.Tema današnjeg predavanja je duboko okultnog karaktera, naslovljena — u početku bi se moglo činiti čudno — kao: “Mefisto i potresi”. Vidjeti ćemo da ne samo da nas problem lika Mefista vodi u duboku oblast okultizma već da isto vrijedi i za problem potresa ako je objašnjen s duhovnog gledišta. Već sam govorio ovdje a i na nekoliko drugih mjesta o unutrašnjosti Zemlje i također referirao na pitanje potresa. Sada ćemo problemu tih najtragičnijih događaja na zemljinoj površini pristupiti, sa još jedne strane.
Lik Mefista koji će danas biti naše polazište, poznat vam je svima iz Goetheova Fausta. Znate da je Mefisto biće — nećemo danas ulaziti u pitanje koliko se poetska prezentacija podudara s okultnim činjenicama — lik koji se u drami javlja kao zavodnik i napasnik Fausta o kojem se, na neki način, može misliti kao o predstavniku čovjeka koji stremi da dosegne visine egzistencije. U predavanjima o Goetheu također sam ukazao koji duhovni vidik je otkriven u sceni “Prolaz do Majki”, gdje Mefisto u svojoj ruci drži ključ koji daje pristup tamnoj, podzemnoj oblasti gdje prebivaju Majke. Mefisto sam ne može ući u tu oblast. On samo ukazuje da u toj misterioznoj oblasti nema razlike između “ispod” i “iznad”:
“Uroni dakle! Mogao bih jednako reći, penji se! To je sasvim isto”.
Također znamo da u karakterizaciji te oblasti, Mefisto koristi riječ “podzemlje”, “ništavilo”. U izvjesnom smislu, dakle, on predstavlja duh koji bi u tom “ništavilu” tražio nešto što mu je bezvrijedno. Faust odgovara kako bi svaki pravi tragač danas mogao odgovoriti materijalističkom misliocu: “U tom ništavilu nadam se naći sve”.
Goetheovsko istraživanje napravilo je mnoge pokušaje da nađe ključ za lik Mefista. Na drugim predavanjima rekao sam da će se objašnjenje imena Mefisto naći u židovskom jeziku, gdje je “Mephiz” riječ korištena za onog tko ometa, tko kvari, a “topel” za onog tko laže. Stoga o tom imenu moramo misliti kao da pripada biću koje čovjeku donosi iskvarenost i prepreke i duh je neistine, obmane i iluzije.
Može izgledati onima koji čitaju uvod u Fausta, "Prolog na nebu”, pažljivo, da sadrži riječi koje odjekuju takoreći preko tisuće godina. Goethe je pustio da riječi izgovorene između Gospodina i Joba iz Knjige o Jobu ponovno odjeknu na početku Fausta. U Knjizi o Jobu čitamo da je Job dobar, čestit i pobožan čovjek i o tome kako se sinovi Gospodara svijetla predstavljaju pred Njime. Među njima je izvjesni neprijatelj svijetla. U razgovoru između neprijatelja Svijetla i vrhovnog Gospodina, ovaj neprijatelj svijetla kaže da je “išao amo tamo Zemljom”, tražeći i pokušavajući mnoge stvari. Gospodin pita: “Znadeš li ti mog slugu Joba?” i neprijatelj svijetla — jer tako ćemo ga zvati — Gospodinu odgovara da Joba zna i da bi ga zasigurno mogao skrenuti od dobra i odvesti u propast. Ovaj duh treba napraviti dva pokušaja da pristupi Jobu i zatim ga ščepa pomoću ozljeđivanja fizičkog tijela. Na to izričito ukazuje kada kaže Gospodinu: “Zgrabi njegov imetak i on neće pasti; ali dodirni njegovu kost i njegovo meso i on će pasti!” Tko ne čuje eho toga u Faustu kada Gospodin zove Mefista u “Prologu na nebu”: “Znaš li Fausta, mog slugu!” I zatim, sličnim izrazima, čujemo odgovor duha koji u Knjizi o Jobu dolazi pred Gospodina, kada Mefisto izjavljuje da Fausta može nježno voditi na put, da ga može pridobiti sa staze koja vodi do dobra. Ovdje, tada, slušamo zvukove koji unisono izbivaju kroz stoljeća.
Kada ste razmišljali o liku Mefista, mogli ste se često upitati: Tko je Mefisto, zapravo? Ozbiljne pogreške se tu rade, greške koje doduše mogu biti ispravljene jedino dubljim, okultnim uvidom. Samo ime sugerira da je Mefisto udružen s vragom, ili s idejom vraga, jer riječ “topel” je ista kao i “Teufel” — vrag. Ali drugo pitanje — i ovdje dolazimo do ozbiljne zablude koja se često pojavljuje u objašnjenjima lika Mefista — drugo pitanje je: Da li Mefisto može biti identificiran s duhom kojeg znamo kao Lucifera, koji je tijekom Lemurijske epohe pristupio čovjeku zajedno s njegovom vojskom i ukorijenio se takoreći u proces evolucije? Prevladavajuća tendencija u Europi je identificirati lik Mefista kakav se pojavljuje u Goetheovu Faustu ali također i u ranijoj narodnoj literaturi (narodne igre, lutkarske igre i tako dalje), s Luciferom. Mefisto je svuda dobro poznat lik, i pitanje je: Da li je on i njegova vojska identičan s Luciferom i njegovom vojskom? Drugim riječima: Da li je učinak utjecaja Mefista na čovjeka isti kao i onaj od Lucifera? — To je pitanje pred nama danas.
