.“Povijest” se odnosi na vanjski fizički svijet: Pomoću vanjskih dokumenata gledamo natrag u protekla doba u povijesti nacija, čovječanstva. Znate da preko nedavnih otkrića mnogih dokumenata možemo gledati natrag tisuće godina prije rođenja Krista. Sada, iz predavanja koje ste čuli u domeni znanosti duha možete zaključiti da pomoću okultnih dokumenata možemo gledati natrag još dalje u neograničeno daleku prošlost. Tako o vanjskom fizičkom svijetu znamo pomoću vanjske povijesti. Kada govorimo u vezi navika života, iznad svega znanju, u vezi iskustava nacija koje su živjele u stoljećima neposredno iza nas, kada govorimo o njihovim otkrićima i izumima znamo da moramo koristiti drugačiji jezik nego onaj koji koristimo kada se vraćamo jednu ili dvije tisuće godina i govorimo o navikama i običajima, učenosti i snazi pronicljivosti nacija koje pripadaju dalekoj prošlosti. Što više idemo natrag kroz stoljeća, to više povijest postaje drugačija. Možda nas tjera da se pitamo da li riječ “povijest”, povijesni razvoj, ima značenje samo za ovaj vanjski fizički svijet, da li se samo u protoku vremena događanja, aspekt događaja mijenja; ili možda povijest svijeta također može imati značaj i za drugu stranu egzistencije, za onu stranu koju opisujemo pomoću okultne znanosti i koju čovjek mora proživjeti u vremenu između smrti i novog rođenja.
Najprije sa čisto vanjske točke gledišta, moramo reći da je iz svega onog što znamo, život čovjeka u tim drugim svjetovima, danas čovjeku nevidljivim, duži od onog u fizičkom svijetu. Ima li riječ “povijest” značaja za taj svijet, za tu drugu stranu egzistencije? Ili ćemo se prikloniti ideji da u oblastima u kojima čovjek živi između smrti i ponovnog rođenja, sve ostaje permanentno isto, da je isto idemo li natrag kroz 18. i 17. stoljeće u 8., 7. i 6. stoljeće nakon pojave Krista Isusa na Zemlji i čak i dalje u stoljeća prije Krista? Ljudi koji uđu u zemaljsku egzistenciju pri svakom novom rođenju susreću se s drugačijim uvjetima na Zemlji. Zamislimo se u duši čovjeka inkarniranog u drevnom Egiptu ili u drevnoj Perziji, — Predstavimo si živopisno uvjete ljudi rođenih u drevnom Egiptu suočenih s gigantskim piramidama i obeliskom i svim uvjetima života koji nam se predstavljaju u drevnom Egiptu. Zamislimo te uvjete u vremenu između rođenja i smrti. Sada pretpostavimo da kada čovjek umre on prolazi kroz period između smrti i novog rođenja i zatim je ponovno rođen u 7. ili 8. stoljeću post-kršćanske epohe. Usporedimo doba. Kako je u zemaljskoj egzistenciji različito svijet predstavljen duši u dobima prije vanjske pojave Krista Isusa na fizičkom planu! Nadalje ispitajmo doživljaje duše koji se javljaju u prvim stoljećima post-kršćanskih vremena a zatim ušavši u naš fizički plan u sadašnje vrijeme. Ona sada nalazi moderno političko uređenje o kojem u ranije vrijeme nije bilo ni govora. Ona doživljava ono što je donijela naša moderna civilizacija, ukratko, takvoj duši je ponuđena veoma različita slika. Ako usporedimo te odvojene inkarnacije postajemo svjesni koliko se one razlikuju jedna od druge. Zar zatim nije opravdano istražiti životne uvjete čovjeka između smrti i