Putevi do novog stila u arhitekturi 3

3. Treće predavanje, Dornach, 28. lipnja 1914 (Putevi do novog stila u arhitekturi)
Grčki hram, kršćanska crkva, gotička katedrala: pristup duhovnom. Zgrada Dornach: sjedinjavanje s duhom, oblici kao organ govora iz duhovnog svijeta. Prijelaz s matematičkog znanja o obliku na osjećaj oblika. Krug kao izraz jastva. Doživljavanje krivulja uslijed nesvjesne aktivnosti astralnog tijela: zbrajanje-elipsa, oduzimanje-hiperbola, množenje-Cassini krivulja, dijeljenje-kružnica. Kupola kao izraz lubanje. Sedam pari stupova kao izraz života u sedmogodišnjim razdobljima.

Ulazna vrata u atelje

Terasa i sjeverno krilo

Terasa i južno krilo

Dok se odvija izgradnja naše građevine mislim da bi za nas bilo veoma dobro da se pokušamo sve više uzdići do njenog značenja. Sa dva prethodna predavanja smo to već započeli i pokušati ćemo što je moguće više, pomoću daljnjih studija, zaista srasti s onim što ovdje treba postići.

Na prvom mjestu vas želim podsjetiti na ono što sam rekao kada smo otvorili kuću posvećenu izgradnji staklenih prozora. Predavanje se odnosilo na evoluciju misli i koncepcije koja je u pozadini umjetnosti gradnje i samo ću ukratko rekapitulirati ono što sam tada mogao samo nagovijestiti.

Što se tiče grčkog hrama, rekao sam da je u izvjesnom smislu činio jedinstvo s cijelim naseljem — cijelo selo je s njime bilo jedno. Hram je tamo stajao kao ‘boravište Boga’. Ništa u grčkom hramu ne treba čuvati duhovnu prisutnost Boga i njegovu fizičku sliku. Esencija konstrukcije hrama bila je činjenica da je svaki čovjek uključen u njegove dnevne poslove na zemlji znao da unutar oblasti gdje provodi svoj rad nije bio sam sa Zemljom već ujedinjen s duhovnim svijetom. I znak za činjenicu da je čovjek, dok živi na Zemlji, također bio ujedinjen i s duhovnim svijetom, bio je hram koji stoji tamo kao oltar na tlu.

Zatim smo vidjeli dokaz napretka arhitekturalne misli, u tome što je kršćanska umjetnost gradnje odvojila građevinu od tla. Svakodnevni život i raspoloženje veličanja s kojim se čovjek uzdigao do Duha bili su odvojeni jedno od drugog. Kršćanska crkva zapravo nije više jedno sa tlom; ona služi Duhu, odvojeno od naselja, i izražava činjenicu da kada će se čovjek uzdići do Duha mora ostaviti svakodnevne poslove, na neko vrijeme se uputiti na odvojeno mjesto i tamo biti ujedinjen s Duhom. Kršćanska crkva, dakle, nije više mogla biti ono što su građevine Grčke a također i Rima bile u njihovu stvarnom biću. Kršćanska crkva je u sebi bila dualnost, kuća zajednice i kuća odvojena za oltar i svećenstvo. Čovjek ostavlja svakodnevne poslove i ulazi u oblast gdje osjeća da zuri gore prema duhu koji mu dolazi od ograđenog prostora gdje stoji oltar.

Ova evolucija u arhitekturalnoj misli naravno podrazumijeva transformaciju drevnog grčkog oblika građevine (koji je bio izveden iz čisto statičkih i dinamičkih faktora, faktora prostora i gravitacije) u oblik koji odgovara koncepciji zajednice koja je odvojena.

Prešavši na gotičku katedralu imamo još kasniji oblik arhitekturalne koncepcije. Imamo težnju zajednice ne samo da nose njihove vlastite osobnosti u svetište već također i njihov individualni rad, i to je izraženo u oblicima gotičke arhitekture. Osjećamo kao da je rad izvršen u okruženju prešao u arhitekturalne oblike i uzdiže se do Duha kao molitva, sklapanje ruku.