Znamo kada je Lucifer pristupio čovjeku. Proučavali smo tijek ljudske evolucije na Zemlji kroz epohu kada su se Sunce s njegovim bićima, a naknadno i Mjesec, odvojili od Zemlje zajedno sa snagama koje bi daljnji razvoj za ljude činile nemogućim. I naučili smo da su mu u vrijeme dok čovjek još nije bio spreman da njegovo astralno tijelo postane nezavisno, pristupili Lucifer i njegova vojska. Učinak na čovjeka je bio dvostruk. Bilo je to prema kraju Lemurijske epohe kada je, u njegovom astralnom tijelu, čovjek bio stvarno izložen utjecajima koji dolaze od Lucifera. Da Lucifer nije pristupio, čovjek bi, točno je, bio zaštićen od određenih zala ali ne bi stekao ono što mora biti ubrojeno u jedno od njegovih najvećih blagoslova.
Značaj Luciferovog utjecaja postaje evidentan kada se upitamo što bi se dogodilo da od vremena lemurijske epohe nije bilo luciferskog utjecaja, da je Lucifer i njegova vojska ostao odvojen i razdvojen od evolucije ljudi! Do sredine atlantske epohe čovjek bi evoluirao kao biće koje bi se u svakom impulsu njegova astralnog tijela podčinio utjecajima određenih duhovnih bića višeg ranga nego što je on; ta bića bi zadržala njihovu prevagu nad njim sve do sredine atlantske epohe. Da se to dogodilo, čovjekove sposobnosti percepcije i spoznaje ne bi mogle biti usmjerene na materijalni svijet sve do mnogo kasnijeg perioda. Tijekom lemurijske i rane atlantske epohe, nikakva strast, nikakva žudnja ne bi se pojavila iz njegove osjetilne percepcije; suočio bi se sa svijetom čula takoreći u stanju nevinosti, u svakom djelu podčinjen impulsima usađenim mu od strane viših duhovnih bića. Impulsi koji ga potiču na djelo ne bi bili potpuno iste prirode kao oni od viših životinja danas, već više duhovni. Svako njegovo djelo na Zemlji bilo bi potaknuto, ne samo od impulsa, već i od vrste duhovnog instinkta. Kako sada stvari stoje, pod utjecajem Lucifera čovjek je ranije došao na stupanj gdje je rekao: To je zadovoljstvo i privlači me, to mi je odvratno! Dosegnuo je stupanj kada slijedi vlastite impulse ranije nego bi to inače bio slučaj; on postaje nezavisno biće, s okvirom unutarnje slobode. Posljedica je bila da je na neki način bio odvojen od duhovnog svijeta. Da bi bili jezgroviti, mogli bi reći: Bez tog utjecaja Lucifera, čovjek bi ostao produhovljena životinja — životinja koja bi postupno razvila oblik uzvišeniji i ljepši nego što se može razviti od čovjeka pod utjecajem Lucifera. Čovjek bi ostao daleko više anđeosko biće da luciferski utjecaj nije djelovao u lemurijskoj epohi; ali s druge strane, viša bića bi ga vodila kao na uzici. U sredini atlantske epohe nešto bi ga iznenada zadesilo: njegove oči bi bile potpuno otvorene, tapiserija cijelog materijalnog svijeta čula prostirala bi se oko njega — ali zureći u nju on bi simultano opažao božansko-duhovno, božanski-duhovni svijet iza svakog fizičkog objekta. Ako bi, dakle, u njegovom bivšem stanju zavisnosti čovjek pogledao natrag na njedra Božanskog odakle je potekao, promatrajući bogove svijetla kako šalju zračenje u njegovu dušu, upućujući ga i vodeći ga, za njega bi došlo do nečega — ovo nije samo slika već u visokom stupnju odgovara stvarnosti — naime, da bi svijet čula u njegovoj ukupnosti pred njim bio raširen u transparentnosti, otkrivajući iza sebe ona druga božansko-duhovna bića koja su zauzela mjesto onog što je sada izgubljeno. Jedan duhovni svijet bi se iza njega zatvorio a novi duhovni svijet bi se pred njime otvorio. Čovjek bi ostao dijete u rukama viših, božansko-duhovnih bića; u ljudskoj duši nezavisnost ne bi bila uspostavljena.
Nije se dogodilo tako jer je Lucifer pristupio čovjeku i dio duhovnog svijeta koji je u pozadini, učinio za njega nevidljivim. Osobni instinkti, strasti i žudnje koje se javljaju u čovjekovom astralnom tijelu raširili su oblak tame nad duhovnim bićima svijeta iz kojih je čovjek rođen i koji bi mu inače ostali neprestano vidljivi.
Stoga u onim velikim centrima-proročištima u drevnoj Atlantidi posvećenici su se izričito vježbali da promatraju onaj dio duhovnog svijeta koji je bio prikriven kao rezultat utjecaja Lucifera. Cilj sve pripreme koju su pretrpjeli čuvari i učenici drevnih proročišta u atlantskim misterijima bio je omogućiti im da percipiraju onaj dio duhovnog svijeta koji se kao posljedica utjecaja Lucifera na astralno tijelo čovjeka povukao iz njegova polja vizije. I vidljivi su također, bili oni likovi viđeni od čovjeka u raznim stanjima duše koja idu usporedo s inicijacijom, likovi koji iz svijeta svijetla prodiru u naš svijet prekriveni haljinom snabdjevenom od astralnog svijeta. U drevnim centrima proročišta atlantski posvećenik promatrao je u duhu one likove koji su bili zaista duhovna bića višeg ranga nego on — bića koja nisu sišla u duhovni svijet i koja su stoga ostala nevidljiva običnom pogledu kada su čovjekove oči bile prerano otvorene. Ali pošto je sam Lucifer bio oponent tih svjetova svijetla, bilo je neizbježno da i on također bude vidljiv posvećenicima; i vojska Lucifera je bila vidljiva Atlantiđanima koji su u njihovoj sjenovitoj, vidovitoj svijesti, u stanju spavanja i u uvjetima na pola puta između spavanja i budnosti, mogli biti premješteni u duhovni svijet. Kada je dio svijeta svjetla bio dostupan tim atlantskim ljudima, dio svijeta suprotstavljenog svijetu svijetla je također bio vidljiv; vojska Lucifera je bila vidljiva — ne sam Lucifer. Oni plemeniti likovi koji pripadaju svijetu svijetla bili su fascinantni i veličanstveni u njihovoj astralnoj odjeći kao što su oni iz suprotstavljenog svijeta obmane bili užasni i strašni.