ponovnog rođenja između dvije inkarnacije? Ako je čovjek prethodno živio u drevnom Egiptu i nakon smrti prešao u duhovni svijet, tamo je našao određene činjenice, određena bića; ako je zatim ponovno ušao u egzistenciju tijekom prvih kršćanskih stoljeća, i opet umro i prešao u drugi svijet, i tako dalje, zar nije opravdano da pitamo da li je na drugoj strani egzistencije “povijest” bila donesena u svim iskustvima koje čovjek tamo prolazi, zar se tamo nešto ne događa dok se vrijeme kotrlja? Znate da kad opisujemo život čovjeka između smrti i ponovnog rođenja, da dajemo opću sliku o tome što je taj život. Počevši od trenutka smrti, opisujemo kako čovjek nakon što je razvio veliki tableau sjećanja pred svojom dušom, ulazi u period u kojem impulsi, težnje, strasti, koje se mogu naći u njegovom astralnom tijelu, ukratko, sve što ga još povezuje s fizičkim svijetom i još je u njemu prisutno, kako on prolazi kroz ono što se obično naziva “kamaloka”, i kako nakon što je skinuo te veze prelazi u devahan, u čisto duhovni svijet. Nadalje opisujemo ono što je za čovjeka razvijeno u tom periodu između smrti i ponovnog rođenja, u toj čisto duhovnoj egzistenciji. Vidjeli ste da se o onom što opisujemo uvijek najprije govorilo u vezi s činjenicom da je uvijek povezano sa sadašnjošću, s našim neposrednim životom, i zaista jest. Moramo naravno imati neku početnu točku za naše opise. Baš kao što u opisivanju sadašnjosti moramo krenuti od opservacija i iskustava sadašnjosti, tako je i u opisima duhovnog svijeta nužno opisati sliku koja je vidovitoj viziji ponuđena o životu između smrti i ponovnog rođenja, otprilike kako se stvari odvijaju sada.
Za napredno okultno promatranje apsolutno je dokazano da i za taj svijet također, u kojem čovjek živi između smrti i ponovnog rođenja, riječ “povijest” ima stvarno značenje. Čak i tamo se nešto odvija baš kao i ovdje u fizičkom svijetu. Povezujemo odvojene događaje koji slijede jedan drugog, počevši od 4. stoljeća prije Krista, i opisujemo događaje dalje u našoj post-atlantskoj epohi. Na isti način postoji "povijest" za onaj drugi period egzistencije, moramo biti svjesni da život između smrti i ponovnog rođenja u vrijeme egipatske, drevne perzijske, drevne indijske civilizacije nije bio isti kao što je u naše vrijeme. Ako u prvom redu formiramo preliminarnu koncepciju našeg sadašnjeg vremena o životu u kamaloki i onom u devahanu, dobro je proširiti te opise i nastaviti do povijesnih razmatranja. Iznijeti ćemo nešto u vezi poglavlja “okultne povijesti” i da bi te stvari razjasnili držati ćemo se sasvim određenih duhovnih činjenica. Da bi mogli razumjeti moramo početi daleko natrag, pravo natrag u atlantski period. Danas smo toliko napredovali da kada govorimo o takvoj epohi pretpostavljamo nešto što vam je svima poznato.
Pitamo se kako u tom dobu kada se najprije moglo govoriti o rođenju i smrti, kako je život čovjeka igrao svoju ulogu iza vela. Razlika između onog i ovog života nije bila ista kao danas. Kada je čovjek Atlantide umro, što se dogodilo njegovoj duši? Prešla je u stanje u kojem se osjećala potpuno jedno s duhovnim svijetom, u svijetu viših individualnosti.
