.- 5. Peto predavanje, Dornach, 24 listopada 1923
O prirodi kometa.
Za mišljenje potrebna nam je ugljična kiselina, za volju nam je potrebna cijanovodična kiselina. Cijanovodična kiselina u kometama. Važnost kometa u cijelom svemiru. Razlika između Atenjana koji puno govori i manje, ali smislenije i snažno, govorećeg Spartanca. Unutarnja toplina tjera želju za govorom, vanjska toplina potiče želju za govorom. Ništa se ne može razviti u tami. Kao što se toplina Sunca uzima iz ugljena, tako i dijete uzima u majčinoj utrobi tu sunčevu svjetlost koja je tamo pohranjena. Kometi i meteori donose cijankalij u zrak. Bespomoćnost. Sok od trnja. Miholje kao blagdan slobode. Lykurgos, zakonodavno tijelo Sparte.
Dobro jutro, gospodo! Imate li neko pitanje?
Pitanje: Na prethodnim predavanjima bilo je govora o velikom kozmosu; Htio bih pitati o kometama s dugim repom. Što to znači?
Rudolf Steiner: Vidite, gospodo, ovdje ćemo se morati sjetiti onoga što sam govorio u posljednje vrijeme. Htio bih ponoviti neke stvari koje su rečene na prethodnim predavanjima.
Gledajući čovjeka, moramo reći: Dvije stvari su potrebne za cijeli njegov život, posebno za njegov duhovni razvoj. Prvo, ugljična kiselina stalno mora ići u glavu. Uostalom, čovjek u sebi stalno luči ugljik. Zapravo, može se reći: Čovjek, utoliko što je čvrsto tijelo, sastoji se od ugljika. Dakle, čovjek stalno iz sebe izlučuje ugljik. Taj bi se ugljik na kraju mogao manifestirati u nama tako da postanemo nešto poput crnih stupova. Kad bismo zadržali taj ugljik postali bismo crni stupovi. Potreban nam je za život, ali stalno ga moramo mijenjati tako da postane nešto drugo. To su događa putem kisika. Pa, na kraju izdišemo kisik s ugljikom u obliku ugljične kiseline. U zraku koji izdahnemo nalazi se ugljična kiselina. Ali potreban nam je ovaj ugljični dioksid. Nalazimo ga, primjerice, u gaziranoj vodi, unutar koje se u mjehurićima nalazi ugljični dioksid. Ovaj ugljični dioksid, koji se ne izdahne, stalno se penje do ljudske glave, a potreban nam je kako ne bismo bili glupi, kako bismo mogli razmišljati; inače bi metan, koji se sastoji od ugljika i vodika, otišao gore u glavu. Dakle, da bismo mislili potreban nam je ugljični dioksid.
Također sam vam rekao što nam treba za volju. Prilikom hodanja, pri pomicanju ruku i ramena – tu se počinje očitovati volja – uvijek moramo formirati spoj dušika i ugljika i stalno ga uništavati. Ali ovaj cijanid ili cijanska kiselina, mora nam takoreći stalno ulaziti u udove. Zatim se kombinira s kalijem u udovima. Proizvodi se cijankalij koji se također mora ponovno otopiti. Da bismo uopće mogli živjeti, u nama mora postojati stalno trovanje i detoksikacija, otapanje. To je tajna ljudskog života: Ugljični dioksid s jedne strane, cijankalij, koji je kombiniran s kalijem, s druge. Pri svakom pokretu, čak i prsta, stvara se malo cijanske kiseline, a stvar je u tome da je odmah opet otopimo pomicanjem prostiju. Dakle, to također mora biti prisutno u čovjeku.
Ali sve što mora biti tamo u čovjeku mora postojati i u svemiru vani, mora biti nekako prisutno u svemiru vani. Činjenica je da se komete uvijek iznova istražuju. A posebno se s kometama odigrala mala priča u antropozofskom pokretu. Jednom sam održao predavanje u Parizu i rekao, temeljem čisto internog znanja, da komet mora sadržavati cijanovodičnu kiselinu, da je cijanovodična kiselina prisutna u kometu. Do tada znanost nije obraćala pažnju na prisutnost cijanovodične kiseline u kometama. No nedugo nakon toga pojavio se komet. Upravo onaj o kojem govorite. I upravo na tom kometu otkriveno je savršenijim instrumentima, koje ranije nisu imali, da je cijanovodična kiselina stvarno unutar kometa, unutar tvari kometa! Tako da možete istaknuti kada ljudi pitaju: Je li antropozofija nešto predvidjela? - Da, ovo otkriće cijana u kometama, naprimjer, javno je predviđeno. Bilo je mnogo predviđanja, ali u slučaju kometa, bilo je sasvim očito. Pa, danas nema sumnje čak ni u vanjskoj znanosti da je u atmosferi komete – komet je zapravo napravljen od vrlo fine materije, zapravo samo eter, samo zrak – cijanovodična kiselina.
