.Nastavimo s našim proučavanjima koja će nas voditi sve bliže dubljem razumijevanju čovjekova bića i njegova zadatka u svijetu. Sjetiti ćete se da smo na jednom od predavanja u grupi održanih ovdje ove zime (10 studenog) govorili o četiri različita načina na koja je moguće da ljudsko biće bude bolesno, i naznačili smo da će bolesti koje se javljaju kao aktualni rezultat karme biti raspravljane tek kasnije. Danas želimo govoriti barem o određenom dijelu ovog karmičkog uzroka bolesti.
Ranije smo objasnili da nam podjela čovjekova bića na četiri člana, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego, omogućava neku vrstu nadzora pojave bolesti utoliko što svaki od tih članova dolazi do izražaja u organima i organskim cjelinama samog fizičkog tijela. To jest, ego ima svoj glavni fizički ekvivalent u krvi, astralno tijelo u nervnom sustavu, etersko tijelo u svemu što potpada pod naslov sustava žlijezda, a fizičko tijelo predstavlja sebe. Zatim smo predstavili bolesti koje dolaze od ega kao takvog, i koje stoga imaju svoju fizičku manifestaciju u nepravilnostima u funkcioniranju krvi. Ukazali smo da se ono što potječe od nepravilnosti u astralnom tijelu manifestira u nepravilnostima nervnog sustava, a one koje potječu od eterskog tijela manifestiraju se u sustavu žlijezda, a da u fizičkom tijelu trebamo tražiti one bolesti koje prvenstveno imaju vanjske uzroke. Sve ovo, međutim, ukazuje samo na aspekt bolesti koji je povezan s isječkom jednog ljudskog života. Sada svatko tko može gledati na svjetsku egzistenciju na duhovno znanstveni način ima nagovještaj da bolest u nekoj mjeri mora također zavisiti od karme osobe, od tog velikog zakona uzroka koji pokazuje duhovne veze između čovjekovih različitih inkarnacija. Ali putovi karme su veoma zamršeni i raznovrsni i moramo detaljnije proučavati sastav karmičkih veza prije nego bilo što o njima možemo razumjeti. Danas govorimo o nekoliko aspekata nečega što je veoma zanimljivo da ljudi znaju, naime, kako su bolesti povezane s uzrocima napravljenim od samog čovjeka u ranijim životima. Da bi to napravili moramo reći nekoliko uvodnih riječi o temi kako zakon karme radi u ljudskom životu. Uputiti ćemo na neke stvari koje većina vas zna iz drugih predavanja, ali je bitno imati točnu sliku kako karmički uzroci iz jednog života postaju posljedice u sljedećem. Stoga moramo reći par riječi o tome što se stvarno događa čovjeku duhovno u periodu nakon smrti.
Znamo da prolazeći kroz vrata smrti čovjek u prvom redu ima vrstu iskustava do kojih dolazi jer je on sada u potpuno drugačijoj situaciji od bilo čega što je susreo u životu. Njegov ego i astralno tijelo su povezani s eterskim tijelom, ali bez da je tamo fizičko tijelo. On je, takoreći, ostavio to po strani. To se u životu događa samo u iznimnim okolnostima, kako smo često spominjali. Tijekom života, kada čovjek spava, on ostavlja etersko tijelo sa strane kao što ostavlja i fizičko, stoga kombinacija ega, astralnog tijela i eterskog tijela postoji samo nakon smrti, a i tada samo kratko, u pitanju su dani. Iskustva koja slijede neposredno nakon smrti također su spominjana; čovjekov osjećaj je da raste sve više izvan prostora kojeg je ranije zauzimao, dok ne obuhvati sve stvari. Spominjali smo sliku njegova proteklog života kako stoji pred njim kao veliki tableau. Zatim je, nakon broja dana koji varira individualno, drugi leš, etersko tijelo, ostavljen postrani i apsorbiran od općeg svjetskog etera, osim u onim slučajevima koje smo spominjali dok smo raspravljali intimna pitanja reinkarnacije, kada je etersko tijelo na neki način sačuvano za korištenje u budućnosti. Ipak je ekstrakt eterskog tijela zadržan, kao plod životnog iskustva. Zatim slijedi život koji je određen kombinacijom ega i astralnog tijela bez da je čovjek vezan za fizičko tijelo. To je period koji u antropozofskoj literaturi nazivamo kamaloka, i također ga često opisujemo, kao period učenja da se bude bez fizičkog tijela i fizičke egzistencije općenito.