Takav je bio utjecaj Lucifera u evoluciji čovječanstva koji je učinio mogućim da čovjek padne u grešku i zlo ali također i da stekne slobodu. Da nije bilo utjecaja Lucifera, do uvjeta koje sam opisao došlo bi sredinom atlantske epohe: tapiserija čulnog svijeta bila bi raširena pred čovjekom; mineralno, biljno i životinjsko carstvo bili bi mu materijalno vidljivi; također i pojave prirode i neba, gromovi, munje, oblaci, zrak — sve bi to bilo vidljivo vanjskom pogledu. Ali iza svega toga bila bi nepogrešiva prisutnost božansko-duhovnih bića. Pošto je utjecaj Lucifera već djelovao na čovjekovo astralno tijelo, njegovo fizičko — tada još podložno preobražaju — tako je bilo pripremano sve od lemurijske epohe pa do u atlantsku, da nije moglo postati direktni instrument za fizički svijet čula sa duhovnim svijetom vidljivim iza njega. I tako čovjek nije mogao odmah promatrati fizički čulni svijet u obliku u kojem bi mu se simultano otkrio kao duhovni svijet. Tri niža carstva prirode leže oko njega; fizički svijet postao je veo nad duhovnim svijetom. Čovjek nije mogao, niti može do današnjeg dana, gledati direktno u duhovni svijet.
Ali pošto je čovjek prošao kroz ovu evoluciju, u sredini atlantske epohe mogao se istaknuti drugačiji utjecaj — utjecaj sa sasvim druge strane i ne treba ga brkati s onim od Lucifera i njegove vojske. Premda je Lucifer bio prvi koji je učinio mogućim za čovjeka da ga zgrabi ovaj drugi utjecaj, premda je Lucifer uzrokovao da ljudsko fizičko tijelo postane gušće nego bi to inače postalo, ipak je bilo nužno da još jedan utjecaj pristupi čovjeku da ga potpuno uvede u materijalni svijet čula, da bi mu potpuno zatvorio duhovni svijet tako da je bio vođen do iluzije: Ne postoji drugi svijet osim svijeta materijalne egzistencije razastrtog ispred mene!
Od sredine atlantske epohe oponent sasvim različitog karaktera od Lucifera pristupio je čovjeku, naime biće koje baca takvu maglu i tamu oko njegovih sposobnosti percepcije da on ne čini nikakav napor niti razvija ikakvu težnju da pronikne u tajne svijeta čula. Ako sebi predstavite da pod utjecajem Lucifera čulni svijet postaje kao veo, pod utjecajem tog drugog bića fizički svijet u njegovoj ukupnosti postaje kao gusta kora, zatvarajući duhovni svijet. Samo su atlantski posvećenici mogli, kroz pripremu koju su prošli, probiti taj gusti prekrivač materijalnog, fizičkog svijeta.
Vijesti o snagama koje su pristupile čovjeku da bi zatamnili njegov pogled na drugu stranu božanske egzistencije donesene su nam po prvi puta u učenjima Zaratustre danim njegovim sljedbenicima i učenicima, velikog vođe drevnih Perzijanaca. Misija Zaratustre bila je da usadi kulturu u narod koji, za razliku od drevnih Indijaca, nije po prirodi neprestano žudio za duhovnim svijetom. Misija Zaratustre bila je pružiti njegovom narodu kulturu usmjerenu na svijet čula, ciljajući na ovladavanje materijalnim svijetom preko sredstava zavisnih od truda i napora fizičkog čovjeka. U civilizaciji drevne Perzije, dakle, čovjek je bio manje podložan utjecaju Lucifera nego utjecaju tog Bića koje je od sredine atlantske epohe pristupilo čovjeku, s rezultatom da su mnogi od posvećenika u to vrijeme posrnuli u prakticiranje nekog oblika crne magije; odvedeni na stranputicu tim iskušenjem, ono što im je bilo dostupno iz duhovnog svijeta zloupotrijebili su u svrhu fizičko-materijalnog svijeta. Moćni utjecaj sila crne magije koji je konačno doveo do uništenja Atlantide ima svoje porijeklo u iskušenjima tog Bića o kojem je Zaratustra učio svoj narod kao o Ahrimanu (“Angra Mainyu”), Biće koje je suprotstavljeno Bogu svijetla objavljenom od Zaratustre kao “Ahura Mazdao”, “Velika Aura”.
Te dvije figure — Lucifera i Ahrimana — treba jasno različiti jednog od drugog. Jer Lucifer je biće koje se odvojilo od duhova nebesa nakon odvajanja Sunca, dok se Ahriman već bio otrgnuo prije odvajanja Sunca i utjelovljenje je sasvim drugačijih snaga. Rezultat utjecaja Lucifera u lemurijskoj epohi bio je samo kvarenje sposobnosti, još uvijek u posjedu čovjeka u atlantskoj epohi, da manipulira snagama zraka i vode. U knjizi po naslovom Iz Akaša kronike pročitati ćete da su u atlantska vremena snage sjemena u biljci i životinji još uvijek bile pod čovjekovom dominacijom i mogle su biti istrgnute baš kao što sile korištene u obliku pare za pokretanje strojeva mogu danas biti izvučene iz mineralnog ugljena. Rekao sam vam da kada su ove sile istrgnute one su na misteriozan način povezane s prirodnim silama u vjetru, vremenu i slično; i ako su od čovjeka primijenjene u svrhe suprotne od božanskih namjera, te prirodne sile su pozvane na djelovanje protiv njega.
