.Prije svega, zamolio bih vas, s obzirom na razmatranja koja sada radimo, a koja su povezana s potragom za znanjem neadekvatnim sredstvima, što nas je, međutim, dovelo do široke povijesne perspektive, prije svega da primijetimo da i kod tih stvari kao i kod onih koje sam rekao s istom namjerom kad sam zadnji put bio ovdje: radi se o priopćavanju stvarnih procesa, ne bilo kakve teorije, ne bilo kakvog sustava ideja, nego činjenica. Dakle, upravo to moramo uzeti u obzir zbog toga što nam inače razumijevanje ovih stvari može stvoriti poteškoće. Nije poanta da ja za vas razvijam povijesne zakone ili povijesne ideje, nego činjenice koje su povezane s namjerama, s namjerama određenih ličnosti koje su ujedinjene u bratstva, kao i drugih bića koja utječu na takva bratstva, čiji je utjecaj također tražen od ovih bratstava, koja međutim, onakva kakva jesu, ne pripadaju ljudima utjelovljenim u tijelu, već su bića koja su utjelovljena u duhovnom svijetu. To je posebno važno imati na umu, posebno kod priopćenja koja sam napravio jučer. Jer s tim bratstvima – što ste mogli vidjeti kroz objašnjenja dana prethodnih godina – imamo posla, da tako kažem, s različitim strankama. Tada sam vam skrenuo pozornost na činjenicu da unutar takvih bratstava imamo posla sa strankom koja je sama po sebi, za apsolutnu tajnost određenih viših istina; osim toga, osim drugih nijansi, radi se o članovima takvih bratstava, koja su se zalagala, osobito od sredine 19. stoljeća, da određene istine – čak i ako u početku samo one za koje postoji određena nužda – pažljivo i primjereno budu otkrivene čovječanstvu. Osim ovih glavnih stranaka, postoje i druge stranačke nijanse. Iz ovoga se, međutim, vidi da će ono što se namjerava, što se, polazeći od takvih bratstava, prenosi kao impuls u ljudski razvoj, da će to vrlo često biti pitanje kompromisa.
Sada, baš kao što su bratstva, s znanjem o duhovnim impulsima, vidjela značajan događaj ranih četrdesetih: bitku određenih duhova s višim duhovima, koja je tada zaključena 1879. godine činjenicom da su određeni duhovi anđeoske prirode, duhovi tame, bili zbačeni, što je simbolizirano kao svladavanje zmaja od Mihaela, sredinom 19. stoljeća kada su ta bratstva osjetila da se taj događaj približava, morala su to komentirati, morala su se zapitati: što bi trebalo učiniti?
Oni članovi tih bratstava koji su prije svega željeli voditi računa o zahtjevima vremena bili su u određenoj mjeri inspirirani najboljim namjerama, a upravo su oni pogriješili što su računali s materijalizmom vremena; mislili su da ljudima koji su bili spremni prihvatiti samo nešto fizičko, treba ponuditi nešto iz duhovnog svijeta na materijalistički način. Dakle, bilo je dobronamjerno kada je u svijet u četrdesetima lansiran spiritizam.
Bilo je potrebno u vrijeme ove borbe, u kojoj je, kao što sam naznačio, na Zemlji trebao prevladati kritički duh, razumijevanje bilo usmjereno samo prema vanjskom svijetu; bilo je potrebno da ljudi dobiju barem slutnju, osjećaj, za činjenicu da postoji duhovni svijet. I sada, kako inače dolazi do kompromisa, tako je nastao i ovaj kompromis. Oni članovi takvih bratstava koji su se apsolutno protivili otkrivanju određenih duhovnih istina čovječanstvu, koji su bili, rekao bih, nadglasani, morali su si dopustiti da pristanu na to. Njihova vlastita namjera nije bila donijeti na svijet stvari koje su povezane sa spiritizmom. Kad je u pitanju kolektiv i volja kolektiva, treba se nositi s kompromisima. Ali naravno, kako je to izvana u životu: kada se nešto odlučuje u bilo kojem tijelu, ne očekuju samo oni koji su to favorizirali, nego i oni koji su prvobitno bili protiv, očekuju nešto od toga.