Znamo da kada je čovjek upravo prošao kroz vrata smrti još uvijek ima sve one snage u njegovom astralnom tijelu koje su postojale u trenutku smrti. Jer on je ostavio po strani samo fizičko tijelo, instrument užitka i djelovanja. To više nema, ali astralno tijelo još uvijek ima. Još uvijek ima nositelja strasti, instinkta i želja. On još žudi za istim stvarima — iz navike mogli biste reći — za kojima je žudio za života. Sada, dok je bio živ on je kroz instrument fizičkog tijela zadovoljavao svoje želje. Nakon smrti on više nema taj instrument, dakle lišen je mogućnosti zadovoljenja. To se osjeća kao vrsta žeđi za fizičkim životom sve dok se čovjek ne navikne da živi samo u svijetu duha i da ima samo ono što se može steći iz duha. Dok to čovjek ne nauči, nastavlja živjeti u onom što zovemo period raskidanja s navikama, ili kamaloka.
Već smo opisali izvanredan način na koji se odvija taj period života, i znamo da na tom stupnju njegove egzistencije čovjekov život teče unatrag. To je nešto što je teško za novopridošlice u antropozofiji da odmah shvate. Čovjek prolazi kroz period kamaloke koji ugrubo traje trećinu njegova zemaljskog života — obrnutim redoslijedom. Pretpostavivši da čovjek umire u njegovoj četrdesetoj godini, proći će kroz sva iskustva kroz koja je prošao u životu u obrnutom smjeru, počevši s trideset devetom godinom, zatim trideset osmom, trideset sedmom, trideset šestom, i tako dalje. On zaista prolazi kroz cijeli život unatrag, sve do trenutka rođenja. To je ono što je iza predivnih riječi Krista, kada je govorio o govorio o čovjekovom ulasku u duhovni svijet ili u kraljevstvo nebesko: ‘Ukoliko vi ne... postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko!’ Drugim riječima, čovjek živi unatrag do svojih prvih trenutaka i kada je odriješen od svega, može ući u devahan ili u kraljevstvo nebesko, i od tada nadalje biti u duhovnom svijetu. To je teško zamisliti, jer smo svi veoma navikli da je vrijeme apsolutno, kao što je na fizičkom planu. Navikavanje na to traži značajan napor, ali to će doći.
Sada moramo predstaviti sebi što čovjek stvarno radi u kamaloki. Možemo dosta o tome reći, naravno. Danas, međutim, koncentrirati ćemo se samo na ono što se tiče pitanja karmičkog uzroka bolesti. Dakle ono što ću reći ne smije se uzeti kao jedina vrsta iskustva u kamaloki, već kao jedna od mnogih.
Najprije možemo vizualizirati kako čovjek koristi ovo vrijeme u kamaloki za svoju budućnost zamišljajući da je čovjek koji je umro sa četrdeset nešto napravio u njegovim dvadesetim što je nekog drugog zaboljelo. Kada je netko napravio nešto takvo što boli drugu osobu, to ima određeni učinak na cijeli njegov život. Svako djelo čovjeka koje boli drugo biće ili stvorenje ili svijet općenito, otežava vršitelju njegov razvoj. To je ono što hodočašće života znači za mene, da je primarna snaga duše, dok ide iz inkarnacije u inkarnaciju, namještena za budući razvoj. I taj razvoj se odvija na takav način da čovjek takoreći uvijek postavlja prepreke na svoj vlastiti put. Ako bi ta primarna snaga bila jedina stvar koja je bila aktivna — to je upravo ta snaga koja će vratiti dušu natrag u duhovno — čovjek bi trebao samo kratko vrijeme biti na Zemlji. Ali u tom slučaju cijela evolucija Zemlje bi uzela potpuno različit smjer; također ne bi uspjela postići svoju svrhu. Ne smijete misliti da bi čovjek bio bolji ako ne bi stavljao nikakve prepreke na svoj vlastiti put. Samo postavljajući sebi te smetnje on jača i stječe iskustvo, jer upravo iskorjenjivanje i prevladavanje tih smetnji ono je što će ga učiniti jakim bićem koje mora postati do kraja zemljine evolucije. To je posve u skladu s evolucijom Zemlje da on stavlja kamenje na svoj vlastiti put. Da nije morao skupljati snagu da ukloni te prepreke tu snagu uopće ne bi stekao. Tada bi svijet bio jadniji. Moramo potpuno zanemariti dobro i zlo povezano s tim preprekama i gledati samo mudrost svijeta koja je namijenila, upravo od početka, da čovjek treba imati mogućnost postavljati sebi prepreke u zemaljskoj evoluciji tako da uklanjajući ih može steći snagu za kasnije. Mogli bi čak reći da je mudro vođenje svijeta omogućilo čovjeku da bude zao i dalo mu mogućnost da napravi štetu, tako da popravljajući štetu i prevladavajući zlo može postati jači tijekom karmičkog razvoja nego bi to postao da je dostigao svoj cilj bez napora. To je kako bi trebali shvatiti značaj i opravdanost prepreka i smetnji.