Također sam rekao da se stvarni napredak u koncepciji arhitekture mora u naše vrijeme ponovno dogoditi i da je to jedino moguće ako blizina Duha koja je postignuta u sve većoj mjeri od perioda grčke koncepcije arhitekture naovamo do one od gotičke građevine — ako je ta blizina postepeno transformirana u potpuno jedinstvo s Duhom. To znači da građevina koja bi sada trebala biti posvećena životu u jedinstvu s Duhom mora samim svojim oblikom izraziti unutarnju vezu s duhovnim. Možemo zaista reći — ako pokušamo ne objašnjavati stvari u apstrakcijama već ih dohvatiti s cijelim osjećajem i dušom — ‘Sve što je kroz duhovnu znanost utjelovljeno u našem životu duše podrazumijeva stvarnu penetraciju u oblik koji je stvoren. Duh je otkriven u slobodi, sišavši sada čovječanstvu’. Dok su Grci smještali hram kao oltar na tlu, budućnost i, utoliko što mi na našoj građevini radimo iz budućnosti, sadašnjost, smještaju pravi izraz Duha na tlo kao rezultat onog što Duh izražava u njenim oblicima.

Pojaviti će se govor koji nosi poruku za sadašnjeg čovjeka. Ali sve to traži da težimo razumjeti Duh u njegovim oblicima izražavanja. Da bi razumjeli grčki hram, pokušali smo, zadnji puta, dosegnuti čisto fizičke osobine prostora i gravitacije. Ali Duh ne radi samo prema zakonima mehanike i dinamike; ne otkriva sebe samo u uvjetima prostora i energije. Duh je živ, stoga u našoj građevini mora biti izražen na živi način, uistinu živi način. Nećemo to ništa bolje razumjeti ako Duh tumačimo simbolički, već počinjući osjećati da su oblici živi, da su organi govora koji teče iz duhovnog svijeta.

Da li je moguće za oblike da govore iz duhovnog svijeta? To je zaista moguće, na mnoge načine. Uzmimo misao koja nam je posebno bliska pošto je s jedne strane izraz najvišeg, a sa druge, u njenom luciferskom aspektu uronjena je u najniže — uzmimo ideju o egu, sebstvu.

Samo izgovaranje riječi “Ja” ili “sam” još ne evocira mnogo misli u čovjeku. Mnoge epohe će morati proteći u ljudskoj povijesti prije nego se u duši bude mogla pojaviti potpuno svjesna ideja kada je izgovorena riječ “Ja” ili “sam”. Ipak, sebstvo, ego, može se osjetiti u obliku, i iznad svega kada od čisto matematičke koncepcije oblika prijeđemo na osjećaj oblika možemo steći percepciju ega, sebstva, u savršenom krugu. Ako to shvatite spremno ćete razumjeti što iz toga slijedi. Ako istinsko, živo, osjetljivo ljudsko biće, suočeno s krugom, opaža osjećaj ega, sebstva, kako se pojavljuje u njegovoj duši, ili ako kada vidi fragment kruga osjeća da on predstavlja nezavisno ja, ono uči da živi u oblicima. A karakteristika stvarno živog osjećaja je sposobnost za življenje u oblicima. Ako to imate na umu lako ćete moći prijeći na druge stvari koje iz toga slijede.