Dobronamjerni duhovni članovi bratstava bili su pogrešnog stava da bi se korištenjem medija ljude uvjerilo u postojanje duhovnih svjetova oko njih; tada bi se na temelju tog uvjerenja netko mogao dalje podučiti. To bi se i dogodilo da se dogodilo ono što su ovi dobronamjerni članovi bratstva pretpostavljali: da bi se dogodilo to da bi se ono što se pojavljuje kroz takve medije tumačilo u smislu da se radi o duhovnom svijetu oko nas. Dogodilo se nešto sasvim drugo – kao što sam jučer naznačio. Ono što se pojavilo kod medija ljudi koji su sudjelovali protumačili su kao da dolazi od umrlih. Kao rezultat toga, ono što je izašlo na vidjelo kroz spiritizam bilo je zapravo razočarenje za sve. Jer oni koji su se dali nadglasati bili su naravno krajnje ožalošćeni što se na spiritističkim seansama – ponekad s pravom – govorilo o manifestacijama duhova umrlih. Dobronamjerna progresivna braća, koji uopće nisu očekivali da će se govoriti o umrlima, već su očekivali da će se prije govoriti o općem elementarnom svijetu; pa su se i oni razočarali. Najviše od svega takvim se aktivnostima bave osobe koje su na neki način inicirane. A sada imamo – uz već spomenute članove bratstava ili dijelom i tih istih, u kojima se mogu formirati manjine, ponekad i većine; moramo uzeti u obzir i druge inicijate: one koji se unutar bratstava nazivaju 'braćom ljevice', odnosno one koji, prije svega, sve što je ugrađeno kao poticaj za ljudski razvoj, iskorištavaju u smislu pitanja moći. I naravno, ova braća s lijeve strane sada su očekivala svašta od onoga što je izašlo na vidjelo kroz spiritizam. Jasno sam dao do znanja da su upravo takva braća na ljevici, prije svega, odgovorna za događaje s dušama umrlih. Ono što će proizaći iz spiritističkih seansi bilo im je najzanimljivije. Malo po malo zauzeli su cijelo to područje. Dobronamjerni inicirani postupno su gubili svaki interes za spiritizam, čak su se na neki način i posramili, jer su im oni koji od početka nisu htjeli spiritizam, govorili da se od početka moglo znati da iz spiritizma ništa ne može izaći. Ali kroz to je spiritizam došao u zonu moći, rekao bih, braće ljevice. Pa, jučer sam govorio o takvoj braći s ljevice koja su se, nadasve, razočarala jer su uvidjela da se kroz ovaj spiritizam, koji je sada uprizoren, može otkriti ono što su zapravo nadahnuli, ali to nisu htjeli da se dogodi: budući da su sudionici vjerovali da su pod utjecajem umrlih, osobito u spiritističkim seansama, komunikacija umrlih otkriva što određena braća s lijeve strane rade s dušama umrlih. Upravo su se takve duše mogle očitovati u spiritističkim seansama koje su, takoreći, zlostavljala braća s lijeve strane.
Samo morate uzeti u obzir da te objave nisu teorije, već objava činjenica koje sežu do individualnosti. A kada se te individualnosti ujedine u bratstva, jedna individualnost može očekivati nešto od jedne te iste stvari, a druga drugo. Nije moguće govoriti o tome što je činjenično u duhovnom svijetu; nije moguće potražiti ništa drugo osim aktivnosti utemeljene na individualnim impulsima. Ono što radi jedan, i što radi drugi, u životu proturječi jedno drugom. Ako se govori o teorijama, onda se načelo proturječja ne smije narušiti. Ali ako netko govori o činjenicama, onda će – upravo zato jer se govori o činjenicama – vrlo često biti očito da su te činjenice u duhovnom svijetu u suglasju jednako malo kao i djela ljudi ovdje na fizičkom planu. Zato vas molim da to uvijek imate na umu. Kada se govori o ovim stvarima, ne može se govoriti o stvarnosti ako se ne govori o pojedinačnim činjenicama. To je ono o čemu se radi. Dakle, pojedinačne struje moramo držati odvojeno, razdvojene.
Ali to je povezano s nečim vrlo važnim, koje mora postati svjestan, tko god želi danas doći do donekle zadovoljavajućeg svjetonazora. Ovo što sada govorim vrlo je temeljna i značajna stvar, iako je malo apstraktnija; ali ti činjenicu moramo imati na umu.
Ako čovjek želi oblikovati sliku svijeta, s pravom nastoji da se pojedini dijelovi ovog pogleda na svijet slažu. On to čini iz određene navike, iz navike koja je opravdana, jer je u vezi sa svime što je stoljećima bilo najvrijednije duševno i duhovno: s monoteizmom. Ono što susreće u svijetu kao iskustvo, čovjek želi pratiti unatrag do jedinstvenog temelja. To je dosta opravdano, ali ne u onom smjeru u kojem ljudi obično vjeruju da je opravdano, već u sasvim drugom smjeru, o čemu ćemo sljedeći puta. Danas bih vas samo želio podsjetiti na ono što je bitno.
