.Današnje predavanje govori o uvjetima koje ljudi moraju ispuniti ako žele razviti moći i sposobnosti koje u njima drijemaju i doći do vlastitog iskustva i promatranja viših svjetova. U člancima 'Kako do znanja o višim svjetovima?' imate sliku mnogih stvari koje čovjek mora ispuniti ako želi ići putem višeg znanja, ako želi prodrijeti u više svjetove. Ali ovi članci modu dati samo pojedinosti. Čak i kad bi se to napravilo tri puta, pa čak i deset puta većeg opsega - stvari na tom polju ima beskonačno puno! Stoga će uvijek biti korisno dati daljnja objašnjenja u ovom ili onom smjeru. Svaki puta stvari možete osvijetliti s jedne strane i morate se držati načela koje ste dobili s jedne strane kako bi dodali činjenicu koja je osvijetljena s druge strane. Danas si želimo postaviti zadatak da u obliku skice iz određenog ugla, osvijetlimo neke od uvjeta puta spoznaje, uvjeta uspona u više svjetove.
Sjećate se aluzija koje su se davale u tumačenju Goetheove 'Bajke'. Radi se o tome da čovjek ima duševne snage raznih vrsta, i od njihovog razvoja – odnosno, od mišljenja kao takvog, osjećaja kao takvih, i volje kao takve – zavisi naš uspon s jedne strane, a s druge strane naša potreba da ih dovedemo u pravi omjer pomoću vježbi. Volju, osjećaje i mišljenje treba uvijek dovesti do razvoja u pravoj mjeri u spoznaji različitih individualnih ciljeva života. Za određeni cilj, naprimjer, volja mora ustuknuti, dok osjećaj mora snažnije doći naprijed; za drugi cilj, mišljenje mora odstupiti i opet za treći cilj, osjećaj. Sve ove duševne snage moraju se razviti u ispravnom omjeru kroz okultne vježbe. Uspon u više svjetove povezan je s uvježbavanjem mišljenja, osjećaja i volje.
Prije svega, riječ je o pročišćenju, pročišćenju mišljenja. To je neophodno kako mišljenje više ne bi ovisilo o vanjskom osjetilnom promatranju koje se može imati na fizičkom planu. Ali ne samo mišljenje, nego i osjećaj i volja mogu postati sile spoznaje. U običnom životu oni idu osobnim putem. Simpatija i antipatija idu svojim putem u skladu s osobnošću. Ali mogu postati objektivna snaga uvida. Ovo može zvučati nevjerojatno za današnju znanost. Za mišljenje, posebno opisno mišljenje usmjereno na osjetilno promatranje, to je lakše povjerovati, ali kako ljudi mogu priznati da osjećaj može biti izvor spoznaje kada vidite da se jedna osoba osjeća na jedan način, a druga na druga na drugi način, oko iste stvari? Kako se može pretpostaviti da nešto tako fluktuirajuće, što ovisi o osobnosti, kao što su simpatije i antipatije, može biti odlučujuće za spoznaju, te da se mogu toliko disciplinirati da mogu dokučiti najdublju prirodu stvari? Da su to misli, to se može lako shvatiti; ali da kada se s nečim suočimo, i to u nama pobudi osjećaj, taj osjećaj može biti takve prirode da kroz njega ne govore osobne simpatije i antipatije, već sam osjećaj može postati sredstvo izražavanja najdubljeg bića stvari – to je teško povjerovati. Nadalje, da moć volje i htijenja može također biti sredstvo izražavanja unutarnje prirode – to se iznad svega, čini neozbiljno.
