.Na predavanju koje sam ovdje održao prije osam dana, želio sam pokrenuti temu o kojoj je sada toliko potrebno raspravljati, temu koja je tako energično izazvana događajima koji tragično zahvaćaju u ljudski život, temu koja bi se mogla ukratko opisati riječima: čovječanstvo sada hitno treba doći do spoznaje, do svijesti, da je svijet i ono što se ovdje događa u fizičkom, povezan s konkretnim duhovnim svijetom. Čovječanstvo hitno mora postati svjesno da duhovni svijet probija svoj put u fizički svijet, sve do samih detalja egzistencije.
Naše doba, mora se reći, posebno mora obratiti pozornost na činjenicu da se ta svijest širi u čovječanstvu. Čovjek sadašnjosti, izvana, fizički, ne razlikuje se baš bitno od ljudi u prošlosti, o kojima se obično vodi računa u razmatranju povijesti. Gledajući povijest, konačno, ne ide se dalje od najviše trećeg post - atlantskog perioda. Ono što leži prije, vrlo je nejasno poglavlje u povijesti koja je priznata od modernog čovjeka. Duhovni život čovječanstva se jako, jako promijenio tijekom tog vremena. Ali to da se vanjski fizički život, transformacija organizma dogodila, to se ne može reći. I zato ljudi ne primjećuju, niti pokušavaju primijetiti, ono što se događa i ima svoje impulse u duhovnom svijetu. Zaista živimo u značajnom vremenu. To nema nikakve veze s trivijalnom opaskom koja se često izgovara i koja se prikriva riječima: živimo u prijelaznom razdoblju. - Naravno, svako vrijeme je prijelazno vrijeme, samo treba znati što se događa u dotičnom vremenu.
Ono što u naše vrijeme prolazi, odnosno poprima druge oblike, što prolazi kroz bitnu promjenu, pada na pamet posebno kada je netko u stanju, ne samo usmjeriti svoj pogleda na bića koja hodaju ovdje po Zemlji u svojim fizičkim tijelima, već ako svoj pogled usmjerite na bića koja ne pripadaju fizičkom svijetu, između njih, i pokojnici. U svijetu kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, promjene, a posebno promjene u sadašnje vrijeme, značajne su i duboke. Čovjek današnjice jednostavno ne želi ozbiljno shvaćati ono što se odnosi na duhovni svijet. A činjenica da to ne želi shvatiti ozbiljno, nešto je što sugerira vrlo posebne osjećaje i senzacije, kada se razmišlja o podrijetlu onoga što nazivamo antropozofijom. Doista je slučaj da ne treba imati nikakvu posebnu sklonost prema idejama koje su zastupljene u antropozofskom pokretu da bismo željeli zastupati te ideje. U svim drugim pokretima – kakvih sve pokreta danas nema, a svi su uvjereni da predstavljaju ono što je apsolutno bitno u svijetu – u svim takvim pokretima, u svim takvim udrugama, ljudi imaju, rekao bih, subjektivni fanatizam svog pokreta. Oni su oduševljeni svojim programom, taj program smatraju neizmjerno svetim, apsolutno nužnim. Takav osjećaj pripadnosti nije neophodan za antropozofski pokret; impuls za njegovim predstavljanjem može proizaći iz nečeg sasvim drugog. I ako bih to trebao ukratko opisati – i moram biti kratak jer možemo biti zajedno samo kratko – želio bih reći: ono što vas prisiljava, nakon što ste stekli uvjerenje u istinitost antropozofskih ideja, da učinite sve što je moguće da proširite te ideje, to je suosjećanje za one ljude kojima su te ideje potrebne u sadašnjosti – a to su u osnovi gotovo svi ljudi s kojima dolazimo u kontakt – suosjećanje za ljude koji te ideje moraju imati i koji su osuđeni na loše stvari ako nemaju te ideje.
Prošli puta sam želio naglasiti činjenicu da je izvana na fizičkom planu mnogo toga neshvatljivo, što postaje shvatljivo kada se može objasniti iz konteksta duhovnog svijeta. Danas bih vam želio iznijeti još nekoliko važnih stajališta, za koje u početku izgleda da su donesena iz potpuno drugog ugla. Krenimo od nečega s čime se možemo susresti na svakom koraku. Mnogi ljudi koji se osjećaju pozvanima da sude o stvarima, gledaju kao znak posebnog religijskog prosvjetljenja da odbace ideje kakve mi moramo imati, da čim prijeđemo prag duhovnog svijeta, da imamo posla s mnogim duhovnim bićima, s cijelim hijerarhijama duhovnih bića, anđela, arhanđela, i tako dalje. Smatra se znakom posebnog religijskog prosvjetljenja ako se samo razmišlja o onome što nazivamo jedinim Bogom, o ovom jedinom Bogu s kojim se želi najintimniji, najizravniji odnos. To se smatra jedinim mogućim monoteizmom, a neki ljudi se užasavaju kada čuju da postoji učenje koje govori o mnogim duhovnim bićima.
Sada mora biti jasno što to zapravo znači. Ako čovjek razvija samo onaj odnos prema duhovnom svijetu koji je danas religijski uobičajen, i koji prosvijećena crkva posebno njeguje, onda on dolazi u vrlo specifičan odnos, čak i ako je to emocionalni odnos, u vrlo specifičan odnos prema duhovnom svijetu, naime samo prema anđelu koji ga štiti, prema anđeoskom biću s kojim ima pravi odnos. I to anđeosko biće, samo prema kojem može pronaći odnos, prema kojem može imati određeni osjećaj, on tada to anđeosko biće naziva svojim Bogom; ako je kršćanin, to anđeosko biće naziva i Kristom. On miješa ovo anđeosko biće s Kristom. Možda je to teško zamisliti, ali tako je. Osobito prosvijećeni protestantski teolozi, koji tako snažno upozoravaju na prakticiranje politeizma, kako bi dobili izravnu referencu na jedno biće, Krista, ma koliko razgovarali s ljudima o Kristu, ono što govore o Kristu odnosi se samo na odnos između čovjeka i njegovog anđeoskog bića. Tako da je u naše vrijeme uglavnom monoteizam izložen opasnosti da bude obožavanje pojedinačnog anđela svakog čovjeka.
