.Povremeno, tijekom predavanja koja sada moram održati u Zürichu, ponovno sam se susreo s činjenicom da se teško može doći u ikakvi doticaj s intelektualnim životom ovoga grada, a da pogled ne skrene na ono što se danas zove analitička psihologija, ili psihoanaliza. Različita razmatranja vezana uz to, potaknula su me da uvedem ono što imam za reći kao kratki osvrt na analitičku psihologiju ili psihoanalizu. To ćemo povezati s drugim stvarima. Ali vidjeli smo koliko je značajno na polju znanosti duha, povezati razmatranja s onim što predstavlja vrijeme. Može se reći da su danas psihoanalizi privučeni svakakvi ljudi koji ozbiljno traže duhovne temelje postojanja, unutarnju čovjekovu dušu, te da je na određeni način karakteristika vremena da pozornost naših suvremenika privlače sasvim specifične, osebujno oblikovane sile u ljudskoj duši. I psihoanalitičari su oni među nama koji se danas, jednostavno kroz impulse vremena, jednostavno susreću s određenim pojavama duševnog života.
Osobito je važno ne biti potpuno nesvjestan ovog pokreta iz razloga što su pojave na koje ovaj pokret cilja već tu, i jer se u naše vrijeme – iz raznih razloga o kojima ćemo također raspravljati – mogu posebno pojaviti pred okom duše. Danas čovjek mora biti svjestan takvih pojava.
S druge strane postoji činjenica da ljudima koji se danas bave tim stvarima nedostaje znanja da o tim stvarima raspravljaju, da te stvari iznad svega razumiju. Tako da se može reći: u naše vrijeme psihoanaliza je pojava koja tjera ljude da postanu svjesni određenih duševnih procesa; s druge strane, međutim, potiče ljude da razmatraju takve pojave, mogu reći, neadekvatnim sredstvima spoznaje. A to je osobito značajno jer ovo razmatranje s neadekvatnim sredstvima spoznaje stvari koje su očito tu i izazivaju ljudsku spoznaju, dovodi do raznih ozbiljnih aberacija i nije bezopasno za socijalni život, za daljnji razvoj spoznaje i utjecaj tih spoznaja na socijalni život.
Može se reći: četvrt - istine, mogu biti štetnije od potpunih pogrešaka. A stvari koje danas izlaze na vidjelo među teoretičarima psihoanalize moraju se smatrati nekom vrstom četvrt - istine.
Pokušajmo, razmotriti pad izvadaka iz istraživačkih časopisa psihoanalitičara. Ono što se danas zove psihoanaliza poteklo je od slučaja bolesti koju je promatrao bečki liječnik, internist dr. Breuer, u osamdesetim godinama. Dr. Breuer, kojeg sam i sam poznavao, osim što je bio liječnik, bio je izvanredno delikatan čovjek. U velikoj mjeri su ga zanimala svakakve estetska i uopće ljudska pitanja. Pa, s obzirom na intiman način na koji se nosio s bolestima, razumljivo ga je posebno zanimao jedan slučaj koji je imao osamdesetih. - Za liječenje je imao damu koja je očito patila od teških simptoma histerije. Oni su se sastojali u tome, što je gospođa ponekad patila od jednostrane paralize ruke, imala je svakakva zatamnjenja, opadanja svijesti, veliku pospanost, a također je i zaboravila svoj jezik, s kojim je inače razgovarala. Oduvijek je znala govoriti njemački, to je bio njen jezik; ali pod utjecajem bolesti histerije više nije mogla govoriti njemački, mogla je govoriti samo engleski, razumjela samo engleski.
Sada je Breuer primijetio da bi je, kada je gospođa bila u stanju da je zatamnjena, intimniji medicinski tretman mogao potaknuti da iznese određeni prizor koji je doživjela, vrlo teško iskustvo. Iz prezentacije ovog slučaja kojeg je iznijela Breureova škola sada vam želim pokazati, kako je gospođa izvedena iz svog zamračenog stanja, dijelom i pod umjetno izazvanim stanjem zamračenja – Breuer je lako mogao hipnotizirati ljude – da kaže nešto o ovim iskustvima. I to je dalo ideju da je ova histerija koja ju je pogodila, povezana s određenim slučajem bolesti kroz koji su ona i njezin otac davno prošli. Otac je bio bolestan, a ona je sudjelovala u njezi bolesnika i imala je iskustva u njezi. Stalno se pozivala na to iskustvo, a opis koji je dala u prilikama koje sam upravo okarakterizirao je sljedeći: "Jednom se noću probudila u velikom strahu za bolesnika, koji je imao visoku temperaturu, i bila je u napetosti jer se očekivao kirurg iz Beča zbog operacije. Majka je otišla neko vrijeme, a Anna (pacijent) sjedila je uz krevet s desnom rukom iznad naslona stolice. Ušla je u stanje budnih snova i vidjela crnu zmiju kako se sa zida približava bolesniku kako bi ga ugrizla". [Ovaj citat je iz C.G.Jung: Die Psychologie der unbewussten Prozesse. Ein Ueberblick über die moderne Theorie und Methode der analytischen Psychologie, Zürich 1917 ]
Materijalizam uvijek udari ljude po zatiljku; pa tako u ovom izvješću o bolesti nalazimo i sljedeću napomenu, o kojoj ne treba ništa reći: '(Veoma je vjerojatno da su na livadi iza kuće zapravo bile neke zmije, kojih se djevojka ranije uplašila, a što je sada dalo materijal za halucinaciju.)' Dakle, to je samo bilješka kojoj možete ali i ne morate pridavati pažnju; to nije važno. Tako je zmija izašla iz zida i htjela ugristi oca – tako je predstavljeno. "Htjela se obraniti od životinje, ali je bila paralizirana; desna ruka, koja je visila preko naslona stolice, 'zaspala', postala je kao anestezirana i paretična, a kad ju je pogledala, prsti su se pretvorili u male zmije s lubanjama na vrhu". Dakle, sve je to bilo na očevoj bolesničkoj postelji. "Vjerojatno je htjela otjerati zmiju s paraliziranom desnom rukom, te su anestezija i paraliza iste vjerojatno povezane s halucinacijom zmije. Kad je to nestalo u svom strahu je htjela moliti, ali je svaki jezik zakazao, nije mogla govoriti ni na jednom dok se konačno nije sjetila engleskog dječjeg stiha i sada je mogla misliti i moliti se na ovom jeziku".
