.DANAS ćemo se baviti s pitanjem: Što moderni čovjek stvarno ima u znanosti duha? Odgovor na to pitanje biti će temeljen na mnogim stvarima koje su ušle u naše znanje tijekom predavanja, posebno onih danih prošle zime. Znanost duha može izgledati, u početku, kao jedna koncepcija svijeta među mnogim drugima koje sada postoje. Može se tvrditi: Zagonetke egzistencije su tu; ljudi streme svakim mogućim sredstvom koje im je na raspolaganju, bilo religijsko bilo znanstveno, da riješe zagonetke egzistencije u naporu da zadovolje, kako je rečeno, njihovu žudnju i želju za znanjem. Znanost duha lako se može smatrati samo još jednom filozofijom života — bez obzira zove li sebe materijalizam, monizam, animizam, idealizam, realizam, ili što god želite. Može biti predstavljena kao nešto što teži zadovoljiti želju za znanjem u rangu s drugim modernim koncepcijama svijeta. Ali to nije točno. U onome što čovjek stječe kroz duhovnu znanost ima nešto od pozitivne, kontinuirane vrijednosti u životu, nešto što ne zadovoljava samo njegovo mišljenje, njegovu žeđ za znanjem, već je stvaran i moćan faktor u samom životu. Za to razumjeti moramo gledati daleko vani i razmotriti evolucijski smjer čovječanstva iz sasvim konkretnog gledišta.
Često smo gledali natrag na vremena koja prethode velikoj atlantskoj poplavi, na vremena kada su naši preci, odnosno naše vlastite duše u tijelima onih predaka, živjeli na drevnom kontinentu Atlantida između Europe, Afrike i Amerike. Također smo gledali još natrag, na epohu Lemurije, kada su duše inkarniranih ljudi bile na mnogo nižem stupnju egzistencije. Sada ćemo opet govoriti o toj epohi, podsjećajući se, za početak, na slijedeće: Čovjek je postigao sadašnji stupanj njegova života osjećaja, njegova života volje, njegovu inteligenciju, dapače čak i njegov oblik, jer su viša duhovna bića u kozmosu također bila na djelu u egzistenciji Zemlje. Govorili smo o tim bićima kao o “Tronima”, “Duhovima mudrosti”, “Duhovima kretanja”, “Duhovima oblika”, “Duhovima osobnosti”, i tako dalje.
Oni su veliki graditelji i arhitekti egzistencije koji su ljudsku rasu vodili naprijed korak po korak do sadašnjeg stupnja. Ali moramo jasno dovesti pred naše umove danas da su duhovi i bića koja nisu ona koja pomažu ljudsku evoluciju da ide naprijed također intervenirala; postoje duhovna bića koja se suprotstavljaju naprednim snagama. I za svaku epohu — lemurijsku, atlantsku, post-atlantsku — moguće je naznačiti koje konkretno duhovno biće donosi “prepreke”, koje duhovno biće je oponent onih koja pomažu napretku čovječanstva.
U epohi Lemurije — prvoj koja nas se tiče danas — to su bila luciferska bića koja su intervenirala u čovjekovoj evoluciji, suprotstavljajući se snagama koja su mu u to vrijeme težila pomoći da ide dalje. U atlantskoj epohi, duhovi suprotstavljeni naprednim snagama bili su duhovi “Ahrimana” ili “Mefista”. Ahrimanski ili mefistovski duhovi — da damo točna imena — oni su poznati u srednjovjekovna vremena kao duhovi “Sotone” — koji se ne smiju brkati s “Luciferom”.
U našoj vlastitoj epohi, kako vrijeme ide, druga duhovna bića o kojima ćemo govoriti kasnije, stajati će kao prepreka na putu naprednim duhovima. Sada ćemo se upitati: Što su luciferski duhovi zapravo postigli u epohi drevne Lemurije?
Te stvari će biti danas razmotrene s određenog gledišta. Koju domenu su luciferski duhovi ščepali tijekom lemurijske epohe? Najbolji način za to razumjeti je vratiti naše umove natrag na smjer uzet od ljudske evolucije.
Znate da su na Starom Saturnu Troni izlili njihovu vlastitu supstancu da polože prvi temelj ljudskog fizičkog tijela. Na Starom Suncu Duhovi mudrosti su proželi čovjeka s eterskim ili životnim tijelom. A na Zemlji su ga Duhovi oblika obdarili s ‘Ja’, egom, da bi shvaćajući sebe kao odvojenog od njegova okruženja morao postati nezavisno biće. Ali čak i ako je preko djela Duhova oblika postao nezavisan vis-ŕ-vis vanjskog svijeta koji ga okružuje na Zemlji, on nikada ne bi postao nezavisan od samih Duhova oblika; ostao bi zavisan od njih, bio bi vođen od njih kao na povodcu. To se nije dogodilo zbog nečega što je imalo, u određenom smislu, blagotvoran učinak, naime da su se u lemurijskoj epohi luciferska bića postavila u opoziciju Duhovima oblika. Ta luciferska bića su čovjeku dala perspektivu slobode — ali s tim i mogućnost pravljenja zla, podlijeganja strastima i željama u svijetu čula. Gdje su ta luciferska bića zapravo zagrabila? Ona su uhvatila ono što je u čovjeka bilo usađeno kao njegov najdublji član u to vrijeme — astralno tijelo. Oni su utemeljili svoje uporište u čovjekovu astralnom tijelu i zaposjeli ga. Da nije bilo dolaska luciferskih bića to astralno tijelo bi ostalo u isključivom posjedu Duhova oblika. Oni bi usadili u to astralno tijelo snage koje čovjeku daju njegov ljudski lik, praveći od njega sliku Bogova, naime, Duhova oblika. Sve bi to čovjek postao; ali u njegovom životu kroz svu vječnost ostao bi zavisan od Duhova oblika.