Tu leži uzrok atlantske poplave i devastacije izazvane snagama prirode koje su vodile do nestanka cijelog kontinenta Atlantide. Ali čak i prije tog vremena, čovjek je izgubio dominaciju nad snagama vatre i moć da ih ujedini s određenim misterioznim snagama Zemlje. Moć nad snagama vatre i Zemlje u određenoj kombinaciji već se bila povukla od čovjeka. Ali sada — preko utjecaja Ahrimana i njegovih suučesnika — on je opet stekao određenu vlast nad snagama vatre i Zemlje, sa strašnim posljedicama. I mnogo toga što se može čuti o uporabi vatre u drevnoj Perziji povezano je s ovim što vam sada govorim. Mnoge sile koje su primijenjene u crnoj magiji i povezane su s time, vodile su do rezultata da je čovjek ščepao sile potpuno drugačije prirode i tako stekao utjecaj nad vatrom i Zemljom, sa strašnim i razornim rezultatima. Praksa crne magije od nasljednika Atlantiđana u drevnoj Perziji još bi bila efikasna da učenje Zaratustre nije otkrilo kako Ahriman, kao suprotstavljena snaga, hvata čovjeka u zamku i zamagljuje njegov pogled na duhovnu stvarnost iza svijeta čula. Tako je preko Zaratustre i njegovih sljedbenika, izvršen utjecaj na veliki dio atlantske civilizacije; s jedne strane čovjek je podučen djelovanju uzvišenog Boga svijetla kojem se treba okrenuti, i, s druge strane, zloj moći Ahrimana i njegove vojske.
Ahriman djeluje na čovjeka na bezbrojne, beskonačno raznolike načine. — Rekao sam vam da je događaj Misterija na Golgoti bio trenutak od najviše važnosti za evoluciju svijeta. Krist se pojavio u oblasti u koju čovjek ulazi nakon smrti, gdje je utjecaj Ahrimana čak i snažniji nego u svijetu oko čovjeka ovdje na Zemlji između rođenja i smrti. U oblasti egzistencije između smrti i ponovnog rođenja, Ahrimanovi utjecaji su djelovali na čovjeka sa strašnom, poraznom snagom. I da se ništa drugo nije dogodilo, krajnja tama bi postupno zatvorila čovjeka u ‘oblasti sjena’ — kako su to točno odredili drevni Grci. Stanje potpune izolacije, koje vodi do jačanja egoizma nastalo bi između smrti i ponovnog rođenja; čovjek bi se u novom životu rodio kao loš i uobraženi egoist. Stoga je više od govorne figure kazati da se nakon Događaja na Golgoti, u trenutku kada je Krv tekla iz rana, Krist pojavio u tamošnjem svijetu, u oblasti sjena, i Ahrimana bacio u okove. Premda je utjecaj Ahrimana ostao i zaista je izvor svog materijalističkog razmišljanja od strane ljudi, premda taj utjecaj može biti paraliziran jedino ako ljudi u sebe prime snagu koja emanira iz Misterija na Golgoti, ipak iz tog Događaja mogu izvući snagu koja im omogućava da ponovno nađu svoj put u božanski-duhovni svijet.
Dakle prema Ahrimanu je sposobnost ljudske spoznaje bila primarno usmjerena. Ahriman je bio biće čiju su egzistenciju ljudi naslućivali, Biće o kojem su imali neko znanje kroz kulturu inauguriranu od Zaratustre; i otuda se znanje o Ahrimanu širilo među druge narode i u njihov svijet ideja. Ahriman se sa svojom vojskom pojavljuje kao lik s najrazličitijim imenima među civiliziranim narodima. I zahvaljujući osobitim uvjetima zadobivenim u duši europskih naroda koji su ostali najviše u pozadini migracija od Zapada na Istok, koji su bili manje pogođeni s onim što se zbilo u drevnoj indijskoj, drevnoj perzijskoj, egipatskoj i čak i u grčko-latinskoj civilizaciji — zahvaljujući tim okolnostima među europskim narodima iz kojih će se roditi peta kulturalna epoha tamo je prevladavala, sklonost duše koja je gledala Ahrimana samo kao lik strave. I dok su usvojena mnoga različita imena — kao na primjer, “Mefisto” među židovskim narodom — u Europi lik Ahrimana postaje “Vrag” u njegovim raznim formama.
Očito, stoga, mi ovdje gledamo u povezivanje u lanac događaja u duhovnim svjetovima i mnogi koji tvrde da su iznad srednjovjekovnog praznovjerja dobro će učiniti ako zapamte riječi iz Fausta:
“Mali puk nikad neće nanjušiti vraga čak i ako ih ščepamo za ovratnik”.
Upravo zato jer je čovjek zatvorio duhovne oči za taj utjecaj tako mu je potpuno podlegao. Goetheov “Mefisto” je nitko drugi nego lik Ahrimana i ne smije ga se brkati s Luciferom. Sve greške koje tu i tamo niču u komentarima na Fausta dolaze iz ove konfuzije — premda je Lucifer zaista bio prvi koji je utro put za utjecaj Ahrimana. U proučavanju Ahrimana stoga smo vođeni natrag do izvornog utjecaja Lucifera, čija priroda može postati jasna nakon dugih pripremnih napora koji su napravljeni da bi razumjeli tu intimnu vezu.