Cijela bolest je krenula od ovog događaja. Ono što je od tog događaja ostalo, bila je jednostrana paraliza ruke, stanje zamračenosti i nemogućnost izražavanja na bilo kojem drugom jeziku osim na engleskom.
Sada je dr. Breuer primijetio da je situacija uvijek bila olakšana kada bi je pustio da priča, te je na tome temeljio svoj plan ozdravljenja. Malo pomalo pokušavao je hipnotizirajući bolesnicu saznati cjelokupno stanje, i pritom je doista uspio postići bitno poboljšanje njenog stanja, tako da se bolesnica, takoreći, riješila toga tako što je to izgovorila i priopćila to drugome.
Breuer i njegov kolega Freud u Beču, koji su u to vrijeme, što je razumljivo iz suvremene povijesti, bili pod utjecajem škole Charcot u Parizu, isprva su to pripisali nečemu što bi se moglo nazvati psihičkom traumom, duševnim ranjavanjem, 'nervnim šokom', kako se to zvalo u Engleskoj. U ovom iskustvu na bolesničkom krevetu je stoga trebao postojati psihološki šok i djelovati na dušu na isti način kao i fizička rana na tijelu.
Od samog početka – mora se primijetiti – Breuer je na cijelu stvar gledao kao na duševnu bolest, to jest kao na unutarnju stvar. Bio je uvjeren da se anatomske ili fiziološke promjene neće otkriti, naprimjer, da nema temeljne promjene u onim živcima koji idu od ruke do mozga i slično. Od početka je bio uvjeren da ima posla s unutarnjom psihološkom činjenicom. U prvim danima postojala je tendencija da se na stvari gleda na način da se govori: takve se stvari mogu dogoditi kroz psihičko ranjavanje, traumu, šok i slično. - No, stvar je ubrzo krenula od činjenice da je dr. Freud koji se time bavio – kako se dalje bavio materijom, dr. Breuer se nikako nije u potpunosti slagao – s nešto drugačijim karakterom, naime činjenica je da je Freud sam sebi rekao: objašnjavati stvari duševnim šokom, duševnim ranjavanjem, ne ide; to ne može proći. Breuer je također bio uvjeren da se s time ne može složiti ako se samo govori o duševnoj rani. - Napominjem u zagradama, da je dr. Breuer bio liječnik opće prakse, temeljito znanstveno školovan, bio je izvrstan Nothnagelov učenik, koji samo vanjskim okolnostima nije postao profesor. Želi li se takve stvari uopće hipotetički izraziti, može se vjerovati da, da je Breuer dobio zvanje profesora i da je mogao tako stvar pratiti, umjesto da je bio jedan on najzaposlenijih internista u Beču i stoga se nije mogao znanstveno baviti s puno toga, da bi stvar poprimila sasvim drugi oblik! Ali sada je dr. Freud imao poseban interes za stvar. Sebi je rako da ne možemo sve objasniti traumom, ranjavanjem duše; poanta je istražiti uvjete pod kojima – možete to tako nazvati – ranjavanje duše djeluje. Jer opravdano se može reći: djevojka je sjedila kraj bolesničke postelje svog oca, ali kraj bolesničke postelje sjede mnogi, koji sigurno imaju jednako duboke dojmove, takvo što im se ne događa. - u takvom slučaju neznanstveni laik uskoro će završiti s izvanredno dubokim objašnjenjem; on kaže: pa, jedna osoba je predisponirana, druga nije. - Pa, zar ne, vrlo 'duboka' stvar, ali najgluplja stvar što se može reći. Jer ako sve stvari na svijetu objasnite kao dispozicije, lako ćete pronaći objašnjenje za sve, jer samo trebate reći: postoji dispozicija za nešto.
Naravno, ljudi koji su ozbiljno razmišljali nisu se htjeli baviti takvim stvarima, pa se tražilo kako stoje stvari. Freud je vjerovao da je do takvih uvjeta došao kroz slučajeve kao što su sljedeći. Naći ćete bezbroj takvih slučajeva već zabilježenih u literaturi psihoanalitičara, i može se reći da je prikupljena ogromna građa da bi se došlo do ovoga ili onoga na tom polju. Dakle, jedan slučaj kojeg su zabilježili psihoanalitičari je nešto poput sljedećeg. Želim to ispričati onako kako to može biti najrazumljivije. Nije nam važna apsolutna povijesna točnost.
Jedna gospođa bila je na večernjoj zabavi s drugim gostima. U ovoj večernjoj zabavi upriličen je ispraćaj za ženu iz kuće, koja je postala nervozna i morala je otići u strano lječilište. Te večeri je trebala otići. Bila je fešta. Kad su se rastali, gospođa je otišla, dotična gospođa, čiji se slučaj upravo opisuje, hodala je ulicom s još nekim gostima koji su otišli s večere – kako kažu – zajedno, skrenuvši iza ugla, došla im je kočija s konjem iza leđa. Kako to često radite u gradovima kada idete kući – ne znam jeste li imali takvo iskustvo – ne hodate nogostupom, nego često posred ulice. Kada je kočija došla iza, ljudi koji su došli s večere potrčali su lijevo - desno na nogostup. Samo dotična gospođa nije istrčala na nogostup, nego je potrčala ispred kočije, ispred konja na ulici, i ona se unatoč kletvi i psovkama kočijaša – kočijaši to u svakom slučaju rade – nije se dala odvratiti od trčanja ispred kočije. Tako je dugo trčala ispred kočije, unatoč pucketanju biča, sve dok nije došla do mosta, a onda se htjela baciti u vodu, bojeći se da je ne pregaze. Spasili su je prolaznici, vratili natrag društvu i tako je spasili od velike nesreće.
Pa, ovaj fenomen je naravno vezan uz cjelokupno zdravstveno stanje dotične gospođe. To je upravo histerična stvar bježati od konja umjesto da skreneš na nogostup. Sada je bilo pitanje istraživanja uzroka takve stvari. Freud je to prvi smislio, jer je u ovom slučaju, kao i drugim slučajevima, nastojao potražiti određene uzroke u ranijem životu, odnosno u životu koji je dotična osoba imala kao dijete ili općenito ranije. Ako se dogodilo nešto što takoreći nije potpuno duševno obrađeno, što ostavlja za sobom sustav impulsa, koje može pokrenuti neki šokantni događaj.