Da, što to znači gospodo? To znači da se ista stvar koju moramo stalno stvarati u svojim udovima nalazi i vani, u atmosferi kometa. Sada pomislite koliko sam često ovdje govorio da se jaje formira iz cijelog svemira – stoga se i čovjek, životinje ili biljke također formiraju iz cijelog svemira. Želio bih vam ovo objasniti na primjeru samog čovjeka kako biste mogli točno vidjeti što se komete zapravo znače u čitavom svemiru.
Idemo tamo – nekima se to može učiniti čudnim, ali vidjet ćete da se time najbolje objašnjava ono što vas zanima – krenimo od nečeg povijesnog. Stoljećima prije utemeljenja kršćanstva u današnjoj Grčkoj postojao je jedan stari narod, Grci. Stari Grci su toliko učinili za duhovni život da se i danas u našim srednjim školama mora učiti grčki jezik, jer postoji mišljenje da se i danas, proučavajući grčki, postaje posebno pametan. Pa, Grci su doista učinili mnogo za duhovni život. Danas ne učite indijski, niti egipatski, nego grčki. Na taj način ljudi žele izraziti činjenicu da su Grci učinili mnogo za razvoj duhovnog života. To se pokazuje jednostavnom činjenicom da mi njegujemo grčki jezik kod naših srednjoškolaca. Sami Grci su djecu poučavali samo na grčkom, iako su toliko pažnje posvećivali duhovnom životu.
Sada, u Grčkoj su bile uglavnom dvije etničke skupine, koje su bile od posebnog značaja, ali koje su se međusobno jako razlikovale: jedna, to su bili stanovnici Sparte, druga, ona iz Atene. Sparta i Atena bila su dva najvažnija grada u Grčkoj. Bilo je i nekoliko drugih koji su također bili važni, ali ne toliko važni kao Sparta i Atena. Tako su se stanovnici ova dva grada jako razlikovali. Danas ću zanemariti ostale razlike, ali bili su različiti jednostavno zato što su se ponašali različito dok su govorili. Spartanci su uvijek mirno sjedili zajedno i malo su govorili. Nisu voljeli pričati. Ali kad su govorili, htjeli su da ono što kažu ima određeno značenje; moralo je imati snažan učinak na čovjeka. No, budući uostalom ljudi ne mogu uvijek govoriti nešto važno, šutjeli su kad nisu imali ništa važno za reći i uvijek su govorili kratkim rečenicama. Ove kratke rečenice bile su poznate u stara vremena. Govorilo se o kratkim rečenicama spartanskog naroda, bile su poznate i iznimno mudre.
To nije bio slučaj s Atenjanima. Atenjani su voljeli lijep govor; voljeli su kad ste lijepo govorili. Spartanci: kratki, odmjereni, mirni u govoru. Atenjani, željeli su lijepo govoriti. Proučavali su retoriku i lijepo govorili. Zato su više brbljali; ne toliko kao mi danas, ali su brbljali više od Spartanaca.
Koja je bila razlika između Atenjana koji mnogo govori i Spartanca, koji govori mnogo manje ali značajno i moćno? Bila je u odgoju. Umjetnost obrazovanja danas se, naravno, malo proučava. Ali ono o čemu govorim temeljilo se na odgoju. Posebno su spartanski dječaci odgajani sasvim drugačije od atenskih. Spartanski su dječaci morali raditi mnogo više gimnastike: ples, igre u areni, sve vrste gimnastičkih vježbi. Umijeće govora, stvarnu gimnastiku jezika, Spartanci nisu ni prakticirali. Pustili bi da govor dođe prirodno.
