.Već je spomenuto ovdje da na sastancima grupe ove zime želimo sakupiti zajedno takoreći sve niti koje će se konačno spojiti da formiraju dublje razumijevanje bića čovjeka i raznih drugih stvari poveznih s cijelim čovjekovim životom i evolucijom koje će nas sve dublje voditi u tajne svijeta. Danas bih vas želio podsjetiti na predzadnje predavanje u grupi (21 prosinca 1908) i krenuti odatle. Sjetiti ćete se da smo govorili o određenim ritmovima koji postoje u četiri člana čovjekova bića. Tu ćemo danas početi i želimo naći odgovor na pitanje: Kako nam znanje o tim stvarima može pomoći na dublji način razumjeti i nužnost i cilj antropozofskog pokreta?
Danas ćemo morati povezati dvije stvari naizgled veoma udaljene jednu od druge. Sjetiti ćete se da postoje određene veze između čovjekova ega, astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela. Ono što je tamo rečeno o četvrtom članu, egu, najbolje se vidi ako imamo na umu dva izmjenjiva stanja svijesti doživljena od ega tijekom dvadeset četiri sata u danu. Jedan dan sa svoja dvadeset četiri sata, tijekom kojih ego doživljava dan i noć, spavanje i budnost, gledat će se kao vrsta jedinstva. Tako kada kažemo da je ono što ego prolazi tijekom dana temeljeno na broju jedan, morati ćemo reći da je broj koji na sličan način odgovara našem astralnom tijelu broj sedam. Dok se ego kakav je danas vraća takoreći na njegovu početnu točku u dvadeset četiri sata dana, naše astralno tijelo čini istu stvar u sedam dana. Hajdemo u to detaljnije.
Razmislite o buđenju ujutro; to jest, budite se iz tame nesvjesnosti, kako ljudi netočno kažu u običnom životu, i objekti fizičkog čulnog svijeta pojavljuju se opet oko vas. To doživljavate ujutro i opet dvadeset četiri sata kasnije, uz povremene iznimke. To je regularan tijek događaja, i možemo reći da se naš ego vraća na početnu točku nakon dana od dvadeset četiri sata. Ako na isti način pogledamo odgovarajući ritam astralnog tijela, možemo reći da je pravilna regularnost astralnog tijela zaista tamo, da se astralno tijelo vraća u istu točku nakon sedam dana. Dakle dok ego ide kroz svoj ciklus u jednom danu, astralno tijelo ide značajno sporije, i vrši svoj ciklus u sedam dana. Ciklus eterskog tijela, s druge strane, uzima četiri puta sedam dana; nakon četiri puta sedam dana vraća se u istu točku. A sada molim imajte na umu što je rečeno predzadnji puta. Kod fizičkog tijela nema takve pravilnosti kao kod astralnog i eterskog tijela. Možemo, međutim, ustanoviti približnu brojku, i reći da ono ide kroz njegov ciklus u oko deset puta dvadeset osam dana, i zatim se vraća na početnu točku. Znate naravno da postoji velika razlika i da je žensko etersko tijelo muško a etersko tijelo muškarca je žensko. Iz toga možemo vidjeti da je u određenom pogledu u ritmu eterskog tijela nužna nepravilnost. Ali u cjelini brojevi 1:7:(4 x 7):(10 x 7 x 4) su proporcionalni brojevi koji da tako kažem specificiraju ‘brzinu rotacije’ za četiri člana čovjekova bića. To je naravno govoreći figurativno, jer oni zapravo nisu rotacije već ponavljanje istih stanja; omjeri ritma. Prije dva tjedna morao sam ukazati da su pojave dnevnog života shvatljive samo kada znamo ovakve stvari koje leže izvan čulno opazivog svijeta. I na javnom predavanju također sam ukazao na izvanrednu činjenicu koja se ne može zanijekati čak i od većine materijalističkih znanstvenika ili liječnika ili biti rangirana među ‘sablasti praznovjerja’, jer je neosporna činjenica. To je nešto što bi zaista trebalo promisliti, naime da kod upale pluća sedmog dana dolazi do posebne pojave. Javlja se kriza, i pacijenta treba provući kroz taj sedmi dan. Temperatura naglo pada, i ako se pacijenta ne može provesti kroz tu krizu tada u određenim okolnostima nema oporavka. To zna većina ljudi, ali u pravilu početak bolesti nije uvijek točno ustanovljen, i ako ne znate koji je prvi dan onda u pravilu ne znate ni koji je sedmi dan. Ali činjenica ostaje, tako moramo pitati zašto kod upale pluća temperatura pada sedmog dana. Zašto se uopće sedmog dana javlja posebna pojava?
