu govoriti. Ali u tim tragaocima se mora pojaviti sveta težnja da nađu putove i staze u oblast Bogova. Djelo Rychtera i njegovih kolega u prostorijama ove kuće biti će odnijeta na brežuljak i postavljena na položaje gdje su zidovi probušeni. To će pokrenuti duše onih okupljenih zajedno u građevini na vrhu brežuljka i pokazati im put do Duha.
Neka to sveto raspoloženje prožima ovu kuću; neka svako bušenje u staklu bude izvršeno s osjećajem: ‘Ovdje moram modelirati nešto što će u oblast Duha voditi one koji to vide gore na građevini. Moje kreacije percepcije duše moraju učiniti tako živim da će odsjaji obojenih stakala predstavljati kanale kojima duhovni svjetovi govore kroz oblike unutrašnjosti’. Teškoće mogu biti veoma velike, zaista u mnogim slučajevima može biti samo djelomičnog uspjeha a u drugim slučajevima potpuni neuspjeh, ali stav koji sam opisao biti će neiscrpna pomoć.
Večeras nisam imao namjeru govoriti samo o stvarima koje mogu pomoći umjetnost učiniti shvatljivom. Govorio sam ovako jer preklinjem da nešto od onog što ja osjećam može teći od mog srca u vaša. Želim da vaša srca budu živo prožeta osjećajem koji iznutra treperi osjećajem svetosti ovog rada. Posvećujemo ovu kuću rada najspremnije ako se dok odlazimo od vrata koncentriramo sa svim snagama naših srca na ljubav za svijet čovjeka i duha, da bi na kraju put do Duha mogao biti pronađen preko onog što je ovdje postignuto — do Duha otkuda mir i sklad mogu teći između ljudi na Zemlji. Ako su svi naši radovi oživljeni Duhom, ako je sav rad na ovom brežuljku ispunjen duhom ljubavi — koji je u isto vrijeme duh prave umjetnosti — tada će od naše građevine vani preko Zemlje teći duh mira, sklada, ljubavi. Biti će stvorena mogućnost da rad na ovom brežuljku pronađe nasljednike; mnoga ovakva središta zemaljskog i duhovnog mira, sklada i ljubavi tako mogu izniknuti u svijetu. Shvatimo živu prirodu našeg rada u ovom raspoloženju mira i ljubavnog sklada, znajući da naši radovi teku od samog duha života. Postojala su boravišta Bogova, svetišta zajednice, a još će biti organ govora za Duh, građevina koja pokazuje put do Duha. Bog boravi u grčkom hramu; duh zajednice može boraviti unutar rimske ili gotičke građevine; ali sam svijet Duha mora govoriti kroz građevinu budućnosti. Vidjeli smo kako se kuća zemaljskih sila pojavljuje i odlazi tijekom ljudske evolucije; vidjeli smo kuću jedinstva ljudskih duša kako se pojavljuje i odlazi u duhovnoj evoluciji Zemlje. Za nas je da izgradimo kuću govora iz ljubavi za pravu umjetnost, koja je u isto vrijeme ljubav za pravu duhovnost i za sve čovječanstvo.
Kada budem govorio o stvarnoj prirodi slikarstva razumjeti ćemo značaj veze između boje i unutarnjeg elementa duše u univerzumu. Ne bi bilo smisla u slikanju s bojom ako boja ne bi bila nešto sasvim različito od onog što fizika zamišlja da jest. Principi boje kao govora duše prirode, duše univerzuma, biti će predmet kasnijeg predavanja.
