.Naravno, biti će to samo nešto fragmentarno o čemu ćemo moći raspravljati u ova dva dana, a ja ću se posebno obraćati učiteljima. Ono što želim reći ne smije biti nešto glazbeno-estetsko, kako se to često naziva, niti je to nešto za one, mogu reći, koji imaju sklonost ne dopustiti da uživanje u umjetnosti bude narušeno nečim što pridonosi razumijevanju tog užitka. U oba smjera, kako na strani glazbene estetike kako se ona danas shvaća, tako i na strani onih koji samo uživaju, moralo bi se govoriti drugačije. Danas, međutim, želim dati osnovu, a sutra će objasniti nekoliko stvari koje tada mogu biti od značaja u pripremi za takve opće temelje u kultivaciji glazbene nastave. Drugi puta možemo ići detaljnije u stvari.
Što se tiče glazbe, treba napomenuti da čim se netko osjeti prisiljenim govoriti o njoj, svi ostali pojmovi koji se koriste u životu se raspadaju. Teško da se o glazbi može govoriti terminima koje smo navikli koristiti u ostatku života. To ne možete učiniti iz jednostavnog razloga što glazbeni element zapravo ne postoji u fizičkom svijetu koji nam je dat. U ovom danom fizičkom svijetu on se mora prvo stvoriti. Rezultat toga je da su ljudi poput Goethea osjećali muzikalnost kao svojevrsni ideal svega umjetničkog, tako da je Goethe mogao reći: glazba je sva forma i supstanca i ne zahtijeva nikakav sadržaj osim onog koji joj je dat unutar vlastitog elementa. - To je uzrokovalo i da dođe do velike razlike u vrijeme kada se intelektualizam tako izvanredno borio s razumijevanjem glazbe – iz koje borbe je proizašla Hanslickova knjižica 'Vom Musikalisch-Schönen' koju je Hanslick napravio o razlici između sadržaja glazbe i predmeta nečeg umjetničkog. Naravno, Hanslick također daje sadržaj glazbi, čak i ako to čini na vrlo jednostavan način; ali jednu stvar joj uskraćuje. Glazba nema takvu temu kakvu ima slikarstvo, koja je prisutna u vanjskom fizičkom svijetu. A to već ukazuje na to da se čak i u naše doba, kada intelektualizam želi doći do svega, osjeća da intelektualizam ne može doći do glazbenosti. Jer on se može približiti samo onome za što postoje vanjski objekti. Otuda ta posebnost, koju ćete posvuda pronaći u svakojakim dobronamjernim uputama za razumijevanje glazbe, da fiziologija tona zapravo nema što reći o glazbenosti. To je priznanje koje je posvuda rašireno: fiziologija tona postoji samo za zvukove, ne postoji fiziologija tona za tonove. Glazbeni element zapravo nije moguće shvatiti danas uobičajenim sredstvima. Stoga je također potrebno da se, kada se počne govoriti o muzikalnosti, ne pozivamo na uobičajene pojmove s kojima inače razumijemo naš svijet.
Možda je najbolji način da dođemo do onoga do čega želimo doći u ova dva dana, je da uzmemo jedno specifično, rekao bih suvremeno- povijesno polazište. Usporedimo li našu epohu s ranijim epohama. nalazimo da je naša epoha okarakterizirana na vrlo specifičan način s obzirom na glazbu. Može se reći: ovo naše doba stoji na sredini između dvaju glazbenih osjećaja. Jedan osjećaj već ima, drugi još nema. Jedini osjećaj koji je naše doba barem u određenoj mjeri steklo je osjećaj terce. U povijesti možemo vrlo dobro pratiti kako je u svijetu glazbene percepcije pronađen prijelaz iz percepcije kvinte u percepciju terce. Osjećaj terce je nešto novije. S druge strane u našem dobu još ne postoji ono što će jednog dana biti: osjećaj oktave. Pravi osjećaj oktave zapravo se još nije razvio u čovječanstvu. Tu ćete osjetiti razliku u odnosu na tonove do septime. Dok se septima još uvijek osjeća u odnosu na primu, potpuno drugačije iskustvo događa se čim se približi oktava. Vi je zapravo ne možete razlikovati od prime, poklapa se s primom. U svakom slučaju, razlika koja postoji za kvintu ili tercu, nije tu za oktavu. Naravno, imamo osjećaj za to. Ali to još nije osjećaj koji će se jednog dana razviti i koji je predisponiran. Osjećaj oktave bit će nešto sasvim drugo. Osjećaj oktave jednog će dana moći neizmjerno produbiti glazbeni doživljaj. Svaki put kada se pojavi oktava u glazbenom umjetničkom djelu, ljudsko biće će imati osjećaj koji mogu opisati samo na sljedeći način: 'Iznova sam pronašao svoje 'Ja', uzdignut sam u svojoj ljudskosti osjećajem oktave'. Nije važno što ovdje izražavam riječima, nego ono što se može osjetiti.