Doista, takvo se iskustvo lako pronašlo u djetinjstvu dotične dame. Kao dijete vozila se u kočiji, a onda se dogodilo da su se konji preplašili i pobjegli i odjurili na obalu rijeke. Kočijaš je iskočio i naredio djetetu da i ono iskoči; iskočilo je u zadnji čas, kočija s konjima jurnu u rijeku, i konji s kolima izginuše. Dakle, šokantni događaj je bio tu. Postojala je i određena povezanost preko konja. U trenutku kada je gospođa uvidjela opasnost od konja, izgubila je kontrolu, i potrčala ispred konja umjesto da ga izbjegne, pod utjecajem, ovog iskustva iz djetinjstva. Ali opet, iz ovoga možete vidjeti da psihoanalitičari imaju znanstvenu metodu, prema današnjim znanstvenim idejama. Ali zar nema mnogo onih koji imaju takvo iskustvo u mladosti, ali bez da ovako reagiraju, čak i ako su konji poveznica. Dakle, nešto treba dodati ako se želi imati sklonost da se potrči pred konjem umjesto da ga se izbjegne.
Freud je zatim dalje istraživao. Doista, u ovom konkretnom slučaju postojala je vrlo zanimljiva veza. Ta je veza bila sljedeća: dotična gospođa, koja je bježala od konja, bila je zaručena za jednog gospodina. Ali voljela je dvoje; gospodina s kojim je bila zaručena – bila je potpuno uvjerena da ga voli više od drugoga – ali je voljela i drugoga. Nije baš bila sigurna u to, ali pola-pola. Drugi je, međutim, bio muž njezine najbolje prijateljice, a ova je bila domaćica čiji se oproštaj slavio te večeri. Tako je domaćica, koja je bila malo nervozna, otišla; prijateljica je bila na oproštajnoj večeri, otišla je s ostalim gostima, bježala od konja, i kada su istraživali saznali su da postoje značajne veze između drugog gospodina, muža njene najbolje prijateljice, i ove gospođe. Ljubav je poprimila neke, eto, recimo neke dimenzije. A sada su te dimenzije bile čak donekle povezane s prijateljičinom nervozom, kao što možete zamisliti. Ukratko, tako nesuđena – po vlastitom mišljenju – ova gospođa je otišla s ostalim gostima, bježala od konja na ulici, spašena, gosti su je vratili, u datim okolnostima to je bilo samo po sebi razumljivo, u kuću iz koje su upravo otišli, gdje su pojeli oproštajnu večeru. I sada je liječnik istražio cijeli slučaj bolesti. Doista, uspio je natjerati damu da mu ispriča stvar. Ali tu je zastala i jedva je s mukom natjerao da ispriča što se dogodilo. Onda se ispostavilo da je zapravo – znamo, žena je upravo otišla, muškarac je bio sam kod kuće – muškarac u ovoj situaciji, nakon što je došla k sebi i bila normalna, dao joj je izjavu ljubavi. Dakle, vidite vrlo čudna stvar.
U drugim slučajevima slične prirode, na koje se dr. Freud nadovezao i nakon svog istraživanja otkrio da se takve stvari događaju samo kada je na neki način uključena ljubav, kada je u pitanju nešto od ljubavi, kada nešto drijema pod okriljem svijesti, u vezi ljubavi. Freud je došao do uvjerenja da ako pogledate živote takvih histeričnih ljudi, koji su, kako se prije vjerovalo, dospjeli u taj položaj kroz duševne rane, možete otkriti, bez obzira na okolnosti, iako postoji mnogo konstelacija, ali ljubav mora igrati neku ulogu. Imajte na umu, da, a to su najkarakterističniji slučajevi, najznačajniji, da dotični pacijent ne mora biti svjestan ove ljubavne priče.
Pa, Freud je tako zaokružio ono što je nazvao 'teorija neuroze', 'seksualna teorija'. U svim takvim slučajevima otkrio je da spol igra ulogu u tome. Vidite, ove stvari su, naravno, izvanredno primamljive. Prvo, sada općenito postoji tendencija pozivanja u pomoć seksualnosti kad god se želi objasniti nešto ljudsko. Stoga nas ne treba čuditi da bi liječnik koji u toliko i toliko slučajeva smatra da je ljubav uključena u bolest histerije, predložio takvu teoriju.
S druge strane, upravo je to točka u kojoj, budući da je analitička psihologija pokušaj spoznaje neadekvatnim sredstvima, počinje najveća moguća opasnost. Postaje tako opasno jer je, mogu reći, ta čežnja za spoznajom tako neizmjerno zavodljiva; zavodljiva okolnostima tog vremena, ali i činjenicom da spol doista uvijek igra neku ulogu. Pa, psihoanalitičar Jung, koji je napisao knjigu 'Psihologija nesvjesnih procesa', profesor Jung u Zürichu nije mišljenja da se može proći s Freudovom teorijom seksualnosti, neuroze, nego je drugačijeg mišljenja.
Jung je primijetio da i Freud ima svoje protivnike. Među tim protivnicima je i izvjesni Adler. Ovaj Adler zauzima potpuno drugačije stajalište. Kako je Freud ispitao veliki broj slučajeva – sve to možete pročitati kod Junga u njegovoj knjizi – i vidio da seksualno svugdje igra svoju ulogu, i stoga je došao do zaključka: dakle, seksualno je zapravo okidač – Adler je posebno pogledao drugu stranu stvari i otkrio da je ova druga strana mnogo važnija od one koju je Freud stavio u prvi plan. Adler je – želim samo općenito okarakterizirati – otkrio da kao što spolnost ima vrlo dominantnu ulogu kod ljudi, da i drugi nagon također igra vrlo dominantnu ulogu, to je nagon: stjecanje moći nad svojom okolinom, nagon moći. Za Nietzschea bi volja za moć čak trebala biti filozofski princip. I baš kao što je Freud od seksualnosti napravio teoriju, također se može navesti bezbroj slučajeva za instinkt moći. Treba samo početi analizirati histeriju da bi se vidjelo da ti slučajevi nisu tako rijetki. Pretpostavimo da je dama histerična; dobiva konvulzije – posebno su grčevi srca popularni u takvim slučajevima – i svakakva stanja. Kuća je uzburkana, cijeli kraj, sve; dovode se liječnici, bolesnicu se veoma žali. Ukratko, tiranizira sve naokolo. Razumna osoba u takvom slučaju zna da u takvoj situaciji ništa ne nedostaje, iako je svjesna svog patološkog stanja i pati od njega. Ali to sa stvarnošću nema veze, oni su zapravo zdravi, ili su bolesni, ako hoćete. Čovjek ih može smatrati i zdravim i bolesnim. Sigurno će pasti onesvijestivši se u grčevima; ali obično padaju na tepih a ne na goli pod! Mogu se vrlo dobro promatrati te stvari.