Luciferska bića su se uvukla, takoreći, u čovjekovo astralno tijelo, tako da bića dvije vrste sada rade u njemu: bića koja čovjeka vode naprijed i bića koja su, ometajući taj konstantni impuls, u isto vrijeme utemeljila osnovu njegove nezavisnosti. Da luciferska bića nisu pristupila, čovjek bi ostao u stanuju nevinosti i čistoće u njegovom astralnom tijelu. Nikakva strast koja ga potiče da žudi za onim što se može naći samo na Zemlji ne bi se u njemu pojavila. Strasti, težnje i žudnje čovjeka su bile zgusnute, degradirane, takoreći, od luciferskih bića. Da mu nisu pristupila, čovjek bi zadržao vječnu težnju za nebeskim domom, za oblast duha odakle je sišao. Ne bi uživao u onom što ga okružuje ovdje na Zemlji; zemaljski utisci ne bi u njemu budili interes. Preko luciferskih bića je on počeo imati taj interes, žudjeti za utiscima Zemlje. Ti duhovi su ga natjerali u zemaljsku sferu prožimajući njegov najdublji član, njegovo astralno tijelo. Zašto, dakle, u to vrijeme nije potpuno otpao od Duhova oblika ili od viših duhovnih oblasti u cjelini? Zašto on njegove interese i želje nije potpuno podčinio svijetu čula?
Zato jer su duhovi koji vode čovječanstvo naprijed poduzeli protumjere; oni su usadili u biće čovjeka ono što inače ne bi bio njegov usud, naime, bolesti, patnju i bol. To je bila nužna protuteža djelima luciferskih duhova.
Luciferski duhovi su dali čovjeku materijalne žudnje; kao protumjeru viša bića su uvela bolesti i patnju kao posljedicu materijalnih želja i interesa, s ciljem da se on ovom svijetu čula ne preda potpuno. I tako postoji točno onoliko patnje i bola u svijetu koliko postoji interesa samo za fizičko i materijalno. Vaga je održana u savršenom balansu; nijedna strana ne preteže drugu — koliko strasti i žudnji na jednoj strani, toliko bolesti i patnje na drugoj. To je bio učinak zajedničke aktivnosti luciferskih duhova i Duhova oblika u lemurijskoj epohi. Da luciferski duhovi nisu pristupili, čovjek ne bi sišao u zemaljsku oblast tako brzo kao što zapravo jest. Njegove strasti i žudnje za svijetom čula također su dovele do toga da njegove oči budu otvorene i on je mogao zuriti u polje materijalne egzistencije koja ga okružuje ranije nego što bi to inače bio slučaj. Da se evolucija nastavila bez prekida duž smjera prema namjeri naprednih duhova, čovjek bi imao pogled na okolni svijet tek od sredine atlantske epohe nadalje. Ali tada bi ga vidio duhovno, ne kako ga vidi danas; vidio bi ga kao direktni izraz duhovnih bića. Pošto je čovjek došao prerano u zemaljsku sferu, prisiljen sići od njegovih interesa i želja, uvjeti su bili različiti od onog što bi inače bili sredinom atlantske epohe.
Rezultat je bio da su se ahrimanski duhovi — “Mefistovski duhovi” kako ih je jednako ispravno zvati — pomiješali s onim što je čovjek mogao vidjeti i shvatiti; tako je on upao u zabludu, u ono što se, po prvi puta, može ispravno nazvati “svjesni grijeh”. Vojska ahrimanskih duhova radila je na čovjeku od sredine atlantskih vremena nadalje. Na što su ga ovi ahrimanski duhovi namamili? Namamili su ga da sve u svom okruženju gleda kao materijalno, s rezultatom da on ne vidi kroz taj materijalni svijet do njegovih pravih, duhovnih temelja. Da je čovjek opažao duhovno u svakom kamenu, svakoj biljci, svakoj životinji, nikada ne bi zapao u grešku a time i u zlo; da su na njemu radili samo napredni duhovi on bi bio zaštićen od onih iluzija kojima uvijek mora pasti kao plijen kada se bazira samo na manifestacijama svijeta čula.
