.Ove zime imali smo cijelu seriju razgovora u znanosti duha s posebnom svrhom da dođemo bliže u dodir s cjelokupnom prirodom čovjekova bića. Pogledali smo na veliku zagonetku čovjeka sa mnogo mogućih aspekata. Danas ćemo za naš zadatak postaviti to da govorimo o nečemu što je apsolutno dio svakodnevnog života. I možda, iz samog razloga što polazimo od nečeg stvarno uobičajenog, vidjeti ćemo da životne zagonetke zaista susrećemo na svim stranama, i da ih se moramo uhvatiti, tako da kroz njihovo razumijevanje gledamo u dubine svijeta. Jer stvari duha, uopće ono što je najveće, ne treba tražiti u nepoznatim daljinama, jer to se otkriva u najuobičajenijim stvarima u životu. U najmanjim najbeznačajnijim stvarima života možemo naći najveću mudrost, samo ako to možemo razumjeti. Stoga uključimo u ovaj ciklus predavanja ove zime studiju o svakodnevnoj temi smijanja i plakanja sa duhovno znanstvenog gledišta.
Smijanje i plakanje su zasigurno veoma uobičajene stvari u ljudskom životu. Ali jedino znanost duha može donijeti dublje razumijevanje tih pojava, jer je znanost duha jedina stvar koja može prodrijeti u najdublje dijelove čovjekova bića gdje se on izrazito razlikuje od drugih carstava s kojima dijeli ovu kuglu. Zahvaljujući činjenici da je čovjek na ovoj kugli stekao najveći i najmoćniji udio božanstvenosti, on se diže iznad ostalih stvorenja. Stoga jedino znanje i razumijevanje koje doseže duh može zaista proniknuti u čovjekovu pravu prirodu. Smijanje i plakanje zaslužuje da bude adekvatno promotreno i cijenjeno, jer i samo to može ukloniti predrasudu koja bi rangirala čovjekovu prirodu preblizu onoj od životinja. Način razmišljanja koji bi tako rado želio reducirati čovjeka što više na animalni nivo, naglašava što više može da se visoki nivo inteligencije može naći u raznim postignućima životinja, inteligencije često superiornije onoj od čovjeka. Ali to duhovnog znanstvenika posebno ne iznenađuje, jer zna da kada životinja napravi nešto inteligentno da to ne dolazi od individualnog elementa u životinji već od grupne duše. Veoma je teško, naravno, učiniti koncept grupne duše uvjerljivim za vanjsko promatranje, premda nije potpuno nemoguće. Ali jednu stvar treba primijetiti, jer je dostupna bilo kojem vanjskom promatranju ako je dovoljno opsežno: životinja, niti plače niti se smije. Sigurno će biti ljudi koji drže da se životinje također smiju i plaču. Ali ne možete pomoći takvim ljudima ako ne žele znati što smijanje i plakanje zaista podrazumijeva, i stoga ih isto tako pripisuju i životinjama. Osoba koja stvarno opaža dušu zna da životinja ne može plakati već najviše urlati, niti se može smijati već se samo ceriti. Moramo imati osjećaj za razliku između urlanja i plakanja, cerenja i smijanja. Moramo se vratiti natrag na neke veoma važne događaje ako želimo baciti svijetlo na pravu prirodu smijanja i plakanja.
Iz predavanja održanih na raznim mjestima, uključujući i Berlin, a posebno iz onog o prirodi temperamenata, sjetiti ćete se da postoje dvije struje u ljudskom životu. Jedna struja uključuje sve ljudske sposobnosti i osobine koje nasljeđujemo od naših roditelja i drugih predaka, i koje se mogu prenijeti na naše nasljednike, i druga struja koja se sastoji od kvaliteta i karakteristika koje imamo zahvaljujući tome što smo rođeni kao individualnost. Ta struja preuzima naslijeđene osobine poput ovoja, svojih vlastitih osobina i karakteristika koje proizlaze od prošlih života u prethodnim inkarnacijama.