Kada, dakle, dok živi njegov život unatrag u kamaloki nakon smrti, čovjek susreće neku štetu koju je napravio svom drugu u dvadesetim godinama, on doživljava tu štetu baš koliko i radost i dobro koje je donio drugima. Sada jedino u svom vlastitom astralnom tijelu doživljava štetu koju je napravio drugome. Recimo da je udario nekoga dok je imao dvadeset, tako da zaista boli. U svom obrnutom putovanju kroz život on to osjeća u svom vlastitom astralnom tijelu na potpuno isti način na koji je osoba to osjećala kada se dogodilo. U duhovnom svijetu vi objektivno doživljavate sve što ste sami napravili u vanjskom svijetu, i u procesu stječete snagu i sklonost da kompenzirate bol u jednoj od sljedećih inkarnacija. Vaše vlastito astralno tijelo vam kaže kako to izgleda, i shvaćate da ste postavili prepreku na put vašeg daljeg razvoja. To se mora očistiti, inače ne možete to nadići. To je trenutak u kojem formirate namjeru da se riješite prepreke. Dakle kada ste proživjeli period Kamaloke, stižete natrag u vaše djetinjstvo ispunjeni namjerom da se riješite svih prepreka koje ste stvorili u životu. Puni ste namjera, i snaga tih namjera dovodi do posebnog karaktera vašeg budućeg života na Zemlji.
Recimo da je u njegovim dvadesetim godinama B ozlijedio A. On sada mora sam osjetiti bol, i odlučiti nadoknaditi A u budućem životu, to jest, u fizičkom svijetu, gdje je ozljeda napravljena. Snaga ove dobre odluke tvori privlačnu vezu između B i A i dovodi ih zajedno u slijedeći život. Ta misteriozna sila privlačenja koja dovodi ljude zajedno u život izvire iz onoga što su stekli u kamaloki. Naša iskustva tamo vode nas do onih ljudi u životu koje moramo obeštetiti ili s kojima imamo bilo kakvu vezu. Sada ćete shvatiti da sile kamaloke koje smo primili u sebe za ispravljanje pogrešaka u životu ne mogu uvijek biti odrađene u jednom životu. Može se dakle dogoditi da formiramo veze s velikim brojem ljudi u jednom životu, i da sljedećeg puta kada smo u kamaloki imamo mogućnost da ih opet sretnemo. Sada to ovisi, također, od drugih ljudi, da li ćemo ih susresti opet u sljedećem životu. To se širi preko mnogih života. U jednom životu ispravljamo ovo, u drugom životu ono, i tako dalje. Sigurno ne smijete zamišljati da sve možemo ispraviti odmah u jednom životu. To potpuno zavisi da li je druga osoba također razvila u svojoj duši odgovarajuću privlačnu vezu.