Nije li istina, danas ljudi još uvijek ne žele priznati mnogo toga što među njima živi kao stvarnost. Međutim, objektivni promatrač može vidjeti, kako se ljudi pripremaju da iz iluzija razviju sve vrste vrlo pogubnih ideja i osjećaja. U tom štovanju vlastitog anđela svatko ima svog Boga i samo vjeruje da to ima zajednički s drugom osobom. Iskreno, današnji monoteisti obožavaju samo svog vlastitog anđela, i budući da uniformno zvuče riječi kada svatko raspravlja o odnosu s vlastitim anđelom, oni vjeruju da govore o zajedničkom Bogu. Ako bi se ovo nastavilo ovako, potaknulo bi ljude, čak i kao pojedinačne ljudske individue, da sve više razvijaju ono što danas vidimo u nacijama na užasan način: nacije, čak i ako teoretski govore o jedinstvenom božanstvu, ne žele priznati to božanstvo, pogotovo u ovo vrijeme, već svaki narod želi imati svog vlastitog Boga.
Ali to je samo ono što izlazi na svijetlo u gruboj, vanjskoj formi. U stvarnosti svaka osoba danas želi imati svog vlastitog Boga, a onda odnos koji razvija prema svom anđelu naziva monoteizam. Jer u vrijeme kada se želi razviti puke dispozicije za percepciju osjetilnog, svi odnosi su zamagljeni, pa čovjek ne primjećuje da je to onako kako sam upravo okarakterizirao.
Pa, danas možete vidjeti na svakom koraku: ako razgovarate s ljudima koji još nisu preuzeli nikakve koncepte antropozofije o konkretnim odnosima između ljudi i duhovnog svijeta, onda ne žele ulaziti u takve stvari. Srame se ući u to. Ne mogu prikupiti hrabrost povezati svoje misli s bilo kakvim impulsima za koje se kaže da dolaze iz duhovnog svijeta. Nešto slično je uvijek bilo u kriznim vremenima, a mi živimo u vremenu krize. Mora se gledati s izvanredno bolnim osjećajima koliko je sadašnje čovječanstvo nemarno prema tako jasnim, tako zastrašujućim događajima, tragičnim događajima sadašnjosti, kako malo ljudi reagiraju na te događaje, osim pod pritiskom koji dolazi iz materijalnog. Mogu reći, da pojedinca prvo treba ukrotiti kako bi postao svjestan da ono što se posvuda događa predstavlja duboke impulse u ljudskoj duši.
To je, uostalom, razlog zašto ljudi jednostavno nisu slušali kada se govorilo da traže značajne, prodorne misli i djela ako se svijet želi izvući iz sadašnjeg jadnog znanja, i da se takve misli i djela moraju roditi iz duhovnog znanja, konkretnog duhovnog znanja. Općenito, stalno naglašavajući duhovno, pričanjem o tome da ljudi moraju produbiti duhovno i tako dalje, s tim se ne može proći. Riječ je o tome da u sadašnjosti ljudi moraju steći konkretne odnose s duhovnim svijetom. Nama je razumljivo da su u ranijim vremenima ljudi još bili čvršće povezani s duhovnim svijetom, njihova pažnja bila je privučena konkretnim odnosima s duhovnim svijetom, koji se danas više ne razumiju. U ranijim vremenima ljudi nisu govorili o tome samo općenito: tamo dolje na Zemlji ljudi se roje okolo a gore je nešto božansko – već su govorili o konkretnim odnosima.
Najljepši i najznačajniji plodovi takvim konkretnih odnosa su proročanstva poput Danijelovih, poput onih iz Apokalipse, gdje se ne govori samo: vi ljudi uzdajte se u Boga, vi ljudi vjerujte u Boga – već se tamo ljudima kaže: jedno kraljevstvo, drugo kraljevstvo, treće kraljevstvo – jedno mora zamijeniti drugo na neki način – gdje se ljudima posebno govori o povezanosti duhovnog svijeta i fizičkog - čulnog svijeta. Na tu mogućnost da se tako konkretno govori o odnosu duhovnog prema fizičkom, čovječanstvo je postalo potpuno nenaviklo. Danas bi čovječanstvo htjelo sve prebrojiti – ako smijem upotrijebiti trivijalni izraz. Čovječanstvo bi htjelo izmisliti teorije prema kojima se ljudi diljem svijeta mogu jednako usrećiti na Zemlji. Današnji socijalist misli da su određene ideje ispravne za ljudski život, da su prave za Englesku, za Ameriku, za Rusiju, Aziju; ako bi se sve te države postavile kako socijalizam želi, onda će sreća o kojoj sanja prirodno doći na Zemlju. Tako čovjek misli. Sve su to apstrakcije, sve su to nestvarni pojmovi i ideje; ne znaju da se u jednoj oblasti Zemlje pojavljuje nešto sasvim specifično, nešto drugo se priprema u drugom dijelu svijeta, ne mogu shvatiti veliku razliku između Istoka i Zapada: to je ono što mora stvoriti beskonačnu zbrku i kaos. Jer tek kada čovjek ima priliku izgraditi most od svoje duše do objektivnih činjenica, tada može plodonosno pridonijeti stvaranju zemaljske egzistencije.