Prvi krug koji sam ovdje nacrtao ima neprekinutu liniju. (1). Ta linija međutim može biti promjenjiva tako a pokazuje ove valovite projekcije. (2). Još jedna karakteristična varijacija je treći crtež. (3). Ova dva lika su samo varijacije kruga. Što te varijacije znače? Druga (2) izražava činjenicu da je Ja, ego ušao u odnos s vanjskim svijetom. Jednostavan krug čini da osjećamo da ništa od ostatka svijeta nije tu, samo ono što je zatvoreno unutar kruga. Ako promatramo varijaciju kruga ne možemo više osjećati da je ono što je izraženo krugom samo na svijetu. Varijacija linije izražava borbu, vrstu uzajamnog djelovanja s vanjskim svijetom. Ako stvarno živimo u obliku druge varijacije (2) osjetiti ćemo: „Unutarnje je jače nego vanjsko”. A u slučaju zupčastog kruga (3): „Vanjsko krči svoj put unutra i snažnije je nego ono što leži unutar kruga”. I sada ako uđemo u bilo koju građevinu koja sadrži fragmente krugova ili okrugle površine, i opažamo ovakve varijacije, u slučaju zupčastih linija osjetiti ćemo, „ovdje je vanjsko osvojilo”, a u slučaju valovitih linija, „ovdje je unutarnje osvojilo”! Naša duša počinje živjeti s formama. Mi forme samo ne promatramo već u našim dušama imamo osjećaj, pulsirajući osjećaj „osvajanja i zadiranja”, „pobjede i nadmoći”. Sama duša živi s formom. I to jedinstvo s formom, to življenje u formi je sama esencija artističkog osjećaja.

Ali mi možemo ići dalje. Predstavimo sebi manje jednostavnu varijaciju (4). Forma se kreće u jednom smjeru i postaje akcija. Ako živimo u ovoj formi imamo osjećaj da napreduje, da se kreće. U samim formama nalazimo osobinu kretanja. Ovdje sam napravio jednostavnu skicu onog što će se u složenoj formi pojaviti u građevini, ali naći ćete da postoji potpuno podudaranje. Polazeći od ulaza na zapadu i odatle prema manjoj strukturi (na istoku) naći ćete da će svi oblici u unutrašnjosti pobuditi osjećaj da se cijela struktura nastavlja od zapada dalje na istok. To je izraženo u formama. Na zapadu u mislima ćete osjećati da ste unutar vozila koje vas nosi na istok. Sama esencija i značenje ovih reljefnih varijacija je da se one ne pojavljuju samo kao mrtve, dinamičke ili mehaničke forme; čini nam se da smo ušli u vozilo koje nas nosi naprijed. U duhovnom smislu nećemo „mirovati” u našoj građevini; biti ćemo vođeni naprijed.

Iz ovog ćete razumjeti da je osnovni karakter oblika ovdje sasvim različit od oblika od tri stupnja arhitekturalne misli koja sam opisao. Sve do našeg vremena arhitekturalna misao se bavila s osobinama beživotnog, mehaničkog oslonca. Sada, međutim arhitekturalna misao postaje misao govora, unutarnjeg pokreta, onog koji nas vuče sa sobom. To je ono što je u cijeloj koncepciji novo, i osnovna forma mora naravno tome odgovarati. Na koji način osnovna forma tome odgovara? Sada, rekao sam da je najintimniji od svih utisaka onaj od Ja, ega, kako je izraženo krugom ili sferom. Zašto je tako? To je zato jer je jednostavan krug ili sferu od svih oblika najlakše percipirati. Apsolutno je jednostavno prepoznati krug. Sve što je potrebno je najtrivijalnija misao da je sve jednako udaljeno od središnje točke. Čim sebi predstavimo točke koje stoje na jednakoj udaljenosti od ovog središta, imamo kuglu, ili krug. To je upravo najlakši proces koji se može provesti u mislima. Kao forma, dakle, krug je najjednostavniji od svih entiteta. To je također u skladu s vanjskom stvarnosti, jer sebstvo u svakom biću je, od najjednostavnije ćelije do složenog ljudskog bića, najjednostavniji od svih utisaka, baš kao krug ili kugla. Iza svega toga je nešto mnogo dublje i sada želim da me slijedite u misli koja će voditi one koji je stvarno razumiju, do velikih dubina.