Čovjek je u biti dvostruko biće: jedan dio njegove prirode on nasljeđuje od svojih predaka, drugi dio donosi sa sobom iz ranijih inkarnacija. Tako mi pravimo razliku između stvarne jezgre čovjekova bića koja prelazi iz života u život, iz inkarnacije u inkarnaciju, i ovoja oko nje, koji obuhvaćaju naslijeđene osobine. Sada, točno je da je stvarna individualna jezgra čovjekova bića, koja prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju, već ujedinjena s fizičkom tjelesnom prirodom i prije rođenja, tako da ne mislite da je kada je čovjek rođen moguće za njegovu individualnost da bude zamijenjena pod normalnim uvjetima. Individualnost je već prije rođenja ujedinjena s ljudskim tijelom.
Ali u kojem trenutku ova jezgra individualnosti može početi svoj formativni rad na čovjeku to je druga stvar. Individualna jezgra je već u djetetu, kao što smo rekli, kada je dijete rođeno. Ali prije rođenja kao takvog ona ne može dovesti do učinka svojstva koje je stekla u prošlim životima. Mora čekati do poslije rođenja. Dakle možemo reći da su prije rođenja u čovjeku aktivni uzroci svih onih osobina i kvaliteta koje možemo naslijediti od roditelja i predaka. Premda je jezgra čovjekova bića tamo, kao što smo rekli, ona ne može preuzeti kontrolu dok dijete nije došlo u svijet.
Kada je dijete ušlo u svijet ova jezgra individualnosti počinje transformirati čovjekov organizam, pod pretpostavkom da su okolnosti normalne, naravno, pošto je to drugačije u izuzetnim slučajevima. Ona mijenja mozak i druge organe tako da mogu postati njeni instrumenti. Tako su uglavnom naslijeđene osobine vidljive kod djeteta kod rođenja, i malo po malo individualne osobine probijaju svoj put u organizam. Da smo željeli govoriti o radu individualnosti na organizmu prije rođenja, to je sasvim drugo poglavlje. Možemo na primjer također reći da je individualnost aktivno uključena u biranje svojih roditelja. Ali i to je, također, u osnovi napravljeno izvana. Sav rad koji je od individualnosti napravljen prije rođenja odvija se od izvana, na primjer kroz majku. Ali aktualni rad individualnosti na samom organizmu ne počinje dok dijete nije došlo u svijet. A pošto je to tako, uistinu ljudski dio može početi, malo po malo, dolaziti do izražaja u ljudskom biću tek nakon rođenja.
Za početak, stoga, dijete ima određene kvalitete zajednički s animalnom prirodom, i to su upravo one kvalitete koje nalaze svoj izraz u današnjoj temi, smijanju i plakanju. U prvim tjednima nakon rođenja dijete zaista ne može ni smijati se ni plakati u pravom smislu riječi. U pravilu to je četrdeset dana nakon rođenja kada dijete plače svoje prve suze i smije se, jer je to trenutak kada jezgra iz prethodnih života najprije ulazi u tijelo i radi na njemu da ga napravi vozilom izražavanja. Upravo je to ono što čovjeku daje superiornost nad životinjom, to da u slučaju životinja ne možemo reći da individualna duša prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju. Osnova animalne prirode je grupna duša, i ne možemo reći da je ono što je u životinji individualno reinkarnirano. To se vraća u grupnu dušu i postaje nešto što nastavlja živjeti jedino u grupnoj duši životinje. Samo kod čovjeka plodovi njegovih napora u jednoj inkarnaciji preživljavaju i, nakon što on prođe kroz devahan, prelaze u novu inkarnaciju. U novoj inkarnaciji to postupno transformira organizam, tako da on postaje ne samo izraz osobina njegovih fizičkih predaka već također i njegovih individualnih sposobnosti, talenata, i tako dalje.