Sada ću pokazati kako će naši stakleni prozori predstavljati jedinstvo vanjskog s unutarnjim. Svaki od njih će biti jedne pojedine boje, ali različite boje će biti korištene na raznim položajima u građevini. To izražava duhovnu, glazbenu harmoniju vanjskog s unutarnjim svijetom. I pojedini obojani prozor će samo izražavati tu harmoniju u debljim i tanjim slojevima stakla. Odnosno, imati ćemo površine gdje je staklo deblje, čvršće, i površine gdje je staklo tanje. Svijetlo će sijati jače kroz tanja mjesta na prozorima; sijati će manje jako, i dati tamnije boje, kroz mjesta gdje je staklo deblje. Veza između duha i materije biti će izražena staklenim prozorima; ali cijela unutrašnjost će težiti biti organ govora Bogova. Grlo čini mogućim da čovjek govori, i na isti način cjelokupno naše reljefno modeliranje je organ Bogova koji bi nam se trebali obraćati sa svih strana univerzuma. Dakle kada u zidovima pravimo otvore za prozore koji omogućavaju Bogovima da nam govore, mi tražimo put do Duha kozmosa. Ovi prozori su namijenjeni da u svojim obojanim odsjajima naznače: „Tako, O čovječe, ti pronađi put do duha“. Vidjeti ćemo kako je tijekom noći kada spava duša povezana s duhovnim svijetom i živi izvan tijela. Vidjeti ćemo način na koji je duša povezana s duhovnim svijetom između smrti i novog rođenja u bestjelesnom stanju. Prozori će nam pokazati kako, kada pristupa pragu, on postaje svjestan bezdana; biti će otkrivene postaje na putu do duhovnog svijeta. Pojaviti će se kao svjetlosne formacije sa Zapada, otkrivajući nam misterije inicijacije. Pokušavamo stvoriti zidove, čiji oblici čine da sami zidovi izgledaju da odlaze. Dizajn mora izraziti kako mi bušimo zidove, pokazujući nam kako naći put do duhovnih svjetova, ili prelazimo u te svjetove nesvjesno, pokazujući nam kakav mora biti naš odnos prema duhovnim svjetovima.
Grčki hram, boravište Boga, i kasnija građevina, koja je izgrađena za zajednicu koja želi biti ujedinjena s njihovim Bogom, bili su građevine-plaštevi koji su zaokruživali i zatvarali. Naša građevina ne smije zatvoriti ništa u univerzumu; njeni zidovi moraju živjeti, ali živjeti u skladu sa samom istinom. Istina utječe u ljepotu našeg reljefnog modeliranja. Da nismo odvedeni iz Raja bili bi svjesni 'reljefa koji govori' koji se nastavlja iz same Zemlje u biljnom obliku, koji izrasta čak i iznad geoloških formacija planina i jedino dopušta tim slojevima da budu goli na mjestima gdje bi trebali biti goli. Međutim u trenutku kada u našem perceptivnom životu nalazimo 'odmor' gdje nam se obraćaju Bogovi, od tog 'odmora' do naše vlastite aktivnosti, do onog što moramo napraviti da bi našli put do Bogova — u tom trenutku moramo imati pokret, unutarnji pokret; moramo probušiti zid. Moramo imati te zidove koji pozivaju naše duše da prate put u one oblasti odakle su proizašle riječi izražene oblicima zidova. Tada će svatko od nas sjediti unutar građevine i sebi ćemo reći: „Sami organi velikog Duha su oko nas; to je za nas da razumijemo jezik izgovoren kroz ove oblike”. Ali moramo ga razumjeti u srcu a ne samo da ga možemo dohvatiti intelektualno.
Oni koji počinju, objašnjavati ove oblike na krivom su putu. Oni stoje na istom tlu kao i oni koji stare mitove interpretiraju simbolički i alegorijski, i zamišljaju na primjer, da unaprjeđuju stvar Teozofije. Čovjek koji pokušava ‘interpretirati’ mitove i objasniti vanjske oblike može biti pametan i ingeniozan ali je kao onaj koji pokušava pogledati ispod svoje brade da objasni simbolizam grla. Govor Bogova razumijemo učeći kako slušati s našim srcima, ne koristeći intelektualnu okretnost i dajući simbolička ili alegorijska značenja mitovima i umjetničkim oblicima. ‘Ovdje ti sjediš i Duh univerzuma ti se obraća’ — to unutar nas mora biti živi osjećaj. Kada to postane živa percepcija onog što duša mora napraviti ako će naći put u one oblasti odakle je upućen govor Duhova, mi ćemo usmjeriti naše zurenje ondje gdje su zidovi izbušeni prozorima; i na tim mjestima će nam se otkriti misterije koje se odigravaju u čovjeku dok on svjesno ili nesvjesno korača stazom od fizičkog do duhovnog.