Tko svijetu pristupi s pretpostavkom da se sve mora objasniti bez proturječnosti, kao da je proizašlo iz jedinstvenog kozmičkog temelja, doživjet će mnoga razočaranja upravo kada se na nepristran način suoči sa svijetom i njegovim iskustvima koja pruža. Stekli smo naviku da se prema svemu što opažamo u svijetu odnosimo prema pastoralnom svjetonazoru: sve vodi natrag k jedinstvenom, božanskom izvoru; sve dolazi od Boga, pa se mora moći objasniti na ujednačen način.
Ali to nije tako. Nije tako, iskustva koja nas okružuju u svijetu ne potječu od jednog iskonskog razuma, nego proizlaze od međusobno različitih duhovnih individualnosti. Različite individualnosti rade zajedno kako bi stvorili ono što nas okružuje kao iskustva u svijetu. To je prva stvar. Sljedeći put ćemo razgovarati o drugim stvarima koje monoteizam čine opravdanim. Ali tako je u početku. Moramo misliti na individualnosti koje su nezavisne jedna o drugoj u određenoj mjeri, čak i u visokom stupnju, čim prijeđemo prag duhovnog svijeta. Ali onda se ne može zahtijevati da se ono što se događa može objasniti na temelju jedinstvenog principa. Jer vidite, shematski prikazano [vidi crtež ispod], ovo bi bilo neko iskustvo, to bi bila iskustva, recimo od 1913. do 1918. godine. Iskustva prirodno idu u oba smjera. Da, povjesničar će uvijek biti u iskušenju pretpostaviti jedinstveno načelo u cijelom ovom odvijanju. Ali nije tako; čim se prijeđe prag duhovnog svijeta, koji se može prijeći prema dolje i prema gore [vidi crtež, crveno], to je jedno te isto, pa u tim događajima koji su relativno neovisni međusobno djeluju različite individualnosti [vidi crtež, strelice]. A ako to ne uzmete u obzir, pretpostavite li posvuda ujednačen izvor događaja u svijetu, nikada nećete shvatiti događaje. Samo ako uzmete u obzir najrazličitije individualnosti koje djeluju jedna protiv druge ili jedna s drugom, u onome što je neki način, mreškanje događaja, shvatiti ćete stvari na pravi način.
Ova stvar ima veze s najdubljim tajnama ljudskog postanka. I samo je monoteistički osjećaj zamagljivao ovu činjenicu stoljećima ili tisućljećima; ali to treba uzeti u obzir. Stoga, ako netko danas želi napredovati po pitanju svjetonazora, prije svega ne smije brkati logiku s nedostatkom proturječnosti u apstraktnom. Nedostatak proturječja u apstraktnom ne može postojati u svijetu u kojem neovisne individualnosti rade zajedno; stoga, kad god se teži apstraktnoj neproturječnosti, to će uvijek dovesti do osiromašenja ideja; koncepti više neće moći obuhvatiti punu stvarnost. Koncepti mogu obuhvatiti punu stvarnost samo ako ti koncepti mogu sami po sebi shvatiti proturječni svijet koji je stvarnost.
Ono što čovjek ima kao prirodno okruženje nastaje na vrlo čudan način. U prirodi djeluju i razne individualnosti, u svemu što čovjek naziva prirodom i povezano je s prirodom s jedne strane, i s prirodom koja služi i s estetikom prirode i tako dalje, s druge strane. Ali u sadašnjem ciklusu evolucije, kroz mudrost svijeta, došlo je do korisnog uređenja za ljudska bića. Naime, čovjek može razumjeti prirodu pojmovima koji se odnose na jednoobrazni smjer, jer iz prirode kroz osjetilno opažanje čovjeku kao iskustvo dolazi samo ono što ovisi o jednom smjeru. Iza tapiserije prirode krije se nešto drugo, na što utječe sasvim druga strana. Ali to se gasi kad čovjek percipira prirodu. Tako se događa da je ono što čovjek naziva prirodom jedinstveni sustav, ali samo zato što je prosijan. Opažanjem putem naših osjetila, priroda se takoreći prosijava kroz nas. Sve što je u njoj kontradiktorno se prosijava, i priroda nam se predaje na način da je ujednačen sustav. Ali u trenutku kada se prijeđe prag i ono što pripada stvarnosti se koristi i za objašnjenje prirode – elementarne duhove ili utjecaj na ljudske duše, koji se također može usmjeriti prema prirodi – u tom trenutku više nije u situaciji govoriti o jedinstvenom sustavu čak ni u odnosu na prirodu, već tada opet treba shvatiti da se radi o učinku, borbe ili podrške, individualnosti koje rade zajedno.