Ovo sada, što poseže dolje u nesvjesno, to je instinkt za moći, i posebno lako vodi u histerična stanja. Adler je pokušao ispitati sve slučajeve koji su mu bili dostupni, i sada kada bismo ispitali ovaj nagon za moć, opet bismo otkrili da gdje god se pojave histerični slučajevi, može se dokazati da je na neki način potaknut nagon za moći i da je patološki iskrivljen. Jung sam sebi kaže: ono što je Adler primijetio je tamo, ali i ono što je Freud primijetio je tamo. Tako je vjerojatno ponekad jedno a ponekad drugo.
To je također sasvim razumno, ponekad je ovo a ponekad ono. Ali sada Jung na tome gradi posebnu teoriju. Ova teorija nije nezanimljiva ako je ne shvatimo samo apstraktno kao teoriju, nego ako je promatramo tako da se u njoj vidi učinak vremenskih impulsa, onoga što igra u vremenu, naime onoga što je nemoćno, rekao bih u naše vrijeme, u neadekvatnosti spoznaje. Jung kaže: zapravo postoje dvije vrste ljudi, dva tipa ljudi. Kod jednih je razvijeniji osjećaj, kod drugih mišljenje.
Pa, opet je jedan veliki učenjak došao do epohalnog otkrića, kojeg svaki razuman čovjek zapravo uvijek može napraviti u svojoj neposrednoj blizini; jer prilično je očito da se ljudi mogu podijeliti na ljude koji osjećaju i ljude koji misle. Ali učenost ima drugu funkciju; ne mora na stvari gledati tako amaterski, govoreći, naprimjer: među ljudima oko nas postoje dvije vrste, emocionalni ljudi i intelektualni ljudi – učenost mora raditi nešto drugo. U takvom slučaju erudicija kaže da onaj tko suosjeća, takoreći izlazi iz sebe u objektivnost; drugi se, takoreći, povlači od objekta ili staje ispred njega i misli o njemu. Prvi se naziva ekstrovertiranim tipom, drugi se naziva introvertiranim tipom. Prvi bi bio emocionalni čovjek, drugi intelektualni čovjek. Pa zar ne, napravljena je jedna učena podjela, pronicljiva, duhovita, stvarno u određenoj mjeri odgovara, to se ne može poreći.
Sada Jung nastavlja: kod ekstrovertiranog tipa – to jest onom kod kojeg čovjek radije živi u osjećajima – intelektualni pojmovi vrlo često zapinju u podsvijesti; on živi u osjećajima, ali pojmovi zapinju u podsvijesti. I sada dolazi u koliziju s onim što ima u svojoj svijesti i što lebdi u podsvijesti kao intelektualni pojmovi. Iz tog sudara mogu nastati razna stanje. Ova stanja će se prvenstveno pojaviti kod onih koji imaju emocionalne sposobnosti. S druge strane, kod drugih koji se više bave duhom, kod intelektualaca, osjećaji ostaju ispod i gomilaju se u podsvijesti, bujaju u podsvijesti, i dolaze u koliziju sa svjesnim životom. Svjestan život ne može objasniti što mu se zapravo približava. To su podsvjesni osjećaji. A iz okolnosti da čovjek zapravo nikada nije kompletan, već je jedan tip ili drugi tip, može doći do takvih uvjeta da se podsvijest buni protiv svjesnog. A to vrlo često može dovesti do stanja histerije.
Pa, možete reći da Jungova teorija zapravo nije ništa drugo nego parafraza, kao što sam rekao, trivijalne prosudbe o emocionalnom čovjeku i intelektualnom čovjeku, i nije nikakvo produbljivanje činjenica. Ali iz svega ovoga morate vidjeti da današnji ljudi počinju primjećivati svakakve osobitosti duše, da te osobitosti duše dođu pred duhovno oko, da pitaju: što se događa u osobi u kojoj se takve stvari događaju? - Uostalom, ljudi su spremni sebi reći: to nisu fiziološke, anatomske promjene. - Ljudi su izvan pukog materijalizma; ne priznaju puki materijalizam, govore o duševnom. Dakle, barem je način na koji nastoje izaći iz pukog materijalizma i usredotočiti se na dušu.
Ali najčudnije je kako, ako se bolje pogleda, nedostaci znanja izgledaju neobični, kako pokušaj spoznaje neadekvatnim sredstvima vodi ljude na čudne puteve. Moram samo naglasiti da ljudi ne vide gdje su vođeni, a ne vide ni njihovi sljedbenici, čitatelji i suvremenici. Ako dobro pogledate, stvar će zaista imati vrlo opasnu stranu, jer se u njoj toliko toga ne vidi, pa ljudima tutnji čak i u podsvijesti. Vrlo je neobično da same teorije tutnje u podsvijesti. Ljudi prave teoriju o podsvijesti, ali sa samom svojom teorijom tutnje u podsvijesti.
Jung to radi kao liječnik, i u osnovi je značajno da se s tog stajališta pacijent tretira duševno i terapijski. Brojni ljudi rade na tome da materiju prenesu u pedagogiju, da je pedagoški primjene. Dakle, možemo vidjeti da se ne suočavamo s ograničenom teorijom, već pokušajem da se nešto pretvori u kulturalnu činjenicu. Vrlo je zanimljivo vidjeti nekoga poput Junga, koji se time bavi kao liječnik, koji je promatrajući svakakve slučajeve, također liječio, čak naizgled i izliječio, kako je tjeran sve dalje i dalje. I tako je Jung prisiljen učiniti sljedeće. On sebi kaže: dakle, ako se pronađu takve abnormalne pojave u čovjekovom duševnom životu, treba dalje tražiti u životu te osobe, i prije svega tražiti u kojoj su mjeri infantilni, događaji djetinjstva ostavili utisak na život duše i imali posljedice. - To je nešto što se posebno traži na ovom području: infantilne posljedice, posljedice iz djetinjstva. Naveo sam vam primjer koji igra veliku ulogu u psihoanalitičkoj literaturi.
