.Pokušaj stjecanja znanja iz područja psihologije neadekvatnim sredstvima znanja – tako sam jučer nazvao ono što nastaje kao analitička psihologija ili psihoanaliza. Možda ništa nije tako dobro kao ova psihoanaliza, da ukaže na to kako nas sve oko nas tjera da priđemo antropozofski orijentiranoj znanosti duha, i kako s druge strane, iz podsvjesnih predrasuda ljudi nerado ulaze u duhovno- znanstveno razmatranje situacije. Jučer sam vam opet pokazao jednu takvu stvar iz koje možete vidjeti kakve groteskne skokove pravi moderna znanost kada se usudi uhvatiti u koštac s duševnim problemima, i kako presresti te skokove u misaonim procesima modernih učenjaka. Istaknuli smo da je jedan od najboljih psihoanalitičara, Jung, došao do toga da ljude podijeli na ove koji više misle i one koji više osjećaju, da iz toga sumnja da impulsi osjećaja kod misleće osobe u podsvijesti, jurišaju protiv mišljenja prisutnog u svijesti i time dovode do duševnih sukoba, ili obrnuto, da misli koje su u podsvijesti jurišaju protiv života osjećaja i time uzrokuju duševne sukobe.
Sada bi se moglo reći: da, takve stvari se odvijaju u znanstvenim raspravama, i može se pričekati da ljudima ne bude neugodno prevladati povijesne predrasude prema antropozofski orijentiranoj znanosti duha. Ali teško je čekati potpuno pasivno kada takve stvari nisu samo teoretske, nego kada interveniraju u praktični život, u razvoj kulture. A psihoanaliza ne želi biti aktivna samo na polju terapije, što bi možda bilo manje upitno jer ne odskače previše – kažem, odskače – između mnogih drugih terapijskih metoda; ali želi biti aktivna i na području pedagoškog rada; u određenoj mjeri želi postati osnovom pedagoške djelatnosti. A onda dolazi do potrebe da se jače ukaže na opasnosti koje leže u četvrt- istinama, nego što bi to bio slučaj unutar puke teorijske rasprave.
Mnogo toga što je povezano s ovom stvari može se odlučiti tek s vremenom, ali danas ćemo proširiti naše razmatranje da bi osvijetlili ovaj ili onaj aspekt. Prije svega, želio bih istaknuti da bi činjenice dostupne psihoanalizi zapravo upućivale na važnu duhovnu sferu u koju današnji čovjek ne želi ući na pravilan i ispravan način, koju bi želio ostaviti kao neku vrstu maglovite, podsvjesne oblasti; jer ništa nije draže sadašnjem gledanju, koje je još uvijek bolesno od materijalizma, čak i na takvom polju, nego – dopustite mi paradoks – nejasno, mistično plivanje naokolo u svim vrstama neobjašnjivih pojmova. Najgroteskniji misticizam, najodbojniji misticizam, nalazi se upravo u materijalizmu, kada se misticizam koristi u smislu da se voli plivati naokolo u svakojakim maglovitim pojmovima, i ne želi razraditi svoj svjetonazor do jasnih, oštrih kontura. To područje u koje psihoanalitičari guraju činjenice duše, područje je nesvjesnog djelovanja uma, djelovanja razuma. Koliko sam često upućivao na stvari, bez da idem u detalje – jer je ono što se zapravo treba reći samorazumljivo za znanstvenika znanosti duha – koliko sam često skrenuo pozornost na činjenicu da rezoniranje, intelektualna aktivnost, pamet, nisu prisutni samo u ljudskoj svijesti, već posvuda; da smo okruženi učinkovitom intelektualnom aktivnošću kao što smo okruženi zrakom; tako je čovjek potpuno umotan u učinkovitu intelektualnu aktivnost, a tako i ostala bića.
Sada bi navedene činjenice vrlo lako mogle uputiti psihoanalitičara na ovo. Jučer sam vam dao slučaj koji Jung opisuje u svojoj knjizi 'Psihologija nesvjesnih procesa' koji se odnosi na gospođu koja napušta večernju zabavu s drugima i na ulici trči ispred konja do mosta, a zatim je spašavaju prolaznici i vraćaju je u kuću iz koje je izašla, gdje joj gospodar kuće tada daje ljubavnu izjavu. - Ako netko zauzme stajalište Freuda ili Adlera, da se objasni takvo što, potrebno je samo upotrijebiti instinkt spolnosti ili instinkt moći. Ali to nije ono što je temeljno, osnovna stvar. Temeljnu stvar susrećemo samo ako se riješimo uvida da pamet nije iscrpljena sviješću, niti profinjenost onoga što u ljudskom biće djeluje kao intelekt, i ako se shvati da zakoni života nisu ograničeni granicom svijesti. Razmislite samo, može se postaviti pitanje: što je gospođa zapravo htjela nakon što je prisustvovala večernjoj zabavi, i vidjela da je prijateljica otišla u resort? - Htjela je stvoriti priliku za ono što se kasnije dogodilo, da bude sama s gospodarom kuće. Da, zar ne, to nema ništa s onim što živi u njenoj svijesti, s onim što bi shvatila i priznala. Ne bi uspjelo. Ne bi bilo pristojno, tako se kaže, zar ne. A ispravno objašnjenje ove činjenice postati će puno vjerojatnije ako se poslužimo istančanim intelektom žene, čega ona nije svjesna. Željela je sresti gospodara kuće tijekom cijele večernje zabave; htjela je to ostvariti. Kao što netko, ako je malo manje pametan, radi to manje pametno, a ako je pametniji, pametnije organizira da se to ostvari, tako se u ovom slučaju može reći, u običnoj svijesti dame, gdje poima što bi bilo pristojno ili nepristojno, dopušteno ili nedopušteno, tada nije bilo moguće odabrati odgovarajuća sredstva koja bi dovela do cilja. Ali u onome što leži ispod obične svijesti djeluje misao: moram se susresti s čovjekom; moram iskoristiti priliku koju imam na ulici da se vratim u kuću.
