.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 20 listopada 1923
O biti vodika.
Čovjek kao nosač proteina. Močvarni plin. Vodik se širi posvuda u svemiru. Reprodukcija kao suprotni kraj mišljenja. U svemu gdje postoji reprodukcija vodik mora djelovati. Svjetski fosfor. Soda i njezina uporaba u tehnologiji i prirodi. Cijeli život zapravo proizlazi iz ispravne interakcije vodika i sode. Sjemena tekućina muškaraca. Ako zmija ne dobije sodu neće formirati ljusku jaja. Vanjski vodik i vanjska soda, te unutarnji vodik i unutarnja soda. Načeli višeg razvoja: ono što je sadržano vani u svijetu postaje unutarnje u bićima, u višim životinjama i ljudima. Kako su nastala niža bića. Ose kao najvještiji proizvođači papira u prirodi.
Imate li u duši nešto što bi htjeli pitati?
Pitanje: Čuli smo samo za kisik i dušik. No postoji i vodik. Možemo li čuti nešto o tome?
Rudolf Steiner: Pa, već sam malo spominjao vodik. Pa počnimo s pitanjem. U svakoj životnoj dobi osoba nosi protein kao osnovnu tvar. Izašla je iz proteina. Majčino mlijeko uglavnom se sastoji od proteina. Čovjek nosi protein u sebi. Ovaj protein je izgrađen u osnovi na pet tvari: ugljik, dušik, vodik, kisik i sumpor. Ove tvari imate uz ostale koje su inače uvijek prisutne u tijelu u raznim oblicima a ima ih poprilično. Gore navedene tvari nalaze se u izvornom proteinu iz kojeg je nastao čovjek.
Rekao sam vam: ugljik u nama neprestano djeluje; hrana koju jedemo postaje ugljik. - Udišemo kisik kao i dušik. Ugljik u kombinaciji s kisikom tvori ugljičnu kiselinu, ugljični dioksid. Kao što sam vam rekao, nalazi se u mjehurićima nalik biserima u gaziranoj vodi, također u prirodnoj kiseloj vodi. Ugljična kiselina je prisutna i u nama, a važna je jer stalno dolazi do glave disanjem. A da u glavi nemamo ovaj ugljični dioksid, ne bismo bili bistre glave – kao što svi jesmo, naravno. Ne bismo bili da nam u glavu nije ušao ugljični dioksid; ne u tako velikoj količini kao, naprimjer, u gaziranoj vodi, već u izrazito maloj količini, moramo stalno okrijepiti, osvježiti glavu ugljičnom kiselinom. Ali neki dan sam vam rekao još nešto: Ako smo glupi, to je zato jer ugljik ne nosi dovoljno kisika u našu glavu, ne dolazi dovoljno kisika, a ugljik se kombinira s vodikom. U ugljičnoj kiselini postoji nešto osvježavajuće; Ali kad se ugljik spoji s vodikom, da, gospodo, tada nastaje metan, plin koji se nalazi u pećinama, podrumima i tako dalje, gdje stvari trunu; tamo nastaje metan. Ovaj plin ne okrepljuje, ovaj plin ubija, paralizira. A ako u našem tijelu postoji takva nepravilnost da se ugljik kombinira s vodikom, tada nastaje metan, koji odlazi u glavu. Dakle, ako dobijemo takvu glavu 'pljesnivog podruma', bit ćemo glupi. Stoga je vrlo važno možemo li dobiti dovoljno ugljičnog dioksida ili previše metana, odnosno vodika; budući da nam uvijek treba malo metana, inače bismo bili previše pametni, a postajući previše pametni dobili bismo probavne smetnje. Upravo kroz takve omjere miješanja, život nastaje na pravi način. No vodik, koji je zapravo pogrešan u glavi kada ga ima previše, koji igra vrlo neugodnu ulogu u metanu, ovaj je vodik rasprostranjen posvuda u svemiru, posvuda. Danas je pomoću takozvane spektralne analize moguće utvrditi koje su tvari aktivne u svemiru. Gdje god u svemir usmjerite spektroskop, unutra dobijete takvu boju da možete zaključiti da je vodik svugdje na djelu. Vodik je posvuda.