Ljudi ne žele graditi taj most. U ovim vremenima, iz unutarnje nužde, moramo uvijek iznova govoriti našim prijateljima na raznim mjestima o tome kako se zbio događaj u posljednjoj trećini 19. stoljeća, događaj koji je duboko značajan, odlučujući u ljudskom razvoju, događaj za koji znaju sve okultne škole, samo što često ne znaju što treba reći o tijeku ovog događaja. Danas želim ukratko naznačiti o čemu se radi. Riječ je o tome da se od 1841. nadalje u duhovnoj oblasti odvijala borba između određenih bića iz viših hijerarhija i bića višeg ranga. Ova bića, koja su se pobunila u razdoblju od 1841. do 1879. godine, i u to vrijeme vodila pobunjeničku borbu, ta bića su se ranije koristila u smislu mudrog upravljanja svijetom. Također ova bića koja se pobune, postanu zla bića, postanu bića tame, u nekim drugim vremenima su dobro upotrebljiva bića. Dakle, govorim o onim bićima koja su do 1841. godine koristili viši duhovi u službi mudrog vođenja svijeta, ali su od tog trenutka željeli biti drugačija od svojih nadređenih bića. Ova bića vodila su značajnu bitku u duhovnom svijetu, jednu od onih bitaka koje se odvijaju češće, ali na različitim visinama, reklo bi se, bitku koja je u legendi, u simbolici, predstavljena kao bitka Mihaela sa zmajem. Ta je bitka završila time što su u jesen 1879. određeni duhovi tame bačeni iz duhovnih oblasti u zemaljske, i od tada djeluju među ljudima, ulazeći u ljudske impulse volje, ulazeći u ljudske motive, ulazeći u ljudsko razumijevanje, ukratko, radeći u svemu ljudskom. Tako da su među ljudima od jeseni 1879. godine određeni duhovi tame na koje ljudi moraju obratiti pažnju ako žele razumjeti ovozemaljske događaje. Moglo bi se reći, ta su bića zbačena 1879. godine, te godine su nebesa oslobođena tih bića, ali ih je Zemlja puna. Od tada njihovo stanište ne može se više naći na nebu, ona su na Zemlji.
Ako želim okarakterizirati što su ta bića zapravo željela svojom pobunjeničkom borbom od 1841. do 1879. godine, moram reći da su željela da mogu spriječiti, željeli su doći do točke da mogu spriječiti potrebnu duhovnu mudrost koja se želi otkriti od 20. stoljeća nadalje, i u koju mogu ući ljudske duše; htjeli su je zadržati gore i ne pustiti u ljudske duše. Samo se na taj način moglo postići da se od 20. stoljeća ljudi otvore za duhovno znanje, da se duhovi tame koji to ometaju uklone iz duhovne oblasti, kako bi duhovno znanje namijenjeno ljudima moglo sići. Ali ovdje, gdje ti duhovi tame sada hodaju okolo među ljudima, ti duhovi tame ponovno si postavljaju zadatak da zbune ljude; odavde žele spriječiti ispravan odnos prema duhovnim istinama, u određenoj mjeri drže ljude podalje od blagoslova duhovnih istina.
Tome se može suprotstaviti samo preciznim znanjem, pomno promatrajući ove stvari. Određena okultna bratstva, međutim, imaju suprotnu zadaću; žele zadržati mudrost u svom najužem krugu kako bi je mogli koristiti u smislu žudnje za moći. I mi smo unutar te borbe. S jedne strane, postoji potreba da se čovječanstvo ispravno vodi upijajući duhovnu mudrost; s druge strane postoje zatvorena okultna bratstva loše vrste, koja ne žele dopustiti da ta mudrost prodre među ljude, kako bi ljudi ostali glupi u odnosu na duhovni svijet, ostali budalasti, a oni u uskom krugu bratstava onda mogu izvoditi svoje makinacije.
Događaji sadašnjeg vremena prepuni su takvih makinacija, a za čovječanstvo će biti posebno pogubno ako nema volje da prozre da takve makinacije prevladavaju. Odmah ćete osjetiti da pada neka vrsta svjetla na pravu pozadinu ovih stvari kada vam skrenem pažnju na neke istine koje su danas zrele istine, u nekom smislu istine koje, poput zrelih šljiva sa stabla, moraju pasti iz duhovnog svijeta u kraljevstvo ljudi, ali koje su spriječene da se šire, prema kojima ljudska bića imaju predrasude jer ih se boje.
U vezi s ovime želio bih govoriti što je moguće više konkretno. Ova činjenica da je niz duhova tame zbačen 1879. godine i da su od tada u kraljevstvu ljudi ima važne, značajne posljedice. Iznad svega, ta činjenica ima za posljedicu da je mišljenje, jasno mišljenje, od tada za čovjeka dobilo neizmjerno mnogo veće značenje nego što je to bio slučaj prije. Jednostavno nije bilo takvog vremena u evoluciji kada se, kada se pogledaju unutarnje potrebe ove evolucije, mora reći da je jasno mišljenje jednako potrebno kao što hrana i piće mogu biti za održavanje fizičkog života. Jer ako čovjek nejasno razmišlja u ovom vremenu u kojem živimo i u kojem čovječanstvo nastavlja živjeti u budućnosti, onda se takve zrele istine, koje bi trebale doći iz duhovnog svijeta, neće moći vidjeti u odgovarajućem svijetlu. Iznad svega, neće se moći shvatiti veliko, duboko značenje koje otajstvo Golgote, Kristova pojava unutar evolucije, ima za cjelokupnu evoluciju. Mnogi govore o ovom Kristu Isusu. Govoriti o dubokom značenju koje čitava evolucija Zemlje ima kroz misterij Golgote, današnja teologija čak želi spriječiti. Naravno, ono što bi se trebalo dogoditi kroz misterij Golgote, tek polako i postupno zaživljava. To dolazi do izražaja tek u ovom stoljeću.