Suptilna razlika između dva Bića ne smije se previdjeti. Esencijalna stvar je da je, fundamentalno gledano, Lucifer doveo čovjeka pod utjecaj snaga povezanih samo s zrakom i vodom; dok ga je Ahriman-Mefisto podvrgnuo utjecaju daleko više smrtonosnih snaga, i civilizacije koje neposredno dolaze vidjeti će pojavljivanje mnogih stvari povezanih s utjecajem Ahrimana. Kroz taj utjecaj tragač za duhom koji ne stoji na čvrstim i sigurnim temeljima može lako pasti kao plijen najstrašnije iluzije i obmane. Jer Ahriman je duh koji nastoji širiti obmanu kao pravu prirodu čulnog svijeta, posebno kao izraz duhovnog svijeta. Kada čovjek ima tendenciju za abnormalna, mjesečarska stanja ili kroz određeni pogrešan trening probudi okultne snage čime je intenziviran egoizam, tada Ahriman ili Mefisto ima spreman utjecaj upravo na te okultne snage, utjecaj koji ubrzo može postati nadmoćno snažan. Dok utjecaj Lucifera može dovesti samo do toga da mu se ono s čime se čovjek suočava iz duhovnog svijeta (a to vrijedi također i za onoga tko primi pogrešan trening) pojavljuje kao astralna forma vidljiva astralnom tijelu, manifestacije zbog utjecaja Ahrimana dolaze na svijetlo u tome što se zli utjecaji na fizičko tijelo utiskuju u etersko tijelo i zatim postaju vidljivi kao fantomi.
Kod utjecaja Ahrimana, stoga, imamo posla sa snagama mnogo niže prirode nego su to utjecaju Lucifera. Utjecaju Lucifera nikada ne mogu postati zlo kao utjecaji Ahrimana i onih bića koja su povezana sa snagom vatre. Utjecaj Ahrimana ili Mefista može dovesti do toga da je u cilju stjecanja okultnog znanja čovjek izazvan, na primjer, da poduzme određene mjere s njegovim fizičkim tijelom. Metoda koja se sastoji u uporabi i zlouporabi fizičkog tijela je najveće zlo koje je moguće primijeniti u svrhu stjecanja okultne moći. Činjenica je da je u određenim školama takva praksa podučavana u izobilju. Jedna on najstrašnijih perverzija kojoj čovjek može biti izvrgnut javlja se kada su sile fizičkog tijela uzete kao početna točka okultnog treninga.
Ovdje nije moguće ući u detalje osim naznake da sve spletkarenje koje se na bilo koji način sastoji od zlouporabe snaga fizičkog tijela emaniraju od utjecaja Ahrimana; i pošto učinak toga prodire u čovjekovo etersko tijelo, ono radi kao svijet fantoma što je ništa drugo nego odjeća snaga koje vuku čovjeka dolje na nivo ispod onog od pravog čovještva. Gotovo svaka drevna civilizacija — indijska, perzijska, egipatska, grčko-latinska — ima svoj period dekadencije; tako isto i misterije, kada tradicija misterija nije više očuvana u svojoj čistoći. Tijekom tog perioda mnogi od onih koji su bili, ili učenici posvećenika ali nisu mogli ostati na njihovom nivou, ili ljudi kojima su tajne misterija nezakonito izdane, pali su na perverzan i zao put. Centri crne magije i njene snage proizlaze iz tih utjecaja i ustrajali su do današnjeg dana.
Ahriman je duh laži, duh koji pred čovjeka priziva iluzije, radeći zajedno sa svojim urotnicima u duhovnom svijetu. Sam Ahriman nije opsjena — daleko od toga! Ali ono što je prizvano pred čovjekovim očima od duha pod njegovim utjecajem — to je opsjena, iluzija. Kada čovjekove želje i strasti teku zlim putovima i on se u isto vrijeme na bilo koji način podvrgne okultnoj praksi, tada okultne sile koje su probuđene prodiru u etersko tijelo i najviša zla snaga korupcije javlja se među prividnim slikama koje same često mogu biti veličanstvene, ulijevati strahopoštovanje. Toliko je strašan utjecaj Ahrimana na čovjeka.
Iz onog što je kazano možete zaključiti da je kroz dolazak Krista, Ahriman bio bačen u okove — ako se može tako izraziti — ali samo, naravno, za one koji neprestano teže proniknuti u Krist misteriju. A izvan snaga koje struje od Krist misterije, zaštita u svijetu protiv utjecaja Ahrimana stalno će se umanjivati. U izvjesnom smislu — a mnogi znakovi to navještaju — naša epoha sudi tim utjecajima Ahrimana. U izvjesnim okultnim učenjima domaćini Ahrimana se također nazivaju Asurama. To su naravno, zle Asure koje su u određeno vrijeme otpale od evolucijskog puta Asura koje su obdarile čovjeka osobnošću. Već je napomenuto da su to duhovna bića koja su se odvojila od evolucije Zemlje prije odvajanja Sunca.
Do sada smo opisivali samo užasan utjecaj koji Ahriman može izvršiti na određene abnormalne procese razvoja, onaj koji se odvija duž okultnih putova. Međutim u određenom pogledu cijelo čovječanstvo je došlo pod utjecaj Ahrimana tijekom druge polovine atlantske epohe. Cijela post-atlantska epoha ima u sebi, u izvjesnom smislu, posljedice utjecaja Ahrimana — u jednoj regiji Zemlje više, u drugoj manje. Ali utjecaj Ahrimana se svuda isticao i sva učenja dana narodima od drevnih posvećenika u vezi duhova svijetla koji su oponenti Ahrimanu dana su prvenstveno da bi se povuklo te narode dalje od utjecaja Ahrimana. To je bila dobra, mudro provedena edukacija čovječanstva.
Ali nemojmo zaboraviti da je od tog vremena sudbina Ahrimana u izvjesnom smislu bila isprepletena sa sudbinom čovječanstva, i raznovrsna događanja, o kojima neinicirani ne mogu znati ništa, cijelu karmu čovječanstva drže u stalnoj vezi s karmom Ahrimana. Da bi razumjeli ono što će sada biti rečeno, morate shvatiti da povrh karme koja pripada svakom pojedinom ljudskom biću, na svakom stupnju egzistencije postoji univerzalni karmički zakon. Sve kategorije bića imaju svoju karmu — karma jedne razlikuje se od karme druge. Ali karma djeluje kroz svaku oblast egzistencije i postoje stvari u karmi čovječanstva, u karmi naroda, zajednice ili druge grupe ljudskih bića, na koju treba gledati kao na kolektivnu karmu, tako da u određenim okolnostima pojedinac može biti zahvaćen kolektivnom karmom. Neće uvijek biti lako, za onog tko ne može prodrijeti do korijena stvari, točno razabrati gdje utjecaji snaga o kojima se radi leže u slučaju ljudskih bića preuzetih takvom sudbinom. Pojedinac unutar neke zajednice može biti potpuno nedužan što se tiče njegove vlastite karme; ali pošto stoji unutar polja kolektivne karme, može ga zadesiti nesreća. Ako je, međutim, potpuno nedužan, kompenzacija će biti u kasnijim inkarnacijama.