Sve sadržano u jeziku nastaje drugim pokretima ljudskog tijela. Možete to dobro vidjeti: ako osoba ima spore, odmjerene pokrete koji su zaista gimnastički, onda govori ispravno. Pogotovo kada osoba hoda urednim koracima, tada i uredno govori. Naravno, to ovisi o dobi djeteta. Ako osoba dobije giht u starosti, to više nije važno; do tada je već naučio govoriti. Ovisi o vremenu kada naučite govoriti. No, Spartanci su smatrali da je najvrijednije raditi što više gimnastičkih vježbi, i radili su tu gimnastiku trljanjem dječjih tijela uljem i prekrivanjem pijeskom; i djeca su se bavila gimnastikom. Atenjani su također koristili gimnastiku – gimnastika se koristila u cijeloj Grčkoj, ali u znatno manjoj mjeri – i pustili su starije dječake da vježbaju gimnastiku jezika i rječitost. Spartanci nisu.
Međutim, sve je to imalo određene posljedice. Znate, kad su ti mali spartanski dječaci radili gimnastiku sa nauljenim pijeskom i natrljanim tijelima, tada su morali razviti puno unutarnje topline – mnogo, mnogo unutarnje topline. A kad su Atenjani radili gimnastiku, to im je bilo nešto neobično. Da je tada bio dan kakav je danas, i da Spartanski dječaci nisu htjeli raditi gimnastiku, to bi bilo nešto nevjerojatno! Gimnastičari, odgajatelji, odmah bi ih doveli u red! Kad su Atenjani imali ovako olujan dan kao danas, okupili bi dječake unutra, u zatvorenom prostoru i bavili se retorikom. Ali kad bi Sunce sjalo, kad bi sve svjetlucalo, puštali bi ih vani. Atenska djeca su po volji izvodila svoje gimnastičke vježbe. Budući da su Atenjani razmišljali malo drugačije od Spartanaca. Kod Spartanaca se smatralo da sve što dječaci izvode na način pokreta moraju izvesti iz unutarnjeg tijela; vani može biti oluja i tuča i zveckanje i vjetar, to nije važno. Sebi su rekli: pokreti moraju proizaći iz same osobe.
Atenjanin bi rekao drugo. Rekao je: Živimo od Sunca, a kad nas Sunce pobudi za kretanje, tada se želimo kretati; kad nema Sunca ne želimo se pomaknuti. - Tako su rekli Atenjani, i zato su Atenjani gledali prema vanjskoj toplini Sunca. Spartanci su gledali unutarnju toplinu Sunca, toplinu Sunca koju je čovjek već preradio; Atenjani su obraćali pozornost na vanjsko Sunce koje je tako lijepo obasjavalo kožu – nisu trljali kožu pijeskom, ili barem ne koliko Spartanci, kožu im je moralo tretirati Sunce. To je bila razlika. A kad danas u školskim udžbenicima pročitate razliku između Atenjana i Spartanaca, čini vam se da je nekim čudnim slučajem govor Spartanaca bio miran, odmjeren, a Spartanci okorjeli ljudi, te da su Atenjani vježbali umjetnost lijepog govora, koji se potom dalje usavršio kod Rimljana. Danas se ljudi ne mogu baviti poviješću i prirodnom znanošću u isto vrijeme. Povijest govori sama za sebe, a prirodna znanost govori sama za sebe. Ali ako vam kažem: Spartanci su trljali svoje dječake uljem i pijeskom, i zatim bi ih pustili da se bave svojom spartanskom umjetnošću po svim vremenskim uvjetima, a Atenjani nisu toliko trljali svoje dječake uljem i pijeskom, već su umjetnost govora razvili unutra po palačama – tada ćete znati da su ovu razliku između susjednih Spartanaca i Atenjana zapravo donijele prirodne pojave.
Zato kažemo: ako imamo Zemlju ovdje [crtanje na ploči] i Sunce ovdje: ako netko gleda u Sunce kako sja, evo Atenjanina, onda nastaje Atenjanin; ako se Suncu posvećuje manje pažnje, te se usredotočuje na ono što je Sunce već učinilo u čovjeku, na unutarnju toplinu, rezultat je Spartanac. Vidite, tu se spajaju povijest i prirodna povijest. To je tako.