Samo osoba koja vidi iza scena egzistencije, iza fizičkih čulnih pojava u duhovni svijet, zna za ove ritmove, i zašto se javljaju pojave kao što je temperatura. Što je zapravo temperatura? Zašto se javlja? Temperatura nije bolest. Upravo suprotno, temperatura je nešto što organizam priziva za borbu protiv aktualnog procesa bolesti. Temperatura je obrana organizma protiv bolesti. Postoji neko oštećenje u organizmu, u plućima, recimo. Kada je ljudsko biće zdravo i sva njegova unutarnja aktivnost radi harmonično, te unutarnje aktivnosti trebaju zapasti u poremećaj ako je jedan određeni organ čovjekova tijela u poremećaju. Tada se cijeli organizam pokuša zajedno izvući i unutar sebe razvija snage koje su protuteža lokalnom poremećaju. Zaista se u cijelom organizmu odvija revolucija, inače organizam ne bi trebao okupljati svoje snage jer ne bi imao protivnika za borbu. Izraz toga okupljanja snaga u organizmu je temperatura.
Sada, osoba koja gleda iza scena egzistencije zna da su različiti organi ljudskog tijela nastali i razvili se u veoma različitim periodima ljudske evolucije. Ono što se sa duhovno-znanstvenog gledišta naziva ‘proučavanje ljudskog tijela’ je najsloženija zamisliva materija, jer ljudski organizam je ekstremno složen i njegovi pojedini organi su nastali u sasvim različita vremena. Rudimentarni počeci tih organa su dalje razvijani na kasnijem stupnju evolucije. Sve u fizičkom organizmu je izraz ili rezultat čovjekovih viših članova, tako da svaki fizički organ izražava višu organizaciju viših članova. Ono što danas zovemo pluća ima svoje porijeklo u astralnom tijelu i u nekoj je mjeri s njim povezano. Konačno ćemo govoriti o tome kakve veze pluća imaju s astralnim tijelom, kako je prva, arhetipska osnova pluća došla u čovjeka na prethodniku naše Zemlje, drevnom Mjesecu, i kako je u to vrijeme astralno tijelo bilo takoreći zasađeno u čovjeka od viših duhovnih bića. Ali danas želim da pogledate na činjenicu da su pluća izraz astralnog tijela. Stvarni izraz astralnog tijela je naravno nervni sustav. Ali čovjek je složen, i razvoj raznih dijelova uvijek se odvija usporedo. Izgradnja pluća počela je u isto vrijeme kao i razvoj astralnog tijela i ugradnja sadašnjeg nervnog sustava. To na neki način uključuje pluća u ritam astralnog tijela, ritam koji je upravljan od broja sedam. Pojava porasta temperature je povezana s izvjesnim funkcijama eterskog tijela. Nešto se mora događati u eterskom tijelo ako temperatura ide u određenom smjeru. Temperatura je, tada, nekako unutar ritma eterskog tijela. Kada god imate temperaturu ona ima taj ritam, ali na koji način? Treba nam biti jasno slijedeće:
Etersko tijelo, koje kompletira njegov ciklus u četiri puta sedam dana, giba se značajno sporije od astralnog tijela s njegovim ritmom od sedam dana. Dakle ako povežemo ritmički tijek eterskog tijela s onim od astralnog tijela, možemo ih usporediti s kazaljkama sata. Kazaljka koja pokazuje sate okrene se jednom dok se kazaljka za minute, u istom isječku vremena, okrene dvanaest puta. Tu imate odnos 1:12. Sada recimo da pogledate na sat u podne, kada kazaljka za minute pada iznad kazaljke za sate. Dvije kazaljke se podudaraju. Zatim kazaljka za minute ide jednom okolo, i kada se vrati na dvanaest ne može se više podudarati s kazaljkom za sate, jer se u međuvremenu pomaknula na jedan. Biti će ugrubo još pet minuta prije nego se dvije kazaljke mogu podudarati, tako da kazaljka za minute ne pokazuje na isto mjesto kao i kazaljka za sate jedan sat kasnije, već tek nakon jednog sata i oko pet minuta kasnije. Sada imate sličan odnos između kretanja astralnog tijela i kretanja eterskog tijela. Zamislite da je vaše astralno tijelo, koje je cijelo vrijeme povezano s eterskim tijelom, bilo u određenom položaju u odnosu na etersko tijelo. Sada se astralno tijelo počinje okretati. Kada se nakon sedam dana vrati u osnovni položaj, to se više ne podudara s eterskim tijelom, jer se, nakon sedam dana, etersko tijelo pomaknulo oko četvrtine njegovog ciklusa. Dakle sedam dana kasnije položaj astralnog tijela se ne podudara s istim položajem eterskog tijela već s položajem koji je četvrtinu ciklusa iza originalnog. Sada zamislite da se radi o slučaju bolesti. Određeni položaj astralnog tijela je povezan s određenim položajem eterskog tijela. I u tom trenutku, u suradnji s ta dva položaja koja djeluju zajedno, pojavljuje se temperatura, kao poziv na borbu protiv neprijatelja. Sedam dana kasnije astralno tijelo prekriva sasvim različiti dio eterskog tijela. Sada u eterskom tijelu mora biti ne samo snaga da proizvede temperaturu, jer u tom slučaju, jednom kada je stvarno pokrenuta, nikada ne bi opet pala; dakle sedam dana kasnije ta točka eterskog tijela koja je sada prekrivena dijelom astralnog tijela koji je proizveo temperaturu sedam dana ranije, ima tendenciju da se odupre temperaturi i da je spusti. Ako je pacijentov poremećaj prevladan u sedam dana, tada je sve dobro. Ali ako poremećaj nije prevladan, a astralno tijelo nije dobilo tendenciju da sada bolest izbaci, pacijent dolazi u nesretan položaj u kojem etersko tijelo ima tendenciju da spusti temperaturu. Važno je dobro obratiti pažnju na ove dvije točke podudaranja. Ovakve točke bi mogli otkriti za sve vrste pojava u ljudskom životu. I upravo kroz ove ritmove, ova misteriozna unutarnja djelovanja, čovjekovo cijelo biće može biti shvaćeno. Etersko tijelo zaista ima tendenciju koja se izražava u četiri puta sedam. U slučaju drugih bolesti primijetiti ćete da je četrnaesti dan od posebne važnosti; to jest, dva puta sedam. I definitivno možemo reći da s određenom pojavom paroksizam mora posebno biti jak nakon četiri puta sedam; Poanta je da ako se problem smanjuje tada, svakako se možete nadati oporavku. Sve ove stvari su povezane s ritmovima kakvih smo se dotaknuli prije tri tjedna a danas bavili detaljnije. S ovakvim stvarima, koje izgledaju teške ali ih se ipak može shvatiti, počeli smo pomalo probijati put ispod površine fizičkog čulnog svijeta. I moramo prodirati sve dalje. Sada istražimo porijeklo ovakvih ritmova.