Sada, upravo aktivnost ega u organizmu priziva smijanje i plakanje u biću kao što je čovjek. Smijanje i plakanje su mogući samo u biću koje svoj ego ima unutar vlastitog organizma i čiji ego nije grupni ego kao što je slučaj kod životinja. Jer smijanje i plakanje su ništa manje nego delikatan, intiman izraz ega unutar tjelesne prirode. Što se događa kada osoba plače? Do plakanja može doći samo kada se ego osjeća slab u odnosu na ono s čime se suočava u okruženju. Ako ego nije u organizmu, odnosno, ako nije individualan, osjećaj slabosti u odnosu na vanjski svijet ne može se nikada pojaviti. Bivajući u posjedu ega, čovjek osjeća određenu disharmoniju u njegovom odnosu prema okruženju. I taj osjećaj disharmonije je izražen u želji da se obrani i obnovi ravnotežu. Kako on obnavlja ravnotežu? To radi tako da njegov ego sažima astralno tijelo. U slučaju tuge koja vodi do plakanja, možemo reći da se ego osjeća u izvjesnoj disharmoniji s okruženjem, i pokušava obnoviti ravnotežu skupljajući astralno tijelo unutar sebe, sažimajući njegove snage, takoreći. To je duhovni proces u podlozi plakanja. Plakanja kao izraza tuge, na primjer. Tugu trebate pažljivo ispitati u svakom pojedinom slučaju, ako želite vidjeti što ju uzrokuje. Na primjer, tuga može biti izraz toga da ste napušteni od nečega što ste prije imali. Postojao bi harmoničan odnos ega prema okruženju da je ono što smo izgubili još uvijek tu. Disharmonija se javlja kada smo nešto izgubili i ego se osjeća napušten. Dakle ego skuplja snage njegova astralnog tijela. komprimira ga takoreći, da se obrani od toga što je napušten. To je izraz tuge koja vodi suzama, da ego, četvrti član čovjekova bića, sažima snage astralnog tijela, trećeg člana.
Što je smijeh? Smijeh je nešto što je temeljeno na suprotnom procesu. Ego pokušava takoreći olabaviti astralno tijelo, rastegnuti ga i raširiti. Dok je do plakanja dovedeno kontrakcijom, smijanje je proizvedeno preko opuštanja i širenja astralnog tijela. To je duhovno stanje stvari. Svaki puta kada netko plače, vidovita svijest može potvrditi da ego skuplja astralno tijelo. Svaki puta kada se netko smije, ego širi i pravi izbočinu u astralnom tijelu. Samo zato jer je ego aktivan unutar čovjekova bića i ne radi kao grupni ego izvana može doći do smijanja i plakanja. Sada, pošto ego tek postupno počinje biti aktivan kod djeteta, a kod rođenja zapravo još nije aktivan, i takoreći još nije zahvatio strune koje iznutra usmjeravaju organizam, dijete se ne može smijati niti plakati u najranijim danima već samo to uči u mjeri u kojoj ego postaje gospodar unutarnjih struna koje su, u prvom redu, aktivne u astralnom tijelu. A pošto sve duhovno u čovjeku nalazi izraz u tijelu, i tijelo je fiziognomija duha — kondenzirani duh — ove osobine koje smo opisivali izražene su u tjelesnim procesima. I možemo naučit da razumijemo te tjelesne procese sa duhovnog gledišta ako nam bude jasno slijedeće:
Životinja ima grupnu dušu, ili bi mogli reći grupni ego. Njena forma je na nju utisnuta od tog grupnog ega. Dakle zašto životinja ima tako određenu formu, formu koja je sama po sebi potpuna? To je zato jer je ta forma na nju utisnuta iz astralnog svijeta, i u biti ona je mora zadržati. Čovjek ima formu, koja, kako smo naglasili mnogo puta, sadrži takoreći sve druge životinjske forme unutar nje kao harmoničnu cjelinu. Ali ta harmonična ljudska forma, ljudsko fizičko tijelo, mora unutar sebe biti pokretljivije od životinjskog tijela. Ne smije imati tako rigidan oblik kao životinjsko tijelo. Da je tako možemo vidjeti iz čovjekovih promjena izraza lica. Pogledajte u osnovi nepokretno lice životinje, kako je rigidno, i usporedite to s pokretnom ljudskom formom, s promjenom geste lica, fiziognomijom, i tako dalje. Priznati ćete da unutar određenih granica, naravno, čovjek ima izvjesnu pokretljivost, i da mu je nekako prepušteno da utisne svoju vlastitu formu na sebe jer njegov ego boravi unutar njega. Teško da će itko reći da pas ili papiga kao individua ima izraz inteligencije na licu kao ljudsko biće, osim ukoliko on baš nije radio usporedbe. Govoreći o njima općenito to bi naravno moglo biti tako, ali ne individualno, jer kod pasa, papiga, lavova ili slonova opći karakter dominira.