Može se reći: da nije bilo prilike s konjima, čemu je pridonijela i ranija veza s nesrećom s konjima, našla bi se druga prilika; dama se samo trebala onesvijestiti. I može se s određenom hipotetskom sigurnošću reći da bi se sigurno onesvijestila da nije bila prilika s kočijom koja se približavala. Onesvijestila bi se na ulici i bila bi vraćena u kuću. Ili da se nije onesvijestila, našla bi drugi način. Može se reći: podsvijest je zanemarila sve skrupule koje svijest nije zanemarila. Podsvijest je zauzela stav: tko želi ostvariti cilj, mora odabrati i sredstva, bez obzira na pojmove pristojnosti i nepristojnosti. - U takvom slučaju upućeni smo na ono što je Nietzsche, koji je mnogo pretpostavljao ovakve stvari, nazvao velikim razumom nasuprot malom razumu, sveobuhvatnim razumom, koji ne dolazi do svijesti, koji djeluje ispod praga svijesti, i kroz kojeg ljudi rade najrazličitije stvari koje u svojoj svijesti ne priznaju. Putem uobičajene svijesti, vanjske svijesti, ljudsko biće je povezano s osjetilnim svijetom, i općenito s cijelim fizičkim svijetom, dakle s onim što živi u cijelom fizičkom svijetu. To su prije svega pojmovi pristojnosti, buržoaskog morala i tako dalje. Sve to pripada fizičkom svijetu, s tom sviješću čovjek je tu.
U podsvijesti je, međutim, čovjek vezan za jedan potpuno drugačiji svijet, o kojem Jung kaže da je duši potreban jednostavno jer je povezana s njim, ali za koji također kaže da je glupo pitati se o njegovoj egzistenciji. Da, to je tako; čim se prijeđe prag svijesti, čovjek i njegova duša nisu u pukoj materijalnoj vezi, već u vezi u kojoj prevladavaju misli, koje mogu biti vrlo rafinirane.
Pa, Jung je sasvim u pravu kada kaže da čovjek sadašnjice, takozvani kulturni čovjek današnjice, ima posebnu potrebu biti pozoran na ovakve stvari. Jer ova takozvana suvremena kultura ima tu posebnost da u podsvijest potiskuje brojne impulse koji se potom afirmiraju na način da iracionalni postupci, kako ih se naziva, rezultiraju potpuno iracionalnim ponašanjem osobe. Kada se govori o instinktu moći i spolnom nagonu, to je samo zato što se čovjek u trenutku kada dušom uđe u podsvjesne oblasti približava područjima u kojima ti instinkti djeluju. Nije da su oni sami uzroci, već čovjek i njegov podsvjesni um uranjaju u područja u kojima su ti instinkti aktivni.