Pa vodik je izuzetno važan za neke stvari. Rekao sam vam da je štetno za glavu kad ga ima previše. Tako doveden u glavu, vodik sprječava osobu da razvije svoje mišljenje. Može se razmišljati zbog činjenice da u glavi nema previše vodika.
No, razmotrimo sada stvar s drugog kraja. Drugi kraj – što je to? Da, drugi kraj je reprodukcija, stvaranje novih živih bića. To je drugi kraj. Kao što su Sjeverni i Južni pol međusobno povezani, tako je i reprodukcija povezana s mišljenjem.
Sada možemo promotriti nešto vrlo zanimljivo kod živih bića. Kod živih bića dolazi do promjene u samom njihovom načinu razmnožavanja ako vodik počne igrati drugačiju ulogu od uobičajene. Postoje neke zmije: te zmije polažu jaja a iz jaja se izlegnu drugo zmije. Što se zapravo događa kad zmija položi jaje, a iz jaja se izlegne druga zmija? Jaje mora biti negdje položeno – to čini zmija jer životinjski instinkt dobro funkcionira – gdje može imati potrebnu toplinu. Činjenicu da jaju treba toplina da bi se pojavila nova životinja, možete vidjeti na primjeru ptičjeg jaja. Ptičje jaje je položeno; ali nova ptica se ne bi izlegla ako stara ptica ne bi sjela na jaje, ne bi inkubirala. Ova toplina, koja proizlazi iz stare ptice, neophodna je da se nova ptica izlegne iz jaja. Dakle, jajetu nije potrebno samo ono što ima u sebi, već mu je potrebna i toplina koja dolazi iz cijelog svemira. Nije dovoljno samo snijeti jaje, već je potrebna toplina koja dolazi iz cijelog svemira, ta toplina sadrži silu koja izvlači novo stvorenje iz jaja. Tako je i sa zmijama. Jaja su položena. Život nove zmije izvlači se iz jaja djelovanjem sunčeve topline.
Priča koju sam vam upravo ispričao događa se s nekim zmijama, ali samo ako vode uobičajen život. Ovo što vam govorim ne odnosi se na sve zmije, već samo na određenu vrstu zmija. Ako se radi o potpuno, da tako kažem, pristojnoj zmiji, ona polaže jaja, a nove zmije izlegnu se iz njih kada inkubiraju. Što to znači, pristojna zmija? Pa, ljudima priliči kazati da je netko pristojna osoba; kod zmija zahtjevi su sniženi. Za svoju pristojnost, zmiji su potrebne stvari koje su ljudima nekad prilično teške: nova odjeća, odnosno nova koža. Dakle, zmija je zaista 'pristojna' ako svake godine promijeni kožu,; ukloni staru kožu, a nova joj raste na površini tijela. Dakle, zmija ne smije hodati u starim krpama od prošle godine, već svake godine mora imati novu kožu. Tako možemo razlikovati pristojne i nepristojne zmije. Nepristojne su one koje hodaju u starim krpama od prošle godine.
Sada ćete reći: zašto se to događa? Zašto priroda tjera zmiju da dobije novu odjeću? Bilo bi jako lijepo da nam priroda podari novu odjeću. - Ali čovjek je mnogo vrijednije biće od zmije. Stoga je dobio slobodu da se presvlači ...[praznina u tekstu]. Takve zmije mogle bi se držati u zatočeništvu, a ako ih zaključate i oduzmete im odgovarajuću količinu vode ili im ne date dovoljno vlage, tada zmije odjednom postanu nepristojne, zadržavaju svoju staru odjeću! Dakle, ako nam se ne sviđa kako to priroda čini, može se umjetno postići da neke zmije postanu 'nepristojne', da zarže svoju staru odjeću od prošle godine.