U elementarnom svijetu nalazimo duhove zemlje, bića nalik gnomima; duhove vode, bića kao undine; duhove zraka, bića kao silfe; duhove vatre, bića kao salamandere. Svu su tamo. Da, ali nije tako da oni formiraju jednu ujedinjenu grupu. Nije tako. Već ova različita područja: gnomi, undine, silfe, salamanderi, oni su na određeni način neovisni; ne samo da svi rade unutar sustava, nego se i bore jedni protiv drugih. Njihove namjere, nemaju nikakve veze jedne s drugima, ali ono što nastaje stvara se kroz najrazličitije interakcije između namjera. Ako netko poznaje namjere, onda u onome što se pojavljuje pred njim vidi da, naprimjer, duhovi vatre i undine rade zajedno. Ali ne smije se vjerovati da iza njih stoji netko tko im zapovijeda. Nije tako. Taj je duh danas vrlo raširen, a takvo filozofi kao što je, naprimjer, Wundt – za kojeg je Frittz Mauthner ispravno rekao: 'Autoritet milošću svog izdavača', ali je prije rata bio autoritet za gotovo cijeli svijet – imaju za cilj spojiti sve što živi u ljudskoj duši, život predodžbi, život osjećaja, život volje, u cjelinu, jer kažu: duša je jedinica, pa sve mora pripadati jedinici, zajedničkom sustavu. -Ali to jednostavno nije tako, a te snažne, smislene diskrepancije u ljudskom životu do kojih dolazi analitička psihologija ne bi se pojavile da naš život predodžbi ne vodi natrag iza praga u potpuno druga područja, gdje druge individualnosti utječu na naš život predodžbi, na naš život osjećaja, a zatim i život volje.
To je tako čudno! Vidite, ako je ovo ljudsko biće [vidi crtež, oval], i u ljudskom biću imamo život predodžbi, život osjećaja, život volje [tri kruga], onda netko sistematičan popu Wundt-a jedino može zamisliti da je to sve što je sustav.
U međuvremenu, život predodžbi vodi u drugi svijet [W1], život osjećaja vodi u drugi svijet [W2], a život volje opet u drugi [W3]. U tu je svrhu ljudska duša tu da formira jedinstvo od onoga što je trojstvo u ljudskom, to jest, trenutno ljudskom svijetu.
Pa, sa svim tim stvarima treba računati čim povijesni razvoj čovječanstva dođe u obzir, impulsi koji su ugrađeni u ovaj povijesni razvoj.
Tijekom ovih razmatranja rekao sam da svako post - atlantsko razdoblje ima svoj poseban zadatak. Općenito sam okarakterizirao zadatak petog post - atlantskog razdoblja, nositi se sa zlom kao impulsom u evoluciji svijeta. Što to znači, raspravljali smo u raznim prigodama. Nije moguće drugačije nego da se sile koje se pojave kada se pojave na krivom mjestu, kao što se pojavljuje zlo, ljudi trudom nadvladaju u petom post- atlantskom razdoblju, tako da će se s tim silama moći učiniti nešto povoljno za budućnost evolucije svijeta. To čini zadatak ovog petog post- atlantskog razdoblja posebno teškim. Jer, vidite, pred čovječanstvom je veliki broj iskušenja. A kad se sile zla postupno pojave na ovaj način, onda bi čovjek, naravno, mogao biti mnogo skloniji predati se tom zlu, umjesto da se bori da ono što mu se čini zlom stavi u službu razvoja svijeta. Pa ipak, ovo je mora dogoditi; u određenoj mjeri, zlo se mora staviti u službu dobrog. Bez toga se ne bi moglo ući u šesto post- atlantsko razdoblje, koje će tada imati sasvim drugu zadaću, koje će pustiti čovječanstvo da živi, unatoč činjenici da je još uvijek povezano sa Zemljom, prije svega u stalnom pogledu na duhovni svijet, na duhovne impulse. Upravo s tom zadaćom u vezi zla u petom post- atlantskom razdoblju, može doći do određene vrste zamračenja kod ljudi.
Znamo da od 1879. duhovi tame koji su najbliži čovjeku, koji pripadaju kraljevstvu anđela, hodaju u svijetu ljudi, jer su potisnuti iz duhovnog svijeta u kraljevstvo ljudi, stoga su sada prisutni u ljudskim impulsima i rade kroz njih. Rekao sam, upravo zbog toga, da bića koja su tako bliska ljudima nevidljiva rade među njima, i kao sile zla čovjeka sprječavaju da prepozna duhovno – jer i to je zadaća petog post- atlantskog perioda – upravo zbog toga, ovo peto post- atlantsko razdoblje pruža mnoge mogućnosti da se prepusti svakakvim pogreškama i slično. U određenoj mjeri, čovjek mora biti zadovoljan da shvati duhovno svojim umom u ovom petom post- atlantskom razdoblju. To se već otkriva; budući da su duhovi tame poraženi 1879, sve više duhovne mudrosti moći će teći iz duhovnih svjetova. Samo da su duhovi tame ostali gore u duhovnim sferama, to bi mogla biti prepreka za ovo dotjecanje. Od sada ne mogu spriječiti da duhovna mudrost teče dolje; ali mogu izazvati pomutnju; duše mogu potamniti. Već smo donekle opisali mogućnosti koje za to imaju. Naveli smo predostrožnosti koje se poduzimaju kako bi se spriječilo da ljudi imaju duhovni život.