Kasnije, međutim, Jung dolazi do zaključka da su u stvarnim slučajevima bolesti, vrlo brojni oni u kojima se ne može dokazati da ljudsko biće kao pojedinac ima išta od posljedica, čak i ako se vratimo u najranije djetinjstvo. Ako uzmete u obzir sve s čim je ljudsko biće došlo u dodir – ne nalazi se konflikt u pojedinom ljudskom biću s kojim se susrećete, iz kojeg bi se stvar mogla objasniti. Na taj način Jung dolazi do razlike između dvije podsvijesti: prvo, individualnog nesvjesnog, koje je dakle inherentno čovjeku, čak i ako nije u svijesti. Nije li istina, ako je gospođica u djetinjstvu iskočila iz kočije i doživjela šok, to je davno nestalo, više nije u svijesti, već radi podsvjesno. Ako sada uzmemo ovo nesvjesno – čovjek u sebi ima bezbroj nesvjesnog – dobiva se osobno ili individualno nesvjesno. To je prva stvar koju Jung izdvaja.
Ali drugo je nadosobno nesvjesno. On kaže: postoje stvari koje utječu na duševni život, koje nisu u osobnosti, ali koje također nisu ni u materijalnom svijetu vani, stoga se moraju prihvatiti kao prisutne u svijetu duša.
Sada psihoanaliza ima za cilj osvijestiti takve sadržaje duše. To bi trebala biti terapija, metoda iscjeljivanja: osvijestiti stvar. Dakle, liječnik mora imati za cilj istražiti od pacijenta ne samo ono što je pacijent doživio pojedinačno, nego i sve druge stvari koje nije doživio pojedinačno, što također nije postojalo vani u svijetu, i duševne je prirode. Pritom su psihoanalitičari natjerani da kažu: zapravo, čovjek nije doživio samo ono što je doživio od svog fizičkog rođenja, nego i sve moguće što je prethodilo rođenju. I to sada tutnji u njemu. Osoba koja je danas rođena također podsvjesno doživljava npr. legendu o Edipu. On ne samo da uči u školi legendu o Edipu, on doživljava ovu legendu. On doživljava grčke bogove; doživljava cijelu prošlost čovječanstva. A najgore je što sve to sada čovjek doživljava, ali to ne želi doći do svijesti. Psihoanalitičar stoga mora reći – i do ove točke ide: to je doživjelo i grčko dijete; ali Grku je to rečeno; pa je to doživio u svojoj svijesti. Današnja osoba također to doživljava, ali to tutnji u njemu – kod ekstrovertirane osobe u podsvjesnim mislima, kod introvertirane osobe kao podsvjesni osjećaji. Tutnji u ljudima; tutnji poput demona.
Zamislite sada s kakvom se nužnošću suočava psihoanalitičar ako je vjeran svojoj teoriji! Suočio bi se s potrebom da te stvari shvati ozbiljno i jednostavno kaže: pa ako čovjek danas odraste, a to ga može dovesti do bolesti, do toga da ima odnos s onim što tutnji u njemu, a opet ne zna ništa o tom odnosu, tada mu treba osvijestiti taj odnos, i treba mu objasniti da postoji duhovni svijet, da postoje različiti bogovi. Jer čak i psihoanalitičar ide toliko daleko i kaže: ljudska duša ima odnos s bogovima; ali uzrok bolesti je u tome što ona ne zna ništa o tim odnosima. - Psihoanalitičar traži sva moguća sredstva. Ali ova sredstva ponekad su groteskna. Pretpostavimo da dođe histerični pacijent i pokaže ovu ili onu histeričnu pojavu jer se boji demona, recimo demona vatre. Raniji su ljudi vjerovali u demone vatre, imali su predodžbe o demonima vatre i znali za njih. Današnji ljudi još imaju veze s demonima vatre – psihoanaliza to priznaje – ali ti odnosi nisu svjesni, a niti se ljudima objašnjava da postoje demoni vatre. Dakle, to dovodi do uzroka bolesti. Jung čak ide toliko daleko da kaže: bogovi, s kojima je netko u vezi, ali o kojoj vezi ne zna ništa, postaju ljuti, oni se osvećuju; i osveta se pojavljuje kao histerija. - Lijepo. Dakle, kaže, takav čovjek danas, koji je sada u svojoj podsvijesti zlostavljan od demona, ne zna da su to demoni; muči ga demon vatre, ali ne može s njim ući u vezu jer – to je praznovjerje! To neće uspjeti. Što radi jadni moderni čovjek koji se razboli zbog toga? On stvar projicira prema van, odnosno traži nekog prijatelja koji mu je prije bio drag ili nešto slično i kaže: On me progoni, zlostavlja. - Osjeća da ga prati i tako dalje. Naime, dotični je pacijent demona koji ga je mučio, projicirao u drugu osobu.
Često psihoanalitičari, liječeći takav slučaj, skreću ovo projiciranje na sebe. Stoga se često događa da pacijenti, u dobrom ili lošem smislu, od liječnika naprave Boga ili vraga.
Vidite izvanredno zanimljivu činjenicu da je liječnik sadašnjosti pozvan da sebi kaže: ljude muče duhovi, i zato jer ne znaju ništa o njima, tj. nemaju ništa u svojoj svijesti, oni postaju mučitelji jedni drugima, projiciraju svoje demone prema van, uvjeravaju jedni druge u svakakve demonske besmislice, itd. - A koliko psihoanalitičar na to gleda kao na krajnje pogubno, možete vidjeti iz činjenice da Jung navodi zanimljiv sljedeći slučaj. Kaže, neki njegovi kolege tvrde da ako netko u duši ima takve energije koje proizlaze iz takvih muka, onda ih treba na nešto preusmjeriti. Pa pretpostavimo, vratimo se elementarnim slučajevima psihoanalize: dolazi pacijent, njezina bolest proizlazi iz onoga što se nakon psihoanalitičke ispovijesti otkriva da je ranije bila zaljubljena u nekoga koga nije dobila, i to joj je ostalo. To bi također mogao biti i demon, koji je muči; ali u većini slučajeva koje liječnici primjećuju dogodilo se nešto u individualnoj podsvijesti, što je odvojeno od nad-osobne podsvijesti. A onda liječnik pokušava tu nezrelu fantaziju transformirati. Pa kaže: ako postoji duša kojoj je potrebna ljubav koja nema 'svoje', ona tu količinu ljubavi koju ne može iskoristiti mora pretvoriti u samaritanske usluge, mora voditi ovu ili onu dobrotvornu akciju i tako dalje. - Pa, može ispasti sasvim dobro; ali Jung sam kaže da se energija ne može uvijek preusmjeriti na ovaj način. Naravno, učeni gospodin opet mora imati neke podatke; stoga kaže da energije koje sjede u duši na takav način imaju određeni potencijal; ne možete uvijek to usmjeriti. Pa, nemam ništa protiv ovih izraza, samo želim naglasiti da je to samo to, zar ne, apsolutno ništa drugo nego implementacija onoga o čemu laik vrlo često raspravlja, ali naravno na način kako on to izražava. Ali Jung sada iznosi vrlo zanimljiv slučaj, koji dobro izražava kako se ovaj potencijal ne može usmjeriti.