Pa, te stvari možemo razumjeti samo s osjećajem ako shvatimo da glazbeno iskustvo u početku nema odnos prema uhu kakav se obično pretpostavlja. Glazbeno iskustvo se odnosi na cjelokupno ljudsko biće, a uho ima potpuno drugačiju funkciju u glazbenom iskustvu nego što se obično pretpostavlja. Ništa nije manje točno nego jednostavno reći: čujem ton ili čujem melodiju svojim uhom. - To je sve pogrešno. Ton ili melodija ili harmonija zapravo se doživljava cijelom osobom. I ovo iskustvo dolazi do svijesti kroz uho na vrlo neobičan način. Nije li istina, tonovi koje obično uzimamo u obzir kao medij imaju zrak. Čak i ako koristimo bilo koji drugi instrument osim puhačkog, element u kojem živi zvuk je zrak. Ali ono što doživljavamo u zvuku nema nikakve veze sa zrakom. A stvar je u tome da je uho organ koji prvi odvaja zračno od zvuka prije zvučnog doživljaja, tako da zvuk zapravo primamo kao rezonancu, kao odraz, kada ga kao takvog doživljavamo. Uho je zapravo organ koji vraća zvuk koji živi u zraku u nas, ali na način da se zračni element odvoji i onda zvuk, kada ga čujemo, živi u elementu etera. Dakle, uho je zapravo tu da, ako mogu tako reći, prevlada odzvanjanje zvuka u zraku i vrati čisto etersko iskustvo zvuka u naše unutarnje biće. To je refleksijski aparat za percepciju zvuka.
Sada je pitanje dubljeg razumijevanja kako je cjelokupno zvučno iskustvo strukturirano u ljudskom biću. To je takva stvar, moram to ponoviti, da se zapravo svi pojmovi pobrkaju kada je u pitanju doživljaj zvuka. Ne govorimo li ovako: čovjek je trodijelno biće, nervno- osjetilni čovjek, ritmički čovjek, čovjek udova s metabolizmom. - Da, to je zapravo istina koliko god može biti za sve druge okolnosti. Ali za doživljaj zvuka, za glazbeni doživljaj, to baš i nije u redu. Za glazbeno iskustvo, osjetilni doživljaj zapravo nije prisutan u istom smislu kao za ostala iskustva. U slučaju glazbenog iskustva, osjetilno je iskustvo mnogo više internalizirano nego kod drugih iskustava, jer za glazbeno iskustvo uho je zapravo samo organ refleksije, i uho zapravo ne dovodi čovjeka u vezu s vanjskim svijetom na isti način kao naprimjer, oko. Oko dovodi čovjeka u vezu s vanjskim svijetom za sve oblike vidljivog, također i za umjetničke oblike vidljivog. Oko dolazi u obzir i za slikara, ne samo za one koji promatraju prirodu. Za glazbenika je uho relevantno samo onoliko koliko je sposobno doživjeti, a da nije u takvoj povezanosti s vanjskim svijetom kao što je, naprimjer, oko. Uho je važno za glazbeni element samo jer je to aparat za refleksiju. Tako da stvarno moramo reći: za glazbeno iskustvo, najprije moramo promatrati ljudska bića kao ljude s nervima. Budući da uho ne dolazi u obzir kao izravni osjetilni organ, već samo kao posrednik prema unutra, a ne kao spona s vanjskim svijetom – percepcija instrumentalne glazbe vrlo je složen proces, o kojem ćemo morati govoriti kasnije – uho ne dolazi izravno u obzir kao osjetilni organ, već kao organ refleksije.