Naravno, ništa od ovoga ne može dati povoda za jadikovanje ili nešto slično, nego za jačanje ljudske snage i aspiracije prema duhovnom. Jer ako u ovom petom post- atlantskom razdoblju ljudi postignu da zahvate zlo i okrenu ga u dobro, tada će u isto vrijeme postići nešto ogromno: onda će ovo peto post- atlantsko razdoblje steći veće koncepcije od bilo kojeg post- atlantskog razdoblja, dapače, od bilo kojeg ranijeg razdoblja evolucije. Naprimjer, Krist se pojavio na Zemlji kroz misterij Golgote u četvrtom post- atlantskom razdoblju; ali samo peto post- atlantsko razdoblje može ga obuhvati značenje ljudskim umom. U četvrtom post- atlantskom razdoblju ljudi su mogli shvatiti da su u Kristovom impulsu imali nešto što ih je kao duše vodilo izvan smrti; to je postalo dovoljno jasno kroz pavlinsko kršćanstvo. Ali nešto još značajnije dogodit će se u razvoju petog post- atlantskog razdoblja, u kojem će ljudske duše prepoznati da u Kristu imaju pomoćnika da preobraze sile zla u dobro. Ali jedna je stvar povezana s tom posebnošću petog post- atlantskog razdoblja, ona koju treba svaki dan iznova upisivati u svoju dušu, koju se ne smije zaboraviti, iako je čovjek posebno dizajniran da to zaboravi: u ovom petom post- atlantskom dobu čovjek mora biti borac za duhovno; mora doživjeti da njegove moći slabe ako nisu pod kontrolom za osvajanje duhovnog svijeta. U ovom petom post- atlantskom razdoblju čovjek je postavljen na najviši stupanj slobode! Mora proći kroz to. I u određenoj mjeri, u svijetlu ideje ljudske slobode, mora se ispitati sve što utječe na ljude u ovom petom post- atlantskom razdoblju. Jer kad bi snaga ljudi oslabila, sve bi moglo, da tako kažem, loše ispasti. Čovjek nije u položaju da ga se vodi kao dijete u ovom petom post- atlantskom razdoblju. Ako postoje određena bratstva koja se, takoreći, drže ideala vođenja ljudi popu djece, kako su ih vodili još u trećem i četvrtom post- atlantskom razdoblju, onda ta bratstva uopće ne čine pravu stvar; ne čine ono što bi se zapravo trebalo dogoditi u razvoju čovječanstva. Ukazati ljudima na duhovni svijet na način da se prihvaćanje ili odbacivanje duhovnog svijeta postavlja unutar slobode ljudi, tko god govori o ovom duhovnom svijetu u ovoj petoj post- atlantskoj eri, mora se stalno iznova podsjećati na to. Stoga se neke stvari mogu samo kazati u ovom petom post- atlantskom dobu; ali kazati je sada jednako važno kao što je bilo što drugo važno u drugim razdobljima. Dopustite mi da vam dam primjer ovoga.
U naše vrijeme najvažnija je stvar priopćavanje istine, ako se smijem izraziti trivijalno. Prema tome, ljudi bi se trebali orijentirati iz svoje slobode. Ne treba ići dalje od predavanja, od priopćavanja istina; drugi bi trebali slijediti slobodnom odlukom; baš kao što netko donosi odluku na fizičkom planu. To se također odnosi na stvari koje se mogu usmjeravati i voditi, da tako kažem, iz samog duhovnog svijeta.
