.Biti ćete u mogućnosti vidjeti iz predavanja održanog ovdje o složenijim pitanjima reinkarnacije da duhovno znanstveni pogled na svijet nastavlja svoje napredovanje. Stoga, ono što je na početku moglo biti predstavljeno kao elementarne istine prolazi kroz metamorfozu, tako da se postepeno uspinjemo do sve viših istina. Prema tome ispravno je predstaviti opće kozmičke istine na njihovom početnom stupnju što je moguće jednostavnije i u elementarnom obliku. Poslije toga, međutim, također je nužno polako napredovati od jednostavnog ABC do viših istina, jer složiti ćete se da preko tih viših istina postepeno dobivamo ono što nam znanost duha namjerava dati: mogućnost da shvatimo i prodremo upravo u svijet koji nas okružuje u osjetilnoj — fizičkoj — sferi. Sada, točno je da je pred nama u našem usponu dug put prije nego budemo mogli nekako izvući veze u duhovnim linijama i silama koje postoje iza svijeta čula. Ali složit ćete se da ovaj ili onaj fenomen naše egzistencije postaje jasniji i lakše objašnjiv upravo s onim što smo raspravljali na zadnjih nekoliko predavanja. Danas želimo ići malo dalje u tom specifičnom području i ponovno uzeti za temu složenija pitanja reinkarnacije — ponovnog utjelovljenja.
Iznad svega, želimo jasno vidjeti da postoje razlike između bića koja zauzimaju vodeće položaje u ljudskoj evoluciji na Zemlji. Moramo razlikovati takve vodeće individualnosti tijekom ljudske evolucije koji su se, takoreći, od početka razvijali s čovječanstvom kakvo postoji na Zemlji, ali s važnom razlikom da su napredovali brže. Možemo to postaviti ovako: Ako se vratimo u vrijeme najdrevnijeg doba Lemurije, među utjelovljenim ljudskim bićima nalazimo najrazličitije stupnjeve razvoja. Sve tada utjelovljene duše bile su u više navrata inkarnirane — ponovno utjelovljene tijekom slijedećih atlantskih i post-atlantskih perioda. Brzina kojom su se te duše razvijale je varirala. Žive su neke duše koje su se razvijale relativno sporo dok su prolazile kroz razna utjelovljenja; u budućnosti još moraju prijeći velike udaljenosti. Ali tada su postojale također i one duše koje su se razvijale brzo i koje su, mogli bi reći, iskoristile svoja utjelovljenja na produktivniji način. Oni su sada na višem planu duševno-duhovnog razvoja, onom koji će normalna bića dosegnuti tek u dalekoj budućnosti. Ali dok boravimo na ovoj sferi duševnog života, možemo ipak reći ovo: bez obzira koliko napredne te duše mogu biti, koliko god se podigli iznad normalnih ljudskih bića, ipak su unutar naše zemaljske egzistencije napravili putovanje slično ostatku čovječanstva, osim što su brže napredovale.
Kao dodatak ovim vodećim individualnostima, koje su u ovom smislu kao i ostala ljudska bića ali stoje na višem planu, postoje također i druge individualnosti — druga bića — koja nisu prošla razna utjelovljenja kao druga ljudska bića tijekom ljudske evolucije. Možemo vizualizirati što leži na dnu toga kada sebi kažemo slijedeće: postojala su bića u vrijeme lemurijske evolucije — bića koja više nisu trebala silaziti u fizičko utjelovljenje kao druga upravo opisana ljudska bića. Bili su bića sposobna ostvariti njihov razvoj u višim, više duhovnim oblastima i nisu trebala silaziti u materijalna tijela za njihov daljnji napredak. Međutim, da bi intervenirala u tijek ljudske evolucije, takva bića se ipak mogu posredno spustiti u opipljiva tijela kao što su naša vlastita. Dakle može se dogoditi da se takvo biće pojavi; ako ga vidovito ispitamo s obzirom na dušu, ne možemo reći, kao za druga ljudska bića, da ga pratimo natrag u vremenu i otkrivamo u prethodnom tjelesnom utjelovljenju, zatim pratimo dalje natrag i opet nalazimo u još jednom utjelovljenju, i tako dalje. Umjesto toga, morat ćemo priznati da u praćenju duše takvog bića natrag kroz tijek vremena, uopće ne možemo stići do ranije tjelesne inkarnacije takvog bića. Međutim, ako stignemo, to je samo zato jer je biće sposobno sići u više navrata u određenim intervalima da bi se posredno inkarniralo u ljudskom tijelu.
Takvo duhovno biće koje na taj način silazi u ljudsko tijelo da bi se umiješalo u evoluciju kao ljudsko biće na Istoku se naziva “avatar”; takvo biće iz tog utjelovljenja ne stječe ništa za sebe i ne doživljava ništa što ima značaja za svijet. To je, dakle, razlika između vodećeg bića koje je emaniralo iz ljudske evolucije i bića koje zovemo avatari. Ovi potonji ne ubiru nikakvu dobrobit za sebe iz njihovih fizičkih utjelovljenja, ili čak od jednog utjelovljenja kojem su se podvrgnuli; oni u fizičko tijelo ulaze za blagoslov i napredak svih ljudskih bića. Ponovimo — avatar biće može ući u ljudsko tijelo samo jednom ili više puta uzastopno; ali kada to napravi, ono je tada nešto drugo od svih ostalih ljudskih individualnosti.