Kod čovjeka njegov individualni karakter nalazimo zapisan na njegovom licu.
I možemo vidjeti način na koji se njegova posebna individualna duša sve više formira u njegovoj fiziognomiji, posebno u njenim pokretnim dijelovima. Čovjek još uvijek ima tu pokretljivost jer može sebi dati njegovu vlastitu formu od iznutra. Ta činjenica da može raditi stvaralački na sebi izdiže čovjeka iznad drugih carstava.
Čim se čovjeku mijenja uobičajena ravnoteža snaga u njegovom astralnom tijelu od strane njegovog ega to se također pojavljuje fizički u izrazu njegovog lica. Normalni izraz lica i mišićna napetost koju čovjek ima cijelog dana dužna se promijeniti kada ego napravi promjenu u snagama astralnog tijela. Kada ga, umjesto da drži astralno tijelo u normalnoj tenziji, ego pušta da se olabavi i širi, ono će s manjom snagom raditi na eterskom i fizičkom tijelu, što će rezultirati da određeni mišići promijene njihov položaj. Dakle kada u slučaju određenog pokazivanja osjećaja ego čini da astralno tijelo popusti, određeni mišići su dužni da imaju drugačiju tenziju od normalne. Smijanje, stoga, nije ništa drugo nego fizički ili fiziognomski izraz tog popuštanja astralnog tijela do kojeg dovodi ego. Astralno tijelo, od iznutra, pod utjecajem ega, to je ono što dovodi čovjekove mišiće u one položaje koji mu daju njegov normalni izraz. Kada astralno tijelo popušta svoju tenziju mišići se šire i javlja se smijeh. Smijanje je direktni izraz unutarnjeg rada ega na astralnom tijelu. Kada je astralno tijelo od ega sažeto u stisku tuge, to sažimanje se nastavlja u tijelo, rezultirajući izlučivanjem suza što je u određenom aspektu kao protok krvi do kojeg je došlo sažimanjem astralnog tijela. To je ono što ti procesi stvarno jesu. I zato se jedino biće koje je sposobno primiti u sebe individualni ego i iz njega raditi na sebi može smijati i plakati. Individualnost ega počinje u točci gdje je osoba sposobna za napinjanje ili opuštanje snaga astralnog tijela od iznutra.
Svaki puta kada vidimo da se netko smije ili plače suočeni smo s dokazom čovjekove superiornosti nad životinjama. Jer u astralnom tijelu životinje ego radi od izvana. Dakle sva stanja napetosti u astralnom tijelu životinje mogu biti proizvedena jedino od izvana, i unutarnja kvaliteta takve egzistencije ne može sebe izraziti u vanjskoj formi kao što je smijanje i plakanje.