Čovjek, Amerikanac, tipična osoba današnjice, samostalan čovjek, napravio je od sebe sposobnog vođu i poslovnog menadžera, posvetio se poslu s ogromnom energijom, imao je velikog uspjeha, velike prihode i sada razmišlja: uskoro ću napuniti četrdeset pet godina, sad sam se dovoljno namučio u životu, sada ću si dopustiti odmor. - I kupuje seosko imanje, a autima i teniskim terenima i svime što ide uz to. Dakle, razmišljao je o tome da napusti posao u četrdeset petoj i preseli se na seosko imanje i tamo živi, živeći od tantijema. Ali eto, kad je neko vrijeme bio na svom seoskom imanju, nije igrao tenis, nije vozio aute, nije išao u kazalište, nije uživao u posađenom cvijeću, već je sjedio sam u svojoj sobi i razmišljao. Onda ga je boljelo, tamo ga je sve boljelo, i zaista ga je čas boljela glava, čas grudi, čas noge. Tako da više nije mogao izdržati, prestao se smijati, bio je umoran, iscrpljen, stalno ga je boljela glava, bilo je strašno. Nema bolesti; nema bolesti koju bi dijagnosticirao liječnik. Tako je s mnogim ljudima današnjice, zar ne; zapravo su prilično zdravi, a ipak su bolesni. Da, nije bilo bolesti. Liječnik je mogao samo reći: vidite, priča je duševna – liječnici to danas već govore – vi ste duševno bolesni; prilagodili ste se poslovnoj situaciji, i vaša energija ne može se odmah drugačije usmjeriti, imate svoje sklonosti, ne mogu se usmjeriti. Vratite se opet poslu, to je jedini lijek koji znam. - Pa to je vidio i dotični gospodin. Ali eto, sad ne može ništa u poslu, nesposoban je, bolestan je iznutra kao što je i vani na svom imanju.
Jung iz ovoga s pravom zaključuje: ne može se tako lako usmjeravati energija iz jednog smjera u drugi. Čak i ako je želite vratiti, ni to neće uspjeti. Dotični mu je čak dolazio na liječenje, ali nije mu se moglo pomoći jer je bilo prekasno; bolest se previše proširila, trebalo je intervenirati ranije. - To vam pokazuje da i terapija otklonom ima svojih poteškoća. Jung sam navodi primjer.
Posvuda se susreću važne činjenice koje se, sada mogu reći, mogu svladati samo uz pomoć znanosti duha ili antropozofije, spoznati; ali one su tu. Ljudi ih primjećuju. Pitanja su tu, možete ih pronaći posvuda. Otkriti će se da je čovjek složeno biće, da nije ono jednostavno biće o kojemu smo imali iluzornu ideju kroz naprednu znanost 19. stoljeća. Pred psihoanalitičarom je zanimljiva činjenica. Ako uzmete tu činjenicu, da, današnjoj znanosti je potpuno neobjašnjiva. U antropozofiji ćete lako pronaći objašnjenje sa sredstvima koje već imate u mojim predavanjima. Ali mogu se opet vratiti na stvar ako sami ne možete naći objašnjenje. Može se dogoditi, primjerice, da netko histerično oslijepi, odnosno ne vidi. Postoje histerično slijepu ljudi koji mogu vidjeti, a ipak ne vide, duševno slijepi. Sada se može dogoditi da su takvi ljudi djelomično izliječeni, ponovno počinju vidjeti, ali ne vide sve. Naprimjer, može biti neobičan slučaj da tako histerično slijepa osoba opet progleda, vidi sve u čovjeku, samo ne i glavu! Takva djelomično izliječena osoba hoda ulicama i vidi ljude bez glave. To zbilja postoji. Ima još i čudnijih pojava.
Pa, kao što sam rekao, sve se to može savladati uz antropozofski orijentiranu znanost duha, a iz predavanja koje sam ovdje održao tijekom prošle godine lako se može pronaći objašnjenje za ovu pojavu, naprimjer, da se u nekom trenutku ne mogu vidjeti glave ljudi. [baš sam dobar danas, to je predavanje 5. kolovoza 1916, SD170] Ali, kao što sam rekao, današnji psihoanalitičar ima sve te probleme pred sobom. I toliko je toga već pred njim da sam sebi kaže: za osobu može biti izuzetno kobno ako sada ima odnose s nad-osobnim nesvjesnim. Ali zaboga, da, zaboga – psihoanalitičar ne kaže 'za ime Boga' već možda 'za ime znanosti' – nećemo valjda duhovni svijet uzeti ozbiljno! Samo ne to! Ljudi se ne vole ozbiljno baviti duhovnim svijetom. A onda se događa nešto vrlo čudno. Vrlo malo ljudi primjećuje kakve čudne pojave nastaju pod utjecajem ovih stvari. Želim vam skrenuti pozornost iz nedavno objavljene Jungovu knjige 'Psihologija nesvjesnih procesa' na izuzetno zanimljivu temu iz koje ćete vidjeti do čega psihoanalitičar danas dolazi. Morat ću vam, međutim, malo čitati: "Prema ovom primjeru", postoje primjeri u kojima pokazuje da čovjek ima odnose ne samo s onim što je u njegovom individualnom životu ili sadašnjosti, već daleko unatrag, sa svim vrstama demonskih i božanskih i sablasnih stvari i tako dalje, "prema ovom primjeru izbijanja novih ideja iz riznice iskonskih slika", ovdje ne spominje bogove nego iskonske slike, "uzet ćemo daljnji opis koji predstavlja proces prijenosa. Vidjeli smo da je u tim naizgled apsurdnim i osebujnim fantazijama, libido zgrabio svoj novi objekt, naime sadržaj apsolutno nesvjesnog". Dakle, apsolutno nesvjesno je nad-osobno nesvjesno, a ne osobno. "Kao što sam već rekao, neshvaćena projekcija iskonskih slika za liječnika predstavlja opasnost za daljnje liječenje koju ne treba podcijeniti". Dakle, pacijent razotkriva svoje demone i stavlja ih na liječnika. To je opasnost. "Slike sadrže ne samo sve lijepo i najveće što je čovječanstvo ikada mislilo i osjetilo, nego i sva najgora i vražja djela za koje su ljudi ikada bili sposobni".