Sada pogledajmo pobliže djelovanje karme, ispitujući konkretan primjer. U kamaloki formiramo namjeru izvršenja određenih stvari u slijedećem ili u jednom od naših budućih života. Ta sila zasađena u našoj duši ostaje s njom i ne napušta je. Mi smo opet rođeni sa svim silama koje smo sakupili. To je neizbježno. Sada, život se sastoji ne samo od onih stvari koje moramo ispraviti u našim karmičkim vezama, premda se ovo što ćemo reći također može povezati s time. Mogli smo postaviti prepreke na naš put, živjeti jednostrano, ne koristiti ispravno život, živjeti samo za određena zadovoljstva i zadatke i dopustiti da druge mogućnosti koje život nudi prođu pored nas, tako da su druge sposobnosti ostale uspavane. To također priziva karmičke uzroke u kamaloki, i to sa sobom donosimo u život. Zatim smo ponovno rođeni kao bebe. Recimo da živimo do desete ili dvadesete. Naše duše sadrže sve snage koje smo sakupili, i kada postanu zrele one se pojave. Tijekom određenog perioda naših života bez sumnje će se pojaviti unutarnja nužnost pozivajući nas da ih provedemo. Dakle pretpostavimo da u našim dvadesetim godinama osjećamo unutarnji poziv da provedemo određeno djelo, jer smo u kamaloki napravili odluku. Zbog jednostavnosti, držimo se primjera da osjećamo poziv da nekoga obeštetimo. Veza privlačenja nas je dovela zajedno, i on je tu. Što se tiče vanjske situacije, možemo prilično dobro napraviti djelo. Ipak još uvijek može biti prepreka. Kompenzacijsko djelo može biti ono za koje naš vlastiti organizam nije dorastao. Naš organizam je također zavisan od snaga nasljeđivanja. To čini nesklad u bilo kojem životu. Čovjek se rađa s jedne strane u tim snagama nasljeđivanja. Njegovo fizičko i etersko tijelo nasljeđuju osobine koje se mogu prenositi kroz generacije. Ta struja nasljeđivanja je, naravno, dužna imati neku mjeru vanjskih veza s karmom koju je naša duša postavila. Jer kako silazi iz duhovnog svijeta naša duša je privučena vrsti roditelja kroz koje može naslijediti one osobine koje su najbliže našim zahtjevima. Oni, međutim, nikada potpuno ne odgovaraju, jer u tijelu to ne može biti tako. Postoji uvijek izvjesna diskrepancija između snaga nasljeđivanja i onog što duša nosi sa sobom iz prošlosti. Sada sve zavisi da li je duša dovoljno jaka da prevlada sve prepreke u liniji nasljeđivanja, i sposobna iznova oblikovati organizam tijekom života, tako da prevlada ono što joj ne odgovara. U tom pogledu ljudi se veoma razlikuju. Neke duše su stekle veliku snagu tijekom prethodnih inkarnacija. Duša takve prirode se mora inkarnirati u najpogodnijem mogućem tijelu, premda neće biti apsolutno odgovarajuće. Ipak ta duša može biti dovoljno jaka da više ili manje prevlada sve što joj ne odgovara, premda to nije uvijek nužno slučaj. Slijedimo ovo detaljnije gledajući na mozak.
Ovaj instrument našeg života koncepata i ideja naslijeđen je izvana kroz našu liniju nasljeđivanja. Njegove delikatne vijuge su formirane na ovaj ili onaj način prema toj liniji nasljeđivanja. Duša će uvijek u nekoj mjeri imati unutarnju snagu da prevlada što joj ne odgovara i svoj instrument dovede u harmoniju s njenim vlastitim snagama, ali samo u izvjesnoj mjeri. Što je duša snažnija to bolje može napraviti. A ako su okolnosti takve da duševnim snagama postane nemoguće prevladati otpor kompozicije mozga, mozak se ne može ispravno koristiti. A onda se tu javlja ono što zovemo mentalni nedostaci, mentalne bolesti. Javlja se također i melankolični temperament, jer duševne snage nisu dovoljno jake da prevladaju izvjesne stvari u organizmu. Sredinom života — različito je na početku i na kraju — snage naše duše uvijek se susreću s izvjesnom neprikladnosti u njihovom instrumentu. To je tajna koja uvijek leži skrivena iza unutarnjeg konflikta i nesklada u ljudskoj prirodi. Ono što ljudi često zamišljaju da je razlog njihova nezadovoljstva obično je samo maska. U stvarnosti razlozi za to su kako smo opisali. Tako vidimo vezu između onog što duša uzima sa sobom iz inkarnacije u inkarnaciju i onog što prima od linije nasljeđivanja.
Sada pretpostavimo da smo ponovno rođeni, i kada nam je dvadeset, duša osjeća težnju da kompenzira konkretno djelo. Također smo susreli osobu o kojoj se radi, ipak naša duša nije sposobna prevladati unutarnji otpor nužan za napraviti djelo. Uvijek moramo pokrenuti naše snage kada imamo djelo za napraviti. Osoba obično ne primjećuje da se išta događa unutar nje, i, za početak, niti ne treba. Lako se može dogoditi sljedeće: Postoji osoba koja, u dobi od dvadeset, osjeća težnju u duši da nešto kompenzira. Vanjske okolnosti su pogodne, ali unutarnja snaga ne može zahvatiti njegove organe i izvršiti ono što bi trebala.