Da bi našli porijeklo takvih ritmova moramo opet pogledati na velike kozmičke veze. Često smo vam skretali pažnju na činjenicu da je ono što zovemo četiri člana čovjeka, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego evoluiralo kroz Saturn, Sunce, Mjesec i zemaljsku egzistenciju. Ako pogledamo natrag na naš stari Mjesec nalazimo da se on također odvojio od Sunca za određeno vremensko razdoblje, iako je veliki dio onog što je danas Mjesec tada bilo dio Zemlje. Ali vani je bilo Sunce, a kada takva nebeska tijela spadaju zajedno tada njihove snage, koje su izraz njihovih bića, uvijek imaju utjecaja na reguliranje života njihovih stvorenja. Kruženje planeta oko Sunca ili satelita oko njegovog planeta nikako nije puka slučajnost, niti je nepovezano s životom, baš naprotiv je regulirano od onih bića o kojima smo učili u hijerarhijama duhova. Vidjeli smo da je potpuno netočno da se nebeska tijela okreću sama preko čisto beživotnih sila. Pokazali smo kako groteskno moderni fizičar objašnjava Kant-Laplace teoriju pomoću njegova pokusa sa grumenčićem loja. Kartonski disk je umetnut kroz plutajući grumenčić da se dobije smjer ekvatora i odozgo u nju zabodena igla, i zatim je cijela stvar rotirana, nakon čega se male kapljice odvajaju od velike i isto tako rotiraju. Tako eksperimentator pokazuje kako se u minijaturi pojavljuje planetarni sustav, i fizičari općenito izvlače zaključak da je to kako je i veliki planetarni sustav morao nastati. Premda je obično dobro zaboraviti na sebe, u ovom konkretnom slučaju nije. Jer dobar čovjek obično zaboravlja da se minijaturni sustav nije mogao pojaviti da on nije okretao ručku. Savršeno je dopustivo raditi ovakve pokuse, i oni su veoma korisni, ali ne smijete zaboraviti najvažniji dio. Kako bezbrojan broj ljudi pada kao žrtva ovakvih sugestija! Oni previđaju činjenicu da je to napravio profesor. Vani ne postoji tamošnji gigantski profesor naravno, to su hijerarhije duhovnih bića koje reguliraju ritmove nebeskih tijela i zapravo dovode do cjelokupnog poretka materije u kozmosu, tako da se pojedina planetarna tijela okreću jedna oko drugih. I ako bi mogli ući u kretanja planetarnih sfera koje čine korelacijski sustav — a za to će doći vrijeme — trebali bi prepoznati ritmove naših vlastitih ljudskih članova. Za sada, međutim, trebamo samo ukazati na jednu stvar.
Moderan čovjek, sa svojim materijalističkim načinom razmišljanja, smije se na ideju da su u ranija vremena određeni uvjeti u čovjekovu životu bili organizirani u vezi s četiri četvrtine Mjeseca. Sada posebno u vezi Mjeseca na predivan način postoji kozmička refleksija odnosa koji postoji između astralnog i eterskog tijela. Mjesec kruži svojim ciklusom u četiri puta sedam dana. To su položaji eterskog tijela, i tih četiri puta sedam položaja eterskog tijela točno se zrcale u četiri četvrtine Mjeseca. Nikako nije besmisleno tražiti vezu između pojave porasta temperature koju smo opisali i upravo tih četvrtina Mjeseca. Samo promislite, zaista postoje različite četvrtine Mjeseca na kraju sedmog dana, baš kao što postoje i druge četvrtine eterskog tijela i astralno tijelo prekriva različitu četvrtinu eterskog tijela. Izvorno je odnos ljudskog astralnog tijela sa eterskim tijelom bio zaista reguliran od duhovnih bića dovodeći Mjesec u odgovarajuće kruženje oko Zemlje. I možete vidjeti kako su stvari u određenoj mjeri povezane, u tome da čak i moderna medicina računa s drevnim nasljeđem ritmičkog znanja. Kako je ritam tijela deset puta dvadeset osam i fizičko tijelo je takoreći natrag u istoj točci nakon deset puta dvadeset osam dana, ima oko deset puta dvadeset osam dana između začeća ljudskog bića i njegovog rođenja, deset lunarnih mjeseci. Sve ove stvari su povezane s reguliranjem velikih kozmičkih odnosa. Čovjek kao mikrokozmos je prava slika velikih kozmičkih odnosa, jer je iz njih stvoren.