Znamo da je čak i ovdje na fizičkoj Zemlji život Atlantiđanina bio sasvim različit od našeg sadašnjeg života. Sadašnja izmjena budnosti i spavanja i nesvjesnost noću, kao što je često opisivano, nije postojala u atlantskom dobu. Kada čovjek zaspe i kada se znanje o fizičkim stvarima oko njega povuče iz njegove svijesti, ušao je u svijet duha. Tamo mu se pojavljuje vizija duhovnih bića. Baš kao što je ovdje po danu skupa s biljkama, životinjama i ljudskim bićima, tako se i tamo preko, javlja svijet viših i nižih duhovnih bića u skladu s dubinom njegova spavanja. Čovjek se prilagođava ovom svijetu; i kada pri smrti Atlantiđanin prelazi u svijet izvan, taj svijet duhovnih bića, duhovnih događaja, pojavljuje se sve jasnije. Čovjek se sa svojom punom sviješću osjeća kod kuće u tim višim svjetovima, u tim svjetovima duhovnih događaja i duhovnih bića. Ako bi se samo vratili natrag u prvo atlantsko doba našli bi da su ljudi gledali na ovu fizičku egzistenciju — sve vaše duše su tako — kao posjet svijetu u kojem se netko zadrži neko vrijeme a koje je sasvim različito od pravog doma. U atlantskom dobu postojala je međutim jedna osobitost o ovom životu između smrti i ponovnog rođenja o kojoj je današnjem čovjeku teško da ima ideju, jer je tako potpuno izgubio. Sposobnost kazati sebi "Ja", osjetiti sebe kao samosvjesno biće, osjetiti sebe kao "Ego" što je esencijalna stvar kod današnjeg čovjeka, za atlantiđanina je potpuno nestalo pri napuštanju fizičkog svijeta. Kada je prešao gore u duhovni svijet bilo pri spavanju ili na višem stupnju u životu između smrti i ponovnog rođenja, umjesto samosvijesti, umjesto osjećaja: "Ja sam samosvjesno biće, ja sam u meni", pojavljuje se svijest: "Ja sam jedno s višim bićima, ja uranjam, takoreći, u život tih viših bića". Čovjek se osjećao jedno s višim bićima i u tom osjećaju jedinstva s njima doživljavao je neizmjerno blaženstvo. To blaženstvo se sve više povećavalo što se više povlačio od svijesti o fizičkoj čulnoj egzistenciji. To je bio život blaženstva što se više vraćamo natrag kroz stoljeća. Često smo čuli o tome u čemu se sastoji svrha evolucije čovječanstva u zemaljskoj egzistenciji. Sastoji se u tome da čovjek postaje sve više isprepleten s fizičkom egzistencijom na našoj Zemlji. U atlantskoj epohi, za vrijeme stanja spavanja čovjek se osjećao potpuno kući u duhovnom svijetu, taj svijet je osjećao kao sjajan, jasan i prijateljski, tako da je njegova svijest na ovoj strani još bila djelomično snolika. Tu još uvijek nema pravog zaposjedanja fizičkog tijela. Pri buđenju je u nekoj mjeri zaboravio Bogove i Duhove koji su mu bili drugovi tijekom spavanja ali nije tako potpuno ulazio u fizičku svijest kao što to radi danas. Objekti oko njega nisu imali jasne obrise. Za Atlantiđana to je bilo baš kao što je za nas u maglovitu večer kada se ulične lampe čine okružene oreolom, aurom svakakvih boja; svi objekti na fizičkom planu su bili nedefinirani. Svijest o fizičkom planu tek je svitala. Snažna svijest o "Ja jesam" još nije bila ušla u čovjeka. Tek pred kraj atlantske epohe nastaje čovjekova samosvijest; svijest o osobnosti razvila se postupno proporcionalno tome kako je čovjek gubio svijest blaženstva tijekom spavanja. Čovjek je postupno osvojio fizički svijet, kako je učio koristiti fizička osjetila — objekti fizičkog svijeta su dobivali čvršće i više određene obrise. Proporcionalno kako je čovjek osvajao fizički svijet, svijest u duhovnom svijetu se mijenjala.