Za bilo koju stvar koja bi je zanimala manje od ljubavne veze s muškarcem, dama se ne bi podvrgnula takvom naporu i upotrijebila svoju podsvjesnu lukavost; to je zahtijevalo upravo ovaj poseban interes. A činjenica da ljubavni impulsi često igraju ulogu samo je zbog činjenice da su ti interesi vrlo rašireni. Kada bi se psihoanalitičari više posvetili drugim područjima, manje razmišljali o psihoanalitičkim sanatorijima gdje je, kao mi se čini većina žena – za isto bi se moglo prekoriti antropozofske institucije, ali mislim, manje opravdano – kada bi se više pozabavili s drugim područjima, što je naravno, ponekad slučaj, ako bi u sanatorijima bilo više raznolikih slučajeva, onda bi možda mogli doći do opsežnijeg znanja. Pretpostavimo, naprimjer, da je sanatorij opremljen za smještaj ljudi koji su postali nervozni ili histerični dok su se kockali na burzi. S istim pravom kao što je Freud uveo spolnost u podsvjesne oblasti, mogle bi se uvesti potpuno drugačije stvari. Vidjelo bi se s kakvom širokom, podsvjesnom, profinjenom predodžbom radi netko tko je, naprimjer, burzovni mešetar. Tada, spolnost ne bi mogla igrati posebnu ulogu, te bi se moglo do najvišeg stupnja proučiti podsvjesna profinjenost, podsvjesno lukavstvo i tako dalje. Čak ni volja za moć ne bi mogla biti označena kao primarni impuls, već bi potpuno drugačiji instinkti bili nađeni da vladaju tim oblastima, u koje čovjek uranja sa svojom dušom. A ako bi netko osnovao sanatorij za učenjake koji su postali histerični, pronašli bi da njihove podsvjesno djelovanje rijetko vodi do spolnog instinkta; za one koji su dovoljno upoznati s činjenicama na ovom području, sigurni su da su u današnjim uvjetima učenjaci vrlo rijetko vođeni 'ljubavlju' prema svojoj znanosti, već su vođeni sasvim drugim porivima, koji bi se pokazali ako bi bili izvučeni na površinu od psihoanalize. Ali sveobuhvatna činjenica je upravo to da se duša vodi iz svjesnih oblasti u podsvjesne oblasti – koje mogu postati svjesne samo kroz duhovno istraživanje – i u kojima vlada ono što je u čovjekovim instinktima, i čovjek ne može s njima ovladati, jer može ovladati samo onim što je u njegovoj svijesti.
Još jedna prilično nezgodna istina. Jer, naravno, onda se mora priznati, u daleko većoj mjeri nego što to priznaju psihoanalitičari, da čovjek može biti vrlo pametno biće u svojim podsvjesnim područjima, puno pametnije nego što je u svojoj običnoj svijesti. Pa, čak i na ovom području čovjek može imati čudna iskustva u vezi s običnom znanošću. O tim iskustvima koja su zabilježena možete pročitati u drugom poglavlju moje nove knjige 'Zagonetke duše', koja će se uskoro pojaviti, gdje se bavim poglavljem koje je akademski pojedinac Dessoir dao u svojoj knjizi 'Vom Jenseits der Seele' o antropozofiji. Ovo drugo poglavlje moje knjige 'Zagonetke duše' također će moći dati lijep doprinos, ako ljudi koji razmišljaju žele stvoriti mišljenje o današnjem znanstvenom moralu. Kada pročitate ovo poglavlje, vidjet ćete o kakvim se protivnicima zapravo radi. Od tamo navedenih stajališta, želim spomenuti samo neka koja nisu posve nepovezana s današnjom temom.
Ovaj čovjek, naprimjer, nalazi razne prigovore na ovo i ono, uvijek se poziva na odlomke iz mojih knjiga koje iznosi. U lijepom kontekstu govori i kako razlikujemo kulturalna razdoblja: indijsko, staroperzijsko, kaldejsko - egipatsko, grčko - latinsko, i kako mi sada živimo u šestom, kaže, prema Steineru.
Pa, ovo nas sili da opovrgnemo ove stvari na školski način; jer to je jedini način da se uhvatimo u koštac s takvom individuom. Usred svih drugih besmislica, kako taj Max Dessoir može reći da ja tvrdim da sada živimo u šestom kulturalnom razdoblju? To se lako može pokazati ako netko ima praksu u korištenju filoloških metoda. Bio sam šest i pol godina u Weimarskom Goethe arhivu, i ako bih mogao pokazati, prema filološkim metodama, kako mi je Dessoir odlučio pripisati ovo šesto kulturalno razdoblje. Naime, on je čitao moju knjigu 'Osnove tajne znanosti'. U ovoj knjizi 'Tajna znanost' nalazi se rečenica koja priprema raspravu o petom post- atlantskom kulturalnom periodu, sadašnjosti. Zatim kažem da se stvari polako pripremaju, a u jednom dijelu kažem da su se stvari koje su izašle u 14. i 15. stoljeću pripremale u 4., 5. i 6. stoljeću, u jednom retku, a nakon četiri ili pet redaka stoji da je 6. stoljeće bilo priprema za peto post - atlantsko razdoblje. Dessoir čita, kakav je i sam, površno; zatim, kao što je običaj kod nekih učenjaka, brzo pogleda mjesto koje je zapisao na margini crvenom olovkom ili nekom drugom, i kad je pregledavao moju knjigu 'Tajna znanost' zbuni ga ono što je kasnije rečeno o post - atlantskim kulturalnim periodima s onim što je zapisano o 4., 5. i 6. stoljeću, i onda kaže: 'šesto kulturalno razdoblje' umjesto petog, jer je pomaknuo pogled četiri reda više prema gore.