Bolje ćemo se razumjeti kada uđemo u detalje. U četvrtom post- atlantskom razdoblju, i dalje je bio slučaj da su u obzir dolazile druge stvari osim puke riječi, pukog priopćenja. Što je dolazilo u obzir? Pa, pretpostavimo konkretan slučaj: otok Irska, kako ga danas zovemo, ima vrlo osebujne osobitosti. Ovaj otok Irska, u nekim se stvarima razlikuje od ostatka svijeta. Svako područje Zemlje razlikuje se od ostalih u određenim stvarima; pa to nije ništa posebno; želim samo naglasiti relativno veliku razliku koja danas postoji u usporedbi između Irske i drugih dijelova svijeta. U razvoju Zemlje može se – kao što možete vidjeti iz mojih 'Osnova tajne znanosti' – vratiti natrag i utvrditi različite utjecaje i događaje, iz onoga što se može izvući kao činjenice iz duhovnog svijeta. Čuli ste također iz 'Tajne znanosti' kako je bilo kada se vratimo u ono što se zove doba Lemurije, što se dogodilo od razdoblja Lemurije, kako su se razne stvari razvile. Jučer sam vam skrenuo pažnju na činjenicu da se cijela Zemlja zapravo treba promatrati kao jedan organizam, da ona iz sebe zrači različite stvari stanovnicima različitih teritorija. Ovo zračenje ima vrlo poseban utjecaj na dvojnika na kojeg sam jučer na kraju skrenuo pozornost. S Irskom je tako da je u ranijim vremenima čovječanstvo, koje je poznavalo Irsku, mitovima i legendama izražavalo osobitosti Irske. Poznata je ezoterna legenda koja izražava bit Irske unutar organizma Zemlje. Rečeno je: čovječanstvo je jednom protjerano iz raja jer je Lucifer prevario čovječanstvo u raju; zatim se raspršilo po ostatku svijeta. Taj ostatak svijeta je već bio tamo u vrijeme kada je čovječanstvo protjerano iz Raja. Dakle, razlikuje se – tako je rečeno u ovom mitu, legendi – razlikuje se Raj s Luciferom u njemu, od ostatka Zemlje, u koji je čovječanstvo bačeno. Ali nije tako s Irskom, ona ne pripada u istom smislu ostatku Zemlje, jer prije nego je Lucifer ušao u Raj, na Zemlji se formirala slika Raja, a ta je slika postala Irska.
Shvatimo ovo dobro. Irska je onaj komad Zemlje u kojem Lucifer nema udjela, s kojim Lucifer nema nikakve veze. Ono što je moralo biti odvojeno od Raja da bi nastao njegov zemaljski odraz, spriječilo bi Lucifera da uđe u Raj. Dakle, Irska je prema ovoj legendi shvaćena, tako da je samo odvajanje ovog dijela Raja spriječilo Lucifera da uđe u Raj. Tek kada je Irska bila odvojena od Raja, Lucifer je mogao ući u Raj.
Ova ezoterna legenda, koju sam vam nesavršeno predstavio, nešto je vrlo lijepo. Za mnoge ljude to je bilo objašnjenje vrlo neobične zadaće Irske kroz stoljeća. U prvoj misterijskoj drami koju sam napisao naći ćete ono o čemu se toliko priča: kako je pokrštavanje Europe počelo s irskim redovnicima. Kada je Patrick uveo kršćanstvo u Irsku, situacija je bila takva da je tamo kršćanstvo dovelo do najviše pobožnosti. Reinterpretirajući legendu o kojoj smo upravo govorili, Irska je čak i nazvana, 'Ierne' od Grka, 'Ivernia' od Rimljana, čak je nazvana i otok svetaca, u onim vremenima kada su snage europskog kršćanstva proizlazile iz Irske, zbog pobožnosti koja je tamo vladala u kršćanskim samostanima. To ima veze s činjenicom da su sile o kojima sam govorio, te teritorijalne sile koje se uzdižu od Zemlje da bi zahvatile ljudskog dvojnika, u Irskoj u svom najboljem izdanju.
Reći ćete: tada bi Irska morala imati najbolje ljude. Ali ne stoje tako stvari u svijetu. Različiti ljudi doseljavaju se svuda, imaju potomstvo, i tako dalje. Čovjek nije tako rezultat samo komadića Zemlje na kojem stoji. Karakter ljudi lako može proturječiti onome što proizlazi iz Zemlje. Ono što se razvija u ljudima ne može se pripisati karakteristici zemaljskog organizma s obzirom na određeni teritorij. To misliti bilo bi podleći iluziji.
Ali nešto poput onoga što sam upravo nagovijestio, da je Irska posebno mjesto, to možemo reći. A iz takve legende trebao bi proizaći jedan čimbenik među mnogima, koji danas mogu dovesti do plodnih socijalno- političkih ideja. Irska je jedan takav faktor, i sa svim takvim faktorima treba računati u konjukciji jedan s drugim. Na ovaj način moramo razviti znanost ljudskih odnosa na Zemlji. Dok se to ne napravi neće biti pravog sklada u uspostavi javnih stvari. Ono što se može reći iz duhovnog svijeta trebalo bi pretočiti u mjere koje se poduzimaju. Zato sam na javnim predavanjima rekao da je važno da se s time upoznaju svi koji se bave javnim poslovima, državnici i tako dalje; jer samo bi tako dominirali stvarnošću. Oni to jednostavno ne rade, prije svega nisu radili do sada. Ali to je nužnost.
Danas je, u skladu sa zadaćama petog post- atlantskog doba, važno govoriti, priopćavati; jer prije nego ono što je rečeno postane djelotvorno, moraju se donijeti odluke onako kako ih se donosi na temelju impulsa fizičkog plana. U ranijim vremenima bilo je drugačije; tamo se moglo raditi druge stvari.