Najveće avatar biće koje je živjelo na Zemlji, što ste mogli pokupiti iz duha naših predavanja ovdje, je Krist — Biće koje smo mi označili kao Krista, i koje je preuzelo tijelo Isusa od Nazareta kada je imao trideset godina. To Biće, koje nije došlo u kontakt s našom Zemljom dok nije počela naša era, tri godine je bilo inkarnirano u tijelu od mesa i otada je bio u kontaktu s astralnom, t.j., duhovnom, sferom našeg nadčulnog svijeta; to Biće ima jedinstveni značaj kao avatar biće. Premda se druga, niža avatar bića mogu reinkarnirati nekoliko puta, bilo bi uzaludno tražiti Krist-Biće u ranijem ljudskom utjelovljenju na Zemlji. Razlika između Krista i nižih avatara ne leži u činjenici da su se ovi potonji inkarnirali u više navrata, već da ne izvlače nikakvu dobrobit za sebe iz njihovih zemaljskih utjelovljenja. Ljudska bića ne daju svijetu ništa; samo od njega uzimaju. Kao kontrast, ta bića samo daju; od Zemlje ne uzimaju ništa. Da bi ovu ideju savršeno razumjeli, morate praviti razliku između uzvišenog avatar bića kao Krist i nižih avatar bića. Ovakva avatar bića mogu imati najrazličitije misije na Zemlji; i raspravljajući jednu od tih misija, želimo izbjeći špekulativni jezik i kao ilustraciju za takvu misiju uzeti jedan konkretan slučaj.
Iz hebrejske priče o Noi svi znate da veliki dio post-atlantskog, post-Noina čovječanstva vuče svoje porijeklo do tri sina Noe—Šem, Ham, i Jafet. Danas nam nije namjera da rasvijetlimo što Noa i ova tri plemenska nasljednika predstavljaju u drugim aspektima. Ovdje jednostavno želimo rasvijetliti da hebrejska literatura, govoreći o Šemu kao o jednom Noinu sinu, prati cijelo pleme Semita natrag do njega kao svog pretka. Izvorna okultna percepcija ovakve stvari, ovakve priče, uvijek je zasnovana na dubljim istinama. Oni koji mogu provoditi okultno istraživanje u ovim stvarima znaju slijedeće o Šemu, pretku Semita.
Kada je ovakvoj osobnosti suđeno da postane praotac čitavog plemena, treba posvetiti pažnju od njegova rođenja — i čak i ranije — da se osigura da postane takav predak. Sada, kakve pripreme su nužne da se osigura da individualnost kao Šem može zaista postati praotac cijelog naroda ili plemenske zajednice? U slučaju Šema to je učinjeno dajući mu sasvim posebno pripremljeno etersko tijelo. Znamo da kada su ljudska bića rođena u ovom svijetu, ona oko svoje osobnosti izgrađuju etersko ili životno tijelo, usporedo s ostalim članovima njihova bića. Za pretka plemena mora nekako biti pripremljeno posebno etersko biće jer ono mora biti, takoreći, prototip eterskog tijela za sve nasljednike u sljedećim generacijama. I tako se događa da u ovakvoj plemenskoj individualnosti imamo tipično etersko tijelo, takoreći prototip. Zbog krvnog srodstva u narednim generacijama, eterska tijela svih nasljednika plemena su u izvjesnom smislu kopije eterskog tijela pretka. Dakle, svako etersko tijelo semitske osobe ima utkano u njega nešto kao kopiju eterskog tijela Šema. Sada, pomoću čega tijekom ljudske evolucije dolazi do takvih uvjeta?
Pogledajmo Šema pažljivije. Nalazimo da njegovo etersko tijelo prima svoj arhetipski oblik jer je u njega avatar utkao sebe. To nije bio tako visoki avatar da ga možemo uspoređivati s drugim avatar bićima, ali se ipak uzvišeni avatar spustio u njegovo etersko tijelo. Ta avatar osobnost nije bila povezana s Šemovim astralnim tijelom niti s njegovim egom, međutim, već je bio utkan samo u njegovo etersko tijelo. Iz ovog primjera možemo proučavati što znači kada avatar biće učestvuje u konstituciji i sastavu ljudskog bića. Što znači, dakle, kada ljudsko biće koje, kao Šem, ima misiju da bude predak cijelog naroda, da treba nekako imati esenciju avatara utkanu u njegovu tijelu? To znači da svaki puta kada je esencija avatara utkana u dušu tjelesnog bića, da je svaki član — ili čak više članova — nadčulne konstitucije tog ljudskog bića sposobno da se umnoži i razdijeli na mnoge dijelove.