U stara vremena još je bilo nasljeđe iz vremena kada su ljudi imali atavistički unutarnji život prožet duhovnošću. Činjenica da čovjek mora steći duhovnost ako je želi imati javlja se tek u naše vrijeme. Stoga se u naše vrijeme, a zapravo tek od 1879. godine nadalje, događaju vrlo specifične pojave. Danas, budući da je vanjsko promatranje postalo toliko grubo, one su zapravo jasno vidljive tek kad se pogled duše okrene u kraljevstvo u koje čovjek ulazi kada kroči kroz vrata smrti. Jer duše koje su rođene prije 1879. godine stižu u duhovni svijet kada prođu kroz smrt na drugačiji način nego što će stići sve duše koje su rođene nakon 1879. godine. Riječ je o jednom duboko odlučujućem događaju.
Ovaj duboko prodoran događaj, dakle, ima poseban učinak da ljudi u svojim dušama postaju sve sličniji misli, onome što vide kao znanje. Čudna je to istina za ljude danas, ali je istina. Vidjeti određene stvari u pravom svjetlu, vidjeti jasnim mislima, vidjeti mislima zasićenim stvarnošću, to je važno, to je bitno. Dobro je vidjeti darvinizam, kako sam ga jučer, naprimjer, pokušao na javnom predavanju prikazati. Gledati to kao temelj jedinog valjanog svjetonazora, gledati ga na način da se vjeruje da je samo jedno ispravno, da čovjek dolazi od životinje, i oživotvoriti ovu misao: ja dolazim od životinja, dolazim samo od onih sila koje također tvore životinje - ova misao vodi dušu da postane slična svojoj vlastitoj predodžbi o sebi. Ovo je važno! Kada je ova duša odbacila tijelo, tada je postala žrtvom nesreće da mora izgledati po vlastitoj predodžbi! Tko živi ovdje u fizičkom tijelu i vjeruje da su samo animalne sile bile aktivne u njegovom razvoju, gradi takvu svijest da nakon smrti mora sebe smatrati životinjom. - Budući da nakon što je događaj iz 1879. zaista ispunio karakter petog post - atlantskog doba, misli koje ljudi stvaraju su tu da transformiraju ideje koje imaju o sebi. Zato sam rekao: ne treba imati sklonosti prema antropozofski transformiranoj znanosti duha da bi je se željelo predstavljati, nego samo treba imati suosjećanja s ljudima kojima su te misli potrebne, jer su te misli kreativne misli za dušu, jer je čovjek pozvan u budućnosti postati ono što i sam gleda. - To se moralo dogoditi tijekom mudrog upravljanja svijetom, kako bi čovjek mogao doći do pune, slobodne samosvijesti. S jedne strane, bogovi su morali čovjeku dati priliku da postane ono što napravi od sebe. Međutim, da bi tom stvorenju mogao dati nadosjetilno značenje, da bi u onome što od sebe čini mogao pronaći vječni smjer, Krist Isus je prošao kroz otajstvo Golgote. A kada to shvatite, shvatite u duhovnom smislu, u svjetlu misli, tada ćete pronaći put do toga; put iz animalnog u božansko.
Ova istina do izražaja posebno dolazi kada duša može pogledati u svijet u koji ona ulazi nakon smrti. Oni ljudi koji su rođeni prije 1879. još uvijek nose sa sobom neki ostatak koji ih sprječava da budu samo ono što ovdje mogu zamisliti. I još će dugo ljudi biti zaštićeni – stvari se postupno približavaju – od toga da budu ono kakvim se zamišljaju: ali samo kroz patnju, samo ako mogu trpjeti, ako, da se izrazimo paradoksalno, mogu preuzeti patnju znanja na sebe osjećajući da su ideje o samom čovjeku nezadovoljavajuće. Harmonija sa samim sobom, ujedno i znanje koje omogućuje ljudima da nakon smrti budu ljudi, pojaviti će se u budućnosti kada ljudi postanu svjesni svoje istinske povezanosti s duhovnim svijetom ovdje u fizičkom tijelu. Da se takva promjena dogodila 1879, naravno neće prihvatiti oni koji se danas, na temelju materijalističkih ideja, uopće boje konkretnog duhovnog znanja; ipak je potrebno da to prihvate. Ali iz ovoga vidite da jedna stvar postaje važna i mora postati sve važnija u budućnosti, da se ono što postoji u smislu duhovnog znanja širi ovdje na Zemlji. Stoga će, kako bi unaprijedili svoje poslove, duhovi tame pridavati posebnu važnost izazivanju pomutnje među ljudima, kako ljudi ne bi ovdje formirali prave misli, u koje se onda, ti ljudi pretvaraju nakon smrti. Čovjek mora postati ono što misli da jest.
To je istina kojoj je suđeno da nakon važnih preobrazbi 19. stoljeća dođe među ljude. Čovjek mora imati volje za ono što može biti u stvarnosti, mora biti sposoban razmišljati o svom biću ako tako želi biti nalik duši. Jer umrli već danas mogu proglasiti kao legitimnu, zrelu istinu: duša je ono što može misliti o sebi. - U vrijeme kada je bilo potrebno širiti ovu istinu sa Zemlje: duša je ono o čemu je sposobna misliti – to je uzrokovalo, nadahnulo čovjeka da predstavlja kao istinu: čovjek je ono što jede. - Pa čak i ako se teoretski ne prepoznaje u širim krugovima: čovjek je ono što jede – životna praksa je uvelike u prepoznavanju da čovjek zapravo nije ništa drugo nego ono što jede. Doista, ova životna praksa rezultira da se u skladu s time oblikuje sve više toga u vanjskom životu. Više nego što se vjeruje, mnogo više nego što se vjeruje, tužni, tragični događaji sadašnjosti su formirani iz principa: čovjek je ono što jede. U puno dubljem smislu nego se to pretpostavlja u današnjoj površnosti, strašna količina krvi koja danas teče, teče radi neprikladnih pitanja. Čovječanstvo je već zaraženo tvrdnjom: čovjek je ono što jede. Često se vodi borba za stvari koje se s time povezane.