Da, ali gospodo, ne samo da tada zmija nosu staru, izblijedjelu odjeću; ako natjerate takve zmije da se pare, ako ih natjerate na razmnožavanje, one ne polažu jaja, već rađaju žive male zmije! Dakle, takve zmije lišene mogućnosti da dobiju dovoljno vode kako bi mogle promijeniti kožu, odnosno koje su prisiljene postati nepristojne zmije i nositi svoju staru izblijedjelu odjeću – to je i uzrok tome – ove zmije sada rađaju žive mlade, odnosno prave male zmije umjesto da polažu jaja.
Vidite, ovo je prilično impresivna priča; jer što se zapravo tamo dogodilo? Zmiji smo oduzeli vodu. Voda sadrži uglavnom vodik; sadrži kisik ali vodik ima glavnu ulogu jer se voda sastoji od vodika i kisika. Da, gospodo, oduzimanjem vode zmiji, istodobno joj oduzimamo sposobnost razmnožavanja jer joj oduzimamo sposobnost stvaranja nove kože i sposobnost stvaranja ljuske jaja u sebi. Životinja više ne može stvoriti nešto čvrsto ako nema vodika. Ne može stvoriti ono što je teško samo po sebi, ne može formirati ljudsku jaja iznutra, niti može stvoriti kožu izvana. Zbog toga se zmije moraju roditi bez ljuske. Zmija mora iskoristiti vlastitu toplinu kako bi izvukla ove male zmije.
Vrlo je važno znati o ovoj vrsti zmija. Jer sada znamo: Koliko god na jednoj strani bilo štetno za živo biće, za glavu, ako mu povučete kisik, jednako je štetno za reprodukciju ako mu povučete vodik. I sada vidimo zašto u cijelom svijetu, gdje god pogledamo – možemo gledati u bilo kojem smjeru – postoji vodik. Zašto vodik postoji u cijelom svijetu? Da, gospodo, vodik je prisutan u cijelom svijetu iz razloga što bi svijet morao odmah biti uništen da nema vodika. U svemu gdje postoji reprodukcija, također mora djelovati vodik. Jer svijet se stalno uništava. Vidite, svijet stalno umire posvuda. Stijene se raspadaju, erodiraju, posvuda se sve pretvara u prašinu. Živa bića trunu, u svijetu nastaju svakakvi procesi fermentacije, koji su također procesi truljenja. Zapravo živimo zahvaljujući činjenici da u nama stalno nešto fermentira. I samo kroz činjenicu da nešto fermentira može nastati nešto više. To je slučaj čak i s vinom; ako sok od grožđa nije fermentirao, odnosno ako bi se proces fermentacije zaustavio, vino se, koje je za mnoge tako poželjno, ima nešto okrepljujuće, ne bi moglo uzdići iz soka od grožđa. Tako je u cijelom svijetu. Ono što čini, ono što čini da život nastaje raspadanjem, da, to je upravo vodik.
Ovdje biste mogli prigovoriti. Možete reći: Ali sada nam govorite da je vodik ono što oživljava. No, vodik je sadržan u metanu, tu uopće ne oživljava već ubija. - Da, zašto? Vidite, gospodo, kad se vodik stvara u mraku, kao što je slučaj s rudničkim plinom ili metanom, on ima štetan učinak kad se razvije isključen od svjetlosti kao što se to događa u našem mozgu. Ali kad se vodik razvije u svjetlosti, kao što se svijetlom širi po cijelom svijetu, on oživljava, iz onog što propada, što fermentira poziva na novi život. Jer vodik, kakav je posvuda, u osnovi je ista stvar koju imamo na šibicama kad ih zapalimo: fosfor. Svakako, u kemiji je potpuno drugačija stvar od fosfora; već samo zato jer kemija ne može ići toliko daleko da pretvara fosfor u vodik! No ako bi kemija mogla ići dalje nego može danas, mogla bi pretvoriti fosfor u vodik. Tako da možemo reći: Što je vodik koji se širi cijelim svijetom? - Vodik koji se širi svijetom je svjetski fosfor. Gdje god pogledamo, svugdje, posvuda, ima fosfora. I time sam opisao ono što postoji u cijelom svijetu: fosfor. Tako da smo sada upoznali nešto neizmjerno važno: upoznali smo vodik u njegovom veličanstvenom, značajnom djelovanju u svemiru.