Kako su ona duhovna bića koja žele čovjekov napredak djelovala da bi se suprotstavila toj korupciji, grešci i iluziji koja dolazi iz materijalnog svijeta? Zarezali su u njega — proces je naravno bio spor i veoma postupan — tako da je čovjek zapravo bio podignut od materijalnog svijeta kao takvog; to mu je omogućilo da podupre i odradi njegovu karmu. Dok su, dakle, bića na koja je palo da isprave iskušenje luciferskih bića dovela u svijet patnju, bol i sve što je s njima povezano, naime smrt, bića čiji je zadatak bio da isprave posljedice greške u vezi čulnog svijeta, učinila su za čovjeka mogućim, kroz njegovu karmu, da konačno izbriše sve greške, sve zlo koje je učinio u svijetu. Jer što bi se dogodilo ako bi postao plijen zla i zablude? Malo po malo postao bi isto što i zlo; za njega nikakav napredak ne bi bio moguć. Jer svakom zabludom, svakom laži, svakom iluzijom, bacamo prepreku na put napretka. Mi bi u našem napretku pali natrag u točno onoj mjeri u kojoj smo bacili prepreke na naš put kroz grijeh i zabludu, ako ne bi bili u položaju da ih ispravimo; drugim riječima, ne bi dosegnuli čovjekov pravi cilj. Bilo bi nemoguće postići taj cilj da suprotne snage, snage karme, nisu aktivne.
Recimo da u nekom životu počinite nešto pogrešno. Ako bi to pogrešno bilo čvrsto fiksirao u vašem životu to bi značilo ništa manje nego da bi izgubili korak naprijed koji biste napravili da niste to počinili; sa svakom pogreškom, korak bi bio izgubljen — dovoljno koraka da točno odgovara počinjenoj grešci. Ako mogućnost nadvladavanja greške ne bi bila dana, čovjek bi u konačnici morao od nje biti potopljen. No darovan je blagoslov karme. Što taj blagoslov znači za čovjeka? Da li je karma nešto od čega se ježi, nešto strašno? Ne, zaista! Karma je snaga na kojoj čovjek treba biti zahvalan. Jer karma nam govori: Ako si počinio nešto loše, zapamti da “Bog se ne da izrugivati; štogod čovjek posije to će i požnjeti”. Greška zahtijeva da je ispravite; zatim, nakon što je izbrisana iz vaše karme možete opet napraviti korak naprijed!
Bez karme, nikakav napredak ne bi bio moguć. Karma je blagoslov koji nam je odobren, utoliko što nas obvezuje da ispravimo svaku grešku, da ponovimo korake koji su nas potisnuli natrag.
Karma je tako bila indirektna posljedica djela Ahrimana. A sada hajdemo dalje. U našim danima krećemo se prema epohi kada će se druga bića približiti čovjeku — Bića koja će u budućnosti pred nama upadati sve dublje u ljudsku evoluciju. Baš kao što su luciferski duhovi intervenirali u lemurijskoj a ahrimanski duhovi u atlantskoj epohi, i u našoj ćemo epohi vidjeti upadanje bića. Razjasnimo prirodu tih bića.
O bićima koji su intervenirali u epohi Lemurije moramo reći: Utvrdili su se u astralnom tijelu čovjeka, povlačili njegove interese, impulse i želje dolje u zemaljsku sferu. Gdje su se — govoreći preciznije — ta luciferska bića utvrdila?
To možete razumjeti samo uzimajući kao osnovu ono što je navedeno u mojoj knjizi Teozofija. Tamo je pokazano da treba razlikovati sljedeće članove ljudskog bića: najprije, njegovo fiziko tijelo; zatim njegovo etersko ili životno tijelo i njegovo astralno tijelo — ili kako sam ga nazvao u toj knjizi, tijelo osjećaja, ili duševno tijelo.
To su tri člana kojima je čovjek bio obdaren prije njegove zemaljske egzistencije. Temelji fizičkog tijela su položeni na Starom Saturnu, eterskog tijela na Starom Suncu, duša ili tijelo osjećaja na Starom Mjesecu. Na Zemlji je bila dodana duša osjećaja — koja je zapravo transformacija, razrada provedena nesvjesno, tijela osjećaja. Lucifer se usidrio u duši osjećaja; a tu je i dalje. Preko nesvjesne transformacije eterskog tijela, nastaje duša intelekta, čega je detaljniji opis sadržan u knjizi pod naslovom Edukacija djeteta. U tom drugom članu duše, duši intelekta — transformiranom dijelu eterskog tijela —Ahriman je zasnovao svoje uporište. Otuda on mami čovjeka na krive koncepcije i prosudbe o materijalnim stvarima, vodi ga u pogrešku, grijeh, laž — do svega što potječe od intelektualne ili duše uma. U svakoj iluziji da je materija jedina stvarnost, moramo opaziti šaputajuće sufliranje Ahrimana, Mefista. Treće, postoji duša svijesti (duhovna duša), proizlazeći od nesvjesne transformacije fizičkog tijela. Sjetiti ćete se kako dolazi do ove transformacije. Prema kraju atlantske epohe, etersko tijelo koje odgovara glavi dolazi pravo u fizičku glavu i postupno dovodi do samosvijesti u fizičkom tijelu. Fundamentalno govoreći, čovjek još uvijek radi na ovoj nesvjesnoj transformaciji fizičkog tijela, na razvoju duše svijesti. A u dobu koje se sada, približava, ona duhovna bića poznata kao Asure uvući će se u dušu svijesti a time u ljudsko ‘Ja’ ili ego — jer ‘Ja’ svijetli u duši svijesti. Asure će generirati zlo s daleko moćnijom snagom nego su to posjedovale sotonske snage u atlantskoj epohi ili luciferski duhovi u lemurijskoj epohi.