Danas naše misli želimo usmjeriti na evoluciju sredinom atlantskih vremena. To je bila veoma važna točka za zemljinu evoluciju. Prije tog vremena možemo razlikovati tri rase u ljudskoj evoluciji; polarnu, hiperborejsku i lemurijsku rasu. Zatim dolazi atlantska rasa. Sada smo u petoj rasi i dvije rase će nas slijediti, tako da atlantska epoha leži baš u sredini. Sredina atlantskih vremena je najvažnija točka u zemaljskoj evoluciji. Ako bi se vratili natrag prije tog vremena, čak i tada bi trebali naći točnu refleksiju kozmičkih odnosa u odnosima vanjskog ljudskog života. Imalo bi veoma loš učinak na čovjeka da je tada radio stvari kakve radi sada. Sada se čovjek ne prilagođava mnogo kozmičkoj situaciji. U gradskom životu stvari su često uređene tako da su ljudi budni kada bi inače trebali spavati a spavaju kada bi trebali biti budni. Da se bilo što takvo kao budnost noću ili spavanje danju pojavilo u vrijeme Lemurije, i čovjek tako malo pažnje obraćao na vanjske pojave koje pripadaju određenim unutarnjim procesima, on ne bi preživio. Naravno to je tada bilo sasvim nemoguće, jer je bilo normalno da se čovjek u njegovom unutarnjem ritmu suoči s vanjskim ritmom. Čovjek je živio takoreći s ciklusima Sunca i Mjeseca i modelirao ritam njegova astralnog i eterskog tijela s ciklusom Sunca i Mjeseca.
Vratimo se satu. U određenom smislu to se također podvrgava velikom kozmičkom ciklusu, kada se kazaljke koje pokazuju sate i minute podudaraju u dvanaest sati, to je zato jer postoji određena konstelacija Sunca i zvijezda. Mi po tome namještamo naše satove i sat je nepouzdan ako se dvije kazaljke ne podudaraju čim se takva konstelacija zvijezda ponovno pojavi. U Berlinu satovi se namještaju dnevno pomoću elektriciteta iz opservatorija Enckeplatz. Dakle možemo reći da je kretanje ili ritmovi kazaljki sata namještani svaki dan prema ritmu kozmosa. Naš sat je točan ako se sinkronizira sa centralnim satom koji se, sa svoje strane, sinkronizira s kozmosom. U drevna vremena čovjeku nije trebao sat, jer je on sam bio sat. Tijek njegova života, koji je mogao jasno osjetiti, apsolutno se prilagođavao kozmičkim odnosima. Čovjek je stvarno bio sat. A ako ne bi bio prilagođen kozmičkoj situaciji, dogodila bi se upravo ista stvar koja se događa sa satom ako njegovo kretanje nije u skladu s vanjskom situacijom: ide loše, i on bi išao loše također. Unutarnji ritam treba se podudarati s vanjskim. I esencijalni dio čovjekove evolucije na Zemlji je da se od sredine atlantskih vremena vanjska situacija ne podudara apsolutno s unutarnjom. Dolazi do nečeg drugog. Samo zamislite nekog tko umišlja da ne može podnijeti da se dvije kazaljke njegova sata podudaraju u podne. Pretpostavljajući da ih promijeni u tri sata, tada kada je za druge ljude jedan sat on ih je podesio u četiri sata poslijepodne, u dva sata on napravi 5 poslijepodne, i tako dalje. Unutarnji rad njegova sata neće se promijeniti, samo će postati pomaknut u usporedbi s vanjskom situacijom. Dvadeset četiri sata kasnije on će opet napraviti tri sata; to jest, kretanje njegova sata neće se podudarati s kozmičkom situacijom ali njegov unutarnji ritam još će se slagati s njom, jer je samo bio pomaknut. Čovjekov ritam je također bio pomaknut. Čovjek nikada ne bi postao nezavisno biće ako bi sva njegova aktivnost ostala na kozmičkoj uzici. Osnova njegove slobode leži u tome što je sačuvao njegov unutarnji ritam a odvojio se od vanjskog ritma. Postao je kao sat koji se u čvorišnim točkama više ne podudara s kozmičkim pojavama a ipak je iznutra u harmoniji s njima. Tako je u dalekoj prošlosti ljudsko biće moglo biti začeto samo u jednoj određenoj zvjezdanoj konstelaciji i biti rođeno deset lunarnih mjeseci poslije. Ovo podudaranje začeća s kozmičkom situacijom je nestalo ali je ritam ostao, baš kao što se sat drži svog ritma čak i ako ga u podne namjestite na tri sata. Naravno ipak nisu to samo čovjekove okolnosti, ono što je postalo pomaknuto, i vremena su se promijenila također. Čak ako i zanemarimo zadnje spomenuto kozmičko pomicanje, nešto veoma posebno se dogodilo u čovjekovom unutarnjem životu, u tome da se uzdigao takoreći izvan kozmičke situacije i više nije ‘sat’ u pravom smislu riječi. On je više ili manje kao čovjek koji je namjestio njegov sat tri sata naprijed i zatim, zaboravivši koliko ga je namjestio naprijed, ne može se više srediti. To je ono što se dogodilo čovjeku u zemaljskoj evoluciji jednom kada je bio slobodan od situacije u kojoj je bio kao sat u kozmosu. U nekim aspektima doveo je njegovo astralno tijelo u poremećaj. Što su više uvjeti ljudskog života bili regulirani od fizičkog, stari ritam je više bio sačuvan; ali što su više njegovi životni uvjeti postajali pod utjecajem misli, u njih je ušao veći poremećaj. Želio bih ovo pojasniti iz još jednog ugla.