Ali kao što se mišljenje može pročistiti i tako postati objektivno, tako da postaje sredstvo izražavanja činjenica i u osjetilnom i u višim svjetovima, tako i osjećaj i volja mogu postati objektivni. Ali ovo se ne smije pogrešno shvatiti. Osjećaj, kakav je u današnjem običnom ljudskom životu, u svom neposrednom emocionalnom sadržaju, ne postaje sredstvo izražavanja u višem svijetu. Ovaj osjećaj je osoban; okultne vježbe koje učenik dobiva imaju za cilj kultivirati taj osjećaj, odnosno promijeniti ga, preobraziti ga. To čini osjećaj nečim drugim nego što je bio kada je još uvijek bio osoban. Sada, međutim, ne treba vjerovati da, kada netko dosegne određenu razinu na okultnom putu kroz razvoj osjećaja, da se onda može reći sa stajališta osobe koja zna: Imam biće ispred sebe i osjećam nešto od tog bića – i da je ono što čovjek ima u osjećaju istina, znanje. Proces je puno intimniji, unutarnji, onaj koji transformira osjećaj kroz korištenje okultnih vježbi. Onaj koji je transformirao osjećaje kroz vježbe dolazi do imaginativne spoznaje, tako da se duhovni sadržaj otkriva u simbolima, činjenice ili bića astralnog svijeta otkrivaju se u simbolima. Osjećaj postaje drugačiji, postaje imaginativan, tako da se u čovjeku pojavljuju astralne slike koje izražavaju događaje u astralnom prostoru. Čovjek ne vidi ružu prekrivenu bojama kao naprimjer u fizičkom svijetu, nego u simboličkim slikama, i zapravo sve što nam se u okultnoj znanosti predstavlja vidi se u slikama. Dakle, crni križ, koji je okićen ružama. Svi takvi simboli imaju za cilj da izraze određenu činjenicu i odgovaraju astralnim činjenicama onoliko koliko i ono što vidimo u vanjskom fizičkom svijetu odgovara fizičkim činjenicama. Dakle, čovjek razvija osjećaj, ali spoznaje imaginativno.
Isto je i s voljom. Kada netko dosegne stupanj koji se može postići u određenoj mjeri kroz treniranje volje, kada se suoči s nekim bićem, onda ne kaže: 'to u meni budi snagu želje', već počinjemo opažati prirodu zvuka u devahanu.
Osjećaj se razvija u nama, a rezultat je astralno viđenje u imaginaciji. U nama se razvija volja, a rezultat je, iskustvo zbivanja u devahanu u duhovnoj glazbi, harmonija sfera iz koje izlazi najdublja priroda stvari. Kao što se razvija mišljenje i time postiže objektivno mišljenje, što je prva faza, tako se razvija i osjećaj, a na pozornici imaginacije nastati će novi svijet. I na isti način se razvija volja, a u nadahnuću rezultira znanjem o nižem devahanskom svijetu, i konačno se u intuiciji čovjeku otvara viši devahanski svijet.
Dakle, možemo reći: kada prijeđemo na sljedeći stupanj egzistencije, predstavljaju nam se slike, ali ih više ne možemo primijeniti kao naše misli, pa se pitamo: kako te slike odgovaraju stvarnosti? Stvari su odjevene u slike koje se sastoje od boja i oblika, i kroz imaginaciju, čovjek sam mora razotkriti bića koja mu se tako simbolički pojavljuju. U inspiraciji, stvari nam govore. Tu ne trebamo dovoditi u pitanje niti pokušavati naći rješenje u idejama koje bi prenijele znanje s fizičke razine. Naprotiv, obraća nam se ono najdublje. Kada se suočimo s ljudskim bićem, izražavajući nam njegovu najdublju prirodu, to je drugačije nego kada se suočavamo s kamenom. Moramo razotkriti kamen i razmisliti o njemu. Kod ljudi postoji nešto što ne doživljavamo na taj način, već njegovu bit doživljavamo u onome što nam govori. Tako je i s inspiracijom. Budući da to nije konceptualno diskurzivno mišljenje, već možete čuti što se kaže; sami govore svoju prirodu. Ne bi imalo smisla reći: ako netko umre i ponovno ga sretnem u devahanu, hoću li znati s kim se susrećem? Jer bića devahana moraju izgledati drugačije i ne mogu se usporediti s onim što je na fizičkom planu. - U devahanu samo biće govori o kakvom je biću riječ, baš kao da nam osoba ne samo da kaže svoje ime, već kao da neprestano pušta svoje biće da teče prema nama. To struji kroz glazbu sfera; pogrešna procjena više nije moguća.