Dakle, sada možemo reći: Kad osoba vidi da u sebi razvija puno topline, tada njegov jezik postaje kratak i odmjeren. - Zašto? Zato jer se cijelim umom okreće svemiru. Ali kad čovjek pusti da ga obasja Sunce poput Atenjana, tada se svojim umom manje okreće prema svemiru; svojim umom se više okreće prema unutra, a njegova toplina prema van; kod Spartanaca je toplina usmjerena prema unutra, razumijevanje prema van. I iz razumijevanja, Spartanac je naučio jezik svemira; to je mudrost, u njemu se razvila. Atenjanin nije naučio jezik svemira, već samo kretanje u svemiru, predao se gimnastici na toplini Sunca.
Ako danas pogledamo ono što je ostalo od Spartanaca, reći ćemo: Oh, ti Spartanci, u svojim kratkim rečenicama izrazili su mudrost svijeta. - Atenjani su u većoj mjeri izvlačili iz sebe intelektualno u prekrasnim kombinacijama riječi. Ono što su Spartanci posjedovali u svom jeziku u velikoj je mjeri izgubljeno za čovječanstvo; nestalo je u Grčkoj zajedno sa Spartancima. Danas čovjek više ne može živjeti jezikom kozmosa. Ali ono što su Atenjani počeli raditi: lijepo uobličene rečenice – postalo je tada rašireno u Rimu kao retorika. Rimljani su, barem, još uvijek lijepo govorili. Čak su i u Srednjem vijeku učili lijepo govoriti. Ali danas ljudi govore strašne rečenice. Trebate samo pomno pogledati – pa, mogli biste otići u bilo koji drugi grad, ali u Beču, izbori traju tjednima: da, ne razgovaraju lijepo, već strašno, čitava poplava govora, ali nije lijepo! I to je ono što je postupno nastalo iz onoga što su Atenjani njegovali kao nešto divno. To proizlazi iz čovjeka. Kozmos istina, ne drži predizborne govore – već to rade ljudi! Spartanci nisu držali predizborne govore; Spartanci su u svojim kratkim rečenicama izrazili ono što kozmos govori. Podigli bi pogled prema zvijezdama i pomislili: Ljudi trče svijetom i zapravo su 'Gschaftlhuber' [ u njemačkom, osoba koja se pretjerano čini važnom, stavlja se u prvi plan ali zapravo ne radi ništa, nap.pr.] Zvijezda se kreće sporo, ne ide čas brzo čas polako, već ravnomjerno. Tada je nastala izreka koja je ostala za sva vremena: 'Požuri polako' i tako dalje. Zvijezda stiže na odredište! I tako su Spartanci mnogo naučili od onoga što je vani, u kozmosu.
I sada možemo prijeći na nešto na što sam već skrenuo pažnju kod vas ovdje, možemo prijeći s topline na svijetlo. O toplini bih želio reći samo sljedeće. Dakle, ako osoba treba razviti veliku toplinu, onda bi trebala postati jaka osoba. A ako osoba ima priliku puno biti na Suncu, trebala bi postati osoba koja puno govori. Sada samo trebate malo pogledati zemljopis: otiđite u Italiju, gdje su ljudi više izloženi Suncu, pa ćete vidjeti koliko je to pričljiv narod! I idite na sjever, gdje su ljudi više izloženi hladnoći: da, ponekad možete pasti u očaj – ljudi ne govore jer ako uvijek morate razvijati unutarnju toplinu, to otjera nagon za pričanjem. Čak se i ovdje čini gotovo čudnim kad netko ponekad dođe sa sjevera; ustane kako bi govorio – da, stoji, ali još ne govori. Nije li istina, kad kakav talijanski agitator izađe na tribinu, on već govori prije nego je tamo, već dolje govori. Zatim ide dalje, izlijevaju se riječi! Ako bi nordijac, koji mora razviti puno topline jer nema vanjske topline, trebao govoriti: Takav nordijac ustaje – može vas dovesti do očaja, jer on ni ne počinje; želi nešto reći, ali ni ne počinje. To je tako: unutarnja toplina potjera želju za pričanjem, vanjska toplina potiče želju za pričanjem. Naravno, sada sve to možete transformirati kroz umjetnost. Spartanci nisu dobili poticaj iz vanjskog svijeta za razvoj odmjerenog govora, dobili su ga iz vlastitog rasnog karaktera, oni su, iako su bili susjedi s Atenjanima, jer su se dosta miješali s ljudima koji dolaze sa sjevera, razvili tu smirenost. Među Atenjanima, naprimjer, bilo je jako mnogo onih koji su se miješali s rasama iz vrućih područja; time su razvili rječitost. Dakle, vidimo kako je razgovorljivost osobe povezana sa Suncem i toplinom. Pređimo sada na svijetlo.