Ljudi nisu jedina bića koja znamo, također znamo bića koja su superiorna današnjem zemaljskom čovjeku. Znamo za Sinove života ili anđele, i znamo da su oni prošli njihov ljudski stupanj na drevnom Mjesecu. Znamo za Duhove vatre ili arhanđele, koji su prošli kroz njihov ljudski stupanj na zemljinom stanju starog Sunca, i također znamo Prvobitne snage, koji su kroz njihov ljudski stupanj prošli na drevnom Saturnu. Ta bića su ispred čovjeka u njihovoj kozmičkoj evoluciji. Ako bi ih danas proučavali našli bi da su oni bića mnogo više duhovne prirode nego ljudi. Stoga oni žive u višim svjetovima. Ali u odnosu na konkretnu stvar koju smo danas spominjali, njihova situacija je potpuno različita od čovjekove. U duhovnim stvarima oni su se potpuno povinovali kozmičkom ritmu. Anđeo ne bi mislio na tako neuredan način kao čovjek, iz jednostavnog razloga jer je njegov misaoni proces reguliran od kozmičkih snaga koje ga vode. To upravo ne dolazi u obzir za biće kao što je anđeo da ne misli u harmoniji s velikim duhovnim procesima kozmosa. Zakoni logike su za anđele upisani u univerzalnoj harmoniji. Njima ne treba priručnik. Čovjek treba priručnike jer je svoj unutarnji misaoni proces doveo u poremećaj. On više ne zna kako primiti vodstvo iz velikog rukopisa zvijezda. Anđeli znaju tijek kozmosa, i tijek njihovih misli podudara se s traženim ritmom. Kada je čovjek došao na Zemlju u njegovoj sadašnjoj formi ispao je iz tog ritma, otuda nedostatak reda u njegovom životu misli i osjećaja. Regularnost još vlada u stvarima gdje čovjek ima manje utjecaja na njegovo astralno i etersko tijelo, ali u dijelove koji su predani u čovjekove ruke, odnosno, njegovoj duši osjećaja, intelektualnoj duši i duši svijesti, ušli su nepravilnost i nedostatak ritma. To je jedna od najmanje važnih stvari da je u našim gradovima čovjek pretvorio noć u dan. Od daleko je veće važnosti da se u svom unutarnjem životu misli čovjek otrgnuo od velikog univerzalnog ritma. Način na koji čovjek povazdan misli u određenom je aspektu u kontradikciji s životom velikog univerzuma.