Činjenica da je avatar biće bilo utkano u Šemovo etersko tijelo čini mogućim da nastanu bezbrojne kopije originala i da budu utkane u sva ljudska bića koja postanu nasljednici tog pretka u narednim generacijama. Dakle, silazak avatar bića je, između ostalog, značajan u tome što pridonosi umnažanju jednog ili više članova bića koje je animirano od avatara. Kao što iz toga možete vidjeti, u Šemu je bilo prisutno posebno dragocjeno etersko tijelo, arhetipsko etersko tijelo, pripremljeno od uzvišenog avatara i zatim utkano u Šema tako da se može spustiti u mnoge kopije do svih onih kojima je suđeno srodstvo s njime.
Kao što smo već kazali na prethodnom predavanju, duhovna štednja postoji zahvaljujući činjenici da je nešto od posebne vrijednosti sačuvano i preneseno u budućnost. Čuli smo da ne samo da se ego reinkarnira već su također i astralno tijelo i etersko tijelo sposobni da naprave isto. Osim činjenice da je nastalo bezbroj primjeraka Šemova eterskog tijela, njegovo vlastito etersko tijelo je također sačuvano u duhovnom svijetu zato što kasnije može biti korisno u misiji hebrejskog naroda. Sjetite se da su sve osobitosti Hebreja izvorno došle do izražaja u ovom eterskom tijelu, i ako bi im se bilo kada nešto posebno dogodilo — ako bi jednom od njih bio dodijeljen posebni zadatak ili misija, tada bi to najbolje moglo biti izvršeno od pojedinca koji je nosio etersko tijelo pretka unutar sebe. Ustvari, pojedinac koji je nosio etersko tijelo Šema kasnije je igrao važnu ulogu u povijesti hebrejskog naroda. Ovdje zaista imamo jednu od onih predivnih komplikacija u evoluciji ljudske vrste koja nam može objasniti toliko toga. Ovdje imamo posla s uzvišenom osobnošću koja je, takoreći, bila prinuđena spustiti se da bi se obratila Hebrejima na razumljiv način i da im da snagu nužnu za posebnu misiju. Po analogiji, ako intelektualno napredni pojedinac mora govoriti primitivnom plemenu, on bi trebao naučiti njegov jezik, ali to ne znači da bi jezik o kome se radi njega samog unaprijedio; sve što bi pojedinac trebao napraviti je potruditi se upoznati s jezikom. Na isti ovaj način, uzvišena osobnost mora učiniti jak osobni napor da postane jedno sa Šemovim eterskim tijelom da bi mogla dati određeni impuls drevnom hebrejskom narodu. Ta osobnost je bio sam Melkisedek [Napomena 12] kojeg ćete naći u biblijskoj povijesti. Na neki način, on je nosio Šemovo etersko tijelo tako da je kasnije mogao Abrahamu dati impuls kojeg ćete naći tako lijepog u Bibliji. Ono što je bilo sadržano u osobnosti Šema bilo je umnoženo jer je u njoj bilo utjelovljeno avatar biće, i sve je to postalo isprepleteno s ostalim eterskim tijelima Hebreja. Kao dodatak, Šemovo vlastito etersko tijelo je sačuvano u duhovnom svijetu tako da ga je kasnije mogao nositi Melkisedek, koji će Hebrejima dati važan impuls preko Abrahama.
To je kako su fino isprepletene činjenice iza duhovnog svijeta, činjenice koje su potrebne da nam rasvijetle što se događa u fizičkom svijetu. Tek kada možemo ukazati na ove činjenice duhovne prirode koje su iza činjenica fizičkog svijeta učimo tumačiti povijest. Povijest nikada ne može postati shvatljiva preko razmatranja samo fizičkih činjenica.
Sada, ako silazak avatar bića utječe na duševno-duhovne komponente ljudskog bića u tome da on ili ona postaje nositelj avatarove duše, i ako to rezultira umnažanjem i prijenosom arhetipske kopije na druge, tada ta pojava postaje posebno značajna s pojavom Krista na Zemlji. Zato što je avatar esencija Krista živjela u tijelu Isusa od Nazareta, postalo je moguće ne samo da etersko tijelo već također i astralno tijelo i čak i ono od ega bude umnoženo bezbroj puta; sa ego, mislim na “Ja” kao impuls koji je zapaljen u astralnom tijelu Isusa od Nazareta kada je Krist ušao u njegov trostruki ovoj. Međutim, glavno u našim razmatranjima ovdje je činjenica da etersko i astralno tijelo mogu biti umnoženi zbog prisutnosti avatar bića.
Sada, jedna od najvažnijih prekretnica u ljudskoj povijesti bila je pojava Krist principa u zemaljskoj evoluciji. Ono što sam vam rekao o Šemu zapravo je tipično i karakteristika je pretkršćanskih vremena. Kada je etersko i astralno tijelo umnoženo na ovaj način, kopije originala su obično prenesene onim ljudima koji su u krvnom srodstvu s pretkom koji je imao prototip. Stoga, kopije Šemova eterskog tijela bile su prenesene članovima hebrejskog plemena, ali kada se pojavilo Krist avatar Biće, sve je to bilo promijenjeno. Etersko i astralno tijelo Isusa od Nazareta je bilo umnoženo i kopije sačuvane dok se ne budu mogli koristiti u tijeku ljudske evolucije. Međutim, ona nisu bila vezana za ovu ili onu nacionalnost ili pleme. Ali kada se tijekom vremena pojavilo ljudsko biće koje je, neovisno od nacionalnosti, bilo zrelo i dovoljno prikladno da ima vlastito etersko ili astralno isprepleteno s kopijom eterskog ili astralnog tijela Isusa od Nazareta, tada ta tijela mogu biti utkana u biće te određene osobe. Dakle vidimo kako je tijekom vremena za sve vrste ljudi postalo moguće da imaju kopije astralnog ili eterskog tijela Isusa iz Nazareta utkane u njihovu duše.