Sve što moramo učiniti je sjetiti se nečega što sam vam već rekao. Pomislite na sisavce. Sisavac u sebi razvija zametak novog sisavca. Ovaj zametak se nosi unutar tijela majke, sve se događa iznutra. Uzmimo s druge strane, leptira. Rako sam vam: leptir polaže jaje, gusjenica puzi iz jaja, gusjenica se omota čahurom a sunčeva svjetlost tjera raznobojnog leptira iz čahure. Ali ako pogledate sisavca [crtanje na ploči], ovaj sisavac razvija novu životinju potpuno skrivenu u maternici. Ovdje opet imamo dvije suprotnosti, divne suprotnosti. Pogledajte: jaje je otkriveno. Kad gusjenica ispuže doći će svijetlo. Gusjenica, rekao sam vam, ide prema svijetlu, omata svoju čahuru, ljusku koja ga pretvara u kukuljicu, u skladu sa svjetlom, a svijetlo zauzvrat doziva leptira. Svijetlo ne miruje, daje leptiru boje. Boje su uzrokovane svjetlošću; svijetlo pravi leptira.
Uzmimo s druge strane kravu, psa. Da, mlado je tamo u majčinoj maternici, u maternici, u kojoj ne može imati vanjsko svijetlo, potpuno je zatvoreno u tami u odnosu na vanjsko. Dakle, mora se razvijati tamo, u tami.
Ali ništa što živi, ne može se razviti u mraku. Besmisleno je vjerovati da se nešto može razviti u mraku. Ali što se ovdje događa? Želim vam dati usporedbu. Možemo se nadati da će se, kad Zemlja postane jako siromašna ugljenom, izravna solarna toplina noći koristiti za grijanje nekom vrstom transformacije; ali danas za grijanje nije moguće izravno koristiti sunčevu toplinu. Možda neće proći mnogo vremena dok se ne shvati kako to učiniti; danas koristimo, primjerice, ugljen. Da, gospodo, ugljen nije ništa drugo do solarna toplina koja je strujala na Zemlju prije mnogo, mnogo tisućljeća, prešla u drvo i preživjela kao ugljen. Kada ga gorimo, uklanjamo sunčevu toplinu iz ugljena koja se akumulirala u Zemlji prije tisuće godina.
Nemojte misliti da se samo ugljen ponaša na ovaj način u odnosu na Sunce, kako sam vam upravo opisao! Kao što sam upravo opisao, i druga bića su u odnosu na Sunce, naime, sva živa bića. Gledajući sisavca, možete reći: Svaka mlada životinja ima majku, ova pak opet ima majku, i tako dalje. Uvijek su uzimali toplinu Sunca, još uvijek je unutar same životinje, nasljeđuje se. I kao što toplinu Sunca izvlačimo iz ugljena, tako i dijete u majčinoj utrobi sada uzima sunčevu svjetlost koja je tamo pohranjena iznutra. - Sada imate razliku između onoga što se događa kod psa ili krave i onoga što se događa kod leptira. Leptir ide sa svojim jajem ravno na vanjsku sunčevu svjetlost, dopuštajući da jaje potpuno bude pod utjecajem vanjskog svijetla sve dok se ne pretvori u šarenog leptira. Pas ili krava iznutra su jednako šareni, ali to se ne vidi. Kao što se još ne opaža toplina Sunca u ugljenu – prvo se mora namamiti van – tako se mora najprije izmamiti iz psa ili krave ono što je tamo pohranjeno u smislu svjetlosti. Tamo je pohranjeno svijetlo! Leptir je šaren izvana; sunčeva svjetlost radila je izvana. Da, kod psa ili krave, unutra, želim reći, posvuda je nevidljivo svijetlo.