Sada, oblik elipse je složeniji nego onaj od kruga. Nacrtati ću oblik obične elipse. Ne mora biti točan već samo imati opći karakter elipse. Kada prijeđemo na elipsu tu više nema jednostavnosti. Premda je elipsa još uvijek sferična, nemamo više prirodu jednakosti kao u slučaju kruga. Ovdje moram tražiti od onih koji su proučavali geometriju — premda ćemo zbog učtivosti pretpostaviti da svi znate nešto geometrije iako ste možda nešto od toga zaboravili — da pokušaju razumjeti slijedeće ideje. Kod elipse također postoji red i pravilnost. Baš kao što se krug odnosi na jednu točku, elipsa je povezana s dvije. Linije između bilo koje točke elipse i dva žarišta će se naravno razlikovati,

ali dvije linije zajedno doći e na istu duljinu (a + b = c + d na dijagramu). Možete zbrojiti udaljenosti svake točke od ova dva žarišta i uvijek ćete dobiti istu duljinu. To je u slučaju kruga toliko jednostavno da nema potrebe za mentalnim procesom. Međutim, u slučaju elipse, moramo napraviti zbrajanje. Sve linije do središta kruga su jednake, ali kod elipse moramo napraviti zbrajanje. Sada ćete reći: ‘Da, ali ja ne zbrajam kada vidim elipsu’. Vi sami ne, to je točno, ali vaše astralno tijelo da; ono što geometričar radi svjesno astralno tijelo radi nesvjesno. Astralno tijelo je završeni geometričar. Nemate pojam o svem znanju koje je sadržano u vašim astralnim tijelima; u astralnim tijelima vi ste svi najmudriji geometričari, samo što naravno geometrija koju poznajete u astralnom tijelu može jedino biti dovedena u svijest sa ‘znojem na čelu’. Morate oprostiti na izrazu ali danas je dopustiv (... bilo je veoma toplo na dan kada je održano predavanje.) Sve je tamo u astralnom tijelu i ako bi oni koji podučavaju geometriju, umjesto korištenja uobičajenih metoda, mogli primijeniti pumpu da bi izvikli ono što je u astralnom tijelu, ne bi više trebali podučavati — znanje bi samo izviralo. Mi dakle, zbrajamo, dvije udaljenosti od žarišta i uvijek dobijemo isti rezultat. Kada oblik elipse izgleda predivno, što to zapravo znači? To znači da astralno tijelo zbraja i da je ukupan iznos uvijek isti. A sada predstavite sebi da zbrajate bez da to znate i svaki puta dobijete isti rezultat. Osjećate zadovoljstvo. Sada idete do slijedeće točke i provodite isti proces. ... Opet iti zbroj — oh! kakva radost! To je živi doživljaj elipse.

U slučaju kruga nema takvog osjećaja satisfakcije, jer krug je odmah toliko očit. Elipsa uzrokuje veću radost jer iznutra moramo biti aktivni. Što je netko više iznutra aktivan, veću ima radost. Ono što je često tako teško shvatiti je da čovjek, u njegovu unutarnjem biću, žudi za aktivnošću. Ako želi biti lijen to je samo stvar njegova svjesnog života. Astralno tijelo nije samo mudrije, već također i marljivije i uvijek bi željelo biti aktivno.

Sada, postoji još jedna linija koja se sastoji, naravno, uvijek od dva dijela. Oni koji su studirali geometriju znati će da se hiperbola sastoji od dvije simetrične krivulje. Hiperbola također ima dva žarišta koja leže približno ovdje. Opet možemo povlačiti linije do ove dvije točke. Čudna stvar ovdje je da ne zbrajamo već oduzimamo. Uvijek dobijemo isti rezultat oduzimajući manje od većeg. Naše astralno tijelo oduzima i drago mu je da je razlika uvijek ista. U ovom unutarnjem osjećaju jednakosti astralno tijelo doživljava porijeklo hiperbole.