Pogledajmo sada stvari s druge strane. Rekao sam vam: na drugom kraju je ugljični dioksid. - Pa, gospodo, pogledajmo dobro što sam vam rekao. Zamislite da ovdje postoji Zemlja [crtanje na ploči], posvuda bi bio vodik, to je u stvari fosfor. Tako svugdje u svemiru oko Zemlje imamo vodik, što zapravo znači fosfor – zapravo posvuda male vatrice. Pogledajmo sada samu Zemlju. Krenimo iz svemira na Zemlju. Posvuda ćete pronaći ono što se zove vapno. Ali ne samo da je prisutno vapno, postoji i tvar posvuda u tlu koju jako dobro poznajete. Baš kao što sam vam sada pokazao da se vodik distribuira po cijeloj Zemlji, odnosno fosfor – jer se svuda tamo širi fosfor – isto se može reći i za tvar koju ćemo sada detaljnije razmotriti.
Znate da kad vaše žene ili netko drugi želi prati, stavi u vodu za pranje ono što se naziva soda. Možda znate i to da se ista tvar, soda – izgleda kao sol, također je sol – koristi na najrazličitije načine. Naprimjer, ako odete u tvornicu sapuna, znati ćete da je najvažnija sirovina soda. Naprimjer, u proizvodnji stakla, i proizvodnji stakla za prozore jedna je od najvažnijih sirovina; ako perete rublje znate da ste stavili sodu u vodu. Tretiranjem platna sodom izbjeljuje se; postaje svjetlije i zahvaljujući sodi više je povezano sa svijetlom. Postoje mnoge druge aktivnosti u kojima se koristi soda. Naprimjer, svugdje u tvornicama za proizvodnju boja naći ćete uporabu sode. Posebno za plave boje, ako ih želite napraviti, potrebna vam je soda. Prusko plava može se napraviti samo pomoću sode. Postoji još jedna tvar koju osoba unosi u tijelo, a u svom prirodnom obliku znatno je štetnija nego nakon prerade: to je duhan. Duhan se najprije mora očistiti. Neke se komponente moraju iz njega izvaditi, inače bi počele djelovati previše aktivno na ljudsko tijelo. Duhan se pročišćava sodom. Vidite, ova soda, koju znate kao dodatak vodi za pranje, zapravo ima veliku važnost u industriji diljem svijeta. Također je od velike važnosti u industriji kozmetike. Soda je zapravo posvuda, samo u malim količinama.
Pa, gospodo, što je uopće ta izvanredna stvar, soda? Postoji bijeli metal koji sjaji srebreno i naziva se natrij, a kad se ovaj natrij spoji s ugljičnom kiselinom – sada opet imamo ugljičnu kiselinu koju imamo u glavi – tada se stvara soda. Tako natrij i ugljična kiselina zajedno tvore sodu. Natrij, ovaj metal – to je osebujna stvar: kažu natrij [das Natrium], dakle srednjeg je roda, a ne gospodin ili gospođa – je izvanredno dijete prirode. Zadržava ugljičnu kiselinu, nosi je u sebi. Svugdje u prirodi, gdje ima sode, ugljična kiselina je očuvana u obliku soli, kao i u sodi. Ugljični dioksid je skriven unutra, tamo je pohranjen.
