.- 9. Predavanje, Dornach, 2. prosinca 1922
Izvorni govor izvorno pjevanje. Konsonantni i samoglasnički element. Dvanaest primarnih suglasnika. Ljudski organizam kao glazbeni instrument. Život nakon smrti u stvaralačkom tonu i riječi duhovnog svijeta, u glazbi svijeta. Duševni-samoglasnici i planeti, duševni-suglasnici i Zodijak. Planetarni bogovi kao svirači na kozmičkom instrumentu zvijezda stajačica.
U raspravama koje smo vodili u posljednje vrijeme, istaknuo sam kako su ljudske aktivnosti koje se događaju u ranom djetinjstvu, kako su transformacije aktivnosti koje pripadaju periodu između smrti i novog rođenja, koje su dakle ostvarene u pred-zemaljskoj egzistenciji. Vidimo kako se dijete, nakon rođenja još nije u potpunosti prilagodilo zemaljskoj težini, zemaljskoj ravnoteži, postupno se stvarno prilagođava toj ravnoteži, dok uči stajati i hodati. Ova prilagodba tijela na ravnotežu u zemaljskoj egzistenciji nešto je što čovjek stječe tek tijekom zemaljskog postojanja. Znamo da je fizički oblik čovjeka rezultat velike duhovne aktivnosti koju čovjek provodi u zajedništvu s bićima viših svjetova između smrti i novog rođenja. Ali ono što ljudsko biće stvara, i što je u određenoj mjeri duhovna klica njegovog budućeg fizičkog zemaljskog organizma, nije osmišljeno da već sadrži sposobnost uspravnog hoda. To se u ljudsko biće ugrađuje tek kada se, nakon što se rodi, prilagodi ravnoteži, odnosima snaga zemaljskog postojanja. Jer u pred-zemaljskom postojanju, orijentacija ne znači ono što znači ovdje na Zemlji kada hodate i stojite, već tamo orijentacija znači odnos koji čovjek ima prema bićima anđela, arhanđela, to jest prema bićima viših hijerarhija, uvijek osjećajući da ga jedno biće više privlači, a drugo manje. To je stanje ravnoteže u duhovnim svjetovima. Na neki način, čovjek to gubi kada se spusti na Zemlju. U tijelu svoje majke on zapravo nije ni u ravnotežnim uvjetima svog duhovnog života niti u ravnotežnim uvjetima svog života na Zemlji. Prve je napustio, a u druge još nije ušao.
Isto je i s jezikom. Jezik kojim govorimo ovdje na Zemlji savršeno je prilagođen zemaljskim uvjetima. Jer ovaj jezik je izraz naših zemaljskih misli. Ove zemaljske misli sadrže zemaljsko shvaćanje, zemaljsko znanje. Tijekom zemaljske egzistencije jezik je tome prilagođen. Kao što sam već istaknuo, u pred-zemaljskom postojanju čovjek ima jezik koji zapravo ne ide iznutra prema van, koji primarno ne slijedi izdisaj, već koji slijedi duhovni udah, nadahnuće, što je ono što se u pred-zemaljskom postojanju može opisati kao da odgovara udisanju. To je život sa svjetskim Logosom. Tamo živi unutar Riječi, unutar svjetskog jezika, od kojeg su sve stvari svijeta napravljene.
To također gubimo, ovaj život u jeziku svijeta, kada se spustimo na Zemlju i ovdje stječemo ono što u početku služi za izražavanje naših misli, zemaljskih misli i za ljudsko razumijevanje, to jest za razumijevanje među ljudima koji žive na Zemlji. A tako je i s mislima koje imamo ovdje, s mišljenjem. Mišljenje je prilagođeno zemaljskim uvjetima. U pred-zemaljskom postojanju to je život u tkanju misli svijeta.