Slijedili smo razne epohe post-atlantskog doba. Pogledali smo natrag na drevnu indijsku civilizaciju. Vidjeli smo kako je čovjek tada toliko osvojio vanjsko da je to percipirao kao “Mayu” — težio je za sferama drevne duhovne domovine. Vidjeli smo u perzijskoj epohi da je osvajanje fizičkog plana napredovalo toliko da se čovjek želio povezati s dobrim snagama Ormuzda, da bi razvio snage fizičkog svijeta. Nadalje smo vidjeli da je u egipatsko-babilonsko-kaldejsko-asirijskoj epohi u umjetnosti mjerenja zemljišta, što je vodilo do radova na Zemlji, također i u zakonima zvijezda, čovjek našao sredstva napredovanja u osvajanju vanjskog svijeta. Konačno smo vidjeli da je grčko-latinska epoha išla još dalje, da se u Grčkoj odvilo divno sjedinjenje između čovjeka i fizičkog svijeta, u formiranju grčkih gradova a također i u grčkoj umjetnosti. U četvrtoj epohi smo također vidjeli osobni element koji je tada nastao po prvi puta, pojavio se u drevnim rimskim zakonima. Dok se prije čovjek osjećao kao dio cjeline, dio odraza ranijih duhovnih bića, Rimljanin se po prvi puta osjetio kao građanin Zemlje. Pojavio se koncept “građanin” — fizički svijet je malo po malo osvojen, stoga je čovjeku postao drag. Želje i naklonjenost čovjeka su bile povezane s fizičkim svijetom i proporcionalno kako je naklonjenost za fizički svijet rasla, njegova svijest je bila povezana s fizičkim stvarima. U istom stupnju svijest čovjeka bila je zatamnjena na drugoj strani, u vremenu između smrti i ponovnog rođenja. Blaženi osjećaj da je dio egzistencije viših duhovnih bića bio je za čovjeka na drugoj strani izgubljen u istoj mjeri u kojoj mu je ova strana postala draga tijekom osvajanja fizičkog svijeta. Stupanj po stupanj čovjekovo osvajanje fizičkog svijeta je napredovalo, uvijek je otkrivao nove sile prirode, uvijek je pronalazio nove instrumente. Život između rođenja i smrti dobio je veću vrijednost, a stara mutna vidovita svijest od tog drugog svijeta postaje zatamnjena. Nikad nije potpuno nestala već se zatamnila. Dok čovjek osvaja fizički svijet, povijest drugog svijeta pokazuje opadanje. Taj silazak je povezan s usponom civilizacije; promatramo čovjeka u ranijim primitivnim stupnjevima civilizacije, kada je uzgajao njegov kukuruz između dva kamena, i zatim vidimo kako se penje stupanj po stupanj, kako radi prva otkrića, uči praviti i koristiti oruđe, i tijekom vremena nastavlja napredovati. Život na fizičkom planu postaje sve bogatiji. Čovjek je naučio graditi ogromne zgrade. Sljedeći povijest kroz egipatsko-babilonsko-kaldejsko-asirijsko doba, kroz grčko-latinsko doba do u naše vrijeme, ako bi željeli opisati napredak u povijesnoj civilizaciji, moramo shvatiti razdvajanje putova. Proporcionalno moramo opisati silazni put između gornjih bogova i onog što im je čovjek trebao pružiti, onog što je izvršio u skladu s duhovnim svijetom i usred duhovnog svijeta. Vidimo kako je u kasnijim vremenima čovjek nastavio gubiti vezu s duhovnim svijetom i duhovne sposobnosti. Na drugoj strani u odnosu na čovjeka moramo opisati povijest padanja, baš kao što za ovu stranu možemo opisati povijest napretka, progresivno osvajanje fizičkog svijeta. Tako se za fizički svijet i za duhovni svijet može reći da nadopunjavaju jedan drugog, ili radije da uvjetuju jedan drugog.