Sada, mnogo više ćemo vidjeti u pojavama smijanja i plakanja ako promatramo proces disanja kada se ljudi smiju ili plaču. To nam omogućava da vidimo duboko u ono što se događa. Ako gledate disanje nekog tko plače, primijetiti ćete da se ono u biti sastoji od dugog izdisaja i kratkog udisaja. Kod smijanja je suprotno: kratak izdisaj i dugi udisaj. Dakle proces disanja se mijenja kada je ljudsko biće pod utjecajem pojava koje smo opisivali. I trebate samo malo imaginacije da pronađete razlog zašto to mora biti tako.
Kod pojave plakanja astralno tijelo je komprimirano od ega. To je kao istiskivanje daha: dugi izdah. U pojavi smijanja postoji labavljenje astralnog tijela. To je upravo kao da ste ispumpali zrak iz određenog prostora, razrijedili zrak, i zrak fijuče unutra. Tako je sa dugim udahom kada se smijete. Ovdje, može se reći, u promjeni u procesu disanja vidimo ego na djelu unutar astralnog tijela. Ono što je vani u slučaju životinje, grupni ego, može se zapravo nazrijeti na djelu u čovjeku, jer tu konkretnu aktivnost čak prati i promjena disanja. Stoga pokažimo univerzalno značenje ove pojave.
Životinje imaju proces disanja koji je takoreći striktno upravljan izvana i nije podložan unutarnjem individualnom egu na način na koji je danas opisano. Ono što održava proces disanja i zapravo ga regulira u okultnom učenju Starog zavjeta nazvano je ‘Nefeš’. To je stvarno ono što zovemo ‘animalna duša’. Grupni ego životinje je nefeš. I u Bibliji je sasvim točno navedeno: I Bog je u čovjeka udahnuo nefeš — životinjsku dušu — i čovjek je postao živa duša. Ovo je često pogrešno shvaćeno, naravno, jer ljudi ne mogu danas čitati ovako duboke spise, suviše su pristrani. Na primjer kada kaže: I Bog udahnu nefeš, animalnu dušu, u čovjeka, to ne znači da je on nju stvorio u tom trenutku, jer ona je već postojala. Ne kaže se da nije prije postojala. Ona je bila tamo, vani. I ono što je Bog učinio bilo je da je uzeo ono što je prije bilo vani kao grupna duša i stavio je u čovjekovo unutarnje biće. Bitna stvar je shvatiti stvarnost izraza kao što je ovaj. Netko može pitati do čega je došlo preko činjenice da je nefeš bio stavljen u čovjeka? To je za čovjeka učinilo mogućim da se uzdigne iznad životinja i da svoj ego razvije unutarnjom aktivnošću, tako da se može smijati i plakati i doživjeti radost i bol na takav način da to u njemu radi kreativno.
I to nas vodi do značajnog učinka koji bol i radost imaju u životu. Ako čovjek ne bi imao svoj ego unutar njega ne bi mogao doživjeti bol i radost iznutra i oni bi morali proći besmisleno. Međutim, kako on svoj ego ima unutar sebe i može iznutra raditi na svom astralnom tijelu a posljedično i na cijeloj svojoj tjelesnoj prirodi, bol i radost postaju sile koje u njemu mogu raditi kreativno. Sva radost i bol koje doživimo u jednoj inkarnaciji postaju dio nas, da bi prešli u slijedeću inkarnaciju; oni rade kreativno u našem biću. Dakle mogli biste reći da bol i radost postaju kreativne svjetske sile u isto vrijeme kada je čovjek naučio plakati i smijati se, odnosno, u isto vrijeme kada je ego bio stavljen u njegovo unutarnje biće. Plakanje i smijeh su svakodnevne pojave, ali mi ih ne razumijemo ukoliko ne znamo što se zapravo događa u duhovnom dijelu čovjeka, što se zapravo odvija između ega i astralnog tijela kada se čovjek smije ili plače.