Osoba ne treba znati sve ovo, ipak će biti svjesna učinka. Taj učinak se javlja u formi neke bolesti, i tu leži karmička veza između onog što se dogodilo u prethodnom životu i bolesti. Duhovni uzrok bolesti će cijeli proces voditi na takav način da osoba time postaje sposobna izvršiti djelo kompenzacije sljedeći puta kada ima šansu. Izraženo na drugi način, u našim dvadesetima nismo sposobni izvršiti konkretno djelo. Težnja je tu, ipak, i duša želi to učiniti. Što duša radi umjesto toga? Bori se, takoreći, s njenim neupotrebljivim organom, napada ga i uništava. Kada je organ koji bi trebao biti instrument za provođenje djela izvana uništen od tih duševnih snaga, tada dolazi neizbježna reakcija, koju zovemo proces liječenja, i snage organizma moraju biti pozvane da obnove organ. Ovaj organ, koji je uništen jer je bio nesposoban izvršiti zadatak, ponovno je izgrađen kroz bolest da bi bio sposoban to izvršiti, premda kroz vrijeme u kojem je bolest prevladana lako može biti prekasno. Ali tada je duša stekla snagu da oblikuje rast i razvoj tog organa tijekom života na takav način da u slijedećoj inkarnaciji djelo može biti izvršeno. Tako bolest može biti upravo ona stvar koja nas priprema da našu karmičku obvezu izvršimo u drugom životu.
Ovdje imamo tajnu karmičku vezu između bolesti i daljeg razvoja, jer u stvari bolest je proces daljeg razvoja. Da bi duša razvila snagu da formira organ na potreban način, neprikladan organ treba biti uništen i od duševnih snaga ponovno izgrađen. Ovdje dolazimo do zakona u ljudskom životu koji se može opisati nekako ovako: Čovjek treba stjecati snagu prevladavajući prepreke u životu, jednu po jednu. Striktno govoreći sva naša snaga je stečena prevladavanjem prepreka u prethodnim inkarnacijama. Naše sadašnje sposobnosti rezultat su bolesti u ranijim životima.
Da bi ovo posebno razjasnili, zamislimo da duša još nije sposobna koristiti srednji mozak. Kako može steći sposobnost da ga ispravno koristi? To može samo postajući svjesna nesposobnosti, uništavajući srednji mozak i opet ga izgrađujući, i u tom procesu ponovne izgradnje stečena je sposobnost. Postajemo sposobni za sve što smo sami proveli kroz proces uništenja i ponovne izgradnje. To se osjećalo kao istinito od svih ljudi koji su, u raznim religijama, povezali veoma uzvišena bića s ovim procesom uništenja i ponovne izgradnje. U religijskim vjerovanjima Indijaca ‘Šiva’ predstavlja vodeće moći koje uništavaju i ponovno vraćaju stvari u život.
To je jedan od načina na koji karma potiče proces bolesti. U slučaju bolesti koje se tiču čovječanstva općenito radije nego čovjeka kao pojedinca, nalazimo nešto drugo što im daje općenitiji karakter. Na primjer vidimo tipične slučajeve dječjih bolesti da se pojavljuju u određena vremena. To ne pokazuje ništa drugo nego da se dijete uči unutarnjoj kontroli određenog dijela njegova organizma, nakon čega ga može kontrolirati u svim budućim inkarnacijama. Bolest trebamo gledati kao proces koji čini osobu sposobnom. Tada ćemo o bolesti početi misliti na sasvim drugačiji način. Ne smijemo, naravno, iz ovoga zaključiti da ako je netko oboren od vlaka da bi to trebalo objasniti na isti način. Takva stvar ne dolazi pod isti naslov kao i bolest, niti ono što smo upravo raspravljali. Ali ima još jedna vrsta karmičkog uzroka bolesti koja je jednako zanimljiva, i koju ćemo razumjeti samo ako je pogledamo detaljnije.