Intimna povijest kršćanskog razvoja je povezana s ovom činjenicom. Ono što je obično opisano u povijesti kršćanskog razvoja zbroj je potpuno vanjskih događaja. Iz tog razloga je premalo pažnje dano onom što je najvažnije — razlikovanju stvarnih perioda kršćanskog razvoja. Svatko tko može dublje pogledati u napredovanje kršćanstva lako će opaziti da je način na koji se kršćanstvo širilo bio različit u prvih par stoljeća od onog u kasnijim stoljećima kršćanske ere. U prvih nekoliko kršćanskih stoljeća širenje kršćanstva je bilo, na neki način, vezano sa svime što se može dobiti od fizičkog plana. Trebamo samo pogledati na rane učitelje kršćanstva da vidimo kako su isticali fizičke uspomene, fizičke veze, i sve što je ostalo u fizičkom stanju. Samo promislite kako je Irenaeus, [Napomena 13] čovjek koji je u prvom stoljeću toliko pridonio širenju kršćanske doktrine u raznim zemljama, naglašavao da sjećanje treba proširiti natrag na one koji su slušali učenike apostola. Kroz takva fizička sjećanja je bilo važno dokazati da je sam Krist zapravo podučavao u Palestini. Bilo je posebno naglašeno, na primjer, da je sam Papias [Napomena 14] sjedio do nogu učenika apostola. Čak su pokazana i opisana mjesta gdje su te osobnosti sjedile — ljudi koji su još mogli biti navedeni kao svjedoci činjenice da je Krist živio u Palestini. Fizički napredak u sjećanju bio je ono što je posebno naglašavano u prvih nekoliko stojeća kršćanstva.
Koliko je naglaska ostalo na svemu što je bilo fizičko može se vidjeti iz riječi starog Sv. Augustina [Napomena 15] koji je živio na kraju te ere, koji je rekao: “Zašto vjerujem u istine kršćanstva? Jer me autoritet katoličke crkve tjera na to”. Za njega, fizički autoritet mu kaže da u fizičkom svijetu postoji nešto što je bila važna i esencijalna stvar. Odlučujući faktor je za njega bio da je sačuvano korporativno tijelo unutar kojeg je jedna osobnost povezana natrag do druge dok se ne stigne do onog tko je, kao Petar, pratio Krista. Stoga, u širenju kršćanstva tijekom ranih stoljeća možemo vidjeti, da je najveća važnost pridavana dokumentima i utiscima fizičkog plana.
Sve se to mijenja nakon vremena Sv. Augustina i u desetom, jedanaestom, i dvanaestom stoljeću. Tada se više nije bilo moguće pozivati na živa sjećanja ili konzultirati dokumente fizičkog plana jer su bili previše daleko od tog vremena. Nešto sasvim različito je bilo prisutno u cjelokupnom raspoloženju i dispoziciji ljudskih bića, posebno Europljana, koji su tada prihvaćali kršćanstvo. To je bio osjećaj, direktno znanje, o postojanju Krista, Njegovoj smrti na križu, i nastavku Njegova života. Od četvrtog i petog do desetog i dvanaestog stoljeća, veliki broj ljudi bi smatrao ludošću da im je kazano da mogu sumnjati u događaje u Palestini jer oni bolje znaju. Takvi ljudi su bili posebno uobičajeni u europskim zemljama, i uvijek su iznutra mogli u minijaturi doživjeti vrstu Pavlova otkrivenja, odnosno iskustvo preko kojeg je Šaul postao Pavao na putu u Damask.
Što je učinilo mogućim da bojni ljudi u tim stoljećima mogu primiti otkrivenja o događajima u Palestini koja su na neki način bila vidovnjačka? To je bilo moguće jer su umnožene kopije eterskog tijela Isusa iz Nazareta bile sačuvane i u tim su stoljećima bila utkane u eterska tijela velikog broja ljudi koji su nosili te umnožene kopije kao što se nosi odjeća. Njihova eterska tijela nisu se u potpunosti sastojala od kopija eterskog tijela Isusa, već su u njega imali utkane kopije originala. Zaista su u tim stoljećima postojala ljudska bića koja su mogla imati takvo etersko tijelo i tako mogla imati neposredno znanje o Isusu iz Nazareta i Kristu.