Čovjek je dakle matematičar ispod sloja njegove svijesti i pomoću nesvjesnih kalkulacija mi za sebe stvaramo regularnost forme. Mi zbrajamo i oduzimamo, ali možemo također i množiti. Tu opet imamo dvije točke. Množeći jedno s drugim opet dobijemo liniju koja izgleda nekako kao elipsa ali nije ista. Ta linija sadrži unutarnji proces množenja.

U vezi te linije ima nešto misteriozno. Krug je jednostavni entitet, elipsa već složenija, hiperbola još nešto više, jer ne mislim da obična osoba vidi samo jednu liniju u dvije krivulje. Običan intelekt vjeruje da su dvije krivulje. Običan intelekt vjeruje da postoje dvije linije, ali u stvarnosti to nije tako. Druga linija je misteriozna iz još jednog razloga, jer u skladu s onim što je dobiveno množenjem linija je promijenjena u ovaj rijedak oblik. To je krivulja množenja, krivulja Cassini-a, Bernoulijeva krivulja koja igra tako važnu ulogu u okultnim istraživanjima. Linija se može razviti na takav način da preuzima te oblike. Postoje dvije linije, vidite, ali u unutarnjem smislu postoji zapravo jedna linija, i kada je u astralnom svijetu osjećamo kao jednu liniju znamo da je ovaj oblik (o-o) samo specijalizacija ovog oblika ( ∞ ). Ali sada promislite — ovaj oblik ( ∞ ) nestaje u četvrtoj dimenziji — zatim se ponovno pojavljuje i ulazi u fizički svijet. To je jedinstvo jer uvijek iznova nestaje u četvrtoj dimenziji. Ovaj proces množenja stvarno ima tri različite forme.

Imamo stoga liniju zbrajanja, liniju oduzimanja, liniju množenja. Netko može reći da bi trebala biti i linja dijeljenja, četvrta metoda kalkulacije. Tu moramo podijeliti dvije udaljenosti umjesto zbrajanja, oduzimanja ili množenja. Odnosno, za naše astralno tijelo mora biti moguće da odredi dvije točke — a također i druge točke ako uzme veću liniju — i veću udaljenost podijeli s manjom. Astralno tijelo, dakle, mora moći dijeliti i kada to napravi dobije liniju (vidi dijagram). Sve točke su takve da su njihove udaljenosti od dvije točke kod dijeljenja iste.

Mi zbrajamo i dobijemo elipsu.
Mi oduzimamo i dobijemo hiperbolu.
Mi množimo i dobijemo krivulje Cassini, Bernouli.
Mi dijelimo i dobijemo krug.

Sada imamo nešto zaista izvanredno. Kada stvarno pokušamo prodrijeti u dubine prirode one se pred našom dušom javljaju u svom njihovu čudu. Krug se pojavljuje kao krajnje jednostavan entitet ali je, ipak, pun misterije. Krug se također može shvatiti uzimajući dvije točke i dijeleći, i ukoliko smo došli do istog rezultata, imamo krug. Krug je dakle nešto sasvim izvanredno. Najjednostavniji je od svih entiteta a ipak je proizvod okultnog procesa dijeljenja koji je doveden u svijest. Upravo je isto u slučaju ja čovjeka: obično ja je jednostavan entitet a više ja misteriozni entitet koji počiva u dubini bića — ja koje se može naći samo kada prekoračimo njegove granice i obratimo pažnju na svijet s kojim je povezano. Krug je isti bilo da kažemo da je najjednostavniji od svih oblika ili da je proizvod dijeljenja od dvije točke uvijek isti. Baš kao što imamo isti krug, tako i između nas imamo dualnost: nešto što pripada svakodnevnom životu i smjesta je opazivo, i nešto što dohvaćamo jedino kada idemo vani u cijeli univerzum, shvaćajući taj entitet kao najsloženiji proizvod velike kozmičke bitke gdje Ahriman i Lucifer vrše podjelu i gdje naše vlastito više ja treba sebe održavati kao kvocijent ako će ikada doći do izražaja.