Recimo da naučite nešto, nešto što učite u životu. Najprije to morate naučiti, jer najvažnija postignuća u životu moraju najprije biti naučena. Proces učenja je apsolutno nužan. Ali to nije kraj toga, jer učenje je samo vanjski dio. Učenje je još daleko od onoga što ćemo kroz to doživjeti. Rođeni smo s određenim sposobnostima stečenim dijelom kroz nasljeđivanje a dijelom kroz naše ranije inkarnacije. Opseg naših sposobnosti je konačno limitiran. Tijekom svake inkarnacije mi povećavamo našu zalihu iskustava. To stečeno znanje nije s nama tako blisko povezano kao što je temperament i dispozicija i tako dalje koje smo donijeli sa sobom u život. Za početak ono što smo naučili u životu putem sjećanja i navika manje je blisko povezano s nama, i stoga se u životu javlja na više fragmentiran način. Tek nakon smrti se to pojavljuje u eterskom tijelu na velikom memorijskom tableau. Zatim to moramo ugraditi u nas i učiniti dijelom nas.
Pretpostavimo da smo naučili nešto u životu i zatim smo ponovno rođeni. U našem novom životu lako može biti da zbog nasljednih ili drugih uvjeta, ili možda zato jer naše učenje nije bilo harmonično, i premda smo nešto naučili, to nije bilo dovoljno da cijelu stvar imamo na dohvat ruke, zatim pri reinkarnaciji, razvijamo ono što smo naučili u jednom smjeru ali ne i u drugom. Recimo da smo naučili nešto u životu što zahtijeva da određeni dio našeg mozga bude organiziran na određeni način ili određenu osobinu cirkulacije krvi u sljedećem životu, i zatim pretpostavimo da smo propustili naučiti druge stvari koje su nužan dio toga. To, međutim, nije nužno odmah mana. Čovjek treba praviti daljnje skokove u životu, i mora učiti iz iskustva da je nešto napravio na jednostran način. Sada je ponovno rođen s plodovima onog što je naučio, ali mu nedostaje mogućnost da se razvije na takav način da sve dođe do izražaja, i da ono što je naučio u životu zaista ima učinka. Čovjek je na primjer mogao primiti određeni stupanj inicijacije u velike misterije egzistencije u jednoj od njegovih inkarnacija, i zatim kada je ponovno rođen te snage koje su u njega usađene žele doći do izražaja. Ali recimo da je za njega bilo nemoguće da razvije određene snage koje bi mogle proizvesti nužnu harmoniju u organizmu. U određenoj točki u njegovom životu neminovno će se dogoditi da ono što je prije naučio sada želi doći do izražaja. Ali esencijalni organ nedostaje. Dakle što se događa? Mora se pojaviti bolest koja može imati veoma, veoma duboko ukorijenjen karmički uzrok. I opet dio organizma mora biti uništen i ponovno izgrađen. I pomoću te izgradnje organa duša osjeća koje su prave snage u drugom smjeru, i s time uzima te snage sa sobom. Kada je to ovako stečeno, ili čak kroz inicijaciju, obično se događa da se plodovi pokažu u istoj inkarnaciji. Odnosno, bolest se javlja čijim tijekom duša doživljava što joj nedostaje. I tada, na primjer, nešto se može dogoditi odmah nakon bolesti što inače ne bi bilo postignuto. Može biti da je osoba mogla dosegnuti određeni stupanj prosvjetljenja u prethodnom životu, ali nije se mogla probiti do dijela mozga, i nije mogla razviti snagu da probije otpor. Tada napadnuti organ mora neizbježno biti uništen, i mogu doći teške bolesti. Tada dolazi ponovna izgradnja, čime duša postaje svjesna snaga nužnih da prevlada blokadu, i dolazi do iščekivanog prosvjetljenja. Proces trpljenja bolesti može se definitivno gledati kao znak da će nešto važno slijediti.
Sada se dodirujemo stvari kojima bi se naš profani svijet zasigurno rugao. Ipak mnoge će osobe primijetiti neku vrstu trajnog nezadovoljstva, kao da dio duše ne može doći do izražaja i život postaje nemoguć. Izbija teška bolest, i prevladavanje te bolesti donosi potpuno novi impuls, kao osjećaj olakšanja da je blokada nestala i organ se može koristiti. To je sve zbog toga što je organ bio neupotrebljiv. U današnjim životnim ciklusima, ljudi još imaju mnogo tih blokada, naravno, i one se ne mogu sve odmah prevladati. Ne moramo nužno svaki puta misliti na duhovno prosvjetljenje; ovakve stvari se također događaju u vezi mnogo manje važnih životnih procesa.