Ovdje [vidi sliku], nacrtao sam kozmički fosfor u vodiku u ovom žutom krugu; Moram sada predstaviti sodu kao bjelkasti krug u samoj Zemlji. Naravno, nije prisutan svugdje, ali se u malim količinama distribuira po cijelom svijetu, ova soda. Kao što ga u industriji možemo koristiti za bilo što, izbjeljivanje rublja, izradu stakala i tako dalje, priroda u velikoj mjeri koristi ovu sodu. Doznajmo kako priroda može koristiti ovu sodu. Priroda je doista mnogo pametnija od čovjeka. Ljudi se osjećaju užasno pametni kad mogu reći: savladao sam sodu, izrađujem staklo, sapun, boje za sebe, koristim je za pročišćavanje duhana, izbjeljivanje i pranje rublja s njom – sve sam to otkrio. Ljudi kažu sebi da su užasno pametni. - Da, ali priroda je mnogo pametnija! To si uvijek morate reći: priroda je i dalje mnogo, mnogo pametnija. Razmislite samo o tome što se događa kada koristimo sodu. Počnimo s proizvodnjom sapuna. Čistimo se sapunom, inače bismo cijelo vrijeme izgledali kao dimnjačari. Dakle, sapun promiče čistoću; ali samo zato jer u sebi ima sode. Soda je potrebna za proizvodnju stakla. Staklo je bistro i prozirno. Soda je potrebna kako bi staklo bilo čisto i prozirno. Dalje: Peremo odjeću sodom. Peremo je, čistimo, da zasja popu svjetlosti. Sodu koristimo za izbjeljivanje. Izbijeliti znači učiniti svijetlim. Sodu koristimo svugdje gdje bi svijetlo trebalo nekako izaći, svjetlo bi trebalo djelovati iz tame. Pa, znate da se boje stvaraju u svijetlu. To sam vam rekao na razne načine. Sada nam je soda potrebna u tvornicama boja. Koliko god to bilo čudno, gdje god se koristila soda, trebalo bi se pojaviti malo svijetla. U preradi duhana: čovjeku je potrebno svijetlo za život; previše tamni duhan ne bi bio poticaj već nešto destruktivno. Soda je prisutna gdje god je zadržana ugljična kiselina i natrij; oslobađa ugljičnu kiselinu pa možemo svijet učiniti malo svjetlijim. Priroda to čini u mnogo većim razmjerima; jer je mnogo pametnija od ljudi. Čovjek samo petlja i postupno je shvatio kako se soda može koristiti u svijetu. Ali priroda je takva da koristi sodu na vrlo osebujan način. Ima je gdje god sam nacrtao bijelo. I sada je slučaj da gdje god soda, to jest natrijev karbonat, dođe u dodir s okolnim fosforom, pojavljuje se novi život, nešto živo. Inače bi sve uvijek bilo mrtvo. I tako se, iz interakcije sode iz Zemlje i vodika, odnosno fosfora iz svemira, zapravo sve neprestano ponovno obnavlja.
Sada znate veliku važnost vodika. Činjenica da je vodik posvuda izuzetno je važna u svemiru; ali je njegova nužnost uvjetovana istovremenim prisustvom sode u tlu. Zato jer se tom interakcijom sprječava smrt svega. Vodik, odnosno fosfor, uvijek djeluje zajedno sa sodom, a to sprječava umiranje. Novi život stalno nastaje. U suprotnom bismo udahnuli mrtvi zrak, svi bismo umrli. Da, postoje li neke činjenice koje bi mogle poslužiti kao dokaz za to? Kažemo da cijeli život zapravo proizlazi iz spajanja, iz ispravne interakcije vodika, to jest, fosfora i sode, to jest, natrijevog karbonata. Ovdje dolazimo do nečeg vrlo važnog. Kao što znate, ljudsko biće kao fizičko biće nastaje spajanjem jajašca, ženskog jajašca, koje se u biti sastoji od proteina, i muške sjemene tekućine. Zapitajmo se od čega se sastoji ta muška sjemena tekućina. Vidite, ova muška sjemena tekućina sastoji se od sode, koja je unutra, i svjetskog fosfora, vodika. Pa ako pogledate u svijet, onda sav život dolazi od vodika i sode. Ako pogledamo rođenje djeteta, tada sav život na Zemlji proizlazi iz sode i fosfora u muškom sjemenu. Obje se tvari mogu naći u muškom sjemenu. Čovjek vadi mali dio onoga što radi u svijetu, nešto sode iz Zemlje, nešto fosfora, nešto vodika, iz svemira, i od toga tvori muško sjeme koje donosi rađanje. Tako se u najmanjoj stvari, naime tijekom razmnožavanja, i u najvećoj u velikom svijetu, može vidjeti kakvu ulogu ima s jedne strane vodik a s druge strane ugljična kiselina i natrij, soda. Kao što vidite, gospodo, priroda koristi sodu na način koji je daleko mudriji od čovjeka. Budući da smo vidjeli da soda mora biti gdje god svijetlo djeluje, gdje se stvara svijetlo, gdje nastaje svijetlo. Ako vodik koristite u mraku, nastaje metan koji ubija. Ako se vodik koristi u svijetlu, on ne ubija, već stvara. Pa, vodik, fosfor, priroda tretira sodom. Tako u velikoj mjeri radi ono što činimo s izbjeljivanjem i pranjem: donosi svjetlost vodiku, a to stvara život. Zaista je zapanjujuće kad se pogleda u svijet, i vidi kako posvuda kroz osvijetljeni vodik novo biće nastaje iz starog, koje bi inače umrlo; a kada se tada pogleda u najmanju nastajuću materiju i pronađe isto – tada kroz takvo razmatranje nastaje prava znanost!