U određenom trenutku u trećem post- atlantskom razdoblju određeno je bratstvo pokrenulo inicijativu da pošalje velik broj kolonista iz Male Azije na otok Irsku. U to vrijeme tamo su naseljeni kolonisti iz istog područja Azije iz kojeg je kasnije došao filozof Tales. O filozofiji Talesa pročitajte u mojim 'Zagonetkama filozofije'. Tales je došao iz istog područja, doduše kasnije; rođen je tek u četvrtom post- atlantskom razdoblju. Ali još ranije, iz miljea, iz cijele duhovne supstance iz koje je kasnije došao filozof Tales, inicirani su poslali koloniste u Irsku. Zašto? Zato što su poznavali posebnost takvog dijela svijeta kao što je Irska. Znali su ono što je nagovijestila legenda o kojoj sam pričao. Znali su da sile koje se uzdižu iz tla irskog otoka, te sile djeluju na ljude na način da su malo pod utjecajem u smjeru intelektualnosti, malo u smjeru ega, i malo u smjeru da donose odluke. Ovi inicirani, koji su tamo poslali te koloniste, to su vrlo dobro znali, i odabrali su ljude koji su zbog svoje posebne karmičke dispozicije izgledali sposobni da budu izloženi utjecajima Irske. Danas u Irskoj još uvijek postoje potomci ove drevne populacije koja je u to vrijeme bila presađena iz Male Azije, a koja se trebala razvijati na način da ne bude ni traga intelektualnosti, ni najmanjeg razumijevanja niti sposobnosti donošenja odluka, nego s druge strane, trebaju izvanredno razviti određene posebne duševne dispozicije.
Kao rezultat toga, ono što se dugo pripremalo za ono što je kasnije bila mirna ekspanzija kršćanstva u Irskoj i onaj veličanstveni razvoj kršćanstva u Irskoj, odakle je tada strujalo pokrštavanje Europe. Pripremljeno je davno. Sunarodnjaci kasnijeg Talesa poslali su tamo ljude koji su se tada pokazali prikladnima da postanu redovnici koji su mogli raditi na način koji sam naveo. Mnogo se takvih stvari radilo u ranijim vremenima, a ako pogledate vanjsku, egzoternu povijest današnjice od povjesničara neznalica – koji naravno, mogu imati puno razumijevanja, jer razumijevanje se danas može naći na ulici – ako naiđete na drevne kolonizacije koje takvi povjesničari danas predstavljaju, uvijek vam mora biti jasno: postojala je duboka mudrost u takvim kolonizacijama; bile su usmjeravane i vođene vodeći računa što će se događati u budućnosti, u to vrijeme uzimajući u obzir evoluciju Zemlje.
Bilo je to drugačiji način donošenja duhovne mudrosti u svijet. Oni koji idu pravim putem to danas ne bi trebali činiti; ne bi se trebalo jednostavno nešto propisivati ljudima protiv njihove volje, podijeliti zemlju ili propisati nešto, ali ljudima treba govoriti istinu, a oni samo neka sude prema tome.
Dakle, vidite bitan napredak od trećeg, četvrtog, do petog post - atlantskog razdoblja. To je nešto što treba jako dobro shvatiti. I treba prepoznati kako taj impuls slobode mora prožimati sve što dominira petim post- atlantskim razdobljem. Jer upravo se na tu slobodu ljudska duše naslanja protivnik, za kojeg sam vam rekao da prati čovjeka kao dvojnik, od nekog vremena prije rođenja do smrti, ali u smrti, upravo prije smrti mora otići. Kad je netko pod tim utjecajem, koji proizlazi izravno od dvojnika, isplivaju razne stvari koje mogu izaći već u ovoj petoj post- atlantskoj epohi, ali nisu toliko prikladne za ovu petu post- atlantsku epohu, pa mu to daje priliku da ostvari svoj zadatak na takav način da se preobrazba zla u dobro odvija samo u određenoj mjeri.
Razmislite što se zapravo krije iza svih stvari u koje je smješten čovjek petog post- atlantskog razdoblja. Pojedinačne činjenice moraju biti osvijetljene na pravi način; moraju se razumjeti. Jer tamo gdje dvojnik, o kojem sam jučer govorio, ima snažan utjecaj, suprotstavlja se i stvarna tendencija petog post- atlantskog razdoblja. U ovom petom post- atlantskom periodu čovječanstvo još nije došlo dovoljno daleko da ispravno procijeni činjenice; pogotovo ove posljednje tri tužne godine, čovječanstvo nije sklono procijeniti činjenice na bilo koji ispravan način.