Sada je to određena referentna točka za odgovor na pitanje. Vrlo je lako doći do nesporazuma kroz različite prikaze znanosti duha i vjerovati da se fizički, astralni i devahanski svjetovi prostorno razlikuju jedan od drugog. Znamo: gdje je fizički svijet, tu je i astralni i devahanski; oni su jedan u drugome. Sada bi se moglo postaviti pitanje: Ako je sve isprepleteno, onda se ne mogu razlikovati tri svijeta kao u fizičkom prostoru, gdje je sve jedno do drugog. Ako je 'druga strana' u 'ovoj strani', kako da razlikujem astralni i devahanski svijet jedan od drugog? - Odlikuju se činjenicom da kada se netko uspinje od astralnih slika i boja do devahana, boje odzvanjaju. Ono što je prije duhovno sjalo sada postaje duhovno zvučno. Također postoji razlika u iskustvu viših svjetova, tako da netko tko se penje može uvijek iz određenih iskustava reći da li je u ovom ili onom svijetu.
Danas ćemo okarakterizirati razlike s obzirom na iskustvo astralnog i devahanskog svijeta. Dakle, ne samo zato što se astralni svijet prepoznaje kroz imaginaciju, a devahanski kroz inspiraciju, već i kroz druga iskustva znamo u kojem se svijetu nalazimo.
Dio astralnog svijeta je vrijeme koje čovjek mora proživjeti neposredno nakon smrti i koje se u literaturi znanosti duha naziva vrijeme kamaloke. Što znači biti u kamaloki? Često smo pokušavali opisati što znači biti u kamaloki. Često sam navodio karakterističan primjer gurmana koji čezne za užitkom koji može pružiti samo osjetilo okusa. Fizičko tijelo je ogoljeno i ostavljeno nakon smrti, kao i etersko tijelo u velikoj mjeri, ali astralno tijelo je još uvijek prisutno, a čovjek posjeduje svojstva i snage koje je imao u životu unutar fizičkog tijela. Ona se ne mijenjaju odmah nakon smrti, već samo postupno. Ako je osoba čeznula za ukusnom hranom, još uvijek ima tu čežnju, tu čežnju za uživanjem, ali nakon smrti nedostaje mu instrument da to zadovolji, jer fizičko tijelo sa svojim organima više nije tu. Mora biti bez uživanja i čezne za nečim bez čega mora biti. Ovo se odnosi na sva stvarna iskustva kamaloke, a ona se zapravo ne sastoje ni od čega drugog osim stanja unutar astralnog tijela, gdje čovjek još uvijek čezne za zadovoljstvom koje se može ispuniti samo kroz fizičko tijelo. A budući da ga više nema, prisiljen je riješiti se težnji i žeđi za užitkom, vrijeme je za odustajanje. Oslobođen je tek kada ovu čežnju otrgne iz astralnog tijela.
Tijekom cijelog tog razdoblja kamaloke u astralnom tijelu živi nešto što se može nazvati deprivacijom, lišavanjem u najrazličitijim oblicima i nijansama i diferencijacijama; to je sadržaj kamaloke. Kao što se svjetlost može razlikovati po crvenim, žutim, zelenim i plavim tonovima, tako i lišavanje treba razlikovati u najrazličitijim kvalitetama, a karakteristika lišavanja je karakteristika osobe koja se nalazi u kamaloki. Ali astralni plan nije samo kamaloka, on je daleko obuhvatniji. Ali osoba koja je živjela samo u fizičkom svijetu i iskusila samo njegov sadržaj nikada ne bi – bilo nakon smrti ili na neki drugi način iskusila astralni svijet – da nije pripremila sebe, da može doživjeti druge dijelove astralnog svijeta. Isprva ne može doživjeti astralni svijet na bilo koji drugi način osim u lišavanju.
Tko se uzdiže u više svjetove i zna: lišen sam ovoga ili onoga, i nema izgleda da ću to primiti – on doživljava sadržaj svijesti astralnog svijeta. Čak i kada bi se nekome kao osobi mogla dati okultna sredstva kako bi mogao ući u astralnu razinu izvan svog tijela, on bi uvijek morao trpjeti deprivaciju u astralnom svijetu.