Tijekom perioda Zemlje čovjek će odbaciti sve zlo dovedeno mu od luciferskih duhova zajedno s blagoslovom slobode. Zlo dovedeno od ahrimanskih duhova može se skinuti u odvijanju karme. Ali zlo dovedeno od asurskih snaga ne može se izbrisati na taj način. Dok su dobri duhovi ustanovili bol i patnju, bolest i smrt da bi unatoč mogućnosti zla, čovjekova evolucija mogla još uvijek napredovati, dok su dobri duhovi učinili mogućim djelovanje karme s ciljem da se mogu oduprijeti ahrimanskim snagama i zlo napraviti dobrim, neće biti tako lako odbiti asurske snage dok egzistencija Zemlje ide svojim tijekom. Jer ti asurski duhovi će potaknuti da ono što su zgrabili, naime samu jezgru čovjekova bića, dušu svijesti zajedno s ‘Ja’, ujedine s zemaljskom materijalnošću. Fragment po fragment biti će istrgnut iz ‘Ja’, i u istoj mjeri u kojoj su se asurski duhovi utvrdili u duši svijesti, čovjek mora ostaviti dijelove njegove egzistencije iza na Zemlji. Ono što tako postaje plijen asurskih snaga biti će nepovratno izgubljeno. Nije da cijeli čovjek treba postati njihova žrtva — ali dijelovi njegova duha biti će istrgnuti od asurskih snaga. Te asurske snage su oglašene danas sa prevladavajućom tendencijom da se živi potpuno u materijalnom svijetu i da se bude nesvjestan stvarnosti duhovnih bića i duhovnih svjetova. Istina, asurske snage korumpiraju čovjeka danas na način koji je više teoretski nego aktualan. Danas ga obmanjuju raznim sredstvima da misli da je njegovo ‘Ja’ proizvod samo fizičkog svijeta; mažu ga vrstom teoretskog materijalizma. Ali kako vrijeme ide — a opominjući znakovi toga su razuzdane, čulne strasti koje sve više postaju prevladavajuće na Zemlji — one će zaslijepiti čovjekov pogled za duhovna bića i duhovne snage. Čovjek neće znati ništa niti će željeti što znati o duhovnom svijetu. Sve više i više on neće samo učiti da su najviše moralne ideje čovječanstva samo sublimacije animalnih impulsa, da je čovjekovo mišljenje samo transformacija sposobnosti koju također posjeduju životinje, da je čovjek srodan životinji u odnosu na njegovu formu i štoviše u svom cijelom biću je sišao od životinje — već će uzeti takvo gledanje sa svom ozbiljnošću i u skladu s tim urediti život.
Čovjek za sada u potpunosti ne bazira njegov život na načelu da je njegovo pravo biće sišlo od životinje. Ali taj pogled na egzistenciju će neizbježno rasti, s rezultatom da će ljudi također živjeti kao životinje, uroniti će u animalne impulse, animalne strasti. I u mnogim stvarima koje ovdje ne treba dalje karakterizirati, mnogim stvarima koje u velikim gradovima dolaze do izražaja u orgijama razuzdane senzualnosti, već možemo opaziti jeziv, pakleni odsjaj duhova koje zovemo Asure.
Još jednom pogledajmo natrag. Rekli smo da su patnja i bol, dapače čak i smrt, bili doneseni od duhova koji su usmjereni na čovjekov napredak. Riječi Biblije su nedvosmislene: “U muci ćeš djecu svoju rađati”! Smrt je došla u svijet. Smrt je odlučena za čovjeka od snaga suprotstavljenih luciferskim duhovima. Od koga je došao dar same karme, tko je učinio karmu mogućom za čovjeka? — Za shvatiti što je ovdje rečeno morate odbaciti sve zemaljske, sitničave pojmove o vremenu. Zemaljski pojmovi o vremenu potiču vjerovanje da će ono što se jednom dogodilo ovdje ili tamo imati učinka samo na ono što dolazi nakon toga. Ali u duhovnom svijetu je slučaj da se ono što dolazi otkriva u svom učinku, unaprijed; u svom učinku je već tu, unaprijed. Otkuda dolazi blagoslov karme? Otkuda se pojavio u našoj evoluciji Zemlje ovaj blagoslov karme? Od Snage koja je nitko drugi nego Krist.