I opet, ako idemo dalje, za glazbeni doživljaj važno je ono što je povezano s udovima ljudskog bića, tako da muzikalnost može prijeći i u plesni doživljaj. Ali metabolički čovjek ovdje ne ulazi u obzir kao i za ostalo, tako da smo zapravo već pomaknuli strukturu ljudskog bića kada govorimo o glazbenom iskustvu.
Za glazbeni doživljaj moramo reći: čovjek nerva, ritmički čovjek, čovjek udova. Osjetilne percepcije se isključuju kao nuspojave. One su tu jer je čovjek osjetilno biće, a i njegovo uho značajno je i kao osjetilni organ, ali nema ono značenje koje mu moramo pripisati u drugim okolnostima. Metabolizam nije tu na isti način, on je pratnja; javljaju se metaboličke pojave, ali one nisu od značaja. S druge strane, sve što živi u udovima kao mogućnost kretanja ima značenje. To je iznimno važno za glazbeni doživljaj, jer plesne pokrete povezujemo s glazbenim doživljajem. A dobar dio glazbenog iskustva temelji se na tome da se morate držati k sebi, suzdržati se od pokreta. Ali ovo ukazuje da je glazbeno iskustvo zapravo iskustvo cijelog bića.
Pa, na čemu se temelji da čovjek ima iskustvo terce u sadašnjosti? Na temelju čega je tek na putu do stvarnog iskustva oktave? To se temelji na činjenici da nas svo glazbeno iskustvo u evoluciji prije svega vodi natrag – recimo, ako se ne želimo vraćati još natrag, i to ne bi imalo svrhe – u staro atlantsko vrijeme. U ranom atlantskom razdoblju, bitno glazbeno iskustvo bilo je iskustvo septime. Ako biste se vratili u staro atlantsko razdoblje otkrili biste da je tamo – vrlo malo nalik na današnju glazbu – zapravo sve bilo ugađano u septimama. Nisu znali ni kvinte. A iskustvo septime zapravo se sastojalo u tome da se čovjek uvijek osjećao potpuno zaneseno u ovom glazbenom doživljaju, u potpunosti izgrađenom na iskustvu septime. U ovom iskustvu septime, čovjek se osjećao slobodnim od svog zemaljskog ropstva. Odmah se osjetio u drugom svijetu. I čovjek tog vremena mogao je isto tako reći: doživljavam glazbu – kao da je rekao: osjećam se u duhovnom svijetu. - To je bilo glavno iskustvo septime. To se nastavilo čak i u post- atlantskom razdoblju i igralo je veliku ulogu sve dok nije počelo imati neugodan učinak. U istoj mjeri u kojoj se čovjek želio useliti u svoje fizičko tijelo, želio zavladati fizičkim tijelom, iskustvo septime počelo se osjećati bolno, osjećati pomalo bolno. I čovjek je više počeo uživati u iskustvu kvinti, tako da bi zapravo ljestvica izgrađena prema našem nizu postojala dugo vremena u post- atlantskom razdoblju: D, E, G, A, H i opet D, E. Nema F i C. Stoga za rana post- atlantska vremena, osjećaj F i C nedostaje. S druge strane, kvinte su se doživljavale kroz razne oktave.