Pa vidite s kakvom grandioznom površnošću takav pojedinac zapravo radi. Ovdje imamo primjer gdje se takva učenost može izravno filološki presresti. Takve se greške provlače kroz cijelo poglavlje. I dok Dessoir tvrdi da je proučio čitav niz mojih spisa, ja bih opet mogao filološki dokazati od čega se sastoji taj 'čitav niz'. Jer čitao je – a razumio vrlo malo – 'Filozofiju slobode'; o tome formulira rečenicu koja je jednostavno besmislica. Ali onda je pročitao 'Tajnu znanost', ali na takav način da su rezultat bile stvari koje sam upravo opisao. Zatim je još čitao spis o 'Duhovnom vođenju čovjeka i čovječanstva', mali spis o 'Reinkarnaciji i karmi' i 'Krv je sasvim osobit sok'. To je sve što je pročitao od mene; to se može dokazati iz eseja koji je napisao. Inače ništa drugo nije pročitao. To je znanstveni moral današnjice! Važno je jednom, na neki način pokazati, današnju erudiciju. U ovom slučaju, od brojnih mojih knjiga, ovaj učenjak ima pred sobom ovaj mali broj, koji sam upravo spomenuo, i na tome temelji sve svoje iskaze, štoviše s vrlo pokvarenim razmišljanjem. Ali tako to općenito čine brojni znanstvenici našeg vremena. Kada pišu o životinjama, naprimjer, obično o tome imaju toliko materijala koliko i profesor Dessoir iz mojih spisa.
Moglo bi se napisati lijepo poglavlje ako bi se pogledala podsvijest Maxa Dessoira. Sam Dessoir daje vam priliku da zavirite u njegovu podsvijest u posebnom pasusu u njegovoj knjizi. Groteskno kaže da mu se ponekad dogodi kada govori na skupu da iznenada primijeti: bez njegove duše, misli nastavljaju raditi, zatim to traje neko vrijeme, a tek po načinu na koji reagira publika primjećuje da su mu misli krenule u drugom smjeru nezavisno od njegove pažnje. On to govori vrlo naivno. Sada samo promislite! Iz ove činjenice govori o osobitostima ljudske svijesti. 'Lagano' sam istaknuo da Dessoir tamo na neobičan način otkriva sebe. Rekao sam da mu je sasvim nemoguće promišljati sebe; mora da se u ovom slučaju jednostavno poistovjećuje s drugim nespretnim govornikom i govori u prvom licu; jer bilo bi previše očekivati da se on tu okarakterizira. Ali, on upravo radi baš to! Tako je. Pa kad pričate o takvim stvarima, ponekad morate istaknuti vrlo čudne stvari. On 'Filozofiju slobode' obrađuje samo u jednoj bilješci, formulirajući iz nje jednu rečenicu koja je svojstvena Dessoiru, ali ne dolazi od mene. Cijela ova stvar je luda. Ali on kaže: U prvom Steinerovom djelu, 'Filozofiji slobode'. 'Filozofija slobode' nije moja prva knjiga, već zaključak desetogodišnjeg pisanja, stvarno treba ukazati na takve izrasline akademske paranoje, akademskog ludila u baratanju znanstvenim moralom. Naravno, iako sam u ovom poglavlju pokazao koliko je cijeli ovaj izvještaj pokvaren, znam da će se ljudi uvijek vraćati i reći: Pa, Dessoir je pobio Steinera i tako dalje. Naravno da to jako dobro znam. Znam da je to pričanje zidu, kada moraš probiti ono što ljudi zamišljaju da su se davno riješili, a to je vjera u autoritet, jer su to ukinuli!
Samo će ovo poglavlje pružiti dokaze o poteškoćama protiv kojih se znanost duha mora boriti, jednostavno zato što je prisiljena ukazati na jasne, oštre konceptualne konture i konkretna duhovna iskustva. U slučaju pojedinca kao što je Dessoir, naprimjer, logika se ni izdaleka ne spominje, ni izdaleka. A logike uglavnom nema u današnjoj takozvanoj znanstvenoj literaturi.
To su razlozi zašto službena učenost, i službeni duhovni trendovi, čak i ako se probiju iz takve inferiornosti, kao što je sveučilišna psihijatrija ili psihologija, ne mogu doći na zelenu granu jer im nedostaju uvjeti: prava kontemplacija života. Sve dok u najširim krugovima ne postoji uvjerenje koliko je to daleko od pravog istraživanja i pravog osjećaja stvarnosti, ono što danas figurira kao znanstvena literatura – kažem, ne kao znanost, već kao znanstvena literatura – a često i sadržaj sveučilišta a posebno popularna predavanja, dok se u najširim krugovima ne slomi ta vjera u autoritet, ni spas ne može doći tako dugo. To se mora reći, čak i ako se ima najveće poštovanje prema znanstvenom načinu razmišljanja, kada se uvijek iznova naglašavaju velika dostignuća znanstvenog načina mišljenja. Te stvari interveniraju u život na proturječan način i to treba prepoznati.