Postoji kao što znate veza između duhovnog svijeta i našeg fizičkog svijeta. Često smo govorili o velikim posrednicima između njih, o posvećenicima; onima koji su naravno bili inkarnirani u fizička tijela, ali čije su se duše između rođenja i smrti podizale gore u duhovni svijet, kada je u pravilu čovjek potpuno odsječen od njega; čak i tom periodu mogli su imati iskustva u duhovnom svijetu, i u njemu biti kod kuće. Kakvi su ljudi bili ti veći ili manji glasnici duhovnog svijeta, drevni sveti Rišiji iz Indije, Buda, Hermes, Zaratustra, Mojsije, ili svi oni koji su u drevnija vremena bili veliki "glasnici bogova”? Kada govorimo o svim tim glasnicima bogova ili duhova čovjeku, kakav je bio njihov odnos prema fizičkom svijetu i prema duhovnom svijetu?
Tijekom njihove inicijacije i pomoću nje oni su doživljavali uvjete u duhovnom svijetu. Ne samo da su mogli vidjeti njihovim fizičkim očima i s njihovim fizičkim intelektom percipirati događaje u fizičkom svijetu već su preko njihove povećane moći percepcije mogli također percipirati i one u duhovnom svijetu. Posvećenik ne živi samo s čovječanstvom na fizičkom planu već također može pratiti što rade umrli u periodu između smrti i ponovnog rođenja. Za njega su oni jednako poznati oblici kao i ljudi na fizičkom planu. Iz ovoga vidite da sve preneseno kao okultna povijest pritječe od iskustva posvećenika — Bitna prekretnica za svu povijest uključujući onu našeg vremena javila se na Zemlji kroz dolazak Krista. Ideju o napredovanju povijesti na drugom svijetu dobivamo ako se upitamo: Kakav značaj za Zemlju ima djelo Krista? Kakav značaj ima Misterij na Golgoti za povijest druge strane? Na mnogim predavanjima na mnogim mjestima mogao sam ukazati na prodoran značaj Događaja na Golgoti za povijesnu evoluciju na fizičkom planu. Sada se upitajmo: Kako se Događaj na Golgoti predstavlja kada ga promatramo iz perspektive druge strane? — Odgovor na to pitanje dobivamo ako uperimo naš pogled na točku u vremenu u evoluciji na drugoj strani kada je čovjek dosegnuo krajnju visinu razvoja na fizičkom planu, kada je svijest o osobnosti bila najjače razvijena; grčko-latinsku epohu. To je bila točka u vrijeme pojave Krista Isusa na Zemlji. S druge strane bila je najintenzivnija svijest o osobnosti, najintenzivnija radost u materijalnom svijetu, a s druge strane u Događaju na Golgoti, najjači, najmoćniji poziv prema drugom svijetu, tom velikom djelu koje predstavlja svladavanje smrti životom. Te se stvari potpuno podudaraju ako uperimo našu pažnju na fizički svijet. U grčkoj epohi postojala je zaista velika radost u vanjskoj egzistenciji i pojačana naklonost prema njoj. Samo su takvi ljudi bili sposobni izgraditi one divne grčke hramove u kojima borave bogovi. Takav život je bio potreban da proizvede ona umjetnička djela i skulpture, pokazujući predivno jedinstvo duha s materijom. Radost na fizičkom planu i naklonost prema njemu doprinijeli su tome. To se razvilo tek postupno i jasno pratimo napredovanje povijesti ako usporedimo pojavljivanje Grka u fizičkom svijetu s uzvišenom koncepcijom svijeta koju je narod prve post-atlantske epohe primio od svetih Rišija. Oni nisu imali interesa za fizički svijet, u duhovnom svijetu su se osjećali kod kuće; ushićeni, gledali su na svijet duha kojeg su nastojali dosegnuti kroz učenja i vježbe koje su im dali sveti Rišiji. Između tog prezira čulnog zadovoljstva i velike radosti u čulnom svijetu grčko-latinskog