Sada, sve što čini čovjeka u stalnom je razvoju. To što čovjek ima mogućnost da se smije ili plače to je zbog činjenice da na svom astralnom tijelu može raditi iz svog ega. To je svakako točno. Ali s druge strane čovjekovo fizičko tijelo a također i etersko tijelo bili su već predodređeni da ego radi unutar njih kada je čovjek ušao u svoju prvu zemaljsku inkarnaciju. Čovjek je bio za to sposoban. Ako bi mogli individualni ego utisnuti u konja, tamo unutra bi se osjećao veoma neudobno, jer ne bi mogao napraviti ništa; ne bi mogao naći ispust za individualni rad ega. Zamislite individualni ego u konju. Individualni ego bi mogao željeti raditi na astralnom tijelu konja sažimajući ili šireći ga, i tako dalje. Ali ako je astralno tijelo pridruženo fizičkom i eterskom tijelu koji se ne mogu prilagoditi oblicima astralnog tijela, tada fizičko i etersko tijelo stvaraju ogromnu prepreku. To bi bilo kao pokušati se boriti sa zidom. Ego unutar bića konja bi želio komprimirati astralno tijelo ali fizičko i etersko tijelo ne bi slijedili, i to bi konja izludilo. Čovjek je morao biti predodređen za takvu aktivnost. Jer da bi to bilo tako on je morao odmah na početku primiti vrstu fizičkog tijela koje bi stvarno moglo postati instrument za ego i postupno moglo biti od njega svladano. Stoga se također može dogoditi slijedeće: Fizičko i etersko tijelo mogu biti mobilni unutar sebe, pogodna vozila za ego, takoreći, ali ego može biti veoma nerazvijen i još ne iskazivati pravu ovladanost nad fizičkim i eterskim tijelom. To možemo vidjeti u činjenici da fizičko i etersko tijelo djeluju kao ovoji za ego ali ne tako da su potpuni izražaj ega. To je slučaj s ljudima koji se smiju i plaču nehotice, kikotaju se u svakoj prigodi i nemaju kontrolu nad mišićima za smijanje. To pokazuje da imaju višu ljudsku prirodu u njihovom fizičkom i eterskom tijelu ali u isto vrijeme nisu doveli svoje čovještvo pod kontrolu ega. Zato kikotanje stvara takav neugodan utisak. To pokazuje da je čovjek na višem nivou s obzirom na ono u vezi čega ne može napraviti ništa nego je to s obzirom na ono u vezi čega već može nešto napraviti. To uvijek ostavlja tako neugodan osjećaj kada postoji biće koje ne pokazuje da je na nivou na koji su ga doveli vanjski uvjeti. Dakle smijanje i plakanje su u određenom aspektu potpuno izraz ego prirode čovjeka, jer se mogu javiti jedino kroz činjenicu da ego boravi u biću čovjeka. Plakanje može biti izraz najstrašnijeg egoizma, jer na određeni način plakanje je prečesto tek vrsta naslade u senzualnom užitku. Osoba koja se osjeća napuštena komprimira svoje astralno tijelo sa svojim egom. Ona pokušava biti iznutra snažna jer se izvana osjeća slaba. I tu unutarnju snagu osjeća tako što može nešto napraviti, naime liti suze. Određeni osjećaj satisfakcije — bilo da se to priznaje ili ne — uvijek je povezan s prolijevanjem suza. Baš kao što je u drugačijim okolnostima vrsta satisfakcije dobivena razbijanjem stolice, suze se često liju ni iz jednog drugog razloga osim senzualnog zadovoljstva unutarnje aktivnosti; zadovoljstvo nosi krinku suza, čak i ako osoba nije svjesna toga.