Pa, nakon ove digresije, da se vratim na temu. Posebno teško je palo Dessoiru, kada je već jednom sebi dopustio kombinaciju objektivne neistine i klevete, to što sam se osvrnuo kao na važno, na podsvjesno djelo duhovnih impulsa u maloj knjizi 'Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva', gdje sam pokazao da kada dijete gradi svoj mozak da je na djelu veća mudrost od one koja kasnije postaje svjesna kada se mozak izgradi. Ovo poglavlje znate iz 'Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva'. Od ovakvih normalnih učinaka podsvijesti, zdrava znanost zapravo bi trebala krenuti. Ali ovoj znanosti treba i nešto drugo. Ako uzmete u ruke tekst 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova', pronaći ćete tajnu praga o kojoj se tamo raspravlja. O ovoj tajni praga će se raspravljati na način da se pokaže da nakon prelaska praga u duhovne svjetove, u određenom smislu dolazi do razdvajanja, diferencijacije triju osnovnih sila života duše: mišljenja, osjećaja, volje. Samo se sjetite, u raspravi o Čuvaru praga u knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova' prikazano je kako ono što radi zajedno u običnoj svijesti, tako da se ne može ispravno razdvojiti – mišljenje, osjećaji, volja – kako se to razdvaja, svako postaje neovisno, tako da ako bih to skicirao: Ako je ovdje [skica dolje] granica između obične svijesti i one oblasti u kojoj duša živi kao u duhovnom svijetu, onda bih morao skicirati mišljenje, osjećaj i volju, na način da to bude područje volje [crveno], koje se, međutim, izravno graniči s područjem osjećaja [zeleno], a ono zauzvrat izravno graniči s područjem mišljenja [žuto]. Kada bih morao skicirati put u duhovni svijet nakon prelaska praga, morao bit shematizirati sljedeće, upotrijebiti sljedeći shematski crtež: morao bih pokazati kako mišljenje postaje neovisno s jedne strane [žuto, desno]; osjećaj postaje neovisan [zeleno, desno] i odvaja se od mišljenja; volja postaje neovisna [crveno, desno], što ovdje shematski crtam. Tako da se to mišljenje, osjećaj i volja odvajaju jedno od drugoga poput lepeze.
Naći ćete to predstavljeno riječima u mojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova'. To što prije praga ove tri aktivnosti, koje djeluju odvojeno i međusobno se spajaju, rade zajedno na pravi način, nisu u konfuziji, uzrokovano je činjenicom da prag ima određenu širinu, u kojoj živi naš ego. A ako naš ego radi zdravo, ima svoje potpuno duševno zdravlje, tada mišljenje, osjećaj i volja rade zajedno na takav način da se ne susreću, već jedno na drugo utječu na način da graniče jedno s drugim – to je bitna tajna našeg ega – da se mišljenje, osjećaj i volja drže jedno uz drugo; kada prijeđemo prag u duhovni svijet, oni se ne mogu strmoglaviti jedno u drugo, jer se čak i odvajaju.
Filozofi kakav je, naprimjer, Wundt, takvi filozofi govore o tome da ne treba dijeliti dušu na tri dijela, jer je duša jedinstvo. Wundt je također sve pomiješao. Ali stvar je u tome da se u duhovnom svijetu mišljenje, osjećaj i volja, javljaju na tri načina; u duši, međutim, rade zajedno na stvaranju jedinstva. To je ono o čemu treba voditi računa. A kad se kaže, kako je nedavno kazano, da antropozofija zapravo razlikuje tri duše iako postoji samo jedna duša, iz toga se vidi da antropozofija nema opravdanja – trebalo bi joj prigovoriti da narušava i jedinstvo ljudskog bića, to da ima dvije ruke, naravno.
Ali sada ovdje imamo [vidi crtež, sredina i desna strana] odnos između sila duše koje djeluju u egu, zajedno s egom i njihovim načinom djelovanja izvan praga svijesti u duhovnom svijetu. Ali može biti i drugi slučaj. To se može dogoditi kada je ego nečim oslabljen. Tada se, kada se prijeđe prag na suprotnu stranu, onda se mišljenje odmiče [žuto, lijevo] i miješa se s osjećajem [zeleno lijevo], i miješa se s voljom [crveno, lijevo], i u duši imate pomiješano mišljenje, osjećaj i volju; upadaju jedno u drugo. To se događa kada je, recimo, mišljenje na neki način izloženo opasnosti da ne bude potpuno ograničeno već se samostalno afirmira u svijesti. A budući da ego ne radi kako treba, mišljenje klizi u sferu osjećaja ili čak volje. Umjesto da stvari idu uporedo, misleći, osjećajući i htijući, mišljenje zahvaća osjećaj ili čak volju, a da ego ne može razviti svoju aktivnost.
To se događa u onim slučajevima koje psihoanalitičari opisuju kao histerične ili slučajeve nervoze. Takoreći, mišljenje, osjećaj i volja, odstupaju u suprotnom smjeru od onog zdravog smjera koji bi vodio u duhovno područje.
