.- 3. Treće predavanje, Berlin, 26 studenog 1906 (Bit glazbe, SD283)
Nasljeđe glazbenog i matematičkog talenta u obiteljima Bach i Bernoulli. Odnos individualnosti prema naslijeđenim dispozicijama. Razvoj ljudskog bića u prošlim vremenima na Zemlji. Razvoj organa sluha, govora i ravnoteže.
Kako bismo okarakterizirali temu našeg današnjeg predavanja, pođimo od činjenice koju smo već spomenuli na prethodnom predavanju. Pokazali smo da nam je u istom odnosu kao što se silueta čovjeka projicira na zid, u oblasti glazbe dana silueta Devahana, općenito u životu zvuka na fizičkom planu. Spomenuli smo da je tijelom dvjesto pedeset godina u obitelji Bach rođeno dvadeset i devet glazbenika većeg ili manjeg talenta, taj se glazbeni talent nasljeđivao generacijama, kao i matematički talent u obitelji Bernoulli. Danas želimo osvijetliti te činjenice s okultnog stajališta, te ćemo s te točke gledišta dobiti razne odgovore na važna karmička pitanja. Pitanje koje je u dušama nekih ljudi je: kako je fizičko nasljeđe povezano s onim što nazivamo izravnom karmom?
U obitelji Bach, pra-pradjed je određena individualnost koja je živjela na Zemlji prije tisuću petsto ili tisuću šesto godina, i pripadala je drugoj formi. Još je jedna individualnost bila utjelovljena u djedu. U usporedbi s djedom, otac je druga individualnost; u sinu se opet utjelovila druga osobnost. Ove tri individualnosti nemaju izravne veze i nisu postigle ništa sa svojim glazbenim talentom. Čisto unutar fizičkog nasljeđa je prijenos glazbenog talenta. Na pitanje o fizičkom nasljeđivanju odgovoriti ćemo površno ako shvatimo da ljudska sklonost za glazbu ovisi o organizaciji uha. Sve glazbene sklonosti ne bi značile ništa da dotična osoba nema glazbeno uho; uho mora biti posebno pripremljeno za ovaj talent. I upravo se ta, čisto fizička osnova za glazbeni talent, prenosi s koljena na koljeno. Imamo tako glazbenike sina i oca i djeda, koji su svi imali glazbeno uho. Baš kao što se fizički oblici tijela, kao što je to nos, prenose s jedne generacije na drugu, tako i strukturna organizacija uha.
Pretpostavimo da imamo posla s nizom pojedinaca koji su u duhovnom svijetu i koji sa sobom iz prethodne inkarnacije donose sklonost ka glazbi, koju sada žele živjeti na fizičkom planu. Što bi to značilo kada se ne bi mogli inkarnirati u tijela koja imaju glazbeno uho? Te bi individualnosti prolazile kroz život, a ta bi sposobnost ostala nijema, nerazvijena. Dakle, podrazumijeva se da će te osobnosti privući obitelji s glazbenim sluhom, s takvim fizičkim predispozicijama koje im omogućuju da se izraze. Obitelj koja je dolje na fizičkom planu, privlači individualnost koja je gore u Devahanu. Možda bi ta individualnost ostala u Devahanu još dvjesto godina ili dulje, možda njeno vrijeme u Devahanu još nije završilo. Ali budući da na fizičkom planu postoji prikladno fizičko tijelo, individualnost će se sada inkarnirati iako je mogla ostati u Devahanu još dvjesto godina, a to vrijeme može nadoknaditi u sljedećem razdoblju u Devahanu, i ostati mnogo duže u duhovnom svijetu. Takve stvari su u osnovi inkarnacije. To ne ovisi samo o tome teži li gore pojedinac za inkarnacijom, nego i o tome kako ga privlači ono dolje. Kada je njemačkoj zemlji trebao Bismarck, morala je biti utjelovljena odgovarajuća individualnost, jer su je okolnosti privlačile na fizički plan.
Dakle, vrijeme gore u duhovnom svijetu može se skratiti ili produžiti, ovisno o uvjetima koji su dolje na Zemlji, a koji guraju prema inkarnaciji ili ne.
Sada nam mora biti jasno kako je ovo ljudsko biće strukturirano i stoga se želimo približiti ljudskoj prirodi. Čovjek ima fizičko, etersko i astralno tijelo. Fizičko ga približava svemu što se naziva beživotnim, etersko tijelo ga približava biljkama. Zatim dolazi astralno tijelo koje je samo po sebi, već vrlo složeno, zatim dolazi 'Ja'.
Ako bolje pogledamo astralno tijelo, prvo imamo, takozvano, tijelo osjećaja. Čovjek to ima zajedno sa cijelim životinjskim svijetom, tako da sve više životinje, poput čovjeka imaju fizičko tijelo, etersko tijelo i tijelo osjećaja, ovdje dolje na fizičkoj razini.