Dakle vidimo da smo s jedne strane suočeni s nužnošću razvoja neke konkretne kvalitete, a s druge strane tijek karme aktivira bolest. Stoga nikada ne bi zaista trebali biti zadovoljni opažanjem u trivijalnom smislu: ‘Ako sam se razbolio to sam ja sam doveo kroz moju karmu’. Jer ne smijemo samo misliti o karmi u prošlosti i o bolesti kao zaključenju, već zapravo o bolesti trebamo misliti kao samo o drugom stupnju, koja se javlja da bi se proizvela kreativna snaga i mogućnost u budućnosti. Mi potpuno krivo razumijemo bolest i karmu ako samo gledamo na prošlost; to pretvara karmu u samo slučajni zakon usuda. Ali kada kroz sadašnju karmu možemo gledati u budućnost, tada karma postaje zakon djelovanja i plodnosti života.
Sve ovo ukazuje na značajan zakon koji upravlja ljudskom egzistencijom. A da bi dobili barem nekakvu ideju o tome danas — kasnije ćemo se na nju vratiti detaljnije — pogledajmo natrag u ono drevno vrijeme u kojem je čovjek nastao u njegovom sadašnjem obliku, epohu Lemurije. Čovjek je postupno silazio od božansko-duhovne egzistencije u današnju vanjsku egzistenciju, najprije se prekrivajući ovojima, i krenuo putem inkarnacija u vanjskom svijetu, idući iz inkarnacije u inkarnaciju sve do sadašnjeg vremena. Prije nego se počeo inkarnirati, nije bilo za njega mogućnosti da izazove u sebi bolest na način na koji to može danas. Sve dok nije stekao mogućnost kontrole svog odnosa s vanjskim svijetom nije bio sposoban činiti loše i stoga također sposoban stvarati loše formacije svojih organa i izazivati mogućnost bolesti. Prije toga je bilo nemoguće za čovjeka da dovede do procesa bolesti u sebi. Dok je božanski utjecaj još bio vrhovni, i još nije bilo u čovjekovim rukama da vodi svoj vlastiti život, nije postojala mogućnost bolesti. Zatim se pojavila mogućnost bolesti. Ako je tako bilo, gdje možemo najbolje naučiti način izlječenja? Najbolji način za to je pogledati natrag na ona vremena kada su božansko-duhovne snage slale njihov utjecaj u čovjeka i obdarile ga savršenim zdravljem, bez mogućnosti bolesti, to jest, prije prve inkarnacije. Ljudi koji su imali ikakvo znanje o tome uvijek su tako osjećali. Imajući to na umu, sada bih želio da pokušate i pogledate ispod površine na stvari izražene u mitologijama. Zapravo neću skrenuti vašu pažnju na izvor medicinske znanosti svojstven egipatskom kultu Hermesa, već samo na grčki i rimski kult Eskulapa.
Eskulap, sin Apola, je takoreći otac grčkih liječnika. I što nam o njemu govori grčka mitologija? Dok je još bio dječak otac ga je odveo u planine da postane učenik kentaura Chirona. Kentaur Chiron je učio Eskulapa, oca farmacije o iscjeljujućim snagama u biljkama i drugdje na Zemlji. Kakva je vrsta biča kentaur Chiron? On je biće kakva su postojala prije nego se čovjek spustio u vrijeme Lemurije: biće pola čovjek pola životinja. Taj nam mit govori da je Eskulap odveden u konkretni Misterij gdje su mu pokazane one snage zdravlja koje su bile izvor čovjekova zdravlja prije nego je sišao dolje u svoju prvu inkarnaciju.
Tako ovaj važan zakon nalazimo i u grčkom mitu, također; ta velika duhovna činjenica, koja za nas mora biti od posebnog interesa, dolazi na početku čovjekova zemaljskog hodočašća. Konkretno mitovi, biti će prepoznati kao slike najdubljih događaja života kada ljudska bića prijeđu ABC duhovne znanosti. Posebno su mitovi, slike najdubljih tajni ljudske egzistencije.
Kada je cjelina života pogledana na ovaj način, tako će biti i prosuđena, i — to treba sve više naglašavati — znanost duha će postati nešto što će biti dio svakodnevnog života. Čovjek će živjeti znanost duha, i prije toga se neće ostvariti osnovna namjera znanosti duha. Znanost duha će postati veliki impuls za uzlet čovječanstva, za stvarnu dobrobit i stvarni napredak čovječanstva.