Ovo što sam vam ovdje opisao, ljudi bi već danas mogli saznati s našim savršenim aparatima, i to dokazati u svojim laboratorijima ako to žele. Oni trebaju samo potpuno zamračiti laboratorij, a zatim moći provesti uporednu analizu snesenog jajašca i embrija krave ili psa u ranom stadiju; tada bi se, zahvaljujući zatamnjenju u prostoriji, mogla u potpunosti otkriti razlika o kojoj govorim. A kad bismo fotografirali ono što ne možemo vidjeti očima – oči nisu dovoljno osjetljive za to – moglo bi se dokazati da jaje leptira ima žuti spektar, a da zametak psa i krave ima plavi spektar na fotografiji. Ove stvari, koje se može vidjeti duhovno – a ako se razmišlja duhovno vanjski uređaji nisu potrebni – ipak će se dokazati savršenim instrumentima.
Dakle sada možemo reći: leptir nastaje na vanjskoj sunčevoj svjetlosti, krava ili pas nastaju na sunčevoj svjetlosti koja je pohranjena interno. - Tako smo spoznali razliku između topline koja djeluje izvana, koja ljude čini pričljivima, svjetlosti koja djeluje izvana, koja kod leptira izaziva mnoge boje, i topline iznutra, koja ljude čini nijemima i odmjerenima – svjetlo iznutra u biću koje rađa žive mlade, svijetlo koje moraju primiti iznutra. I sada možemo prijeći na ono što je predmet našeg pitanja.
Postoje i stvari koje su čovjeku potrebne iznutra, ali koje se ne smiju suviše razvijati, jer bi u protivnom od toga umro. To uključuje cijan, cijanovodik. Kad bi osoba neprestano stvarala cijankalij, više nego je potrebno – pa, to ne bi valjalo, to bi bilo previše. Čovjek u sebi stvara nešto cijankalija, ali vrlo malo. Ali i njemu treba nešto izvana; preuzima ono što udiše. Nije ni to puno, ali ljudima ne treba više.
Pa, gospodo, ovaj cijankalij nije prisutan u običnom zraku. Da se s vremena na vrijeme ne pojavljuju komete, ovaj cijankalij ne bi bio u zraku. Komete, a zatim i ovi meteori, zvijezde padalice, kojih je, kao što znate, toliko mnogo u zraku sredinom ljeta, spuštaju ovaj cijankalij. I čovjek iz toga zapravo uzima svoju snagu. Stoga treba poslati ljude koji su postali nemoćni u mišićima na takav zrak, koji nije postao svjež samo od Zemlje, već je postao svjež iz cijelog kozmosa, koji je iskusio meteorske utjecaje. I to je tako da, naprimjer, ljudi koji pate od onoga što se prije zvalo mršavljenje, koji su postali slabi u mišićima i u kojih je ta slabost posebno izražena, osobito u proljeće, treba u jesen poslati tamo gdje zrak postaje svjež zahvaljujući utjecaju kozmosa. U proljeće se ne može ništa učiniti; stoga takvi ljudi najlakše umiru u proljeće. Morate poduzeti mjere opreza, jer se tek na jesen može nešto učiniti za takve ljude. Kad ljeti meteorske kiše talože svoj cijankalij u malim količinama koji dolazi iz kozmosa, ti ljudi, kada kolovoz dođe kraju i dođe jesen, morali bi sa svojom slabosti u udovima doći u područja u kojima je ljeto deponiralo ono što je za njih najbolje, naime, cijankalij. Tada udovi ponovno postaju moćni. Dakle, za ljude za koje vidite da im iduća nadolazeća godina može donijeti nešto jako loše, jer su iscrpljeni, trebalo bi poduzeti mjere opreza, jer na proljeće nećete moći puno napraviti izvana. Trebali biste si reći: kad dođe proljeće, takvim ljudima, ovismo o tome koliko su slabi, dajem sok određenih biljaka, naprimjer, sok od trnja. Ako je sok od trnja sačuvan – znate to je gorka, kisela biljka – i stavite ga u usta nekome tko u proljeće oslabi, tada ga možete održavati tijekom proljeća i ljeta. Zašto? Da, vidite, ako osobi date sok od trna, onda ovaj sok od trna stvara sve vrste soli. Kreću prema glavi i sa sobom uzimaju ugljični dioksid. Činimo glavu te osobe sklonom podržati tu osobu tijekom proljeća i ljeta. A u jesen ga moramo odvesti u područje gdje može uzeti i ono drugo, što mora ići u udove. Ugljična kiselina odlazi u glavu; dodajemo je u glavu uzimajući sok od trnja. Ako imamo sreće da smo takvu osobu održali tijekom ljeta, možemo je u jesen – ne osobito dugo, premjestiti u prikladno područje – dva ili tri tjedna trebao bi ostati na takvom zraku za koji se zna da je upravo primio meteorske utjecaje – tada je slučaj da čovjek ondje, ojačavši tijekom proljeća i ljeta, može povratiti snagu svojih udova. Da, gospodo, ovdje imate dva učinka jedan do drugog. Tu imate učinak Zemlje, koji je zapravo učinak Mjeseca, učinak Zemlje u soku od trna, i imate učinak svijeta u onome što su komete, a ako nema kometa – zvijezde padalice, isto je i s njima; iako malo, sasvim je dovoljno – ono je što djeluje iz kozmosa. Kao što u stvari nemate ništa zemaljsko kod leptira s njegovom transformacijom, već svjetlost iz svemira, kao što imate toplinu iz svemira u zaštićenim jajima, od Sunca, tako imate i unutarnju ljudsku toplinu u sebi koja se mora razviti u vašoj tvari i koja pobuđuje svojstva suprotna onima koje pobuđuje vanjska toplina.