S druge strane, ovdje dolje čovjek ima individualnu dušu, a životinja ima grupnu dušu. Mnogo životinja ima zajedničku, grupnu dušu, tako da ako želimo pogledati dušu životinja, moramo se popeti na astralnu razinu. Kod čovjeka je, međutim, duša ovdje dolje na fizičkoj razini. Kod čovjeka je tijelo osjećaja samo dio astralnog tijela. Četvrti dio čovjeka, 'Ja', ono je što djeluje iznutra.
Vratimo se sada u doba Lemurije. U to se vrijeme dogodilo nešto vrlo važno. Oni preci koji su hodali Zemljom prije više milijuna godina, bili su veoma različiti od sadašnjih ljudi. U to vrijeme na fizičkom zemaljskom planu postojala je neka vrsta više životinje, životinje od kojih danas na Zemlji nema ostataka, koje su odavno izumrle. Dizajnirane su na vrlo neobičan način. Ono što su danas ovdje više životinje, potomci su ovih bića potpuno drugačijeg oblika, ali degenerirani potomci. Ova bića su preci današnje fizičke ljudske prirode. Imala su samo fizičko tijelo, etersko tijelo i tijelo osjećaja. I onda, malo po malo, 'Ja' se povezalo s tim bićima; spustilo se s višeg svijeta. Tako je animalnost rasla prema duši čovjeka, duša je sišla odozgo. Animalno se razvilo odozdo, duša se spustila odozgo.
Poput vrtložnog oblaka prašine koji se kovitla na Zemlji dolje i oblaka vode koji mu dolazi odozgo, animalna tijela i ljudske duše bili su povezani. Tijelo osjećaja životinje koja živi dolje na Zemlji, tog pretka čovjeka, razvilo se toliko daleko da je moglo apsorbirati 'Ja'.
I ovo 'Ja' se sada sastoji od članova, naime duše osjećaja, duše intelekta i duše svijesti. Ovo tijelo, neprimjetno za vanjska osjetila, 'Ja'-tijelo, potonulo je dolje. Nasuprot tome razvilo se fizičko, etersko i tijelo osjećaja. Da su prije milijuna godina postojala bića koja su posjedovala fizičko tijelo, etersko tijelo i tijelo osjećaja, mogla bi osjetiti to 'Ja' kako lebdi iznad. Ali bi trebali kazati da ta veza nije moguća, jer su ove duše osjećaja koje lebde iznad još uvijek tako fino duhovne da se ne mogu ujediniti s grubim tijelom. Ali sada je duša odozgo postala grublja, tijelo osjećaja se dolje pročistilo. Sada je između to dvoje nastao odnos, i sada duša tone. Zapravo, kao što je sablja u koricama, tako je i duša osjećaja u tijelu osjećaja. U tom smislu treba shvatiti riječi Biblije: 'Bog je udahnuo u čovjeka dah života i on postaje živo biće'.
Ali ako netko želi u potpunosti razumjeti ove riječi, mora biti svjestan različitih stanja materije koje postoje na Zemlji. Prvo imamo čvrstu. Okultno se to zove 'zemlja'. Ali ono što okultist time označava nije obradivo tlo, nego stanje krute tvari općenito. Svi čvrsti dijelovi fizičkog tijela također se nazivaju zemljom, naprimjer kosti, mišići i tako dalje. Zatim kao drugo dolazi tekuće; okultno se to zove 'voda'. Sve što je tekuće zove se voda, naprimjer krv. Treće, imamo plinovito stanje, nazvano 'zrak'.
Zatim se okultist penje do viših, finijih tijela; preko zraka se uzdiže do finijih stanja. Ako želimo da nam ovo bude jasno, onda moramo pogledati neku rudu, recimo olovo. To je okultno 'zemlja'. Ako se jako zagrije, to jest otopi, onda okultno postaje voda; ako sada ispari, postaje zrak u okultnom smislu. Zrak je ono što se može dobiti iz svakog tijela na ovaj način. Ako se zrak nastavi širiti, postaje sve finiji i finiji. Tada nastaje novo stanje. Okultist to naziva 'vatra'. To je prvo etersko stanje. Vatra je prema zraku ono što je voda za čvrste stvari. Okultist ono što je još finije od vatre naziva 'svjetlosnim eterom'. Još dalje, dolazimo do onoga što se u okultizmu naziva 'kemijski eter'. Sila koja omogućuje, naprimjer, vezu kisika s vodikom je kemijski eter. Još finiji od kemijskog etera je 'životni eter'.
Dakle, u okultizmu imamo sedam različitih stanja. Činjenica da u bilo kojoj supstanci postoji život je posljedica životnog etera. Ono što živi u fizičkom tijelu sastoji se od zemlje, vode i zraka, kazano okultnim jezikom. Ono što živi u eterskom tijelu sastoji se od vatre, svjetlosnog etera, kemijskog etera i životnog etera. Tako smo ujedinili i razdvojili fizičko i etersko tijelo. Cijelo etersko tijelo prožima fizičko tijelo; astralno tijelo također prodire u etersko tijelo. Astralno se može spustiti daleko do vatre; ne može prodrijeti u vodu, zemlju, zrak. Fizičko pak, može ići samo do vatre. Pogledajmo kako se fizičko penje do vatre, u pari, to jest okultnom zraku. U pari osjećamo raspršivanje vatre. Fizičko ide gore do vatre, astralno dolje do vatre, u sredini stoji etersko tijelo.