Sve je to, međutim, imalo učinak da slika Krista nije više bila pridružena vanjskom povijesnom i fizičkom prijenosu priče. Najviši stupanj takvog razdruživanja je evidentan u predivnom književnom radu iz devetog stoljeća, Heliand. [Napomena 16] Ta pjesma je zapisana od naizgled jednostavnog Saksonca u vrijeme Louisa Pobožnog, koji je vladao od 814–840. Astralno tijelo i ego Saksonca nisu se mogli podudarati s onim što je bilo u njegovu eterskom tijelu jer je ono imalo utkano u sebe kopiju eterskog tijela Isusa iz Nazareta. Taj jednostavni saksonski svećenik, autor pjesme, bio je siguran iz neposredne vidovite vizije da je Krist postojao na astralnom planu i da je to bio isti Krist koji je razapet na Golgoti! I pošto je to za njega bila direktna izvjesnost, on nije više trebao pribjeći povijesnim dokumentima ili fizičkom posredovanju da bi znao da je Krist postojao. Stoga, on Krista opisuje odvojenog od palestinskih okolnosti i od osobitosti židovskog karaktera. Ovaj pjesnik, zatim, opisuje Krista kao da je nešto kao vođa srednjoeuropskog ili germanskog plemena, i opisuje one koji Ga okružuju kao Njegove sljedbenike — apostole — kao da su vazali germanskog princa. Cijela vanjska dekoracija je promijenjena, ali struktura događaja i esencijalni i vječni aspekti Kristova lika ostaju isti. Ovaj pjesnik se kada govori o Kristu nije morao rigidno držati povijesnih događaja jer je o Njemu imao direktno znanje koje je izgrađeno na temeljima važnima kao što je kopija eterskog tijela Isusa od Nazareta. Ono što je stekao kao neposredno znanje, ogrnuo je različitim vanjskim okolnostima. Jednako kao što smo ovog pisca pjesme Heliand mogli opisati kao jednu od osobitih osobnosti koja je u svoje etersko tijelo imala utkanu kopiju eterskog tijela Isusa od Nazareta, u tom periodu možemo naći i druge osobnosti koje su također unutar sebe nosile kopiju. Vidimo, dakle, da se najvažnije stvari odvijaju iza fizičkih događaja i da nam te stvari povijest mogu objasniti na intimniji način.
Ako nastavimo pratiti kršćanski razvoj, dolazimo do perioda od oko jedanaestog ili dvanaestog stoljeća pa do petnaestog stoljeća, i tu nalazimo potpuno različitu misteriju koja prenosi evoluciju naprijed. Ako se sjećate, najprije je bilo sjećanje na ono što se odvilo na fizičkom planu, slijedilo je to da je eterski element bio utkan u eterska tijela stupova kršćanstva u Srednjoj Europi. Ali kasnije, od dvanaestog do petnaestog stoljeća, bile su brojne kopije astralnog tijela Isusa od Nazareta koje su postale isprepletene s astralnim tijelima najvažnijih stupova kršćanstva. U tim danima su ljudska bića imala ega sposobna formirati najekstremnije pogrešne ideje o svakakvim stvarima, ipak je u njihovim astralnim tijelima bila živa neposredna snaga, posvećenost, i neposredno uvjerenje u svete istine. Takvi su ljudi posjedovali duboki zanos, apsolutno neposredno uvjerenje, a također u nekim okolnostima i sposobnost da dokažu to uvjerenje. Ono što nas ponekad mora udariti kao toliko čudno posebno kod tih osobnosti je da njihov ego razvoj uopće nije bio jednak razvoju njihova astralnog tijela jer je ono imalo u sebe utkanu kopiju astralnog tijela Isusa Krista. Njihovo ego ponašanje je često izgledalo groteskno, ali svijet njihovih sentimenata, osjećaja, i zanosa je bio veličanstven i uzvišen.
Franjo Asiški, [Napomena 17] na primjer, bio je takva osobnost. Proučavamo njegov život i ne možemo, kao moderni ljudi, shvatiti čega je njegov ego bio svjestan; ipak ne možemo ne imati najdublje poštovanje za bogatstvo i opseg njegovih osjećaja i za sve što je napravio. To više nije problem kada usvojimo gore navedenu perspektivu. On je bio jedan od onih koji su imali kopiju astralnog tijela Isusa od Nazareta utkanu u njihova vlastita astralna tijela, i to mu je omogućilo da izvrši ono što je izvršio. Mnogi od njegovih sljedbenika u Redu franjevaca, sa službenicima i provincijama, imali su kopije utkane s njihovim astralnim tijelima na sličan način.
Sve čudne i inače misteriozne pojave tog vremena postati će vam lucidne i jasne čim ovo posredovanje u evoluciji svijeta postavite između tog vremena i prethodnog vremena prikladno pred oko vaše duše. Važna distinkcija koju treba napraviti kod tih srednjovjekovnih ljudi je da li je ono što je utkano u njihove duše iz astralnog tijela Isusa od Nazareta sadržavalo više onog što zovemo duša osjeta, duša razuma, ili više duše svijesti. Ova distinkcija je važna jer, kao što znate, astralno tijelo mora biti zamišljeno kao da sadrži, u izvjesnom smislu, sve te tri komponente, a isto tako i ego, kojeg obuhvaća. Ono što je bilo utkano u Franju Asiškog bilo je, takoreći, duša osjeta Isusa od Nazareta, a isto vrijedi i za izvanrednu osobnost Elizabete od Thüringena, koja je rođena 1207. [Napomena 18] Poznavanje ove tajne njenog života će vam omogućiti da slijedite tijek njenog života sa svom svojom dušom. I ona je, također, bila osobnost koja je imala kopiju astralnog tijela Isusa od Nazareta utkanu u njenu dušu osjeta. Zagonetka ljudskog bića je za nas riješena pomoću upravo ovakvog znanja.