Tako su s vremenom kvinte počele postajati ugodan glazbeni osjećaj. No, sve glazbeno što je isključivalo tercu i ono što danas zovemo C, svo je takvo glazbeno iskustvo bilo prožeto nekim stupnjem zanosa. To je definitivno bilo nešto zbog čega se muzikalnost osjećala kao da prenosi u drugi element. Čovjek se još uvijek osjećao izdignutim iz sebe u glazbi kvinti, osjećao se izdignutim. I prijelaz na iskustvo terce, koji se zapravo može pratiti u četvrtom post- atlantskom razdoblju – tada iskustvo terce još nije bilo završeno, postaje zapravo iskustvo kvinte; Kinezi to i danas imaju, iskustvo kvinte – taj prijelaz na iskustvo terce istovremeno znači da čovjek osjeća glazbu povezano s vlastitom fizičkom organizacijom, da se on, da tako kažemo, prije svega time što je sposoban doživjeti terce, glazbeno osjeća kao zemaljsko ljudsko biće. Prije toga, tijekom doživljaja kvinte, bio bi sklon reći: anđeo u meni počinje postajati glazbenik. Muza u meni govori. - 'Ja pjevam' nije bio odgovarajući izraz. 'Ja pjevam', postalo je moguće to izgovoriti samo kad se pojavilo iskustvo terce. Tada se možete početi osjećati kao da pjevate. Jer doživljaj terce internalizira cijeli glazbeni osjećaj. Stoga ni u vrijeme kvinte nije bilo apsolutno nikakve mogućnosti obojati glazbu subjektivno. Prije nego što je došlo do iskustva terce, subjektivni dio je zapravo uvijek bio takav da se subjektivno osjećalo kao povučeno, osjećala se prenesenost u objektivnost. Tek u iskustvu terce subjektivno se osjećalo mirnim i čovjek je počeo povezivati svoj sudbinski osjećaj, sudbinski osjećaj običnog života, s glazbom. Zato to počinje imati značenje koje uopće nije imalo smisla za vrijeme kvinte. Dur i mol nemaju nikakve značenje u vrijeme kvinte. Ne biste mogli ni govoriti o duru. Dur i mol, ta osebujna povezanost glazbe i ljudske subjektivnosti, stvarnog unutarnjeg života osjećaja, utoliko što je ovaj život osjećaja vezan za zemaljsko tijelo, počinje tek tijekom četvrtog post- atlantskog razdoblja i povezana je s iskustvom terce. Tu dolazi do izražaja razlika između dura i mola. Tu se javlja veza između subjektivno- duševnog i glazbenog. I ljudsko biće može obojiti glazbu, tek sada dobiva obojanost. Tu je čas u sebi, čas izvan sebe, duša se njiše amo-tamo između predanosti i bivanja u sebi. Kao rezultat toga, glazbeni element se najprije uvlači u čovjeka na odgovarajući način. Tako da se može reći: tijekom četvrtog post- atlantskog razdoblja počinje iskustvo terce, a ujedno počinje i mogućnost izražavanja durskih i mol raspoloženja u glazbi. - U osnovi smo još uvijek tamo. A to kako stojimo tamo može ilustrirati samo razumijevanje cjelokupnog ljudskog bića, ali to razumijevanje, međutim, mora ići potpuno izvan uobičajenih pojmova.
Čovjek se prirodno navikne baviti antropozofijom na način da je usklađen s uobičajenim konceptima koje ima, a onda se kaže: ljudsko biće se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'. - Morate to reći, jer ljudima morate dati etape. Ali to nije ništa više od etapa, ako tako kažete, jer je to puno složenije nego što to čovjek misli. Stvar je u tome da ako prvo shvatimo ljudsko biće – ja sada mislim na zemaljsko ljudsko biće – kako se razvija nakon formiranja embrija, imamo nešto poput sljedećeg: prije nego što se čovjek spusti iz duhovnog svijeta u fizički svijet, imamo silazak 'Ja', duhovnog, u astralno, u etersko. I sada kada 'Ja' ulazi u astralno, ulazi u etersko, ono tada može zahvatiti fizičko ljudsko biće u embriju, formira sile rasta, i tako dalje. Dakle, kada gledamo ljudski zametak, imamo ga na takav način da ovaj ljudski zametak zahvaćaju fizičke sile, koje su pak već pod utjecajem jer se 'Ja' spustilo kroz astralno i kroz etersko u fizičko. Gledamo li gotovo ljudsko biće, koje živi u fizičkom svijetu, 'Ja' djeluje duhovno kroz njegove oči, naprimjer, izravno na fizičko, preskačući u početku – kasnije se unutar ljudskog organizma ponovno integrira – astralno i etersko. Astralno i etersko mi iznosimo od iznutra prema van. Tako bismo mogli reći: 'Ja' živi u nama na dva načina. Prije svega živi u nama kada smo postali ljudska bića na Zemlji i 'Ja' se prvo spustilo u fizičko svijet, a zatim nas izgradilo od fizičkog, uključujući etersko i astralno. Ali tada, kada smo odrasli, 'Ja' živi u nama, kada stekne utjecaj na nas putem osjetila, ili zahvaćajući astralnu prirodu, preuzme kontrolu nad astralnom i zadobije utjecaj u našem dahu, isključujući stvarnu 'Ja'-sferu, glavu, gdje fizičko tijelo postaje organ 'Ja'. Samo u svojim pokretima udova, kada pomičemo svoje udove, imamo istu aktivnost prirode ili svijeta u sebi, koju u sebi imamo kada smo embriji. Sve ostalo je dodano. Kada hodate, ista aktivnost koja je djelovala kada ste bili embrij i danas djeluje u vama – ili kada plešete. Sve ostale aktivnosti su dodane, posebice aktivnost glave, dok su silazne struje uvijek izostavljene.