Sada, u dobu Lemurije, mnogo prije nego se sedam članova čovjeka ujedinilo, imamo bića koja su bila dolje, i koja još nisu donijela fizičko tijelo do vatre. Još nisu uspjela razviti toplu krv. A samo fizičko tijelo koje je u stanju razviti toplu krv, vezuje dušu u sebe. Čim su se ta bića razvila do vatrenog etera, 'Ja'-duša, bila je spremna za povezivanje s fizičkim tijelom. Sve životinje koje su zaostale u svom razvoju, vodozemci, imaju hladnu krv.
Moramo se sjetiti ovog trenutka u vremenu Lemurije. Bio je to trenutak od najveće važnosti kada se biće, koje se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela i tijela osjećaja, moglo oploditi ljudskom dušom kroz toplu krv.
Daljnji razvoj sada prelazi iz lemurijskog razdoblja u razdoblje Atlantide. U razdoblju Lemurije to je bio samo element topline u kojem su se dodirivale duša i tijelo. Na početku atlantskog razdoblja dogodilo se nešto novo. Element duše sada je prodirao dublje u fizičko tijelo, spušta se gotovo do zraka. U dobu Lemurije došao je samo do vatre; sada može doprijeti do zraka. To je vrlo važno za ljudski razvoj jer je to početak sposobnosti življenja u elementu zraka. Kao što su u lemurijskom razdoblju u početku postojala samo hladnokrvna stvorenja, do sada su postojala samo nijema, bezglasna stvorenja. Prije nego su mogli zazvučati morali su uhvatiti zrak. Sada se događaju prvi, elementarni počeci pjevanja i govora.
Sljedeća faza uključivat će spuštanje duše u tekućinu. Tada može svjesno usmjeravati krv u venama, naprimjer. Ova faza razvoja je pred nama u dalekoj budućnosti.
Moglo bi se prigovoriti da hladnokrvni kukac također zvuči; ali to nije slučaj u smislu u kojem ovdje govorimo, kada se zvuk formira iz duše prema van. Zvukovi koje kukac ispušta fizičke su prirode. Cvrkut cvrčka, zveket krila, vanjski su zvukovi, tu ne zvuči duša. Ovdje je riječ o zvučnom izrazu duše.
U upravo opisanom vremenu, čovjek je mogao izliti svoju dušu glasom. Sada iznutra prema van, može slati ono što prima od izvana prema unutra. Čovjek zvuk izvana prima u uho i kao takvog ga vraća u okolinu. Kao takvo, uho je jedan od najstarijih organa, a grlo jedan od najmlađih. Uho i grlo su međusobno povezani na potpuno drugačiji način od svih ostalih organa. Uho samo vibrira, to je kao neka vrsta klavira. Unutar njega nalazi se niz vlakana, od kojih je svako usklađeno s određenim tonom. Ono što ulazi u njega, što dolazi izvana, mijenja se neznatno ili se uopće ne mijenja. Svi ostali osjetilni organi, naprimjer oko, mijenjaju dojmove okoline, A ostala osjetila tek u budućnosti trebaju dostići stupanj uha, jer uho je organ koji je na najvišem stupnju razvoja.
Uho je povezano s osjetilom koje je još starije. To je osjećaj prostorne orijentacije, odnosno sposobnost osjećanja tri smjera prostora. Čovjek više nije svjestan da je to čulo u njemu. To osjetilo je usko povezano s uhom. Duboko unutar uha nalazimo čudne lukove, tri polukružna kanala okomita jedan na drugi. Znanost ne zna što bi s njima. Ali kada su oni ozlijeđeni, ljudi gube sposobnost orijentacije. To su ostaci osjeta prostora, puno stariji od osjeta sluha. Ljudi su nekad doživljavali prostor na način na koji danas percipiraju zvuk. Sada je osjećaj za prostor potpuno prešao u uho i postao nesvjestan. Osjet prostora percipira prostor, uho percipira zvuk, odnosno ono što prelazi iz prostora u vrijeme.
Sada se može shvatiti da između smisla za glazbu i za matematiku može postojati određena srodnost. Ovo potonje je vezano za ova tri poluluka. Glazbena obitelj kao karakteristiku pokazuje glazbeno uho, matematička obitelj poseban razvoj tri poluluka u uhu, uz koje je vezan talent za prostor. I oni su se posebno razvili u obitelji Bernoulli i prenosili se s jednog člana na drugog, poput glazbenog uha u obitelji Bach. A individualnosti koje su se spuštale u inkarnaciju morale su tražiti obitelj u kojoj je to nasljeđe postojalo, kako bi mogle živjeti svoje talente.
To su intimne veze između fizičkog nasljeđa i duša, koje nakon stotine i stotine godina traže jedna drugu, i vidimo kako je na taj način čovjekova vanjština povezana s njegovom nutrinom.