Ipak nemojte misliti, da je sve ovo rečeno da potakne koncepciju svijeta koja će čovjeka vratiti opet natrag u te ritmove. Čovjek je morao pobjeći od starog ritma; njegov napredak zavisi o ovome: Kada neki proroci idu danas okolo propovijedajući ‘povratak prirodi’, žele okrenuti život unatrag umjesto pomoći mu da ide naprijed. Svo to ćaskanje o povratku prirodi ne sadrži razumijevanje stvarne evolucije. Kada pokret danas preporuča ljudima da jedu određenu hranu samo u određeno doba godine jer na to sama priroda ukazuje čineći da hrana raste samo u određeno vrijeme, to je apstraktan govor amatera. Esencijalna stvar o evoluciji je da čovjek postaje sve više nezavisan od vanjskog ritma. Ali ne smijemo gubiti tlo pod nogama. Za čovjekov napredak i spas nije najbolja stvar da se vrati starom ritmu i upita se kako treba živjeti u skladu s četiri četvrtine Mjeseca. Jer u stara vremena je za čovjeka bilo esencijalno da bude poput otiska kozmosa. Ali također je važno da čovjek ne smije vjerovati da može živjeti bez ritma. Baš kao što je njegov unutarnji život bio formiran od izvana unutra on sada mora kreirati ritam od iznutra prema vani. To je esencijalna stvar. Njegov unutarnji život mora postati ritmičan. Baš kao što je ritam stvorio kozmos, čovjek se treba prožeti s novim ritmom ako želi imati udjela u stvaranju novog kozmosa. Karakteristika je našeg doba da je ono izgubio stari, vanjski ritam a još nije steklo novi unutarnji. Čovjek je prerastao prirodu — ako vanjski izraz duha nazivamo ‘priroda’ — ali još nije izrastao u duh. On se danas još batrga između prirode i duha. Upravo je to osobina našeg vremena. To batrganje između prirode i duha dosegnulo je klimaks u drugoj trećini devetnaestog stoljeća. Stoga bića koja znaju i interpretiraju znakove vremena moraju se upitati u to vrijeme: Što se može učiniti da ljudi ne izgube sve tragove ritma ali da steknu unutarnji ritam?
Ono što danas možete vidjeti kao karakteristiku mentalnog života je njegova kaotična priroda. Danas, kada vidite nešto što je bilo promišljeno, prva stvar koja vas mora udariti je kaotična priroda toga, unutarnji nedostatak reda. To je slučaj u gotovo svakoj sferi. Samo sfere koje posjeduju dobru staru tradiciju imaju nešto preostalo od starog reda. U novim sferama čovjek najprije mora stvoriti novi red. Zato čovjek danas može vidjeti činjenice, kao što je pad temperature sedmog dana upale pluća, ali njihovo objašnjenje je apsolutni kaos misli. Kada ljudsko biće misli o tome, tada — jer ne zna misliti na pravilan način — oko činjenice nagomila mješavinu misli. Sva naša znanost uzme vanjsku činjenicu iz svijeta i o njoj uzburka gomilu misli bez reda, jer je čovjek zalutao u vrsti mentalnog ponora. On danas nema osnove načela mišljenja, nema unutarnjeg misaonog ritma, i čovječanstvo će postati sasvim dekadentno ako ne stekne unutarnji ritam. Pogledajte na duhovnu znanost s ovog gledišta.
Vidjet ćete element u kojemu ste kada počnete proučavati duhovnu znanost. Za početak čujete — i postupno razumijete — da čovjek ima četiri člana njegova bića: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. I zatim čujete da je posao obavljen od ega, i astralno tijelo je promijenjeno u Manas ili duh-sam, etersko tijelo u Buddhi ili životni-duh a načelo fizičkog tijela u duhovnog čovjeka ili Atmu. Samo promislite sada koliko smo pokrili s ovom osnovnom formulom znanosti duha. Promislite na mnoge teme koje su bile zaista fundamentalne teme, i kako smo morali izgraditi našu cijelu misaonu strukturu opet iznova iz ove osnovne sheme: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Znate, neki ljudi se stvarno umore slušajući ove osnovne činjenice stalno iznova na određenim javnim predavanjima. Ali to jest i ostaje pouzdana nit na kojoj nižemo naše misli: ova četiri člana čovjekova bića i njihovo međudjelovanje; i zatim na višem nivou, transformacija tri niža člana: trećeg u peti, drugog u šesti i prvog u sedmi član našeg bića. Ako brojite sve članove čovjekova bića koje