Pokušao sam izraziti osjećaje u našim srcima i dušama danas kada je ova kuća predana na odgovornost našem prijatelju Rychteru i njegovim kolegama za njihov rad. Neka osjete, pošto su je primili, svetu prirodu njihova zadatka i nešto od svetosti o kojoj sam govorio. Gore na brežuljku mi još radimo na građevini koja će otkriti, onima koji traže, organe kroz koje im Bogovi mogu govoriti. Ali u tim tragaocima se mora pojaviti sveta težnja da nađu putove i staze u oblast Bogova. Djelo Rychtera i njegovih kolega u prostorijama ove kuće biti će odnijeta na brežuljak i postavljena na položaje gdje su zidovi probušeni. To će pokrenuti duše onih okupljenih zajedno u građevini na vrhu brežuljka i pokazati im put do Duha.
Neka to sveto raspoloženje prožima ovu kuću; neka svako bušenje u staklu bude izvršeno s osjećajem: ‘Ovdje moram modelirati nešto što će u oblast Duha voditi one koji to vide gore na građevini. Moje kreacije percepcije duše moraju učiniti tako živim da će odsjaji obojenih stakala predstavljati kanale kojima duhovni svjetovi govore kroz oblike unutrašnjosti’. Teškoće mogu biti veoma velike, zaista u mnogim slučajevima može biti samo djelomičnog uspjeha a u drugim slučajevima potpuni neuspjeh, ali stav koji sam opisao biti će neiscrpna pomoć.
Večeras nisam imao namjeru govoriti samo o stvarima koje mogu pomoći umjetnost učiniti shvatljivom. Govorio sam ovako jer preklinjem da nešto od onog što ja osjećam može teći od mog srca u vaša. Želim da vaša srca budu živo prožeta osjećajem koji iznutra treperi osjećajem svetosti ovog rada. Posvećujemo ovu kuću rada najspremnije ako se dok odlazimo od vrata koncentriramo sa svim snagama naših srca na ljubav za svijet čovjeka i duha, da bi na kraju put do Duha mogao biti pronađen preko onog što je ovdje postignuto — do Duha otkuda mir i sklad mogu teći između ljudi na Zemlji. Ako su svi naši radovi oživljeni Duhom, ako je sav rad na ovom brežuljku ispunjen duhom ljubavi — koji je u isto vrijeme duh prave umjetnosti — tada će od naše građevine vani preko Zemlje teći duh mira, sklada, ljubavi. Biti će stvorena mogućnost da rad na ovom brežuljku pronađe nasljednike; mnoga ovakva središta zemaljskog i duhovnog mira, sklada i ljubavi tako mogu izniknuti u svijetu. Shvatimo živu prirodu našeg rada u ovom raspoloženju mira i ljubavnog sklada, znajući da naši radovi teku od samog duha života. Postojala su boravišta Bogova, svetišta zajednice, a još će biti organ govora za Duh, građevina koja pokazuje put do Duha. Bog boravi u grčkom hramu; duh zajednice može boraviti unutar rimske ili gotičke građevine; ali sam svijet Duha mora govoriti kroz građevinu budućnosti. Vidjeli smo kako se kuća zemaljskih sila pojavljuje i odlazi tijekom ljudske evolucije; vidjeli smo kuću jedinstva ljudskih duša kako se pojavljuje i odlazi u duhovnoj evoluciji Zemlje. Za nas je da izgradimo kuću govora iz ljubavi za pravu umjetnost, koja je u isto vrijeme ljubav za pravu duhovnost i za sve čovječanstvo.