Sada se vraćamo na naš primjer zmije. Prepustimo li zmije njihovoj prirodi – onu vrstu zmija o kojoj sam govorio – da, onda voda koju zmija unese da bi stvorila novu kožu ima sodu u sebi. A mladi dobivaju kožu od vode koju su upili, baš kao što je stara zmija dobila kožu, kožu koja nije napravljena samo od sode, ali za koju su potrebne sile sadržane u sodi. Dakle nije toliko važan unos vode, već unos sode sadržane u vodi. Tako da ova soda, koju zmija ponese s vodom, najprije zmiji da novu odjeću. Zmija može, takoreći, tvoriti tvari prema van, dobiva novu odjeću, a osim toga može formirati novu ljusku jaja kada se razmnožava, prema unutra – nije baš tvrda, još je donekle mekana ....[praznina u tekstu]. Osoba može postati nepristojna kad pije vino. Ako zmiji uskratite vodu, ona također može postati nepristojna. Dakle, drugačije je prirode. Ako zmija ne dobije sodu, onda ne tvori ljusku jajeta, tada se mladi moraju pojaviti bez ljuske jajeta, moraju se inkubirati u samoj zmiji, izlaze kao živi mladi. To je nešto jako čudno. Pretpostavimo da iz stare zmije ispužu žive zmije; ono što se dogodilo zmiji je učinak vodika ili fosfora na sodu. To se dogodilo u zmiji. Zmija je morala upotrijebiti svoju staru sodu koju je još imala u tijelu; morala je žrtvovati kako bi rodila mlade. Stoga, ako se priča nastavi dugo, može se dogoditi da zmije postanu nepristojne; a kada su jednom ili dvaput rodile žive mladunce, postaju sterilne i više ne rađaju jer moraju izvući svu sodu iz tijela. Iscrpljuje se ako ne dobije vodu s otopljenom sodom.
No, kako je to kad zmije postanu pristojne, skinu staru odjeću? Pa, tu se polažu jaja, a ono što mala, živa zmija uzima iz stare sode spremljene u tijelu, iz fosfora, vodika, sada uzima iz svemira. I možete vidjeti: ako se u takvoj zmiji pojavi živa životinja, tada se soda i vodik, fosfor, interno kombiniraju; ako se stvori jaje, tada se vodik ili fosfor kombiniraju sa sodom prema van iz svemira. Kod ovih životinja imate primjer da se u velikom svijetu događa isto što se događa i unutar ljudskog bića tijekom reprodukcije. Cijeli svijet je reprodukcija. Na primjeru ovih zmija, lišenih vode kako bi promijenile kožu, koje rađaju žive mlade, vidimo da jednom kada rodi, koristi ono što je unutar tijela – unutarnji vodik, fosfor i unutarnju sodu. A kad položi jaja, koristi vanjski vodik, fosfor i sodu. Ovo je najjači dokaz da priroda oko nas nije nešto mrtvo, već nešto jednako živo kao i mi. Treba samo potražiti takve dokaze. Ne bismo trebali gledati nešto što je vrijedno pažnje bez razmišljanja: kada zmija ne može promijeniti kožu zbog nedostatka vode – uglavnom lišavanjem sode, i odjednom počne rađati žive mlade, ne smijemo to gledati bez razmišljanja, moramo to povezati sa cijelim svemirom. To je nešto jako važno.