Upravo iz toga razloga je potrebno da se šire misli koje odgovaraju vremenu. Misao će se postupno morati prepoznati kao stvarna duševna snaga, a ne samo kao jadna apstrakcija kakvu su razvile moderna vremena i koja se njome tako ponose. Jer u starija vremena ljudi su još bili povezani s duhovnim svijetom kroz drevno nasljeđe. Čak i ako je atavistička vidovitost tijekom mnogih stoljeća potpuno opala, to nasljeđe je još uvijek živjelo u osjećajima i volji. Ali sada je vrijeme da se svjesnost mora sve više pojavljivati kao stvarna moć, stoga duhovi koji se opiru, duhovi tamo hrle u naše dane kako bi stvarnim mislima suprotstavili apstraktne misli u obliku svih mogućih svjetskih programa. Tu vezu treba prozreti. Misao mora postajati sve stvarnija. To ljudi moraju razumjeti.
Koliko je danas ljudi koji kažu: pa to što dolazi nakon smrti, vidjet ćemo, obratiti ćemo na to pažnju kada bude vrijeme; ovdje se suzdržavamo od toga, služimo potrebama života. Kada uđemo u onaj svijet tamo, vidjet ćemo kako je. - Da, ako je jedno točno, da si tamo ono kakvu ovdje imaš predodžbu, i nešto drugo je također točno. Uzmite tu ideju, danas nije neuobičajena. Netko umre, on ostavlja članove obitelji. Ako nisu nepromišljeni, a ipak su materijalistički nastrojeni, onda moraju imati misao: Ovaj, koji je umro, trune u grobu, ili postoji nešto što se čuva u urni, i slično. - Samo dok su ljudi nepromišljeni mogu biti materijalisti i ne vjerovati. Kad bi materijalizam prevladao, ljudi bi sve više vjerovali: sve što je ostalo od umrlih propada u urni ili u grobu. - Ali ova misao ima moć. Ona je laž. Ako osoba misli koja ostaje ovdje misli: mrtvi više nisu živi, nisu više tu – to je pogrešna misao, ali ova pogrešna misao je stvarnost u dušama koje misle da je stvarna. Umrli su svjesni ove misaone stvarnosti; svjesni su njene važnosti. A to nije isto, već naprotiv od suštinski velike važnosti, da li osoba koja ostaje ovdje, u unutarnjem životu duše, njeguje misao i živim umrlima, o umrlima u duhovnom svijetu, ili se više manje predaje jadikovanju: Umrli je umrli, propada. - Ne samo da to nije svejedno, već čini bitnu razliku.
Teško da se sada može doći u Zürich, a da ne primijeti ono što se danas zove analitička psihologija, psihoanaliza – da i drugdje, ali ovdje je posebno živa. Ovi psihoanalitičari, za njih se mora reći, da obraćaju pažnju na sve vrste duhovnih i duševnih stvari; počinju razmišljati o duhovnom i duševnom jer im je to toliko strano. Želim samo s nekoliko riječi nagovijestiti značajke ove psihoanalize.
Netko pati od simptoma histerije. U obliku u kojem se te pojave histerije pojavljuju, posebno u sadašnjosti, ljudi ih postaju svjesni. U bilo kojem dobu čovjek je posebno zaokupljen bolestima koje se javljaju posebno u tom dobu; onda se traže uzroci. I ova psihoanaliza je sada došla do toga da kaže: uzroci ovih pojava histerije, koja se često javlja, leže u duši. Ne može se više tražiti uzroke u materijalnom, u pukom fiziološkom ili biološkom. Pa, oni su u duši. Prema sklonostima tog vremena, u podsvijesti se traga za raznim uzrocima nastanka ove ili one histerične pojave. Kažu: postoji osoba, u njoj se javljaju histerične pojave; to je zato jer u njemu nešto djeluje ispod praga njegove svijesti, neprestano se podiže kao podzemni val, i to je ono što treba tražiti.
I sada počinje opasna igra. Psihoanalitičari sada traže na sve moguće načine izoliranu, podzemnu, skrivenu provinciju duše, kako su je nazvali; kod nekoga tko je histeričan u svojoj tridesetoj godini, traže aberacije u njegovoj sedmoj godini, koje tada nisu proživljene, koje treba osvijestiti, jer ga to dovođenje u svijest treba izliječiti i tako dalje. To je igra s iznimno opasnim oružjem! Može se reći: vani, na bojnom polju, danas se koriste vrlo opasna oružja – ovdje se igra na drugom polju s ništa manje opasnim oružjem znanja, jer ljudi nemaju volje udubljivati se u znanost duha kako bi se steklo istinsko razumijevanje pojava poput onih koje dođu pred nečiju dušu. Oni stvarima prilaze neadekvatnim sredstvima znanja. To je opasna igra. Istina je da danas kod mnogih ljudi podsvijest igra ulogu koja se ne pojavljuje u svijesti. Ali ono što psihoanalitičari misle da otkriju obično je najmanje značajno; stoga su i uspjesi liječenja prilično upitni. Ako nađete bilo koju tridesetogodišnju damu i seksualnu aberaciju u četrnaestoj koja nije proživljena, i koja stoga nastavlja rasti i izazivati histeriju, imate najmanje važnu stvar od svega. U par slučajeva može čak biti i točno, u kojem će slučaju izazvati još veću obmanu ako se krivo procijeni. Ali iznad svega, jedno je istina: danas ljude proganja nebrojeno stvari iz podsvijesti, i muče ih, i to izvlači bolesti modernog vremena. Što je to?