Na smijanje se može gledati kao na vrstu izražaja ego prirode jer ako ga stvarno istražite naći ćete da se smijeh uvijek može pripisati činjenici da se osoba osjeća superiorna u odnosu na ljude i događanja oko nje. Zašto se osoba smije? Netko se uvijek smije kada zamišlja da je iznad onoga što gleda. Uvijek ćete naći potvrdu za ovu izjavu. Kada se smijete sebi ili nekom drugom vaš ego se uvijek osjeća superioran prema nečemu. I iz tog osjećaja superiornosti on razvija snage njegova astralnog tijela, širi i nadima ih. Striktno govoreći to je ono što je stvarno u korijenu smijanja. I zato smijanje može biti tako zdrava stvar. I to kočoperenje u konačnici ne bi trebalo osuditi kao egoistično, jer smijeh može biti veoma zdrav kada ojačava čovjekov osjećaj sebstva, posebno ako je to opravdano i vodi ga izvan sebe. Ako vidite nešto u svom okruženju ili kod sebe ili kod drugih što je apsurdno, zaiskri osjećaj da ste iznad takve apsurdnosti i nasmije vas. Mora se dogoditi da se čovjek osjeća superiorno prema nečemu u okruženju, i ego to izražava šireći astralno tijelo.
Ako kod procesa disanja shvaćate što smo pokušali objasniti s izrazom: I Bog je u čovjeka udahnuo nefeš i čovjek je postao živuća duša, također ćete osjetiti vezu koju to ima sa smijanjem i plakanjem, jer znate da dok se smije i plače da se mijenja i sam proces disanja. Pomoću ovog primjera pokazali smo da se zapravo i sasvim svakodnevne stvari mogu shvatiti tek kada kao polaznu osnovu uzmemo duh. Smijanje i plakanje možemo shvatiti tek kada shvaćamo vezu između četiri člana čovjekova bića. U danima kada su ljudi u nekoj mjeri još posjedovali vidovnjačke tradicije i u isto vrijeme imali sposobnost bogove portretirati sa stvarnom imaginacijom, portretirali su ih kao sretna bića, čija je glavna osobina bila vrsta sretnog smijeha. I nisu bez razloga ljudi pripisivali urlanje i škrgut zuba u onim oblastima egzistencije svijeta koje je zahvatilo nešto što nalikuje na pretjerani egoizam. Zašto je bilo tako? Zato jer smijanje u jednu ruku znači podizanje nekog, postavljanje ega iznad njegova okruženja; odnosno, pobjedu višeg nad nižim. Dok plakanje znači pokoravanje, povlačenje od onog što je vani, smanjivanje, ego se osjeća napušten, povlačenje u sebe. Tuga je u životu tako pokretačka, jer znamo da hoće i da mora biti prevladana, ali koliko je različita, beznadna i uopće ne pokretačka pojava tuge i suza u onom svijetu gdje više ne mogu biti prevladane. Tamo se javljaju kao izraz prokletstva, odbačenosti u tamu.
Moramo dobro obratiti pažnju da te osjećaje koji nas mogu obuzeti kada napravimo opći pregled onog što dolazi do izražaja u čovjeku kao rad ega na sebi, i slijedimo ih u njihove najfinije detalje. Tada smo razumjeli veliki dio stvari koje susrećemo tijekom vremena. Moramo biti svjesni činjenice da iza fizičkog postoji duhovni svijet, i da ono što se u ljudskom životu javlja kao izmjenjivanje smijanja i plakanja, kada ih susretnemo nezavisno od čovjeka, u jednu ruku se javlja kao sretno svijetlo Nebesa a u drugu ruku kao mračna, gorka bijeda Pakla. Ta dva aspekta su apsolutno tu u korijenima našeg svijeta, i naš srednji svijet moramo shvatiti kao da izvlači svoje sile iz te dvije oblasti.