Ako ste nadareni za ispitivanje, onda možete, mogu reći, opipljivo vidjeti kako do toga dolazi. Uzmimo gospođu koja sjedi za bolesničkim krevetom svoga oca, njezina snažna ego- svijest prigušena je mnogim noćnim bdjenjima – može se dogoditi i najmanja stvar i uzrokovati da misao neće uredno trčati uz osjećaj, već će se srušiti u područje osjećaja. Ali tada misao odmah zahvaćaju valovi osjećaja, koji su jači od valova misli; a posljedica toga je da u tom slučaju organizam zahvaćaju valovi osjećaja. Organizam zahvaćaju valovi osjećaja u trenutku kada mišljenje nije dovoljno snažno da se drži podalje od osjećaja.
Ovo je važan zahtjev, da mišljenje modernog čovjeka sve više treba biti u položaju da se drži odvojeno od valova osjećaja i valova volje. Ako mišljenje obuzme podsvijest – ovdje je nadsvijest [desno], ovdje je svijest [sredina], ovdje je podsvijest [lijevo] – ako mišljenje zavlada valovima osjećaja u podsvijesti, u organizmu se događa nešto neuredno. To je iznimno važno.
Sada možete lako zamisliti kako u ovom modernom životu, gdje s toliko toga ljudi dolaze u kontakt, što ne razumiju kako treba, u što ne prodiru dalje, kako se misli neprestano slijevaju u osjećaje. Ali: samo je mišljenje usmjereno prema fizičkom planu; osjećaj nije više samo na fizičkom planu, već je osjećaj eo ipso povezan s duhovnim svijetom. Osjećaj je stvarno povezan sa svim duhovnim bićima o kojima se mora govoriti kao o stvarnim. Dakle, ako čovjek uroni u svoj život osjećaja s neadekvatnim konceptima, dolazi u koliziju s bogovima – ako se tako želite izraziti – ali i sa zlim bogovima. Tada dolaze sudari. I tu se događaju svi ti sudari, koji proizlaze iz činjenice da je osoba uronjena u svoj život osjećaja s neadekvatnim sredstvima znanja. Mora uroniti s neadekvatnim konceptima kada je u sferi osjećaja mnogo više nego u običnoj intelektualnoj sferi. U sferi osjećaja čovjek se ne može emancipirati od svoje veze s duhovnim svijetom. Ako se sada emancipira u intelektualnoj sferi u vremenu materijalizma, uvijek ulazi u sferu osjećaja s neadekvatnim konceptima i mora se razboljeti.
Što bi onda bila jedina pomoć da ljudi budu zdravi? Mora biti vođen do takvih koncepata koji također obuhvaćaju sferu osjećaja; odnosno suvremenom čovjeku ponovno govoriti o duhovnom svijetu, u najširem smislu duhovnog svijeta. Ne dolaze u obzir terapeutske metode psihoanalitičara koje su prilagođene pojedincu, već znanost duha koja se odnosi na cijelo čovječanstvo. Ako netko doista preuzme koncepte znanosti duha – ne prihvaćaju ih svi oni koji ih slušaju ili čitaju o njima – ako ih doista prihvatimo, onda ne dolazimo u mogućnost da se kaotično miješaju, u podsvijesti, tri sfere duše, mišljenje, osjećaji i volja, na čemu se temelji sva histerija i sva nervoza u stvarnosti koja je unutar duše – a to je ono o čemu govori psihoanaliza.
Za to je, međutim, potrebno da netko ima hrabrost pristupiti konkretnom djelovanju duhovnih svjetova, da ima hrabrosti prepoznati da živimo u krizi koja je u stvari povezana s krizom koja je utemeljena 1879, i čije su posljedice sada. Jučer sam rekao da se neke stvari moraju promatrati sasvim drugačije nego što ih gleda naše materijalističko vrijeme; i osvrnuo sam se na primjer Nietzschea: Nietzsche je rođen 1844; Godine 1841 započela je borba o kojoj sam govorio u duhovnom svijetu; Nietzsche je bio u toj borbi tri godine. Richard Wagner u početku nije sudjelovao; rođen je 1813. godine. Dakle, Nietzsche živi u duhovnom svijetu tri godine nakon početka ove borbe. Ondje preuzima sve impulse koje može preuzeti pod utjecajem ove borbe u duhovnom svijetu; spusti se s tim. Sada pročitajte prve Nietzscheove spise, kako raspoloženje borbe ometa njegovo pisanje, jer u svakoj rečenici, mogu reći, postoji posljedica onoga što je doživio u te tri godine svog boravka u duhovnom svijetu. od 1841. do 1844. godine. To je Nietzscheovim spisima od početka dalo vrlo posebnu boju. Ali onda je također važno, kao što sam vam objasnio: on je bio šesnaestogodišnji dječak kad je Schopenhauer umro; zatim čita Schopenhauerove spise. Pravi odnos odvija se od Schopenhauerove duše u duhovnom svijetu do Nietzscheove duše. Nietzsche čita svaku rečenicu kod Schopenhauera na način da taj impuls iz duhovnog svijeta prodire u njega. Jer Schopenhauer je došao u duhovni svijet 1860. godine, gore je još uvijek bjesnila bitka. Što Schopenhauer želi? Pod utjecajem te borbe, Schopenhauer želi ne toliko da se njegovi spisi nastave koliko njegove misli. Nietzsche doista nastavlja Schopenhauerove misli, ali ih nastavlja na osebujan način. Schopenhauer vidi kako je prošao kroz vrata smrti: ovdje je napisao svoje spise u epohi u kojoj su se približavali duhovi tame; još nisu bili tamo; želi da se njegove misli nastave, impulsi koji iz njih proizlaze. Dakle, dok se suočava s bitkom duhova tame u duhovnom svijetu protiv duhova svijetla, on želi nastaviti svoje spise; on oblikuje impulse u Nietzscheovoj duši da nastavi svoje misli. Ono što ulazi u Nietzscheovu dušu iz duhovnog svijeta u suprotnosti je s onim što se događa na fizičkom planu u osobnim odnosima s Wagnerom. Od toga je sastavljen Nietzscheov duševni život, i od toga je sastavljena Nietzscheova književna karijera.