doba — toj točki ujedinjenja duha i čulnog svijeta, u kojoj oboje imaju svoja prava — između te dvije točke leži veliko razdoblje ljudske povijesti, pa ipak da li pandan tog osvajanja fizičkog plana postoji unutar duhovnog svijeta u grčko-latinskoj epohi? Onaj tko može gledati u duhovni svijet zna da to nije mit, već je zapravo temeljeno na istini, preneseno nam od grčkih pjesnika o najistaknutijim ljudima njihove civilizacije. Kako su se ovi potonji osjećali u duhovnom svijetu, oni koji su bili toliko vjerni i skloni fizičkom svijetu? Potpuno je u skladu s istinom kada su im mudraci pripisivali riječi: Bolje prosjak u gornjem svijetu nego kralj u oblasti sjena! Najtamnija i najslabija stanja svijesti su postojala u tom periodu između smrti i ponovnog rođenja. Sa svom njegovom sklonošću fizičkom svijetu čovjek nije shvaćao postojanje u svijetu iza. Osjećao se kao da je sve izgubio i duhovni svijet mu je izgledao bezvrijedan. Razmjerno povećanju sklonosti za fizički svijet grčki heroji su se osjećali izgubljeni u duhovnom svijetu. Agamemnon, Ahilej, osjećali su da su potrošeno biće, ne-biće u tom svijetu sjena. Naravno postojali su među periodi — jer veza s duhovnim nikad nije potpuno izgubljena, — u kojima su čak i ti ljudi učestvovali s duhovnim bićima i u duhovnim aktivnostima, ali stanje svijesti kakvo je upravo opisano zasigurno je postojalo. Tako imamo povijest svijeta na drugoj strani, povijest silaska, baš kao što imamo povijest uspona na ovoj strani.
Oni koje su zvali glasnicima bogova ili duhovnim glasnicima uvijek su imali moć da idu amo tamo, od jednog svijeta do drugog. Pokušajmo oslikati što su duhovni glasnici bili na fizičkom planu u pretkršćanskim dobima čovječanstva. Bili su oni koji su iz iskustava u duhovnom svijetu ljudima drevnog svijeta mogli reći što je to duhovno stvarno bilo. Naravno također su doživjeli ugašenu svijest fizičkog zemaljskog čovjeka, ali kao kompenzacija cijeli duhovni svijet u svom sjajnom obilju također im je bio otvoren i ljudima na Zemlji su mogli donijeti informaciju o tome da je postojao duhovni svijet i kako je on izgledao. Mogli su svjedočiti o duhovnom svijetu. To je posebno bilo važno u dobima u kojima je čovjek sve više stajao na fizičkom planu s njegovim interesima u njemu. Što je više čovjek osvajao Zemlju, to su više njegova radost i sklonost bili koncentrirani u fizičkom svijetu — ti su glasnici bogova morali više naglasiti činjenicu da je duhovni svijet postojao. Uvijek su mogli govoriti ovako: U vezi Zemlje znate ovo i ono, ali postoji također i duhovni svijet; o kojem se ovo može reći — Ukratko potpuna slika duhovnog svijeta ljudima je otkrivena od glasnika bogova. To je bilo poznato u različitim religijama. I uvijek kada bi se glasnici bogova vratili nakon inicijacije ili nakon posjeta duhovnom svijetu, sa sobom su mogli donijeti u fizički svijet, što je postajalo sve ljepše onima koji su živjeli na duhovnom planu — utjehu i egzaltaciju iz duhovnog svijeta, nešto od blaga duhovnog svijeta. Plodove duhovnog života su donijeli u fizički život. I uvijek je bio slučaj da su ljudi vođeni duhu pomoću onog što su im donijeli glasnici bogova. Fizički svijet, svijet na ovoj strani, izvukao je korist s glasnicima bogova i onim što su oni donijeli. Ali ti duhovni glasnici nisu mogli u sličnoj mjeri plodonosno raditi za svijet iza. Možete to predstaviti ovako. Kada je posvećenik, glasnik bogova, prešao u drugi svijet