Sada, glazbeno iskustvo zapravo prolazi kroz cijelu osobu. I to na način da je uključeno ono što se najviše spustilo, odnosno ono što se, mogu reći, približilo ljudskom biću na inicijalno izvanljudski način, prije nego što je stvoreno zemaljsko ljudsko biće, ono što je činilo osnovu za formiranje embrija, što tek danas živi u nama jer se možemo kretati i činiti geste. Ono što živi u čovjeku ujedno je i osnova za niže članove oktave, dakle: C, Cis, D, Dis. Sada postaje zbrkano, kao što možete vidjeti i na klaviru, jer tu priča ulazi u etersko. Najnižim tonovima oktave – svake oktave – za početak se poziva sve što zapravo leži u sustavu ljudskih udova, odnosno u najviše fizičkom dijelu ljudskog bića. Sada, s tonovima od otprilike E nadalje, u biti je na djelu vibracija eterskog tijela. To onda ide do F, Fis, G. Zatim dolazimo do točke gdje s nama živi ono što djeluje u vibracijama astralnog tijela. A sada počinje priča. Sada, ako krenemo od C, Cis, ako dođemo ovdje do septime, dolazimo do oblasti u kojoj stvarno moramo stati. Iskustvo posustaje i trebamo potpuno novi element.
Počeli smo, ako mogu tako reći, od unutarnjeg 'Ja', od fizički živog unutarnjeg 'Ja', počevši od oktave. I mi smo se uzdigli kroz etersko i astralno tijelo do septime i sada moramo prijeći do 'Ja', što se može izravno osjetiti, uzdizanjem do oktave. Moramo se naći drugi put, kad dođemo do oktave. U određenoj mjeri moramo reći: ljudsko biće zapravo živi u nama u svih sedam tonova, ali mi o tome ne znamo ništa. Naleti na nas u C, Cis, potrese, jer odatle naleti na naše etersko, naše astralno tijelo, kada imamo, recimo, F ili Fis; etersko tijelo vibrira, gura se gore prema astralnom tijelu – ishodište je ispod u eterskom tijelu – i kada dođemo do tonova septime, imamo astralno iskustvo. Ali to zapravo ne znamo. Znamo samo po osjećaju. Osjet oktave donosi nam pronalaženje sebe na višoj razini. Terca nas vodi prema unutra; oktava nas vodi da ponovno imamo sebe, da ponovno osjetimo sebe. - Na pojmove koje koristim svugdje morate gledati samo kao surogate, posvuda se vraćajte osjećajima. Tada možete vidjeti kako glazbeno iskustvo zapravo nastoji vratiti ljude na ono što su izgubili u davna vremena. U davna vremena kada je postojalo iskustvo septime, to je u osnovi cjelokupno iskustvo ljestvice, ljudsko biće se u glazbenom iskustvu osjećalo kao ujedinjeno biće koje stoji na Zemlji, a onda je u iskustvu septime bio izvan sebe. Tako se osjećao u svijetu. Za njega je glazba bila način da sebe osjeti u svijetu. Ljude je bilo moguće religijski podučavati učeći ih tadašnjoj glazbi, jer su tada odmah shvatili da kroz glazbu nisu samo zemaljsko biće, nego u isto vrijeme i zaneseno ljudsko biće. Sada se to sve više internalizira. Došlo je iskustvo kvinte, kroz koje se ljudsko biće još uvijek osjećalo povezano s onim što je živjelo u njegovom dahu. Vrijeme kvinte u biti je bilo vrijeme kada se čovjek ovako osjećao. Rekao je sebi, nije rekao, on je tako osjećao; ako to želimo reći, moramo to reći ovako: udišem, izdišem. Tijekom noćne more posebno osjećam iskustvo disanja kroz njegovu promjenu. Ali glazbeni aspekt uopće ne živi u meni, on živi u udisaju i izdisaju. - Uvijek je želio ući u ovo glazbeno iskustvo i vratiti se sebi. Kvinta je bila nešto što je podrazumijevalo udisanje i izdisanje, septima je obuhvaćala samo izdisaj. Terca mu omogućava na doživi nastavak procesa disanja unutra. Zbog svih ovih razloga naći ćete i posebno objašnjenje za napredovanje od čistog pjevanja uz pratnju, kao što je to bilo u starim vremenima ljudskog razvoja, do samostalnog pjevanja. Zapravo, čovjek je oduvijek razvijao pjevanje uz pomoć nekog vanjskog zvuka, vanjske zvučne strukture. Emancipirano pjevanje je zapravo došlo kasnije, što je s druge strane povezano s emancipiranom instrumentacijom, emancipiranom instrumentalnom glazbom.