Kako se netko može razviti na način da ne samo da upozna onaj dio astralnog svijeta koji se izražava u deprivaciji, fazi deprivacije, nego da doživi astralni svijet u najboljem smislu, da doživi taj dio koji u dobrom, najboljem smislu? Razvijajući ono što je suprotno od lišavanja, čovjek može ući u drugi dio astralnog svijeta. Stoga će metode koje u čovjeku pobuđuju sile suprotne lišavanju biti one koje čovjeka dovode u drugi dio astralnog svijeta. To se mora dati. To su sile odricanja. Kao i lišavanje, tako je i odricanje zamislivo u mnogostrukim nijansama. Najmanjim odricanjem koje sami sebi namećemo, činimo korak naprijed u smislu da se razvijamo do dobre strane astralnog svijeta. Ako netko sebi uskraćuje ono najbeznačajnije, to je usađivanje nečega što doprinosi nečemu bitnom za doživljavanje dobrih strana astralnog svijeta. Zato se u okultnim tradicijama toliki naglasak stavlja na činjenicu da učenik izbjegava ovo ili ono na probnoj osnovi, da prakticira odricanje. To mu daje ulazak u dobru stranu astralnog svijeta.
Što to donosi? Prvo razmislimo o iskustvima u kamaloki. Ako mislimo da netko izlazi iz fizičkog tijela smrću ili nečim drugim, nedostajat će mu fizički instrument tijela. Kao rezultat toga, apsolutno mu nedostaju alati za bilo kakvu vrstu zadovoljstva. Lišavanje se javlja odmah, a to se pojavljuje kao imaginativna slika u astralnom svijetu. Naprimjer, pojavljuje se crveni peterokut ili crveni krug. Ovo nije ništa drugo do slika onoga što ulazi u vidno polje duše i odgovara lišavanju, baš kao što u fizičkom svijetu predmet na fizičkom planu odgovara onome što se u duši doživljava kao ideja o tome. Ako netko ima vrlo niske želje, vrlo duboko ukorijenjene želje, tada se čovjek kada je izvan tijela suočava s užasnim životinjama. Ove strašne životinje su simbol ovih najnižih želja. Ali ako je netko naučio odricanje, onda u trenutku kada je izvan tijela kroz smrt ili inicijaciju, crveni krug se mijenja u ništa, jer se crveno prožme s osjećajem odricanja, i zatim nastaje zeleni krug. Na isti način će životinja nestati kroz sile odricanja i pojavit će se plemenita struktura astralnog svijeta.
Dakle, čovjek prvo mora preobraziti ono što mu je objektivno dano, crveni krug ili groznu životinju, kroz razvijene moći odricanja, kroz odricanje, u svoju suprotnost. Odricanje dočarava prave oblike astralnog svijeta iz nepoznatih dubina. Stoga nitko ne bi trebao vjerovati, ako se želi podići u astralni svijet u pravom smislu, da suradnja njegovih duševnih snaga nije potrebna. Bez toga bi ušao samo u dio astralnog svijeta. Mora se odreći čak i svake imaginacije. Onaj tko odustaje, odriče se – to je ono što priziva pravi oblik astralnog svijeta.
U devahanu čovjek ima inspiraciju. I ovdje postoji unutarnja razlika za dijelove devahana koje čovjek ne može pasivno doživjeti kada ih doživi nakon smrti. U devahanu je slučaj da određeni svjetski kontekst još nije nanio toliko štete. Astralni svijet ima užasnu kamaloku u sebi, ali je devahan još nema. To će biti samo u stanjima Jupitera i Venere, kada će ista prijeći u stanje dekadencije korištenjem crne magije i slično. Tada će se, naravno, u devahanu razviti nešto slično kao što je danas u astralnom svijetu. Dakle, ovdje u devahanu odnos je nešto drugačiji u sadašnjem ciklusu razvoja.