Iako se Krist pojavio tek kasnije, On je uvijek bio prisutan u duhovnoj sferi Zemlje. Već u drevnim proročištima Atlantide, svećenici tih proročišta govorili su o “Duhu Sunca”, o Kristu. U staroj indijskoj epohi civilizacije Sveti Rišiji su govorili o “Vishva Karman”; Zaratustra je u drevnoj Perziji govorio o “Ahura Mazdao”, Hermes o “Ozirisu”; a Mojsije je govorio o Moći koja, kao vječna, donosi harmonizaciju svjetovnog i prirodnog, Moći koja živi u “Ehjeh asher Ehjeh” (Ja sam koji jesam) kao nagovještaju Krista. Svi su govorili o Kristu; ali gdje Ga se može naći u tim drevnim vremenima? U oblasti u koju može prodrijeti samo oko duha, u duhovnom svijetu. U duhovnom svijetu uvijek Ga se moglo naći, radeći u i iz duhovnog svijeta. Ona je Onaj koji je i prije nego se čovjek pojavio na Zemlji, poslao dolje mogućnost karme. Zatim je i Sam došao na Zemlju, i znamo što je to značilo za ljude. Znamo što je iskovao u zemaljskoj sferi, govorili smo o značaju Događaja na Golgoti i o njegovim učincima također i na one koji su tada bili u duhovnom svijetu, ne inkarnirani u zemaljskim tijelima. Znamo da se u trenutku na Golgoti kada je Krv tekla iz rana, Krist-Duh pojavio u donjem svijetu, preplavljujući cijeli svijet duha sjajem i svjetlošću; rekli smo da je pojava Krista na Zemlji događaj od vrhovne važnosti također i za svijet kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja.
Impuls koji dolazi od Krista u punom je smislu stvarnost. Trebamo se samo upitati što bi postala Zemlja da se Krist nije pojavio. Upravo iz suprotne slike — Zemlje bez Krista — možete shvatiti značaj Kristova dolaska. Pretpostavimo da Krist nije došao, da se Misterij na Golgoti nije dogodio.
Prije Kristova dolaska, stanje u duhovnom svijetu ljudskih duša koje su bile najnaprednije, koje su stekle najdublji interes za zemaljski život, zaista je bio izražen izrekom Grka: Bolje biti prosjak u gornjem svijetu nego kralj u oblasti sjena. Jer prije Događaja na Golgoti duše u duhovnom svijetu su se osjećale potpuno izolirane, obavijene tamom. Duhovni svijet u svoj svojoj svjetlucavoj jasnoći nije bio transparentan onima koji su u njega ušli kroz portal smrti. Svatko se osjećao izoliran, potisnut natrag u sebe i kao da je između njega i bilo koje duše bio zid. I taj osjećaj izolacije bi postajao sve intenzivniji. Čovjek bi otvrdnuo unutar ega, bio bi bačen natrag sebi, ne bi našao nikakav most do drugih. I egoizam, ionako već intenzivan, povećao bi se izvan svakih riječi sa svakom novom inkarnacijom.
Egzistencija Zemlje bi od ljudi sve više pravila krajnje egoiste. Ne bi bilo nikakve perspektive za bratstvo na Zemlji ili unutarnje harmonije među dušama; jer sa svakim putovanjem kroz duhovni svijet, snažniji utjecaj bi penetrirao u ego. To je ono što bi se dogodilo Zemlji bez Krista. Da će se put od duše do duše pronaći opet, da je bilo moguće da se moćna snaga bratstva izlije nad cijelim čovječanstvom — to je zbog Kristova dolaska, Događaja na Golgoti. Stoga je Krist snaga koja je omogućila ljudima da egzistenciju Zemlje u konačnici okrenu u opravdanu, drugim riječima da dade karmi njenu pravu konfiguraciju — jer karma mora biti razriješena na Zemlji. Da čovjek nalazi u sebi snagu da koristi njegovu karmu u fizičkoj egzistenciji, da je napredujuća evolucija za njega moguća — sve to duguje djelovanju Krist događaja, prisutnosti Krista u zemaljskoj oblasti.
I tako vidimo svakojake snage i bića kako rade zajedno u evoluciji čovječanstva. Da Krist nije došao na Zemlju, čovjek bi bio zahvaćen u grešku, jer bi otvrdnut u sebi postao takoreći svoj vlastiti globus, ne znajući ništa o drugim bićima, potpuno okružen sobom, odveden u to stanje pogreškom i grijehom.
Krist je zaista Svijetlo koje vodi van pogreške i grijeha, Svjetlo koje omogućava ljudima da nađu svoj put gore. I sada se upitajmo: Što je to bilo što je bilo izgubljeno za čovjeka u tome što je sišao iz duhovnog svijeta, bio zahvaćen u želje i strasti pod utjecajem Lucifera, i zatim, pod utjecajem Ahrimana, u grešku, iluziju i laž u zemaljskom svijetu? — Izgubio je direktnu viziju duhovnog svijeta, izgubio je razumijevanje za duhovni svijet.
Što, dakle, mora ponovno steći? Mora steći puno razumijevanje duhovnog svijeta. Kao samosvjesno biće, čovjek može dokučiti smisao Djela Krista samo shvaćajući s punom jasnoćom razumijevanja, značaj Krista. Krist-snaga je tu u svakoj istini — nije je doveo čovjek, jer Krist-snaga je dovedena na Zemlju od nikog drugog nego Krista Samog. Karma je došla u čovječanstvo kroz Krista. Ali sada, sa samosviješću, čovjek mora upoznati Krista u Njegovoj pravoj prirodi i Njegovoj vezi sa cijelim univerzumom. Samo tako čovjek može raditi u pravom smislu kao ‘Ja’. Što dakle, on zapravo postiže kada, nakon pojave Krista, on samo ne počiva zadovoljan puštajući da snaga Krista radi na njemu nesvjesno, govoreći: Ja sam zadovoljan da je Krist došao na Zemlju; On će me iskupiti i osigurati moj napredak! — već kada kaže: Riješen sam da upoznam što je Krist u svoj stvarnosti, kako se spustio; riješen sam da sudjelujem kroz moj vlastiti duh u Kristovu Djelu! — što čovjek time postiže?