Dijelovi elipse i hiperbole i također krivulje Cassini-a naći će se svugdje u našoj građevini, i naša astralna tijela će imati izobilje mogućnosti da rade ove kalkulacije! Ovdje ću spomenuti samo jedan primjer: kada ljudi uđu u našu zgradu i stoje u galeriji gdje će stajati orgulje i pjevači, njihove duše će biti u stanju provesti ovaj proces množenja. Duša ne mora to učiniti svjesno ali će taj proces osjetiti u dubinama svog bića, jer je to linija strukture oko orgulja. Ta linija će se naći na mnogim mjestima u građevini.

Nakon ovog što sam vam sada rekao o dvostrukom značenju kruga moći ćete shvatiti da kada sa zapada uđete u građevinu i osjećate se okruženi kružnom strukturom, sa kupolom iznad, da je tu slika ljudskog ja. Ali drugi manji prostor na istoku nije na prvi pogled tako shvatljiv. Manja struktura će izgledati puna misterija jer, premda je njen oblik također kružni, mora biti shvaćena kao rezultat procesa dijeljenja i jedino izvana nalikuje na veći prostor. Postoje dva kruga, ali jedan odgovara životu svakodnevice a drugi je povezan s cijelim kozmosom. Mi u sebi nosimo niže ja i više ja. A opet su jedno. Dakle naša građevina treba biti dvostruke strukture. Njen oblik izražava — ne u bilo kom simboličkom smislu već u samom njenom biću — dvostruku prirodu čovjeka. Kada je zavjesa ispred pozornice otvorena percipirati ćemo sliku čovjeka ne samo onakvog kakav je u svakodnevnom životu, već kao potpunog čovjeka. Same forme izražavaju kretanje od zapada prema istoku, stazu od nižeg do višeg ja. Sve što sam vam rekao može se stvarno osjetiti u formama. Podizanje građevine ove vrste otkriva kako duhovni oblik prirode i viši duhovni svijet mogu biti izraženi. Nitko tko počinje razmišljati o svakakvim ingenioznim interpretacijama neće razumjeti našu građevinu. Može se razumjeti samo živim osjećajem razvoja i suštinom formi. Iz tog razloga ne želim građevinu opisati slikovito već govoriti o načinu njena razvoja, kako su sama duhovna bića postala forma i pokret i u nju utjecala. Recimo da je bilo tko pogledao unutrašnjost i počeo špekulirati ovako: ‘Da, dvije kupole, dvije kružne strukture — niže ja, više ja; niže ja, više ja — jedinstvo’. To može biti krasna interpretacija ali ne bi bila od ništa veće vrijednosti nego kada bi bilo rečeno da su Marija i Johannes Thomasius u misterijskoj drami stvarno jedno biće. To je samo špekulacija, jer rezultira apstrakcijom. Jedinstvo leži u živom ‘postajanju’. Naravno žive snage postajanja mogu iznjedriti i Mariju i Thomasiusa ali jedino kao rezultat diferencijacije. Čak i u sličnosti pravi okultist će uvijek tražiti raznovrsnost, jer to bi bio lažni okultizam da se raznovrsnost uvijek želi vratiti u jedinstvo. Otuda primjer kruga. Krug je najjednostavniji od svih entiteta, gdje su sve točke na jednakom odstojanju od središta — ali je također rezultat dijeljenja. Kod kruga imamo nešto što je u vanjskom svijetu cjelina a u duhovnom svijetu složenost.

Ovo su neke od napomena koje sam želio dati. Drugom prigodom ću dalje govoriti o ovim stvarima. Sada ću kratko govoriti o drugim stvarima.