U širem odnosu moramo gledati ne samo na karmu prošlosti već također misliti i na karmu budućnosti. Strašna kob može zadesiti grupu ljudskih bića; razlog zašto upravo ta grupa treba propatiti takvu sudbinu neće se otkriti. Netko tko bi bio sposoban istraživati karmu pojedinca u određenim okolnostima neće moći naći ništa što bi moglo voditi do te tragične sudbine, jer niti karme su ekstremno složene. Uzrok takvih karmičkih događaja može ležati daleko, daleko — ali ipak je povezan s tim ljudima. I može biti da je cijela grupa, dok je nedužna, bila dostignuta od neke kolektivne karme koja nije mogla dostići one neposredno krive, jer okolnosti to nisu činile mogućim. U takvim slučajevima jedino što se može reći je ovo: U ukupnoj karmi pojedinca, sve je u konačnici izbalansirano, uključujući ono što ga snađe bez krivnje s njegove strane; sve je upisano u njegovoj karmi i kompenzacija u punom smislu biti će napravljena u buduće vrijeme. — Dakle u razmatranju zakona karme moramo također uzeti u obzir karmu budućnosti. Niti smije biti zaboravljeno da čovjek nije izolirano biće već svaki pojedinac mora zajednički dijeliti kolektivnu karmu čovječanstva. Moramo zapamtiti, također, da je čovjek, zajedno s čovječanstvom, povezan s onim hijerarhijama bića koje nisu ušle u fizički svijet i da je također uvučen u karmu hijerarhija. U sudbinama čovječanstva u duhovnom svijetu veliki dio čine veze koje ne treba tražiti u neposrednim okolnostima, ali karmičke posljedice se neminovno događaju. Od druge polovine atlantske epohe, karma Ahrimana je povezana s karmom čovječanstva. Gdje su, dakle, djela Ahrimana, povrh svega što je iskovao u tijelima ljudi da bi širio fantome i iluziju nad cijelim svijetom čula? Gdje su ta druga djela?
Sve u svijetu ima, takoreći, dvije strane, jedna se više odnosi na čovjeka kao duhovno biće, a druga na ono što se razvilo kao carstvo prirode oko njega. Zemlja je arena čovjekove egzistencije. Oku duha ova Zemlja se otkriva kao kombinacija različitih slojeva ili nivoa. Najviše vanjski sloj se zove “mineralna Zemlja” ili “mineralni sloj” jer sadrži samo takve supstance kakve se mogu naći na tlu pod našim nogama. To je najplići sloj, relativno govoreći. Zatim počinje “fluidna Zemlja”, čija materijalna konstitucija je potpuno različita od one od “mineralnog” sloja iznad njega. Ovaj drugi sloj je, takoreći, obdaren unutarnjim životom; i samo zato jer je čvrsti, mineralni sloj raširen preko njega unutarnje snage drugog sloja se drže na okupu. Ako bi bile puštene trenutno bi se raspršile u kozmički prostor. Taj sloj, dakle, leži pod ogromnim pritiskom. Treći sloj je “parna Zemlja”. To nije materijalna para kakva se javlja na zemljinoj površini već je u tom trećem sloju sama supstanca prožeta s unutarnjim silama, usporedivim jedino s strastima, unutarnjim žudnjama i impulsima čovjeka. Dok na Zemlji samo bića kao životinje ili ljudi mogu razviti strasti, ovaj treći sloj je — baš kao što su supstance zemlje prožete silama magnetizma i topline — u materijalnom smislu prožet sa silama sličnima onima koje poznajemo kao ljudske i životinjske strasti i impulsi. Četvrti ili "sloj forme" tako je nazvan jer sadrži materijal i sile onog što se susreće u mineralnom dijelu Zemlje kao entiteti ukalupljeni u formu. A osobina petog sloja, ili “Zemlja plodnosti” je da čak i kao materijal vrvi beskrajnom plodnošću. Ako bi se dočepali dijela ovog sloja on bi stalno slao naprijed nove impulse, nova klijanja; bujna plodnost je unutarnje svojstvo ovog sloja. Zatim dolazimo do šestog sloja, “vatrene Zemlje”, koji sadrži kao "supstance" unutar njega, sile koje mogu dovesti do strašne pustoši i uništenja. Zapravo je u ove sile prvobitna vatra bila protjerana.
U, i iz ovog sloja djeluje oblast Ahrimana — u materijalnom smislu. Ono što se manifestira u pojavama vanjske prirode, u zraku i vodi, u formacijama oblaka, u munji i gromovima — sve to je, takoreći, zadnji ostatak na zemljinoj površini, sila koje su već bile povezane s drevnim Saturnom i odvojene od Zemlje zajedno sa Suncem. Sa onim što radi u tim silama, unutarnje vatrene snage Zemlje stavljene su u službu Ahrimana. Tamo on ima središte njegove aktivnosti; i dok njegovi duhovni utjecaji nalaze put do duša ljudi i vode ih u grešku, vidimo kako Ahriman — u određenom smislu okovan — ima određeno žarište njegove aktivnosti u unutrašnjosti Zemlje. Ako ćemo razumjeti misterioznu vezu onog što se dogodilo na Zemlji pod utjecajem Ahrimana i što je vlastita karma Ahrimana postala kao posljedica toga, u trešnji i podrhtavanjima Zemlje trebali bi prepoznati vezu između bolnih, tragičnih događanja u prirodi i snage koja dominira Zemljom. Te manifestacije su nešto što je preostalo iz drevnih vremena kao reakcija na Zemlji protiv dobrih Bića svijetla.