Sjetite se u vašim umovima da zbog toga što su se luciferski duhovi uvukli u njegovo astralno tijelo, čovjek je sišao u svijet čula, time pada kao plijen zla ali također stječe mogućnost samosvjesne slobode. Sušta je istina da je Lucifer prisutan u biću čovjeka, da ga je povukao dolje na Zemlju, uhvatio u zamku zemaljske egzistencije; utoliko što su strasti i žudnje sadržane u astralnom tijelu najprije od Lucifera bile odvedene u zemaljsku oblast, Ahriman je također mogao upasti u astralno tijelo — u dušu intelekta. Pojavio se Krist, a s njime i sila koja nosi čovjeka ponovno gore u duhovni svijet. Ali sada, ako tako želi, čovjek može upoznati Krista, može sakupiti svu mudrost u tu svrhu. Što time postiže? Nešto od neizrecivog značaja! Kada čovjek poznaje Krista, kada apsorbira mudrost koja rađa uvidom u ono što Krist stvarno jest, tada on iskupljuje sebe i luciferska bića kroz to znanje o Kristu. Kada bi čovjek samo rekao: Zadovoljan sam s činjenicom da se Krist pojavio i puštam da budem iskupljen od Krista nesvjesno — tada ne bi ništa doprinio iskupljenju luciferskih bića. Ta luciferska bića koja su donijela čovjeku slobodu, također su za njega učinila mogućim, ako tako želi, da je pretvori u objašnjenje kako bi razumio Krista. Zatim su luciferski duhovi očišćeni i pročišćeni u vatri kršćanstva i ono što su pogrešno napravili Zemlji promijenjeno je u blagoslov. Sloboda je stečena; ali ona će također biti nošena u duhovnu sferu kao blagoslov. Da je čovjek za to sposoban, da je sposoban razumjeti Krista, da se Lucifer, uskrsnuo u novom obliku, može kao dobar duh ujediniti s Kristom — to je, kao proročanstvo ipak, bilo rečeno od samog Krista onima oko Njega, kada je rekao: “Biti ćete prosvijetljeni od novog duha, od Svetog duha!” Taj “Sveti duh” nije nitko drugi nego Duh kroz kojeg čovjek može razumjeti ono što je Krist učinio. Krist je želio ne samo da djeluje, već također da ga se razumije, da bude shvaćen. Stoga je slanje Duha od koga su ljudi bili inspirirani, slanje “Svetog duha”, obuhvaćeno kršćanstvom.
U duhovnom smislu, Blagdan duhova je neodvojiv od Uskrsa. Taj “Duh sveti” nije ništa drugo već Lucifer-duh, uskrsnuo sada u višoj, čišćoj slavi — Duh nezavisnog razumijevanja, mudrošću utkan. Sam je Krist prorekao da će ovaj Duh doći ljudima nakon Njega, i u svijetlu ovog Duha njihovi napori moraju se nastaviti. Što se tu dalje radi u svijetlu ovog Duha? Svjetska struja duhovne znanosti, pravilno shvaćene! Što je ta znanost duha? To je mudrost Duha, mudrost koja se penje u puno svijetlo svijesti koja bi inače u kršćanstvu ostala u nesvjesnom. Baklja uskrsnulog Lucifera, Lucifera sada transformiranog u dobro, osvjetljava put za Krista. Lucifer je nositelj Svijetla — Krist jest Svijetlo! Kao što sama riječ naznačuje, Lucifer je “Svjetlonoša”. To je ono što bi duhovno znanstveni pokret trebao biti, to je u njega upleteno. Oni koji znaju da napredak čovječanstva zavisi o živom shvaćanju moćnog Događaja na Golgoti oni su koji su kao “Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja” ujedinjeni u Vodeću ložu čovječanstva. I kao što su jednom “plameni jezičci” lebdjeli dolje kao živi simbol nad društvom apostola, tako i “Duh sveti” objavljen od Samog Krista vlada kao Svijetlo nad Ložom dvanaestorice. Trinaesti je Vođa Lože dvanaestorice. “Duh sveti” je moćni Učitelj onih koje nazivamo “Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja”. Kroz njih Njegov glas i Njegova mudrost teku dolje u čovječanstvo u ovoj ili onoj struji na Zemlju. Blaga mudrosti sakupljena zajedno od duhovno znanstvenog pokreta da bi se razumio univerzum i Duhovi u njemu, kako putem "Duha svetog" u Ložu dvanaestorice; i to je ono što će u konačnici korak po korak voditi čovječanstvo do slobodnog, samosvjesnog razumijevanja Krista i Događaja na Golgoti. Tako ‘njegovati’ duhovnu znanost znači razumjeti da je Duh bio poslan u svijet od Krista; težnja za duhovnom znanošću je upletena u istinsko kršćanstvo. To će ljudima postati sve više očito; i oni će shvatiti da u znanosti duha imaju moćno sredstvo u njihovim životima. Ljudi duhovnoj znanosti duguju svijest u kojoj postupno u njima sviće, da je Krist duh koji svijet ispunjava svijetlom. I posljedica će biti da će ovdje na ovoj zemaljskoj kugli, u samom fizičkom svijetu, ljudi napredovati u njihovom moralnom životu, u njihovom životu volje, u njihovom intelektualnom životu. Kroz sam fizički život svijet će biti produhovljen u sve većoj mjeri. Ljudi će postajati veći u dobroti, snazi i mudrosti i sa sve dubljom vizijom će zuriti u temelje i porijeklo egzistencije. Sa sobom će u nadčulni život nositi plodove stečene u ovom fizičkom životu, i uvijek iznova nositi te plodove natrag iz nadčulnog života u novu inkarnaciju.