Zamislite, Jung je već došao do točke u kojoj shvaća: čovjek nesvjesno ima u sebi sva zla djela i vragove uz ono najljepše što je čovječanstvo ikada moglo misliti i osjetiti. Pa, zar ne mislite tako, ljudi si nekako ne dopuštaju govoriti o Luciferu i Ahrimanu; ali shvaćaju takvu rečenicu: "Slike sadrže ne samo sve lijepo što je čovječanstvo ikada mislilo i osjetilo, nego i sva najgora vražja djela za koja su ljudi ikada bili sposobni. Ako pacijent ne može razlikovati liječničku osobnost od ovih projekcija, tada se gubi svaka mogućnost komunikacije i ljudski odnos postaje nemoguć. Ali ako pacijent izbjegne te Haribde on pada u Scile introjekcije ovih slika; tj. njihove osobine ne pripisuje liječniku već sebi". Dakle, on je sam vrag; pronađe to da je sam vrag. "Ova opasnost je jednako opasna. Kada projicira, koleba se između nastranog i patološkog dodvoravanja i mrskog prezira prema svom liječniku. Tijekom introjekcije upada u smiješnu samo-deifikaciju ili moralnu rastrzanost. Pogreška koji čini u oba slučaja je što sebi osobno pripisuje sadržaje apsolutno nesvjesnog. Tako sebe čini i Bogom i vragom. Ovdje leži razlog zašto su ljudi uvijek trebali demone i nikada nisu mogli živjeti bez bogova, s izuzetkom nekih posebno pametnih primjeraka homo occidentalis od jučer i prekjučer, superljudi čiji je Bog mrtav, zbog čega i sami postaju bogovi, racionalistički džepni bogovi s debelim lubanjama i hladnim srcima".
Dakle, vidite, psihoanalitičar dolazi do toga da kaže: ljudska duša je takve prirode da treba bogove, da joj trebaju bogovi, da se mora razboljeti ako nema bogova. Stoga je uvijek imala bogove; ljudi trebaju bogove. Psihoanalitičar se čak izruguje da, ako nemaju bogove, moraju sami postati bogovi, ali samo "racionalistički džepni bogovi s debelim lubanjama i hladnim srcima". "Koncept Boga", nastavlja psihoanalitičar, "apsolutno je neophodna psihološka funkcija iracionalne prirode".
Pa, vidite, nema druge nego na znanstveni način predstaviti nužnost pojma Boga. Čovjek mora imati Boga, psihoanalitičar to danas zna, on mu je potreban. Ali, nisam završio s čitanjem rečenice, hajde da je završimo: "Koncept Boga je apsolutno neophodna psihološka funkcija iracionalne prirode koja nema apsolutno nikakve veze s pitanjem postojanja Boga".
Dakle, ovdje nailazite na veliku dilemu današnjice čitajući zajedno prvi i drugi dio rečenice. Psihoanalitičar pokazuje da čovjek postaje bolestan kada nema svog Boga; ali ta nužnost nema nikakve veze s postojanjem Boga. I nastavlja: "Jer ovo posljednje pitanje", naime ono o postojanju Boga, "jedno je od najglupljih pitanja koja se mogu postaviti. Svi znamo da se Boga ne može ni zamisliti, a kamoli zamisliti da stvarno postoji, kao što se ne može zamisliti ni jedan proces koji nije uzročno uvjetovan".
Sada, molim vas, ovo je točka na kojoj možete uhvatiti stvari. Stvari su tu, kucaju na vrata znanja. Ljudi koji traže također su tamo; prepoznaju apsolutnu nužnost, ali ono što smatraju apsolutnom nužnošću, kada se postavi kao ozbiljno pitanje, smatraju jednim od najglupljih pitanja ikada postavljenih.
Tu imate jednu od točaka gdje iz današnjeg duhovnog života možete izravno vidjeti ono što se zapravo uvijek izbjegava. Uvjeravam vas da su ti psihoanalitičari, kao istraživači duše, još uvijek daleko, daleko iznad onoga što nudi sadašnja sveučilišna psihijatrija – daleko su iznad onoga što nudi sveučilišna psihijatrija, sveučilišna psihologija, i u pravu su na neki način što s visoka gledaju na ovu strašnu takozvanu znanost. Ali možete je presresti na takvom mjestu gdje stvarno možete vidjeti s kakvim se stvarima suočava suvremeno čovječanstvo kada se suočava s modernom znanošću.
Mnogi ljudi to ne primjećuju. Uopće ne shvaćaju snagu vjerovanja u autoritet. Nikad nije postojala takva vjera u autoritet kao u sadašnjosti; nikad nije to bilo više u podsvijesti nego danas. Treba uvijek iznova ponavljati: Da, zaboga, što zapravo radite kada kao terapeut liječite histerične osobe? - Tražite podsvjesni sadržaj koji nije riješen u svijesti. Da, ali takvih podsvjesnih sadržaja ima u izobilju među teoretičarima. Ako to podignete iz podsvijesti, tada vam dolazi u svijest nešto poput onoga što sada mora doći u svijest, što tutnji u podsvijesti modernih liječnika i njihovih pacijenata. Time je prožeta sva književnost; to je posvuda, i izloženi ste tome svaki dan i svaki sat. I budući da se takve stvari može osvijestiti samo znanošću duha, zato toliko ljudi nesvjesno upija te stvari, usisava ih u podsvijest, i onda su u podsvijesti.