Upoznati ćemo još mnoge stvari o biću čovjeka. Ali želio bih reći da je jedno od najdubljih poglavlja o njegovu biću ono o smijanju i plakanju, unatoč činjenici da su smijanje i plakanje tako svakodnevne pojave. Životinja se ne smije ili plače jer ona u sebi nema kap božanstvenosti koju čovjek nosi u njegovom sebstvu. I možemo reći da kada se u tijeku svog života ljudsko biće počinje smijati i plakati, to svakome tko može čitati veliku skriptu prirode dokazuje da unutar čovjeka zaista živi božanska iskra, i kada se čovjek smije ta iskra božanstva je u njemu aktivna nastojeći ga podići iznad svega što je temelj. Jer nasmijanost i smijeh je uzdizanje. S druge strane kada čovjek plače to je opet iskra Boga koja ga upozorava da njegov ego može izgubiti sebe ako iznutra ne ojača nasuprot svim osjećajima slabosti i napuštenosti. To Bog u čovjeku opominje dušu, kod smijanja i plakanja. To je razlog gnjeva koji preplavi bilo koga kada vidi nepotrebno plakanje. Jer nepotrebno plakanje odaje činjenicu da je umjesto življenja i osjećanja s okruženjem, zadovoljstvo biti unutar vlastitog ega preveliko. Ali gorki osjećaji se također javljaju u nekome tko razumije svijet kada je uzdizanje ega iznad njegova okruženja, koje se inače izražava u zdravom smijehu, nađeno u nekome kako mine u sebi, kao nekritičan smijeh, ili kao zlonamjerna kritika. Jer on shvaća da ako ego ne povlači u sebe sve što može iz okruženja, i ne želi živjeti sa svojim okruženjem, već svoju ego prirodu bez razloga podiže iznad njega, tada ta ego priroda neće imati neophodnu dubinu ili neophodan potisak prema gore kojeg možemo steći jedino uzimajući iz okruženja sve što možemo za razvoj ega. Tada će se ego kretati natrag umjesto naprijed. Prava ravnoteža između tuge i radosti čini iznimno važan doprinos čovjekovom razvoju. Kada tuga i radost nisu samo unutar čovjekova vlastitog bića već svoje opravdanje imaju u okruženju, i kada ego stalno želi uspostaviti ispravan odnos između patnje i radosti i okolnog svijeta, tada će patnja i radost biti stvarni evolucijski faktori za čovjeka.
Veliki pjesnici često nalaze tako velike riječi za vrstu patnje i radosti koje nikako nisu ukorijenjene u aroganciji niti u sažimanju ega već dolaze iz odnosa između ega i okruženja, gdje je njihova ravnoteža poremećena od izvana, i koje same objašnjavaju zašto se čovjek smije ili plače. To možemo razumjeti jer možemo vidjeti da je u i kroz vanjski svijet odnos između ega i vanjskog svijeta bio poremećen. Zato se čovjek mora smijati ili plakati; dok ako to leži samo unutar čovjeka, ne možemo shvatiti zašto se on smije ili plače jer tada je to uvijek neutemeljeni egoizam. Zato je tako potresno kada Homer kaže Andromahi, kada je ona pod dvostrukim stiskom, zabrinutosti za njenog supruga i zabrinutosti za njenu bebu: ‘Mogla se smijati dok je plakala!’ Ovo je predivan način opisivanja nečeg normalnog u plakanju. Ona niti se smije niti plače za svoj vlastiti račun. Tamo je ispravan odnos s vanjskim svijetom, kada ona s jedne strane mora biti zabrinuta za svog supruga, a s druge u vezi njenog djeteta. I tu imamo pravi odnos smijanja i plakanja, oni su u ravnoteži: smijanje za vrijeme plakanja — plakanje za vrijeme smijanja. Dijete se također često prirodno izražava na ovaj način, jer njegov ego nije tako otvrdnuo u sebi kao kasnije u zreloj dobi, i ono još može plakati dok se smije i smijati se dok plače. I onaj tko razumije ove stvari može opet dokučiti činjenicu da tkogod je nadvladao svoj ego do točke da više ne traži razloge za smijeh i plakanje u sebi već ih nalazi u vanjskom svijetu, također se može smijati dok plače i plakati dok se smije. Zaista, u onome što se svakodnevno događa oko nas, imamo, ako to razumijemo, stvarni izraz duhovnog. Smijanje i plakanje su nešto što se u najvišem smislu može nazvati fiziognomija božanskog u čovjeku.