Ako prvo pogledamo srednjeg člana, ljudski govor, možemo reći: bitan dio zemaljske kulture, zemaljske civilizacije, leži u govoru. Govoreći, ljudi se povezuju ovdje na Zemlji, pronalaze most jedan do drugog. Duša se povezuje s dušom. Osjećamo da u govoru imamo nešto bitno ovdje na Zemlji, a to je i zemaljski odraz života u Logosu, u kozmičkoj Riječi. Stoga je posebno zanimljivo shvatiti vezu između onoga što čovjek nastoji steći kao svoj jezik ovdje na Zemlji i metamorfozu koju ovaj jezik ima tamo u pred-zemaljskom postojanju. A ako pogledate taj odnos, vođeni ste do unutarnje organizacije ljudskog bića iz samog elementa fonetike i tona.
I u ovom trenutku lijepo se uklapa da mogu, našim kozmološkim razmatranjima, koja se odvijaju već tjednima, dodati poglavlje o čovjekovom izražavanju kroz zvuk i riječ. Velika nam je radost ovih dana čuti tako izvrsnu glazbenu, pjevačku izvedbu ovdje u našem Goetheanumu. I zato, dopustite mi danas, da tako kažem, kao izraz unutarnjeg zadovoljstva ovim nama tako ugodnim događajem, da progovorim malo o povezanosti tonskog i fonetskog izraza ljudi ovdje na Zemlji, i životu ljudi koji odgovara tonu i zvuku tamo u duhovnom.
Ako promatramo ljudsku organizaciju kako stoji pred nama ovdje na Zemlji, onda je ona skroz naskroz izraz duhovnog. Ovdje je sve, ne samo ono što čovjek nosi u sebi, nego i ono što ga okružuje u vanjskoj prirodi, slika duhovnog. Kada se čovjek izražava jezikom, kada se čovjek izražava pjevanjem, on iskazuje cijeli svoj organizam kao otkrivenje prema van, tijelom, dušom i duhom, a i prema sebi, iznutra. Čovjek je u određenoj mjeri potpuno sadržan u onome što otkriva u zvuku i u tonskom. U kojoj mjeri je to sadržano postaje očito tek kada se točnije, detaljnije razumije što je čovjek kad govori ili pjeva.
Počnimo s jezikom. Tijekom povijesnog razvoja čovječanstva, jezik je zapravo nastao iz izvornog oblika pjevanja. Što se više vraćamo u pretpovijesno doba, govor postaje sličniji recitalu i konačno pjevanju. I u vrlo stara vremena ljudske evolucije na Zemlji, objava ljudskog bića u smislu zvuka i tonaliteta nije se razlikovala od pjevanja i govora, to je oboje bilo jedno. Ono na što se često upućuje kao na iskonski jezik zapravo je takvo da bi se moglo reći i: ovaj ljudski iskonski jezik je iskonsko pjevanje. Ako pogledamo jezik u njegovom sadašnjem stanju, gdje se već jako udaljio od čisto vokalnog elementa i uronio u prozni element i intelektualni element, tada u suštini imamo dva elementa u jeziku: suglasnički i samoglasnički element. Sve što iznosimo u jeziku sastoji se od suglasničkog i samoglasničkog elementa. Suglasnički element zapravo u potpunosti počiva na našoj finijoj tjelesnoj strukturi. Kada kažemo B ili P ili L ili M, to je zato jer nešto u našem tijelu ima određeni oblik. Nije uvijek slučaj da kada se govori o tim oblicima da treba govoriti samo o govornom ili pjevačkom aparatu. To je samo najistaknutije. Jer kada čovjek proizvede ton ili zvuk, zapravo je uključen cijeli njegov organizam, a ono što se događa u organima pjevanja ili govora samo je konačni vrhunac onoga što se događa u cijelom ljudskom biću. Da bi se naš ljudski organizam zapravo mogao shvatiti u svom obliku na način da se kaže: svi suglasnici koje čovjek ima zapravo su uvijek varijante dvanaest primarnih suglasnika. U finskom ćete, naprimjer, pronaći ovih dvanaest primarnih suglasnika gotovo u potpunosti sačuvanih: jedanaest je sasvim jasnih, samo je dvanaesti postao pomalo nerazgovijetan, ali je također jasno prisutan u ...., [praznina u tekstu]. Ovih dvanaest primarnih suglasnika, ako ih pravilno shvatite – svaki od njih možete istovremeno predstaviti oblikom – ako ih spojite, oni zapravo predstavljaju cijeli plastični oblik ljudskog organizma. Tako da se onda može reći, bez da se govori slikovito, da je ljudski organizam plastično izražen s dvanaest primarnih suglasnika.