Tako će Zemlja sve više postajati izraz njenog Duha, Krist-Duha. Duhovna znanost će biti shvaćena u svijetlu temelja svijeta, kao stvarna i aktivna snaga. U mnogim aspektima čovječanstvo je danas blizu potpunom gubljenju Duha. Na nedavnom javnom predavanju (Berlin, 18. veljače 1909. nap.pr.) rečeno je da ljudi danas pate u strahu od nasljeđivanja. Strah od bremena nasljeđivanja je izravan izdanak našeg materijalističkog doba. Ali da li je dovoljno ako čovjek jednostavno sebi kaže da ne bi trebao imati taj strah? — Nipošto nije dovoljno. Čovjek koji se ne zanima za duhovni svijet, koji u svoju dušu ne ulijeva ono što može teći od duhovne znanosti, jest izložen silama fizičkog nasljeđivanja. Samo natapajući cijelo biće onim što mu duhovna znanost može prenijeti on nadvladava sile nasljeđivanja, gleda to kao faktor koji nije od esencijalne važnosti i postaje pobjednik nad svime što sile ometanja postavljaju na njegov put u vanjskom svijetu. Raspravljajući ili filozofirajući vani, ili tvrdeći: Duh postoji! — čovjek ne dovodi život čula pod svoju komandu, već prožimajući se s Duhom, apsorbirajući Duh, želeći steći intimno znanje o Duhu. Tada će duhovna znanost učiniti čovjeka zdravijim čak i u fizičkom svijetu; jer sama duhovna znanost je terapija koja donosi jedrinu i zdravlje. I esencijalna snaga duhovne znanosti će nam postati još očitija kada uzmemo u obzir što postaje od ljudskog bića kada on prolazi kroz vrata smrti. Moderan um tu ima velikih teškoća.
Čovjek razmišlja: Zašto se moram zamarati s onim što se događa u duhovnom svijetu? Kada umrem u svakom slučaju idem u duhovni svijet i onda ću vidjeti i čuti što se tamo događa! U beskrajnim varijacijama čuje se ovaj lako-ćemo način govora: Zašto bi se zamarao s duhovnim svijetom prije nego umrem? Kada dođe vrijeme vidjeti ću ono što se tamo ima za vidjeti. Moj odnos s duhovnim svijetom neće se ni najmanje promijeniti, bez obzira zamaram li se s time ili ne. — Ali to zaista nije tako! Čovjek koji razmišlja na takav način ući će u svijet mraka i tame, bez da može napraviti bilo što u vezi onog što je rečeno u mojoj knjizi Teozofija o duhovnim svjetovima. Jer jedino ujedinjujući se u duhu i duši s duhovnim svijetom tijekom života u fizičkom svijetu čovjek može steći sposobnost percepcije u duhovnom svijetu; priprema se treba napraviti u njegovom životu ovdje na Zemlji. Duhovni svijet je tu uistinu — sposobnost da se može vidjeti u taj svijet mora se steći na Zemlji; inače je u duhovnom svijetu sljepilo.
Znanost duha je dakle jedina snaga koja za čovjeka čini mogućim da u duhovni svijet uđe sa svjesnošću. Da se Krist nije pojavio u fizičkom svijetu, čovjek bi otišao ispod u taj svijet, ne bi našao ulaz u duhovni svijet. Ali Krist ga podiže u duhovni svijet na takav način da može vidjeti i biti tamo svjestan. To zavisi o njegovom znanju kako da ujedini njegovo biće s Duhom poslanim od Krista; u nedostatku tog znanja, on ostaje nesvjestan. Čovjek treba osvojiti svoju besmrtnost kroz vlastite napore, jer nesvjesna besmrtnost nije besmrtnost. Divna izreka Meistera Eckhardta glasi: “Što koristi čovjeku da bude kralj ako on to ne zna biti,” — Ono što je mislio bilo je: Od kakve je koristi čovjeku duhovni svijet ako on ne zna što su u stvarnosti duhovni svjetovi? Sposobnost gledanja duhovnog svijeta može se steći samo u fizičkom svijetu. Oni koji pitaju: Zašto je uopće bilo nužno za čovjeka da siđe u fizički svijet? dobro je da to uzmu k srcu. — Čovjek je sišao da stekne viziju duhovnog svijeta. Ostao bi slijep za duhovni svijet da nije sišao i stekao zrelost koja mu omogućava povratak u duhovni svijet koji se u sjaju i svijetlu prostire pred njegovom dušom.