Ako znate da su tijekom tog vremena najrazličitije osobe imale dušu osjeta, dušu razuma, ili dušu svijesti utkanu u njih kao kopije astralnog tijela Isusa od Nazareta, iznad svega ćete razumjeti tu malo shvaćenu i mnogo klevetanu znanost koja je postala poznata kao skolastika. [Napomena 19] Koje su zadatke skolastici sebi postavili? Oni su krenuli naći, na osnovu prosudbe i intelekta, potvrdu i dokaz za one pojave, za koje povijesne veze i fizičko posredništvo nije postojalo i koje se više nije moglo znati direktnom vidovitošću koja je zasigurno bila moguća u prethodnim stoljećima preko utkanog eterskog tijela Isusa od Nazareta. Ti ljudi su sebi postavili zadatak govoreći: tradicija nam je prenijela da se u povijesti pojavilo Biće poznato kao Isus Krist i da su još, k tome, druga duhovna bića o kojima svjedoče religijski dokumenti, intervenirala u ljudsku religiju. Zatim su, iz duše razuma, odnosno iz intelektualnog elementa kopije astralnog tijela Isusa Krista, postavili sebi zadatak dokazivanja sa suptilnim i jasno razvijenim konceptima sve što je njihova literatura sadržavala kao misterijske istine. Tako se pojavila čudna znanost koja je pokušala vjerojatno najprodorniji intelektualni pothvat ikada poduzet u povijesti ljudske misli. Može se bilo što misliti o sadržaju skolastike, ali kroz nekoliko stoljeća ova je škola misli razvila sposobnost ljudskog razmišljanja i tako ostavila svoj otisak na kulturu vremena. Skolastika je to postizala iznimno suptilnim razlučivanjem i strukturiranjem raznih koncepata. Kao rezultat, između trinaestog i petnaestog stoljeća škola je u čovječanstvo usadila sposobnost da misli s točnom i prodornom logikom.
Posebno uvjerenje da se Krista može naći u čovjekovu egu pojavilo se među onima koji su jače bili prožeti kopijom duše svijesti Isusa od Nazareta, jer ego funkcionira u duši svijesti. Pošto su ti pojedinci imali unutar sebe element duše svijesti iz astralnog tijela Isusa iz Nazareta, unutarnji Krist je uskrsnuo blistav unutar njihovih duša, i preko astralnog tijela su spoznali da je Krist unutar njih bio Krist sam. To su bili pojedinci koje poznajete kao Meister Eckhart, [Napomena 20] Johannes Tauler, [Napomena 21] i svi ostali stupovi srednjovjekovnog misticizma.
Ovdje vidite kako su najrazličitije manifestacije astralnog tijela, umnoženog činjenicom da je uzvišeno avatar Biće Krist ušao u tijelo Isusa iz Nazareta, nastavile raditi u slijedećem dobu i dovele do stvarnog razvoja kršćanstva. To je važan prijelaz isto tako i s obzirom na druge stvari. Vidjeli smo kako je čovječanstvo u svom razvoju bilo inače zavisno od toga što je u sebi imalo utjelovljene ove kopije Bića Isusa od Nazareta. U ranim stoljećima postojali su ljudi koji su bili potpuno zavisni od fizičkog plana; zatim su u slijedećim stoljećima postojala ljudska bića koja su bila prijemčiva da imaju etersko tijelo Isusa od Nazareta utkano u njihova vlastita eterska tijela. Kasnije su, ljudska bića, mogli bi reći, postala posebno orijentirana prema astralnom tijelu, i tako su im kopije astralnog tijela Isusa od Nazareta sada mogle biti pripojene. Astralno tijelo je nositelj prosudbe, i ljudska sposobnost prosudbe je bila ono što je probuđeno između dvanaestog i četrnaestog stoljeća.
To buđenje astralnog tijela može se vidjeti u još jednoj pojavi. Prije dvanaestog stoljeća, dubina misterija sadržanog u Svetoj pričesti bila je posebno dobro shvaćana. Nije naširoko raspravljana, već je prije bila prihvaćena na način koji je omogućavao ljudskom biću da osjeti sve što je sadržano u riječima, “Ovo je Moje tijelo i ovo je Moja krv”. S tim riječima Krist je mislio da će On biti ujedinjen sa Zemljom i postati njen planetarni duh. I pošto je brašno najdragocjenija stvar na Zemlji, kruh za ljudska bića postaje tijelo Krista, i sok koji teče kroz biljku i vino postaje za njih Njegova krv. Preko ovog znanja, vrijednost Večere Gospodnje nije bila prigušena već, upravo suprotno, unaprijeđena. Ljudi su u ranim stoljećima osjećali nešto od tih beskonačnih dubina, i to su i nastavili do vremena kada je u astralnom tijelu probuđena snaga prosudbe. Tek su tada počeli sporovi o značenju Večere Gospodnje. Samo promislite na rasprave o značenju Večere Gospodnje među Husitima, Luteranima, i izdvojenih Zwingliana i Kalvinista. [Napomena 22] One ne bi bile moguće u ranijim vremenima kada su ljudi još imali neposredno, direktno znanje o Večeri Gospodnjoj!