Dakle, što je zapravo ovaj ljudski organizam? S ove točke gledišta, sa stajališta muzikalnosti, ljudski organizam je zapravo glazbeni instrument. Da, možete u osnovi razumjeti vanjske glazbene instrumente gledajući kroz njihove oblike, bilo da na kraju uzmete violinu ili neki drugi instrument, nekako suglasnički, gledajući ih kao izgrađene od suglasnika, da tako kažem. Kada govorite o suglasnicima, zapravo uvijek imate nešto što vas podsjeća na glazbene instrumente. A ukupnost, sklad svega suglasničkog zapravo predstavlja skulpturu ljudskog organizma.
A samoglasnik – to je duša koja svira na ovom glazbenom instrumentu. Dakle, ako pratite suglasnike i samoglasnike u jeziku, zapravo imate samoizražavanje ljudskog bića u svakom jezičnom i tonskom iskazu. Ljudska duša svira u samoglasnicima na suglasnicima instrumenta ljudskog tijela.
Ako pogledamo naš jezik, koji je dio današnje civilizacije i kulture, onda naša duša kada izgovara, u velikoj mjeri koristi mozak, glavu- nervni sustav. To nije bio slučaj u istoj mjeri u ranijim razdobljima ljudske evolucije. Dopustite mi da vam skiciram na ploči što se događa. To je sasvim shematski.
Pretpostavimo da smo na ovaj način izgradili glavu- nervni sustav organizma [crveno]. Dakle, crvene linije bi predstavljale sile koje idu duž nervnih niti glave. Ali to je samo vrlo jednostran pogled na stvar. U tu aktivnost ulazi još jedna aktivnost koju razvijaju nervne niti. To se događa jer udišemo zrak. Taj zrak koji udišemo – opet nacrtano shematski – prolazi kroz kanal leđne moždine [žuto] upravo ovdje, i nalet disanja kuca zajedno s pokretima koji se izvode duž nervnih niti. Tako da se u vašoj glavi mlaz daha koji je gurnut kroz kanal kralježnice do glave, susreće s onim što tamo rade nervi. Nemamo odvojenu nervnu aktivnost i osvojenu aktivnost disanja, već u glavi imamo rezonancu disanja i nervne aktivnosti. Današnji čovjek, koji je postao prozaičan u svakodnevnom životu, ovdje više pridaje važnosti crvenim silama [vidi sliku]; više koristi svoj nervni sustav kada govori. On 'inervira' – kako bi se moglo reći – inervira [mislim da je najbolje shvatiti kao 'prožima nervima', nap. pr.] instrument koji oblikuje tokove samoglasnika u suglasnike. To nije bio slučaj u ranijim razdobljima ljudske evolucije. Tada čovjek nije živio toliko u svom nervnom sustavu, tada je živio u dišnom sustavu; stoga je izvorni jezik bio više raspjevan.
Kad danas pjevamo, ono što zapravo radimo dok govorimo, uz pomoć 'inervacije' nervnog sustava, vraća se u tok disanja i mi svjesno aktiviramo ovaj drugi tok, tok disanja. To je nastavak disanja u glavi, koji se izravno pokreće kada je proizvodnja tona popraćena dodavanjem samoglasnika, kao kod pjevanja; ali ne napušta dah. Dakle, to je povratak jezika koji je postao prozaičan, onom poetskom, umjetničkom procesu ritmičkog disanja.