Bliži se godina 1879. Borba koja se odvijala u duhovnom području počinje dole, nakon što su svrgnuti duhovi tame. Godine 1883. Wagner je otišao u duhovni svijet. Nietzsche je kroz svu svoju karmu izložen određenoj opasnosti, u koju uključujem njegov odnos prema duhovnom svijetu. Izložen je opasnosti da ga duhovi tame odvedu posebno lošim stazama. Schopenhauer je imao, želim reći, transcendentno - egoistički razlog. Kao duša on je u duhovnom svijetu, nadahnjujući Nietzschea tako da on nastavlja njegove misli. To je post mortem transcendentno - egoistički razlog. Egoist ne mora uvijek biti zao. Ali kada Wagner dođe u duhovni svijet, duhovi tame su već dolje. Na neki način dolazi u potpuno drugačiju atmosferu. On postaje – treba izraziti stvari koje su paradoksalne, ali ipak istinite – postaje Nietzscheov vodič na neegoistički način, iz duhovnog svijeta. On ne dopušta svojim mislima da se nastave, već pušta Nietzschea da uđe u smjer koji je pravi za Nietzschea, dajući Nietzscheu da bude duhovno poremećen upravo u pravom trenutku; spašava ga od ulaska u opasna područja u svojoj svijesti. To izgleda paradoksalno, naravno, ali to je u osnovi neegoističkog načina na koji duša Richarda Wagnera djeluje iz čišćih krajeva gore nego duša Schopenhauera, koji je još uvijek bio usred borbe duhova tame protiv duhova svjetlosti u duhovnom svijetu. Ono što Wagner doista želi za Nietzschea jest, najbolje što može, zaštititi ga u njegovoj karmi od duhova tame koji su sada sišli na Zemlju.
I Nietzsche je u velikom stupnju bio spašen od tih duhova tame. Ako se njegovi posljednji spisi čitaju u pravom duhu, otkriti će da se u njima mogu naći velike misli, osobito kada se odvoje stvari koje su proizašle iz jake opozicije. U svojoj knjizi 'Friedrich Nietzsche, borac protiv svog vremena', pokušao sam prikazati velike misaone impulse, onim svega što je proizašlo iz impulsa opozicije u Nietzscheu.
Da, svijet je dubok, i zaista postoji nešto istinito u onome što je sam Nietzsche rekao: 'Svijet je dubok, i dublji nego to dan zamišlja'. I ne treba običnom sviješću kritizirati široka područja duhovnog života. Čovjek razumije mudro vođenje svijeta ako razumije kako se odvratiti od egoističkih misli pri ulasku u konkretno vodstvo svijeta, ako je u stanju i tragične pojave u razvoju svijeta svrstati u mudrost. Ako stvarno prozrete stvari, nailazite na mnoga, mnoga neugodna mjesta.
Svatko tko želi evaluirati takav život za budućnost, kakav je bio Nietzscheov, neće se moći snaći ako samo opisuje stvari koje su se dogodile ovdje na Zemlji u Nietzscheovom okruženju. Kontemplacija o životu morat će se proširiti na duhovni svijet. Gurnuti smo u tu nužnost pojavama kakvima danas psihoanalitičari žele ovladati ali neadekvatnim sredstvima, ali neće ovladati. Stoga bi društvo bilo dovedeno u tešku situaciju kada bi se slijedila psihoanaliza, posebno na pedagoškom području.
Uzmite u obzir činjenicu da mišljenje klizi u sferu osjećaja. Da, čim se s dušom živi u sferi osjećaja, više se ne živi u životu koji je ograničen rođenjem i smrću ili začećem i smrću, (a), već se živi u cijelom svijetu, koji se širi – ako je ovo normalan tijek života [crtež], živi se sa sferom osjećaja i u vremenu od posljednje smrti do novog rođenja (b) i s voljom čak i u prethodnoj inkarnaciji (c).