Razmislite o onome što sam ranije rekao. Misao o umrlima živi nekako u duši, a da duša zapravo o tome ne razmišlja puno, živi samo zato jer je duša i danas nepromišljena, i duša je malo osjetljiva na te nepromišljene misli – onda su umrli po vječnim zakonima svijeta prisiljeni živjeti s tim mislima; umrli proganjaju duše umrlih koje su ostale. Tome možemo suprotstaviti samo spoznaju da umrli žive. I sve će više ljudi na fizičkom planu biti tjerano u bolesti kao posljedica nevjerovanja u život umrlih. U pravilu, to nisu seksualne aberacije iz mladosti, te pojave uzrokuje nevjerovanje. Jer u naše vrijeme misli imaju sudbinu da postanu stvarne snage, a ne samo snage po sebi; snage po sebi, tako da nakon smrti duša postaje sve sličnija onome što zamišlja u tijelu; u višem smislu te misli postaju stvarne moći jer čak povezuju bića, u ovom slučaju same umrle, sa živima na pogrešan način. Samo održavajući misao da pokojnik živi, čovjek se spašava i od činjenice da odnos prema umrlima postaje koban za žive koji su ostali, a u nekim aspektima i za samog pokojnika koji je, po vječnom, mudrošću ispunjenom zakonu, stalno prisiljen progoniti one što su ostali, da oni toga i ne postanu svjesni, već žive u patološkim pojavama.
Sada se zapitajte: što će biti pravi lijek za mnoge pojave s kojima se psihoanalitičar danas suočava? - Širenje znanja o duhovnom svijetu. To je opći lijek, opća terapija, a ne individualni tretman koji se daje pojedincu.
Vidite, život zahtijeva od nas da se oslobodimo misli: ovdje se moramo posvetiti samo fizičkom životu; vidjeti će se tada kada netko prođe kroz vrata smrti u kakav svijet tada ulazi. - Jer vrijedi i ovo: kao što je naš život ovdje važan za život u koji ulazimo između smrti i novog rođenja, tako je i život duše između smrti i novog rođenja važan za duše ovdje.
Ono što sam sada rekao je misao, misao nevjere u život umrlih. Ali umrli jesu i trebali bi biti povezani mnogim vezama sa živima. Ovo je samo neodgovarajuća veza o kojoj govorio; ali postoje stvarne veze, mnoge koje moraju postojati, koje stvaraju pravu vezu s duhovnim svijetom. Znanost duha, antropozofski umjerena znanost duha, traži ovu ispravnu vezu. Jer život među ljudima ovdje na Zemlji u budućnosti će se odvijati ispravno samo ako ljudi ovdje na Zemlji uspostave ispravan odnos prema duhovnom svijetu; inače će pojedincima sve više biti moguće upuštati se u makinacije poput onih o kojima sam govorio prošlog utorka kako bi stekli moć nad drugim ljudima.
Samo jedna stvar mora biti jasna: kada gledamo na Istok, gdje se simptomatični događaji događaju tako intenzivno, moguće je razumjeti te događaje samo kada imamo razumijevanje za prirodu ovoga Istoka. Ako uzmete ono što smo stalno tijekom mnogo godina govorili o predispoziciji istočnih naroda za šesto post - atlantsko kulturno razdoblje, tek nam tada postaje jasno sve ono zbunjujuće što mora doći s Istoka, jer iz onoga što se tamo događa mora se razviti nešto sasvim drugo, nešto što nije toliko lako razumjeti našim udobnim načinom mišljenja, ne treba se čuditi da su ljudi zatečeni time iz dana u dan. No, radi se o tome da se u svim tim strujama nađe pravi put, koje se pojavljuju sada i sve više će se pojavljivati u budućnosti. I čovjek postupno dolazi na pravi put ako sa stajališta znanosti duha ispravno prodre do znanja koje pruža informacije o duhovnom svijetu. Na taj način se također postiže ispravan odnos prema ovom duhovnom svijetu.
Međutim, prošli puta sam vam skrenuo pozornost na neispravan odnos prema duhovnom svijetu, koji neka središta žele uspostaviti. Kroz vrlo posebne makinacije, rekao sam, ljudi su poslani iz života ovdje u duhovni svijet; tako da ovdje nisu u potpunosti proživjeli svoj život i još uvijek mogu koristiti određene snage kada uđu u svijet u kojem se živi između smrti i novog rođenja. I onda opet neka nečasna bratstva, koja samo žele utažiti vlastitu žeđ za vlašću, mogu putem medija doći do onoga što na ovan način, preko umrlih, koji su dobili priliku steći takvo znanje, može doći ovdje.
Takva okultna bratstva obično su ona koja obmanjuju ljude o najvažnijim stvarima u duhovnom svijetu. Ako vam kažem: u studenom 1879. dogodio se važan događaj, bitka snaga tame protiv snaga svijetla, koja je završila u smislu slike Mihaela sa zmajem – pa nije važno da vam kažem da se nešto tako dogodilo, jer da se taj događaj mora dogoditi, da je taj događaj propisan u evoluciji svijeta, to možete pročitati u mnogim knjigama, to nikako nije ezoterijska istina; ali ono o čemu se radi je da nastojim da shvatite pravo značenje onoga što se zapravo dogodilo i kako bi ljudi trebali ispravno pristupiti ovom događaju. To je ono o čemu se radi. Ima to Eliphas Levi, ima to Baader, ima to Saint-Martin, svi su to znali i rekli; nema ništa ezoterijskog u tome. Ali u naše vrijeme postoji sklonost stvaranju pomutnje u glavama oko takvih događaja, moguće su takve zbrke da ljudi takve stvari uopće uzimaju kao praznovjerje, ne shvaćaju ih kao stvarnost, čak i ako je to već objavljeno od starih učenjaka. Zato je toliko važno imati ispravne ideje o takvim stvarima.