Tako su snage udružene s Bićima koja su bila potisnuta daleko od njihove veze s Zemljom u vrijeme kada su dobra Bića svjetlosti utemeljila blagotvorne pojave oko zemaljske kugle, aktivne, i u izvjesnom smislu možemo prepoznati odjeke tih vatrenih snaga koje su u ranija vremena bile povučene od čovjekove kontrole, u onome što izaziva vatra u tako strašnim manifestacijama prirode. Premda je karma Ahrimana povezana s onom od čovječanstva od vremena Atlantide, ne bi se trebalo sugerirati da ikakvu krivnju treba pripisati onima koji su žrtve onog što je karma Ahrimana prizvala. Takva događanja su povezana s kolektivnom karmom čovječanstva koju pojedinac također mora dijeliti. Uzroci koji proizvode njihove učinke na konkretnim lokalitetima kao djelovanje karme Ahrimana često leže potpuno drugdje. Međutim ta konkretna mjesta su ona koja daju nužnu mogućnost.
Tu vidimo vezu koja izgleda kao da je relikt katastrofa koje je čovječanstvo pretrpjelo u dalekoj prošlosti. Moć djelovanja na vatru koju je čovjek prije posjedovao, od njega je povučena. Otuda je drevna Lemurija dovedena do uništenja vatrom strasti ljudi. Ista vatra koja je sada ispod tada je bila gore; povukla se s zemljine površine i ista vatra koja izlazi kao vrsta ekstrakta iz prvobitne vatre je anorganska, mineralna vatra današnjice. Tako je isto bilo i sa snagama koje djeluju kroz zrak i vodu koje su, opet putem strasti čovjeka, vodile do atlantskih katastrofa. Te katastrofe su bile pobuđene od kolektivne karme čovječanstva ali je relikt ostao i taj relikt budi odjeke onih ranijih katastrofa. Naše vulkanske erupcije su ništa drugo nego odjeci tih katastrofa. Ali nikada ne bi trebalo biti da itko prikači i najmanju krivnju žrtvi takve nesreće ili da uskrati sućut u punoj mjeri. Antropozofu mora biti apsolutno jasno da karma tih pojedinaca nema ništa s krivnjom za katastrofe i nikada se ne smije suzdržati od pomoći ikome zato jer — recimo trivijalno — vjeruje u karmu i stoga pretpostavlja da je sudbinu prizvao sam čovjek. Karma od nas zahtjeva da pomognemo ljudskim bićima jer možemo biti sigurni da naša pomoć znači nešto što je zapisano u njihovoj karmi i okrenuti će tu karmu u povoljnijem smjeru. Razumijevanje koje je temeljno na prepoznavanju karme nužno vodi do suosjećanja; naša sućut za žrtve takvih katastrofa biti će sve veća, jer nam naše znanje govori da postoji kolektivna karma čovječanstva iz koje pojedinci moraju patiti, da baš kao što su ti događaji dovedeni od čovječanstva kao cjeline, tako i čovječanstvo mora biti odgovorno za njih; takvu sudbinu moramo gledati kao našu vlastitu i pomoći ne samo iz spontanog impulsa već jer znamo da smo uključeni u karmu čovječanstva i imamo udjela u nastaloj krivnji!
Jutros mi je uručeno pitanje o potresima. Pitanje ide ovako: “Kakvo je okultno objašnjenje potresa? Može li ih se predvidjeti? Ako se konkretne katastrofe mogu predvidjeti, zašto ne bi bilo moguće dati neko upozorenje unaprijed? Tako upozorenje bi moglo biti uzaludno prvi puta ali sigurno ne i drugom prilikom”.
Možda ćete se sjetiti nečeg što je rečeno na kraju predavanja o unutrašnjosti Zemlje o mogućnosti potresa. Nećemo to sada uzeti u obzir već ćemo ići direktno na pitanje. To u stvarnosti ima dvije strane. Jedna je: Da li se iz okultnih veza koje se mogu razaznati, potresi mogu predvidjeti? Odgovor je da znanje o takvim stvarima spada u najdublju oblast okultne znanosti. S obzirom na konkretan događaj na Zemlji, događaj s korijenom duboko položenim kao što su oni opisani danas, i povezan s uzrocima koji se protežu široko nad Zemljom — s obzirom na takav događaj apsolutno je ispravno reći da se čak i u konkretnom slučaju može dati naznaka vremena. Zasigurno bi bilo moguće da okultist dade takvu naznaku. Ali druga strana pitanja je: da li je dopustivo da se takva naznaka daje? — Za onog tko je suočen s okultnim tajnama izvana izgledati će samo po sebi jasno da bi odgovor bio “Da”! A ipak je istina da s obzirom na takve događaje zapravo je dva ili tri puta u bilo kojem stoljeću — najviše, dva ili tri puta — da se bilo kakvo predviđanje može objaviti iz centara inicijacije. Jer morate se sjetiti da su te stvari povezane s karmom čovječanstva kao cjeline i ako bi, na primjer, u jednom slučaju bile izbjegnute nužno bi se pojavile na nekom drugom mjestu u različitom obliku. Samo proricanje ne bi promijenilo ništa. I samo promislite kakva bi to strašna povreda bila karme Zemlje kao cjeline ako bi ljudski postupci bili prilagođeni da spriječe takve događaje. Reakcija bi također bila tako strašna, tako nasilna, da bi jedino u veoma rijetkim i iznimnim slučajevima visoki posvećenik, proričući potres, mogao to koristiti da pomogne sebi ili onima bliskim njemu. S punim znanjem morao bi se suočiti sa svojim krajem, samo je po sebi jasno! Jer ove stvari koje su upletene u karmu čovječanstva tisućama ili milijunima godina ne mogu se paralizirati mjerama usvojenim tijekom kratkog perioda evolucije. — Ali još ima toga za dodati.