Ovdje vidimo potvrđen veliki povijesni zakon koji bi trebao biti od posebnog značaja za duhovnog znanstvenika: dok god su ljudi znali što je Večera Gospodnja bila, nisu je raspravljali. Počinju je raspravljati tek nakon što su izgubili neposredno znanje o njoj. Razmotrimo činjenicu da ljudi raspravljaju određenu stvar kao indikaciju da je zaista ne znaju. Kada znanje postoji, znanje je pripovijedano, i ne postoji posebna želja za raspravom. Kada se ljudi osjećaju kao da nešto raspravljaju, nemaju, u pravilu, znanje o istini. Rasprava započinje tek kada postoji nedostatak znanja, i to je uvijek i svugdje znak nazadovanja što se tiče ozbiljnosti predmeta kada se o tome može čuti rasprava. Rasprave najavljuju pad određenog trenda. Veoma je važno da u znanosti duha učestalo naučimo razumjeti da želju za raspraviti nešto treba u stvari tumačiti kao znak neznanja. S druge strane, trebali bi kultivirati suprotnost raspravi, a to je volja za učenjem i volja da se postepeno shvati ono o čemu se radi.
Ovdje vidimo važnu povijesnu činjenicu potvrđenu od samog razvoja kršćanstva. Ali možemo naučiti još nešto drugo kada vidimo kako je, u gore okarakteriziranim stoljećima kršćanstva, snaga prosudbe, ta pronicljiva intelektualna mudrost, dalje razvijena. Uistinu, kada usmjerimo pažnju na stvarnosti a ne na dogme, možemo naučiti koliko mnogo je kršćanstvo ostvarilo od njegova početka. Uzmite skolastiku. Što je od nje nastalo kada ne gledamo na njen sadržaj, već je percipiramo kao sredstvo kultiviranja i discipliniranja naših mentalnih sposobnosti? Želite li znati? Skolastika je postala moderna prirodna znanost! Ona je nezamisliva bez realiteta srednjovjekovne kršćanske znanosti. Nije to samo da je Kopernik bio kanonik a Giordano Bruno [Napomena 23] dominikanac, već da su sve misaone forme s kojima su rješavani prirodni objekti od petnaestog i šesnaestog stoljeća ništa drugo nego ono što je bilo razvijeno i njegovano od kršćanske znanosti Srednjeg vijeka od jedanaestog do šesnaestog stoljeća. Danas postoje ljudi koji pregledavaju pasuse u knjigama skolastike, uspoređuju ih s nedavnim nalazima prirodne povijesti, i zatim kažu da Haeckel i ostali tvrde nešto sasvim drugo. Takvi ljudi ne žive u stvarnosti već u svijetu apstrakcija! Stvarnosti su ono što je bitno! Rad Haeckela, Darwina, DuBois-Reymonda, Huxleya, [Napomena 24] i ostalih ne bi bio moguć da mu nije prethodila kršćanska znanost Srednjeg vijeka. Ovi moderni znanstvenici duguju svoj način mišljenja kršćanskoj znanosti Srednjeg vijeka. To je stvarnost, i iz te je znanosti čovječanstvo naučilo misliti u pravom smislu riječi.
Ali ima još. Čitajte Davida Friedrich Straussa [Napomena 25] i promotrite njegov način mišljenja. Pokušajte shvatiti kakav je njegov slijed rezoniranja: kako cijeli život Isusa od Nazareta želi predstaviti kao mit. Znate li odakle dolazi oštrina njegova mišljenja? Dobiva je od kršćanske znanosti Srednjeg vijeka. Sve danas tako radikalno korišteno u borbi protiv kršćanstva preuzeto je od kršćanskog svijeta učenja u Srednjem vijeku. Zapravo, danas ne može biti oponent kršćanstva za koga se ne bi lako moglo pokazati da ne bi mogao misliti kao što misli da nije naučio svoje misaone forme od kršćanske znanosti Srednjeg vijeka. Ako se ova činjenica uzme u obzir, tada bi se stvarno gledalo na svjetsku povijest onako kakva stvarno jest.
Što se, dakle, dogodilo od šesnaestog stoljeća? Od tada je ego postajao sve istaknutiji a s njime i ljudski egoizam, a sa egoizmom, materijalizam. Sve što je ego apsorbirao i stekao postepeno je bilo zaboravljeno i smetnuto. Ljudska bića su sada bila osuđena da se ograniče na ono što je ego mogao promatrati i na ono što je fizički osjetilni sustav mogao dati običnoj inteligenciji. To je sve što je ego mogao uzeti u svoje unutarnje svetište. Kultura je od šesnaestog stoljeća postala kultura egoizma.