Sada se može reći: čovjek je doživljavao sebe zajedno sa svijetom kroz glazbeno iskustvo. On sebe nije doživio ni u sebi ni izvan sebe. - Nije mogao čuti samo instrument, nije mogao čuti zaseban ton u najranija vremena. Činilo bi mu se kao da okolo hoda neki duh. Mogao je doživjeti samo zvuk sastavljen od vanjskog objektivnog i unutarnjeg subjektivnog. Tako da se doživljaj glazbe dijeli na te dvije strane, na objektivnu i na subjektivnu.
Danas se, naravno, sve to iskustvo silom probija u sve glazbeno. S jedne strane imamo nešto što glazbi daje posebno mjesto u svijetu, odnosno da ljudi još nisu pronašli vezu sa svijetom kroz glazbeno iskustvo. Doći će jednog dana, ova povezanost sa svijetom, doći će kada se iskustvo oktave dogodi na opisani način. Tada će glazbeno iskustvo biti dokaz postojanja Boga za čovjeka, jer on 'Ja' doživljava dva puta, jednom kao fizičko unutarnje 'Ja', drugi puta kao duhovno vanjsko 'Ja'. A korištenjem oktava tako općenito kao što se koristi septima, kvinta, terca – što se danas još tako ne koristi – to će se pojaviti kao novi način dokazivanja Boga. Jer to će biti iskustvo oktave. Čovjek će sam sebi reći: ako svoje 'Ja' prvo doživim onakvo kakvo je na Zemlji, na vrhuncu, pa ga opet doživim kakvo je u duhu, onda je to unutarnji dokaz postojanja Boga. - Ali to je drugačiji dokaz od onog koji su Atlantiđani imali kroz svoje iskustvo septime. Sva glazba je tada bila dokaz postojanja Boga. Ali to nije bio ni najmanje dokaz postojanja čovjeka. Kada ste postali glazbeni, obuzeo bi vas veliki duh. U trenutku kada se stvarala glazba, u nekom bi bio veliki duh. Sada će se doživjeti veliki napredak čovječanstva na glazbenom polju, da je čovjek ne samo obuzet Bogom, nago na tom putu i ima i samog sebe, a to će dovesti do toga da čovjek jednostavno osjeti ljestvicu kao sebe, ali sebe kako sudjeluje u oba svijeta. Možete zamisliti golemo produbljivanje za koje je glazba sposobna u budućnosti, ne samo da dovede ljude do onoga što danas mogu doživjeti u našim običnim glazbenim skladbama, koje su sigurno prešle dug put, već će ih doživljavati tako da on postane potpuno druga osoba dok sluša glazbenu kompoziciju. Osjećat će se promijenjeno i zauzvrat vraćenim sebi. U osjećaju tih mogućnosti koje su daleko jedna od druge leži daljnji razvoj muzikalnosti. Tako da se može reći: uz starih pet tonova D, E, G, A, H, u najvišem stupnju je zapravo dodano F, ali ne i stvarni C. Do toga mora doći, to mora ući u sve ljudske osjećaje.