Danas postoji pravilan način pristupa duhovnim istinama koje su od 1879. došle u fizički svijet iz duhovnog. Taj ispravni put upravo je onaj kojeg pokazuje znanost duha. I ako struja ove znanosti duha ne odstupi od čiste, istinske namjere, tada će ova znanost duha dovesti do uspostavljanja pravog odnosa za čovjeka između fizičkog svijeta i duhovnog svijeta. Ali ono što se time postigne i što mora doći među ljude, to podrazumijeva trud, to zahtijeva trud. Sve vrste komoditeta moraju se ostaviti po strani, ispod kojeg se ljudi danas kriju. Potreban je trud. Jer kada ljudi danas govore o impulsima koji djeluju dolje iz duhovnog svijeta, koji također oblikuju budućnost, da, stalno dolaze ljudi koji govore: želim znati tu i tu posebnu stvar. - Danas bi, naprimjer, ljudi najradije da im se dade detaljni opis onoga što će se dogoditi 1920. kao rezultat sadašnjeg rata. I ljudi ne shvaćaju da se znanje o budućnosti ne smije opterećivati tako detaljnim opisivanjem, a da ipak to znanje o budućnosti može biti apsolutno sigurno, djelotvorno i sigurno, da se o njemu može čuti. To je tako nevjerojatno teško razumjeti.
Želio bih to pojasniti usporedbom, jer ćete reći: to je stvarno neshvatljivo. S jedne strane tvrdi da detalji narušavaju znanje o budućnosti, a s druge opet poručuje da treba slušati o tom znanju o budućnosti jer ono ispravno govori. - Želio bih vam to pojasniti vrlo jednostavnom, trivijalnom usporedbom: postoje dobri šahisti, a postoje i loši šahisti. Ako netko sjedne ispred šahovske ploče i loš je šahist, samo će povlačiti loše poteze, neće ići i izgubiti će partiju. Ako je dobar šahist, imat će više šansi i dobiti će partiju. Loš šahist stalno čini krivu stvar, dobar šahist čini pravu stvar u danom trenutku. No, razmatra li dobar šahist u detalje koje će poteze njegov partner napraviti kasnije? Treba li sada znati koje će poteze njegov partner napraviti za dva sata, kada je dobar šahist? Ne, on to ne mora znati! Ali zato njegova vještina ispravne, dobre igre šaha nije neučinkovita: učinit će pravu stvar za budućnost tako što će imati uvid koji su pravi potezi, a povlačit će krive poteze ako nema uvid u ispravne poteze; ali se mora izložiti partnerovoj slobodnoj volji. Zato ne možete reći: kakva korist od toga da možete pravilno igrati šah kada je vaš partner uvijek tu? - Puno zaista pomaže to što možete pravilno igrati šah. Ako uđete dublje u ovu usporedbu, vidjeti ćete na što mislim.
Ali ova usporedba će vam u isto vrijeme ukazati na to koliko je ispravno, što mora reći svatko tko je dobro upućen u okultne stvari, da u trenutku kada dobijete svoje impulse za djelovanje ovdje u fizičkom svijetu, iz duhovnog svijeta, treba istovremeno biti spreman na to da se druge duhovne moći suprotstave, da ima partnera s kojim mora računati, da nema samo ispred sebe slobodno polje i sada može sve. Ali to je neugodnost. Samo se upoznajte s okultnim impulsima, impulsima koji su izvedeni iz duhovnog svijeta i pokušajte ih ostvariti, mogu reći, kao političar: ako ste stvarno osoba sadašnjosti, željeli biste da sve funkcionira samo od sebe, da stvari teku tako da možete samo zapovijedati. Ali ako imate učinkovite duhovne impulse, posebno okultne duhovne impulse koje želite koristiti u duhovnom svijetu, svugdje morate računati sa slobodnom voljom, ne samo od ljudi ovdje već i od viših bića. Dakle, u današnjim uvjetima, ne smijete računati da imate pred sobom slobodan teren, već se morate upoznati s činjenicom da radite na dobro popunjenom terenu.
Dakle, radi se o stjecanju pravog znanja kroz znanost duha, naprimjer, o karakteru šestog post - atlantskog razdoblja koje se priprema na Istoku i, u svakom slučaju, provođenju ispravnog okultnog impulsa, kao šahist koji izvodi svoj potez prema potezu svog partnera. Dakle, doista je riječ o tome da se čovjek navikne na duhovni svijet i nauči činiti pravu stvar u svakom pojedinačnom slučaju. Nije riječ o sveobuhvatnim apstraktnim programima, već o povećanju duhovne vitalnosti, o neprekinutim naporima. Danas čovječanstvo želi apstraktne programe, htjelo bi u pet rečenica iskovati ono što treba raditi u cijelom svijetu, imenovanjem zastupnika iz svih zemalja svijeta, koji se onda okupe u svjetskom arbitražnom sudu, i koji onda glasaju o svemu, što se na Zemlji mora dogoditi prema prihvaćenoj normi. Ali od ljudi se upravo traži poznavanje duhovnog svijeta, stalna povezanost s duhovnim snagama, to je ono o čemu se radi.