Pjesnik i dalje nastoji imati ritam disanja u načinu na koji oblikuje jezik svojih pjesama. Svatko tko sklada za pjevanje, sve vraća na disanje, uključujući i disanje glave. Tako bismo mogli reći: ono što čovjek mora proći ovdje na Zemlji, gdje svoj govor prilagođava zemaljskim uvjetima, na određeni način se preokreće kada s govora prijeđemo na pjevanje. Pjesma je, ovozemaljskim sredstvima, pravi podsjetnik na ono što se proživljavalo u pred-zemaljskoj egzistenciji. Zato što smo svojim ritmičkim sustavom puno bliži duhovnom svijetu nego svojim sustavom mišljenja. A misaoni sustav tako utječe na jezik da je postao prozaičan.
Kada izgovorimo samoglasnik, zapravo guramo ono što živi u duši u tijelo, koje samo instrumentu dodaje suglasnike. Sigurno ćete imati osjećaj da u svakom samoglasniku postoji nešto neposredno duhovno živo, i da se može koristiti samo po sebi; ali suglasnik neprestano žudi za samoglasnikom. Plastični instrument tijela je zapravo mrtav, osim ako ga samoglasnik, duša ne dotakne.
To vidite u detaljima; naprimjer, u određenim srednjoeuropskim dijalektima uzmute riječ 'mir' u 'es geht mir gut', dakle 'mir'. Kad sam bio mali, nisam mogao zamisliti da se ta riječ tako piše; uvijek sam to pisao: 'mia'; jer u 'r' izravno leži čežnja za 'a'. Kad ljudski organizam shvatimo kao sklad suglasnika, svugdje u njemu imamo čežnju za samoglasnikom, odnosno za dušom. Da, odakle to dolazi?
Ovaj ljudski organizam, kako se u svojoj strukturi mora postaviti ovdje na Zemlji, mora se prilagoditi zemaljskim uvjetima. Osmišljen je tako kako jest, jer zemaljska ravnoteža ne bi dopuštala drugačije. A ipak je oblikovan iz duhovnog. Ono što zapravo postoji može se prepoznati samo kroz duhovno- znanstveno istraživanje. Želim to shematski objasniti.
Pretpostavim da se duša tako izražava u svom samoglasničkom izrazu [crveno]: dodiruje suglasnik [žuto], a suglasnik se plastično oblikuje prema zemaljskim uvjetima. Ako se sada uzdignete u duhovni svijet na način koji sam opisao u svojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova', onda prvo dolazite do imaginacije, do imaginativnog znanja. Ali kada to imate izgubili ste suglasnike; samoglasnici tu isprva ostaju. Čovjek je u imaginaciji izgubio svoje fizičko tijelo. Izgubio je suglasnike. U svijetu imaginacije suglasnici se više ne razumiju. Želite li riječima adekvatno opisati ono što imate unutra, onda se sve to isprva sastoji samo od samoglasnika. Dakle, instrument nedostaje i ulazi se u tonski svijet, koji je još uvijek na razne načine obojen samoglasnicima, ali su svi zemaljski suglasnici također razgrađeni u samoglasnicima.
Stoga ćete otkriti da se u riječima jezika koji su još uvijek bili bliski izvornim jezicima stvari u nadosjetilnom svijetu zapravo nazivaju samoglasnicima. Riječ Jahve, naprimjer, nije imala naše J i V, već se zapravo sastojala samo od samoglasnika i napola se pjevala. Tako ulazite u samoglasnike, koji se prirodno pjevaju.
A ako idete od imaginativnog znanja do znanja inspiracije, odnosno, ako izravno uzimate manifestacije duhovnog, onda svi suglasnici koji su ovdje na Zemlji, postaju nešto sasvim drugo. Gubite suglasnike kao takve. Tako da se izgubi [prekriveno žutom, vidi crtež dolje žuto]; umjesto toga, nešto novo počinje se izražavati u duhovnoj percepciji, što se može istražiti kroz inspiraciju: duhovni dvojnici suglasnika [vidi gornju žutu].