No, sve je to iznimno važno kada se suočimo sa zadaćom usmjeravanja ljudskog razvoja u odnosu na glazbu. Jer vidite, do otprilike devete godine dijete zapravo nema ispravno razumijevanje durskih i mol raspoloženja, čak i ako mu se s tim pristupi. Dijete, kada ga odvedemo u školu, može primiti dur i mol raspoloženja kao pripremu za nešto kasnije, ali dijete nema ni jedno ni drugo. Dijete u biti još uvijek živi – koliko god se to malo voli priznati – u raspoloženju kvinte. I stoga se za školski primjer može naravno uzeti ono što već ima terce; ali ako stvarno želite doprijeti do djeteta, morate promicati razumijevanje glazbe iz shvaćanja kvinti. To je ono što je važno, dok djetetu činite veliku uslugu, kada dođe do točke u vremenu u dur i mol raspoloženjima, i općenito s razumijevanjem veze između terci, koje sam opisao kao deveta godina života, kada dijete postavlja važna pitanja. Jedno od važnih pitanja je poriv za životom skupa s velikom i malom tercom. To je nešto što se događa oko devete i desete godine života i treba posebno poticati. Koliko možemo, na temelju našeg trenutnog glazbenog inventara, potrebno je oko dvanaeste godine pokušati promovirati razumijevanje oktava. Na taj će se način ono što se djetetu treba donijeti ponuditi s ove strane prilagoditi godinama.
Izuzetno je važno biti načisto s činjenicom da glazba u osnovi živi samo u unutra u čovjeku, u eterskom tijelu, pri čemu se i fizičko tijelo uzima zajedno za niže tonove ljestvice. Ali i to se mora gurnuti u etersko tijelo, a ono zauzvrat gura u astralno tijelo. I 'Ja' se konačno može samo jedva dodirnuti.
Dok živimo u svom mozgu sa svojim nespretnim konceptima za ovaj svijet, izlazimo iz glazbenog u trenutku kada razotkrivamo koncepte. Glazbenost leži u takvom području, da iznad nje imamo razvoj koncepata. Ako mislimo, moramo izići iz glazbe, jer zvuk počinje zasjenjivati sam sebe, više se ne može osjetiti kao zvuk. Kada zvuk počne zasjenjivati sam sebe – rekla bi filistarska znanost, kada ima određeni broj vibracija – više se ne percipira kao zvuk. Kada se počne zasjenjivati, tada nastaje ideja, pojam, koji se tada objektivizira u zvuku, koji zapravo poništava zvuk, u zvuku, u govornom zvuku, koji poništava zvuk utoliko što je zvuk, a ne utoliko što je zvuk u prirodnoj rezonanci s njim. A onda se pravi glazbeni doživljaj svodi na etersko tijelo, gdje se bori. Svakako, tjelesno se gura u nižim tonovima. Ali kad bismo se potpuno spustili u fizičko, tada bi metabolizam bio dio glazbenog iskustva, a onda bi glazbeno iskustvo prestalo biti isključivo glazbeno iskustvo. Želio bih reći da se to postiže i tonom iz kontra oktave kako bi glazbeni doživljaj bio malo uzbudljiviji. U kontra oktavi glazba je tjerana iz same sebe. Stvarni glazbeni doživljaj, koji se odvija sasvim iznutra, niti u 'Ja' niti u fizičkom tijelu, već u eterskom i astralnom ljudskom biću, stvarni glazbeni osjećaj, iznutra potpuno zatvoreni glazbeni osjećaj, zapravo seže samo do eterskog tijela. Kontra oktava je zapravo tu samo da dopuste vanjskom svijetu da se približi glazbenom elementu, da tako kažem. U osnovi, kontra oktava je tamo gdje ljudsko biće glazbom udara izvana, a vanjski svijet opet uzvraća. To je ulaz muzikalnosti iz duše u materijalno. Kad se spustimo u kontra oktavu, ulazimo dušom u materijalno, a još uvijek doživljavamo taj napor materijalnog da se glazbeno animira. To je ono što u osnovi znači položaj kontra oktave u glazbi. Sve nas mora navesti da kažemo sami sebi: smo istinski iracionalno, neracionalno razumijevanje ljudi omogućit će nam da nekako osjetimo glazbeni element i približimo ga čovjeku.
Nastaviti ćemo sutra s detaljima.