Ali to je povezano s nečim drugim: to je povezano s činjenicom da se mora računati s partnerovim snagama, da se ne može samo pouzdati u vlastitu snagu, nego se mora računati sa snagom partnera. Traženje moći kao takve isključeno je iz ovih stvari. Stoga će impulsi izvedeni iz okultnog svijeta biti ispravni, donijet će pravu stvar, ali se nikad neće moći staviti u službu pukih čimbenika moći. To neće uspjeti.
Što morate učiniti ako se želite staviti u službu pukih faktora moći? Tada morate učiniti nešto drugo; trebate pokušati steći spoznaju o budućnosti na neprikladan način, kako sam to opisao prošli put, kada se puštalo medijume da otkriju što će se dogoditi, izmamivši to od onih koji su tek prošli kroz naglu smrt tako da još uvijek mogu koristiti zemaljske snage. Tako su određena okultna bratstva stekla izvjesno znanje o povezanosti Zapada i Istoka, a rađene su i makinacije koje se i danas proživljavaju. Takvo znanje, koje se stavlja u službu žeđi za moći, želi nešto sasvim posebno. Pošteno, ispravno posjedovanje okultnih impulsa u stvarnosti, u ljudskom životu samo implementira ono što računa na biče anđela, svakog pojedinog čovjeka. Znamo da ljudi na koje se primjenjuju okultni impulsi, svaki od tih ljudi, povezan je kao duša s duhovnim svijetom, promatramo ih kao živa bića. Tako bi se Zapad trebao odnositi prema Istoku, tako da svugdje računa s živim partnerima, s anđelima koji štite pojedine ljude. Ali to je nezgodno! Ovaj utjecaj bi trebale ukloniti ahrimanske snage, žele da prevlada puka moć. Ali to se može postići samo korištenjem nezakonitih sredstava, kao što sam opisao prošli put, kako bi preuzeli impulse za budućnost. Zato naše vrijeme strahovito pati od činjenice da impulsi koji su pronađeni na naznačeni način igraju ulogu u stvarima koje se događaju. Stoga je prvi zadatak poštenog tragača za istinom da sebe uvjeri da postoje takvi impulsi zlih snaga, i da se uvjeri da se do ispravnog djelovanja za budućnost može doći samo pronalaženjem pravih impulsa, koje se mora tražiti na pošten, duhovno - znanstveni način.
Vidite, dragi moji prijatelji, u znanosti duha nije riječ o jednostranosti; to je služba koju obavljaju živi i umrli. To je ozbiljna stvar. I osjetio sam potrebu, posebno u ovom trenutku – budući da su se naši prijatelj iz Züricha pripremali učiniti mnogo kako bi našu znanost duha doveli u prikladne krugove – da ovdje u našem društvu govorim o ovim ozbiljnim pitanjima duhovnog znanja u posljednje vrijeme. To je, mogu reći, uočavanje unutar samog našeg društva u kolikoj mjeri su suprotstavljene sile na djelu. Promislite samo što se sve događa – mogu reći, otprilike koliko traje i ovaj rat – o klevetama, o sumnjama u namjere mene i nekolicine drugih. Naravno, suprotstavljene sile također igraju ulogu u tome.
Također će vam biti jasno, iz načina na koji smo ovdje govorili, da je u našem vremenu potrebna obnova duhovnog života, da naše vrijeme treba ljude probuditi iz određenog stanja sna. Stalno iznova susrećemo ljude koji vjeruju: pa imamo rat, onda dođe mir, i to je to. - Stvari ne stoje tako. Ono što se danas događa su značajni znakovi. Nitko ne može razumjeti ove znakove tko ne želi ući u znanost duha. Budući da su ova vremena tako ozbiljna, jer će postajati sve teže, voditi čak i takve bitke koje su morali voditi naši prijatelji, da bi se ovakvi događaji mogli ovdje odvijati, posebno bih, i u ovom slučaju, želio izraziti zahvalnost; zahvalnost što su naši prijatelji iz Züricha vodili ovu borbu protiv nepovoljnih uvjeta, na način pun ljubavi i ne štedeći truda da nađu priliku za predavanja u nepovoljnim uvjetima. Tako se mogla ostvariti i lijepa namjera koju su si prijatelji iz Züricha zacrtali u ovom trenutku, kada je pod sve većim otporom vremena teško pronaći mogućnost za ovakve događaje. Posebno bih istaknuo, da će se poteškoće povećavati. A budući da u bliskoj budućnosti moramo razmišljati o tome da moramo iskoristiti vrijeme za koje se još možemo izboriti, ne želim propustiti zahvaliti se našim dragim prijateljima iz Züricha, koji su teškom mukom stvorili priliku kako za javno tako i za ova dva predavanja u ogranku. Postaje sasvim izvjesno, kada se osvrnemo, da nam se čini značajnim da smo upravo u ovo vrijeme, u vrijeme u koje spadaju tragični svjetski događaji, mogli biti zajedno na način na koji smo to učinili.
Stoga želimo nastaviti raditi u duhu duhovno-znanstvenih impulsa i pokušati dobiti ono što se može dobiti u teškim vremenskim uvjetima, u uvjerenju koje možemo imati iz prave znanosti duha, da koliko god beznačajno izgledalo u tijeku današnjih tragičnih događaja, činimo nešto izvanredno značajno i odlučujuće za ovo vrijeme. Stvari koje možemo učiniti slijevaju se u tijek događaja. To što se ulijevaju možda nije danas baš vidljivo, ali to nešto znači. Ako smo prožeti ovom mišlju, onda će nam ta misao dati snagu da idemo dalje, i u sebi će imati snagu da odašilje svoje zrake u vrijeme. Takve misli vrijeme mora zabilježiti. Živimo u tom uvjerenju kao u duhovnom ozračju! U nama se uistinu može pojaviti ako ispravno razumijemo znanost duha.
U tom smislu, ostanimo zajedno, dragi moji prijatelji.