Što čovjeku prvo padne na pamet kada se uspinje putem znanja iz astralnog svijeta u devahan, ili kada hoda putem običnog čovjeka i bude vođen nakon smrti, što onda doživljava u devahanu? On doživljava blaženstvo! Ono što se mijenja od nijansi boje u tonove, to je blaženstvo u svim okolnostima. U devahanu, na sadašnjem stupnju razvoja, sve donosi, odnosno proizvodi, i s obzirom na znanje, duhovno slušanje. I sve što je produktivno je blaženstvo, blaženstvo je sve slušanje harmonije sfera. Čovjek postaje blaženstvo samo u devahanu, osjeti čisto blaženstvo. Ako se uz pomoć duhovnog znanja vodi kroz ljestve ljudskog razvoja, preko Majstora mudrosti i Harmonije osjećaja, ili u slučaju običnog čovjeka nakon smrti: on će tamo uvijek doživjeti blaženstvo. To je ono što inicirani mora iskusiti kada je došao ovako daleko na putu znanja. Ali u daljnjem razvoju svijeta leži da on ne smije ostati samo na blaženstvu. To bi značilo samo povećanje najprofinjenije duhovne sebičnosti. Čovjekova individualnost uvijek bi samo upijala toplinu blaženstva, ali tako svijet ne bi išao dalje. Na taj način bi se formirala bića koja duhovno otvrdnu. Zbog iscjeljenja i napretka svijeta, stoga, onima koji dođu u devahan kroz vježbe ne samo da se mora dati prilika da iskuse sve nijanse blaženstva u glazbi sfera, već moraju u sebi razviti osjećaje suprotne od blaženstva. Kao što je odricanje suprotstavljeno želji, tako je i osjećaj žrtve vezan uz blaženstvo, žrtve koja je spremna izliti ono što se prima kao blaženstvo, pustiti da teče u svijet.
Taj osjećaj samo-žrtvovanja osjetili su oni božanski duhovi koje nazivamo Prijestoljima kada su počeli sudjelovati u stvaranju. Kada su izlili vlastiti materijal na Saturn, žrtvovali su se za budućnost čovječanstva. Ono što danas imamo kao materiju, isto je kao ono što su emanirali na Saturnu. I isto tako su se duhovi mudrosti žrtvovali na starom Suncu. Ovi božanski duhovi su se uzdigli u više svjetove; oni ne samo da su pasivno prihvatili iskustvo blaženstva, već su naučili žrtvovati sebe dok su prolazili kroz devahan. Kroz tu žrtvu nisu postali siromašniji, nego bogatiji. Samo biće koje u potpunosti živi u materiji vjeruje da ona nestaje kroz žrtvu - ne, viši razvoj povezan je sa žrtvovanjem u službi univerzalne evolucije.
Tako vidimo da se čovjek uzdiže do imaginacije i inspiracije i ulazi u onu sferu u kojoj se cijelo njegovo biće prožima uvijek novim nijansama blaženstva, gdje doživljava sve oko sebe, da tako kažem, na način da sve to ne govori samo njemu, već gdje sve oko njega postaje upijanje duhovnih tonova blaženstva.
Uspon do viši kognitivnih sposobnosti sastoji se u preobrazbi svih osjećaja koje čovjek ima, a okultni trening ne sastoji se ni u čemu drugom nego u tome da će uz pravila i metode koje su nam dali Majstori mudrosti i Harmonije osjećaja, i koje su kušane i testirane tisućama godina, osjećaji ljudskog bića i volja, biti transformirani da će se ono moći voditi do višeg znanja i iskustva. Činjenica da učenik postupno kultivira i transformira svoj emocionalni sadržaj i sadržaj volje, na okultan način omogućuje mu stjecanje ovih viših sposobnosti.
Nitko tko je u duhovno-znanstvenom pokretu ne smije biti ravnodušan da li je tu tri, šest ili sedam godina. To nešto znači. Učenik bi morao spoznati osjećaj ovog unutarnjeg rasta, kroz njegovu pravilnost. Moramo skrenuti pažnju na to, inače učinci toga prođu.