poznajemo, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, ego, duh-sam, životni-duh i duhovni čovjek, imate sedam. I ako brojite one koji čine njihovu osnovu, naime fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego, imate četiri. I vi u mislima reproducirate makrokozmički ritam od 7:4 i 4:7 kada slijedite ovu liniju misli. Vi proizvodite vanjski, makrokozmički ritam ponovno iz sebe. Vi ponavljate ritam koji je jednom bio tamo makrokozmički u univerzumu i ponovno ga rađate. Vi polažete plan ili osnovu za vaš sustav misli, kao što su jednom bogovi položili plan za mudrost svijeta. Kada unutarnji ritam broja na ovaj način ponovno u nama oživimo, tada je iz kaosa misaonog života razvijen kozmos misli iz najdubljeg bića duše. Čovjek se oslobodio vanjskog ritma. Pomoću onog što je stvarno znanost o duhu ponovno se vraćamo ritmu, stvarajući kozmičku strukturu od iznutra vani koja je iznutra ritmička. I ako se okrenemo kozmosu i pogledamo prošlost Zemlje, na Saturn, Sunce, Mjesec i Zemlju, nalazimo četiri, zatim Mjesec u produhovljenom obliku na petom stupnju kao Jupiter, Sunce na šestom stupnju kao Veneru, i drevni Saturn na sedmom stupnju kao Vulkan. Tako kroz Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlju, Jupiter, Veneru, Vulkan naše evolucijske faze zbrajaju se do sedam. Naše fizičko tijelo kakvo je danas, razvilo se kroz broj četiri, kroz Saturn, Sunce, Mjesec i Zemlju. U budućnosti će ono postati potpuno transformirano i produhovljeno. Tako i ovdje također, kada gledamo na prošlost imamo broj četiri, a kada gledamo na budućnost broj tri: opet postoji 4:3, ili ako uključimo prošlost u cjelinu evolucije, 4:7.
Mi smo još na početku naše duhovno znanstvene aktivnosti, čak iako smo na njoj radili mnogo godina. Danas smo mogli samo pokazati na ono što ljudi podrazumijevaju sa ‘unutarnjim brojem’ u korijenu svih pojava. I vidimo da u cilju da stekne slobodu čovjek mora ispasti iz izvornog ritma. Ali mora unutar sebe ponovno otkriti zakone s kojima će regulirati ‘sat’, njegovo astralno tijelo. A veliki regulator je duhovna znanost, jer je u harmoniji s velikim zakonima kozmosa gledanim od vidovnjaka. Budućnost kreirana od čovjeka imati će iste velike numeričke odnose kakve je kozmos imao u prošlosti, ali na višem nivou. Stoga čovjek treba dovesti da se budućnost rodi iz broja, kao što su bogovi stvorili kozmos iz broja.
Možemo vidjeti kako je znanost duha povezana s kursom makrokozmosa. Kada shvatimo ono što je tamo u duhovnom svijetu iza čovjeka, broj četiri i broj sedam, razumjeti ćemo zašto moramo gledati u duhovni svijet da nađemo impuls da nastavimo ono što znamo kao evolucijski smjer čovječanstva. I shvatiti ćemo zašto upravo u dobu kada su ljudi dosegnuli najveći kaos u njihovom unutarnjem životu misli, osjećaja i volje oni pojedinci koji moraju interpretirati znakove vremena moraju skrenuti pažnju na vrstu mudrosti koja ljudima omogućava da kreiraju njihov duhovni život na regulirani način od iznutra prema vani. Naučiti ćemo da mislimo unutarnjim ritmom na način koji je nužan za budućnost, kada mislimo s ovim osnovnim odnosima. I čovjek će u sebe sve više uzimati iz svijeta njegovog porijekla. Za sada on stječe ono što može vidjeti da je osnovni plan kozmosa. On će ići dalje i osjećati se ispunjenim s izvjesnim fundamentalnim snagama i konačno s fundamentalnim bićima.
Sve to je danas tek na početku. I mi cijenimo važnost i svjetski značaj antropozofske misije kada na nju gledamo, ne kao na proizvoljni čin ovog ili onog pojedinca, već se radije uhvatimo njenog razumijevanja sa svom unutarnjom snagom naše egzistencije. Tada možemo doći to točke da smo u stanju reći da nije stvar izbora da li se zauzimamo za antropozofsku misiju ili ne, jer ako želimo razumjeti naše vrijeme trebamo prepoznati i ispuniti se s mislima božansko-duhovnih svjetova koje su osnova antropozofije. I onda ih moramo pustiti da od nas ponovno teku u svijet, tako da naša djela i naše biće poprimi, umjesto kaosa, zrelost kozmosa, kakav je kozmos iz kojeg smo rođeni.