Ova psihoanaliza je barem osvijestila ljude da duševno treba uzeti kao duševno. Oni to čine. Ali svugdje imaju vraga za vratom. Želio bih reći da oni ne mogu pristupiti duhovnoj stvarnosti i prije svega ne žele pristupiti duhovnoj stvarnosti. Stoga se posvuda nalaze prednje i stražnje rečenice koje predstavljaju najnevjerojatnije izjave. Ali ljudi današnjice nemaju takvu razinu svijesti da vide te stvari. Naravno, svatko tko čita Jungovu knjigu 'Psihologija nesvjesnih procesa' morao bi pasti pod stol ako sjedi u stolici i čita takvu rečenicu. Ali današnji čovjek to ne čini. Samo promislite koliko toga ima u nesvjesnom u ovom modernom čovječanstvu. Ipak zato što ti psihoanalitičari vide koliko je toga u podsvijesti – jer oni to vide – vide neke stvari drugačije od drugih ljudi. Primjerice, upravo u predgovoru, Jung kaže nešto što nije loše u jednom dijelu: "Psihološki procesi koji prate sadašnji rat, iznad svega nevjerojatna izopačenost općeg suda, međusobne klevete, neočekivana destruktivnost, nečuvena poplava laži i nesposobnost ljudi da zaustave krvavog demona, sve je to prikladno da pred oči mislećeg čovječanstva postave problem onog što nemirno drijema, u kaotičnom području podsvijesti. Ovaj rat je civiliziranom čovjeku pokazao da je još uvijek barbar, a ujedno i kakvu je željeznu šipku spremio ako opet pomisli da svog bližnjeg smatra odgovornim za svoje loše osobine. Ali psihologija pojedinca odgovara psihologiji nacije". A sada dolazi naknadna misao, s kojom opet ne znate što bi. "Ono što rade nacije, radi svaki pojedinac, i sve dok to radi pojedinac, radi i nacija. Tek je promjena u stavovima pojedinca, početak promjene psihologije nacije".
Dakle, te rečenice jedna pored druge, pokazuju koliko je destruktivno to razmišljanje. Pitam vas ima li smisle reći: "Ono što rade nacije, radi svaki pojedinac". Tada bi se imalo smisla zapitati: može li pojedinac to učiniti a da to ne čine nacije? - Nije li istina, potpuna je besmislica tako nešto govoriti. I to je besmislica koja je danas neodoljiva, čak i kod izvrsnih, velikih umova; čini se neodoljivom. Ova stvar, u kojoj djeluje tako destruktivno razmišljanje, ne bi trebala biti samo terapija, trebala bi povesti i pedagogiju. A opet, postoji težnja za uvođenjem novog duševnog, duhovnog elementa u pedagogiju. Treba li unijeti ono do čega se dođe s neadekvatnim načinima spoznaje? Ovo su danas važna pitanja?
Vratit ćemo se sada na materiju sa stajališta antropozofije, osvijetliti materiju sa šireg horizonta, pa vidjeti kako se stvari mora pristupiti mnogo šire, ako se želimo nositi s tim stvarima. Ali mora se postupati konkretno. Prije svega, takvi problemi, koji se obično istražuju neadekvatnim sredstvima, moraju se iznijeti na svjetlo antropozofskog znanja.
Uzmimo, naprimjer, Nietzscheov problem. Danas to samo želim nagovijestiti; takvim problemima ćemo pristupiti sutra. Već znamo iz prošlih predavanja: od 1841. do 1879. godine borba duhova gore; od 1879 nadalje, pali duhovi u carstvu ljudi. Takve stvari i slične morat će igrati ulogu u budućim vremenima kada se gleda život ljudi. Jer Nietzsche je rođen 1844.; samo tri godine prije nego se spustio na Zemlju, njegova je duša bila gore u duhovnoj oblasti dok se vodila duhovna bitka. Dok je još bio dječak, Schopenhauer je još bio živ. Schopenhauer je umro 1860. Tek nakon što je Schopenhauer umro, Nietzsche se posvetio čitanju njegovih spisa. Schopenhauerova duša je surađivala, koja je gore u duhovnim oblastima. To je bio stvarni odnos. Nietzsche čita Schopenhauera; ali dok Nietzsche apsorbira njegove spise, Schopenhauer nastavlja raditi u Nietzscheovim mislima.
Ali u kakvoj je situaciji Schopenhauer gore? Od 1860 kroz godine kada je Nietzsche čitao njegove knjige, Schopenhauer je bio usred duhovne bitke koja se još vodila u toj oblasti. Stoga je ono s čime Schopenhauer nadahnjuje Nietzschea, obojano onim što je u vezi duhovnom bitkom u koju je smješten. Godina 1879. ti su duhovi bačeni s neba na Zemlju. Sve do 1879. godine vidimo Nietzscheovu duhovnu putanju na vrlo čudnim putevima. U budućnosti će se to objašnjavati utjecajem Schopenhauera i Wagnera. Neke ćete tragove toga pronaći u mom djelu 'Friedrich Nietzsche, borac protiv svog vremena'. Do tada, Wagnerov utjecaj nije bio ništa drugo nego to što je bio na Zemlji. Jer Wagner je rođen 1813. godine; Bitka duhova počela je tek 1841. Ali Wagner umire 1883. Nietzscheov duhovni razvoj tada počinje na određeni način ići čudnim smjerom kada počinje utjecaj Wagnera. Ali Wagner je došao u duhovni svijet 1883, kada je borba duhova već bila gotova, kada su duhovni već pali s neba na Zemlju. Nietzsche je tu dok duhovi hodaju ovdje na Zemlji. Utjecaj Wagnera na Nietzschea post mortem, pokazuje potpuno drugačiji smjer od Schopenhauerova. Tu počinju nad-osobni konkretni utjecaji; ne oni apstraktni demonski o kojima govori psihoanaliza. Čovječanstvo će se morati odlučiti ući u ovaj konkretni duhovni svijet, kako bi shvatilo stvari koje su očite, ako se samo ispitaju činjenice. U budućnosti će u Nietzscheovoj biografiji stajati da ga je nadahnuo Richard Wagner koji je rođen 1813. i koji je prošao sve ono što je dovelo do briljantnog bića kojeg sam okarakterizirao u svojoj knjizi; da je imao utjecaj Schopenhauera od svoje šesnaeste godine, ali da je Schopenhauer sudjelovao u borbi duhova u duhovnom svijetu do 1879, na je bio izložen Wagnerovu utjecaju nakon što je Wagner umro i ušao u duhovni svijet, dok je Nietzsche još bio ovdje gdje su vladali duhovi tame.
Jung smatra da je to činjenica: Nietzsche pronalazi demona, projicira ga prema van, na Wagnera. Pa, projekcije – sklonosti, introvertirani, ekstrovertirani tipovi – sve riječi za apstrakcije, ali ništa o stvarnosti! Vidite, dragi moji prijatelji, stvari imaju smisla. I ne radi se o tome da se želi agitirati za pogled na svijet, nego upravo ono što postoji izvan tog pogleda pokazuje koliko je taj pogled neophodan sa suvremeno čovječanstvo.
Više o tome sutra.