Ali ti duhovni dvojnici suglasnika ne žive između samoglasnika, već u samoglasnicima. Ako imate jezik ovdje na Zemlji, imate suglasnike i samoglasnike na takav način da oni žive jedan pored drugog. Kad se uspinjete u duhovni svijet gubite suglasnike. Vi živite u svijetu samoglasnika, pjevajućem svijetu. Vi zapravo prestajete pjevati; sam svijet postaje kozmička pjesma. Ali sav taj svijet samoglasnika je duhovno- duševno obojen na način da u samoglasnicima živi nešto što je duhovni pandan suglasnicima. Ovdje u zemaljskom postoji A kao zvuk i, ako hoćete, Cis u određenoj oktavi kao ton. Čim netko dođe u duhovni svijet, ne postoji A, ne postoji Cis u određenoj ljestvici, već interno – ne samo različitih razina – već i interno kvalitativno bezbroj; jer je neko drugo, da li biće iz hijerarhije anđela izgovara A, ili biće iz hijerarhije arhanđela, ili neko drugo biće. Izvana je uvijek ista objava, ali to otkrivenje iznutra ima dušu. Dakle možemo reći: ovdje na Zemlji imamo svoje tijelo [lijevi crtež, bijelo]; tada se javlja samoglasnički ton [crveno]. Tamo imamo samoglasnički ton [crtež desno, crveno] i duša kuca u njega [bijelo] i živi u njemu, tako da ton postaje tijelo duše.
Sada ste u glazbi svijeta, u pjevanju svijeta; sada ste u kreativnom tonu, u kreativnoj Riječi. A ako zamislite zvuk ovdje na Zemlji, također zvuk koji se otkriva kao zvuk: on živi na Zemlji u zraku. Ali fizikalna predodžba da zrak stvara zvuk zapravo je samo naivna predodžba. To je stvarno naivno. Jer samo zamislite da ovdje imate pod i osobu na njemu. Tlo sigurno nije ljudsko biće; ali mora biti tu da čovjek mora stajati na njemu, inače, čovjek ne bi mogao biti tamo. Ali neće vam pasti na pamet da razumijete ljude ispitujući pod, temelj.
Zrak mora biti tu da bi se zvuk mogao zadržati. Kao što čovjek stoji na tlu, tako i zvuk, samo u nešto složenijoj formi, ima svoje tlo, svoj otpor u zraku. Zrak nije važniji za zvuk nego što je tlo za osobu koja na njemu stoji. Ton se gura prema zraku, i to mu daje mogućnost da stoji. Ali ton je duhovan. Kao što je čovjek nešto drugačije od tla na kojem stoji, tako je i ton nešto drugačije od zraka na kojem ton stoji. Naravno na složen način, na raznovrsne načine.
Budući da na Zemlji možemo govoriti i pjevati samo kroz zrak, u zračnom oblikovanju tonskih stvari imamo zemaljsku sliku duha i duše. Duh i duša zvuka zapravo pripadaju nadosjetilnom svijetu. A ono što živi ovdje u zraku u osnovi je tijelo zvuka. Tako da se ne treba čuditi što zvuk ponovno pronalazimo u duhovnom svijetu. Samo se tu skida ono što dolazi od zemaljskog: zemaljski suglasnici. Samoglasnike, zvuk kao takav, u svom duhovnom sadržaju, čovjek nosi sa sobom kada se uzdiže u duhovni svijet. Samo je on ono unutarnje duše. Umjesto da ga izvana oblikuju suglasnici, on je iznutra ispunjen dušom, tonom. Ali to ide paralelno sa životom u duhovnom svijetu općenito.
Sada zamislite, čovjek prolazi kroz vrata smrti; ubrzo ostavlja suglasnike za sobom, ali u većoj mjeri doživljava samoglasnike, a posebno intonaciju samoglasnika: samo tako da više ne osjeća da mu pjevanje dolazi iz grkljana, nego da je pjevanje oko njega i da živi u svakoj noti. Tako je od prvih dana nakon što je čovjek prošao kroz vrata smrti. On zapravo živi u glazbenom elementu, koji je ujedno i element govora. Sve više od ovog duhovnog svijeta otkriva se u ovom glazbenom elementu – inspiraciji.