Što sada mora ući u ego? Kršćanska evolucija je prošla kroz razvoj u fizičkim, eterskim i astralnim tijelima i napravila je svoj put do ega. Sada u taj ego mora primiti misterije i tajne samog kršćanstva. Nakon vremena kada je ego kroz kršćanstvo naučio misliti a zatim misli primijenilo na vanjski svijet, sada mora postati moguće da ego postane prijemni organ za Krista. Taj ego sada mora ponovno otkriti mudrost koja je praiskonska mudrost Velikog avatara, samog Krista. A kako to treba napraviti? To treba napraviti kroz dublje razumijevanje kršćanstva preko duhovne znanosti. Bijući pažljivo pripremljen kroz tri faze fizičkog, eterskog, i astralnog razvoja, unutarnji organ se sada mora otvoriti svom ljudskom domaćinu tako da on ili ona može odsada u duhovno okruženje gledati s okom koje za nas može otvoriti Krist.
Krist je sišao na Zemlju kao najveće avatar biće. Pogledajmo to iz prave perspektive i pokušajmo gledati na svijet kao što bi to mogli nakon što smo u sebe primili Krista. Tada bi cijeli proces naše evolucije svijeta našli prosvijetljen i prožet Krist Bićem. Odnosno, opisali bi kako je fizičko tijelo čovjeka nastalo na Starom Saturnu, [Napomena 26] kako se etersko tijelo pojavilo na Starom Suncu, astralno tijelo na Starom Mjesecu, i ego na Zemlji. Konačno, našli bi kako sve teži prema cilju da postane sve više nezavisno i individualno da bi u evoluciju Zemlje inkorporiralo samu mudrost koja prelazi od Sunca na Zemlju. Na neki način, Krist i kršćanstvo mora postati središte perspektive kozmičkog pogleda za oslobođeni ego.
Vidite kako se Kršćanstvo postepeno pripremilo za ono što će postati. U ranim stoljećima kršćanin je primio kršćanstvo s njegovom fizičkom mogućnošću da spozna istinu, kasnije s njegovom eterskom sposobnošću, a kroz Srednji vijek s njegovom astralnom sposobnošću da spozna istinu. Zatim je kršćanstvo u njegovoj pravoj formi bilo neko vrijeme potisnuto dok ego tijekom kršćanske evolucije nije bio izvježban od tri tijela. Ali nakon toga ego je naučio kako misliti i usmjeriti svoju viziju na objektivni svijet, sada je dovoljno zreo da u svim pojavama objektivnog svijeta percipira duhovne činjenice koje su tako intimno povezane sa središnjim Bićem, Kristom. Dakle, ego je sada sposoban promatrati Krista svugdje u najrazličitijim manifestacijama kao osnovu objektivnog svijeta.
Ovdje stojimo na polaznoj točci za duhovno-znanstveno shvaćanje i percepciju kršćanstva, i počinjeno shvaćati koji zadatak i misija je bila dodijeljena našem pokretu za duhovno znanje. Radeći tako, stvarnost ove misije nam postaje jasna. Baš kao što individualno ljudsko biće ima fizičko, etersko, i astralno tijelo kao dodatak njegovu ili njenom egu, tako je i s povijesnim razvojem kršćanstva, i oboje se nastavlja dizati u sve veće visine. Mogli bi reći da i kršćanstvo, također, ima fizičko, etersko, i astralno tijelo, kao i ego — ego koji može čak i zanijekati svoje porijeklo kao što to čini u naše vrijeme. Zasigurno, ego može postati egoističan, ali još ostaje ego koji u sebe može primiti stvarno Krist Biće, čime se diže na sve veće stupnjeve egzistencije. Ono što je ljudsko biće kao zasebno, veliki svijet je to u svojoj ukupnosti; i to uključuje njegov povijesni razvoj.
Ako na ovaj način gledamo na stvari, pred nama se s duhovnom znanstvenim gledištem otvara perspektiva daleke budućnosti, i znamo da ta perspektiva može dodirnuti naša srca i ispuniti ih s entuzijazmom. Sve nam jasnije postaje što je to što moramo napraviti, i tada shvaćamo da ne tapkamo u mraku. To je zato jer nismo na proizvoljan način izmišljali ideje koje namjeravamo projektirati u budućnost, već želimo gajiti i slijediti samo one ideje koje su postepeno pripremljene kroz stoljeća kršćanskog razvoja. Istina je da se ego mogao pojaviti tek nakon što je nastalo fizičko, etersko, i astralno tijelo; sada ga malo po malo treba razvit u duh sam, životni duh, i duhovnog čovjeka. Po istoj logici, moderna ljudska bića s njihovom ego formom i sadašnjim mišljenjem, mogla su se razviti jedino iz astralne, eterske, i fizičke forme kršćanstva. Kršćanstvo je postalo ego. Baš kao što je to bio istinski razvoj prošlosti, jednako je točno da se ego forma čovječanstva mogla pojaviti tek nakon što su bile razvijene astralna i eterska forme kršćanstva. Kršćanstvo će se razvijati u budućnosti. Ponuditi će čovječanstvu daleko veće stvari, a kršćanski razvoj i način života pojaviti će se u novom obliku. Transformirano astralno tijelo pojaviti će se kao kršćanski duh sam, transformirano etersko tijelo kao kršćanski životni duh. I u sjajnoj perspektivi budućnosti kršćanstva, duhovni čovjek sjaji pred našim dušama kao zvijezda prema kojoj težimo, osvijetljena i obasjana duhom kršćanstva.