tamo su njegovi drugovi bili bića baš kao što su i u fizičkom svijetu bila bića. Mogao im se obratiti i dati im informacije u vezi toga što se događa u fizičkom svijetu. Ali što se više približavala grčko-latinska epoha, posvećenik je manje mogao, kada je sa Zemlje prešao na drugu stranu, ponuditi dušama nešto od bilo kakve vrijednosti, jer su oduševljeno osjećale gubitak onoga o čemu su zavisile u fizičkom svijetu. Ono što im je posvećenik mogao pružiti više za njih nije imalo nikakvu vrijednost. Tako u pretkršćanska vremena ono što su posvećenici prenijeli ljudima kao poruke ljudima u fizičkom svijetu bilo je u najvišem stupnju plodonosno, ali ono što su iz fizičkog svijeta mogli prenijeti umrlima nije bilo plodonosno za duhovni svijet. Koliko su bile velike poruke koje su Buda, Hermes, Zaratustra donijeli ljudima na fizički plan, toliko su malo mogli postići na drugoj strani, jer su mogli donijeti malo onog što je bilo zadovoljavajuće ili poticajno kao poruka drugoj strani — Sada usporedimo ono do čega je došlo za drugu stranu preko Krista, ono što se odvijalo u periodu najdublje dekadencije, u grčko-latinskom periodu, s onim do čega je prije došlo pomoću posvećenika. Znamo što Događaj na Golgoti znači za povijest Zemlje. Znamo da je to pobjeda nad zemaljskom smrti životom duha, prevladavanje sve smrti kroz evoluciju Zemlje. Čak i danas ne možemo ući u sve što Misterij na Golgoti znači, to možemo sažeti u nekoliko riječi: on znači konačni i neosporan dokaz da je život pobijedio smrt. Kada je na Golgoti život pobijedio smrt, duh je zasadio sjeme konačne pobjede nad materijom! Ono što je preneseno u Evanđelju u vezi onog posjeta koji je Krist napravio nakon Događaja na Golgoti umrlima u donjem svijetu nije legenda ili simbol. Okultno istraživanje vam pokazuje da je to istina. Zaista upravo kao što je Krist lutao među ljudima tijekom zadnje tri godine života Isusa, tako je učinio i da se umrli obraduju posjetivši ih odmah nakon Događaja na Golgoti. Pojavio se mrtvima, dušama umrlih. To je okultna istina. Tada im je mogao reći da je u fizičkom svijetu duh nedvojbeno stekao pobjedu nad materijom. Za duše umrlih na drugoj strani to je bio plamen svjetlosti koji se pojavio kao duhovni elektricitet, i umiruća svijest grčko-latinskog doba na drugom svijetu je bila stimulirana, za ljude je započela potpuno nova faza između smrti i ponovnog rođenja. I stalno od tog vremena svijest ljudi između smrti i ponovnog rođenja je postajala sve jasnija.
Dakle ako opisujemo povijest, možemo dodati izjave koje se odnose na kamaloku i život u devahanu, i moramo istaknuti da je s pojavom Krista na Zemlji započela potpuno nova faza za život na drugoj strani. Plod onoga što je Krist izvršio za evoluciju Zemlje bio je doživljen u radikalnoj promjeni u životu iza. Ovaj posjet Krista drugoj strani značio je preporod života tamo između smrti i ponovnog rođenja, od tog vremena pokojni koji su se u važnoj točci grčko-latinskog doba, unatoč svim zadovoljstvima koja su imali u fizičkom svijetu, osjećali samo sjenama, tako da im je draže bilo biti prosjak u gornjem svijetu nego kralj u oblasti sjena — sada su se počeli sve više osjećati na drugoj strani. Od tog vremena čovjek je više sazrio u duhovnom svijetu, i period uspona, cvjetanja, svanuo je za duhovni svijet. Uvijek ćemo vidjeti što smo stekli za promatranje ljudskog života na Zemlji, ako pred nas postavimo prave osobine duhovnog svijeta.