Pa, kao što sam vam rekao, čovjekov izlazak u svijet nakon što je prošao kroz vrata smrti ujedno je i prijelaz iz zemaljskog života u svijet zvijezda.
Kada ovako nešto prikazujemo, izgleda kao da govorimo figurativno, ali figurativno je apsolutno stvarno. Zato zamislite Zemlju, prvo planete oko nje, a zatim nebo zvijezda stajaćica, koje se od davnina zamišljalo kao Zodijak.
Kad čovjek stoji na Zemlji, u njihovom odrazu sa Zemlje vidi planete i nepomične zvijezde, pa kažemo 'pred sobom' u čast zemaljskog čovjeka – zar ne, Stari zavjet to drugačije izražava. Ali kako se čovjek nakon smrti udaljava od Zemlje, on postupno dolazi do toga da vidi planete kao i zvijezde stajaćice s leđa. Sada tada ne vidi one svjetlosne točke ili područja svijetla koja se vide sa Zemlje, već vidi odgovarajuća duhovna bića. Posvuda je svijet duhovnih bića. Gdje god se osvrne, na Saturn, Sunce, Mjesec, ili na Ovna, Bika i tako dalje, on s druge strane vidi duhovna bića.
Zapravo, ovo gledanje je ujedno i slušanje, a kao što se kaže: vidi se s druge strane, to jest odostraga, Mjesec, Venera i tako dalje, Ovna, Bika i tako dalje, moglo bi se isto tako reći: čuje bića kako odzvanjaju u dalekim svjetovima, koja imaju svoje prebivalište u tim nebeskim tijelima.
Sada zamislite sve skupa – doista se čini kao figurativno, ali nije figurativno, to je realnost – zamislite tamo u kozmosu planetarni svijet je dalje, Zodijak sa svojih dvanaest zviježđa bliže vama. Sa svih kozmičkih tijela vam se govori, govori pjevajući, a vaša percepcija je zapravo slušanje govornog pjevanja, pjevanja govorenja.
Kada pogledate Ovna, imate dojam duševnog- suglasničkog. Iza Ovna se možda krije Saturn: nešto duševno- samoglasničko. A u ovom elementu duševno- samoglasničkom koji blista iz Saturna u kozmički prostor, živi duševno- duhovno- suglasnički element Ovna ili Bika. Dakle, imate planetarnu sferu koja vam pjeva samoglasnički u kozmičkom prostoru, i imate zvijezde stajaćice koje – sada možemo reći – one pjevaju ovu pjesmu planetarnih sfera suglasnički kroz dušu.
Zamislite to živo: sfera zvijezda stajaćica više miruje, iza nje planeti u pokretu. Kada god lutajuća planeta prođe pored formacije zvijezda stajaćica, zazvuči, ne mogu reći zvuk, već cijeli svijet zvukova; dok prelazi iz Ovna u Bika, odzvanja drugačiji svijet tonova.
Ali iza nje stoji, naprimjer, Mars. Mars, koji prolazi kroz Bika, zvuči drugačije.
I imate prekrasan glazbeni instrument na nebu zvijezda stajaćica, a iza njega naši planetarni bogovi kao svirači na ovom instrumentu zodijačkog neba zvijezda stajaćica.
Zaista možemo reći: kada čovjek ovdje dolje na Zemlji povuče jezik koji je formiran za zemaljsko, kao što se izlazak iz kozmičko- duhovne orijentacije oblikuje za zemaljsko, u pjevanje, onda je to naginjanje onome iz čega je čovjek rođen iz pred-zemaljskog postojanja na zemaljsko. Kako se umjetnost uopće predstavlja čovjeku, kao da bi čovjek, umjetnički se izražavajući, rekao: pa, to je ljudska sudbina, i to je ispravno da je čovjek kada započne svoje zemaljsko postojanje, postavljen u zemaljske uvjete i mora se prilagoditi zemaljskim uvjetima; ali u umjetnosti se vraća korak unatrag, pušta oko sebe da se odvija zemaljski život i kroz korak natrag približava se duhu i duši iz koje je izrastao iz pred-zemaljskog postojanja.