Tako možemo posvuda vidjeti kako postoji izmjena u čovjeku, ali kako postoji i izmjena u cijelom svemiru: neke stvari moraju doći izvana iz kozmosa, neke iz unutrašnjosti Zemlje ili čovjeka. Sada ćete reći: Da, određene stvari su redovite; ali ne mogu same učiniti ono što bi trebale učiniti. Dan i noć se redovito izmjenjuju; uzrokuju nešto što dolazi od Zemlje. - Pa, komete se pojavljuju više-manje nepravilno; i zvijezde padalice. To je tako. Kod zvijezda padalica ne postoji takva pravilnost kao u ostatku svijeta. Ako astronom želi promatrati pomrčinu Sunca, tada može pronaći točku u vremenu kada počinje – to se može izračunati; to pripada onom redovitom, iako ne ovisi izravno o Suncu. Tako da unaprijed može otići na večeru, i još uvijek može promatrati pomrčinu Sunca. Ako želi gledati meteorsko rojenje, zvijezda padalica u pravo vrijeme, morat će izgubiti cijelu noć, inače ih neće pronaći. To je razlika između onoga što nepravilno dolazi iz kozmosa na Zemlju i onoga što je regularno.
Sada biste mogli postaviti zanimljivo pitanje. Možete reći: ove komete povezane s cijanidom – što je povezano s voljom u ljudskim bićima – te se komete pojavljuju nepravilno; čas dođe, onda je dugo nema. - To je uvijek izazivalo praznovjerje među ljudima; upravo ono što se ne pojavljuje uvijek čini ih praznovjernima kada se pojavi. Vidjeti u izlasku i zalasku Sunca manifestaciju božanskog bilo je uobičajeno za stare; kasnija praznovjerja pripisivala su kometama svakakve gluposti. Sada možete postaviti pitanje: Zašto su stvari s kometama drugačije nego sa Suncem, koje se pojavljuje tijekom cijele godine u dogovoreni jutarnju sat; zašto se komete ne pojavljuju tako? - Pa, da je tako, ako bi kometa mogla doći i nestati zajedno sa svojim repom jednako redovito kao što Sunce i Mjesec izlaze i zalaze, onda mi ljudi ne bismo imali slobodu; tada bi sve ostalo u nama bilo jednako uredno poput izlaska i zalaska Sunca, izlaska i zalaska Mjeseca i Sunca. A ono što je u nama povezano s tom pravilnošću u svemiru također je u nama prirodna nužnost. Moramo jesti i piti redovito, moramo spavati s određenom pravilnošću. Kad bi se komete uzdizale i zalazile jednako redovito kao Sunce i Mjesec, tada ne bismo mogli početi samovoljno se kretati, bili bismo kao stupovi; pojavila bi se kometa – onda bismo mogli! Kad bi nestala, opet bismo stajali kao stupovi. Ne bismo imali slobodu. Ove takozvan lutajuće zvijezde daju čovjeku slobodu iz kozmosa. I mogli bismo reći: Ono što je čovjeku potrebno, glad, žeđ, san, budnost i tako dalje, dolazi od redovitih pojava; A ono što je u čovjeku proizvoljno, što je sloboda, proizlazi iz pojava sličnih kometama, i ono je što čovjeku daje snagu koja djeluje u njegovim mišićima.