Znanost duha stoga nije samo “koncepcija svijeta” u općeprihvaćenom smislu već nešto bez čega — čak i u besmrtnom dijelu njegova bića — čovjek ne može znati ništa o svjetovima besmrtnosti. Znanost duha je aktivna snaga, koja prožima dušu kao stvarnost. I u tome što ste ovdje prisutni u bavljenju duhovnom znanošću, vi ne samo da stječete znanje već rastete u nešto što inače ne biste postali. To je razlika između duhovne znanosti i drugih koncepcija svijeta. One su ukorijenjene u znanju; duhovna znanost je ukorijenjena u postajanju.
Ispravno shvaćeno, ove stvari će učiniti da sebi kažemo: S ovim prosvjetljenjem unutarnja, temeljna veza je otkrivena između Krista, Duha, i znanosti duha. U svijetlu te veze sve površne izjave napravljene danas u smislu da se zapadni trend postavio u opoziciju istočnom trendu okultizma padaju dolje. Nema ni govora o bilo kakvoj opoziciji te vrste. Ne postoje dva okultizma, postoji samo jedan okultizam; i nema opozicije između istočne i zapadne teozofije. Postoji samo jedna istina. I što bi bio naš odgovor kada bi bili upitani: Ako je istočni okultizam isto što i zapadni okultizam, zašto u istočnom okultizmu, Krist nije priznat? Pravi odgovor je da nije na nama da damo odgovor; ta obveza ne leži na nama, jer mi potpuno priznajemo istočni okultizam. Ako bi bili upitani da li priznajemo ono što istočni okultizam govori o Brahmi, o Budi, mi ćemo odgovoriti: Zasigurno to priznajemo. Shvaćamo što se mislilo kada nam je kazano da je Buda postigao njegov uzvišeni rang na ovaj ili onaj način. Ne poričemo ni jednu od istočnih istina; utoliko što su pozitivne istine mi ih sve potvrđujemo. Ali hoće li nas to spriječiti od priznavanja isto tako, onog što ide još dalje? Ne zaista! Mi priznajemo ono što je rečeno od istočnog okultizma, ali to nas ne sprječava u priznavanju, također, zapadnih istina.
Kada ljudi tvrde da je to inferioran način mišljenja od strane orijentalista reći da je Buda umro od toga što je jeo previše svinjetine — kako ta učena gospoda izjavljuju — i objašnjeno je da to zapravo ima duboko značenje, naime da je Buda onima neposredno oko njega pružio previše ezoterijske mudrosti, tako da je pretjerano obilje uzrokovalo nastup određene vrste karme — tada se mi slažemo da je to tako; mi kažemo: sigurno tu iza toga leže duboke ezoterijske istine kao što ste izjavili vi koji ste istočni ezoterici! — Ali kada se izjava da je Apokalipsa sv. Ivanu bila otkrivena na Patmosu usred gromova i munja drži neinteligentnom, onda će naš odgovor biti: svatko tko je svjestan što se zaista mislilo, zna da je to istina! Mi ne pobijamo ono što je rečeno o Budi ali se ne možemo složiti kada se valjanost ove druge izjave (u vezi Apokalipse) poriče. Mi ne osporavamo izjavu da je astralno tijelo Bude bilo sačuvano i kasnije utjelovljeno u Shankaracharya. Ali to nas ne sprječava da učimo da je astralno tijelo Isusa od Nazareta bilo sačuvano i u višestrukim replikama bilo utjelovljeno kod raznih pojedinaca posvećenih kršćanstvu, kao što je sv. Franjo Asiški ili sv. Elizabeta od Thüringena. Mi ne poričemo ni jednu jedinu istinu orijentalnog ezoterizma. Dakle kada smo upitani: Zašto se bilo što poriče? Zašto postoji opozicija? — nije naša dužnost da odgovorimo. Naša bi dužnost bila da odgovorimo ako bi opozicija došla s naše strane. Ali ne dolazi! Dužnost da odgovori počiva na onom koji poriče, ne na onom koji se slaže. To je dovoljno očito.
U dolazećim tjednima moći ćete čuti o vezi između znanosti duha i Događaja na Golgoti i shvatiti ćete da je cjelokupni poziv, cjelokupna misija duhovno znanstvenog pokreta u svijetu podignuta u višu sferu utoliko što znanost duha provodi inspiraciju, snagu objavljenu kao Duh od Krista samog.
Dakle vidimo kako Moći u svijetu rade zajedno, kako sve što se naizgled suprotstavlja napretku čovječanstva naposljetku ispada blagoslov. Također, shvaćamo, da će se u post-atlantskoj epohi — od doba do doba — Duh koji je čovjeku donio slobodu pojaviti ponovno u novom obliku; Luciferus, suvereni Nositelj Svijetla, biti će iskupljen. Jer sve u velikom Planu svijeta je dobro i zlo traje samo neko vrijeme. Stoga u vječnost zla vjeruje samo onaj tko brka privremeno s vječnim; onaj tko se iz privremenog ne podigne do vječnog neće nikada shvatiti zlo.