Ali uzmite činjenicu koja se čini vrlo udaljenom od onoga što sam danas iznio. Činjenica koju vam želim predstaviti je sljedeća: u velikoj željezari, na željezničke vlakove je trebalo utovariti desetke tisuća tona lijevanog željeza. Naravno, u tu svrhu je angažiran određeni broj radnika. Na posao je trebalo ići sedamdeset i pet muškaraca, i pokazalo se da svaki može utovariti dvanaest i pol tona dnevno; odnosno, sedamdeset i pet muškaraca, dvanaest i pol tona dnevno.
Čovjek koji je davao više važnosti dvojniku nego onome što se može dobiti za ljudsku dušu u smislu napretka čovječanstva u petoj post- atlantskoj epohi, takav čovjek se zvao Taylor. Ovaj čovjek je prvo pitao proizvođače ne vjeruju li da jedan čovjek može utovariti puno više od dvanaest i pol tona dnevno. Proizvođači su smatrali da jedan radnik može utovariti najviše osamnaest tona. Tada je Taylor rekao: onda napravimo pokus, želimo to iskušati.
Taylor je krenuo eksperimentirati s ljudima. Standardi strojeva se tako prenose u ljudski socijalni život. Treba eksperimentirati s ljudima! Pokušao je vidjeti je li to doista tako, kako su govorili praktični proizvođači, da jedan čovjek može utovariti najviše osamnaest tona dnevno. Ustanovio je pauze koje je izračunao prema fiziologiji na način da su ljudi u tim pauzama skupili upravo onoliko snage koliko su prethodno potrošili. Ispostavilo se, naravno, da je pod određenim okolnostima bilo ovako i onako. Dakle, on je uzeo – znate, kod mehanizma to nije važno, uzimate matematičku sredinu, s ljudima ne možete uzeti aritmetičku sredinu jer svako ljudsko biće ima svoj vlastiti kapacitet – ali Taylor je uzeo aritmetičku sredinu, odnosno izdvojio je one radnike kojima je za odmor trebao izračunati period. Ostali, koji u tim pauzama nisu mogli povratiti snagu jednostavno su izbačeni. Onda se pokazalo, ako se eksperimentira s ljudima na ovaj način, da bi odabrani selekcijom, ako su se u pauzama potpuno oporavili, mogli svaki natovariti četrdeset sedam i pol tona.
Oni su primijenili mehanizam darvinističke teorije na život radničke klase: neprikladno je nestalo, prikladno odabrano odabirom. Pravi su oni koji se uz odgovarajuću uporabu pauza mogu opteretiti sa četrdeset sedam i pol toma, a ne maksimalno osamnaest tona, kako se ranije pretpostavljalo. Na taj način, međutim, i radnici mogu biti zadovoljni; jer je ušteda enormna, a time bi se tim radnicima mogle povećati plaće za šezdeset posto. Tako odabrane, najpogodnije u borbi za egzistenciju, koje ste tako odabrali, činite također vrlo zadovoljnim ljudima. Ali – nepodobni mogu gladovati!
Ovo je tek početak principa! Na takve stvari se pridaje malo pažnje jer ih ne gledamo iz šire perspektive. Ali moraju se gledati iz šire perspektive. Danas je to još uvijek samo primjena pogrešnih znanstvenih ideja na ljudski život. Impuls ostaje. A onda se impuls primjenjuje na one stvari koje dolaze kao okultne istine tijekom petog post- atlantskog perioda. Darvinizam ne sadrži okultne istine; ali već njegova primjena dovela bi do velikih zlodjela: primjena darvinističkog gledanja na izravno eksperimentiranje na ljudskim bićima. Ali kada okultne istine zaista dođu, jer se moraju otkriti tijekom pete post- atlantske epohe, tada bi se na taj način stekla ogromna moć nad ljudima, samo uvijek biranjem najsposobnijih. Ali ne bi se samo biralo najprikladnije, već bi se nastojalo da određeni okultni izum prikladne učini još prikladnijim – to bi dovelo do enormnog iskorištavanja moći, što bi imalo upravo suprotni učinak od dobre tendencije petog post- atlantskog perioda.
Htio sam vam dati ove veze koje sam vam sada predstavio, kako bi vam pokazao kako se pojavljuju počeci budućih namjera i kako se te stvari moraju osvijetliti s određenih viših gledišta. Sada će nam biti zadatak sljedeći put ukazati na tri ili četiri velike istine do kojih mora doći peta post- atlantska epoha. Pokazat će se kako se te istine mogu zlouporabiti ako se ne primjenjuju u smislu prave dobre tendencije pete post- atlantske epohe, već ako su ispunjeni uvjeti dvojnika, koje predstavljaju ona bratstva koja drugo biće žele postaviti na mjesto Krista.