Čovjek, dok ulazi u svijet, stvarno je visoko složeno biće. Kada ulazi u svijet — kao što sam često govorio — na početku ne može stajati uspravno; leži puzeći, a na samom početku njegove egzistencije čak ni ne puže. Postepeno uči kontrolirati sile koje mu omogućuju da stoji uspravno. Pokušati ću napraviti skicu tog procesa. Odozdo imamo Zemlju. Čovjek je najprije vodoravno biće; zatim stoji uspravno — u okomitom položaju. To je postignuće same čovjekove prirode da stječe okomiti položaj ali ima pomoć svih hijerarhija kako prolazi kroz svoj život. Što je to što mu dolazi u pomoć kada stoji uspravno i hoda? Sile koje djeluju od Zemlje vani u širine kozmičkog prostora. To su zemaljske sile. Danas fizičari govore o čisto fizičkim silama Zemlje — silama privlačenja, gravitacije i slično. Zemlja, međutim, nije samo fizičko tijelo već biće duha i duše i kada se, kao mala djeca, podižemo u uspravan položaj i hodamo, ujedinjujemo se sa silama Volje koje izlaze iz Zemlje. Volja Zemlje prožima naše biće; mi dopuštamo Volji Zemlje da utječe u nas i postavljamo se u uspravan položaj — smjer Volje Zemlje. Taj proces je sjedinjenje s Voljom Zemlje. Ali u opoziciji prema Volji Zemlje postoji volja koja se upliće sa svih strana kozmosa. Mi nemamo znanja o tome, ali ipak je takav slučaj da dok se podižemo u uspravan položaj, sile (iz kozmosa) se upliću sa svih strana i mi dolazimo nasuprot tih sila koje se izlijevaju izvana. Danas to nema posebnog značaja, na Zemlji, ali tijekom drevnog perioda Mjeseca imalo je ogroman značaj. Na drevnom Mjesecu, uvjeti su bili takvi da je od najranijeg djetinjstva čovjek imao različitu orijentaciju, u tome da se morao postaviti u liniji sa smjerom Volje Mjeseca. Kao rezultat toga on stječe prve klice formacije lubanje. Danas smo ih naslijedili, ali na Mjesecu je to bilo pitanje stjecanja. U tim vremenima čovjek je u sebi radio protiv vanjski sila volje nekako na način na koji radi lokomotiva kada mora gurati snijeg. On je potiskivao sile volje kozmosa i njegova meka formacija lubanje se sažimala u tvrdi prekrivač. Danas taj proces nije više neophodan. Formacija lubanje je naslijeđena. Nije više nužno izgraditi kosti lubanje. U eterskom tijelu, međutim, mi ih još gradimo, jer kako se podižemo u uspravan položaj povećava se gustoća u glavi, predstavljajući rezultat borbe između sila koje se upliću sa svih strana kozmosa. Dakle, kada promatramo etersko tijelo, možemo reći da u njegovim dvjema nogama, čovjek gradi dvije linije sile i radi protiv sila koje dolaze od izvana. Etersko tijelo postaje gušće i pojavljuje se ovaj oblik (vidi slijedeći dijagram). Mi se podižemo uspravno. Fizičke noge imaju svoje čvorove iznad, ali eterske noge se uzdižu još više. Kao rezultat toga eterska glava je postala gušća i kao rezultat formacije mozga javlja se u eterskom tijelu, isto tako i u naše vrijeme, gušće etersko tijelo. To se ne odvija samo u djetinjstvu već kako čovjek prolazi sedam životnih perioda (od prve do sedme godine, od sedme do četrnaeste godine i tako dalje) formirane su nove linije, linije različitih sila koje prolaze gore. Tako da kada smo dosegnuli dob pune i potpune zrelosti — kada smo prošli pedesete godine života — dodali smo novi par stupova onom prvom jakom paru formiranom tijekom prvih sedam godina života. Pojavljuju se u eterskom tijelu u različitim bojama. Mi jačamo naš eterski oklop svaki puta kada razvijemo ove ‘životne stupove’ — jer se zaista tako mogu zvati. Nakon prvog perioda od sedam godina prvi par životnih stupova je završen, u četrnaestim godinama drugi par, u dvadeset prvoj godini treći par, i konačno, s četrdeset devetom godinom, sedmi par. Svaki par životnih stupova čini naš eterski prekrivač lubanje sigurnijim. Čovjek prolazi kroz njegov život i nakon svakih sedam godina podiže unutar njega različite formacije stupova koje nose njegovu lubanju. Kada smo ovo razumjeli trebali bi imati živi koncept unutarnje forme veće sekcije naše građevine. Mi ulazimo na zapadu i kažemo sebi: ‘Do prvog para stupova vidimo kako se čovjek razvija u prvih sedam godina njegova života; drugi par stupova označava njegov razvoj do njegove četrnaeste godine, zatim do dvadeset prve godine i tako dalje’. I eterski omotač glave je uvijek oko nas. Čovjek, živo biće, izliven je vani u formama kao etersko biće.