Umjetnost ne razumijemo ako u njoj ne osjećamo čežnju da u lijepom doživimo duhovno. Naša mašta, koja je izraz umjetničkog, u osnovi nije ništa drugo do pred-zemaljska vidovita moć. Možemo reći: kao što zvuk živi u zraku na Zemlji, tako i ono što je zapravo duhovno u pred-zemaljskom postojanju živi na Zemlji kao slika duhovnog u duši. Kad čovjek govori on koristi svoje tijelo: suglasnici u njemu postaju plastičnost tijela; struju zraka koja se stapa u čvrstu plastičnost, duša koristi za sviranje na ovom tjelesnom instrumentu. Ali uz ono što jesmo, kao ljudska bića koja govore zemaljski, možemo težiti božanskom na dva načina.
Uzmimo suglasnički ljudski organizam, olabavimo ga takoreći od čvrstog otiska koji je primio zemaljskim gravitacijskim silama ili kemijskim silama namirnica, olabavimo suglasnike koji prožimaju čovjeka! – Možemo tako govoriti. – Ako stavite ljudska pluća na stol za seciranje, naći ćete kemikalije koje možete kemijski ispitati. Ali to nisu pluća. Što su pluća? To je suglasnik izgovoren iz kozmosa, i uzeo taj oblik. Srce, stavimo ga na stol za seciranje: sastoji se od stanica koje se mogu kemijski ispitati i naći tvari. Ali to nije srce; to je još jedan suglasnik izgovoren iz kozmosa. A u osnovi, ako zamislite dvanaest suglasnika izgovorenih iz kozmosa, onda je ljudsko tijelo tu.
To znači: ako pogledate suglasnike, ako imate potrebnu vidovnjačku imaginaciju da vidite suglasnike u njihovom kontekstu, izaći će ljudsko tijelo u punoj plastičnosti. Pa kad iz čovjeka izvadiš suglasnike, imamo skulpturu; ako udahnete dah koji duša koristi za sviranje ovog instrumenta pjevanjem, ako izvadite drugu stranu ljudskog bića, a to je samoglasnički element, tada nastaje glazbeni element, element pjevanja.
Dakle, ako izvadite suglasnike iz ljudskog bića, oblik koji morate stvoriti nastaje plastično. Ako iz čovjeka izvadite samoglasnički element, nastaje element pjevanja, glazbeni element, koji morate pjevati. I tako je čovjek, kako stoji pred nama na Zemlji, zapravo rezultat dviju kozmičkih umjetnosti: kozmičke umjetnosti skulpture koja dolazi s jedne strane i pjevačke, glazbene kozmičke umjetnosti koja dolazi s druge strane. Dvije vrste kozmičkih bića kombiniraju svoje aktivnosti. Jedna daju instrument, druga sviraju instrument; jedna formiraju instrument, druga sviraju instrument.
Nije ni čudo da se u ranijim vremenima, kada su se takve stvari još osjećale, najveći umjetnik zvao Orfej, koji je zapravo imao toliku moć nad dušom da je mogao, ne samo formirano ljudsko tijelo koristiti kao instrument, već je kroz zvuk čak mogao uobličiti i neoblikovanu materiju u plastične forme koje su odgovarale tonovima.
Shvatiti ćete da kada predstavljate ovako nešto, riječi morate koristiti malo drugačije nego što se obično koriste u današnjem prozaičnom periodu; ali ipak stvar nije mišljena figurativno ili simbolički, već u potpuno stvarnom smislu. Stvari su doista onakve kako sam opisao, iako jezik mora biti pokretniji nego se obično koristi danas. Kao što sam već rekao, želio sam na ovaj način urediti današnje predavanje kao bih i s te strane pozdravio dostignuća naših zaslužnih umjetnika, koja nas tako vesele i u kojima uživamo ovih dana. I tako sutra, dragi moji prijatelji, želimo pristupiti koncertu, koji nas tako veseli, sa stavom koji je, kako bi ovdje trebao biti, nadahnut antropozofskim stanjem duha.