Pa zar ne, čovjek ne nosi jaja iz kojih izlaze novi ljudi, već se čovjek mora roditi kao živo biće; čak i više životinje rađaju žive mlade. Na čemu se, dakle, temelji ovaj viši razvoj? Vidite, ovaj viši razvoj temelji se na činjenici da ono što je sadržano vani u svijetu ide unutra u bića, u više životinje i u čovjeka, tako da čovjek u sebe prima sile svijeta. Ono što je vani, događa se unutra kod viših bića.
No, kod nižih životinja, kako je tamo? Da, vidite gospodo, u znanosti postoji vječna rasprava o tome kako su nastala prva živa bića. Ljudi govore o Generatio aequivoca; spontanom rađanju. Da, ali onda si učenjaci opet govore: Jednom su se morala pojaviti prva živa bića. - Ali kada sad razmišljaju o tvarima od kojih su nastala ta prva živa bića, tada takvu tvar ne nalaze. To nije krivnja prirode, to je samo zbog činjenice da ti učenjaci jednostavno ne poznaju te tvari. Oni, naime, ne znaju što je zaista vodik, koji se nalazi posvuda, ne znaju da je to fosfor, isti onaj koji se nalazi u muškom sjemenu i daje ovom muškom sjemenu specifičan miris fosfora. Kad se muko sjeme dovede u vezu s određenim biljkama, ono ima isti učinak kao da se soda povezuje s određenim biljkama, dolazi do izbjeljivanja i slično. Sve je to sadržano u starim alkemijskim učenjima, kojima se, naravno, danas ne bismo trebali vraćati jer ne želimo staro. Sve je to istraženo. I danas se to može ponovno upoznati kroz pravu antropozofsku znanost. A ono što pretpostavlja sodu, fosfor ili vodik u muškom sjemenu, može se razviti u vanjskoj prirodi. Tako da se sada ne moramo pitati: Kako su nastala prva živa bića? - Kad Zemlja još nije imala živa bića, niža živa bića nastala su interakcijom fosfora i sode na Zemlji. I onda imamo spontano rađanje, Generatio aequivoca.
Pa vidite, treba samo proučiti stvari do kraja, a onda će se riješiti neke takozvane zagonetke svijeta koje se inače ne bi riješile. Naravno, ako netko upita: Kako se ugljik, kisik, vodik i dušik spajaju na takav način da nastane živo biće? – dakle tom pitanju ne treba pristupiti sa stajališta današnje kemije, jer to neće pokazati da ako je s jedne strane aktivan fosfor, a s druge strane soda, ugljična kiselina s natrijem, tada nastaje ovo živo biće. To su tako suptilne stvari da se u njih ne može prodrijeti grubim alatom kojim su opremljeni naši laboratoriji. No na takve se pojave mora ispravno gledati. Dakle, ako imate zmiju koja jednostavno polaže jaja, a iz jaja izlaze žive zmije, tada velika priroda, fosfor i soda iz velike prirode i dalje djeluju u njoj. Ako je zmija odsječena od velike prirode, ako je dovedena u okoliš u kojem nema dovoljno vode da promijeni kožu i iz nje proizvede ljuske jaja, tada se ponaša kao mala priroda, kroz ono što je posudila od velike prirode i nosi u sebi kao nasljeđe; tada u određenom pogledu djeluje kao više biće.
Vidite, razvoj čovjeka u svijetu, sastoji se u činjenici da je na neki način izoliran od prirode. Čovječanstvo se zatvara; zatvara se prvenstveno kroz kulturu. A napredak ne bi došao da se čovjek nije na neki način zatvorio. Jer u određenom smislu i zmija postaje više biće kada dehidracijom nauči stvarati žive mlade. Cijeli razvoj čovječanstva temelji se na činjenici da su se ljudi sve više izolirali od prirode i sada ne samo da rađaju živo potomstvo, već razvijaju i ostale sile izolirano od prirode; a time je i sve što proizlazi od čovjeka, ono što je prije proizlazilo od prirode.