Napredak od gotičke arhitekture do one od duhovne znanosti može se opisati kako slijedi: gotička arhitektura sadrži molitvu: ‘O Oče univerzuma, neka budemo sjedinjeni s Tobom, u Tvom duhu’. Oni koji znaju što ova molitva sadrži, koji zbilja razumiju živi razvoj duhovne znanosti, riješiti će zagonetku evolucije čovjeka. A zatim, kada oblici arhitekturalne misli teže biti ujedinjeni s Duhom—izražavajući tu težnju u samom biću — čovjek će osjećati kako je bio prožet sa skrivenim Duhom i oko sebe može imati građevinu koja je direktni izraz živog, unutarnjeg razvoja njegova bića.

‘Mi boravimo na Zemlji, ali Duh je među nama’. To je grčka misao o arhitekturi.

‘Mi boravimo neko vrijeme u svetištu i Duh dolazi k nama’. To je misao iza kršćanske arhitekture.

‘Mi boravimo neko vrijeme u svetištu, ali mi uzdižemo dušu uspinjući se do Duha’. To je misao iza gotičke arhitekture.

‘Mi s poštovanjem ulazimo u Duh da bi postali jedno s Duhom koji je oko nas izliven u formama — Duhom koji je u pokretu i aktivan, jer iza Duhova oblika stoje Duhovi kretanja’. To je misao iza nove arhitekture.

Egzistencija tako napreduje kroz zemaljsku evoluciju i čovjekov je zadatak da razumije unutarnje značenje i smisao ove egzistencije. On napreduje u svijetlu istinske evolucije jedino kada stremi, u svakoj epohi, da doživi ono što duhovni svijet poklanja u toj epohi.
Zašto naše duše prolaze kroz različite, uzastopne inkarnacije? Ne zato da bi mi ponovili ista iskustva, ne zato da bi mi prošli kroz ponovno rođenje, preporod, stalno iznova, već da bi asimilirali, uvijek i ponovno, novo što se ulijeva u naše duše iz duhovnih svjetova. Mi stojimo u određenoj točci u evoluciji čovječanstva u sferi umjetnosti i u mnogim drugim sferama duhovnog života — u točci gdje nam se Duh jasno obraća s novim zagonetkama. I baš kao što je u vrijeme renesanse čovjek bio osuđen da se primarno orijentira na prošlost da bi našao svoj put do novog, tako je i s našim vanjskim znanjem i percepcijom univerzuma. Sve što je bilo proizvedeno od modernog doba, od šesnaestog stoljeća, samo je priprema za živi doživljaj univerzuma u njegovim oblicima i kretanjima koji sada kao zagonetka stoje pred nama.

To je, dakle, sve za danas. Drugi puta ću pristupiti pitanjima još intimnijeg karaktera — pitanjima povezanim s živom dušom prirode u vezi s bojom i umjetnošću crtanja.