U novije vrijeme potpuno smo zaboravili kako gledati na ono što je u čovjeku sloboda. Uostalom, ljudi više nemaju osjećaj za slobodu. Stoga su u posljednje vrijeme ljudi postali opsjednuti onim što je samo nužnost. Ljudi na svojim blagdanima izražavaju ono što osjećaju. Blagdane imaju prema potrebi, Božić, Uskrs; ali su odbacili jesenski blagdan, blagdan Mihael-a, jer to ima veze sa slobodom, s unutarnjom snagom ljudi. I tako ljudi na kometama zapravo najviše proučavaju materijal. Drugi kažu: Da, o tome ne možete ništa znati. - S jedne strane vidite da ljudi danas zaziru od slobode; s druge strane vidite da nemaju pravo razumijevanje, ne nalaze razloge za proučavanje nepravilnosti u kozmosu. Da njih nema, ne bi bilo ni slobode. Tako da možemo reći: Atenjani su uzeli ono što je bilo unutar ljudskog bića. To ih je učinilo pričljivim.
S jedne strane, materijalizam je postao užasno pričljiv. Ali to ga također čini neosjetljivim, gluhim za sve što bi, na temelju utjecaja meteora, moglo ojačati čovjeka. Stoga je blagdan Mihael-a u najboljem slučaju seljački blagdan, a drugi blagdani imaju dodir nužnosti, iako se više ne poštuju kao u stara vremena, jer se općenito zaboravilo na vezu s duhovnim svijetom.
Na taj način sve postaje providno. S druge strane, kad ljudi shvate koliko je utjecaj komete dobroćudan, vjerojatno će se sjetiti imati neki blagdan u jesen kako bi imali neku vrstu blagdana slobode. To spada u jesen: svojevrsni blagdan Mihael-a, blagdan slobode. Danas ljudi to propuštaju jer uopće nemaju razumijevanja; nemaju razumijevanja za slobodu u prirodi vani, dakle ni za slobodu u ljudima. Vidite, časna gospođa Mjesec, i njegovo veličanstvo Sunce sjede na svojim prijestoljima i htjeli bi sve regulirati jer nemaju pravi osjećaj slobode u univerzumu, u kozmosu. Tako naravno mora biti. Ali komete su junaci slobode u kozmosu; stoga u sebi imaju i onu materiju koja je u čovjeku povezana s aktivnošću, sa slobodnom djelatnošću, s proizvoljnošću, s djelatnosti volje. I tako možemo reći: Ako pogledamo Sunce, onda u njemu imamo ono što u nama uvijek pobuđuje redovitu ritmičku aktivnost srca i disanja. Ako pogledamo komet, trebali bismo zapravo napisati pjesmu o slobodi svaki puta kad se komet pojavi, jer je to povezano s našom slobodom! - Možemo reći: Čovjek je slobodan, jer i u kozmosu postoji sloboda za one entuzijaste u kozmosu, komete. - I dok je Sunce pretežno kisele prirode, tako i komet ima svoj cijan karakter.
Vidite, gospodo, ovako dolazimo do prirode kometa, a to je vrlo značajna veza, jer odjednom vidite da u kozmosu postoji i nešto što živi, ali živi na sličan način kao mi ljudi. Kod Spartanaca koji su imali snažan osjećaj neovisnosti o Suncu i stoga su više cijenili sve što je povezano s kozmosom, ta se osobina nije pojavila proizvoljno. Lykurgos, zakonodavac Sparte, dao je izraditi željezni novac. Naći ćete u školskim udžbenicima: Lykurgos je dao izraditi željezni novac tako da Spartanci ostanu pravi Spartanci. - Ovo je besmislica. Uistinu, Lykurgos-a su poučavali oni koji su te stvari još znali u Sparti; Rekli su mu da kometi sadrže cijanid povezan s željezom, a on je naredio da su u Sparti izradi novac od željeza kao simbol kometa. To je došlo iz mudrosti; dok su drugi narodi prešli na kovanje zlatnika koji izražavaju ono što je povezano sa Suncem, sa slikom solarnog života u nama.
Iz ovoga se može vidjeti kako se ono što su znali o kozmosu očitovalo u običajima ljudi.