Rečeno je da je baš ova tema jedna od najtežih u okultnom istraživanju. Daleko je lakše znati nešto o astralnom svijetu, svijetu devahana, čak i o najudaljenijim planetima, nego o unutrašnjosti Zemlje. Mnoge stvari koje se mogu čuti su čisto smeće, jer je, kako kažem, to jedna od najtežih tema u okultizmu. Isto vrijedi za stvari povezane s tim elementarnim katastrofama. I iznad svega morate shvatiti da vidovitost nije stvar samo sjedenja, induciranja konkretnog stanja, i zatim biti u stanju reći što se događa u cijelom univerzumu, sve do najviših sfera. To nikako nije tako. Vjerovati bilo što takvo bilo bi "pametno" kao i reći: “Vi imate sposobnost percepcije u fizičkom svijetu; ali zašto kada je došlo 12 sati i vi ste sjedili u vašoj sobi, niste bili zaprepašteni niti ste vidjeli što se dogodilo oko rijeke Spree u taj čas?” Postoje prepreke za vidovnjaštvo. Ako bi vidovnjak o kojem se radi u 12 sati otišao u šetnju vjerojatno bi bio vidio što se dogodilo. Nije takav slučaj da su svi svjetovi odmah otkriveni kroz samu riješenost da se u sebi inducira potrebno stanje. Vidovnjak mora naći svoj put do događaja i istražiti ih, i ovakva istraživanja su najteže vrste jer su prepreke najveće. — I možda bi se sada moglo nešto reći o tim preprekama.
Ako čovjek može ići okolo na svoje dvije noge, te sposobnosti ga možete lišiti ne samo amputirajući mu noge već također i zatvarajući ga u ćeliju; tada više ne može šetati okolo. Na isti način postoje prepreke za okultno istraživanje i u domeni o kojoj govorimo one su neizmjerno snažne. Reći ću vam jednu od glavnih prepreka i čineći to upoznati vas s misterioznim odnosom. Najveća prepreka okultnom istraživanju u ovoj domeni sastoji se od metoda i trenda moderne materijalističke znanosti. Bezbrojne iluzije i zablude koje se akumuliraju u materijalističkoj znanosti današnjice, sva istraživanja koja nisu samo uzaludna već su potaknuta taštinom ljudi — to su stvari koje s njihovim učinkom u višim svjetovima istraživanje ovih manifestacija i slobodnu viziju u viši svijet čine nemogućim ili recimo barem, ekstremno teškim. Slobodna vizija je zamagljena kao rezultat materijalističkog istraživanja provođenog ovdje na Zemlji. Nikako nije lako doći do korijena ovih stvari. Ali samo pričekajte vrijeme kada će znanost duha biti više rasprostranjena i kada kroz njen utjecaj, materijalističko praznovjerje koje prevladava u ovom svijetu, bude pometeno! Jednom kada besmislene analogije i hipoteze koje vode do svakakvih nagađanja o unutrašnjosti Zemlje budu odbačene, vidjeti ćete da kada sama znanost duha bude integrirana u karmu čovječanstva, kada nađe put do čovjekove duše i kada otuda bude mogla prevladati suprotstavljene snage i materijalističko praznovjerje, kada se bude moglo dalje istraživati u sve što je povezano s najljućim neprijateljem čovječanstva, onim Bićem koje je okovalo čovjekovu viziju unutar svijeta čula — vidjeti ćete da će tada biti moguće, čak i izvana, da se utječe na karmu čovječanstva u smislu da strašni rezultati ovakvih događaja mogu biti ublaženi. Razlog zašto posvećenici moraju šutjeti o događajima povezanim s velikom karmom čovječanstva naći će se u materijalističkom praznovjerju ljudi. Mnoga znanstvena traganja ni na koji način nisu prožeta faustovskom težnjom za istinom već su potpuno potaknuta taštinom i ambicijom. Koliko je mnogo znanstveno istraživanje promovirano u svijetu jednostavno jer pojedinac traži nešto što će biti njegova vlastita prednost! Ako zbrojite sve te stvari shvatiti ćete snagu koja priječi viziju u svijet iza vanjskih pojava materijalnog svijeta. Dok se ova magla ne rasprši neće doći vrijeme kada će, s obzirom na neke misteriozne manifestacije prirode koje emaniraju od neprijatelja čovječanstva i ulaze duboko u ljudski život, biti moguće da pomoć — a tada ne u maloj mjeri — bude dana čovječanstvu. Dok ne dođe to vrijeme nema takve mogućnosti.
Dobro sam svjestan da su ova pitanja dobila zaokret koji nije uvijek na umu onome tko ih postavlja. Ali uvijek je sudbina okultne znanosti da mora formulirati pitanja na pravi način prije nego mogu biti ispravno odgovorena. Ali opet, nemojte misliti da to znači da je misteriozna veza između potresa i karme čovječanstva tajna koju se ne može istražiti. Može se istražiti ali postoje razlozi zašto samo najbanalniji aspekti takvih pitanja mogu biti predstavljeni današnjem svijetu. Neka kroz znanost duha čovječanstvo dosegne znanje da postoji veza između djela ljudi i događaja u prirodi i onda će doći vrijeme kada će ove stvari moći biti odgovorene onako kako to pitanje zahtijeva. Znanost duha može proći kroz mnoge sudbine; njen utjecaj može biti čak i osakaćen, ostajući unutar uskih i ograničenih krugova. Ipak će ona naći put kroz čovječanstvo, biti će integrirana u karmu čovječanstva, i onda će biti stvorena mogućnost za same pojedince da imaju učinka na karmu čovječanstva kao cjeline.