Zamislite odnos između odgajatelja koji želi nastaviti metodom psihoanalize i učenika, ili pacijenta. Približavajući se duševnom sadržaju, koji klizi u sferu osjećaja, ne približava se samo individualnom životu čovjeka, nego se približava sveobuhvatnom životu koji daleko nadilazi individualni. Za ovaj sveobuhvatan život, međutim, ne postoje veze među ljudima koje se mogu iscrpiti pukim konceptima, već koje vode u stvarne životne kontekste – to je vrlo važno! Ako zamislite da bi postojao takav odnos između psihoanalitičkog pedagoga i učenika, ono što se događa ne bi se moglo odvijati samo na polju ideja, u kojem se dotična osoba nešto podučava, već bi se morali uspostaviti stvarni karmički odnosi jer se puno više poseže u život. Netko bi, takoreći, otrgnuo pojedinca od njegove karme, promijenio bi njegov tijek karme. Ne može se ono što se proteže dalje od pojedinca tretirati na način da se tretira pojedinca, nego se mora tretirati općenito, opće ljudski. Okupljeni smo u određenom vremenskom razdoblju, tako da čim se nadiđe individualno, mora proraditi nešto zajedničko. To znači da se ne smije suočiti s individuom i tretirati pojedinca terapijski ili edukativno na isti način kao što to čini psihoanalitičar, već mora ući nešto univerzalno. U kulturu vremena mora ući nešto što upućuje dušu na ono što inače ostaje podsvjesno; a ono što se tako stvara mora postati milje, a ne stvar koja se odvija od pojedinca do pojedinca.
Tu leži velika pogreška koja je napravljena, koja je velikog opsega, od ogromne važnosti. Umjesto da se radi napor da se pronikne u duhovni život s onim što znanje o duhovnom svijetu može postati, kakvo mora biti u sadašnjosti, one se duše zatvaraju u sanatorije koji pokazuju kako narušeni duhovni život ima nezdrav učinak na pojedinca. To nikada ne može dovesti do nečega drugog osim da su zbrkani karmički odnosi povezani, da ono što se događa između pojedinaca ne rezultira stvarnim uzdizanjem podsvjesnog sadržaja duše, već se uspostavljaju karmički odnosi između praktikanta i osobe koja se liječi, jer se zadire u pojedinca.
Vidite, dolazite u pravi, konkretan život, s kojim se ne smijete igrati, koji možete savladati samo ako ne težite ničemu drugom osim onome što je opće ljudsko na tom području, to se mora naučiti iz konkretnih odnosa između ljudi i duhovnog svijeta. Stoga bi bilo korisno da se ljudi ne upliću u apstraktno, kao što to čini Jung, govoreći o tome da čovjek doživljava sve što je prošlo čovječanstvo, sve moguće demone; ali on ih pretvara u apstraktne demone, a ne u stvarnost, govoreći da je glupo raspravljati o njihovom postojanju. On ih pretvara u apstraktne demone, puke misaone demone. Da, puki misaoni demoni nikada ne bi mogli razboljeti osobu, nikada ne bi mogli biti u podsvijesti, mogu biti samo u svjesnom umu. Stvar je u tome da ljudi koji se upuštaju u takve teorije, i sami rade s toliko nesvjesnih ideja da ne mogu smisliti pravu stvar. Dolaze do apsoluta određenih pojmova. I opet moram reći da kada se počne pojmove činiti apsolutnima, uvijek dođete u slijepu ulicu, ili svojim razmišljanjem upadnete u jamu.
Osoba poput dr. Freuda je prisiljena proširiti područje spolnosti na cijelo ljudsko biće kako bi iz područja spolnosti mogao objasniti sve što se događa kod takvih duševnih pojava. Govorio sam raznim ljudima koji mi prilaze s psihoanalitičkim sklonostima da teorija, pogled na svijet mora biti u stanju izdržati da to primijenite na sebe, inače se pretvara u ništa. Rekao sam da jednostavna logička zabluda može biti obrazac, samo ako je dovoljno proširite. Svi Krećani su lažljivci – kaže jedan Krećanin. Ako Krećanin to kaže da je istina, to bi morala biti laž, i onda se ova tvrdnja sama poništava. Dakle, nije moguće da Krećanin kaže: Svi Krećani su lažljivci – i da se pretvara da je rečenica apsolutno istinita. To je samo obrazac, logički obrazac apsolutizacije. Ali na taj se način svaka teorija mora moći nositi sama sa sobom, a da se ne raspadne. Ako se prema Freudu ponašate u skladu s onim kako on iznosi stvari, onda morate reći: Freudova teorija dolazi iz seksualnog života; to je samo rezultat seksualnog života. - Baš kao i tvrdnja: Svi Krećani su lažljivci – u slučaju Krećana, morala bi proizaći laž i raspasti se, tako da se tvrdnja o univerzalnosti seksualnosti raspada ako je testirate u odnosu na samu sebe. A tako je i s drugim stvarima. Međutim, takav princip možete gledati dugo vremena, a da ga ne primijenite u vitalnom, realističnom smislu. Ali to će biti postignuće antropozofski orijentirane znanosti duha, da se ona može primijeniti i na sebe.