Da, gospodo, malo po malo iz čovjeka izlazi ono što je ranije izlazilo iz prirode. Mogu vam navesti razne primjere za to. Želim vam samo napomenuti jednu stvar: danas pišemo na papiru. Ali taj papir nije toliko star. Znate da su se u prošlosti za pisma koristili potpuno različiti materijali. A suvremeni papir je u biti izrađen od lanenih krpa. Stoga se, kako je nastajao u isto vrijeme kao i barut, zvao laneni krpeni papir. Stoga je čovjek relativno kasno upotrijebio svoju mudrost da bi proizveo papir. No, u prirodi postoji već dugo nešto, kao papirna masa: to je ono od čega osa čini gnijezdo! To je prava papirna masa. Sve što trebate učiniti je preraditi materijal iz gnijezda ose, izbijeliti ga, i dobit ćete papirnu masu. Ose su zapravo najbolji proizvođači papira u prirodi. Tako da se može reći: prije mnogo tisućljeća ove su ose otkrile proces izrade papira! - Proizvodnja papira odvijala se vani u prirodi. Kasnije je to čovjek učinio samoinicijativno. U izradi papira imate isti proces kao i u zmija koje nose žive mlade; izolirate li zmiju od vanjskog svijeta i uskratite li joj vodu, tada ona rađa žive mlade, pojavljuje se nešto što je viša razina evolucije. Ako sve više zatvarate ljude stvaranjem njihove kulture, oni će stvoriti papir koji je stvorila priroda, baš kao što zmija iz sebe stvara žive mlade. Prije mnogo tisućljeća ose su prirodno proizvele papir; čovjek je proizveo papir polazeći od svog unutarnjeg svijeta. Da, unutra ulazi um, baš kao što moć stvaranja živog potomstva ulazi u zmiju.
Tako je sada i sa ljudskim sjemenom. Tu ćete pronaći sodu, kao što smo rekli, i ovaj vodik, fosfor. Ako bismo ispitali živce koji izlaze iz mozga, onda su opet najvažnije stvari u tim živcima soda i fosfor. Samo što su međusobno povezani drugačije nego u sjemenu, što su u određenom smislu jače povezani. Nije ni čudo da nešto poput onoga što su misli dolazi od osobe. Unoseći ono što se inače nalazi samo u sjemenu, ljudi prerađuju sodu i fosfor u živčanom sustavu. Kao što se fosfor i vodik nalaze posvuda u svijetu, tako se soda i fosfor nalaze u sferi ljudskog mozga. Ali sada možete vidjeti i zašto nam je unutra potreban ugljični dioksid u glavi. Soda se stalno pretvara. Ugljična kiselina se odvaja od natrija, a od ovog natrija, srebrnkastog metala, na kraju bismo dobili pretvrdu glavu da nam ugljikova kiselina ne stvara sodu. Tako uz pomoć natrija apsorbiramo ugljičnu kiselinu kako bismo pravilno rasporedili sodu u glavi. A iz onoga što je oko nas, unosimo fosfor, vodik kroz kosu i kožu. Jednostavno ne smijemo dopustiti da se previše vodika u metanu podigne prema gore, već da unesemo vodik izvana. Ova ljudska glava doista je vrsta jaja; kao što jaje koje je položeno upija sodu iz Zemlje i vodik iz zraka, tako i ljudska glava uzima sodu odozdo iz Zemlje, a izvana dobiva vodik, fosfor, ako to ne može dobiti iznutra. Zatim stupaju u interakciju i stvaraju supstancu koja može biti posrednik misli, odnosno koja stvara misli.
Tako ćete saznati kako je čovjek smješten unutar prirodnih pojava. Potrebno je samo razmotriti prirodne pojave na pravom mjestu. Ako znanstvenik liši zmiju vode i samo zuri u to kako se pojavljuju živi mladi umjesto da polaže jaja, neće postići ništa. Ali ako zapravo zna što je donio u svoj laboratorij, otkriti će tajne svijeta.
Temu nastavljamo sljedeće srijede.